Bele veštice posvećuju se vrhunskom biću i dobijaju magijsku snagu od
svetaca, anđela i dobrih duhova. Muškarce koji se bave ovom rabotom
zovemo čarobnjacima ili vešcima i mahom su skloniji beloj nego crnoj
magiji.
Engleska reč veštica izvedena je od anglosaksonskog glagola
znati.
Prema tome, veštičarstvo bi se moglo tumačiti kao potraga za znanjem i
mudrošću. Veštice se, poput naučnika, odaju proučavanju i istraživanju
prvenstveno iz ličnih pobuda. Osnovna razlika između bele i crne
veštice sastoji se u tome što se bela veštica vezuje za prihvaćene
oblike religije. U nekim zajednicama bela veštica može zapravo stvoriti
i voditi ogranak neke religije i služiti dobrobiti naroda. Ali, crna
veštica obožava nečastivog i odana je svim demonskim stvorenjima poput
Lilit, kraljice noći.
Crne veštice se izdržavaju tako što prodaju svoje
bajalice i čarolije, a zbog načina na koji ih ljudi koriste, vradžbine
su na lošem glasu. Međutim, crna veštica, ako i proizvođač oružja, ne
misli da treba da preuzme odgovornost za zloupotrebu svojih proizvoda.
Bele veštice,
rade gotovo uvek za dobrobit čovečanstva, kao u slučaju pripremanja
narodnih lekova. Svoje opštenje sa ostatkom sveta svode na posredničku
ulogu. One nikada neće prizvati smrt ili usmeriti prirodne sile da
unište njihove neprijatelje. U nesrećna vremena, mogu biti optužene kao
crne veštice, ali na kraju uvek izbegnu njihovu zlu sudbinu. Ove druge
znaju da se neće popeti na nebo i da će ih nečastivi sigurno ugrabiti.
Crne veštice
redovno imaju učenike koje dugo i uporno uče zanatu. Nagrađuju ih na
početku fizičkom lepotom i neodoljivom ljubavnom privlačnošću uz
propratni efekat - nemogućnost reprodukcije. Crna veštica ne može imati
potomstvo. Ostale nagrade uključuju dug život, crna veštica živi i
preko sto godina.
Veštica može početi da uči
zanat u bilo kojoj dibi posle puberteta i ona prolazi kroz različite
stepene znanja. Počinje se relativno jednostavnim čarolijama, poput
mešanja ljubavnih napitaka, i postepeno napreduje do najvišeg stepena.
Vražbine se prenose usmenom predajom. Jedina pisana uputstva davno su
još javno spaljena. Kandidatkinja za vešticu provodi mnogo vremena
u učenju bajalica napamet, ali ih ne može upotrebiti dok ne preda dušu
nečastivom. Izabel Daudi, lepa i mlada riđokosa škotska veštica iz
XVII veka ispričala je svojim tužiocima većinu onoga što danas
znamo o uvođenju mladih veštica u tajne zanata.
Kandidatkinja mora stajati naga pred svedocima,
staviti svoju desnu ruku na glavu, podići levu nogu, uhvatiti stopalo
levom rukom i svečano obećati nečastivom sve što se nalazi među njenim
rukama.
Mlade veštice postaju
pridruženi članovi skupa od trinaest veštica, ali ne mogu postati
punopravni članovi dok neku od trinaest veštica egzorcisti ne
'oslobode' ili je ne ugrabi Belzebub, ili je ne spale na kocu.
Skupina veštica održava se jednom mesečno, za vreme
punog meseca, a veštičiji sabat organizuje se pet puta godišnje. Svi
koji se plaše veštica mogu ih lako izbeći tako što će ostati kod kuće u
vreme kada se veštice okupljaju, mada one nemaju ništa protiv prisustva
posmatrača. Jedino pravilo koje treba poštovati je da svi prisutni
moraju biti nagi, učestvovati u orgijanju, javnom bludu, skrnavljenju
devica. Progoni okreću veštice protiv zajednice i one postaju zaista
opasne. Ubrzo, ljudi odlučuju da jednim udarcem reše sve svoje
probleme. Organizuju lov na veštice i sve sumnjive podrvrgavaju sudskom
procesu.
Obično se krivica lako dokazuje, čak
i ako optužena poseduje samo nekog kućnog ljubimca. Ako neka žena ima
mačku sa kojom priča, očigledno je po njima, da joj neki bliski duh
pomaže u vradžbinama.
