Dogonima
su najbliži gradovi Timbuktu na severu i Ougadougou na jugu. Na prvi
pogled, Dogoni veoma nalikuju mnogim afričkim narodima koji žive
tradicionalnim, plemenskim načinom života. Međutim, njihov unutrašnji
život nesumnjivo je jedinstven. Oni, pored još tri druga plemena,
poseduju tajno znanje koje su, tokom mnogih vekova, uspeli da sačuvaju
samo za sebe.
U središtu njihovog učenja je ono što
bismo, najradije nazvali mitom o zvezdi - bar bismo u svakoj drugoj
kosmologiji smatrali da je ovakvo znanje mitološke prirode. Međutim,
Dogoni raspolažu detaljnim informacijama o zvezdi koja je potpuno
nevidljiva golim okom - a nema govora o tome da su oni mogli imati
pristupa teleskopima ili bibliotekama.
Još je zanimljivije da je taj narod, izgleda, zbao za ovu zvezdu davno
pre nego što su naučnici 'civilizovanog' sveta otkrili da ona postoji.
PO TOLO
Dogoni ovu zvezdu nazivaju 'Po
Tolo'. 'Tolo' znači zvezda, a 'Po' je ime najmanjeg semena za koje
Dogoni znaju, semena svračice. Na ovaj način oni opisuju
jednu od posebnih karakteristika ove zvezde - njenu sićušnost. Dogoni
čak za nju tvrde da je 'najmanja stvar koja postoji'. Oni isto tako
kažu - što je zaista čudno, jer nije uobičajeno za primitivna društva
da na ovakav način govore o zvezdama - da je ona 'najteža'
zvezda:
'I kada bi se sva
zemaljska bića udružila, ne bi je mogla podići'. Pored
toga, oni sasvim sigurno znaju da je Po Tolo bela zvezda - beli
patuljak.
Zapadni astronomi zvezdu Po Tolo
nazivaju Sirijusom B. Za razliku od nje, Sirijus A ('Dog Star') je
veoma blistava zvezda, lako vidljiva golim okom i spada među deset
najsjajnijih zvezda na nebu. Sirijus A je dvaput veći od našeg Sunca, a
njegova svetlost je dvadeset puta jača.
Da su Dogoni u davnoj prošlosti stvorili
mit o Sirijusu A, to bi bilo sasvim razumljivo, misterija ne bi
postojala. Ali, oni uporno tvrde da njihova zvezda nije Sirijus A, već
njen nevidljivi pratilac.
Zapadni astronomi su, 1844. godine, prvi
put posumnjali da ovaj nevidljivi pratilac postoji, onda kada su
primetili izvesne manje nepravilnosti u kretanju Sirijusa A. Pomislili
su da ga privlači gravitaciona sila neke mnogo manje, nevidljive zvezde
u njenoj neposrednoj blizini. Posle detaljnog teleskopskog
pretraživanja, 1862. godine, pronađena je prateća zvezda.
Posmatranje naučnika pokazalo je da je
Sirijus B - beli patuljak. On je, drugim rečima, sve ono što su Dogoni
oduvek tvrdili: vema mala, veoma teška i bela zvezda. Astronomi su
potvrdili da ima eliptičnu orbitu, sa Sirijusom A na jednoj tački
elipse, i da jedan krug oko svoje dugačke orbite obiđe svakih pedeset
godina - tačnije 50,04 godine, a brojka sa kojom raspolažu Dogoni je
zapanjujuće precizna.
Zaista je neverovatno da jedan
primitivni, necivilizovani narod kakav su Dogoni, može imati predstavu
o zvezdama koje slede orbitu oko drugih zvezda, ali uprkos tome, oni
orbitu Sirijusa B predstavljaju kao jajast oblik, sa Sirijusom
A kao krstićem koji se nalazi van centra.
OPSESIJA DOGONA
ZVEZDOM
Zašto su Dogoni toliko opsednuti ovom,
na izgled, beznačajnom zvezdom? Pa, u svakom slučaju ne iz naučnih
pobuda, iako je ona bila, po njima, prva zvezda koju je Bog stvorio.
Dogoni smatraju da je Sirijus B stožer oko koga se okreće
čitav svemir. Po njima, ova zvezda stvara svu materiju koja čini
svemir, i sve duše živih bića, i to preko komplikovane,
isprepletene spirale, koju oni simbolizuju pletenjem svojih korpi.
Sve duše, bez obzira na njihovo konačno
odredište, najpre putuju sa Po Tola na Emme Ya, treću zvezdu u
Sirijusovom zvezdanom sistemu. Kao i Po Tolo, i ona je nevidljiva. Za
razliku od Po Tolo,
zapadni
astronomi je još uvek nisu otkrili. Da li ona
uopšte postoji? Možda to nikada nećemo saznati, ali ukoliko je
astronomi uz pomoć naučnih metoda zaista otkriju, to će biti još jedan
fascinantan dokaz koji govori u prilog tajnom znanju plemena
Dogona.
U svakom slučaju, činjenica je da su
Dogoni znali za Sirijus B davno pre nego što su ga astronomi pronašli,
i to predstavlja ogromnu misteriju. Jednostavno, nije jasno kako su oni
mogli saznati sve o nevidljivoj zvezdi, pa čak i to da njen orbitalni
ciklus iznosi pedeset godina.
Na ovo pitanje Dogoni odgovaraju da su
im to znanje predali Nomosi, vodozemna bića koja su, pre mnogo godina
poslata na Zemlju iz Sirijusovog zvezdanog sistema. Dogoni nazivaju
Nomose različitim titulama: Učiteljima iz Vode, Kontrolorima i
poučavateljima.
Zaista iznanađuje otkriće da Dogoni
smatraju da njihovo blagostanje u potpunosti zavisi od dobre
volje posetilaca iz svemira. Nomosi su se spustili na neodređenoj
udaljenosti, severoistočno od današnje zone u kojoj žive Dogoni.
Da li je to Sahara ili Srednji istok?
Gde god da je to bilo, po opisu Dogona, njihov svemirski brod spustio
se na Zemlju uz veliku buku. Dok se spuštao, zemlja pod njim je pucala,
i izgledalo je da iz njega 'šiklja krv', što bi mogao biti opis
raketnih izduvnih plamenova. U to doba, na nebu je bila vidljiva nova
zvezda, što bi mogao biti opis matičnog broda. Slika desno - selo
Dogona u Maliju.
Kada se letelica spustila, četveronožno
stvorenje (biće ili mašina?) izašlo je iz nje i odvuklo je u jednu
udubinu. Zatim je udubina napunjena vodom sve dok brod nije plivao u
njoj. Nomosi su se izgleda bolje snalazili u vodi nego na suvom - oni
su, zapravo, više ličili na ribe nego na ljude.
RELIGIOZNA
MITOLOGIJA
Ono što se kasnije desilo više liči na
religiozno mitsko pripovedanje, nego na istorijski izveštaj. Nomos je,
po Dogonskoj priči, 'razdelio svoje telo među ljude da bi ih nahranio',
pa se zbog toga još i kaže 'svemir je pio njegova tela', odnosno Nomos
je dao ljudima i da piju. On je sve svoje životne principe dao ljudima.
Nomos je bio raspet, digao se iz mrtvih i obećao je da će ponovo
posetiti Zemlju, u drugačijem obliku. Bez obzira na to, on će
i dalje vladati svetom u svom vodozemnom obliku, iz okeana.
Čini se da su neki elementi hrišćanskog
učenja uzeli udela u mitu Dogona. Smrt na krstu, uskrsnuće, obećanje da
će se ponovo vratiti, sakramentalna žrtva hrane - sve to postoji u
dogonskoj priči. Ne smemo zaboraviti ni to da se u ranom hrišćanstvu
riba koristila kao simbol Hrista.
Daleko, na severozapadu od dogonske
zemlje, u Mesopotamiji, zapisan je susret koji je veoma sličan ovome.
Naime, vavilonski sveštenik Berosus, u trećem veku pre nove ere,
napisao je istoriju Mesopotamije. Ova povest je nepotpuna i
samo nekoliko njenih fragmenata doživelo je da bude uvršćeno u kasnije
dokumente grčkih istoričara.
Berosus je ispričao kako su Oanesi,
vodozemna vanzemaljska bića posetila Zemlju da bi ponudila svoju pomoć,
baš kao što i Dogoni kažu za Nomose. Po Berosusu, Oanesi su 'imali
oblik ribe ukomponovan sa ljudskom obličjem, složen poludemonski oblik,
na pola puta između čoveka i BOga'. Uprkos njihovoj dobronamernosti,
izgledali su izuzetno odbojno: 'Čitavo telo životinje ličilo je na
ribu, a pod ribljom glavom imala je još jednu glavu, a pod ribljim
repom, imal je noge, slične čovekovim. I glas i jezik bili su joj
ljudski i artikulisani.
Ovo biće je danju običavalo razgovarati
sa ljudima, ali u to doba nije uzimalo nikakvu hranu. Ono im je dalo
uvida u književnost i nauke, i u sve vrste zanata. Naučilo ih je kako
da grade kuće i hramove, kako da sastave zakone, i objanilo im je
osnovneprincipe geometrije. Ukratko, naučilo ih je svemu što ih je
moglo profiniti i civilizovati. Kada zađe sunce, biće je imalo običaj
da ponovo zaroni u vodu. Ostajalo je po celu noć u dubini okeana, zbog
toga što je bilo vodozemac'.
JEDAN TE ISTI
DOGAĐAJ
Sasvim je moguće da su Dogoni i
Vavilonci prisustvovali jednom istom događaju. Sami dogoni tvrde da
nisu oduvek živeli u Maliju, vać da su nekad prisustvovali spuštanju
vanzemaljaca u jednoj dalekoj zemlji na severoistoku. Ako je tako,
čudno je da su samo oni očuvali deo mitologije koji uključuje Sirijus
B. Egipćani, koji su svakako kontaktirali sa Vaviloncima, veoma su
cenili Sirijus A, ali to je i sasvim razumljivo, s obzirom na
to da su oni bili u mogućnosti da njegov položaj na nebu iskoriste za
predviđanje poplava Nila.
Kako su Dogoni mogli doći do svog
posebnog i jedinstvenog znanja o Sirijusovom zvezdanom sistemu? Karl
Sagan, astronom sa Kornelovog univerziteta, čvrsto je verovao u
postojanje vanzemaljskih oblika života. S obzirom na ogroman broj
planeta koje postoje u svemiru, statistička mogućnost da neke od njih
imaju inteligentne i civilizovane oblike života zaista je velika. Da li
Sirijus B ima takvu planetu, kao što tvrde Dogoni, mi još ne možemo
saznati.
Sigurno je da Dogoni nisu
mogli sami otkriti Sirijusov zvezdani sistem, i to bez teleskopa.
Pitanje je, po mišljenju stručnjaka, od koje su civilizacije Dogoni
primili svoje znanje - od vanzemaljske ili zemaljske, evropske.
Zapadni astronomi pretpostavili su,
1844. godine, da postoji Sirijus B, pronašli su ga 1862, a 1928. godine
su utvrdili da je on beli patuljak. Sve informacije do kojih su došli
zapadni naučnici, Dogoni su već posedovali, i pre 1928, ali ih evropski
antropolozi nisu zabeležili sve do tridesetih i četrdesetih godina XX
veka.
Dakle, moguće je, da je neki anonimni
Evropljanin koji je posetio Mali, preneo Dogonima informacije
o Sirijusu, koje je saznao iz popularne knjige Artura Edingtona,
'Priroda fizičkog sveta' (Arthur Eddington - The Nature od the Physical
World), objavljene 1928. Možemo da zamislimo Dogone kako potanko
raspredaju o svom mitu, u koji spada i Sirijus, dobro informisanom
francuskom kolonijalisti, pošto je Mali u to vreme bio francuska
kolonija. Francuz nije mogao da odoli a da im ne ispriča neke stvari
koje je pročitao u Edingtonovoj knjizi - o nevidljivom pratiocu zvezde,
o orbitama i planetama... Dogoni su bili oduševljeni i smesta su ove
podatke uvrstili u svoj postojeći mit.
Međutim, u ovom 'scenariju' postoji
jedan ozbiljan problem. Dva francuska antropologa Griol i Diterlan,
koji su prvi obznanili dogonsku priču, nisu sve informacije dobili
odmah. Trebalo im je deset godina da ih izvuku od Dogona, jer se ova
priča prenosi samo najvišim dogonskim upućenicima, i svaki od njih
saznaje samo jedan njen deo, nijedan od njih ne zna celu verziju. S
obzirom na to da su Dogoni tridesetih godina tako brižljivo skrivali
svoje tajne od antropologa, ne čini se verovatnim da bi oni dopustili
da za njih sazna ne ki neznanac i to za jedno veče.
U svakom slučaju, nekom
'usamljenom putniku' ne bi bilo nimalo lako da komunicira sa Dogonima
1928. godine. Oni su u to doba govorili dva manjinska jezika: Sango i
Vazouba, te je stoga neverovatno da bi se s njima mogao voditi razgovor
na visokom nivou o astronomiji i mitologiji.
Naučnik dr W.H.MekKri izneo je
pretpostavku da bi dogonska ideja o postojanju nevidljivog pratioca
Sirijusa A mogla biti posledica pustinjske fatamorgane. MekKri
ističe da Sirijus A jednom godišnje zalazi u skoro potpuno isto vreme i
na istom mestu kao i Sunce. Tokom ovakvog zalaska, tvrdi on, može se
ispod same zvezde videti njena fatamorgana. Ova lažna zvezda izgledala
bi teža od prave zvezde, zbog toga što se nalazi ispod nje, a bila bi i
bleđa, pa zato i prividno manja.
Ali, Dogoni nikada nisu
tvrdili da se Sirijus B može videti samo jednom godišnje - a to je
podatak koji sigurno ne bi propustili u svom izveštaju. Fatamorgana
Sirijusa A sigurno bi morala biti crvena, kakav je i on sam, a Dogoni
su oduvek smatrali da je Sirijus B bela zvezda. Hipoteza koju daje
MekKri ne objašnjava kako su Dogoni mogli tako precizno da opišu
eliptičnu orbitu ili pedesetogodišnji orbitalni period nevidljive
zvezde.
Racionalna objašnjenja o poreklu
dogonskog neobičnog znanja, trenutno nema. Kako su Dogoni saznali za
Sirijusov zvezdani sistem? Da li smo prinuđeni da uzmemo njihovu priču
zdravo za gotovo? Da li je zaista došlo do praistorijskih susreta
između dogonskih predaka i posetilaca sa planete koja orbitira oko
Sirijusa B? Ako je to istina, šta je bio pravi razlog ove posete? Ako
su Nomosi zaista doputovali na zemlju sa Sirijusa B, oni su morali
imati tehnološki razvijenu civilizaciju.
Kakao god da su odvratno izgledali ovi
ljudi-ribe iz svemira, oni su morali biti visoko civilizovani. Da li su
se vratili do Sirijusa duboko razočarani narodom Dogona i samom
Zemljom? Da li su se nadali susretu koji bi doneo veću obostranu
korist? Da li su podelili nekoliko saveta dogonskim precima i zatim
došli dozaključka da su zemaljska stvorenja na suviše niskom stepenu
razvoja da bi zavređivali ponovnu posetu? Ili će se oni ipak vratiti -
ti Učitelji iz vode. I, da li će biti dobrodošli ako se vrate na Zemlju.
Dogonska priča otvara mnogo pitanja na
koja za sada ne može biti odgovora. Ali, kako sada stvari stoje,
izgleda da postoji razlog za verovanje da su preci Dogona zaista
učestvovali u praistorijskom bliskom susretu.