Prvog šabana po islamskom kalendaru 396. godine pojavila se naobično velika zvezda, koja je sijala kao Mesec i videla se oko 150 dana, a zatim se ugasila. Ovaj zapis koji je uzet iz jedne arapske hronike, datira iz 1054. godine.
Novo jarko svetleče telo, koje je iznenada u to vreme iskrslo na nebu, u sazvežđu Bika, registrovao je i srednjevekovni kineski astronom Ma Tun Lin, u opservatoriji 'Veliki zmaj' u Pekingu, a njegova pojava je zabeležena i u japanskim hronikama. Ova neobična zvezda je svetlela oko pola godine, a zatim je nestala bez traga.
Kako bez traga? Ako se poveruje drevnim astronomima, odigrala se grandiozna katastrofa, a to jarko telo zapravo je bio džinovski termonuklearni požar koji je besneo na neverovatno velikom rastojanju od Zemlje. Po svoj prilici, neko daleko sunce buknulo je iznenada zaslepljujućim plamenom, izlučivši svetlost i toplotu kao nekoliko milijardi tela tipa našeg Sunca. Ta eksplozija je, izgleda, ostavila traga.
Zagonetkom neobične nebeske eksplozije počeo je da se bavi, još 40-tih godina XX veka, sovjetski astrofizičar i akademik Josif Šklovski. Teorijske pretpostavke su govorile da od 'umrle' zvezde mora ostati njen 'prah', raspršen na milijarde kilometara oko nje. I zaista, na mestu koje su na nebeskom svodu označili stari letopisi, svetlucala je jedva vidljiva gasovita maglina u obliku krabe, a tako je onda i nazvana - Krabolika.
Šklovski se udubljuje u požutele stranice letopisa i pita se da li je 'Kraba' zaista pepeo te drevne zvezde? Sudeći preema istorijskim svedočanstvima, ali pre svega prema ovovekovnim istraživanjima, čini se da jeste. Na osnovu brzine kojom se širi maglina ustanovljeno je da je otprilike pre 900 godina njena materija bila vrlo mala po obimu. Štaviše, Kraba mora biti moćan izvor radio talasa. Kada se zvezda raspala, njene mikroskopske čestice su se raspršile na sve strane neverovatnom brzinom. Protoni su uspeli da se probiju kroz mrežu magnetnih polja koja su opasivala maglinu nevidljivim električnim linijama. Postali su osnovni sastavni delovi kosmičkih zrakova, koji su ispunili vasionu i sada padaju na našu planetu i druga nebeska tela.
Ali zato elektroni, čija je masa gotovo 200 puta manja nego masa protona, nisu mogli da se iščupaju i ostali su da lutaju u nevidljivim magnetnim mrežama Magline, emitujući svetlosne i radio talase. Ovu misao je Šklovski izneo još 1948. godine. Na njegovu molbu, te iste 1948. godine, u Krimskom opservatoriji astronomi su pokušali da otkriju radio talase koji stižu sa Krabe. Na nesreću, na radio teleskopu koji je tada imala Krimska opservatorija osmatranja su se mogla obavljati samo u vreme kada se izvor radio talasa nalazi nad otvorenim morem. I još je i Maglina bila zaklonjena planinama. li je do otkrića ipak došlo. Iste godine austrijski naučnici su neočekivano registrovali snažno radio zračenje Krabolike magline.
PORUKE IZ SVEMIRA
Proučivši posmatranje radio astronoma, astrofizičari su se konačno uverili - negde pre 6.000 godina zaista je eksplodirala zvezda. Svetlost je, krećući se brzinom od oko 300.000 kilometara u sekundu, putovala od nje čitavih 50 vekova, dok na kraju, 1054. godine, nije stigla na Zemlju, da bi saopštila o ovom grandioznom kosmičkom vatrometu. Ljudi u to vreme, naravno, nisu mogli da shvate taj svetlosni 'telegram' iz svemira. Tek mnogo vekova kasnije, u XX stoleću, uspesi fizike su omogućili da se osmisle neobični zapisi drevnih hronika, da se stvori teorija koja će objaniti iznenadnu smrt dalekih zvezda, poreklo vidljivog i nevidljivog nebeskog zračenja.
Sovjetski astronomi mogli su ovu pojavu da razjasne tek 1954. godine, a njihove zaključke potvrdili su i američki naučnici, koji su izvršili seriju posmatranja na, u to vreme, najvećem optičkom teleskopu na svetu. I tako je eksplozija zvezde postala izvor kosmičkig zračenja. Naučnici su tada počeli da računaju, procenivši procenat radio zračenja Krabolike magline, oni su približno izračunali koliko elektrona luta u tom kolosalnom svemirskom kavezu. Broj protona, onih što su se istrgli iz klešta magnetnog zagrljaja i postali deo kosmičkih zraka, treba da bude, otprilike isti.
Ukupan pak broj čestica koje 'prostreljuju' međuzvezdanu prazninu može se ustaoviti širenjem snopova koji padaju na Zemlju. Šta se to u stvari dogodilo? Rezultati teorijskih proračuna astrofizičara Vitalija Ginzburga nisu se podudarali sa eksperimentalnim podacima. ispostavilo se, naime, da u vasioni ima više protona nego što ima elektrona u Krabolikoj maglini. Zbog čega? Postoji samo jedan odgovor - očigledno je da nije samo ta drevna zvezda izvor kosmičkih čestica. Mora da postoje i drugi izvori, ali kakvi?
Astrofizičar Šklovski ponovo se okreće istorijsko literarnim dokumentima i pronalazi ono što je tražio. Jedan od njegovih arhivskih trofeja - opis zvezdanog bleska - nađen je u starom kineskom epigramu. Ali, i tu je iskrsnuo problem - drevni astronomi nisu sasvim tačno obeležili sektor neba gde se odigrala kosmička katastrofa! Ali, naučnici su ipak uspeli da ga odrede. Prema ukazanoj tački na nebu upravljeni su teleskopi. Astronomi su ponovo razgledali Maglinu. Radiotalasi, koje je ona emitoval, bili su daleko intenzivniji od svetlosnih talasa. Tako je počelo identifikovanje današnjih maglina sa zvezdama koje su raznele eksplozije.
Pažljiva proučavanja kineskih, arapski i japanskih letopisa pokazala su da su u poslednjih 2.000 godina osobito snažne zvezdane eksplozije bile zapažene samo 5-6 puta. Poslednju od njih registrovao je Johan Kepler 1604. godine, u sazvežđu Zmaja. Eksplozije su se odigrale i ranije, a i sada se događaju i to ne samo u našoj galaksiji. Do njih dolazi, otprilike jednom u 100 godina - barem se u tom razmaku registruju na Zemlji. A to je dovoljno da se vasiona ispuni kosmičkim zracima u količini koja je izračunata eksperimentalnim putem.
U prirodi je teško pronaći druge fizičke procese koji bi po razmerama dostizali slične kataklizme. Za nekoliko dna zvezda, zahvaćena eksplozijom, može povećati svoj blesak storine i haljade puta. Dešava se da ona izluči više svetlosti nego milijarde njene sabraće slečne našem Suncu. Takve zvezde se nazivaju 'super-nove', za razliku od 'novih', koje eksplodiraju češće - u našoj galskiji gotovo 100 puta godišnje, ali im je bljesak manji.
Sve magline, bez izuzetka, rođene smrću super-novih zvezda, predstavljaju izvore radiotalasa. Priroda njihovog zračenja je ista kao i kod Krabolike magline. Zahvaljujući modernim radio teleskopima, astronomi su do neviđenih razmera proširili svoje horizonte u izučavanju svemira. To je dovelo do prave revolucije u nauci o zvezdama, o svemiru i o evoluciji vasione.
Krajem paleozojske ere - pre mnogo miliona godina - na Zemlji su se pojavili prvi gmizavci. Razvijajući se brzo, oni su već u sledećoj - mezozojskoj eri - dostigli kulminaciju svoga razvoja. Površina kopna je podrhtavala pod težinom džinovskih dinosaurusa, po morima i okeanima plivali su bezbrojni ihtiosauri, a vazduhom su leteli ogromni pterodaktili. Hegemonija gmizavaca bila je neprikosnovena i neograničena. Neki od njih bili su visoki kao petospratnice i dugački desetine metara. Tone čeličnih mišića u koži jakoj poput oklopa činile su ih sličnim svojevrsnim tvrđavama. Strašne čeljusti, sposobne da slamaju ogromna stabla i kosti, snažni rep koji nanosi žrtvi smrtonosne udarce i uopšte kolosalna snaga, omogućavali su ima da budu pravi gospodari planete. A obilje biljne i životinjske hrane u raskošnom zelenilu i toplim močvarama obećavalo im je bezbedno bitisanja na Zemlji.
Oni su bili potpuno osvojili kopno, more i vazduh, a njihova vladavina trajala je više od 150 miliona godina i izgledalo je da im neće biti kraja. Ali, odjednom je naišlo nešto neočekivano. Baš kada se činilo da su gmizavci potčinili sebi celu planetu za večna vremena, zadesila ih je kobna sudbina. Čudovišni reptili su potpuno iščezli i to u istorijski gledano izuzetno kratkom periodu i tako ustupajući mesto sisarima. Desilo se to na granici poslednjeg, kredinog perioda mezozoika i početka savremene ere kenozoika - pre oko 70 miliona godina.
Kakva je to bila snaga koja je uništila ogromne gmizavce? Sisari koji su se u to vreme tek pojavili niosu mogli predstavljati nikakvu ozbiljnu pretnju i opasnost za reptile. Nestanak gmizavaca nije bio rezultat borbe za opstanak njihovih različitih grupa. Pa, šta se onda dogodilo? Ovo pitanje postaje potpuno zagonetno ako se ima u vidu to da su u istom razdoblju nastupale bitne promene u biljnom svetu na Zemlji. Dotada dominirajuće golosemenice - čiji su najvažniji predstavnici četinari - zamenile su krajem perioda krede kriptosemenjače i naša planeta je ubrzo bila prekrivena lisnatom šumom. Mnogi autoritativni naučnici smatraju da su ove promene upravo rezultat kosmičkih procesa.
DA LI SMO DECE SUPERNOVE ZVEZDE?
Profesori Josif Šklovski i Valerijan Krasovski izneli su još 1957. godine tezu da je izumiranje reptila bilo posledica naglog povećanja intenzivnosti kosmičkog zračenja i to desetinama i stotinama puta. A do toga je moglo doći ako je negde u blizini Sunčevog sistema eksplodirala supernova zvezda. Zračenje je pogibeljno uticalo na naslednost gmizavaca džinovskih razmera, što je i dovelo do iskorenjivanja njihove vrste. Proveravanje ove hipoteze, bilo bi u stvari dokazivanje da su reptili, među njima i dinosaurusi, izumrli u vremenu ne dužem od nekoliko desetina hiljada godina. Paleontolozi tek treba da odgovore na ovo pitanje.
Dugotrajno delovanje žestoke radijacije, međutim, nije se pokazalo pogibeljnom za sva živa bića. Za neke vrste ono je, naprotiv, moglo da postane faktor koji povoljno utiče na njihovu evoluciju. Nije isključeno da povećana radioaktivnost, izazvana smrću supernove zvezde, može prouzrokovati pojavu života ne nekoj planeti.
Nije li tako, pre milijardi i milijardi godina i na Zemlji nastao život? Ako je Sunčev sistem prošao kroz radiomaglinu, onda je iz prostih organskih jedinjenja, pod dejstvom zračenja. moglo doći do obrazovanja složenih kompleksa, a iz njih su se zatim razvila prva primitivna bića. Sa druge strane, ako su gornje pretpostavke tačne, ne preti li čovečanstvu užasan kraj? Jer svakog momenta može doći dop eksplozije nke bliske supernove zvezde, a možda se takva eksplozija već i dogodila. I front magline koja se širi možda nosi smrtonosne zrake prema Zemlji?
Što se toga tiče, bar za sada, možemo biti potpuno mirni. Kada bi zaista došlo do eksplozije supernove zvezde, od trenutka njenog uočavanja sa Zemlje, pa do momenta kada bi do naše planete stigli kosmički zraci, prošle bi hiljade godina, a za to vreme bi čovečanstvo razradilo i preduzelo odgovarajuće zaštitne mere. Doduše, to ne bi bilo baš tak ojednostavno.
Može se takođe, dosta osnovano tvrditi da bliskih eksplozija u nedavnoj prošlosti nije bilo. Ostaci supernovih zvezda predstavljaju moćne izvore radio zračenja, ali u blizini Sunca takvi izvori nisu ustanovljeni.