Mnogi tvrde da je Šekspir bio samo figura koja je trebalo da zaštiti
identitet pravog autora ili autora koji iz nekog razloga nisu želeli
ili nisu hteli da prihvate javno priznanje za svoja dela. Šekspirova
biografija, a posebno njegovo ponizno poreklo i opskuran život,
izgledaju nespojivo sa njegovom poetskom eminencijom i njegovim velikim
ugledom.
Rodio se 1564. godine u Stratfordu,
roditelji su mu bili, izgleda, nepismeni i ne zna se da li je išao u
školu? Kuća Džona Šekspira u Stratfordu smatra se za Šekspirov
rodni dom. Ovo domaćinstvo održavano je tokom trajanja njegove karijere
u Londonu. Stratford je mesto od oko 1.500 stanovnika, 160 kilometara
severozapadno od Londona. Stratford je u to vreme bio centar odgajanja
ovaca i trgovine vunom. Anti-Šekspirovske pristalice prikazuju
Stratford kao mesto kome nedostaje okruženje za stvaranje genija i
opisuju Šekspira kao nepismenu neznalicu.
U 18. godini oženio se Anom Hezevej koja
je bila osam godina starija od njega i sa njom je troje dece. Napustio
je rodni grad, otišao u London i tamo, na kraju postao glumac. Vremenom
je stekao akcije pozorišta 'Gloub', a savremenici su ga smatrali piscem
nekoliko pozorišnih komada. Nekoliko godina pre smrti, vratio se u
Stratford, kupio je imanje, pozajmljivao novac uz kamatu, sastavio
testament i u njemu ni jednom jedinom rečju nije pomenuo svoje knjige i
pozorišne komade! Umro je 1616. godine.
Prvo što pada u oči jeste da
nije sačuvano ni jedno njegovo pismo, ni jedan originalni rukopis
njegove knjige! Ni jedan dokument ne potvrđuje njegovo obrazovanje! Oni
koji tvrde da je Šekspir postojao i da je bio veliki pisac, pozivaju se
na šest njegovih potpisa na nekim pravnim dokumentima. Potpisu su
pronađeni na jednom ugovoru o kupovini kuće, oko hipoteke na jedno
pozorište i na testamentu (čak četiri potpisa). Oni datiraju
između 1612. i 1616. godine. Ovi potpisi se često navode kao dokaz
njegove nepismenosti, a potpisi su bili sledeći:
■ Villm
Shakp
■ Viliјam
Shaksper
■ Vm
Shakspe
■ Viliјam
Shakspere
■ Villm
Shakspere
■ Viliјam
Shakspeare
U proteklih stotinjak godina bilo je i
onih tragača za istinom koji su tvrdili da nijedan od tih potpisa, ili
tek možda jedan, jeste Šekspirov, a da ostali pripadaju beležniku
Frensisu Kolinsu. Upada u oči da su ovi potpisi, koji datiraju nekoliko
dana pred njegovu smrt - različiti. Razlika je očigledna i tvrdilo se
da je tog čoveka potpisao beležnik jer je on, u stvari, bio
polupismen. Ako je tako, kako je onda mogao napisati ukupno 37 drama i
154 soneta.
ČUDNOVATI SPOMENIK
Gotovo sva Šekspirova dela pokazuju
izuzetan talenat, ali i obrazovanje. Autor tih komada dobro je upućen u
tajne antičke književnosti, rimskog i engleskog prava, geografije,
viših stranih jezika, pitanja državne uprave... Kako to onda povezati
sa gorenavedenim potpisima? Barem, kako kažu 'šekspirolozi',
12 dela mogu se, od onih 37, svrstati u prava remek dela. Da li je
moguće da to napiše jedan čovek? On je, onda, neosporno bio genijalan i
izuzetno obrazovan, čak neverovatno obrazovan. Pri tome, stručnjaci su
navodili da se u Šekspirovim delima javlja ukupno 21.000 reči što je
veoma neobično, čak i za današnja merila. U njegovo doba i veoma
obrazovani ljudi nisu koristili više od pet hiljada reči, a vokabular
od 5-6 hiljada reči i danas se smatra bogatijim.
U tome postoje i mnoge druge
protivrečnosti. U 'Mletačkom trgovcu' na primer, pisac je strasno
osudio i razobličio zelenaštvo, a onaj Šekspir iz Stratforda, pred kraj
života izdavao je novac i zelenašio. Detaljne analize Šekspirovih drama
otkrile su još nešto: pisac je uglavnom otvoreno izražavao simpatije za
aristrokate i visoki stalež i sa druge strane, prezir prema prostom
narodu. Ako je verovati onim poznatim biografskim činjenicama, on je
bio pripadnik običnog naroda. Odakle kod njega upravo suprotno
raspoloženje?
Šekspirova smrt u ono vreme prolazi
nezapaženo. Neki njegovi savremenici, koji su ga pominjali, uglavnom
govore o njemu kao glumcu. Njegov zet, doktor Hol, koji je pisao
dnevnik i koji je sačuvan, ne pominje ni jednom jedinom rečju da je
njegov tast pisao pozorišne komade. I to tako poznate i popularne.
Njegovi portreti izazivaju sumnju, pa čak i spomenik na groblju. Tim
pre što se kasnije otkrilo da se sa tim spomenikom nešto događalo i da
je na njemu slika čoveka koji nema nikakve veze sa portretom Šekspira
koji je danas dobro poznat?
OTVORENE SUMNJE
Veliki pisci, poput Bajrona i Dikensa
otvoreno su sumnjali u Šekspirovo autorstvo. A tu su bile i
druge istaknute javne ličnosti, uključujući: Volta Vitmena, Marka
Tvena, Helen Keler, Henri Džejmsa, Sigmunda Frojda, Čarlija Čaplina,
Orsina Velsa,... koji su takođe sumnjali u autorstvo Šekspirovih dela.
Ako nije bio taj bradati čovek iz Stratforda, čija je slika bila na
prvom spomeniku autoru drama? Ko je to onda bio?
Kandidata je bilo više. na prvom mestu
je bio Frensis Bejkon (slika levo), jedna tajanstvena ličnost, poznat
kao filozof i državnik. U Bejkonovim delima i u Šekspirovim komadima
ima dosta neverovatnih podudarnosti i upadljivo sličnih misli. O tome
postoje danas različite verzije i stavovi. 'Bejkonovci' su uglavnom
nastojali dokazati da je Bejkon bio pisac poznatih dela pod Šekspirovim
imenom, tražeći u tim pozorišnim komadima šifre koje bi to potkrepile.
Bejkon je, naime, poznat i kao autor jedne šifrovane knjige koja, čini
se, na pravi način nije do danas pravilno protumačena?
Ovim pitanjem se posebno pozabavio pre
nekoliko decenija Viljem Fridman, čuveni američki kriptolog, koji je
ovakve ili slične hipoteze razbio. On je, verovao je, dokazao da Bejkon
nije nikako mogao napisati dela koja su, kako se verovalo, Šekspirova.
Ako nije Bejkon, ko je onda?
Danas je na tom spisku 'mogućih pisaca'
više od pedeset imena. Još u 19. veku javilo se i ime grofa Retlanda.
Oni koji su prihvatili ovu pretpostavku otkrili su da je on učio u
Italiji, da se tamo družio sa Dancima i da su dvojica od njih imali
prezimena Rozenkranc i Gildenstern. Takva imena, poznato je, nose
ličnosti iz 'Hamleta'. Zna se, ipak, da je Retland bio mlađi od
Šekspira i to znači da je on neke od drama morao napisati kada je ima
petnaestak godina. A u to je teško poverovati. Drugo ime koje se
najčešće pominje jeste ime Edvarda de Vere (slika desno). On je,
međutim, umro 1604. godine, a neke drame su se pojavile posle ovog
datuma. Ko je onda njih napisao?
Nije u svemu tome jasno zašto je tajnu
autorstva trebalo čuvati toliko dugo, dela pripisivati drugome, a onda
sve to 'režirati' čak i toliko godina posle smrti i sve do pojave prvih
sabranih dela 1623. godine? To je ključna misterija. Pitanje je, može
se reći, za sada još uvek otvoreno.
Vrlo malo se zna o ličnom životu
Šekspira i praznine u njegovoj biografiji tretiraju se kao posredni
dokazi protiv njegove pogodnosti kao autora 'njegovih dela'.
Ovaj nedostatak biografskih informacija ponekad se uzima kao pokazatelj
organizovanog pokušaj od strane vladinih zvaničnika da obriše sve
tragove Šekspira iz istorijskih zapisa i da se sakrije identitet o
istinskom autoru, ili čak suprotno da se saktrije pravi identitet
Vilijama Šekspira. Da ovo zadnje navedeno ima vrlo jake osnove,
pokazaće ovo što sada sledi!
AGENT TAJNE POLICIJE
Još jedna misterija vezana za
Šekspira obelodanjena je kao rezultat arhivskih istraživanja dvojice
istoričara, Grema Filipsa i Martina Kitmana. Po tim istraživanjima,
Viljem Šekspir je bio agent tajne policije Kraljice Elizabete Prve.
Njegov zadatak bio je da izveštava o
raspoloženjima katolika i stranaca koji su boravili u Engleskoj i
neprekidno stvarali mreže zavera protiv kraljice-protestantkinje.
Šekspir je, navodno, bio u sastavu grupe koju je formirao šef
obaveštajne službe kraljice Elizabete, ser Frensis Vilsinghejm. Grupa
se sastojala od dramatičara, pisaca i glumaca. Agenti su prisluškivali
razgovore stranaca po pabovima, ali su crpeli informacije i iz beseda
aristrokata koji su vodili boemski život. U sastavu te mreže nalazili
su se i poznati dramatičar Kristofer Marlo i mecena Šekspira lord
Stendž i drugi 'javni predstavnici kulture'.
Viljem Hol - takav je pseudonim imao
Šekspir u dokumentima tajne policije nije igrao samo ulogu informatora.
Koristeći svoj ugled u Evropi, on je, ne izazivajući sumnju, putovao u
razne zemlje i dostavljao tajne poruke kraljici Elizabeti. Najčešće su
to bila putovanja u Holandiju i Dansku. Na jednom takvom 'službenom'
putvanju Šekspir je posetio Prag i predao dvorskom alhemičaru Kelmi
tajnu poruku od državnog sekretara Velike Britanije.
Za takva Šekspirova putovanja izdvajano
je po 25 funti, što je bilo sasvim dovoljno ne samo za prijatno
putovanje, već i za podmićivanje činovnika dotične zemlje. Tajne usluge
koje je obavljao, donosile su Šekspiru velike honorare. Po mišljenju
istraživača, u piščevim ambarima u Stratfordu odvijale su se burne
komercijalne transakcije. Na svojim putovanjima Agent Šekspir sećao se
ne samo državnih stvari, već i sopstvene koristi. Ipak, trgovinske
operacije u Stratfordu Šekspir je navodno obavljao preko posrednika -
jer otkud bi pesnik i lutalica mogao imati toliki novac?
Ova Šekspirova uloga u tajnoj policiji
možda je i ključna stvar koja baca svetlo na pravog autora 'Šekspirovih
dela' i još više produbljuje misteriju vezanu za njega, jer ako je
Šekspir imao tako opsežno delatnost u tajnoj službi, može se zaključiti
da je on imao vremena da napiše samo nekoliko soneta i eventualno jedan
pozorišni komad, a ne i sva ona remek dela koja mu se pripisuju!