Prema biblijskoj genealogiji, Abraham je bio izravni potomak Noe, Božjeg odabranika kojemu je jedino bilo dozvono da sa svojom porodicom preživi potop. Biblijske legende ne ukazuju na poreklo Abrahamovog oca, nego samo vode genealoško porodično stablo čovečanstva unatrag sve do Noe i prirodne katastrofe - velikog potopa.
Vršeći iskopavanja u oblasti Ur, u Mesopotamiji, arheolozi su naišli na sloj gline debeo 2-3 metra, a ispod i iznad naslage nađeni su komadići tkanine. Ali, sloj gline ukazuje samo na pojavu lokalne poplave u oblasti Ur. Dokumenat iz Ninive, ispisan klinastim pismom opisuje kraj katastrofe: 'I čitavo čovečanstvo se pretvorilo u glinu. Zemlja ke postala ravna kao krov'.
Taj sloj gline je bio upotrebljen kao dokaz za biblijski potop i vrlo bi se zgodno uklopio u biblijsku istoriju, da arheolozi nisu procenili da je datum tog potopa bio približno 4.000 godine pre Nove ere. Može se sa sigurnošću tvrditi da semitska pastirska plemena u to doba još nisu bila stigla u zemlju dveju reka. Prema tome, oni nisu mogli preživeti potop i kasnije svedočiti o njemu kao očevici.Biblijski je potop, dakle, morao biti neki drugi potop.
Kako je potop deo univerzalne tradicije, opisan je u mitologijama raznih naroda sveta. Na Zemlji je bilo mnogo ledenih doba, a verovatno je bilo i brojnih nepoznatih potopa sa različitim uzrocima. U sumerskom epu Gilgameš koji je otkriven na prekretnici stoleća u ruševinama drevne ninivske biblioteke i koji je napisan klinastim pismom na pločama od pečene gline, junak Utnapištin preživljava potop. On je Noa Sumeraca, a potop se opisuje kao nešto što se dogodilo po volji bogova. U tom prikazu kao i u Bibliji, čovek gradi lađu prema savetima bogova i tako preživljava potop koji uništava sve živo oko njega.
Napominje se i da Peruvijanci imaju istu legendu, a u prikazu potopa sa Polinezije, junak se čak i zove Noa. U svetu postoji više od 250 prikaza legendi o potopu. Međutim, pitanje je koji je od njih potop iz biblijskih prikaza. Pošto su indijske Vede sigurno najstarije objave u ljudskoj istoriji, bilo bi logično pretpostaviti da je vedski prikaz potopa bio prvi koji je postojao.
Potop se javlja kao legenda u indijskim spisima. Mahabharata - Velika pesma, opisuje događaj ovako: 'Prema Gospodinovom predskazivanju zemlju je naselio čovek i potomstvo Adamisa i Heve ubrzo je postalo tako brojno i pokvareno da više nisu mogli živeti u međusobnom miru. Zaboravili su Boga i njegovo obećanje i čak su se i bunili protiv njega. Gospodin (Brahma) je zbog toga odlučio kazniti svoja stvorenja kako bi to poslužilo kao primer budućim generacijama. Potražio je čoveka dostojnog da bude spasen radi nastavljanja i produžavanja vrste.
Njegov izbor je pao na Vaivasvatu i on ga je obavestio o svojoj volji. Na svetoj obali reke Virin, Vaivasvata je spasio ribicu koja se kasnije otkrila kao avatar - inkarnacija boga - Višnua. Riba je upozorila pravednika da je kraj sveta blizu i da su njegovi stanovnici osuđeni, te zatražila od njega da izgradi lađu za sebe i svoju porodicu. Vaivasvata je poslušao zapoved, sagradio lađu, uneo u nju semena svih biljaka, zatim smestio po par od svake vrste životinja i kad je i sam sa svojom porodicom ušao, počele su velike kiše i naglo izlevanje reka iz svojih korita.
Tada se uz pramac arke postavila velika riba s rogom na glavi za koji je sveti čovek pričvrstio jedro. Riba je tada sigurno provukla brod kroz besnu stihiju dok nije neoštećen pristao na vrhuncima Himalaja. Broj dana potopa se poklapa sa brojem u Mojsijevom prikazu - 40 dana.
Nemački naziv za veliki potop 'Die Sintflut' ima nejasnu etimologiju. Tradicionalno znanje tvrdi da je 'Sint' u staronemačkom jeziku jednostavno značilo 'veliki potop', što se kasnije pretvorilo u 'Sundflut', potop greha - prilično nezadovoljavajuće objašnjenje.
Ipak, postoji uverljivije objašnjenje. 'Sindh' je samo staro ime za moćnu reku kojoj čitavi potkontinent Indije duguje ime Indus. U drevna se vremena pojam Indija odnosio na zemlju koja se prostirala daleko izvan njenih sadašnjih geografskih granica. Indiji su, takođe, pripadali i Tibet i Mongolija, a uključen je bio i sadašnji zapadni Iran. Ako se gleda sa zapada, Sindh-Indus je najmoćnija reka koju treba preći da bi se stiglo u Indiju. Tekući od severa prema jugu Indus prolazi kroz kroz Pakistan i sa ogromnom deltom utiče u Arapsko more. 'Druga strana potopa', mesto Abrahamovog porekla je svakako mogla biti zemlja iza Indusa koja slući Indiji kao prirodna granica sa zapada.
Danas Sindh označava provinciju u dolini Indusa u jugoistočnom Pakistanu, koja se prostire uz granicu indijskog Punjaba, zemlju četiri reke čija je prestonica Karači. Onlast se prostire na oko 140.000 kilometara kvadratnih i neobično je plodna zbog stalnog navodnjavanja. U severno indijskoj provinciji Kašmiru postoji još jedna reka imenom Sindh, no ona nije tako glasovita kao njegov veliki brat Indus, ali možda isto tako može objasniti značenje reči 'Sintflut'.
Taj drugi Sindh teče prema severu, od grada Srinagara, kroz predele koji se vide sa brda 'Nebo', a sa kojega je Mojsije ugledao raj pre svoje smrti. Izvor malog Sindha se nalazi blizu pećine Amarnatha, cilju velikih hodočašća za vreme punog meseca u augustu svake godine. Prema legendi je indijski bog Šiva, tom mestu uputio svoju ženu Parvati u tajnu stvaranja.
RAJSKI VRTOVI
Ako se tok reke prati nizvodno, nakon tri dana pešačenja, stiže se do sela Sonamarg - zlatne livade, na 2.600 metara visine. Staza uz reku vodi do Sonamrga prema Srinagaru, udaljenom 84 kilometra, putem preko drvenih mostova kroz mala sela sa raskošnim zelenim livadama, stablima kajsija, krušaka i jabuka. Umetnički izrezbareni prozorski okviri i ukrašeni drveni krovovi ukazuju na blagostanje ovoga kraja. Čim se više približava Srinagaru, tim se dolina čini plodnijom. Nakon sela Kanagan, dolina se otvara na široke terase riže i žitna polja koja se prostiru do Gandarbala, na levoj obali Sindha.
Sve u svemu, Kašmir se čini ogromnim rasjkim vrtom, a velika močvarna područja i široka, plitka jezera svedoče o divovskoj poplavi u davno prohujalim vremenima. Prema Bibliji, raj - mesto stvaranja, ležalo je prama istoku. 'I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku u Edenu i u njega smesti čoveka koga je napravio'. Sledeći odlomak pobliže označava položaj edenskog vrta spominjući četiri reke: 'Reka je izvirala u Edenu i natapala vrt odakle se granala u četiri kraka.' U Mesopotamiji, zemlji između dve reke, koja se obično smatrala edenskim vrtom, postoje samo dve reke, kao što ime kaže.
U suprotnosti sa time, severna Indija se danas može pohvaliti sa pet velikih reka, sve pritoke Indusa (Sindhe) po kojoj oblast nosi ime Punjab - zemlja pet reka. Od 1947. godine provincija je politički podeljena na indijsko i pakistansko područje. Pet pritoka Indusa, sve na levoj strani reke, zovu se: Jhelum, Chenab, Ravi, Beas i Sutlej. Punjab je bio područje najranije indijske civilizacije - indijska kultura potiče od oko 3.000 godine pre Naše ere, a arheolozi su pronašli u Kašmiru tragove civilizacije koja datira od pre 50.000 godina!
Poznati sirijski istoričar, profesor K.S.Salibi je 1983. godine izdao knjigu 'Biblija je došla iz Asirije'. U njoj sa naučnom tačnošću dokazuje da Palestina ni u kom slučaju nije mogla biti zemljom porekla biblijske istorije. U svojim jezičkim istraživanjima, profesor Salibi zaključuje da se samo mali broj od hiljadu bniblijskih imena može pronaći u Palestini.
On dalje kaže: 'Više od jednog stoleća su se tragovi Hebreja tražili u Mesopotamiji, a takođe i tragovi koji bi ukazivali na njihovu pretpostavljenu migraciju preko severne Sirije do Palestine, ali se u stvari nikada nisu pronašli. Rekonstrukcija rane jevrejske istorije u Palestini iz kanoničkih tekstova hebrejske Biblije ili drugih izvora - nije moguča.' Profesor Salimi je takođe pronašao da se u Starom Zavetu spominju životinje i minerali kojih uopšte nema u Palestini.
Kašmir na svom jeziku znači - raj na zemlji, međutim, etimološki se može interpretirati na različite načine. U drevnom indijskom pogledu na svet, zemlja se uspoređivala sa leđima kornjače koja pliva po vodi, a Kašjap je istovremeno i ime boga i njegovog božanskog naroda koji je naseljavao tu zemlju. 'Deca božja' koja se na hebrejskom zovu 'Izrael', na sanskrtu se zovu 'Kašjab'. Tako je 'Kašjab-Mar' - Božja zemlja, na kraju postala Kašmir.
� Klik Gore na Sliku - Prikaz; � Ponovni Klik - Brisanje

Pravoslavlje i Religija - Ostali Tekstovi

Pogledajte i ostale super zanimljive rubrike na sajtu