On
podseća da su katolički sveštenici, koji su posle konkvistadorskog
osvajanja Južne Amerike pokušavali da pokrste domorodačko stanovništvo,
otkrili ulaz u podzemnu pećinu koju su nazvali 'Pakao'. Taj
ulaz je danas zatvoren tonama krša, zemlje i ogromnih stena.
Selo Liobaa (čije ime u prevodu znači
Pećina Smrti), nalazi se u provinciji Zapoteka, u blizini drevnog sela
Miktlan takozvanog 'Sela iz Podzemnog Sveta'.
Pećina Smrti se zapravo nalazi u
poslednjoj od osam odaja zgrade velikog hrama. Četiri prostorije hrama
su sagađene iznad površine tla, a preostale četiri ispod nivoa tla.
Visoki sveštenici drevne indijanske religije su izvodili ceremonije
namenjene običnim ljudima uvek u gornjim odajama hrama, ali one prave,
najsvetije obrede vršili su duboko u podzemnim prostorijama.
U prvoj od njih su prinošene ljudske žrtve. Zidovi ove
prostorije prekriveni su prikazima različitih bogova. Na kamenom oltaru
u centru prostorije, još uvek prekrivenom osušenom krvlju, sveštenici
su živim ljudima vadili srca i nudili ih kamenim idolima bogova, u nadi
da će se ovi obnoviti i ponovo oživeti. U toj prvoj prostoriji postoje
još jedna vrata koja vode u sledeću odaju – kriptu gde su čuvana
mumificirana tela svih preminulih prvosveštenika. Iz kripte se kroz
vrata prolazi u treću podzemnu odaju gde su čuvana tela svih prethodnih
kraljeva Teozapotlana. Kada bi kralj umro, njegovo telo ukrašeno
kraljevskim insignijama sveštenici bi preneli u ovu odaju i postavili
ga kraj njegovih prethodnika uz sve počasti i posmrtne ponude.
Vrata na grobnici kraljeva vode u
poslednju podzemnu odaju u kojoj nema ničega osim još jednih vrata koja
su zatvorena ogromnom kamenom stelom. To je ulaz u 'Pakao' onakav, kako
su ga zamišljali katolički sveštenici. Zapravo, u pećini iza kamene
stele su ostavljana tela žrtvovanih ljudi, ali i tela ratnika poginulih
u bitkama, značajnih plemića i gospodara osvojenih zemalja. Tela
ratnika su dopremana sa velikih daljina i uvek odlagana u ovoj pećini.
VEČNO ZATRPAN
Mnogi obični ljudi, osetivši da im se
bliži smrt usled teške bolesti ili starosti, molili su sveštenike da im
dopuste privilegiju da prođu kroz vrata smrti dok su još uvek živi.
Verovali su da će time zaslužiti posebno
mesto u onostranom životu. Sveštenici su ih ponekad prihvatali kao žive
žrtve i posle posebne ceremonije im dozvoljavali da uđu u
Pećinu Smrti. Ne treba ni pomenuti da se niko od njih više nije vratio
nazad, u svet živih. U pokušaju da domorodačko stanovništvo koje je
verovalo u ovaj 'mit' preobrate u hrišćanstvo, katolički sveštenici
su odlučili da uđu u podzemlje i dokažu da nema mesta
'sujevernom strahu'.
Obezbedili su veliki broj dobrovoljaca
koji su nosili baklje i dugačko uže, jednim krajem vezano za tešku
kamenu stelu kraj vrata. Takođe su angažovali naoružane vojnike da paze
da se vrata kojim slučajem ne zatvore (slučajno ili nemarno).
Zapalili su baklje i prošli kroz vrata,
da bi otkrili nekoliko visokih stepenika koji vode u podzemlje. Prolaz
je zatim vodio dalje od stepeniša, direktno u mračne dubine utrobe
zemlje. Svuda okolo su se belele ljudske kosti, dok su hodali prolazom
bez kraja. Sa obe strane staze se širio lavirint ogromnih kamenih
stubova koji kao da su podupirali masivnu planinu iznad njihovih glava.
Nastavili su spuštanje u unutrašnjost, a memljivi, zagađeni vazduh im
je jedva dozvoljavao da dišu. Zmije, preplašene svetlom, bežale su u
senke stubova. Na dubini od oko 40 metara, iznenadio ih je jak nalet
ledenog vetra. Vetar je duvao niotkuda, a sveštenici su sa pratnjim
tvrdoglavo nastavili da se spuštaju.
