Svedoci
ovog nesvakidašnjeg događaja uočili su da se lopta kretala u smeru
jug-sever, a onda, na maloj visini, vatrena lopta je prešla na kurs
sever-severoistok, krećući se prema međurečju Jeniseja i Lene. Usledila
je strahovita eksplozija koja j e bila ravna snazi istovremene
eksplozije 500-2000 atomskih bombi, ili oko 10-40 megatona poznatog
eksploziva TNT. Do eksplozije je na sreću došlo u praktično
nenaseljenoj oblasti Podkamenaja Tunguska, 60 kilometara od sela
Vanavara.
Procene kažu da je kojim slučajem ovakvo
nebesko telo palo u jednu tipičnu ruralnu oblast SAD, izazvalo bi smrt
oko 70.000 ljudi, uz štetu od oko 4 milijarde dolara. Udar Tunguskog
meteorita (ako je to bilo to), u urbanu zonu sravnio bi grad sa
zemljom, odnevši živote oko 300.000 ljudi.
Gotovo sve kuće u Vanavari su porušene.
Meštani gradića Kirenska, na obalama Lene, ugledali su fontanu vatre,
dima i prašine. Nad tajgom se nadvio ogromni vatreni stub visine
20 kilometara. Iako
je dan bio sunčan, vatreni stub su videli i ljudi iz Lenskih rudnika,
nedaleko od sela Bodajbo. Seizmografi u Irkutsku, Taškentu, Tbilisiju i
Jeni u Nemačkoj, hiljadama kilometara daleko od mesta
katastrofe, registrovali su zemljotres. Usled snažnog udarnog talasa
nastalog nakon eksplozije, drveće na površini od 2.000 kilometara
kvadratnih je poleglo ili počupano iz korena (kao što se vidi na
slikama). Prostranom sibirskom tajgom, toga dana, kao da je prošao
snažan tajfun koji je milione stabala sravnio sa zemljom. U mestu
Strelki,koja se nalazi u sibirskom bespucu, poznati sovjetski etnograf
I. M. Šušlov, razgovarao je sa grupom meštana, koji su mu rekli da je
ova katastrofa ne samo uništila sibirsku tajgu i njihove logore gde su
živeli, pri čemu je ubila nebrojeno životinja, nego je sa sobom ova
tajanstvena pojava donela i čudnu bolesti sobovima, narocito šugu, za
koju meštani kažu da se nikada pre eksplozije nije pojavljivala.
Objašnjenja koja su
tokom godina pripisivana ovoj zagonetnoj sibirskoj katastrofi
odgovarala su trenutnoj naučnoj modi. Kako se moda
menjala, tako su u pomoć prizivana plamena božanstva,
antimaterijalni meteori, NLO na nuklearni pogon, male crne rupe ...
Naročito se uporno održala pretpostavka o nuklearnoj eksploziji, koju
podržavaju i ufolozi.
Tome je u mnogome doprineo sovjetski
pisac naučnih romana Aleksandar Kazancev, koji je godinama
kasnije, našao jako puno sličnosti izmedju Hirošime i Tunguske, da je
postavi o i teoriju po kojoj se u Sibiru takodje radilo o nuklearnoj
eksploziji. On je tu ideju odenuo u jednu naučno - fantastičnu
priču, objavljenu 1946. godine, u kojoj je izneo mišljenje da je
eksploziju izazvao oštečeni kosmički brod u pokušaju da dodje do sveže
vode iz obližnjeg Bajkalskog jezera.
Tako je rođen mit o 'tunguskom NLO',
koji je opstao do današnjih dana. Njemu u prilog išla su i tvrđenja da
su u blizini mesta događaja nađeni tragovi zračenja i da su biolozi kod
nekih biljaka otkrili mutacije i pojačani rast (efekti koji su
primenjeni posle dejstva vodoničnih bombi). U prilog NLO teoriji išla
je priča istraživača Leonida Kulika koji je u Vanavaru posetio nekoliko
starijih ljudi koji su mu kazali da su toga sudbonosnog dana na nabu
primetili 'cilindrično telo'.
Ovakva tvrđena pokazala su se nedovoljno
pouzdana.Tvorac tehnike određivanja starosti pomoću radioaktivnog
ugljenika i novelovac W.Libi, proveravao je rezultate ispitivanja
biljnih prstenova formiranih posle eksplozije iz 1908.godine.
Našao je doduše, minimalne promene u zračenju, ali je izračunao da bi
stvarna nuklearna eksplozija morala ostaviti tragove najmanje sedam
puta izraženije od onih koji su nađeni.
Sa Libijevim tvrđenjem da 1908. nije
bilo nikakve nuklearne eksplozije, slažu se i nalazi norveških hemičara
koji su objavili rezultate svojih istraživanja, po kojima biljni
prstenovi nisu pokazivali nikakve tragove zračenja.
Razumljivo je stoga da većina naučnika
ne prihvata ideju o nuklearnoj eksploziji. Britanski astronom Freensis
Vipl, prvi je 1930. godine izneo ideju da je Zemlju posetila mala
kometa. Vodeći astronomi i geolozi u Rusiji takođe se zalažu za
hipotezu komete, demantujući tako utisak koji bi se mogao steći iz
istupanja ufologa i pisaca kako je teritorija NLO zvanična ruska
verzija događaja.
Tek 1927.godine organizovana je prva
ekspedicija predvođena akademikom Leonidom Kulikom. Istraživanja u
oblasti sela Vanavara trajala su tri godine. Sa izuzetkom ulegnute šume
na ogromnim prestorima tajge, istračivači tada nisu otkrili neki drugi
trag Tunguske katastrofe. Nije bilo ni kratera, ni razbacanih delova
nekog meteorita. Desetine narednih ekspedicija nisu bacile više
svetlosti na tajnu ove neviđene kataklizme. Džinovski kosmički objekt
kao da se istopio u gustim slojevima atmosfere ili ispario prilikom
eksplozije.
Između mnogobrojnih hipoteza kojima je
zajednička karakteristika da je 'neko' ili 'nešto' palo sa neba, a koje
su imale veoma stručnu osnovu, ali i banalna objašnjenja, Tungusku
katastrofu na najrealniji način objašnjava ona hipoteza koja kaže da se
naša planeta sudarila sa nevelikom kometom sastavljenom od leda i
zamrznutih gasova.Ona se raspala na nekoliko delova koji su prohujali
kroz atmosferu.Time je, smatraju pristalice ove pretpostavke, dato
objašnjenje zbog čega nema nikakvog meteorskog materijala na mestu
nesreće, sa izuzetkom sićušnih magnetnih kuglica otkrivenih u uzorcima
zemlje.Delovi komete, očigledno nisu dospeli do zemljine površine,
budući da nije otkriven nijedan krater, trag udara nekog komada sa neba.
Februara 1991.godine 'Komsomolskaja
pravda' je objavila senzacionalnu vest o istraživanjima koje je u
oblasti Evenkijske tajge obavio izvesni Vladimir Voronov. Tamo je
otkriveno još jedno, do tada nepoznato ulegnuće šume, koje je istini za
volju, opisano daleke 1911. tokom gradnje puteva kroz ovu oblast, ali
niko tada na to nije obratio pažnju.Oblast je naime toliko udaljena od
mesta Tunguske katastrofe da naučnici nisu ni slutili da je meteorit
izazvao ovakve posledice na Zemlji. Voronom se nije zadražao samo na
tome. Na oko 100 kilometara severozapadno od oblasti u kojoj je
Kupikovljeva ekipa vršila istraživanje, Voronov je otkrio veliki levak
prečnika 200 metara, prekriven gustom šumom i rastinjem. Visin rubova
levka je 15-20 metara... Znači, ipak je
nešto palo na
Zemlju.Ili je možda to neka pojava koja nije povezana sa Tunguskom
katastrofom, već ima svoje korene u dalekoj prošlosti?
Odgovor će dati budućnost, ali
pažnju skreće sledeća činjenica: ' Krater Voronova', 'Kulikovljeva' i
'Evankijevska' ulegnuća šume čine jednu zajedničku zonu orijentisanu u
smeru zapad - severozapad. Ako se ova zona produži prema smeru istok -
jugoistik dolazimo na rastojanje od 700 kilometara od zagonetnog
Patomskog kratera.
Ovaj čudni krater smešten je na
Patomskoj visoravni, nalazi se na gustoj i nepristupačnoj tajgi, na
rubu brda visokog 1.350 metara, u središtu oblasti poznatoj po velikim
zalihama zlata. (Zašto li se Sibir toliko čuva?)
Iako ovaj krater podseća na vulkan, na
njemu nema nikakvih tragova lave.U potpunosti Patomski krater se
sastoji od odlomaka i komada zemlje, bez ikakvih vidljivih promena
izazvanih hidrotermalnim ili nekim drugim procesima.Takodje, oblik ovog
kratera odudara od poznate forme koja se dobija kada meteorit udari u
Zemlju, a ideja o njegovom vulkanskom poreklu odbačena je u startu.U
stvari, on podseća na pojedine kratere na Mesecu, jer se sastoji od
pravilnog prstenastog ovala i uzvišenja u samom
centru. Pružajući se iznad beskrajne tajge, krater je
jedinstvena pojava na Patomskoj visoravni. Ovakvih struktura nema nigde
više u celom Sibiru.I onda, odjednom, Voronov otkriva identičan krater
u zoni Podkamenaja Tunguska.Da li su ovi krateri tragovi zagonetne
Tunguske katastrofe?
Po svojim dimenzijama, patomski krater
je sličan 'Krateru Voronova'. Visina prstenastog ovala je 20 metara, a
prečnik 86 metara. Krater je simetričan i svojom dužom stranom
orijentisan prema jugozapadu, upravo prema onoj strani sa koje se
kretalo nepoznato telo. Treba primetiti da je prema svim poznatim
materijalima istraživanja do 1964. smatrano da je trajektorija kretanja
kosmičkom tela prolazila u smeru sa juga na sever (južna
varijanta). Međutim, nakon detaljnih analiza istraživači su došli do
zaključka da se neposredno pre eksplozije 'došljak' iz kosmosa kretao u
smeru zapad-severozapad (istočna varijanta).Naučnici su teško mogli da
objasne ovu pojavu, pa je rođena hipoteza o 'manevrisanju' nepoznatog
tela. Ovo manevrisanje rodilo je i hipotezu o padu vanzemaljskog
kosmičkog broda čija je posada do zadnjeg trena pokušavala da izbegne
pad na Zemlju.
Patomski krater nema sličnog
'sabrata' na Zemlji, baš kao što i Tunguska katastrofa predstavlja
jedinstven događaj u poznatoj istoriji naše planete. Pretpostavlja se
da
je Patomski krater nastao prilikom udara materije neke komete (led,
čvrsta ugljena kiselina ili metan) koja je intenzivno degazirala i koja
je, možda nakon udara, nastavila sa degaziranjem.Po svemu sudeći brzina
udara iznosila je 15-20 kilometara u sekundi, a dubina prodiranja do
200 metara.
Američki naučnici koji su takođe
istraživali ovaj događaj, smatraju da je Tungusku katastrofu izazvao
deo komete Enke koja ima period rotiranja od svega 3.5 godine, tako da
često prolazi pokraj Zemlje. Neki drugi fizičari povezuju Tunguski
'meteorit' sa Halejevom kometom koju prati čitav roj kosmičkih tela i
prašine. Halejeva kometa se pojavljuje u blizine Zemlje svakih 76
godina. Na njenoj jako razvučenoj orbiti postoji nekoliko grupa
kosmičkih objekata.Sedamdeset šest godina nakon Tunguske katastrofe,
26.02.1984. praktično istom trajektorijom na nebu zapadnog i istočnog
Sibira preletelo je svetlo kosmičko telo sa narandžastim repom.Nad
rekom Čula, koja se uliva u Ob, telo je eksplodiralo, a snaga
eksplozije bila je ekvivalentna snazi od 10 kilotona TNT-a. Ako je
Tunguski meteorit bio u stvari prirodni satelit Halejeve komete,
2060.godine kada će ponovo pored Zemlje da proleti ova kometa, moći
ćemo da proverimo istinitost ove pretpostavke.
Pre oko 12 godina desilo se još nešto.
Izvesni inženjer Jurij Labvin bio je pronašao fragment Tunguskog
meteorita u Krasnojarsku. To je bila prava gromada mase 5 tona, sa
desetinama kamenih komada. To je bio prvi slučaj u istoriji proučavanja
Tunguske katastrofe da su otkriveni delovi ovog misterioznog nebeskog
tela, koji je putovanje završio u sibirskoj tajgi. Prema proveni
krasnojarskih stručnjaka 80 odsto ovog komada predstavlja kombinacija
kremena i klasičnih meteorskih materijala, ksederolita i monolita.Mesto
otkrića ovog dela Tunguskog meteorita nalazi se daleko od očekivanih
oblasti gde je udar bio najjači. Tačno mesto pada još uvek se drži u
tajnosti, dok se sa stoprocentnom sigurnošću ne utvrdi da je zaista reč
o meteoritu. Zna se samo da je otkriven na rastojanju od oko 600
kilometara od centra eksplozije.Pitanje je samo šta ima da se mesto
pada drži u tajnosti, i šta su tamo videli oni koji su prvi došli do
tog tajanstvenog mesta.Sve u svemu, sve je objašnjeno i ništa nije
objašnjeno.Tunguska katastrofa će i dalje biti tema mnogih predavanja,
seminara i naučnih radova, a ni hipoteze o NLO-u, crnoj rupi,
antimateriji nikada neće isčeznuti iz ove tajanstvene priče. Ali, ovo
nije kraj priče, jer najzanimljivije tek dolazi...
U jednom od svojih brojeva, (2005.
godine), Magazin Nexus je objavio zanimljiv razgovor pod naslovom ‘The
Installation’, koji je britanski novinar Graham W. Birdsall vodio s
Valerijem Uvanovom, predstavnikom ruske Akademije za Nacionalnu
bezbednost.
Graham
Birdsall:
Šta je vaša zvanična funkcija?
Valerij
Uvanov: Ja sam šef Odeljenja za Istraživanje NLO-a, nauke
i tehnologije, ruske Akademije za Nacinalnu bezbednost, koja je
bazirana u Petrogradu.
Graham
Birdsalll:
Da li je to zvanična vladina organizacija?
Valerij
Uvanov: Naravno da jeste. Ja imam samo dva čoveka iznad
sebe, a oni su direktno odgovorni predsedniku Putinu.
Graham
Birdsall: Čime se bavite?
Valerij
Uvanov: Naše istraživanje je podeljeno na dva dela. Prvo –
neprestano skupljanje podataka koji dolaze iz celog sveta, a onda
njihovo sortiranje u 'žutu' ili 'crvenu' kategoriju. Ti podaci se onda
dalje raspodeljuju raznim drugim odeljenjima po celoj Rusiji. Drugi deo
našeg rada potekao je iz pitanja postojanja NLO – naravno, mi znamo da
oni postoje, ali ne znamo šta se krije iza te njihove aktivnosti i
kakvi su njihovi interesi. To je trenutno naš najvažniji zadatak tj.
ono čemu poklanjamo najviše pažnje.
Graham
Birdsall: Nešto pre nego smo počeli sa snimanjem ovog
intervjua pomenuli ste par interesantnih detalja u vezi eksplozije u
Tunguskoj, 1908.g. Možete li sada opet da kažete šta je bio pravi uzrok
te eksplozije?
Valerij
Uvanov: Naravno. Mi sa sigurnošću znamo šta je bio uzrok.
Radilo se o meteoru, međutim, taj meteor je bio pogođen … recimo…nekom
vrstom projektila. Taj projektil je bio ispaljen iz jedne instalacije,
to jest tajne baze. Mi ne znamo ko je tu bazu sagradio ali ona je
sagrađena veoma, veoma davno i nalazi se u području Sibira, nekoliko
stotina kilometara severno od Tunguske pokrajine.
Graham
Birdsall: Tajne baze?!… Jeste li sigurni?
Valerij
Uvanov: Ovo mogu sa sigurnošću da tvrdim jer pouzdano
znamo da se u tom regionu dogodilo nekoliko zagonetnih eksplozija. Reći
ću vam i ovo, posljednji put kad je iz ove instalacije ispaljen
projektil i pogođen meteor, bilo je u ponoć između 24. i 25. septembra
2004. godine. To je poznato i nekim američkim vojnim krugovima, koji su
pratili ovaj događaj.
Graham Birdsall:
Izvinjavam se, ali meni to sve nekako zvuči
poput naučne fantastike.
Valerij
Uvanov: Znate, gospodine Graham, mi inače kad razgovaramo
o suštinskim aspektima pozadine svega ovoga, mi to činimo samo s onima
koji razumeju i prihvataju – i odgovornost koja ide zajedno sa tim.
Znate, mi ovde imamo posla s tehnologijom koja je daleko ispred naše i
koja je u stanju da čini stvari koje mi još uvek nismo u stanju.
Graham
Birdsall:
Možete li biti malo precizniji u vezi lociranja
te ultratajne baze? Gde se tačno nalazi?
Valerij
Uvanov: Kada na geografskoj karti pronađete mesto u
Tunguskoj gde se 1908. godine dogodila eksplozija, na jugoistoku ćete
videti poznato Bajkalsko jezero. Iza njega se prema severu proteže
ogromna pustara veličine nekih 100.000 kvadratnih kilometara To je
područje veoma slabo naseljeno, nema ni gradova, ni sela, ni sibirskih
nomada… Tamo smo locirali tu bazu.
Graham
Birdsall: Registrirali ste I njene aktivnosti?!
Valerij
Uvanov: Sada ću da budem potpuno otvoren… Ova baza ima i
neku vrstu vlastitog energetskog sistema, kojeg smo mi uspeli da
lociramo. Za vreme sukoba u bivšoj Jugoslaviji po prvi put smo
primetili pojačanu emisiju energije iz tog postrojenja, odnosno, baze.
Za nas je ovo bilo neverovatno otkriće, mada već od pre pouzdano znamo
da je ta baza u nekoj vrsti interakcije sa socijalnim previranjima i
ratovima u svetu.
Graham
Birdsall:
Pretpostavljam da su vaša istraživanja tajne baze zanimljiva i
sadržajna. Otkad ona traju?
Valerij
Uvanov:
Već godinama, a dobar deo naših istraživanja čini i analiza i pretraga
prastarih spisa I hronika. Tako smo pronašli i zapise ‘Echutin Apposs
Alanhor’. Danas ih jednostavno nazivamo ‘Alanhor spisima’, a prema
našim procenama stari su najmanje 4000 godina. Ono što je
najneverovatnije je to što je u njima jednim gotovo razumljivim naučnim
jezikom detaljno opisano sve što se tu dešava… Ja sam posetio to
područje dva puta. Prvi put su naši detektori otkrili veoma visok nivo
radijacije. Moram da priznam, bilo je veoma opasno jer nismo nikako
mogli da se zaštitimo od nje.
Graham
Birdsall:
Šta ste još otkrili?
Valerij
Uvanov:
Nekoliko lokalnih stanovnika znaju dosta toga o tom tajanstvenom
postrojenju. Čak su nam detaljno opisali i nacrtali metalne strukture,
koje su tamo videli. Ovi ljudi, članovi njihovih porodica i njihove
životinje, svi pate od radijacione bolesti.
Graham
Birdsall:
Tunguska eksplozija, tvrdite, imala bi tragičnije učinke da projektil
upućen iz tajne baze nije pri padu uništio metorit?!
Valerij
Uvanov: Da, sigurno. I još ću nešto da vam kažem u
vezi Tunguske eksplozije, što verovatno nikada pre niste imali priliku
da čujete.
Nešto se zaista čudno dešavalo tih dana.
Sva živa bića su već bila napustila region Tunguske dva meseca pre nego
što se eksplozija dogodila...