Naslovni baner
Home Dugme
Meni

CIA i Vanzemaljci

   Zašto Ih Kriju? Trebalo je da prođe mnogo godina i da se objavi čitav niz zvučnih i čuvenih naslova na ovu temu, da bi se tak nakon 'Izveštaja Matrix', u kome su optužbe na račun CIA-e zvanično dokumentovane, ozbiljno shvatila do tada potencijalna povezanost između Vlade SAD-a i fenomena NLO-a.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
   Godine 1989. u Las Vegasu na kongresu MUFONA-a (Matual UFO Network - Uzajamna UFO mreža), poznati istraživač iz oblasti nuklearne fizike, Stenton Fridman, podneo je izveštaj propraćen najraznovrsnijim dokazima i dokumentima u vezi sa postojanjem i delovanjem MAŽESTIKA-12 (Majestic-12, Majic-12 ili MJ-12).
Među svim ovim dokumentima našao se i čuveni 'Memorandum Ajzenhauer', u kome se ovom generalu i tadašnjem predsedniku objašnjavala suština MJ-12.
    Za isti kongres MUFON-a bio je predviđen i izveštaj poznatog istraživača vilijema mura, autora knjige 'Incident Ruzvel', koja govori o slučaju NLO-a koji se srušio u Rozvelu. Naime, Mur se tom prilikom pojavio 15 minuta pre predviđenog vremena i započeo jedan nepredviđeni govor. Osuo je gomilu optužbi na svoj račun, račun Fridmana i još dvojice istraživača, izjavljujući da su izmanipulisali i falsifikovali dokumenta u vezi sa MJ-12. Takođe je iskoristio priliku da sebi optuži da je bio Vladin agent, zadužen da učestvuje u organizovanom dezinformisanju, a u čemu je učestvovala i grupa MJ-12.
  Njegove reči naišle su na različit prijem. Jedni su to smatrali ludošću, dok udruženje CAUSE (Citizens Against UFO Secresy - Građani protiv tajnosti NLO-a) nije krilo zadovoljstvo. Najvažnije od svega je da je informacija o dezinformisanju skrenula pažnju javnosti uz ogroman publicitet.
    Kao što rekosmo, na početku beše Mažestik-12. Ova supertajna grupa, sastavljena od šest vojnih lica i šest naučnika (otuda naziv MJ-12), bila je stvorena po specijalnoj i tajnoj direktivi predsednika Trumana, 24.09.1947. godine, a na savet Dr. Vonevara Buša (svugde ti Bušovi) i Sekretara za odbranu, Džejmsa Forestala.
    Prvi direktor MJ-12 bio je Dr. Vonevar Buš, inače tadašnji Trumanov naučni savetnik. Tokom 40-to godišnjeg postojanja, ova organizacija je bila savetnik osam predsednika SAD-a. Od njenih prvobitnih članova više ni jedan nije među živima.
    Jedan događaj iz jula meseca 1947. je direktno uticao na formiranje MJ-12. Tog jula meseca u oblasti Novog Meksika u SAD, srušila se jedna letelica nepoznatog porekla (najverovatnije interplanetarnog) i tom prilikom su pronađena četiri leša malih humanoidnih stvorenja, koji su se izgledalo je izvukli iz letelice neposredno pre eksplozije.
    Kasnije je o tome objavljena i knjiga, već pomenutog Vilijema Mura 'The Roswell Incident'. Naime, diskoidnoj letelici je iznad Rozvela otpao deo, sačinjen od nepoznatog materijala, za koji je kasnije utvrđeno da je to bio deo zida letelice. Delići su se raspršili po imanju nekog poljoprivrednika Frejzera, dok je letelica nastavila svoj let još nekih 70-tak kilometara da bi se srušila u oblasti Korona.
    Kako u to vreme nije postojala nikakva zvanična zabrana informisanjao 'letećim tanjirima', pukovnik Blanšar, koji je u to vreme bio komandant Vazduhoplovne baze Ruzvel, odobrio je portparolu baze, poručniku Hojtu, da da zvanično obaveštenje svim novinskim agencijama. Međutim, ubrzo je isti pukovnik primio jedan besni ukor od svojih nadređenih, komandanta 8-og Vazduhoplovnog korpusa USAF, generala Rodžera M.Remija i generala H. Vandemberga, tadašnjeg vrhovnog šefa Pentagona. Oni su mu naredili da u svim izjavama za štampu, koje će uslediti, govori o padu meteorološkog balona tipa Skajhuk, i da prećuti sve o čudnom metalu nalik na aluminijumsku foliju i o tajanstvenim hijeroglifima ispisanim po rasparčanim delovima, pronađenim po čitavom imanju poljoprivrednika Frejzera, koji je tom prilikom bio primoran da preda sve do poslednjeg delića koji je pronašao, a koje je želeo da sačuva kao uspomenu.

