Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Vudu Magija

     Dobrovoljno Umiranje Ili Nešto Drugo. Zna se za veliki broj iznenadnih, naizgled neobjašnjivih smrti kod primitivnih naroda. Ipak, čini se da je ovoj pojavi poklanjano malo pažnje sve do 1942. godine, kada je Valter Skot objavio rezultate svojih istraživanja vudua.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
    Vudu je oblik demonskog kulta, primitivnog i fetišističkog, koji se upražnjava u nekim delovima SAD i Antila, naročito na Haitiju. Na ova ostrva su ga, u XVII i XVIII veku, doneli robovi i Francuzi. To znači da sadrži mnogo aspekata afričkih religija, ali i elemente pozajmljene od urođeničkih kultova sa Antila i od katoličke mise.
    Postoji veliki broj vudu božanstava ili loa. Reč je o afričkim bogovima, katoličkim svecima, koje su obožavali stari robovi. Vudu, takođe, sadrži i deo tradicionalne magije koju su uveli vračevi. Mada se smatra da kult loa štiti od čini ili kletvi vračeva one koji su njime ugroženi, još je veća njegova moć sugestije. Ako neki urođenik poveruje da je 'začaran' ili 'uklet', on slabi i umire, osim ako ne nađe nekoga koga smatra obdarenim većim vudu moćima, a koji će kontra-sugestijom uspeti da iz njegovog bolesnog duha odagna opsednutost smrću.

MOĆ VUDUA

   Poštovaoci vudu religije veruju da je ljudska duša načinjena od dva dela: Velikog anđela čuvara - gros bon ange i Malog anđela čuvara - ti bon ange, koji za vreme sna ili transa biva opsednuti duhom loe. Taj deo ljudske duše je ranjiviji i osetljiviji, i za vreme tog ranjivog razdoblja kad nije zaštićen telom, može biti povređen ili otet od strane čarobnjaka. Svrha rituala je stvaranje kontakta s duhom koji pomaže osobi koja ga priziva da, naprimer, povrati izgubljeno zdravlje, poboljša životni standard, ostvari neku svoju želju i sl. Da bi ih se prizvalo i odobrovoljilo duhovima se ponudi nagrada u hrani ili životinjskim žrtvama, jer i duhovi, jednako kao i ljudi, traže nagradu za svoj trud i svoje usluge. Radi se zapravo o uzajamnom pomaganju između ljudi i loa – ljudi duhove opskrbljuju hranom i drugim nužnostima, dok ih oni čuva od zlih duhova i nesreća. Rituali se održavaju da bi se proslavilii uspesi u obe sfere, odnosno u sferi života ljudi i sferi života duhova.
   Vrhovni bog je Legba, koji predstavlja Sunce (koje je osnova oko koje se kreće sistem ovog kulta), Erzuli - mesečeva boginja, i Venera. Veliko značenje imaju talismani sa simbolima bogova. Ti simboli iscrtavaju se na komadu pergamenta (ili se mogu ugravirati u smaragdu ili rubinu), a obično se nose u crvenoj flanelskoj vrećici.
    Mali broj belaca je u stanju da razume moć vudua, sve do onog dana kada im se ukaže prilika da i sami konstatuju dominantnost vudua nad dušom nekih kategorija pojedinaca. Prema Kenonu, fenomen 'vudu smrti' je tako neobičan, tako stran iskustvu civilizovanih ljudi da im se može učiniti neverovatnim - što ga je i navelo da sistematično i naučno prouči problem.
    Počeo je prikupljanjem više primera naglih, misterioznih, naizgled smrti fizičkog porekla, koje su se dogodile u raznim delovima sveta kod primitivnih plemena, čiji su neobrazovani članovi izgledali spremni da bez pogovora prihvate ono što im se govori. Potom je prešao na proveru autentičnosti nekih od tih slučajeva i pokušao da ih razjasni sa medicinske tačke gledišta. One koje je proučio, a najstariji potiču s kraja XVI veka, najsvežiji od pre nekoliko godina, ticali su se južnoameričkih, afričkih, novozelandskih i australijskih urođenika. Smrti o kojima je reč imale su različite uzroke ili jasno poreklo: kletva ili 'kažnjavanje' osobe nekom vradžbinom, crnom magijom, kršenjem nekog tabua...
    U većini slučajeva žrtve su umirale u roku od 24 časa. Neki su bili spašeni egzorcizmom onoga koji je i izgovorio osudu, to jest sugerisao osobi da će umreti. Od 1857. godine pričalo se o brazilskim urođenicima koje su 'ukleli' vračevi, čija su ih strahovita proročanstva bukvalno terala da umru od straha. Takav je bio slučaj i sa nekim afričkim vojnicima kod kojih medicinski tretmani nisu imali nikakvog efekta: te ljude, izgleda, ništa nije moglo da otme od sudbine koju su smatrali neizbežnom.
    Kada se spomene vudu, jedna od prvih asocijacija su vudu lutke. Istraživaci tvrde da praksa vudu lutaka potiče od poštovaoca sa područja New Orleansa, i otuda se proširila na sva područja na kojima danas žive pobornici vudu kulta. Ali, legendu o vudu lutkama i njihovim magičnim moćima raširile su knjige i filmovi strave i užasa.

