Sve
do otkrivanja Tutankamonove grobnice, verovalo se da je Dolina Kraljeva
otkrila sve svoje tajne. Još od davnina, ta basnoslovna riznica
najraznolikijeg bogatstva privlačila je pljačkaše grobnica i
avanturiste koji su se odatle snabdevali dragocenostima, a
zatim ih prodavali na licu mesta ili po tajnim kolekcionarskim
pijacama.
Međutim, u mumije, ti drevni pljčakaši
nisu dirali. Njih je uništio okrutni srednji vek. U staroj arapskoj
farmakologiji prah istucane mumije imao je vrlo veliku važnost. Da li
zbog natrona (natron je prirodna mešavina natrijum karobonata, koja je
kroz istoriju imala brojne primene u praksi. U vrijeme drevnog Egipta
natron se koristio za čišćenje doma i tela, kao antiseptik za lečenje
rana i tokom procesa balzamovanja mumija), koji su mumije u sebi
sadržavale ili zbog kabalističkih znakova kojima su bile okružene?
To verovanje u isceliteljsku moć
egipatskih mumija uslovilo je da po nadgrobnim spomenicima nastane
jedna strahovita pljačka, koja je tim crnim i isušenim telima
preplavila, najpre Aziju, a zatim kreko krstaša, i Evropu. Iz toga
razloga, pronalazak mumije u nekoj kraljevskoj grobnici, smatran je kod
svakog istraživača posebnom srećom.
Pronalazak Tutankamonove grobnice i
njegove mumije, od strane lorda Karnarvona i Harvarda Kartera,
predstavljao je događaj od ogromnog naučnog značaja. I to sve
zahvaljujući uzorpatoru Horemhabu, koji je, otimajući kraljevsku večnu
kuću, bio prisiljen da premesti Tutankamona u jednu od prostih grobnica
kraj samog puta.
Taj pronalazak englesko javno mnenje je
znalo da veštzo iskoristi. Bez obzira na sporazume od 1881. i 1903.
godine, kojima se Francuska odrekla svojih prava na Egipat, njen naučni
i kulturni uticaj u dolini Nila je bio i dalje trn u oku Englezima.
Naročito što su, uprkos svih političkih ugovora, Francuzi i dalje
ostali nosioci savremene kulture u zemlji boga Ozirisa. Blagodareći
svojim naučnicima, kao što su Šampolion, Marijet, Maspero, oni su se
ovenčali slavom, jer su gotovo ni iz čega stvorili egiptologiju i
polazeći od mračne prošlosti, osvetlili drevnu civilizaciju Tutmozisa,
Amonofisa i Ramzesa.
Kraljeva soba je prvi puta otvorena u
prisustvu ledi Alenbi, supruge glavnokomandujućeg britanske pešadije i
to posle jednog carskog obeda održanog na licu mesta. Tom prilikom su
pronađena neprocenjiva blaga - postelja sa nogama izrađenim u vidu
životinja, sa glavama Tifona i Izidinih krava, vaze od alabastera,
bojadisani sanduci prošarani šarenim metalima u kojima su nađene
neobične tkanine, raznovrsno oruđe za najrazličitiju upotrebu, razni
opojni mirisi, kao i dragoceni pehari.
Iz druge sobe, u kojoj su nađene ratne i
lovačke dvokolice, oružjem, čunovi sa veslima i jedrima, različita
odeća, rukavice od čoje i kože (najstarije za koje se uopšte zna), i
najzad, dva kipa u prirodnoj veličini, obložena nekom vrstom smole, sa
očima i veđama od zlata,sa zenicama od uglačanog kamena. Sa zlatnim
ureusima na glavi (ureus je staroegipatski simbol boginje Donjeg
Egipta, Vadet, u obliku uspravljene kobre), vratnicama koje se
zatvaraju užetom ispletenim pre 35 vekova, branile su pristup u treću
sobu, u kojoj se, po svemu sudeći, nalazio sarkofag.
Pre nego što su nastavili sa daljim
istraživanjima, Karnarvon i Karter su odlučili da sve prethodno
iskopane stvari podvrgnu, u obližnjoj pećnici, specijalnom hemijskom
postupku, radi sprečavanja od raspadanja. Razvrstavanje pronađenih
predmeta, njihovo pakovanje i prenos do Buraka, gfde se nalazio
egipatski muzej, potrajalo je ni manje ni više nego puna dva meseca.
Tek 18. februara 1923. godine, na svečan način je upriličeno otvaranje
treće sobe. Među prisutnim zvanicama nalazila se i belgijska kraljica
Jelisaveta, sa svojim sinom, princom Leopoldom, dok je lord Arenbi bio
u pratnji sultanovih udovica. U prisustvu pomenutih znamenitih
ličnosti, lord Karnarvon je stupio u treću sobu, na kojoj su prethodno
razvalili zazidana vrata.
Snop eletrične svetlosti obasjao je
snažnom svetlošću jedan ogroman drveni ćivot, obložen zlatom i
plavičastim porcelanom. Bronzane šarke na teškim dvokrilnim vratima
zaškripaše i prisutni ugledaše i drugi, spoljni ćivot, koji su skrivala
zapečaćena vrata. U tesnoj odaju zapara je bila nesnosna. Lord
Karnarvon je, prelazeći preko poznate ukočenosti britanske učtivosti,
bio prinuđen da zamoli kraljicu Jelisavetu za dozvolu da skine svoj
kaput. Pošto se završilo sa prethodnim poslovima oko uviđaja,
istraživači su odlučili da se otvaranje samog ćivota i vađenje
Tutankamona iz sarkofaga odloži za kasnije.
Gotovo u istom trenutku, pariske novine
su dale znak na uzbunu, objavljujući izjavu jednog od najpoznatijih
specijalista egipatske nauke. Šest dana pre no što je pronađen sarkofag
faraona, doktor Mardrus je upozorio lorda Karnarvona na proročanski
natpis, koji se nalazi u vidu prokletstva na nadgrobnom spomeniku:
'O,
vi, koji se nalazite dole! O, vi, koji ste gore! Čulne obmane što
pritiskujete ljudske grudi, vi sa raskrsnica i brskrajnih drumova,
skitnice po noćnoj tmini... Vi , koji ste iz provalija Zapada, sa
krajnjih granica sumraka, posetioci mračnih pećina što izazivaju strah
i trepet, vi sumorne šetačice, prijateljice mesečine, čija imena neću
da pominjem, vi nedokučivi narodi iz carstva mraka, ti, o Tribuse,
stanovnici grobnica, amo ste svi! Neka bude smoždena ruka koja bi se
digla protiv moga oblika! Neka bi se srušili u ponor oni koji bi
udarili na moje ime, na moje znamenje, na lik moga kipa, na moju
zadužbinu!
Kraljevski ureus što mi čelo krasi,
buknuće plamenom protiv njihvih glava, a njihove glave će se naći tamo
gde su im noge! Izgubiće ime svoje, telo svoje, kip svoj! Svoj Ka! Svoj
Bai! Svoj Ku! Survaće se u oganj moga oca Amona! Jer, neka ga se dobro
pripaze! Nesreća je začas tu! To je moje prokletstvo, to će biti moja
osveta, koju sam zamislio i skrio u dubini mojih grudi na vjeki
vjekova!'
Na sam dan kada je grobnica faraona
oskrnavljena, doktor Mardrus je ponovo podsetio na strahotu, koja se
pre više od jednog stoleća dogodila usred egipatskog muzeja, u Bulaku,
povodom istraživanja mumije Ramzesa II (1304-1237) pre naše ere. Naime,
kada su 1. juna 1886. godine bili odvijeni i izloženi posmrtni ostaci
velikog faraona, odjednom, pred očima mnogobrojnih radoznalaca koji su
došli da je vide, mumija se izdigla sa svoga ležaja, otvorenih vilica i
sa rukama koje su preteći štrčale iz razbijenih prozorčića na sanduku.
U desnoj ruci držala je čobanski korbač, a lice joj je bilo okrenuto
prema severu.
Ali, sve je to bilo uzalud, jer ni
najsvežije uspomene, ni najiskrenije opomene, niti pak najjasnija
izlaganja nekih stručnjaka nisu bili dovoljni da odvrate engleskog
lorda od njegove strasti. I zato, jer ništa nije hteo da vidi i čuje,
lord Karnarvon je, tačno mesec dana od otvaranja Tutankamonove
grobnice, pao u postelju. Prokletstvo faraona mu nije dopustilo da
ikada više iz nje podigne.
Pre toga, jednoga dana, izašavši iz
grobnice, poslednjeg dana priprema, lord karnarvon je zatekao svoje
radnike, inače tamošnje urođenike, u ne malom strahu i uzbuđenju.
Njegov mezimac, mali vrabac, koji je u trenutku njegovog poslednjeg
odlaska u grobnicu još veselo cvrkutao, nađen je upola pojeden od neke
zmije, koja je izmilela iz neke rupe. Rekli su mu:
- To je rđav predznak Karteru! Odakle li je mogla doći ta prokleta
životinja, kada dobro znamo da u dolini nema znija?
- Svakako. U dolini ih nema, ali ih u grobnicama ima na hiljade. Ali,
šta vam je to na obrazu, to crvenilo?
- Ne znam, mora da sam se u polumraku grobnice slučajno odario u ćivot.
- Da nije možda to bio neki komarac?
- Ne verujem, ovde nema vode. Uostalom, ne mari, ne boli me ni najmanje.
Lorda Karnarvona ta ozleda
nije bolela, ali da li je bila i bezopasna? Naime, već 17. maja
prijatelji su izvestili ledi Karnarvon da joj je suprug teško bolestan.
Obična groznica prešla je u crveni vetar i, malo po malo, celo telo mu
je buknulo. Nastupilo je neobjašnjivo trovanje krvi, tak oda su se
lekari počeli plašiti da ne nastupe sudbonosne komplikacije.
Ledi Karnarvon je odmah krenula na put,
zajedno sa jednim od najboljih londonskih lekara. U Marseju su bili već
21. maja, gde ih je zatekla depeša da je lordu bolje. Lekar se vratio u
London, a ledi Karnarvon je produžila za Egipat. Kada je posle par dana
stigla u Kairo, zatekla je svoga muža u strašnom stanju. Jer, nepoznata
bolest se naglo i svom žestinom vratila, ali ovoga puta sa zapaljenjem
pluća. Sa grozno podnadulim licem zaokvirenim karakterističnim
crvenilom, koje se perutalo, poluzatvorenih očiju usled podnadulih
kapaka i čela, lord Karnarvon ju je dočekao tužnog pogleda,
zadržavajući uprkos groznice i bolova potpunu prisebnost i
hladnokrvnost. Pokušao je da se našali sa ženom i rekao joj:
- Tutankamonova osveta! Pogledajte, molim Vas, samo u kakvog me je
groznog gubavca pretvorio taj silni faraon!
Ova nepoznata bolest je držala nesrećnog
grofa čitavih godinu dana. Bilo mu je na mahove bolje, a onda bi se
opet vratila još žešće. U ponedeljak 1. aprila 1924. godine, lekari su
konstatovali znatno poboljšanje bolesnikovog stanja, ali su odbili da
daju bilo kakvu dijagnozu. Po njima, trebalo je sačekati još četiri
dana, dakle, do 5. aprila, pa da se tek onda može govoriti o izlečenju.
Ali, umesto lekara, ponovo je progovorilo prokletstvo faraona. U
četvrtak, 5. aprila u dva sata po ponoći, pomiren sa sudbinom, nesrećni
lord je zauvek sklopio oči. Lord Fransi Herbert, peti grof Karnarvon,
baron Porčester, preselio se u svojoj 57. godini u carstvo mrtvih.
Od čega je zapravo umro lord karnarvon?
Zvanični lekarski izveštaj na umrlici je glasio: 'Zapaljenje pluća kao
posledica crvenog vetra i trovanja krvi'. Ali, pre svega, ova dijagnoza
je posledica nekog prvobitnog uzroka. Koji je taj uzrok? Govorilo se da
je uzrok ubod otrovnog komarca. Poznato je, međutim, da komarci borave
pored močvara ili reka sa mirnim tokom. U Dolini kraljeva, gde caruje
velika suša, može biti amo reči o zmijama i škorionima. Sa druge
strane, crveni vetar se dobija prilikom ulaska pod kožu jednog tada
veoma otrovnog mikroba zvanog streptokoka. Najmanja rana, najneznatiji
ubod dovoljan je da on prodre u telo nekog čoveka. Ali, kao što je
rečeno, ta rana mora da postoji.
Prosto je nemoguće da verujemo da je u
drevnom Egiptu, čija je kultura neosporno bila napredna, da je u to
vreme tako poznavala mikrobiologiju da je bila u stanju da
streptokokama poveri čuvanje faraonovog sarkofaga. Da li možemo da
pretpostavimo da su Egipćani zatvarali ta otrovna bića sa svojim
mumijama, i da će se, trgnuta iz svog hiljadugodišnjeg sna, ta bića
svetiti svima koji ih uznemire u njihovom dubokom snu?
Vrlo je verovatno da je lord Karnarvon,
prilikom svoje poslednje posete grobnici, lako ogulio kožu, te da je na
taj način strašni mikrob prodro u njegova unutrašnja tkiva na licu i
nakon toga obavio svoje smrtonosno delo. Drugi događaji, ne manje
značajni, koji su se potom odigrali, naterali su sve skeptike da, ipak,
o svemu tome malo razmisle, jer smrt lorda Karnarvona - bila je samo
početak! Stavljena u pokret svetim prokletstvom, koje je okruživalo kao
neki obruč kraljevsku mumiju, neumorna kosačica načinila je čitav niz
žrtava među radoznalcima, koji su sa svih strana bili dotrčali da vide
kako izgleda jedan uspavani faraon. Nisu bili pošteđeni ni ostali
članovi istraživačkog tima.
Da pomenemo na prvom mestu milijardera
Džordža Džeja Gulda, koji je bio doputovao čak iz Amerike, da u Egiptu,
posle posete Tutankamonu, podlegne plućnoj kugi. Drugi, opet,
milijarder Volf Džoel, umro je na Nilu na samom putu za Dolinu
kraljeva. Zatim, mladi član istraživačke ekipe, Barnato, nestaje na još
uvek nerazjašnjen način. Ser Arčibald Daglas Red, poznati rendgenolog,
umire baš uoči onog dana kada je trebalo da radiografiše mumiju
Tutankamona. Na kraju, neposredno posle otvaranja grobnice, u Egiptu se
pojavila kuga, od koje je umrlo mnogo ljudi.
Da bi opovrgnuli i pobili navode doktora
Pjera Žanea, koji se smatrao specijalistom u metafizici, zvanični
naučnici toga doba su, razume se, veoma burno protestvovali protiv -
tako žalosnih praznoverica. Doktor Mrdrus, poznati francuski egiptolog,
koji je još pre lordove smrti opomenuo smele istraživače, spominjao je
neki tajanstveni fluid, koji je kao elektricitet uništavao sve one
nesmotrene i smele koji bi se suviše približili svetim egipatskim
simbolima u faraonovoj grobnici.
Niko nije mogao da izbegne božanskoj
osveti faraona, koja se okomila već od onog trenutka kada su sunčevi
zraci obasjali stepenice na grobnici. Ni sam arheolog Harvard Karter
nije umakao gnevu uvređenog vladara Egipta. Malo je trebalo, pa da i on
nastrada. A kada je jedva prezdravio, imao je grdne muke i neprilike sa
upravom Društva za arheološka istraživanja, koje mu je, puštajući ga da
i dalje nastavi svoja istraživanja, zabranilo da bez njenog odobrenja
pušta u grobnicu druga lica sem svojih pomagača.
Besan i razočaran, britanski arheolog
umalo nije prekinuo sa daljim istraživanjima. Tako je za izvesno vreme
produženo počivanje mumije u njenom sarkofagu od žutog kvarca, pod
budnom zaštitom skiptra i čobanskog biča, na dnu četverodelnog ćivota.
To spokojstvo faraona je, zatim, ipak nastavljeno. Jer, egipatska vlada
je odlučila da se samo pronađene dragocenosti izvade na svetlost dana,
a da se sarkofag sa svojom sadržinom i dalje ostavi da počiva u tami -
treće sobe.
Sve te nerazjašnjene smrti, od
nepoznatih bolesti ili nesrećnim slučajevima neposrednih učesnika u
pronalaženju i otkopavanju grobnice Tutankamona, nisu sprečile naučnike
da se njegova mumija istraži. Ali, priča o prokletstvu je i dalje
ostala i kaže: 'Kada prođete Suecki kanal, vi dolazite u zemlju gfde
vladaju bogovi različiti od onih u Evropi. Neka je po tri puta proklet
onaj koji pokuša da ih izazove!'