Ali kada su baklje počele da se gase,
užasnuti ne samo sve većim brojem zmija i mrakom već i čudnim zvucima
čije poreklo nisu mogli da odrede, veoma su brzo odlučili da se vrate.
Iznenada su se obreli u potpunom mraku. Baklje su se ugasile. Držeći se
za uže, počeli su da se vraćaju istim putem, uz sve glasnije molitve i
litanije. U daljini su ugledali baklju jednog od vojnika ostavljenih da
čuvaju vrata.
Kada su se svi srećno vratili u
predsoblje 'Pakla', ulaz su zatvorili kamenom stenom i dodali pride još
jedan ogroman kamen. Zatim je naređeno da se sve podzemne odaje napune
zemljom i kamenjem, da se svi tragovi stepenica unište, a svaki prolaz
ka podzemlju hrama zapečati. Tako je ulaz u Pećinu Smrti zauvek
zatrpan.
TAJANSTVENI TUNELI
JUŽNE AMERIKE
U Južnoj i centralnoj Americi, baš kao i
u Meksiku, drevne kulture nisu poricale postojanje podzemnih pećina,
odaja i tunela. Naprotiv. Asteci Meksika imali su svoj mračni,
užasavajući Tlaksiko kojim je vladao Miktlan, njihov bog smrti.
I Maje sa Jukatana su čvrsto verovale u
podzemne svetove. Nazvali su ih Miktlan i smatrali da su
ledeno hladni, poput mnogih podzemnih odaja i tunela (ako posetite neku
veliku pećinu odeveni u letnju odeću, shvatićete koliko to može biti
neprijatno iskustvo). Podzemnim svetovima vlado je Ah Puh, gospodar
smrti. Pominju se i u svetoj knjizi Maja Popol Vuh, u knjizi Čilam od
Čumajela, pa čak i u kodeksima. U Peruu i Čileu iz vremena vladavine
Inka, takođe je bilo rasprostranjeno verovanje u podzemni svet. Supai,
bog smrti, vladao je zastrašujućim Mestom Tame. A onda je Pačakamče,
bog zemlje, preplavljen besom zatresao svet. Zemlja se toliko zatresla,
da su se u pozemnim svetovima obrušile stene, a tutnjava se čula čak na
površini gornjeg sveta. Legenda o prvom Inki Manko Kapeku, govori da su
on i njegovi sledbenici koji su osnovali kraljevstvo Inka, došli iz
podzemnih pećina dok su ljudi toga vremena duboko poštovali zmije zbog
Urkaguja, boga podzemnog blaga. Ovaj bog je prikazan kao velika zmija
na čijem repu vise privesci, glava jelena i mnogi zlatni lanci. Čak i
knjiga Komentarios Reales de los Inkas Garsilasija de la Vege,
nagoveštava postojanje misterioznog, zastrašujućeg podzemlja.
Priče o podzemnim tunelima došle su do
nas zahvaljujući informacijama koje su prikupili konkvistadori. Iz nama
nepoznatog izvora, saznali su da je bogatstvo kraljevstva Inka skriveno
u ogromnom podzemnom tunelu ili sistemu hodnika koji se kilometrima
protežu ispod površine zemlje. Pizaro je zarobio Atahualpu, kralja
Inka, ne bi li se dočepao njegovog blaga. A ako je kralj i znao gde se
nalazi ulaz u zlatno podzemlje, nikada to nije otkrio svom tamničaru.
Sveštenici Boga Sunca i supruga prvog Inke su, kako se navodi, okultnim
sredstvima rešili njegovu sudbinu. Saznanje da Pizaro nije nameravao da
poštedi život Atahualpi, navela ih je da zapečate ulaz u podzemlje i
tako ga dobro sakriju, da ni do danas nije pronađen.
Danas se u Peruu šuška da nekolicina
Kinča Indijanaca, potomaka linije drevnih sveštenika Inka, poznaju
tajnu lokaciju gde se nalazi ulaz u tunel. Oni sebe smatraju čuvarima
te tajne. Još jedan izvor informacija o tunelu mogla bi biti ogromnna,
monolitna vertikalna stena, namerno odvojena od svog prirodnog habitata
- planina. Ko je, kako i zašto uspravio taj ogromni komad stvrdnute
lave, ne zna se. Saznanje o tome izgubljeno je davno pre nego što je
kraljevstvo Inka osnovano. Taj ogromni monolit stoji uspravan i
usamljen na obali Ila, malog gradića na južnom kraju Perua, nedaleko od
granice sa Čileom. Na njemu su urezane hijeroglifske oznake, znakovi
koji jedino pod svetlošću zalazećeg sunca otkrivaju grupu tajnih
simbola. Priča kaže da će samo onome ko ume da ih dešifruje, uklesani
znaci otkriti lokaciju tajnog ulaza u tunele . Ulaz se, kako tvrde neki
istraživači, nalazi u divljinama Los Tres Pikas, odnosno, regiona Tri
Vrha. To je trougaona formacija planinskih vrhova u blizini monolita, u
delu kraj reke Loa.
ATOMSKO SVETLO
Kada je čuvena gospođa Blavatska
posetila Peru, potvrdila je da su informacije o simbolima Ila monolita
tačne. Takođe je naglasila i da su informacije koje se tiču lokacije
ulaza u podzemne tunele uklesane u zidine Hrama Sunca u Kusku.
Informacije su simbolizovane, ali su i dalje realne informacije koje će
samo osoba koja poznaje značenje simbola uspeti da pročita i otkrije
tajni ulaz u tunele koje su čuvali sveštenci Boga Sunca.
Ostalo je zabeleženo da je gospođa Blavacki, prilikom posete Limi, od
starog Indijanca dobila na poklon mapu tunela.
Ta mapa se danas nalazi u Adiđaru u
Indiji, gde se čuvaju arhive Teozofskog društva. Harold T. Vilkins,
autor Misterija drevne Južne Amerike, godinama je istraživao priče o
podzemnim tunelima Inka. Na kraju je zaključio da od Lime u Peruu vode
dva podzemna puta. Jedan ispod zemlje ide sve do Kuska, protežući se
gotovo 650 kilometara na istok. Drugi podzemni put je dugačak više od
1.500 kilometara i ide na jug sve do Solar de Atakame. To je ogromna
slana pustinja u Čileu, ostatak nekadašnjeg okeana čije su vode nestale
prilikom tektonskog podizanja tla. Jedna takva kataklizma je stvorila
jezero Titikaka, i podigla je grad Huanako visoko iznad linije obale. O
tome piše i Imanuel Velikovski u poglavlju 'Tihuanaku u Andima' u
knjizi Zemlja u previranju. Delovi današnjih Kordiljera su, evidentno,
okružili veliki deo mora kada se tlo izdiglo. Pošto je morska voda
isparila, ostale su ogromne naslage soli i pustinja koju je gotovo
nemoguće preći.
Tunel čiji se ulaz, navodno, nalazi
negde u trouglu Tri Vrha, takođe je bio povezan sa ovim dugačkim
podzemnim putem. Možda je kataklizma tokom koje se izdigao planinski
venac Anda, potpuno pekinula južni tunel koji bi, u slučaju da je
nastavljen, mogao da poveže drevne tunele Čilea i Perua sa navodnim
Gradom Duge na Antarktiku, čije postojanje nije potvrđeno. Tektonski
poremećaji i pomeranje zemljine kore, ostali su zapamćeni u predanjima
i nekih svernoamerčkih Indijanaca, s obzirom da bar jedno pleme s
kolena na koleno prenosi legendu da su njihovi preci na sever stigli iz
Južne Amerike.
Legenda govori o davnoj prošlosti, kada
su preci plemena živeli u velikom kamenom gradu daleko na jugu. Čak se
i zvezde na nebu koje legenda pominje, mogu povezati sa Južnim Krstom.
Moguće da je taj grad predaka bio Huanaka, iz vremena pre nego što je
izdignut iznad nivoa mora. U svakom slučaju, legenda dalje priča da su
ljudi iz grada na jugu bili prisiljeni da da napuste svoje domove jer
su ih oterali novopristigli okrutni i neustrašivi ratnici. Grupice
preživelih stanovnika grada lutale su dugo, dugo vremena podzemnim
prolazima koji vode na sever. Na kraju su stigli na severozapad
današnje SAD, izašli iz podzemlja i tu se naselili kao pleme. Legenda
ne govori ništa o tome kako su ti drevni Indijanci mogli da vide u
mraku podzemlja, čime su se hranili i kako su se orijentisali. Neki
veruju da su drevne tunele sagradili Atlanti ili Titani, rasa ljudi
neke pradavne civilizacije koja je postojala mnogo pre svih nama
poznatih drevnih kultura. Zagovornici ove teorije takođe veruju i da su
podzemni tuneli bili osvetljeni nekom vrstom atomskog svetla.