KOBNA KLETVA

    Jedan mladi afrički Crnac je, ne znajući, pojeo divljeg petla dok je boravio kod svog prijatelja. Nekoliko godina kasnije poverio se tom prijatelju da mu je jedan vrač nekada zabranio da jede takvu hranu. Prijatelj ga je, smejući se, pitao zašto je prekršio naredbu dok je boravio kod njega. Uvidevši svoju 'grešku', Crnca su obuzeli užas i drhtavica i - umro je posle 24 časa.
    Na Novom Zelandu, jedna pripadnica plemena Maori pojela je voće za koje je znala da potiče sa 'tabu' mesta. Setila se da je oskrnavila uspomenu na vođu svog plemena i da će je njegov 'duh' ubiti. I umrla je kroz 24 časa. Izgleda da kršenje tabua za Maore ima kobne posledice: jedan snažan mladić je umro istog dana kada je prekršio 'tabu'. Žrtve, piše Kenon,  umiru tako kao da ih je odjednom izdala sva snaga. Izgleda da bogata mašta Maora luči fatalni strah, koji kod njih ponekad izaziva smrt u istom trenutku kada postanu svesni činjenice da su prekršili neku zabranu koju je odredio njihov posvećeni vođa.
    U Novoj Gvineji je pregledao jednog Kanakija koji je smatrao da je uklet. Nije pokazivao nikakve nenormalne simptome, ali je svakog dana bivao sve slabiji. Da bi ga ohrabrio, doktor je pozvao njegovog plemenskog starešinu, koji ga je pogledao i rekao: 'Samo što nije umro', kao da je sve to sasvim prirodno i normalno. Čovek je sutradan umro, a da ni autopsijom nije utvrđeno od čega. Tu je i slučaj jednog mladog i snažnog Australijanca koji je bio ranjen u butinu 'ukletim' kompljem. Čovek je oslabio i umro, a da mu se rana nije čak ni inficirala.
    Takođe u Novoj Gvineji, vrač je bacio čini na pomoćnika jednog belog misionara. Budući da je čovek sve više slabio, lekar koji ga je lečio pozvao je vrača i rekao mu da će, ako se nešto bude desilo bolesniku, ostali članovi plemena biti oterani iz misije, a on sam osuđen na smrt od gladi. Vrač je pristao da skine čini i rekao bolesniku da se radilo o greški, da na njega nije bacio nikakve čini. Efekat je bio gotovo trenutan - čoveku se vratila snaga i te iste večeri je ponovo počeo da radi svoj posao.
    Dr Herbert Basedov je opisao strahovite posledice kletve usmerene protiv neukog i naivnog urođenika: 'Čovek koji bi otkrio da ga je ukleo neki neprijatelj,pružao bi jadan prizor. Pobledi, pogled mu postaje mutan, lice mu se grozno nabora. Pokušava, ali ne može da viče, kao da mu je nevidljiva ruka zapušila usta. Počinje da drhti, a mišići mu otvrdnu. Posrće, pada na zemlju, izgleda kao da gubi svest, ali ubrzo se valja kao da užasno pati i počinje da stenje prekrivajući rukama lice. U jednom trenutku dolazi k sebi i puzi do svoje kolibe. Ali, i dalje će slabiti, odbijaće da jede i neće pokazivati nikakvo interesovanje za okolinu. Njegova smrt će tada biti samo pitanje dana, to jest časa, osim ako vrač - nangarri, ne pristane da mu skine čini. To skidanje čini se sastoji iz ritualne ceremonije u toku koje nangarri roditeljima ukletog pokazuje jedan predmet - štap, kost, kamen ili ptičije kandže - koje je navodno izvadio iz tela bolesnika. Prizor je potresan, žrtva koja kao da se dotle nalazila u komi, podiže glavu i zadivljeno gleda u predmet koji drži vrač. Ustaje i traži vodu. Kriza je prošla, ozdravljenje je brzo i potpuno. Vera koju urođenik ima u magijske moći plemenskog vrača učinila je svoje i on je ozdravio.

