Događaj se zbio u Bukureštu. Iz Pariza smo stigli dva meseca
ranije. Nakon jela sedeli smo majka, sestra i ja u malom salonu, oko
niskog okruglog stola, na kojem je stajala velika okrugla vaza sa
naslikanim likovima. Odjednom, vaza prska u stotine parčića, a da je
niko nije dotaknuo.
Majka ustaje i prinoseći ruke licu viknu: 'Moja majka je umrla'! Moja
baka se tada nalazila u Parizu. Pokušao sam umiriti majku
objašnjavajući kako nema razloga za zabrinutost. Pa ipak, ostalo nam je
nejasno kako se vaza mogla razbiti u toliko sićušnih komadića. Čak i da
je bila napukla, ne bi se mogla slomiti na taj način. Nije bilo
nikakvog zemljotresa, a i da jeste... Pokupili smo sićušne krhotine,
pokušavajući da više ne razmišljamo o tom događaju.
Krajem popodneva stigao nam je telegram
iz Pariza. Ispostavilo se da je moja baka tog dana zaista umrla i to
zapravo istog trenutka kada se vaza na našem stolu na neobičan način
slomila. Može tako, a može i malo drugačije. Primera je mnogo.
26.novembra 1911. tri čoveka su obešena u Londonu za ubistvo ser
Edmunda Berija. Mesto pogubljenja bilo je
Grinberi Hil.
A trojica obešenih zvali su se Robert
GREEN,
Henry
BERRY,
and Lawrence
HILL! Slučajnosti,
ili možda nešto više od toga? Dilema nije nova, ali bez obzira na njen
kontinuitet jedinstvenog odgovora još nema. Neobične slučajnosti su
oduvek privlačile pažnju.
Za matematičare, međutim, one nisu
neobjašnjive i mogu se razjasniti zakonima statističke verovatnoće,
odnosno 'zakonom velikih brojeva' (i bivši zapadnonemački kanselar
Helmut Šmit jednom je u šali, uporedio statistiku sa ženskim donjim
rubljem, primećujući kako je ono što pokazuju sugestivno, ali
je zato ono što skrivaju - bitno). Sa njihovog stajališta, u
milijardama koincidencija koje se svakodnevno dešavaju između svih
stanovnika naše planete, bilo bi najčudnije da takvih podudarnosti -
nema. Pa opet, upravo je poznati matematičar Džon Njumen označio ovu
pojavu kao 'crnu magiju'.
Drugim rečima,
veliki broj neizvesnosti teoretski daje izvesnost. Arturu Kestleru je
to poslužilo kao povod da napiše knjigu 'Koreni Slučajnosti', u kojoj
naglašava da su, delovalo to paradoksalno ili ne, upravo te
zakonitosti u međuvremenu za fiziku i genetiku, osiguravajuća društva,
kockarnice i institute za ispitivanje mišljenja - postale tako potrebno
pomoćno sredstvo da tu vrstu 'crne magije' danas već prihvatamo kao
pravilo.
Kestler kao primer navodi raspadanje
radioaktivnih materija. Torijum C ima, recimo, period poluraspada od
60,6 minuta. U tom vremenu se raspadne tačno polovina neke količine tog
radioaktivnog elementa. Ponašanje pojedinih atoma se ne može
predskazati, ali je sigurno da će se u zadatom vremenu raspasti tačno
polovina! Taj zakon, ne može se objasniti delovanjem fizikalnih sila.
On, tako reći, visi u vazduhu. Ali, svejedno, funkcioniše!
NEPOZNATE SILE
Paralelno sa naučnim debatama događale su se ili se događaju
i slučajne podudarnosti koje - najblaže rečeno - deluju fascinantno. U
svojoj knjizi 'Gospođa sreća', Voren Viver opisuje na desetine takvih
zagonetnih primera, poput sledećeg. U vreme kada su saveznici
pripremali poznati desant na Normandiju 1944. godine, njihovi su
planovi sadržavali niz strogo poverljivih šifri, među kojima su bile i
Mulberry (dud), Neptun, Omaha, Overlord (vladar), Utah.
Možete i sami zamisliti zaprepaštenje
savezničkih komandanata kada se svaka od tih reči pojavila kao konačno
rešenje po jedne iz niza ukrštenica u londonskom 'Dejli Telegrafu'!