DOGAĐAJ U NOVOM MEKSIKU

    Prvi koji je progovorio o padu 'letećeg tanjira' u oblasti Asteka u Novom Meksiku, koji se dogodio 25.03.1948., bio je ufolog Frenk Skali, izazvavši veliku senzaciju svojom knjigom 'Iza letećih izvora' (Behind The Flying saucers). Skali je svoju knjigu napisao zahvaljujući pomoći dvojice ljudi koje pominje u istoj, a to su: Poslovni čovek Sajlas M.Njutn i naučnik, stručnjak za geomagnetizam, Dr. Leo A.Gebauer. Međutim, poznati ufolozi Vilijem Štajnman i Džerom Klark smatraju da kompletnu listu ljudi koji su Skaliju stavili na raspolaganje svoje znanje, čini zapravo 7-8 naučnika od kojih je jedan i sam učestvovao na raščišćavanju ostataka, proučavanju unutrašnjosti srušene letelice i leševa pronađenih humanoida.
    Zahvaljujući Štajnmanovoj knjizi 'Pad NLO-a iznad Acteka' (The UFO Crash At Aztec) imamo još čitav niz dokumentovanih dokaza o istom događaju. Tu je naprimer, jedan teleks poslat iz Vojnog generalštaba pomoćniku šefa Vrhovnog generalštaba u Vašingtonu. Teleks je poslat iz Kemp Hejla i sadržavao je opis letelice i operacije uklanjanja ostataka. Jedna kopija ovog teleksa poslata je i specijalnom generalštabu za kontrašpijunažu, a koji se nalazio  u Vojnoj vazduhoplovnoj bazi Poup u Severnoj Karolini. Tekst je bio sledeći:
   'Leteći objekat, nepoznatog porekla, pronađen u blizini Asteka (Novi Meksiko); letelica je prečnika oko 100 stopa (30 metara). U unutrašnjosti pronađeno 16 tela visine oko 4 stope (1.20 metara), ogromnih glava. Spoljni oklop letelice je od metala, tankog kao stranica nekog časopisa, ali tako tvrdog da je probijanje uobičajenim alatom bilo nemoguće. Posed iznajmljen od vlasnika kako bi se olakšalo raščišćavanje i prebacivanje letelice u bazu.'
    Hajde da vidimo kako se sve odvijalo. Tog 25.marta 1948. tri različite radarske stanice raspoređene na strategijskom položaju jugozapad SAD-a, primetile su prisustvo NLO-a koji se nepravilno kretao, kao da je imao izvesnih problema. Jedna od ovih radarskih stanica, veoma velika i moderna, bila je smeštena na vrhu jedne od planoina u oblasti 'četiri ugla' (four corners - oblast gde se dodiruju Juta, Arizona, Novi Meksiko i Kolorado). Kasnije je ustanovljeno da su radarski talasi te stanice na neki čudan način oštetili sistem pokretanja ove diskoidne letelice i na taj način prouzrokovali gubitak kontrole i kasniji pad letelice. Pokušano je uspostavljanje komunikacije sa letećim objektom, međutim bez uspeha. Smesta je upozorena Komanda vazduhoplovne odbrane (Air Defence Comand - ADC), tako da su lokalne jedinice bile stavljene u stanje pripravnosti. U isto vreme, direktor  te radarske stanice poslao je šifrovanu telegrafsku poruku generalu Džordžu S. Maršalu (istom onom iz čuvenog 'Maršalovog plana' za pomoć posleratnoj Evropi), koji je u to vreme bio državni sekretar. Sadržaj poruke je govorio o tome kako je uočen NLO koji će se, izgleda, svakog trenutka srušiti u oblasti 'četiri ugla'. Maršal je smesta sazvao sastvank sa Većem šefova Generalštaba, Savetom za državnu bezbednost i predsednikom lično. Svi okupljeni su bili u stalno radiofonskom kontaktu sa već pomenutom radarskom stanicom.
    Zatim, Maršal naređuje ADC-u i njenim već pripravnim vojnim letelicama da ne preduzimaju nikakvu akciju do njegove sledeće naredbe. Potom, stupa u kontak sa direktorom MJ-12. Putem trigonometrije, iz radarskih stanica je proračunato mesto pada, u okolini Asteka. Informacija je odmah javlejna generalu Maršalu, a on je tada izdao naređenje da u tom pravcu helikopterom odleti grupa za uviđaje, iz Kemp Hejla.
    Kroz nekoliko sati, iz vojnog helikoptera je lokalizovano mesto pada. Letelica je bila prečnika 30 metara i sa središnjeg dela se uzdizalo nešto nalik na kupolu. Mesto pada činila je jedna stenovita zaravan. Oficir koji je komandovao operacijom, javio je u bazu Kemp Hejl: 'Ispod sebe vidimo srušeni leteći tanjir, na oko 12 milja od Asteka'.