NAREDNIKOVE TRI ŽENE

    Za razliku od mnogih etnologa, lekari i fiziolozi su skeptični u odnosu na verodostojnost i tačnost svedočanstava, koja se odnose na 'vudu smrt', a o tome se ne govori već dvadesetak godina. Međutim, 1906. godine, istog dana kada je stupio u službu u dispanzer u Mombasi - Uganda, mladi doktor C.A.Vigins suočio se sa jednim od tih neobičnih slučajeva. Opisao ga je ovim rečima:
    'Čovek koji mi je bio poslat predao mi je poruku od načelnika policije, u kojoj je pisalo da je na njega bacio čini dobro poznati vrač. Načelnik je još dodao da je čovek ubeđen da će umreti sledeće noći u ponoć. Pregledao sam ga i ne našavši ništa nenormalno, vratio ga na posao. Uveče mi ga je načelnik opet poslao, moleći me da ga zadržim u bolnici do sledećeg dana, što sam i učinio. U toku moje noćne smene zatekao sam ga kako, ukočenog pogleda, nepomičan, sedi na svom krevetu. Mom asistentu urođeniku sam rekao da ga nadzire, nameravajući da ga ponovo obiđem pre ponoći.
    Morao sam da odem na večeru tako da sam potpuno zaboravio na vreme. Kada je gong na tvrđavi označio ponoć, požurio sam u bolnicu u kojoj sam zatekao mrtvog Askarija. Asistent mi je rekao da ga nije ispuštao iz vida, ali da se kod prvog otkucaja ponoći, čovek, do tada potpuno nepomičan, srušio mrtav na krevet. Danas sam ubeđen da sam mogao da ga spasim nekom pilulom za uspavljivanje od koje se ne bi probudio do jutra'.
    Da li je zaista mogao da ga spase? Loš psihički uticaj je učinio svoje tako da ni dr Vigins, niti iko drugi, verovatno ništa nije mogao da promeni, osim, možda, neki vrač...
    Dr Vigins piše o drugom slučaju koji je zanimljiv iz dva razloga. S jedne strane, pokazuje dokle mogu da idu mržnja i mahinacije urođenika, a sa druge strane, što u spor uvlači tri žene. Evo priče doktora Viginsa:
   'Dok sam bio na safariju blizu Nimule, glavni lekar me je zamolio da se pobrinem o jednom Askari desetaru, kome je ubod nožem probio supklavikularnu arteriju. Ranio ga je njegov narednik. Ne bez teškoća ušio sam arteriju i, na moje veliko iznenađenje, ranjenik je brzo i bez poteškoća ozdravio.
    Čuo sam da su se narednik i desetar bili žestoko posvađalai i da je ovaj drugi, koji je bio vrač, upozorio prvog 'da pripazi na svoje tri žene u naredna tri dana'. Narednik je o tome obavestio kapetana koji je samo slegao ramenima - ali, iste te večeri, narednik je našao mrtvu jednu od svoje tri žene i zatražio desetarovo hapšenje. Posle kratkog ispitivanja, kapetan je zaključio da desetar nije umešan, jer se uopšte nije ni približavao narednikovoj kolibi. Ipak mu je dao dvodnevnu dozvolu da bi mogao da pazi na dve ostale žene. Autopsija preminule nije pokazala nikakav trag bolesti, trovanja ili nasilja.
    Sutradan uveče, jednu od ostalih narednikovih žena je ujela zmija za gležanj, dok je išla po vodu i umrla je pola sata kasnije. I ovog puta je narednik zatražio desetarevo hapšenje i opet ga je kapetan odbio, savetujući mu da se ne odvaja od svoje treće žene. Sutradan, narednik je izašao iz kolibe samo naveče da bi sa svojom poslednjom suprugom zahvatio vodu na Nilu. Žena je ušla u reku i dok je punila svoj krčag ščepao ju je krokodil - mada krokodil ovde nije bio viđen već desetak godina. Još jednom je narednik otišao da se žali kod kapetana, koji ga je pitao kako je desetar mogao da pozove krokodila. Sledećeg dana je narednik desetara ubo nožem - posle čega je jedan od njih dvojice odmah premešten u drugu jedinicu'.