Kako je autor tih ukrštenica mogao izabrati baš te reči i
uklopiti ih u svoje enigmatske radove ako nije znao za planove o
desantu? Učitelju Leonardu Devu, koji je sastavio ove ukrštene reči,
trebalo je dosta vremena da ubedi nadležne kako nije nacistički špijun,
već žrtva neobične igre famoznih slučajnosti.
Još jedan fascinantan primer. Dva brata
s Bermuda poginula su od istog taksija koji je vozio isti taksista -
istog dana, samo u razmaku od dvanaest meseci, odnosno, jedne godine. U
trenutku nesreće, oba brata vozila su isti moped u istoj ulici. Oba
puta u taksiju je bio isti putnik. Erskin Lorens Ebin i njegov brat
Nevil imali su 17 godina kada su tragično nastradali. Detaljna istraga
je mogla samo da zaključi kako su slučajnosti opet namestile jednu
nepredvidivu i neobjašnjivu igru.
Priča o pudingu
- Emil Dešan - autor libneta opere 'Hugenoti', ispričao je, da
je, dok je boravio u internatu u Orleanu, slučajno ručao sa nekim
gospodinom Fonžibijem koji ga je častio pudingom od šljiva, poslasticom
koja je u to vreme u Francuskoj bila nepoznata.
Nakon deset godina, prolazeći pored
restorana, Dešan je spazio u izlogu puding veoma prijatnog izgleda.
Ušao je i naručio ga. Dobio je odgovor da je plam puding naručio jedan
posetilac. 'Gospodine Fonžibi, da li biste mogli da ustupite deo svog
pudinga ovom gospodinu?' - uzviknula je kelnerica. Dešan je jedva
prepoznao gospodina Fonžibija, koji je sedeo za susednim stolom u
pukovničkoj odori.
Prošlo je mnogo godina. Jednom prilikom
Dešan je pozvan u goste gde je trebalo da posluže pravi engleski
plampuding. Pošto je prihvatio poziv, Dešan je, smejući se, ispričao
ovaj događaj i upozorio domaćicu da ni ovoga puta neće proći bez
Fonžibija.
Određenog dana, Dešan je sedeo za stolom
sa gostima. Ostali gosti šalili su se sa njim povodom Fonžibija.
Iznenada se začuo batlerov glas: 'Gospodin Fonžibi!'. Pojavio se starac
koji je s mukom koračao. Bio je to gospodin Fonžibi! Dešan se
skamenio od iznenađenja. Ispostavilo se da je Fonžibi bio pozvan kod
nekog drugog stanara iste kuće, ali je pogrešio stan!
Priča o
svešteniku - Joseph Aigner bio je dobro znani
slikar potreta u XIX veku koji je nekoliko puta pokušavao da izvrši
samoubistvo. Njegov prvi pokušaj bio je kad je imao 18 godina, ali ga
je u tome prekinuo pojavivši se misteriozni, jedan sveštenik iz reda
Kapucinera.
Kada je imao 22 godine pokušao je ponovo, ali je
ponovo spašen od istog sveštenika. Osam godina kasnije, osuđen
je na vešala zbog svojih političkih aktivnosti, ali je ponovo spašen na
intervenciju istog sveštenika. Kada je imao 68 godina, konačno mu je
uspelo da izvrši samoubistvo, ubivši se iz pištolja, a njegovu pogebnu
ceremoniju vodio je, naravno, isti onaj sveštenik koji ga je tri puta
spašavao.
Beba
- U Detroitu, 1930. godine, jedna mlada majka morala je biti
večno zahvalna čoveku po imenu Josef Figlok. Dok je Figlok šetao
ulicom, beba je pala sa visokog prozora na Figloka, i oboje
su prošli bez posledica. Ali, godinu dana kasnije, ista beba je pala sa
istog prozora i, naravo, tačno na iznenađenog Josefa Figloka. Na sreću,
oboje su opet prošli bez posledica.
Blizanci
- Priča kako identični blizanci imaju slične živote je vrlo česta, ali
ništa nije slično kao priča o identičnim blizancima rođenim u Ohaju.