MARŠAL PREKIDA VEZU

    U tom trenutku prekinuta je veza sa radarskom stanicom, tako da je Maršal ostao na vezi samo sa bazom. On je naredio ADC-u da prekine stanje pripravnosti, a radarskim stanicama je javljeno da se radilo o lažnoj uzbuni i da nastave sa svojim rutinskim aktivnostima.
    Maršal zatim naređuje komandantu specijalne jedinice za interplanetarne fenomene (IPU) da na lice mesta pošalje grupu za raščišćavanje. Ova grupa je tačno znala šta je trebalo da se uradi, jer su se gotovo godinu dana pripremali za sličnu situaciju. A sve to iz razloga da bi se sprečile pogreške iz slučaja Rozvel. Nakon toga, maršal telefonira Dr Voneveru Bušu, zamolivši ga da hitno organizuje improvizovanu grupu naučnika koja bi otišla na mesto pada, kao pratnja jedinice IPU-a.
    Ekipu koju je Buš užurbano organizovao, činila su sve sama ugledna imena: Dr. Džon Nojman, fizičar i matematičar sa Prinstona; Dr. Robert Openhajmer, fizičar koji je upravljao projektom atomske bombe u Los Alamosu; Dr. Ditlu Vulf Bronk, fiziolog i biofizičar svetskog renomea; Dr. Lojd Berkner, geofizičar i elektro inženjer; Dr. Karl Ogst Heilend, geofizičar i ekpert za oblast magnetizma; Dr. Horas Buele Van Valkenburg, specijalsta za neorgansku hemiju sa Univerziteta Kolorado; Dr. Džerom hansejker. šef Odeljenja za aeronautičku inženjeriju na institutu za tehnologiju Masačusets.
    Svakom od njih, Dr. Buš je lično telefonirao, pozivajući ih da se u tačno dogovoreno vreme sastanu na aerodromu Durango, u Koloradu. Rekao im je da je reč o izuzetno važnoj misiji, i pri tom je insistirao na potpunoj tajnosti.