Kada se lovci na veštice
zadovolje, njihov zadatak je jasan. Treba da spale veštice na hrastovim
drvima, da odnesu pepeo iz naselja i razveju da na četiri vetra. To,
naravno, ostavlja prazninu u veštičijem skupu, koju će popuniti veštica
- pripravnik.
POSTOJE, TO JE SIGURNO
Pre svega jedna važna činjenica. Američka armija u svom sastavu poseduje jednu posebnu
jedinicu veštica.
Za vreme bombardovanja našeg Kosova, 1999. godine, bile su poslate na
Kosovo da pokušaju pronaći 'nešto što je NATO i Ameriku posebno
škakljalo'... Naravno da nisu uspele.
Verovanje
u realnost postojanja veštica pojava je koju srećemo tokom ljudske
istorije u svim kulturama, tradicijama i civilizacijama. Međutim,
činjenica je da se zanimanju fenomena 'onostranog', pa i verovanju 'da
veštice postoje', priklanja i dobar deo savremenih, kulturnih
naroda. Da li je u pitanju moda, potreba, istraživačka zanesenost,
ideologija, potreba za manipulisanjem vlašću ili nešto sasvim treće?
Ima li dakle osoba, znači i veštica, kojima tajanstvene sile daju moć
da postiže 'uspehe' koji prevazilaze sposobnosti normalnih ljudi?
Postojaće, a gotovo i sve
prošle religije, tvrde da takvih osoba stvarno ima. U svima se pominje
postojanje različitih, duhovno moćnih bića koja svojim duhovnim i
fizičkim silama nadmašuju čoveka, a veza tih bića sa onostranim silama
koje im pomažu u ostvarivanju čarobnih efekata, stavljajući im na
raspolaganje svoje usluge, smatra se čarobnjaštvom. Međutim, stav tih
različitih religija prema čarobnjaštvu određen je stanovištem tih
religija prema onih onostranim silama, duhovima i bićima sa kojima
čarobnjak ostvaruje vezu.
U monoteističkim
religijama kontakti sa drugim svetom su zabranjeni ukoliko su ta
bića neprijateljski raspoložena prema vladajućim božanstvima, a svima
koji se time bave sledi i određena kazna. Međutim, politeističke
religije znatno su fleksibilnije po ovom pitanju. Neke čak i podržavaju
čarobnjaštvo ukoliko je usmereno u cilju interesa postojećih državnih
sistema, ali zato nisu ništa manje drastične u kažnjavanju čarobnjaštva
ukoliko ono pokuša svoje kontakte sa višim bićima iskoristiti za
suprotne stvari.
Da je na prostoru Srbije oduvek
bilo ljudi koji su se na neki način bavili magijom, svedoče mnogobrojni
zapisi iz kojih se još može videti da je i ranije prorokovanje i
gatanje bilo zabranjivano od strane vlasti. Ipak, sa zabranama ili bez
njih, vera u božanstvo je, nema sumnje, jedna od najvećih tekovina
ljudskog roda. Tako nešto nijedan zakon neće izbrisati, jer bez te vere
niti su narodi bivali, niti mogu biti!
Naporedo sa verom u božanstvo, kod naroda se
od pamtiveka razvijalo i čaranje koje se takođe zasniva i na ništavilu
čovekovom. Na primitivnom stepenu kulture, čovek je uvideo da mu
svakoga časa preti nekakva opasnost: smrt, bolest, zver, nesrećan lov,
glad, neprijatelj ili nešto drugo, pa je, videći kako su mu sva obična
sredstva bila uzaludna, pokušavao da se obraća višim silama, ne bi li
ga one izvukle iz nevolje. Otuda se on rano i obratio čaranju, u
nadi da će tim putem biti uslišena njegova molba za pomoć tim
natprirodnim tajanstvenim silama. Na ovaj je način dr Radovan
Kazimirović objašnjavao odakle potiče bavljenje 'mađijom' ne samo u
našem već i kod drugih naroda. Govoreći o čaranju, tvrdio je da je ono
staro koliko i vera, pa čak u jednom delu svoga obrazlaganja kaže da se
misli kako je mađija još starija od religije, koja je delo docnihih
pokolenja, ali se u odnosu na čaranje više razvijala.