UMRETI OD - STRAHA

    Izgleda da od ovih 'vudu smrti' ne umiru samo usamljeni pojedinci ve, u nekim okolnostima, one mogu poprimiti oblik epidemije i pogoditi čitava plemena. Prema 'British Medical Journal'-u, Antropološko udruženje sa Kembridža upoznato je sa slučajem jednog melanežanskog plemena čiji su članovi na početku prošlog XX veka umirali jedan za drugim, bez vidnog razloga. Istraga je pokazala da je susedno pleme imalo nezgodan običaj da zarobljava i odseca glave muškarcima iz plemena o kome je reč. Strah da ne dožive takvu sudbinu izazivao je smrt kod potencijalnih žrtava. Dokaz tome je to da - kada su evropski antropolozi intervenisali i naterali prinosioce žrtava da ljude zamene divljim svinjama - neobjašnjive smrti su prestale. Evo i jednog izveštaja:
    'Pre mnogo godina, dok sam bio vojni lekar u Bari, Mesopotamija, pregledao sam jednog urođenika kuvara, koji je za sebe govorio da je uklet. Nije pokazivao nikakve anormalne simptome, ali setio sam se da je jedan od domorodaca iz oficirske menze oboleo od kuge i da je prethodne noći u kuhinji uhvaćen zaraženi pacov. Domorodac je bio ubeđen da je zaražen. Pošto sam ga pregledao, ostao je da sedi nepomičan, umotan u pokrivač. Pošto mu se puls usporavao, naredio sam mu da pešači.Sutra ujutro, puls mu je pao na 40-50 i sve je teže i teže disao. Dao sam mu stimulativna sredstva, ali bez rezultata. Umro je u pet časova po podne. Autopsija je pokazala da nije bolovao ni od kakve bolesti. Bolnički hirurg mi je rekao da je u Indiji naišao na veliki broj sličnih slučajeva',
    Ovaj slučaj je tipičan primer smrti autosugestijom, a i reakcija lekara je klasična. On očigledno nije mogao da veruje da je čovek umro, mada je bio savršenog zdravlja. Ipak, njegova zapažanja koja se odnose na puls i disanje 'obolelog' su zanimljiva: ona navode na pomisao da je smrt izazvana preteranom stimulacijom para-simpatičnog sistema - što je potvrđivalo zaključke koje je formulisao doktor Rihter posle nekih eksperimenata na životinjama.
    U toku Drugog svetskog rata jedan sanitetski oficir se sa sličnim slučajem sreo u Maleziji. Jedan Gurka pešadinac od 25 godina starosti bio je doveden iz džungle u nesvesnom stanju u kome se nalazio pet dana. Onda se zasnalo da je dve nedelje ranije, dok je bio na straži, video utvaru svoje majke. Za sujevernog Gurku ta pojava je značila da će umreti za vreme punog Meseca tako da je zaspao da bi sačekao smrt... Dok se nalazio u bolnici odbijao je da govori, jede i pije - ali posle punog Meseca je 'ozdravio' i zatražio da ponovo zauzme svoje mesto. Nekih pet nedelja kasnije, uoči punog Meseca, ponovo je zaspao i umro bez vidnog uzroka. Ostale Gurke to uopšte nije iznenadilo: za njih, takav kraj je bio neizbežan.

