Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Zagrobni Život

   Iskustva Bliske Smrti. Da li je moguće baciti pogled na život posle smrti? Čovek je dugo verovao u zagrobni život - možda još otkako je neandertalac pre 100.000 godina sahranjivao svoje mrtve sa hranom za boravak na drugom svetu.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
   Međutim, tek danas imamo naučne izveštaje od ljudi koji izgleda da su doživeli senzaciju umiranja, ali su ostali u životu i ispričali nam o tom svom iskustvu. Tekuća istraživanja dokumentovana su svake godinestotinama slučajeva doživljaja iskustva bliske smrti - IBS.
    Oni koji su ga imali izveštavaju o upadljivo sličnim događajima: posmatranje sopstvenog tela u rastojanju, susretanje sa duhovima mrtvih prijatelja, kretanje kroz mračni tunel prema jednoj svetlosti koja priziva, osećanje prožimanja velikom ljubavlju, spokojem i radošću. Naučnici misle da su na putu da pronađu jedan jasno prepoznatljiv model.
    Šta sve to znači? Da li se um stvarno odvaja od tela u času smrti i ulazi u svet zagrobnog života? Da li ta iskustva znače istinsko opažanje života posle smrti, ili su posredi samo halucinacije doživljene ovde i sada? Jesu li to viđenja drugog sveta, ili naprosto unutarlje tvorevine ljudskog uma?
    Danas postoji jedna organizacija posvećena isključivo proučavanju tog maglovitog podučja ljudskog iskustva. Osnovano 1977. od jedne grupe društvenih, biheviorističkih i medicinskih naučnika, 'Društvo za naučno proučavanje fenomena bliske smrti' sada ima nekoliko stotina članova, uključujući psihijatre, psihologe, kardiologe i neurologe iz bolnica i univerziteta širom SAD. Organizacija ne zauzima stav po pitanju religioznog značenja iskustva bliske smrti.
    Tačnije rečeno, ona podstiče napredovanje naučnog interesovanja za IBS i njegovo spoznavanje. Njeno glasilo, Anabiosis (od grčkog 'povratak u život'), tvrdi da je jedan od njenih ciljeva 'pravilna klinička primena znanja dobijenih iz takvih proučavanja u podesnim okolnostima'.
    Dr Rejmond A. Mudi (slika gore levo), psihijatar koji je iskovao izraz 'iskustvo bliske smrti', verovatno je doprineo više nego bilo ko drugi tekućem interesovanju za ovu oblast. On je proučio više stotina slučajeva ljudi koji su bili proglašavani klinički mrtvim, a zatim oživljeni. Onih koji su za dlaku izbegli smrt u nekoj nesreći ili bolesti, ili onih koji su govorili o tom iskustvu neposredno pre nego što će umreti.
    U svojoj knjizi Život posle života (Life after life), objavljenoj 1975. godine, on navodi ono što je smatrao za 15 najuobičajenijih elemenata tog iskustva. Nije svaki od tih elemenata prisutan u svakom proučenom slučaju, ali dr Mudi ih je upotrebio da sastavi to mešovito, ili 'idealno' iskustvo bliske smrti, koje je stvorilo osnovu za sva kasnija istraživanja na tu temu.
    'Jedan čovek umire i, u trenutku kad dostiže tačku najveće fizičke patnje, čuje kako fa njegov lekar proglašava mrtvim. On počinje da čuje neku neprijatnu buku, glasno hujanje i zujanje, a u isti mah oseća kako se veoma brzo kreće kroz dugačak i mračan tunel. Nakon toga, odjednom ustanovljava da se nalazi izvan svog sopstvenog tela, ali još uvek u neposrednoj fizičkoj okolini, i vidi svoje telo sa izvesnog rastojanja, kao da je gledalac. Sa tog svog neobičnog položaja on posmatra pokušaje oživljavanja i nalazi se u stanju nagle emocionalne promene.
   Nakon kraćeg vremena, on se pribira i počinje da se navikava na svoje čudno stanje. Zapaža da još uvek ima telo, ali telo sasvim drugačije prirode i sasvim drugačijih moći u odnosu na fizičko telo koje je ostavio iza sebe. Uskoro počinju da mu se dešavaju i druge stvari. Neka lica dolaze da ga pozdrave i da mu pomognu. On opaža duhove svojih rođaka i prijatelja koji su već umrli, i jedan mio, srdačan duh od one vrste kakvu još nikada ranije nije susreo - nekakvo biće od svetlosti - pojavljuje se ispred njega. To biće mu postavlja jedno pitanje, nevrebalno, da bi ga navelo da proceni svoj život, i pomaže mu u tome na taj način da mu prikazuje panoramski trnutni plejbek najvažnijih događaja u njegovom životu.
    U jednom trenutku on zatiče sebe kako se približava nekoj vrsti prepreke ili ivice, koja očigledno predstavlja granicu između zemaljskog i potonjeg života. Ipak, ustanovljava da se mora vratiti natrag na Zemlju, budući da vreme za njegovu smrt nije još došlo. U tom trenutku on se opire, jer se do sada već saživeo sa svojim doživljajem zagrobnog života i ne želi da se vrati. Ali, uprkos tom svom stavu, on se ponovo sjedinjuje sa svojim fizičkim telom i ostaje u životu.
    Kasnije pokušava da sve to ispriča drugima, ali u tome ima poteškoće. Pre svega, ne može da nađe nikakve ljudske reči koje bi bile adekvatne za opisivanje tih nadzemaljskih epizoda. Takođe, ustanovljava da mu se drugi podruguju, i zato prestaje da priča. Ipak, doživljaj duboko utiče na njegov život, naročito na njegovo gledanje na smrt i odnos prema životu.
    Kao što se može zamisliti, Mudijevo delo, kao i delo dr Elizabete Kubler Ros, još jednog pionira na ovom polju, naučna zajednica dočekala je sa velikim skepticizmom. I sam dr Mudi je priznao da njegovi dosijei o pacijentima ne predstavljaju naučni dokaz i da on nema statističke podatke kojima bi ih potkrepio. Ne može čak ni da nagađa koliki je broj ljudi koji doživljavaju ta iskustva.
    Nedostatak naučnih podataka i kontrolisanih eksperimenata naveo je neke ljude na zaključak da su Mudijeva istraživanja nevažna. Ali, nagoveštaj mogućeg putokaza za poimanje tajni smrti suviše je jak da bi bio ignorisan, pa su se čak i skeptici dovoljno zainteresovali da pokušaju svoja sopstvena istraživanja.
    'Počeo sam da istražujem doživljaj stanja bliskog smrti zato što sam pročitao Mudijevu knjigu i nisam poverovao u nju', kaže dr Majkl Sejbon, docent kardiologije na Emori univerzitetu u Atlanti. On i njegova saradnica Sara Krojcinger počeli su da intervjuišu one koji su preživeli stanje blisko smrti. Rezultati su ih iznenadili. Od 120 pacijenata, 40 odsto je izvestilo da su imali iskustvo 'kao ona koja opisuje dr Mudi'. Slične statistike navodili su i drugi istraživači širom zemlje. Dr Kenet Ring, profesor psihologije na Univerzitetu Konektikat, izvestio je o gotovo 50 odsto slučajeva IDS kod 102 intervujisane osobe. Dr Fred Skunmejker, šef kardiovaskularne službe Bolnice svetog Luke u Denveru, izvestio je o 60 odsto slučejeva IBS kod 2.300 osoba - i svi su se oni uklapali u Mudijev model.

