Naslovni baner
Home Dugme
Meni
Novo na sajtu
Kratke Vesti
Omiljeno na sajtu

Kratke Vesti Evropa
Kratke Vesti Balkan
Kratke Vesti Sport
Velike Misterije SvetaMisterije Sveta - Ostali Tekstovi

Duhovi iz Bele kuće

   Rezidencijom amaričkih predsednika u Beloj kući i dan danas tumaraju duhovi njenih nekadašnjih stanovnika. Šta je na noć veštica izjavio nekadašnji šef osoblja Geri Volters? Šta je Linkoln savetovao Klintonu?

Osmeh gore Osmeh na lice:  
    Gradnja Bele kuće u Vašingtonu počela je u oktobru 1792. godine, za vreme mandata prvog predsednika Amerike, Džordža Vašingtona. Međutim, on nije dočekao da bude prvi stanovnik ovog ogromnog zdanja sa 132 sobe. Prvi se u Belu kuću uselio 1800. godine Džon Adams.
    Ako je verovati brojnim svedočanstvima koja stalno dolaze od osoblja Bele kuće,
on i danas u njoj boravi, kao duh koji tumara uglavnom po stambenom - privatnom delu rezidencije. Još češće se viđaju njegova supruga Ebigejl, koja ima običaj da u Istočnoj sobi sređuje i slaže svoju garderobu, sve dok ne iščezne pred očima onih koji je tamo zateknu.
    Navike nekadašnjih prvih dama SAD-a izgleda da se ne razlikuju od ovozemaljskih čak ni na onom svetu. Tako, Doli Medison, supruga 4. američog predsednika Džejmsa Medisona (od 1809. godine), kažu očevici, pažljivo prati sve ono što se dešava u čuvenom Vrtu ruža, za koji je za života bila veoma vezana. Popularna je priča o tome kako je u vreme predsednikovanja Vudroa Vilsona, gospođa Vilson imala nameru da iskoreni ruže iz tog vrta, ali je odustala kada se jedne noći pred njenim očima pojavila razljućena Doli i zapretila joj da ne dira baštu.
    Po drugoj verziji, ona se ukazala i baštovanima tražeći od njih da ostave njene dragocene ruže na miru, pa su bili toliko zastrašeni njonom prikazom da su odbili da izvrše nalog, tako da one i dana danas, posle više od 200 godina prelepo cvetaju.
    Mnogo je priča o duhovima iz Bele kuće, ali najviše njih je vezano za XVI predsednika Amerike, Abrahama Linkolna, koji je, možda zbog popularnosti i poštovanja koje i dan danas uživa kod američkog naroda ili možda zbog svog nemirnog duha, najaktivniji kada je reč o onostranom životu nekadašnjih stanovnika Bele kuće.
    Linkoln s, kako se veruje, najčešće pojavljuje u vreme velikih kriza i ratova. Na primer, 1929. godin, u toku sloma njujorške berze, za vreme II svetskog rata, ubistva predsednika Kenedija i slično. Zanimljivo je da je priču o Linkolnovoj i drugim sablastima Bele kuće napisala 1952. godine Žaklina Buvije, budduća supruga Džona Ficdžeralda Kenedija, koji je 22. novembra 1963. godine ubijen u atentatu u Dalasu.
    Da sve bude još čudnije, u nizu podudarnosti koje povezuju Linkolna iKenedija, zapaženo je da su izabrani za Kongres u razmaku od tačno 100 godina, da su postali predsednici u istom vremenskom rasponu, 1860. to jest, 1960. godine, da su ubijeni jednog petka metkom u glavu, da se Linkolnov sekretar prezivao Kenedi, a Kenedijev se prezivao Linkoln, naslednici i jednog i drugog su se prezivali Džonsom, rođeni su 1808. to jest, 1908. godine.
    Godine rođenja atentatora Džona Vilkesa Buta i Li Harvi Osvalda bile su 1839. i 1939. godina, obojica su imala po 15 slova u imenu i prezimenu o d tri reči. Linkoln je ubijen u pozorištu 'Kenedi', a Džon Kenedi je ubijen u automobilu marke 'Linkoln'!!! Atentator But je pucao iz pozorišta i pobegao u skladište, a Osvald je pucao iz skladišta i sakrio se u pozorišt. I jedan i drugi su ubijeni pre suđenja.
    Abraham Linkoln je verovao u postojanje duhova i u život posle smrti. Kratko vreme pre ubistva doživeo je predskazanje tog događaja. Jedne noći je imao viziju u kojoj je iz istočne sobe čuo jecaje i prigušene glasove. O tome je svojim bliskim prijateljima ispričao sledeće: 'Ta stvar me je opsela kao Šekspirov duh Banka, i nikako da me pusti. Čuo sam prigušene jecaje. Ustao sam iz kreveta i sišao u prizemlje. Išao sam za zvucima, dok nisam sigao u Istočnu sobu. Tamo me je čekalo jezivo iznenađenje.