MALI HUMANOIDI

    Kako se ne bi ponovila greška u odnosima sa javnošću, svi učesnici ove operacije su najpre morali da polože zakletvu kojom su se zaklinjali na apsolutnu tajnost. U suprotnom, čekale su ih drastične posledice. Ipak, bilo je i onih kojima su se omakle neke činjenice, a među njima su i dvojica naučnika, Dr. nikolas Fon Popen i Dr. Džordž Tajler. Obojica su pričali previše i zbog toga bili konstantno praćeni od strane CIA-e, da bi zatim obojica izgubili živote pod misterioznim okolnostima.
    Letelica je bila sastavljena od segmenata koji su bili tako savršeno sklopljeni da je površina izgledala potpuno ravna, bez spojeva, šrafova i tome sličnom. Pronađeno je 16 leševa humanoidnih bića od kojih su neki bili potpuno ugljenisani. Prema obaveštenju koje je sastavio Dr. Ditlu Vulf Bronk, za generala Maršala, ova bića su bili ili patuljci koji su upravljali super modernim tipom letelice za neku od zemaljskih sila, ili su pak bili bića vanzemaljskog porekla. Ipak, u tom trenutku je važnije od toga bilo sprečiti raspadanje leševa. Dr. Buš se odmah setio svog kolege, Dr. Pola Šerera, sa kojim je sarađivao za vreme rata. Specijalnost Dr Šerera, bilo je osnivanje organske materije - hladnoćom. Tako da je odgovarajuća ekipa otpremila ova mala tela u cilindričnim posudama sa tečnim nitrogenom.
    U letelicu u pronađene 'knjige' napisane neobičnim hijeroglifima nalik na sanskritski. Isti ovakvi hijeroglifi pronađeni su i u Rozvelu. Bili su ispisani takođe i na različitim delovima upravljačkog pulta ove čudne letelice, čiji sistem pokretanja predstavlja pravu misteriju. Nisu postojali ni kablovi niti bilo šta slično.
    Kad su u pitanju leševi, Dr Perer je sačuvao nekoliko istih za vršenje autopsije. Dr Ditlu Volf Bronk je bio za to zadužen, a njegov izveštaj govorio je između ostalog o sledećem: sva tela su bila iste dužine od 42 inča (101.6 cm). Crte lica bile su nalik na mongoloide, ogromnih glava sa velikim pljosnatim očima, malih noseva i usta. Težina svakog od njih je u proseku iznosila oko 18.4 kg. Vratovi su im bili veoma tanki, torzo uzak, ruke dugačke i vitke, dosezajući im gotovo do kolena, šake su činila 4 prsta, dugačka, tanka i dugih noktiju. Prsti su bili spojeni međuprsnom membranom, koja je šaci davala izgled nalik na noge plovke. Nisu imali reproduktivnih organa. Boja kože, bez ijedne dlake, bila je sivkasta. Umesto krvi imali su neku bezbojnu tečnost, koja je mirisala na ozon. Nisu imali digestivni trakt, ni creva, ni
    Nakon ovakvih rezultata mnoga su pitanja ostala da lebde u vazduhu. Ko je napravio ovu čudesnu letelicu, ko je stvorio ove minijaturne članove posade i odakle su poticali? Možda se odgovor na sva ova pitanja nalazio u 'knjigama', na nejnim stranicama nalik na pergament ispisan hijeroglifima. Da li su dvojica stručnjaka zaduženih za dešifrovanje, Dr Vilijem Fridman i Lambros Kalimakos, ikada u tome uspeli. Sve vezano za ovu tematiku postalo je jedna od najčuvenijih tajni Vlade SAD-a, a najvažniji cilj vojnih stručnjaka bilo je otkrivanje tajne sistema pokretanja letelice. (Na slici levo: jedan od oficira pored tela vanzemaljca u staklenoj kapsuli.)