TAJNA MALTEŠKE
PEĆINE
Ulaz u Maltešku pećinu nalazi se na
ostrvu Malta, najvećem od tri ostrva koja razdvajaju Evropu od Afrike.
Malena Malteška ostrva leže daleko od obala mnogo većeg ostrva
Sicilije, koje se nalazi na pola puta između libijske luke Tripoli i
Kalabrije, oblasti smeštene na palcu italijanske čizme. Tri Malteška
ostrva su Gozo, Komino i Malta. Ona čine jedan od
najmanjih arhipelaga na svetu i ostaci su pradavnih formacija kada su
kontinenti imali sasvim drugačiji oblik. U tim predkataklizmičnim
danima kada su Atlantida i Mu još uvek postojali, postojao je i kopneni
most između Evrope i Afrike. Bili su to dani kada je današnji
mediteranski basen predstavljalo samo nekoliko većih jezera. Malta je
glavno od tri ostrva. Široko je oko 14 km, a dugačko oko 28 km. Gozo je
mnogo manje ostrvo, a Komino gotovo tačkica koja razdvaja prethodna dva
ostrva. Na Kominu nikada, u čitavoj istoriji njegovog postojanja, nije
živelo više od 50 ljudi.Malta je najjužnije ostrvo, udaljeno oko 290 km
od obala Afrike. Bila je centar antičke civilizacije u vreme kada su je
iz Kartagine osvojili Feničani. Tada ni prinošenje krvne žrtve nije
bilo strano Maltežanima, pa su spremno prihvatili sveštenike Moloha kao
drugačije predstavnike Baala, boga sunca i vatre. Molohovi sveštenici
su svome bogu žrtvovali ljude.
Od vremena Kartaginjana na ovamo, Maltom
su vladali mnogi narodi: Rimljani, Arapi, Normani, Aragonci,
Kastiljani, kratko vreme Francuzi i konačno Britanci u čijem je posedu
i danas. Ali uprkos šarolikoj istoriji i brojnim osvajačima koji su
vekovima nametali svoju vlast, Maltežani još uvek govore drevni
kanaanitski jezik, semistki jezik Feničana i maternji jezik kraljice
Dido, žene koja je osnovala Kartaginu. Na Malti je rođen i Hanibal -
najslavniji Kartaginjanin, čovek koji je zastresao temelje Rima na
vrhuncu njegove moći i jedan od najvećih vojskovođa sveta. Na
severoistočnj obali ostrva postoji nekoliko velikih zaliva. Jedan od
njih je poznat pod imenom Velika Luka. Na njegovim obalama
sagrađen je glavni grad Malte, La Valeta. Nekoliko kilometara od grada
ka jugu, veliki plato Koradino nadvisuje ravnicu koja vodi do
obale. Na platou je sagrađeno maleno seoce Kasal Paula. Sa tog
mesta se, kao na dlanu, vide La Valeta, Velika Luka, ravnica koja vodi
do njih i dobar deo okolnog mora.
Kada su 1902. radnici kopali bunar u
Kasal Pauli, bukvalno su propali u zemlju. Tako je sasvim slučajno
pronađen zaboravljeni ulaz u spoljašnju odaju Malteške pećine. Ovaj
ulaz je nazvan Hipogeum Hal Saflieni, s obzirom da je bunar trebalo da
bude iskopan za porodicu čija se kuća nalazila u glavnoj ulici sela
nazvanoj Hal Saflieni. Hipgeum je latinski naziv za podzemnu strukturu,
jer je odaja u koju su radnici propali bila samo prva u čitavom
kompleksu pećina: tri su predstavljale seriju odaja iskopanih u čvrstoj
steni, a tri sledeće su otkrivene na još nižem nivou.