    Preda mnom je bio odar, na kojem sam ugledao leš u posmrtnoj odeći. Oko tela su stajali vojnici, kao na straži. Mnogo ljudi se guralo oko odra. Neki su ožalošćenmo gledali u telo, čije je lice bilo pokriveno. Pitao sam: - Ko je to? Jedan od vojnika je, očiju i dalje uprtih ispred sebe, tužo odgovorio: - Predsednik. Ubio ga je jedan atentator.
    I pored ovako jasnog nagoveštaja svoje zle sudbine, predsednik Linkoln nije joj izmakao, mada je dosta poverenja polagao u spiritualiste i medijume. U Beloj kući su u to vreme često organizovane seanse i prizivani duhovi umrlih. Jedna od redovnih gošći je bila i Bel Miler, u to vreme čuveni medijum. Ona je nekom prilikom zamolila duhove da podignu klavir sa poda, i mada su Abraham Linkoln i dva njegova pomoćnika sedeli na njemu, klavir se uzdigao u vazduh, lebdeo neko vreme i nakon toga se meko spustio na pod.
        Drugi put, mistik Čarls okli, naredio je duhovima da kucaju šifrovane poruke po zidovima, zaljuljaju slike i dva puta podignu par svećnjaka koje je predsednik Adams dobio na poklon od jednog alžirskog bega. Svećnjaci su poelteli skoro do plafona Grimizne sobe.
    Najviše podataka o opsednutosti Bele kuće i dogodovštinama vezanim za pojavu Abrahama Linkolna sakupio je u knjizi 'Autobus duhova', autor Kurt Singer. On navodi da je u vreme mandata predsednika Ruzvelta, sobarica Lilian Parks čula je tajanstvene korake iz hodnika na trežem spratu. Pošto nikoga nije uspela da vidi, a koračanje nije prestajalo ni posle čitavog sata, upitala je čuvara šta se dešava, a on joj je mirno odgovorio: 'Ah da, to je naš Ejb (kako su zvali Abrahama Linkolna). On se često šeta ovuda'!
    Stanovnici Bele kuće su uglavnom navikli na čudnovata zbivanja, a jedna od onih koje su bile bliske sa svetom duhova bila je Eleonora Ruzvelt, koja doduše nije nikada lično srela Abrahama Linkolna, ali je tvrdila da je u njegovoj nekadašnjoj sobi, koju je koristila dok je bila prva dna Amerike, često osećala nečije prisustvo. I predsednik Hari Truman znao je da se Linkolnov duh pojavljuje s vremena na vreme. Tako je, jednom prilikom, u nekoj televizijskoj emisiji upitan šta zna o tim čudnim događajima, Truman odgovorio: Bilo je oko tri sata ujutro. Čuo sam kucanje na vratima, otvorio sam ih, ali nije bilo nikoga. Mislim da je to sigurno bio Linkolnov duh'.
    Posmrtna tumaranja jednog od najznačajnijih predsednika u američkoj istoriji, poznavaoci paranormalnih aktivnosti tumače kao posledicu užasa i ličnih duhovnih patnji koje je proživeo za vreme Građanskog rata u Americi. Njegov duh je i dalje zbog toga zabrinut i preokupiran svim tim zbivanjima. U prilog ovoj pretpostavci ide svedočanstvo supruge jednog od američkih predsednika - Kelvina Kulidža, koja je izvestila da je u nekoliko navrata ilazeći u Ovalni kabinet zatekla prikazu Abrahama Linkolna kako stoji pored prozora, sa rukama na leđima i kao u dubokoj koncentraciji posmatra nekadašnje krvavo bojno polje sa druge strane reke Potomak.
    Sa sablastima su se susretali i gosti Koji su posećivali Belu kuću. Na primer, holandska kraljica Vilhelmina, koja je tvrdila da je videla duh Abrahama Linkolna ispred svoje spavaće sobe. Kada je ovu neobičnu pojavu opisala predsedniku Ruzveltu, on je to primio kao činjenicu, objasnivši joj pri tom kako je jedna od njegovih sekretarica, Meri Ibn, jednom opazila Linkolnov duh kako stavlja cipele pored njegovog kreveta.
    Iz vremena II svetskog rata, kada je britanski premijer Vinston Čerčil posetio Ameriku, zabeležena je možda i njaduhovitija priča vezana za prizanja Abrahama Linkolna. Čerčil je imao naviku da kasno odlazi u krevet, a da se pre spavanja opušta u kadi punoj tople vode, uz viski i obaveznu cigaru. Tako je jedne noći, izašao iz kupatila potpuno go, samo je u ustima držao cigaru. Tada je ugledao, nikoga drugog do Arahama Linkolna kako stoji pored kamina, u neposrednoj blizini mesta gde se nalazio njegov bade mantil. Pronicljiv i brz u reagovanju, kakav je uvek i bio, Čerčil je navodno rekao: 'Dobro veče gospodine predsedniče, izgleda da ste me zatekli u nezgodnom položaju'! Linkoln se na to samo osmehnuo i - nestao.
    Avet predsednika Abrahama Linkolna ne viđaj usamo u Beloj kući, već i izvan nje, najčešće kako šeta u blizini svoje grobnice u Springfildu. Postoji i priča o Linkolnovom 'ukletom vozu', koji se pojavljuje svakog 27. aprila u ponoć, na godišnjicu ubistva u Ford teatru. Tada magloviti obzisi kompozicije sa njegovim mrtvačkim kovčegom pokrivenim amaričkom zastavom u tišini pređu rastojanje od Bele kuće do mesta u Ilinoisu, gde je Linkoln sahranjen. Kada vizija prođe, železničari tvrde da im satovi kasne osam minuta! Prema nekim svedočenjima, postoje zapravo dva voza. Prvi vuče vagon prekriven crnim draperijama, a drugi otvorena kola na kojima je kovčeg ubijenog predsednika.
    Na samu noć veštica, 31. oktobra 2003. godine, U Beloj kući održana je neobična konferencija za štampu, na kojoj je veliki broj novinara postavljao pitanja Geriju Voltersu, tadašnjem šefu osoblja. Ta pitanja su se odnosila na paranormalna događanja u rezidenciji alaričkih predsednika. Na pitanje da li je on ikada video nekog duha amaričkog predednika, on je rekao: 'Ne, nisam, ali sam doživeo iskustvo koje ne mogu da objasnim, zajedno sa još trojicom policijskih službenika. Stajao sam u prizemlju Bele kuće u blizini stepeništa koje vodi na sprat. Policajci i ja smo osetili hladan nalet vazduha koji je prošao između nas, a zatim su se dvoja vrata koja su do tada bila otvorena, naglo, sama od sebe zatvorila. Nikada nisam do tada video da se ta vrata pokreću, aa da ih neko nije rukama pomerio. Bilo je to zaista zaprepašćujuće iskustvo. Proverili smo da li je taj hladan vazdušni talas mogao doći zbog promaje ili sistema ventilacije, ali nismo za to našli dokaze. Isto se dešava i drugim članovima osoblja već godinama.
    Većina njih tvrdila je da oseća nečije prisustvo u pojednim prostorijama, naročito u Linkolnovoj spavaćoj sobi, ali nekolicina je tvrdila da je zaista videla duhove'.
     Na pitanje da li je gospođa Linkoln održavala spiritističke seanse u Beloj kući, Volters je odgovorio: 'Da, jeste. Kažu da je pokušavala da prizove duh njihovog preminulog sina Vilija koji je umro u Beloj kući za vreme kada je njegov otac bio predsednik. Posle Vilijeve smrti, gospođa Linkoln je održavala seanse za stolom u Zelenoj sobi.
    Na pitanje da li se duhovi Britanaca iz rata 1812. godine nekada prikazuje, on je rekao: 'Postoji priča o britanskom vojniku koji je umro u Beloj kući za vreme ratova od 1812. do 1814. godine, kada su Englezi spalili Belu kuću. Tvrdi se da su neki ljudi videli britanskog vojnika sa bakljom u ruci.'
    Na pitanje da li postoje tajni prozali kroz Belu kuću, koji su bili namenjeni predsednicima za beg u slučaju neke neposredne opasnosti, on je rekao: 'Nema tajnih prolaza kroz Belu kuću. Mnogo porodica je živelo u njoj, i da postoje takvi prolazi, neko bi mi rekao nešto o njima.
    Na pitanje da li je ikada dobio zahtev od profesionalnih isterivača duhova da pregledaju zgradu, rekao je sledeće: 'Od njih nikada nismo dobii bilo kakav zahtev, ali se za tako nešto često interesuju istraživači neobjašnjivih paranormalnih fenomena ili pisci knjiga o opsednutim kućama i starim zgradama.



Klik Gore na Sliku - Prikaz; Ponovni Klik - Brisanje

Velike Misterije SvetaMisterije Sveta - Ostali Tekstovi
Ponuda TemaPogledajte i ostale super zanimljive rubrike na sajtu
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana
Testiranje Refleksa
Mesec i Njegove Mene
Testirajte Reflekse