Kako je u ovoj našoj zemlji religija gotovo pola
veka bila zabranjivana, a kasnije u njamanju ruku diskreditovana, tako
su i neki oblici bavljenja magijom, astrologijom ili drugim vidovima
proricanja, u odnosu na danas, bili veoma zapostavljeni i rezervisani
za onek oji nisu prestajali da veruju da 'nešto tamo ipak postoji'.
Pored ove svojevrsne reafirmacije religije na našim
prostorima, ima još jedna pojedinost koja čoveka prosto tera da se
preda nekim vanzemaljskim ili višim silama. Kada vidi sebe nemoćnog, u
velikoj bedi ili nevolji, kada mu više nikakva realna ili racionalna
sila ne može pomoći, čovek se tada udruži sa duhovima ili demonima da
bi dobio njihovo blagovoljenje, da se koristi njihovom pomoći ili da se
priuči borbi sa njima, pa da mu onda sve bude lakše i moguće. Zato
čarobnjaštvo i dostiže svoj najveći razvitak kod prvobitnih
mnogobožačkih naroda, a čarobnjaci se posvećuju proučavanju tajni
prirode, lečenju bolesti i predskazivanju budućnosti.
Da su današnja vremena teška, to je
valjda svakome jasno, pa je tako pretpostavljam jesno i to da se pored
ponovne afirmacije religije, proroštvo uzdiglo do neslućenih visina,
upravo zbog toga što mnoge ljude danas muči poneka teška muka.
Naravno, uzevši u obzir tu činjenicu, jasno je
da postoji određena grupacija ljudi koja je intezivirala svoje
verovanje u vanzemanjsko i neracionalno, kao što ima i sve više onih
koji javno obavljaju posao proroka, bave se magijom, astrologijom ili
drugim vrstama proricanja.
ŠTA JE VEŠTICA I VEŠTIČJA DOKTRINA
U svom račniku Vuk Karadžić dosta
prostora posvećuje vešticama i veli, da se 'veštica zovu žena koja ima
u sebi nekakav nečastivi duh koji iz nje izađe i stvori se u leptira, u
kokoš ili ćurku, pa leti po kućama i jede ljude a osobito malu decu, a
slično mišljenje vlada i danas po nekim selima. Tako se u Makedoniji
smatra da su veštice obično stare žene iz kojih noću izlazi duša i ide
po selu, da bi noću jele mast, sir, pa posle to povraćale oko kuća po
avlijama i guvnima'.
Naime, u ovim našim
krajevima misli se da su veštice uvek stare žene, babe - krezube, ružne
a zle krvi i naravi. Hercegovci, međutim, veruju da su one udate žene,
koje nemaju manje od pedeset godina, dok u Crnoj Gori 'vele da ima i
mladijeh veštica'.
Ali, nije samo starost
indikacija, već ima i drugih znakova na osnovu kojih se može reći koja
je žena veštica. Da bi to proverio, narod primenjuje na primer, kada
kome dođe kakva baba u kuću, a on sumnja da je veštica, mora, da bi to
proverio, da obrne verige naopako i da stavi metlu iza vrata
naopako, pa ako je ta žena veštica neće moći da izađe napolje. Veoma je
rašireno mišljenje, u našim krajevima da sveštenici mogu odmah poznati
svaku vešticu. U Hercegovini kažu da 'svaki pop može poznati vešticu,
jer kada ih pričešćuje vidi u svake krvave zube'. Međutim, nemaju samo
sveštenici mogućnost da ih prepoznaju u crkvi, već to mogu i obični
ljudi i to na sledeći način. Potrebno je da zabodu iglu glavaticu u
prag od vrata crkve i tada je veštica zarobljena u crkvi sve dok se
igla ne makne sa vrata. Veštice se mogu raspoznati i
po posebnim znacima koje nose na sebi, a veoma je rasprostranjeno i
uverenje da koja god žena ima zao pogled da je ona veštica. 'Siguran'
beleg je da svaka brkata žena 'koju gari nausnica kao u mlada momka kad
počne brkatati ono je prava pravcata i prepredena veštica'. Isto
je važilo i za žene koje imaju rutave noge. Među Srbima Krajišnicima
bilo je uvreženo mišljenje da se veštice poznaju po tome 'što je
brkata, gustijeh obrva, ide pogurena i oči joj utonule u glavu',
Veštice se mogu raspoznati i po nekim specijalnim
osobinama: prave veštice nikada ne mogu potonuti u vodu, ili, kako veli
narod 'ne primaju vodu u sebe i ne mogu potonuti'. Poznat je jedan
slučaj istraživanja veštica u Karađorđevo vreme u Srbiji. Četvrtog
avgusta 1734. godine pisao je iz Grocke gročanski egzarh Andrija
Joakimović generalnom egzarhu Pavlu Nenadoviću u Beograd kako su
stanovnici Hasanpašine Palanke proterali iz mesta stanovanja Milojku,
mater tadašnjeg sveštenika Petra Ninkovića, zato što je nekom čoveku
umrlo dete i što je pomrlo još nekoliko druge dece 'koje od boginja,
koje od bolesti', pa su ljudi mislili da su decu pomorile veštice. Zbog
toga su ljudi uhvatili popovu majku i još neke babe za koje se govorilo
da su veštice pa su ih jednu po jednu vezali za uže i bacili ih u vodu
bezdušno ih mučeći da se uvere jesu li zaista veštice.
Čarobnjak je kod svih naroda mogao biti najbolji i
najopasniji član društva. Njega su se svi bojali. Jer, nema nijedne
čudne strvari koje on ne bi mogao izvesti. On spasava od zlih duhova za
vreme bolesti, on privlači u sebe zle duhove iz bolesnika, kazuje
prošlost i proriče budućnost, pronalazi krivce i najzad, u stanju je da
osujeti izvršenje kazne nad krivcima.
Katolička
crkva je na pojavu veštica gledala ne kao na proizvod fantazija prostog
naroda već kao na jednu stvarnu pojavu. Doktrina veštica se u Evropi
pojavila u veoma surovo vreme, tačnije u vreme vrlo bespoštednih
religioznih borbi. Zbog toga je palo i mnogo žrtava: u toku dva i po
veka, u Nemačkoj je poginulo oko 100.000, a u Engleskoj oko 30.000
ljudi, a sve zbog toga što se u Srednjem veku jako verovalo u snagu
demona i nečastivog.
U XVII i XVIII veku, sudije
su na našim prostorima verovali da se čaranjem može zajamčiti
nepovredivost tela, o čemu svedoči istraga protiv Nikole Miljakovića,
vojnika, koji je 1738. godine uhvaćen u Zagrebu zbog čaranja sa
osvećenom hostijom koja je kod njega nađena. Bačen je na muke, pa je
priznao da je hostiju nabavio za vreme rata sa Italijom, u Ženevi. Za
vreme suđenja, sedeo je vezan za neku spravu za mučenje, pa je kasnije
sudija zabeležio kao dokaz da je Miljakovićevo telo zbilja bilo
nepovređeno. Na mukama su ga držali skoro četiri sata.
SREDNJEVEKOVNA INKVIZICIJA
Vešce su u Srednjem veku obično ugušivali ili
pogubljivali mačem, dok su veštice bile spaljivane. Starcima su
presecali krvne žile a za vreme sudskih procesa, pitali bi za savet
čuvene pravne fakultete u Bolonji, Padovi, Kelnu, Frajburgu, Dilingenu
i bogoslovski, u Ignlštatu. Priče o vešcima su silno uticale na narodne
mase, te su s vremena na vreme izazivale i pojavu psihičke epidemije.
Tada bi obično žene sa slabijim nervima i deca, sebe teretili da
sa nečastivima prisustvuju bludničenju veštica. Zatucani zaštitnici
katoličke crkve, crpeli su iz ovih bolesnih iskaza nove dokaze za svoju
veru, te su bez ikakvog milosrđa takve ličnosti slali na lomaču!
Grad Triora se danas smatra
mestom u kome je inkvizicija XVI veka izazvala najveći broj žrtava u
lovu na veštice. Progon veštica ni u jednom drugom delu Evrope nije bio
tako surov kao ovde. Najveći od svih progona, započet je oktobra 1587.
godine i trajao je godinu dana. Optužbe su se proširile na dve stotine
žena, osuđenih za zastrašujuće zločine koje su obavljale uz pomoć
nečastivog. Skoro sve su pripadale buržoaziji ili, čak, samom plemstvu.
Suđenje su vodila dva inkvizitora: jedan iz Đenove, drugi iz Albenga.