Arheolozi su kasnije otkrili da su ove
podzemne odaje locirane u središtu drevnog, neolitskog sela. Na osnovu
konstrukcije kamenova kraj ulaza, pretpostavlja se da su, u nekom
davnom vremenu, za to kamenje pred ulazom u pećinu vezivane ljudske
žrtve. Ulaz, zidovi i tavanice nekih od prolaza i prostorija, ukrašeni
su crvenim okerom i primitivnim umetničkim slikarijama. Ali kada su
prvi put otkrivene, tri pećine su bile pretrpane skeletima oko 30 000
muškaraca, žena i dece. Pošto su kosti uklonjene, ukazali su se
primitivni murali. Imali su oblik dijamanta i izduženih ovala, spojenih
talasastim linijama i vrtlozima. Svi ti ukrasi bili su iscrtani
isključivo crvenim okerom.
NESTALI UČENICI
Kada se prođe kroz ulaz, uskim prolazom
se stiže do prve prostorije. Tu je pronađeno 'proročište'. Proročište
je poluloptasta rupa u zidu, postavljena niže od usta čoveka
prosečne visine. Otprilike je 60 cm u prečniku, tako da čovek
može da govori kroz tu rupu. U zadnji deo pećine je uklesana
iskrivljena linija ukrasa koja je služila kao rezonator. Glas
onoga ko govori kroz rupu je pojačan i gromoglasno odjekuje kroz
preostale odaje pećine, stvarajući efekat koji je sasvim sigurno
uterivao strah u kosti primitivnim ljudima i navodio ih da da prinose
svoje saplemenike na žrtvu biću koje govori 'glasom Boga'.
Kroz uzani prolaz stiže se na donji nivo
i u još jednu odaju. U centru ove prostorije nalazi se kružni kameni
oltar sa žlebovima, o čijoj se ulozi samo može nagađati. U zidove
prostorije uklesane su brojne niše, a u njima strukture nalik krevetima
na sprat, sa šupljinama za glave, tela i stopala bića koja su bila
visoka najviše oko 1,20 m a mnoga su, očigledno, bila i niža. Ispod ove
prostorije je mali, tesni prolaz koji se završava još jednom velikom
podzemnom odajom, odakle se kroz procepe u steni ulazi u ulazi u druge
manje pećine koje okružuju tu prostoriju. Jedan otvor je, međutim,
prozor koji gleda u drugu pećinu, a prekriven je velikom kamenom
pločom. Prozor gleda na dole u ono što je, bez ikakve sumnje, morao
biti zatvor. Kako su bića visoka jedva 1,20 m mogla da pomeraju tu
ogromnu kamenu ploču, još uvek je misterija.
Otvor na zidu nasuprot ulazu u ovu
pećinu, vodi u tesan, vijugav prolaz – to je ulaz u prave, prirodne
pećine. Prolaz se završava stazom koja se proteže duž ivica ogromne
pukotine u tlu, stazom uklesanom duž zastrašujućeg ponora koja vodi još
niže, do dugačkog niza podzemnih tunela i pećina, kojima se može
putovati čitavom dužinom ostrva, pa čak i dalje. Po legendi, ovi
podzemni prolazi bili su u davna vremena povezani sa podzemnim kriptama
koje čine današnje rimske katakombe. Postoji mogućnost da je ova
legenda istinita – treba se prisetiti da je Mediteransko more stvoreno
tek posle period neolita, tako što je došlo do kataklizmičnih
tektonskih premeštanja zemljine kore. Ako su drevni tuneli i postojali
i povezivali sva ta mesta, sasvim je moguće da su se urušili nakon
strašnog zemljotresa koji je protresao planetu, a sećanje na njih je do
nas stiglo u obliku legendi i narodnih priča.
Tuneli ispod Hipogeuma su zapečaćeni još
otkako je jedan učitelj osnovne škole poveo u pećine 30 svojih učenika.
Nestali su svi, učitelj, učenici i vodič. Vlasti su tvrdile da su se
verovatno na njih obrušili zidovi. Spasilačke ekipe nisu pronašle
nikakav trag nestalih. Pričalo se da su se na različitim delovima
ostrva nedeljama čuli odjeci vriske i dozivanje izgubljene dece, ali
niko nije uspeo da locira izvor zvuka. A ako su se zidovi zaista
obrušili, kako to da niko nije uspeo da pronađe urušavanje i spase
preživele? Misterija je i kako su deca uspela da prežive nedeljama,
koliko su se njihova dozivanja i krici čuli? U svakom slučaju, posle
tog nemilog događaja, svi ulazi u podzemlje Malte su zapečaćeni i
nikome više nije dozovoljeno da istražuje.
www.treceoko.novosti.rs