Blizanci su odvojeni na rođenju i svakog od njih usvojila je druga
familija. Ne znajući jedna za drugu, obe familije dale su imena deci -
Džejms. I ovde slučajnosti tek počinju. Oba Džejmsa rasli su ne znajući
za onog drugog. Obojica su bili sposobni u mehaničkom crtanju i
stolarstvu i svaki od njih je oženio ženu sa imenom Linda. Obojica su
dobili sinove koje su nazvali Džejms Alan. Oba brata su se razvela i
oženila sa drugim ženama - obe su se zvale Beti. Oba brata imali su po
psa koji se zvao Toj. Prvi blizanac je poginuo od kamiona dok je vozio
biciklo autoputem broj 8, dok je drugi blizanac poginuo od kamiona samo
dva sata kasnije, takođe, vozeći biciklo autoputem broj 8.
Čudna priča Kralja
Umberta - Monca, Italija
Jednog dana, Kralj Umberto otišao je na večeru u jedan mali
restoran. Kada je vlasnik uzimao narudžbinu, primetio je da njih
dvojica izgledaju identično. Razmenivši reči, pronašli su mnoge
sličnosti među njima:
* Obojica su rođeni istog dana, iste godine, 14. marta 1844
* Obojica su rođena u istom gradu
* Obojica su venčana sa ženom po imenu Margarite
* Vlasnik restorana počeo je svoj posao istog dana kada je i
Umberto postao Kralj Italije
29. jula 1900, Kralj Umberto
je saznao da je vlasnik restorana tog dana ubijen u misterioznom
atentatu. Dok je Kralj Umberto bio u žalosti ua njim, jedan čovek se
progurao kroz gomilu i ubio Umberta.
Mark Tven
- Mark Tven se rodio na dan pojavljivanja Halijeve komete
1835.godine, a umro je na dan njenog sledećeg pojavljivanja, 1910.
godine. Sam je predvideo svoju smrt 1909. godine kada je rekao: 'Došao
sam sa Halijevom kometom 1935. Ona se ponovo vraća sledeće godine, i
očekujem da odem zajedno sa njom'.
Priča iz hotela
- Godine 1953, televizijski reporter Irv Kupcinet bio je u
Londonu da posmatra krunisanje Elizabete II. U jednoj od fioka u
njegovoj sobi u hotelu Savoj, pronašao je nešto što je po
identifikaciji pripadalo čoveku imena Hari Hanin. Slučajno, Hari Hanin
- košarkaška zvezda iz popularnih Harlem Globtrotersa, bio je dobar
prijatelj sa Kupcinetom. Ali priča ne završava ovde. Samo dva dana
kasnije, i pre nego što je on hteo reći Haninu o njegovom srećnom
otkriću, Kupcinet je dobio pismo od Hanina. U pismu, Hanin je ispričao
Kupcinetu, kako je dok je odseo u hotelu Meurice u Parizu, našao u
fijoci mašnu sa - Kupcinetovim imenom na njoj !
Grom
- Časopis 'Fajt' u martu 1950. saopštio je da je 1899. godine
u dvorištu sopstvene kuće od groma poginuo jedan čovek. Kroz 30 godina
sin ovog čoveka poginuo je na isti način i na istom mestu. A zatim, 8.
oktobra 1949. unuk prvog i sin drugog čoveka pao je kao žrtva groma na
istom tom mestu!
Neverovatni udari
groma - Isti ovaj časopis 'Fajt', 1952. godine
izvestio je o neverovatnom ponašanju munje. Hrabri oficir, major
Samerford je u Flandriji 1918. godine bio ranjen od udara groma: bio je
zbačen sa konja, posle čega mu je donji deo tela ostao paralizovan.
Pošto se zbog zdravstvenog stanja demobilisao, major je otputovao u
Vankuver i kada mu je bilo malo bolje počeo je da se bavi ribolovom. Sa
još trojicom ribolovaca 1924. godine nalazio se pored reke za vreme
oluje. Grom je udario u drvo pod kojim je sedeo zlosrećni major i nakon
toga je desna strana njegovog tela bila paralizovana. Kada je kroz
nekoliko godina došao sebi, počeo je da šeta po vankuverskom parku, gde
je u leto 1930. godine opet bio pogođen gromom, a posledica je bila
potpuna paraliza. Kroz dve godine čovek je umro. Ali tu još nije
kraj... U junu 1934. godine nad Vankuverom je bila oluja. Grom je
udario u jedan od grobova i razbio spomenik. Naravno, bilo je to mesto
gde je bio sahranjen major Samerford.
Brodski kapetani
Ladner - Novine 'Sovjetska Rusije' u broju od 26. juna
1991. izvestile su: 'Britanskog kapetana Edvarda Ladnera, koji je
komandovao jedrenjakom 'đudrop', odneo je za vreme oluje talas preko
brodske ograde. Nisu mogli da ga spasu. Devetnaest godina pre ovog
događaja na istom mestu pri sličnim okolnostima nastradao je i njegov
otac, koji je komandovao jedrenjakom 'Aretuz'. Ali, najčudnije je to da
je opet tačno 19 godina pre pogibije jedrenjaka 'Aretuz', ovde u oluji
nestao kapetan parobroda 'Kern', najstariji u lozi kapetana Ladnera.
Uzgred, svoj trojici ime je bilo Edvard.
Mnogi su do danas takve slučajeve
podvrgli ispitivanjima njihove uzročne - posledične međuzavisnosti. U
slučajnostima, međutim, nije sadržano ništa što bi se moglo meriti i
raščlanjivati u laboratorijama, čak i ako su vredne pažnje poput
primera koje navode već pomenuti Viver, ili Amerikanac Alan Vaughan u
knjizi 'Neverovatne slučajnosti'. Tako su pojedini naučnici koketirali
sa idejom da bi nepoznate sile ili neka sitnica, koje su do sada
izmicale nauci, mogle imati udela u slučajnostima. Preminuli britanski
matematičar i fizičar Adrian Dobs, smatrao je da moraju postojati
prenosne sile - nazvao ih je 'psitronima' - koje se poput radara šire u
drugoj dimenziji vremena, istražuju izglede za budućnost, ponovo ih
reflektuju u 'ovde' i 'sada' i pri tom, obilazeći čula, direktno deluju
na mozak.
RED IZ
HAOSA
Karl Gustav Jung, švajcarski psiholog i
psihijatar, takođe je celog života prikupljao primere
neobičnih koincidencija. U svom eseju iz 1952. Jung tvrdi da se
slučajnost dešava mnogo češće nego što to predviđa teorija
verovatnoće i konstatuje da zato mnoge slučajnosti moraju biti delo
nepoznate sile koja teži uspostavljanju sveopšteg reda. Uveo je i
termin
sinhronicitet,
kako bi objasnio pojavu da se naizgled nepovezani događaji javljaju u
nekoj neočekivanoj vezi jedan sa drugim. Jungov saradnik Volfgang
Pauli, koji je za otkriće jednog od temeljnih načela moderne fizike
dobio Nobelovu nagradu, smatrao je da su slučajnosti vidljivi tragovi
principa kojima se ne može ući u trag.
I neki drugi istaknuti fizičari, takođe
su u svojim razmišljanjima otišli dalje od teorije verovatnoće. Još pre
pola veka pokazano je da dve subatomske čestice koje su jednom
međusobno reagovale, mogu ponovo reagovati jedna na drugu posle više
hiljada godina i udaljenosti od više svetlosnih godina. Pošto je dugo
proučavao taj fenomen, fizičar Dejvid Bom kaže da i čestice i ljudi
jednostavno mogu uticati jedni na druge, jer je sve na svetu povezano
sa svim - prošlim, sadašnjim i budućim - preko onoga što naziva
sveobuhvatnim
redom. Čestice nisu zaista odvojene već su povezane na
način nevidljiv za uobičajeno poimanje stvarnosti. Prema Bomu, u
području ljudskog ova teorija ostavlja mesto za efekat po kome
'različiti ljudi među kojima vlada određena saglasnost, mogu
istovremeno razvijati iste ideje'.
Međutim, treba li naglašavati kako su
sve ovo samo spekulacije koje ostaju tako dugo samo fantastične
mogućnosti dok njihovu ispravnost ne potvrde uverljivi naučni dokazi. A
kada bi se to dogodilo, verovatno bi se moralo priznati da je
koordinatni sistem centimetara, grama i sekundi, kojima običavamo
objasniti pojave u našem svetu, u stanju da predstavi samo deo
stvarnosti i da treba pronaći i druge koordinatne sisteme kojima bi
bile opisivane pojave i zakonitosti u ostalim njenim segmentima, dakle
više ne samo 'fizičkog' svemira. Traga se uveliko za tom tajanstvenom
dimenzijom koja toliko fali da bi se štošta objasnilo. A možda je
ljudska misao ta tajanstvena dimenzija koja rešava sve!?