Proces je dobio ogromne razmere, pošto su i inkvizitori osuđeni
od strane starosedelaca Triore za užasnu surovost i varvarske metode
mučenja. Na kraju je morala da interveniše vlada Đenove. Neke od
navodnih veštica su prebačene u ligurski zatvor, gde je njih pet umrlo
od posledica mučenja. Ostale su umrle u triorskim zatvorima. Na kraju
je još pet njih osuđeno na smrt, što su potvrdili đenovski i rimski
sudovi.
Tako je krajem leta 1587. u Triori
obrazovan Opštinski Parlament, koga su sačinjavali svi građani.
Jednoglasnom odlukom se pristupilo istrebljenju veštica. Torture kojima
su podvrgavane navodne veštice, bile su nezapamćeno surove. Sudeči po
dokumentima, u kojima se nalaze svi detalji ovog progona, omiljene
sprave za mučenje bile su: konjić, bdenje i njihanje. 'Konjić' se
sastojao iz drvenog stola, postavljenog na stubove sa karikama. Veštica
bi se položila na sto, a ruke i noge bi se povezale kanapom, tako da
inkvizitor može da zateže kanap po potrebi. Kako bi inkvizitorsko
ispitivanje napredovalo, tako bi se i kanap zatezao. Ako bi okrivljeni
priznao, mučenje bi prestajalo. U suprotnom, tortura ne bi prestajala
dok jadnik ne bi izdahnuo, pokidanih udova.
'Njihanje' se sastojalo iz vezivanja krivca za ruke i držanje, tako
obešenog, iznad upaljene vatre. I ovom prilikom je osuđeni, uz pomoć
kanapa, mogao da se pomera - njiše - iznad vatre. Ako ne bi priznao,
inkvizitori bi mu spuštali noge u vatru i puštali ga da gori. 'Bdenje'
je bila tortura između dva druga mučenja: jadnik bi satima visio u
vazduhu, vezanih nogu i ruku.
Postojalo je
verovanje da nečastivi svoje štićenice čini otpornim na bol, sve dok
im se ne uzme kosa. zato su inkvizitori sve veštice prvo šišali
do glave i brijali po celom telu. Neke su žene, znajući šta ih čeka,
iskakale kroz prozor i nalazile smrt van zidina ozloglašene tamnice.
Druge su padale u neku vrstu ludila izazvanog neviđenim bolom, i tada
'priznavale' najneverovatnije stvari: zavođenje dečaka, ubijanje dece,
sparivanje sa nečastivim. Na ovaj način su osuđene i mnoge druge osobe,
a među njima su se našla i imena iz najviših aristokratskih krugova.
Tako su stari plemići uložili protest vladi Đenove, koja se dalje
žalila biskupu. Poslate su nove sudije. Međutim, suđenje je tog momenta
već bilo toliko zapetljano, a svi dokazi dokumentovani, da potpuno
'istrebljenje veštica' više nije moglo da se zaustavi.
POSTUPANJE SA VEŠTICAMA KOD NAS
U Srbiji se sa vešticama i vešcima svakako blaže postupalo nego u
ostalom delu Evrope, mada nažalost, nema bližih podataka o njihovom
radu za vreme čaranja. Izgleda da su naši najstariji vešci radi ćaranja
vadili iz grobova mrtvace, a potom ih spaljivali. O ovome postoje
podaci od kojih je najstariji Dušanov zakonik iz XIV veka. Član 20, po
prizrenskom rukopisu glasi:
'Kada
se desi da se mađionstvom ljudi iz grobova vade te sažižu, ono selo
koje bi to učinilo, platiće vraždu, a raspopiće se pop koji je došao na
to'.
O sličnom otkopavanju mrtvaca,
sačuvan je jedan zanimljiv izveštaj iz 1725. godine. To je izveštaj
austrijskih vlasti, pošto je tada severna Srbija pripadala Austriji, o
tome kako se u selu Kisiljevu, blizu Velikog Gradišta, preko leta 1725.
odigrao neverovatan događaj. Umro je neki Petar Blagojević i sahranjen
je po srpskom običaju, a zatim i izvađen iz groba i spaljen.
'Po smrti Petrovoj, umrlo je u istom selu za osam
dana, devet lica i to od bolesti koja je trajala svega 24 časa. Sva
lica su na samrtničkim posteljama izjavljivali kako im je pomenuti
Petar Blagojević dolazio u snu, naslanjao se na njih, davio ih i tako
su morali umreti... Isto tako i ostali stanovnici sela, postali su
ozlojađeni i ovo njihovo stanje utoliko se pojačavalo što je i žena
pokojnog Blagojevića pobegla iz sela. Ona je, pre nego što je otišla,
izjavila kako joj jemuž dolazio mrtav, i tražio da mu da njegove
opanke...'