ODBACIVANJE UKLETOG

    U zapadnim društvima gatare ne uživaju poštovanje kakvo imaju vračevi. Međutim, svojim različitim metodama predskazivanja u javnosti izazivaju radoznalost, strah, verovanje i želje. Može se reći da njihova rastuća popularnost odražava realni porast lakovernosti i praznoverja masa. Izgleda da postoji više 'fatalistički' nastrojenih osoba nego što se misli, kojima je potrebno da se obraćaju vidovnjacima da bi doneli neku odluku - ili da bi izbegli neprijatnosti savremenog života.
    Bilo kako bilo, te lakovernosti potvrđuju postojanje, a često i procvat i blagostanje vračara u našem društvu. Vidovnjaci očigledno postoje zato što ljudi veruju u njih i njihove moći. Mada deluju u različitim svetovima, njihov rad je zapravo svuda identičan. Efekti tog rada potiču od straha, i to, ponekad, od straha od smrti. Retki su skeptici koji mogu da kažu da ne veruju u prognozu vidovnjaka, naročito kada je reč o njihovoj ličnoj budućnosti, predviđanju njihove ili smrti nekog bliskog rođaka.
    Proučavano je ponašanje članova plemena prema žrtvi. Najpre je konstatovano začuđujuće odsustvo podrške. 'Ukleti' postaje odbačen, ponekad ga čak smatraju 'posvećenim' ili 'tabuom' - drugačijim od ostalih. Javlja mu se osećanje potpune napuštenosti od koje može pobeći samo u smrt. Dok se nalazi u stanju hipersenzibilnosti, surovo i neprijateljsko držanje saplemenika samo pojačava njegovu opsednutost smrću. U njemu se polako gasi volja za životom, prestaje da jede, slabi, i na neki način doprinosi svojoj izolaciji. Drugim rečima, postaje ono što drugi žele da bude i aktivno učestvuje u nekoj vrsti samoubistva.
    Druga reakcija zajednice se manifestuje u časovima koji prethode smrti. Društvena grupa tada, reklo bi se, pristupa svojim pogrebnim ritualima, a majstor ceremonije, koji je ponekad najbliži rođak žrtve, kida poslednje niti koje su je vezivale za svakodnevni život, uvodeći ga u 'svet mrtvih' uz prećutnu saradnju umirućeg...

POSTOJI LI OBJAŠNJENJE?

    Jedno od objašnjenja vudu smrti bilo bi - verovanje. Uzmimo na primer Indijance i njihovo magijsko verovanje u totem, Svi indijanci iz plemena 'Crne noge' veruju (zahvaljujući svom vraču) da će umreti ako dodirnu svoj totem. A to se i dešava ukoliko ga neko dodirne. U ratu, napadne ih pleme Sijuksa, pobedi ih, nalože vatru od njihovog totema i - njima ništa. Oni u magiju totema 'Crnih nogu' ne veruju. A, vudu vračevi? da li je moguć proces materijalizacije negativnih misli nekog vudu vrača? I jeste i nije. Kada jeste? Kada su svi članovi njegovog plemena indoktrinirani zabludom da vudu mag može da ih ubije kad god hoće. Ako oni u to poveruju on će i te kako moći to da izvrši. Ali ako taj vudu mag sretne neku osobu koja u to ne veruje i nema indoktrinaciju o značenju tog rituala, uzalud mu svi njegovi rekviziti i rituali.
    Suština je da smo mi ti koji izvršavamo sve ono unutar bioenergetskog sistema, jer u njemu postoje dve komponente koje se ponašaju potpuno i vrlo različito. Bioenergetska komponenta sugestije napušta jedan sistem i dolazi do drugog, sugeriše mu da shvati nešto onako kako vudu mag to razume. Ali, postoji i druga bioenergetska komponenta jako moćna koja se zove autosugestija. Ona nikada ne napušta sistem i zadužena je za sve što se događa unutar sistema i ako hoćete da taj sistem izlečite, ili ubijete, morate mu pokrenuti autosugestiju. Ona je najmoćniji vudu mag među svim magovima i njena energija je svemoguća.
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana