Većina je gledala film Da Vinčijev kod kada Robert Lengdon kaže da je
Sionski Priorat otkriven kao prevara još 1967. godine, a ser Li Tibing
mu odgovara: 'To je upravo ono što oni žele da ljudi misle!'
Možda je to samo pokušaj da se ponovo
stvori velika misterija oko tajnog društva koje je, navodno, stvoreno
da bi se sačuvala sveta krvna linija Isusa Hrista i Marije Magdalene.
Ali, zahvaljujući svemoćnim medijima mi već znamo da je Sionski Priorat
velika prevara i da je odavno razotkriven. Zar ne?!
Istraživačima koji su utrošili decenije
na Sionski Priorat, jasno je da istinksa priča još nije razotkrivena i
da ništa nije tako jednostavno kada je u pitanju Sionski Priorat. Za
mnoge koji se osećaju ugroženima pitanjima koje pokreće Da Vinčijev kod
- gnostičkim jevanđeljem, istinskim statusom Marije Magdalene, poreklom
hrišćanske dogme - odbacivanje Priorata je fundamentalna
stvar. Jer, ako prikažu Priorat kao veliku prevaru, a Pjera Plantara
kao prevaranta, možda će onda uspeti da diskredituju i gnostička
jevanđelja i druge neprijatnosti koje ih proganjaju.
Glavni izvor za razotkrivače Priorata je
britanski istraživač Pol Smit koji je potpuno posvećen dokazivanju da
je Sionski Priorat čista izmišljotina. U svojoj misiji razotkrivanja
Pjera Plantara, Smit je naleteo na neke veoma važne dokumente koji se
tiču Plantarove karijere u vreme nacističke okupacije Pariza.
Plantar jeste bio sumnjiv lik, koji je 50-tih godina XX veka odležao u
zatvoru zbog nekakve finansijske prevare. On je zaista ispoljavao neke
žalosne političke i rasne stavove tokom nacističke okupacije Francuske,
iako je po nekima bilo nejasno da li su takvi stavovi bili odraz
njegovog ličnog uverenja ili određene svrhe. Kaže se da je Plantar
1993. godine priznao francuskom sudiji da je izmislio baš sve to se
odnosi na Sionski Priorat počev od 1956. godine. Dalje se kaže kako je
Plantar kao rezultat toga priznanja bio samo zvanično ukoren i
opomenut. Gotovo svi francuski mediji su je preneli, a Plantara doveli
na nivo lokalne budale koja lupa gluposti. Poslednjih sedam godina
života Plantar je proveo u senci i daleko od očiju javnosti.
Ono što je veoma zanimljivo to je da sve
ove optužbe počinju da cirkulišu tek posle njegove smrti. Mnogi
istraživači koji su itraživali Sionski Priorat nisu ništa čuli o ovome
što se stavlja Plantaru na teret - pre njegove smrti. Nema nikakvih
dokaza niti beležaka o Plantarovom 'priznanju' niti da je primio bilo
kakav ukor i opomenu, a izveštaj o tome su objavile samo jedne novine u
Francuskoj - a ne sve do jedne kako aktuelna priča tvrdi. Takođem, nije
bilo nikakvog javnog ponižavanja Pjera Plantara.
Sionski Priorat nije nikada bio delo
samo Pjera Plantara. Od prve pojave Priorata 1956. godine, Plantar je
bio samo jedan od četiri zvaničnika, a od 60-tih godina kada su se
pojavili ozloglašeni tajni dosijei koji razotkrivaju navodnu istoriju
Priorata, lingvističke analize koje su sprovedene od Plantarovog
velikog kritičara Renea Deskadejoa, su pokazale da je deo dokumenta
pisao neko sa švajcarsko - francuskim poreklom, a Plantar je bio
Parižanin. Protivnici Sionskog Priorata ignorišu činjenicu da Priorat
nije umro sa Plantarom.
Ako je Sionski Priorat prevara, šta je
onda njen cilj? Niko nije pružio ubedljiv motiv koji obuhvata sve
poznate činjenice i zapanjujuću količinu istraživanja i napora
neophodnih da bi se jedna takva prevara osmislila i sprovela u delo, a
to se prvenstveno odnosi na tajne dosijee. I dok glavne teme - poput
opstanka merovinške krvne linije - ne mogu da izdrže istorijske
provere, većina drugih informacija itekako može. Obično se
pretpostavlja da je uz pomoć de Šerisija i de Seda Plantar izmislio i
sve prateće misterije, posebno onu o Rn-le-Šatou, ne bi li napisao
bestseler. Međutim, ne samo da je od toga zaradio prilično skromnu sumu
para, već se, kada je dobio priliku da debelo unovči svoju prevaru,
Plantar povukao!