ODISEJA JEDNOG LEŠA
Uostalom, šta reći za neobičnu odiseju
leša kanadskog glumca Čarlsa Frensisa Koglena, koja spada u najčudnije
koincidencije svih vremena. Koglen, koji je bio rodom sa Ostrva princa
Edvarda na kanadskoj obali Antarktika, umro je 189. na turneji u
teksaškom gradu Galvestonu i tamo je, u sanduku obloženom
olovom, sahranjen u granitnoj grobnici.
Iduće godine, u maju 1900. jak
uragan je opustošio ostrvo na kome leži grad. Groblje je bilo
poplavljeno i Koglenov kovčeg je isplivao iz grobnice. Otplutao je u
Meksički zaliv i oko Floride u Atlantik, gde ga je golfska struja
prenela na sever. Osam godina posle toga, u novembru 1908. ribari sa
Ostrva princa Edvarda jednog dana su ugledali neki veliki sanduk kako
se ljulja na talasima. Dovukli su ga i na njemu pročitali izgraviranu
metalnu ploču sa Koglenovim imenom. Kovčeg je, dakle, doneo leš
pokojnog glumca upravo do njegovog rodnog mesta (prevalivši nekih 5.600
kilometara!), gde su pokojnika zatim sahranili pored crkve u kojoj je
kršten!
Neke ljude večito bije maler, za druge
kažemo da su rođeni pod sretnom zvezdom. 'Titanik' je potonuo 1912.
Gospođa Marej, jedna putnica, uspela je da se spase. 'Luzitanija' je
potonula 1915. Gospođa Marej je bila putnica i opet se spasila. U
sudaru brodova 'Anakonda' i 'Keltik' 1927. nove žrtve nestale su u
morskim dubinama, ali nepotopiva gospođa Marej se spasila! Naravno,
možete to nazvati čistom slučajnošću, ali odgovorite iskreno na
pitanje: Da li biste se vi ukrcali na isti brod sa gospođom Marej?
Polemike o čudnom svetu slučajnosti će
još dugo biti vođene. Kao što su ih i do sada pokretali mnogi, poput,
recimo italijanskog političara i pisca Đuzepea Mazijanija koji je još
sredinom XIX veka zapisao: 'Reč slučaj nema nikakvog smisla; stvorena
je zato da bi izrazila neznanje ljudi o nekim pojavama'. Volter je,
pak, voleo da kaže kako je 'ono što nazivamo slučajem, samo nepoznat
uzrok poznate posledice', dok je po rečima Ebner-Ešenbaha', 'slučaj -
velom prekrivena nužnost'.
KO SE TAMO IGRA
I šta god mislili o tom svetskom ruletu, čini se
da slučaj evidentiran pod rednim brojem 100 iz pomenute zbirke Alana
Vaughana potvrđuje da je slučajnostima često svojstveno vipe od samo
jednog zrnca humora. Vaughan, naime, citira Antonija Klensija, Irca iz
Dablina:
'Rođen sam sedmog dana, meseca i
godine, u sedmoj godini veka, kao sedmo dete sedmog deteta i imam
sedmoro braće, što iznosi sedam puta sedam. Na moj 27 rođendan otkrio
sam, na jednim konjskim trkama, u 7. trci konja nazvanog 'Sedmo nebo'.
Kladio sam se u sedam šilinga da će taj konj pobediti. Prošao je sedmi
kroz cilj'!
A evo i priče o neobičnoj misiji jednog
metka, završenoj sa tačno 20 godina zakašnjenja. Teksašanin Hari
Ziglend prevario je do te mere svoju devojku da se ova duboko potresla
i odlučila na samoubistvo. Njen brat, željan osvete, pucao je u
Henrija, ali je ovoga metak samo okrznuo po licu i zabio se u drvo iza
njega. Brat, misleći da je ubio nevernika, i sam je izvršio
samoubistvo. Tačno 20 godina kasnije, 1913. Zigelanda je neko zamolio
da poseče jedno drvo. Ovaj je shvatio da je to isto ono drvo u kojem je
završio metak koji je tako davno njemu bio namenjen. Bio je to prilično
težak posao, pa je Zigeland odlučio da upotrebi dinamit. Snažna
eksplozija odbila je stari metak koji je prošao između još petoro ljudi
i pogodio pravo Ziglenda u grudi, a ovaj je na zaprepaštenje svih
prisutnih, ostao na mestu mrtav.
Posle svega ovoga, pitanje je da li ćemo
ikada uspeti da shvatimo o čemu se ovde zapravo radi ...