Početkom XIX veka je i Hajduk Stojan,
po kazivanju Vuka Karadžića, ubio neku babu za koju je mislio da mu je
kao veštica pojela dete. Traženje pravde ovim putem je svakako u vezi
sa verovanjem da je Bog previše pravedan da bi mogao biti na strani
grešnika.
16.marta 1795. godine pisao je
crnogorski mitropolit Petar I arhimandridu manastira Savine u Boki
Kotorskoj, Inokentiju, da saopšti popu Jeftimiju i ostalom narodu
muškog i ženskog pola iz Mokrinje u Boki Kotorskoj, koji su učestvovali
u kamenovanju jedne žene za koju su držali da je veštica, da su 'lišeni
svetog pričešća i od svete crkve osuđeni kao samovoljne ubice'. Sem
dobro poznatog kamenovanja veštice su bacane i u 'bezdane jame', koje
su potom zatrpavane kamenjem. Poslednjih godina Karađorđeve vlade,
u Srbiji se pojaviše i mnogi proroci i vračare, koji su proricali da će
Karađorđe ostaviti zemlju, da će Srbija pasti i da će Turci opet
zavladati narodom.
U selu Žabarima su
Panunu, ženu Pavla Stanojevića 'po zapovjedi Karađorđevoj kao vešticu
privezali uz ražanj, pa je pekli među dve vatre, pa je najposlije, kad
se nije htela odati, spale, te izgori zgrnuvši one obe vatre na nju. A
Petra Joksića iz Topole maćehu, opet kao vešticu, ubiju iz pištolja i
isjeku noževima.
Bilo se čulo da u selu
Nevadima, blizu Gornjeg Milanovca, ima neka takva vračara. Nju je
pobio bivši Karađorđev vojvoda i zet Antonije Pljakić. To je bio zver
čovek. On je jednu babu - vešticu, živu ispekao usred Knjaževca.
Na ovako strašna postupanja sa ženama za koje se
verovalo da su veštice, reagovale su i crkvene i državne vlasti veoma
oštro. Trideset prvi paragraf 'Karađorđeva kriminalnog zakona', za koji
se veruje da je iz vremena posle 1810. godine, naređuje sledeće: 'Ko se
usudi veštice tražiti i ubijati žene i mučiti, kako što su bivale
ovakve budalaštine, ili u vodu bacati, ko bi ovo učinio, ovakvu ludost
za koju se Srbima beli svet smeje, za ovakvu budalaštinu odsuđujemo mu:
ono što bi on učinio više rečenim vešticama, njemu da se učini'.
Gonjenje veštica je postojalo i za vreme
Knjaza Miloša Obrenovića, ali je on bio odlučan i strog prema onima
koji su gonili i zlostavljali žene za koje se mislilo da su veštice.
Prvog juna, 1822. godine, dao je on 'objavljenije baba Risti iz
Božurnje, Kragujevačke nahije, za koju seljani govore da je veštica i
traže da je zato ubiju - da niko ne samo ne usudi se ni najmanje
dirnuti u nju, no ni imenom tim (veštica) da se niko nije usudio zvati
je po žestočajšu kaznu'.
Malo je poznato,
a u nekim krajevima potpuno nezamislivo, da se veštica može vratiti u
normalan život i umreti kao svaka druga žena. Jedan od načina za njeno
preobraženje je da se narodu obelodani koja je žena veštica 'i ona onda
postaje vračarica, te leči od uroka i namjene'.
Zatim, ako hoće veštica da se pokaje mora se, prvo, ispovediti
svešteniku i obećati da neće više zlo činiti'. Kako kaže Vuk Karadžić:
'Kad se veštica jedanput ispovedi i oda, onda više ne može jesti ljude,
nego postane ljekarica i daju travu izjedenima'. I tako, od XIV veka pa
naovamo, razni su zakoni, primereni veremenima u kojima su donošeni,
obrađivali i takozvano polje sujeverja, odnosno proricanja ili čaranja.
Ljudska radoznalost, mašta i želja za
istraživanjem nečega što nije opipljivo i što se ne može dosadašnjim
naukama objasniti, opstajaće i dalje.