UNIVERZALNI FENOMEN

    Ipak, ta proučavanja nisu dokazala ništa sem da je IBS jedan fenomen koga treba shvatiti ozbiljno- Ali, šta ta iskustva zapravo znače? Šta ih izaziva? I zašto su istovetna kod tako velikog broja osoba?
    Mnogim ljudima je teško prihvatiti pomisao da možda stvarno postoji život posle smrti, da svest opstaje i nakon što fizičko telo umre. Preovlađujuće naučno gledište je da je svemir sačinjen isključivo od materijalnih realiteta i da bez fizičkog organizma ne može da bude nikakvog uma, nikakve svesti, pa samim time ni života posle smrti.
    Kao podršku takvom gledištu, mnogi naučnici ukazuju da je iskustvo blisko smrti upravo to - blisko smrti, a ne i sam smrt. To mišljenje zastupa dr Roland Pučeti sa Dalhauzijevog univerziteta u Novoj Škotskoj, u SAD. Kritičar teorije života posle smrti, Pučeti je izvršio značajna istraživanja na polju filozofije smrti i umiranja. On tvrdi da intervjui sa oživljenim pacijentima ne predstavljaju intervjue sa onima koji su umrli, zato što je, po definiciji, mrtva osoba ona osoba koja ne može da bude oživljena. On kaže: 'Potpuna telesna smrt, tačka iza koje nema više života u telu, nastupa kada su sve ćelije izumrle. Nazovite to somatskom smrću.'
    Neki lekari definišu smrt i kao smrt mozga - smrt moždanih ćelija - koja se ustanovljuje kad uređaj za kontrolu mozga zvani elektroencefalograf (EEG) pokaže da je prestala svaka aktivnost moždanih talasa. Prema Pučetiju, oživljeni pacijenti koji izveštavaju o IBS nisu pretrpeli smrt mozga, nego su samo bili proglašeni za 'klinički' mrtve: njihovi spontani životni znaci (disanje, otkucaji srca, puls, skupljanje zenica izloženih svetlosti) su prestali. On zaključuje, poput mnogih njegovih kolega, da IBS uopšte nije viđenje smrti, nego naprosto halucinacija.
    Bilo je teško oponirati takvim kritičarima, budući da se klinička smrt obično dešava u okolnostima kad nema više vremena da se uključi EEG ili obave drugi tesovi kojima bi se dokazala smrt mozga.
    Ali, pre dvadestak godina dr Skunmejker je obelodanio nalaze svog 18-godišnjeg IBS proučavanja. Kao kardiolog koji se često nalazi na pozornici smrti, on je imao priliku da izvesti o 55 slučajeva u kojima su bila opažena ravna EEG očitavanja. Po Skunmejkerovom profesionalnom mišljenju, ti ljudi su bili medicinski mrtvi, ali su ipak ponovo došli svesti, ponekad neobjašnjivo, i izvestili o tome kako su doživeli stanje blisko smrti.
    Takvi izveštaji još uvek ne dokazuju da je IBS jedno viđenje smrti. Ako bi bilo, zašto onda ne bi svako ko je bio blizu smrti imao slično iskustvo, pita dr Robert Kastenbaum, psiholog iz Kašingove bolnice u Framingamu, iz Masačusetsa u SAD. U većini studija, manje od polovine ispitanika ga je imalo.

PAKLENA I KOŠMARNA ISKUSTVA

    Osim toga, opisuje Kastenbaum, ne uklapaju se sva IBS u Mudijev model osećanja prijatnosti i spokoja. U stvari, mnogi govore da su imali košmarna, čak 'paklena' iskustva.
    Dr Moris Rolings, kardiolog u Dijagnostičkom centru u Čatanugi, opisuje takve slučajeve. Jedan pacijent je video 'zastrašujuće ljudsko obličje sa glavom jarca'. Drugi je iszvestio kako je video 'golemog džina sa grotesknim licem koji me je posmatrao. Čuo sam ljude kako ječe svuda oko mene'.
    Mada Kastenbaum ne poriče važnost IBS, on preporučuje dalja istraživanja da bi se ustanovilo 'koja vrsta ljudi, i sa kojim tipom oboljenja i trauma' doživljava te fenomene.
    Dr Ring je napravio upravo takvu jednu studiju IBS. Koristeći Mudijev opis 15 elemenata, on je izdvojio ono što naziva 'suštinskim iskustvom':

Spokoj i osećanje blaženstva
Odvajanje od tela
Ulaženje u tamu
Opažanje svetlosti
Ulaženje u svet svetlosti

    Ti elementi su izloženi po redosledu dešavanja i za svaki je navedena bodovna vrednost. Ring je zatim bodovao svaku pripovest polazeći od toga koliko je elemenata bilo zastupljeno i koliko je intenzivno pacijent doživljavao svaki od njih. Njegovi rezultati pokazuju da je otprilike jedna četvrtina onih koji su bili blizu smrti imala duboko iskustvo; druga četvrtina je imala umereno iskustvo; a otprilike polovina je imala malo ili nikakvo.
    Ranije faze iskustva pojavljivale su se češće od kasnijih faza. Ring iznosi pretpostvku da se utoliko više elemenata preživljava ukoliko je čovek bliže smrti. Njegove statistike pokazuju takođe da način na koji čovek prilazi smrti (nesrećan slučaj, bolest ili pokušaj samoubistva) ima mali uticaj na suštinsko iskustvo. Isto važi i za životnu dob, pol ili religiju.
    Kako, dakle, objasniti neobični fenomen doživljaja stanja bliskog smrti? Teorije se uklapaju u jednu od tri generalne kategorije: psihološku, farmakološku ili neurološku. Jedna od novijih psiholoških objašnjenja je hipoteza o 'depersonalizaciji' koju je izneo dr Rasel Nojz, psihijatar na Medicinksom koledžu Ajova univerziteta. Depersonalizacija je jedan odbrambeni mehanizam čovekovog 'Ja' (Ego), često zapažen kod psihijatrijskih pacijenata koji pokušavaju da se odbrane od neprijatnih iskustava.
    Depersonalizacija se manifestuje u kombinaciji naizgled protivrečnih simptoma. Na biološkom nivou, osoba izgleda budnija nego inače - misli su joj brže, opažanje živahnije. Time bi se mogli objasniti opisi jasnijeg viđenja stvari u stanju bliske smrti i doživljaj brzih bleskova memorije ('panoramska' memorija). U isti mah, međutim, osoba preživljava i jedno osećanje ravnodušnosti, gubitka emocija, izmenjenih percepcija vremena i prostora. Taj aspekt depersonalizacije takođe odgovara karakteristikama iskustva bliske smrti, i dr Nojz smatra da je to način na koji um pokušava da izbegne neugodnosti umiranja.
    Neki ljudi smatraju da je IBS jedna samoobmana, odnosno da osoba suočena sa smrću zaziva slike spokojnog zagrobnog života u kome je sve radost i svetlost. Ili, kažu neki psihijatri, ona možda vidi smrt onakvom kakvom su je oduvek učili da veruje - kao jedan svet spokoja gde će duša nastaviti da živi.  

ULAZAK U SVET NEBESA

    Nevolja sa tim objašnjenjima je u tome što sva ona, izgleda, polaze od pretpostavke da ljudi koji doživljavaju IBS znaju u datom trenutku da se suočavaju sa smrću. A to u mnogim slučajevima nije tačno. Izveštaji često potiču od ljudi koji su pretrpeli zastoj srca tokom relativno jednostavnog hirurškog zahvata. Oni tvrde da nisu bili svesni da su klinički mrtvi sve dok nisu ponovo došli svesti časovima ili čak danima kasnije.
    A postoji još jedan čudan aspekt kod IBS koji kao da protivreči takvim psihološkim interpretacijama. Dr Ring priča o jednom čoveku koji je, dok je ležao umirući, video utvare svoja dva mrtva brata. U stvari, jedan je već godinama bio mrtav, ali drugi je umro tek nekoliko dana pre toga - činjenica za koju umirući čovek nije znao. Ako je taj čovek 'preživljavao' smrt za koju je očekivao da će se desiti, ili ako je fantazirao na osnovu informacija pohranjenih u njegovom umu, kako je onda, mogao očekivati da će da vidi duh nekoga za koga uopšte nije znao da je mrtav?
    Uprkos tome, ideja o 'psihološkom očekivanju' pojavljuje se uvek iznova u nastojanjima da se objasni IBS. Nesumnjivo, mnogi aspekti iskustva kao da se uklapaju u tradicionalno hrišćansko gledanje na smrt. 'Biće od svetlosti' je pandan tradicionalnom poimanju nebesa. Možda pretnja smrti nateruje ljude da se podsvesno hvataju za poslednje slamke utehe koju su nudile biblijske priče usađivane u njih dok su još bili mladi.
    S druge strane, neki teolozi naprosto veruju da je pacijent bukvalno načinio prve korake na putu ulaska u nebesa. Slično tome, oni koji preživljavaju 'paklene' vizije dobijaju predukus večnog prokletstva. Izveštaji o doživljavanju stanja bliske smrti pojavljuju se kroz vekove i u raznim kulturama. Tibetanska knjiga mrtvih, na primer, koja predstavlja hroniku priča kazivanih u preistorijskom Tibetu, opisuje rane faze umiranja pojmovima veoma srodnim onima koje nalazimo u Mudijevom delu: senzaciju boravljenja u jednoj fizičkoj praznini, slušanje glasne buke, odvajanje od tela, doživljaj jasnoće misli, susret sa drugim licima, približavanje svetlosti, osećanje velikog spokojstva. A ipak, ti izveštaji prethode hrišćanskoj eri.
    Doktori Karlis Ozis i Erlender Haraldson, oboje psiholozi, preduzeli su jednu savremenu komparativno-kulturološku studiju koja upoređuje izveštaje o IBS u Americi sa onima u Indiji. Prema njihovim nalazima, ti izveštaji su u suštini istovetni, što znači da nisu bazirani na verskim očekivanjima i učenjima. Indijci nemaju vizije koje bi bile više hinduistički orijentisane od nehidnuističkih stanovnika zapada - suštinske karakteristike su iste.

HALUCINACIJA ILI NEŠTO SASVIM TREĆE

    Ako nije psihološki aktivirano, može li IBS da bude izazvano drogom? Na primer, poznato je da su anestetici primenjeni tokom neke operacije izazivali vizionarska iskustva. To važi naročito onda kada anestezija povećava količinu ugljen-dioksida u mozgu. Neki od tih anestetika nazvani su 'disocijativnim' zato što mogu kod pacijenata izazvati osećanje da je odvojen od svoje okoline, pa čak i od sopstvenog tela. Isto tako, on može da ima živopisne snove i halucinacije. Reagovanje na halucinogene droge - čak i na marihuanu - takođe je u nekim vidovima slično doživljaju stanja bliske smrti.
    A možda je moguće da sam mozak, pod stresom, ispušta hemikalije koje izazivaju taj doživljaj. Prema jednoj teoriji, endorfini - hemikalije u mozgu koje ublažuju bol - izlučuju se u većim količinama kad se neka osoba nađe na pragu smrti, izazivajući osećanje spokojstva i senzaciju lebdenja.
    Postoje i drugi, neurološki uslovi koji aktiviraju reakcije slične IBS. Istraživači mozga su ustanovili da izvesni režnjevi mozga, podvrgnuti stimulaciji, mogu da izazovu sećanja veoma slična panoramskoj memoriji kod doživljaja IBS. Fenomen je zapažen i kod nekih vrsta epileptičnih napada. Neki naučnici, zbog toga, teoretišu da u situacijama kada je čovek suočen sa krajnjom opasnošču i bliskom smrti, u dejstvo može da stupi jedan adaptirani nervni mehanizam sličan epileptičnom napadu, koji stimuliše slepoočne režnjeve i izaziva vizjije.   
    Drugo medicinsko objašnjenje je da IBS može da bude izazvano nedostatkom kiseonika u mozgu - pojava poznata pod stručnim nazivom cerebralna anoksija ili hipoksija. Kad dotok krvi u mozak bude presečen, kao kod zastoja srca, mozak počinje da oseća glad za kiseonikom. Početno dejstvo hipoksije ispoljava se u vidu pojačanog osećanja lične dobrobiti i osećanja moći. Dok anoksija traje, dešavaju se samoobmane i halucinacije.
    Još jednom, međutim, mora se naglasiti da nijedna od tih medicinskih teorija ne objašnjava sve aspekte IBS. Ljudi koji su iskusili i halucinacije izazvane drogom ili IBS kažu da su to dve sasvim različite stvari. Oni koji imaju snove ili halucinacije raspoznaju kasnije da su oni bili upravo to - a ne deo realnosti. Međutim, ljudi koji su imali IBS insistiraju da je ono bilo stvarno. Isto tako, mnoge osobe koje su imale IBS nisu u tom trenutku bile pod anestezijom ili pod uticajem bilo kakve droge. Često se to iskustvo preživljava pre nego što je dotična osoba bila čak i povređena, kao u slučaju jednog vojnika koji je imao iskustvo bliske smrti kada je video kako kuršumi lete u njegovom pravcu i mislio da će biti ubijen. Taj vojnik uopšte nije bio ranjen, i zato nije ni moglo doći do sprečavanja dotoka kiseonika u mozak.
    Slično tome, i dr Skunmejker tvrdi da je u slučajevima koje je on proučio bila izmerena količina kiseonika u krvi u trenutku zastoja srca. Ustanovio je da su o takvim iskustvima izvestile čak i one osobe koje su imale dovoljnu zalihu kiseonika da bi održale prosečno funkcionisanje mozga.

VANTELESNO LEBDEĆE ISKUSTVOTREĆE

    Budući da nijedna teorija ne može da objasni sve aspekte IBS, izvršeni su mnogi pokušaji usredsređivanja na bar neke specifične faze. Najkontroverznija od tih faza je takozvano vantelesno iskustvo - VTI, pri kome pacijenti izveštavaju da lebde, obično iznad svojih tela, dok posmatraju operaciju koja se nad njima izvršava. Često, oni mogu da ponove razgovore koji su se vodili u vreme operacije i da opišu događaje koji su se desili u trenucima kada su oni, navodno, bili onesvešćeni ili čak i klinički mrtvi. Kao što je jedan pacijent formulisao: 'Bilo je to kao da sedite na balkonu i gledate dole neki film'.
    Mnogi lekari kažu da nije ništa neobično za pacijente u polusvesnom stanju da slušaju ono šta se dešava oko njih. Dr Dejvid B. Čik, medicinski hipnotizer iz San Franciska, hipnostisao je postoperativne pacijente i ustanovio da su se oni prisećali većeg dela razgovora koje je medicinsko osoblje vodilo tokom hirurškog zahvata.
    Međutim, za vreme van telesnog iskustva, pacijent ne samo da čuje ono što se dešava okolo njega, nego tvrdi da je zaista video stvari koje je mogao da zapazi samo neko ko je u datom trenutku bio tamo prisutan. Na primer, pacijent opisuje aparate u operacionoj sali, položaj pojedinih hirurga, pa čak i šare na podu ispod operacijskog stola.
    Neki lekari, pak, ponovo se priklanjaju teoriji 'privremene stimulacije režnja', naglašavajući da za vreme napada mnogi pacijenti preživljavaju ono što je poznato pod nazivom 'autoskopske halucinacije', posle kojih izveštavaju da  su videli projekciju svog sopstvenog dvojnika. Ali kod vantelesnog iskustva pacijent nema osećaj da se nalazi u nekom drugom telu. Tu uopšte ne postoji nikakav osećaj tela - samo osećaj lebdenja iznad njega.
    Da li je vantelesno iskustvo naprosto jedno osećanje lebdenja izvan tela, ili se svest na neki način stvarno odvaja od fizičkog obličja? Majkl Šejbom, koji je svoja istraživanja počeo kao skeptik, kaže: 'Mislim da se to može naučno verifikovati, budući da je ono šta su videli i čega su se kasnije sećali nešto što se stvarno desilo. Kad kažu da su lebdeli izvan svog tela, izgleda da su to stvarno činili - nije to bio san ili halucinacija.

JEDNA VIŠA REALNOST

    Nije lako prihvatiti ideju da možda postoji jedna svest odvojena od tela i da ta svest možda živi posle smrti. Neki posmatrači koji ne prihvataju iskustvo bliske smrti kao viđenje smrti iznose pretpostavku da je posredi možda viđenje jedne druge stvarnosti, jednog drugog nivoa svesti koji nam je za sada još nepoznat. Taj nivo odnosi se na 'izmenjeno stanje svesti' Dr Čarls Garfild, psiholog sa Univerziteta Kalifornijske medicinske škole u San Francisku, formuliše to ovako: 'Iskustva bliske smrti zabeležena u medicinskoj i psihološkoj literaturi nisu pouzdan dokaz života posle smrti. Pre bi se moglo reći da su to iskustva jednog izmenjenog stanja koje uopšte nije specifično za proces umiranja'.
    Svakako, većina naučnika angažovanih u istraživanjima IBS naglašava da ne postoje nikakvi pouzdani dokazi da je iskustvo bliske smrti povezano sa životom posle smrti. Pa ipak...
    Dr Rejmond Mudi kaže: 'Uzmimo ka hipotezu da postoji direktan nastavak života posle fizičke smrti. Ako je to tako, onda mora da postoji neki mehanizam - telesni ili duhovni ili možda i jedan i drugi - koji oslobađa psihu i dušu, iz tela nakon fizičke smrti. Da li je možda moguće da razne vrste situacija - stresovi i slično - ponekad aktiviraju prerano taj mehanizam?
    Čak i psiholog Kenet Ring kaže kako mora priznati da je istraživanje IBS izmenilo njegove ideje o smrti. U svojoj knjizi 'Život pri smrti: Jedno naučno istraživanje iskustva bliske smrti', on piše: 'Verujem da nastavljamo da imamo jedno egzistiranje svesti nakon naše fizičke smrti...
   U stvari, uveren sam - kako na osnovu mojih ličnih iskustava tako i na osnovu mojih proučavanja koja sam obavio kao psiholog - da je moguće postati svestn 'drugih realnosti' i da blisko primicanje smrti predstavlja put ka jednoj višoj realnosti, koja će nam biti u potpunosti dostupna posle onoga šta nazivamo smrću'.
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana