Boldvin
je, zadovoljan, oprihvatio ovaj njihov predlog i još im dodelio deo
svoje palate, sagrađene na mestu gde se u prošlosti nalazio legendarni
Solomonov Hram. Čak su i kanonici Svetog groba poklonili ovim
vitezovima komadić svoje zemlje.
A to je bio samo tek početak. Pošto su
pred patrijarhom jerusalimskim Zermonom de Pikinjijem položili zavet o
siromaštvu, čestitosti i poslušnosti, Igo de Pejn i njegova svita
smestili su se na nekadašnjem području Hrama i isprva se nazvali
'Siromašni
vitezovi Hrista i Solomonovog hrama', a zatim
jednostavnije
'vitezovi hramovnici',
to jest
templari.
Ovde se završava 'zvanična' istorija
početka templarskoga reda i nastavlja 'priča o tome kako su devetorica
vitezova, koji su zbog datih zaveta morali biti krajnje siromašni, do
te mere obasuti darovima da su na kraju postali prebogati'. Dovoljno je
reći da je na kraju XIII veka red vitezova hramovnika brojao više od
15.000 vitezova, a među imanjima koja su bila razbacana po celoj Evropi
i Maloj Aziji, bilo je više od 9.000 dvoraca, a imali su i ogroman
račun u banci koji se sastojao od zlata i dragog kamenja, po današnjoj
vrednosti veći od
pet
milijardi eura.
Templari su, uz to, upravljali ogromnim
brojem 'kreditnih kuća' - ustanovama sličnim današnjim bankama, koje su
izdavale priznanice o posedovanju novca (svojevrsne štedne knjižice),
asignate (čekove) i ostale hartije od vrednosti koje su služile tome da
tadašnji trgovci izbegnu materijalnu štetu u slučaju da ih napadnu
razbojnici. Ali, u Svetoj zemlji vitezovi hramovnici nisu radili samo
to: imali su svoju konjicu, osnivali su crkve, gradili mostove i
tvrđave, poštansku službu, čak su oformili i obaveštajnu službu da bi
mogli da nadziru neprijatelje hrišćanske vere. Sve to preneli su u
Evropu, gde je njihovo delovanje na građansko društvo izuzetno
doprinelo razvoju trgovine. Ali, sudbina je htela
da takvo blagostanje ne potraje dugo. Cela templarska
organizacija nestala je 13. novembra 1307. godine, kada su
po naređenju Pape Klementa i francuskog kralja Filipa Lepog
(slika desno), svi vitezovi hramovnici pohapšeni.
O templarima se mnogo zna i mnogo je
napisano, čak i previše - jer francuski istoričari nisu dali pravu
verziju. Recimo, sam osnivač reda naširoko je poznat kao Igo
de Pejn, premda francuski istoričari vrlo dobro znaju da je rođen u
italijanskom gradu Salernu, da su mu roditelji bili Italijani, a pravo
ime da mu je bilo Hugo de Paganis. Isto se odnosi i na njegovog saborca
Žofrija de Sen - Omera, čije je pravo ime bilo Godefridus de Sankto
Audemardo. I on je takođe bio Italijan.
Na tržištu, uz to, postoje
hiljade knjiga koje templare oslikavaju u iskrivljenom svetlu žute
štampe. Ali, te izmišljotine i mitovi delom su posledica činjenice da
postoji deo hramovničkog života o kojem se malo ili gotovo ništa ne zna
-
tajna Pravila
templarskog reda.
Još jedna stvar koja nije sasvim
razjašnjena jesu pravi motivi zbog kojih su papa i francuski kralj
progonili templarski red. Potpuno je jasno da je Filip Lepi poželeo da
otme bogatstvo koje je Red sakupio za dvesta godina postojanja. Treba
znati da je templarski red obilato pomagao francusku krunu, ali
kreditima, koje je, bar teoretski, trebalo vratiti i to sa kamatom.
Kako je u to vreme francuska kasa bila prazna i iz nje je curelo na sve
strane, kralj se dosetio da uz pomoć pape - koji je ionako bio
marioneta u njegovim rukama - jednim udarcem ubije dve muve: ne samo da
neće vratiti kredite, već će se domoći celog templarskog bogatstva.
DANI TEMPLARSKE
PROPASTI
U svim procesima protiv templara
stavljana su im na dušu najbestidnija zlodela, a protiv laži koje je
podržavao i sam papa čak ni moćni res nije mogao da se bori i odbrani.
Inkvizicija, koju je držao Dominikanski red, bila je potpuno svesna
toga da narod poštuje templare i udarila je najtežim optužbama - da su
jeretici i vešci.
Ljudi su se tada plašili veštaca, a zamislite tek kako su se osećali
kada im je predočen čitav jedan veštičji red, pa još pri tom izuzetno
bogat i naoružan, koji se vešto krije iza svetog imena. Kao dokaz za
to, tužioci su naveli veze templara sa neprijateljem u Svetoj zemlji.
Tokom dugog boravka u Palestini, templari su, naravno, morali da imaju
kontakte ne samo sa Muhamedovim sledbenicima već i sa učenicima
'Starca sa planine',
odnosno sekte hašišina - njihovo ime znači 'oni koji uzimaju hašiš', a
u većinu evropskih jezika ušlo je kao sinonim za 'ubica'.
Hašišini su zaista uzimali hašiš -
gotovo sve vreme bili su potpuno drogirani, klanjali se boginji Kali i
ubijali sve koji bi im se našli na putu, a najčešće su žrtve davili.
Hašašine su svi, i na Istoku i na Zapadu, smatrali đavolskom sektom.
Templari su, dakle, imali kontakt sa samim nečastivim. Tako su tužioci,
malo pomalo, razvili priču o templarima kao paklenim bićima koja su se
odrekla Isusa Hrista i koji obožavaju skaradne idole, posebno rogatu
zver nazvanu 'Bahomet', koja im je, uostalom, i poklonila sve moći.
Priča o pravilima templarskog reda još
je više podgrejala strah. Ta pravila vezana su za lik svetog Bernara od
Kjaravala, koji ih je sastavio. Svako ko je želeo da odene beli ogrtač
sa crvenim krstom vitezova hramovnika morao je, zapravo, da podnese
najstroža pravila, mnogo stroža od svih drugih verskih i kaluđerskih
redova. Lik svetog Bernara zaista je bio zanimljiv. Poticao je
iz porodice vojvoda burgonjskih. Rodio se u dvorcu Fonten u blizini
Dižena 1090. godine, a zaredio se u crkvi Sen Vorl u Šatijon sir Senu.
Predanje kaže da se u toj crkvi tada nalazila predstava Device koja
sedi sa detetom Isusom u rukama. Bila je izvajana od drveta, potpuno
pocrnelog od starosti - u suštini, Crna Devica. Legenda dalje kaže da
je svetac, tokom jedne molitve, kada se slučajno nalazio pred tim
kipom, izgovorio reči: 'Monstra te Matrem' - Pokaži se Majko. U tom
trenutku tri kapi mleka iz grudi Device pale su na Bernarove usne.
Cela priča potpuno je jasna alhemičarska
alegorija, koja znači da je svetac ušao u okultne druidske tradicije.
Sama Crna Devica predstavlja prvi alhemičarski stepen Nigredo - rad u
crnom, što znači da je Bernar dosta znao o alhemiji. S druge strane,
Bernar je očigledno dobro poznavao i stare keltske tradicije. No,
pravila koja je sastavio za templarski red odišu pravom hrišćanskom
strogošću:
...
uvek mora da prihvati borbu protiv jeretika, čak i ako su njih trojica,
a on sam...
... ako se bori za sopstveni život protiv osoba
koje nisu jeretici, reagovaće tek posle trećeg
napada ...
... podneće tri bičevanja ako ne uspe da
obavi zadatak...
... pričešćivaće se tri puta godišnje ...
... slušaće misu tri puta nedeljno ...
... tri puta nedeljno davaće milostinju
...
... tri puta nedeljno ješće meso, a u
danima u kojima ga ne jede sme da pojede tri obroka...
Kako bilo da bilo, pretpostavka da se
Red obogatio zahvaljujući alhemiji i eventualnom pretvaranju olova u
zlato ne samo da je malo moguća, već mu je takav način sticanja
bogatstva bio potpuno nepotreban. U svakom slučaju, ogromno bogatstvo
je postojalo i do danas je ostalo tema na koju je verovatno potrošeno
najviše mastila.
Istorija, naime, kaže da je oktobra
1307. godine, kada su svi templari pohapšeni, sva njihova imovina
konfiskovana. Ipak, izgleda da 'kase' Hrama nisu završile u rukama
Filipa Lepog. Kraljevi zvaničnici nisu pronašli ni srebro ni zlato, čak
ni dokumenta od velikog značaja - pronađena je samo dokumentacija o
posedovanju zemljišta. Tako je nastalo niz legendi o skrivenom blagu
templara, to jest o mnogim skrovištima jer ser se veruje da je svaka
komanda imal svoje skrovište i to još od vremena kada je morala da
štiti blago od rata i razbojnika. Posle procesa koji su protiv njih
vođeni, templari su, po naređenju Filipa Lepog, zatvoreni u tvrđavu
Šinon. Tu su ostali neko vreme, pre nego što su prebačeni u Paris.
Tokom boravka u Šinonu vitezovi su u
zidove prostorija urezali nekoliko vrlo neobičnih oznaka koje koliko
god je to teško reći, zaista izgledaju kao tajna šifra. Osamnaestog
marta 1314. godine na jednom pariskom ostrvcetu živi su spaljeni Đakomo
molej, poslednji Veliki majstor, i Gofredi de Šarnej. Veliki majstor
je, međutim, pre nego što će izdahnuti u plamenu, prizvao božji sud na
papu i francuskog kralja. Ubrzo se on i ostvario. Posle 37 dana Klement
V umro je od upale creva, a Filip Lepi osam meseci kasnije, od paralize
koja je nastupila posle pada sa konja u Fonteblou.
MISTERIOZNI ZAPISI
No, vratimo se blagu i znacima koji su
ostali iza templara. Mnogi proučavaoci vitezova hramovnika i tragači za
izgubljenim blagom veruju da se u znacima urezanim u zidove u Šinonu
krije 'tajna poruka' o mestu gde se nalazi blago Reda templara. Svi ovi
znaci imaju i alhemičarsku simboliku - krstovi, obični i trostruki
krugovi, srca u plamenu, astronomski simboli i alhemičarski znaci za
sumpor, živu i so. Njihov redosled sigurno nije slučajan. Uzmimo srce
nad kojim se nalazi krst - prepoznaćemo ga kao hrišćanski simbol, ali
je to isto tako tačno da je u alhemiji to inicijatski
simbol koji predstavlja 'destilovanu vodu' koja omogućava
'pročišćenje srca'.
Templari su ostavili slične simbole i na
drugim mestima. Recimo, u podzemlju italijanskog grada Ozima postoje
podzemni lavirinti sa urezanim simbolima koji takođe nikada nisu
rastumačeni. Ispod palate Rikoni se, uz to, krije prostor u obliku
petokrake zvezde, na čijem se samom ulazu vidi veliki krst.
Pretpostavlja se da je ta prostorija korišćena za tajne sastanke - jer
oblik petokrake zvezde omogućava da se sagovornici koji sede u uglovima
odlično čuju, ali međusobno ne vide, što ne bi bilo slučaj da je zvezda
četvorokraka ili šestokraka.
Niko ne zna tačno ni šta bi sve u blagu
templara trebalo da se nalazi, ali se priča da je u njemu i sveti gral,
odnosno, u toj verziji, pehar u koji je sa raspeća sakupljena Hristova
krv. Ni ta priča nije potpuno bez osnova. Postoji, naime, legenda koja
kaže da je azijski princ Peril, posedovao sveti pehar sa krvlju
Isusovom. Princ se zatim preselio u Englesku gde je sagradio
veličanstveni hram sličan Solomonovom i u istočni deo položio
relikviju. Uz to, osnovao je i naoružanu miliciju da čuva hram i udalji
svakog ko ne bi bio dostojan da se približi Gralu. Njegovi vojnici su
se, po toj legendi zvali - milicija hramovnika.
Tu je i francuska tradicija
koja kaže da je Parsifal preneo Gral na Istok - Orijent. Da li,
međutim, u tim legendama 'orijent', koji se svuda pominje, uopšte znači
istok? Verovatno ne, već Isus Hristos. Čak i srednjevekovna evropska
tradicija Isusa ponekad naziva tim neobičnim imenom.
SLAVNI
DŽEJMS KUK U POTRAZI ZA TEMPLARSKIM BLAGOM
Moreplovac Džejms Kuk isplovio je 26.
avgusta 1768. na brodu 'Endevur' iz engleske luke Plimut prema ostrvu
Tahiti, a 14.februara 1779. ubili su ga havajski domoroci. To se zna.
Ali, sve do danas njegove tri misije prema nepoznatim prostranstvima i
tajanstvenim prekomorskim zemljama praćene su nizom tajni. Tačnije,
nizom pitanja na koja još nema odgovora.
Nekoliko naučnika iz Engleske, Amerike i
Evrope, koji važe za najbolje poznavaoce Kukovih putovanja i okolnosti
pod kojima mu je tri puta uzastopno poveravano zapovedništvo
nad brodovima i posadama, tvrdi da je on pripadao takozvanim
neotemplarima. Oni
smatraju da je stoga baš njemu, u početku nepoznatom i neiskusnom
pomorcu niskog društvenog statusa, poveren zadatak da, navodno, 3.juna
1769. sa ostrva Tahiti osmatra prelazak Venere preko Sunčevog kruga. A
u stvari pravi, tajni zadatak bio je da pokuša da pronađe nepoznato
kopno negde u Okeaniji, i na njemu sakriveno templarsko blago.
Tvrdi se da je sa tim bio upoznat i
tadašnji kralj Engleske, i da je upravo zato on pristao da novcem krune
finansira ne samo prvu Kukovu ekspediciju, već i još dve sledeće. A
znano je da u Kukovo vreme, kao i u vreme Kolumba i niza drugih
ekspedicija, vladari nisu davali novac za naučna istraživanja, već samo
za ona koja su obećavala pronalaženje zlata i dragog kamenja, sirovina,
novih teritorija koje bi bile priključene kraljevstvima.
U Kukovom slučaju, zvanično, ništa od ovoga nije
bilo u planu, već samo osmatranje Venere. Naravno, to je bila priča za
naivni narod.
Od vremena kada su templari godine 1300.
zabranjeni, mnogi od njih pogubljeni na lomačama a oni preživeli bili
nemilosrdno proganjani, postoji legenda po kojoj su neki od preživelih
monaha - ratnika uspeli da tajno napuste Evropu i spas pronađu delom na
američkom kontinentu, delom na nekom, samo njima poznatom kopnu negde u
Okeaniji. I da su poneli najveći deo templarskog pokretnog bogatstva.
Sudeći po činjenicama, ogromnog. Legenda tvrdi da su preživeli to blago
sakrili upravo u nekom kopnu u Okeaniji i da se ono i sada tamo nalazi.
Ukoliko je moguće da su neki templari
uspeli da izbegnu pogrome, postavlja se pitanje kako su to preživeli
monasi - ratnici znali da otplove prema Okeaniji. Jer, u to vreme
njihovog egzodusa Evropa nije ni slutila da taj deo sveta uopšte
postoji. Tek u vreme Džejms Kuka naslućivala je da 'tamo nečega ima'.
Odgovor koji danas daju istraživači
Kukovih ekspedicija glasi: teplari, kao i kasnije Kolumbo i Kuk,
raspolagali su 'tajnim mapama', geografskim kartama do kojih su monasi
- ratnici, milom ili silom, došli u vreme kada su bili u Svetoj zemlji
i koje su poneli kada su je napustili.
Zahvaljujući upravo tim mapama, templari
su uspeli da dopru do Okeanije. Njima us se koristili i
Kolumbo i Kuk. To objašnjava kako su njih dvojica uspela da stignu do
odredišta bez većih problema, izbegavši zamke koje su mora postavljala
ostalim pomorcima. Te mape, ili barem njihove verne kopije, našle su se
u posedu i takozvanih neotemplara, koji su njima raspolagali i u
Kolumbovo i u Kukovo vreme.
Da li su oni neke od tim mapa, i zašto,
predali Kolumbu - nije razjašnjeno. A što se Kuka tiče, veruje se da su
njemu, jer je i sam bio neotemplar, bile dostupne i predate, kako bi,
služeći se njima, stigao do zakopanog templarskog blaga. Činjenica je
da je Kuk bio prvi koji je bez ijednog problema, lako preplovio
takozvani Veliki koralni greben koji maltene u potpunosti opasuje i
Australiju i Novi Zeland. Upravo one dve teritorije koje je Kuk
detaljno istražio. On je, to je dokazano, savršeno precizno u dolasku
proveo brod kroz nekoliko relativno uskih prolaza kroz greben. To je
ponovio i u povratku.
Jedno od velikih pitanja jeste zašto je
40-godišnjeg nepoznatog Džejmsa Kuka, kad je trebalo odlučiti ko će
predvoditi misiju 'osmatranja Venere nad Tahitijem', kralju predložio
niko drugi do tadašnji sekretar Admiraliteta - sada se to prvi lord
Admiraliteta. Dakle, najodgovorniji čovek ondašnje britanske mornarice
i šef kraljevske kanselarije, čiji je zadatak bio da određuje koje će
ekspedicije biti finansirane novcem krune.
Izgleda da je sekretar bio u tesnoj vezi
sa neotemplarima iz Škotske, koji su stali iza Kuka. Drugog objašnjenja
za takav izbor veođe ekspedicije jednostavno nema. U činjenici da je
Kuk bio povezan sa neotemplarima ili da je bio i njihov Veliki majstor
ili barem majstoe, najverovatnije leži objašnjenje zbog čega je
Aleksandar Darlimpli, u to vreme najcenjeniji engleski astronom i
geograf, umesto da predvodi ekspediciju na Tahiti, bio prisiljen da
Kuku, koga je inače mrzeo, preda sve svoje mape i proračune. Darlimpli
nije čak bio ni član Kukove ekspedicije, jer je nečijom odlukom ukrcan
manje znani astronom Čarls Grin iz Kraljevskog astronomskog društva.
Iznenađenje je i podatak da je na put
pošao i tadašnji bogati bankar Džosef Benks (sigurno je i on voleo da
gleda Veneru), koji će nekoliko godina kasnije postati predsednik
Kraljevskog društva, delom i zato što je putovao sa Kukom.
Prema saznanjima nekoliko savremenih engleskih
istoričara, ima indicija da su i Grin i Benks bili u vezi sa
neotemplarima i da su upravo zbog toga pridodati
Kuku. Istoričari smatraju da je stara legenda o mitskom
Eldoradu, za kojim su tragali španski konkvistadori na prostorima Maja
i Inka, potekle iz predanja o tajnom templarskom blagu.
Posotoji još jedan neobičan podatak
vezan za Kukovu potragu. Reč je o pismu napisanom 10.marta 1779. -
pisanoj podršci i njemu i njegovoj posadi koju je iz Amerike uputio
slavni Bendžamin Franklin, pronalazač gromobrana. Franklin to nije
uradio slučajno, niti u nameri da ohrabri još jedno naučno otkriće.
Naprotiv, učinio je to jer je i sam bio u vezi sa neotemplarima. Dakle,
i Frenklin je znao za templarsko blago i hrabrio je Kuka da ga pronađe.
Ima indicija da se nadao da će Kuk, kada blago pronađe, umesto u
Englesku doći u Ameriku, i da će na taj način finansirati američku
antikolonijalnu borbu.
Ali, ništa od ovoga se nije desilo. Kuk
nije pronašao ni novi kontinent, niti bilo kakvo blago na Novom
zelandu. Ali, predanje o templarskom sakrivenom blagu negde van Evrope
i dan danas opstaje i uzbuđuje maštu.
■ Klik
Gore na Sliku - Prikaz; ■ Ponovni Klik -
Brisanje

Misterije
Sveta - Ostali Tekstovi

Pogledajte
i ostale super zanimljive rubrike na sajtu