Svaki put kad bi tajni dosije i Sionski
Priorat dospeli u žižu javbnosti, Plantar i De Šarisi bi se povukli sa
scene, primirili se nekoliko godina, a onda počeli sve iznova. To se
dogodilo 1967. kada je de Sed objavio knjigu o Rn-le-Šatou, zatim 1973.
godine kada su se novinari dočepali dosijea, pa onda 1982. godine nakon
objavljivanja knjige Sveta krv, Sveti gral. Ne samo da Plantar nije
eksploatisao uspeh ove knjige i kasnije knige Mesijansko zaveštanje,
već je i porekao tvrdnje iz tajnih dosijea i one koje su objavljene u
knjizi Sveta krv, Sveti Gral. Nova priča glasila je da je
Sionski Priorat osnovan 1738. godine. Plantar tada kaže: 'Odlučio sam
da stavim tačku na mitologiju lažnih Velikih Majstora kakvi su bili
Leonardo da Vinči i Isak Njutn, za koje kažu da čine neprekinuti lanac
unazad sve do Reda Hrama, pa čak i samog Isusa. Nema slavnih Velikih
Majstora, nema Teplara i nema Meroviga'.
Još jedna teorija je da je Plantar bio
sklon fantaziranju i da je verovao kako potiče iz punopravne loze
francuskih kraljeva. Istina je da tajni dosijei zaista ostavljaju trag
koji neumoljivo vodi ka Plantaru kao savremenom potomku merovinske
linije. Istina je i da je, kada su istraživači i novinari počeli da
kopaju, Plantar priznao da je to njegova sudbina. Ali nikada nije
pokušao da sve to eksploatiše podstičući javnost, ulizujući se ili
stičući veliki novac. I opet se postavlja pitanje - šta je to
motivisalo Plantara? Da bi se razumelo o čemu je ovde reč, mora se
krenuti od samog početka.
Plantarova javna karijera počinje u
okupiranom Parizu 1942. godine. On je u to vreme 22-godišnji Veliki
Majstor neo-viteške organizacije mladih po imenu Red Alfa Galates i
urednik časopisa Vaincre. Nešto od onoga što se odnosi na Priorat,
odnosi se i na Alfa Galates - da je čitava stvar Plantarova
izmišljotina. Iako se tvrdi da je Plantar bio jedini član reda i da je
sve tekstove u časopisu pisao sam, to se lako može pobiti kao laž. na
primer, veliki istraživač okultnog Robert Amadu, potvrdio je da je bio
pripadnik reda Alfa Galates. Jasno je, međutim, da Plantar nije bio
mozak Alfa Galatesa već samo čovek za javnost. Iza njega su se skrivale
daleko ozbiljnije ličnosti, poput profesora pravnog fakulteta Luja le
Fura - jednog od vodećih ličnosti u višijevskoj vladi i dr
Kamija Savuara - ugledni fizičar. Veruje se da je Plantar sličnu ulogu
odigrao i u Sionskom Prioratu.
Sionski Priorat se pojavljue prvi put u
maju 1956. godine, kada je registrovan u opštini Sen Žulijen en Ženovas
na granici sa Švajcarskom. Navedena su četiri zvaničnika u prijavi,
uključujući i generalnog sekretara Pjera Plantara, a njegova kućna
adresa u obližnjem Anemasu je navedena kao sedište Priorata. Razlika
između ovog prvobitnog Priorata i onoga što će postati, je neverovatna.
Osim pseudo-viteške glazure, tu niej bilo ničega ezoterijskog, ni u
Prioratu ni u njegovom časopisu Krug, koji je uređivao Plantar. Ničeg
nije bilo o Merovinzima, niti Templarima - zapravo, nikakve naznake da
je Priorat bilo šta drugo do nova organizacija posvećena lokalnoj
politici, koja se zalaže za prava stanara u Francuskoj!
Zapravo, sam časopis Krug zbunjuje zbog
svoje neverovatne banalnosti - u njemu se navodi lista prodavnica koje
su otvorene nedeljom, kviz pitanja za decu, čak i oglasi za - prodaju
olovaka. Tekstovi u njemu se odnose isključivo na distrikt Anemas i
lokalnu tematiku. Neki misle da je registracija Priorata bila samo
pokriće za nešto drugo. Anemas, gradić blizu švajcarske granice bio je
idealan za određene aktivnosti. Plantar je priznao 80-tih godina da je
još ranih 50-tih godina bio uključen u transfer zlata iz Francuske u
Švajcarsku - pomoću koga su se finansirali aktivisti koji su radili na
povratku generala De Gola na vlast.
Dobro je poznata činjenica da je dve
godine posle pojave Priorata, Plantar odigrao ključnu ulogu u
događajima koji su pratili de Golov dramatičan povratak. Tokom nedelja
krize u maju i junu 1958. godine, Plantar je, pod imenom kapetan Vej,
postao portparol naoko bezopasnog Komiteta za javnu bezbednost - mreže
lokalnih grupa koje su, kada su pojedini u vojsci stvorili krizno
stanje koje je pretilo da se okonča sukobom, generisale pažljivo
orkestriranu javnu kampanju u korist de Gola kao jedinog čoveka koji
još može da pomiri i ujedini naciju (zar vas ovo ne podseća na današnju
propagandu na ovim prostorima kada se veliča da samo jedan čovek može
da reši sve i da bez njega ne bi bilo ničega). Kao portparol,
Plantar je odigrao važnu, ali podređenu ulogu u ovom planu.
Ono što nije dovoljno poznato javnosti
jeste da su postojale dve paralelne zavere u koje je bio uključen
Komitet za javnu bezbednost, u osnovi sa istim ciljem ali različite po
odnosu prema de Golu. Prva, koju su organizovali bivši oficiri Slobodne
francuske vojne i obaveštajne službe - koji su kasnije stvorili
ozloglašeni degolovski paravojni SAC - Service d'Action Civique, težila
je ponovnom ustoličenju de Gola. Grugu zaveru - 'Grand O', skovali su
oficiri koji su prezirali de Gola i koji su se zalagali za daleko
nasilniji pristup. Oni su već bili sakrili oružja u tajna skloništa u
nekoliko gradova u Francuskoj, ali je policija otkrila i sve zaplenila.
Situacija je dodatno zakomplikovana kada su pripadnici Grand O shvatili
da je de Gol izuzetno popularan u narodu i da brzo stiče sve više
pristalica, pa su promenili stranu i odlučili da ga ipak podrže (isti
scenario kao i danas kod modernih 'Preletača').
Kometet za javnu bezbednost su
organizovali delom degolisti a delom Grand O, a u nekim podkomitetima
su bili članovi oba krila. Za koga je onda Plantar radio? Apsurdno
prizeman sadržaj časopisa 'Krug' zaista liči na šifrovane poruke u
kojima se pominju tajne lokacije i ljudi baš kao i u vreme rata. Neka
od mesta pomenuta u časopisu 'Krug' su zapravo tajna skladišta oružja
koja su pripadala grupi Grand O.
Originalni Sionski Priorat je nestao
ubrzo posle registracije i vratio se na scenu nekoliko godina kasnije,
ali u novom ruhu. Iako je Plantar prožio nekoliko nagoveštaja da je
Priorat društvo koje poseduje važne ezoterijske tajne, prava igra je
započela u januaru 1964. sa pojavom prvog tajnog dosije.
Tokom sledeće tri godine tri godine pohranjeni u Nacionalnoj biblioteci
u Parizu, ovih sedam dokumenata su postali osnova savremenog mita koji
se i dalje širi planetom. Tajni dosijei ili Dossier Secrets, su
stvoreni da bi uspostavili slučaj opstanka Merovinga, dinastije
franačkih kraljeva, slučaj u kome Sionski Priorat igra ključnu ulogu
čuvara i zaštitnika drevne tajne.
Finalni dokument pod imenom Les dossiers
secrets d'henri Lobineau, depoovan je u biblioteci 1967. godine,
zajedno sa materijalom o poreklu Priorata, njegovom istorijatu i svrsi
- od osnivača Godfroa de Bujona u osvit prvog krstaškog rata, pa do
famozne liste Velikih Majstora. Nažalost po događaje koje slede, od
Bejdžentove, Lijeve i Lonkolnove ekstrapolacije krvne loze koja ide
unazad do Isusa i Marije Magdalene, pa do priče Lorensa Gardnera,
Nikolasa de Verea i Trejsi Tvinman o genetskoj superiornosti krvne
linije - glavne tvrdnje se lako mogu razotkriti kao lažne. Najgnusnija
je činjenica da Godfroa de Bujon nije vodio, kako se to uporno tvrdilo,
poreklo od Merovinga. Sa obe roditeljske strane, de Bujon je potomak
dinastije Karolinga, koji su bili uzurpatori trona Merovinga, a pri
tome je de Bujon strašno bio ponosan na tu činjenicu!
Sva priča ispričana u dosijeima je
pažljivo, čak genijalno sklopljena, ali je zato njen kraj prava
koještarija. A ako merovinška krvna loza još uvek živi, ne samo da je i
teorija o Isusovoj liniji više nego diskutabilna, već i tvrdnje o
Sionskom Prioratu kao njenom čuvaru. Priorat nije ono što
tvrdi da jeste, ali to još uvek nije istinska prevara. To počinje da
ima smisla tek sa shvatanjem da je priča iz tajnih dosijea pokriće i da
Sionski Priorat, iako izmišljotina, nije prevara već maska iza koje se
kriju neke druge organizacije. Kada god su istraživači istraživali
pojedinačne veze Plantara sa Prioratom i Alfa Galatesom, otkrilo bi se
da te veze uvek vode do istih društava - do jednog krila okultne
masonerije, do društva Prečišćenog škotskog obreda i posebno - do
tajanstvenog unutrašnjeg reda Blagotvornih vitezova Svetog Grala i do
Martinističkog reda koji potiče iz XIX veka i koji je zasnovan na
mističnoj filozofiji Luj Kloda de San Martena (1743 -1803). Na primer,
član Alfa Galatesa, Kamij Savuar, bio je jedan od poglavara Prečišćenog
škotskog obreda, a Robert Amadu je iniciran u oba društva - i u škotsko
i u martinističko istovremeno kada i u Alfa Galades.
Društvo Prečišćenog škotskog obreda je
osnovano oko 1780. godine, kao ponovno uspostavljanje jednog još
kontraverznijeg masonskog sistema - Striktnog čuvanja običaja. Osnovan
u Nemačkoj 30 godina ranije od strane barona Karla Gothelfa fon Hunda,
to je bio prvi masonski red čiji su pripadnici tvrdili da potiču od
srednjevekovnih vitezova Templara. Iako je brzo postao vodeći masonski
red u Nemačkoj, sumnje u vezi templarskog porekla su obrzale njegovo
opadanje. Red je zamenjen društvom Prečišćenog škotskog obreda koje
nije isticalo templarsku vezu.
Novi red je u suštini bio spajanje
martinizma i reda Striktnog čuvanja običaja. Sledeći trag
koji je otkriven je da je originalna Velika loža Striktnog čuvanja
običaja bila Sionska Loža, te da su ložama predsedavali priori - i tu
dolazimo do Sionskog Priorata. Ali za šta je Priorat poslužio kao
pokriće? Jedan od glavnih nagoveštaja nudi Alfa Galatesova eksplicitna
deklaracija o pripadnosti sinarhiji - mešavini okultnih ideja i
političkih ciljeva iz XIX veka. Delom inspirisana Sen Martenovim
socijalnim idejama, sinarhija je dete uma Žozefa Aleksandra Sent Iva,
markiza od Alveidre (1842-1909). Kako je on verovao da su Templari
savršeni srednjevekovni sinarhisti, sinarhija se beš zgodno ukrstila sa
neotemplarskim grupama, poput Blagotvornih Vitezova.
Sinarhija je bila direktan odgovor na
rastuću anarhiju. Pridržavanje rigidne društvene hijerarhije kojom
vlada elita ne samo predodređena da upravlja, već i direktno
predvođena tajnim gospodarima. Jedan od ciljeva sinarhije bio je
uspostavljanje Ujedinjenih Evropskih Država! Bio je to i cilj Alfa
Galatesa i jedina stvar koja je ostala konstantna u ponovnom stvaranju
Priorata. Kako sam razvoj demokratije nikako nije odgovarao
hijerarhijskoj ideologiji, sinarhisti su se umesto toga okrenuli
nevidljivoj revoluciji, infiltrirajući se u vladine i civilne službe.
Do XX veka, sinarhija je postala osnova francuskog ezoterizma,
zahvaljujući okultističkim naporima Papusa, koji je osnovao Red
Martinista 80-tih godina XIX veka, a njegovu suštinu je činila
sinarhija. Tri godine posle Papusove smrti, 1918. godine, njegov Red
Maartinista se podelio oko važnosti sinarhističkih ideala. Sukob je
rezultirao stvaranjem Martinista sa jedne strane, i Reda sinarhije,
koji je 1930. godine inicirao sinarhistički imperijalni pokret.
Sinarhija je imala jak uticaj na
francuske političke krugove u periodu između dva svetska rata. Početkom
20-godina XX veka, predsednik Pol Dešanel je bio sinarhist. Sinarhisti
su takođe kontrolisali i ekstremnu desničarsku terorističku mrežu,
ozlogašenu La Cagoule, koja je bila mala grupa stvorena da koordinira
akcije brojnih ultradesničarskih grupa koje su bujale širom Francuske
posle I svetskog rata, posebno u vojsci. Većina aktivista nisu bili
sinarhisti, ali su to bile vođe La Cagoule, pa samim tim i blisko
povezani sa sinarhističkim imperijalističkim pokretom. U vezi sa
Musolinijevim fašističkim režimom i nacistima, La Cagoule sprovodi u
delo niz političkih ubistava i bombaških napada sredinom 30-tih godina
XX veka, u nameri da stvori vanredno stanje i omogući svom čoveku,
maršalu Petenu, da zauzme vlast u zemlji. Međutim, plan je propao u
novembru 1937. godine kada je policija uhapsila vođe La Cagoule.
Međutim, tri godine kasnije, Peten se
dočepao vlasti zahvaljujući nacističkoj invaziji Francuske 1940.
godine. Ne iznenađuje što su vodeći pripadnici La Cagoule zatim dobili
najodgovornije poslove u novoj višijevskoj vladi. istovremeno, Pjer
Plantar se prvi put javno pokazuje za govornicom kao Veliki majstor
Reda Alfa Galates i sebe eksplicitno naziva sinarhistom. Šta više,
Plantar je povezan sa dvojicom od trojice osnivača La Cagoule. Prvi je
Ežen Delonkl (1890-1944), koji je bio saradnik Fransoa Plantara,
Pjerovog rođaka. Drugi je bio mozak i čovek koji je planirao sve
akcije, dr Anri Marten (1896-1969), kasnije šef obaveštajne službe
vlade u Višiju i posleratni vođa zavere Grand O, koju su neki nazivali
nova La Cagoule. Grand O je odgovorna za stvaranje Komiteta za javnu
bezbednost, čiji je Plantar bio portparol. Koincidencija ili ne ? Uz
Alfa Galatesovu sinarhističku orijentaciju, malo verovatno.
Sve ove veze su Plantara stavile u
zaista ozbiljno društvo. Postoji i veza sa predsednikom Fransoa
Miteranom. Iako navodno deklarisani posleratni socijalist, ne samo da
je Miteran tokom rata bio zvaničnik u Višiju, već je pre rata pripadao
istim ultra desničarskim krugovima kakva je bila i La Cagoule - bio je
prijatelj a kasnije i zaštitnik nekolicine vodećih članova i preko
braka povezan sa Eženom Delonklom. Sa ovakvim vezama i opsesijom
okultnim, Miteran je bio arhetipski senarhist. Njegovi odnosi ili putem
krvnihlinija ili preko braka, presudno su uticali na ubrzano
napredovanje njegove karijere. Ti odnosi su diktirali i njegov
unutrašnji krug saradnika tokom njegovog predsedničkog mandata.
Iako su Pjera Plantara pokušavali da
prikažu kao ludaka sklonog fantazijama, ostaje činjenica da je on samo
bio paravan drugim ljudima. Pa, iako je on bio sklon fantaziji, adept u
kreiranju lažnog viteškog reda, upravo je to bio razlog zbog čega je
odabran da predstavlja Alfa Galates i Sionski Priorat, baš kao i
Komitet za javnu bezbednost. Daleko od toga da bude plemićko,
viteško društvo posvećeno čuvanju svete krvne linije, Sionski Priorat
je deo izuzetno mračnih i zakulisanih igara sa izuzetno jasnim
političkim ciljevima. Setimo se samo da je primarni cilj sinarhije bio
stvaranje Ujedinjenih evropskih država - cilj kome se fanatično
posvetio Fransoa miteran i značajno doprineo takvoj realnosti.
■ Klik
Gore na Sliku - Prikaz; ■ Ponovni Klik -
Brisanje

Misterije
Sveta - Ostali Tekstovi

Pogledajte
i ostale super zanimljive rubrike na sajtu