     Čitav ovaj projekat, poznatiji kao 'Program leteći tanjih' postao je zavisan od elitne grupe sa početka priče, Mažestik-12. Ova grupa je po svom karakteru bila potpuno apolitična, a u njenoj početnoj etapi sačinjavale su je sledeće ličnosti: Dr Vonever Buš, direktor; dr Ditlu Volf Bronk, Dr Gordon Grej, Lojd Berkner, dr Džerom Hansaker, dr Donald Mencel, admiral Džejms Forestal, general Hojt Vanderberg, general Robert Montaž, general Natan Tvining, admiral Sidni Sauers i admiral Rosko Hilenkouter.
    Svaki od članova MJ-12 imao je svoju oblast i zadatak, tako da ga niko iz grupe nije mogao zameniti. Doktor Buš, Bronk, Berkner i hansejker imali su misiju analiziranja i ispitivanja pronađenih leševa i aparata pronađenih u letelici; Sekretar za odbranu Forestal i generali Vnaderberg, Montaž i Tvining su bili zaduženi za sve vojne spekte programa; admirali Sauers i Hilenkoter su isto kao i doktor Grej i Mencel vodili brigu o obezbeđenju programa i o dezinformisanju.
    Status MJ-12, bio je toliko supertajan, da čak ni agencije za informacije, kao što su CIA ili FBI, nisu znale za njeno postojanje (dok je istovremeno, MJ-12 koristila njihove usluge kad joj je to bilo potrebno). Odlučeno je da se javnost ubedi u to kako su svi slučajevi NLO-a bili u nadležnosti izučavanja Avijacije (USAF) i njenih timova za ispitivanje. svi tehničari ovih timova bili su iskreno ubeđeni da su oni bili jedini koji su se bavili izučavanjem NLO-a u SAD, na zvaničnom nivou.
  Značajno bi bilo napomenuti ozbiljan incident koji gotovo da je minirao 'gvozdenu sigurnosnu barijeru' ovog projekta. Jedan od članova MJ-12, bio je tadšnji Sekretar za odbranu, Džejms Vinsent Forestal.
   On je u potpunosti bio pristalica toga da se tehnološka otkrića MJ-12 iskoriste za unapređivanje programa odbrane nacije. U tom smislu je bio lični saradnik Dr Buša. Međutim, ponekad ga je obuzimala griža savesti i nedoumica: da li su imali pravo da sakrivaju ove neverovatne činjenice od svoga naroda i sveta uopšte? Više puta je svoja razmišljanja i sumnje koje su ga mučile rekao pred ostalim članovima MJ-12, sve dok na kraju za to nije čuo i general Maršal.
     Ovaj ga je pozvao na razgovor, ukorivši ga i grubo ga podsetivši na zakletvu o apsolutnoj tajnosti. Uprkos tome, Forestal je nastavio da propagira svoje pogibeljne ideje među članovima grupe, sve dok nije bio primoran da da ostavku na svom položaju. Zatim je bio podvrgnut 'psihološkoj obradi', da bi ga potom smestili na odeljenje za psihijatriju Pomorske bolnice Betesda u Vašingtonu. Međutim, 22.maja 1949. Forestal je 'pao' sa jednog prozora na 16 spratu, iako je imao čuvare na vratima i ostalu stražu na spratu niže.
    Stivens i Štajman kažu da je ovaj 'pad' veoma sumnjiv i da je uz mnoge propratne detalje gotovo nemoguće prihvatiti ga kao samoubistvo. Možda je Forestal bio samo prvi na listi žrtava u istoriji MJ-12...



¦ Klik Gore na Sliku - Prikaz; ¦ Ponovni Klik - Brisanje

NLO i Vanzemaljski SvetNLO i Vanzemaljski Svet - Ostali Tekstovi
Ponuda TemaPogledajte i ostale super zanimljive rubrike na sajtu
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana