Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Tajne Ljudskog Mozga

   Tajanstvena Memorija. Ima li memorija svoje sedište i koji su to mehanizmi usvajanja, čuvanja i slanja mentalnih informacija? Sposobnost pamćenja jedna je od najvećih tekovina čovekovog razvoja, koja ga odvaja od životinja i osnov je sticanja svakakvog znanja i vladanja sa njim.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
   Ali, definisati pamćenje i otkriti princip na kojem ono funkcioniše, za sada nije u potpunosti moguće, niti se da sasvim rastumačiti zašto neki ljudi 'fenomenalno pamte' dok drugima to pričinjava teškoću, bez obzira što sposobnost pamćenja nije uvek i obavezno povezana sa koeficijentom inteligencije.
    Svojevrsni foto robot pamćenja najpre su, 50-tih godina XX veka napravili psiholozi. Tada je ustanovljeno svojevrsnih sedam 'pretinaca' kratkotrajne memorije koje je, današnjim računarskim jezikom moguće uporediti sa mikroprocesorima. Tako da, sve ono što u toku dana saznajemo putem naših zvaničnih 5 čula - a možda ih imamo još, ovde biva razdvojeno i klasifikovano, da bi potom bilo pohranjeno u centralnu memoriju, neku vrstu ogromne biblioteke, da bi tu ostalo, naravno ako je dobro uskladišteno - dok je god čovek živ.
    Sva istraživanja ukazuju na činjenicu  da je kapacitet naše memorije, praktično - neograničen. U svakom slučaju, takva granica nikada nije ustano, a teško da će i biti. Drugi zakljkučak nakon brojnih istraživanja je taj da mi pamtimo semantički, što znači da se najbolje sećamo SMISLA. Ilustracija tog trenutnog sećanja je, upravo, proces simultanog prevođenja ili prepričavanja nekog događajPamćenje slika je komlikovaniji proc, jer slika ostaje u memoriji i kao grafički i kao semantički podatak. Tako je prema mišljenju nekih istraživača fenomena pamćenja, moguće i objasniti zašto u pamćenju bolje ostaju vizuelne nego druge informacije.
    Otkriće ovog čarobnog broja sedam, a u vezi sa memorijom, pripada američkom istraživaču Džordžui Mileru. Teza o sedam pregradaka pamćenja nije osporena do današnjeg dan i nakon nebrojenih eksperimenata. Jedan od tih eksperimenata je i proanje pamćenja kod osoba kojima je pročitana ili data na uvid kratka lista od nekoliko desetina reči. Od jedanput pročitanih, u kratkom pamćenju najčešće ostaje baš sedam pojmova.
    Informacije mogu biti i struktuirane, to jest, klasifikovane prema nekim kategorijama, kao na primer, životinje, biljke, minerali ... Ako je, na primer, nakon samo jednog pogleda potrebno upamtiti šest reči, koje nemaju nikakve veze među sobom, tada koristim ošest pregradaka kratkotrajne memorije, ali ako pamtimo šest reči iste porodice, na primer riba: šaran, pastrmka, tuna, štuka, jegulja i losos, tada su one klasirane pod pojmom 'Ribe' i tada zauzimaju samo jedan pregradak naše kratkotrajne memorije. Ako tako dođu i u trajnu memoriju, potrebno će biti podsetiti se pojma 'Riba' da bi bile pozvane u našu svest.
    Izučavanju pamćenja danas pristupaju i naučnici drugih struka: neurolozi, biohemičari, mikrobiolozi, kibernetičari... Njima preostaje dalji rad na osluškivanju i tumačenju 'razgovora' između neurona i bezbrojnih veza koje moždane ćelije međusobno uspostavljaju. Brojna saznanja koja su stečena za relativno kratko vreme daju fantastičnu sliku strukture mozga i njegovih funkcija. 'Neuro-informatika' je izazov kome savremena industrija danas ne može da odoli.
       Smatra se da čovek, u proseku, koristi oko četiri odsto od ukupnog broja nervnih ćelija. Njih u kori velikog mozga ima oko 15 milijardi i samim tih ljudski mozak, poseduje ogroman kapacitet koji nijedan kompjuter ili elektronski mozak ne može dostići. Zapravo, kapacitet ljudskog mozga praktično je neograničen, imajući u vidu da neiskorišćena rezerva iznosi 96%, a da onih nekoliko procenata koji su u funkciji 'obrađuju' gotovo nemerljivo veliki broj informacija, misli i opažanja. Velika je razlika između onog što jesno i onoga što bismo mogli biti. Koristimo samo mali broj naših umnih zaliha, i uopšteno govoreći, ljudsko biće živi ispod proseka svojih sposobnosti.
    Dobra memorija se, tvrde naučnici, samo donekle nasleđuje, a u velikoj meri se stiče i izgrađuje. Čovek bez pamćenja ne bi mogao ni učiti, ni misliti, ni živeti, jednom rečju, ne bi bio svestan sebe, svoje ličnosti i kontinuiteta. Bio bi večito novorođenče, jer bi mu sve izgledalo potpuno novo, nepoznato i prvi put viđeno. Ipak, tokom istorije, zabeleženi su pravi fenomeni kad je reč o sposobnosti pamćenja - daleko iznad one koju imaju prosečni 'smrtnici'.

FENOMENALNI PRIMERI

  Volfgang Amadeus Mocart bio je čudo od deteta ne samo po muzičkoj obdarenosti nego i po fantastičnoj memoriji. Kao četrnaestogodišnjak, u crkvi Sveti Petar u Rimu prisustvovao je izvođenju velikog muzičkog dela za dva hora, čije su se note čuvale u tajnosti i izvodile samo dva puta godišnje. Mladi Mocart je kod kuće zapisao zapamćenu muziku, a kada su njegov prepis po sećanju uporedili sa originalom, nisu mogli da pronađu ni jednu jedinu grešku!
    Nisu samo slavni i visokoumni predodređeni da imaju dobru memoriju. Zahvaljujući izuzetnom pamćenju i robovi u starom Rimu služili su kao učitelji ili kao 'žive biblioteke'. Tibetaneske lame raspolagale su tako efikasnim metodama pamćenja da su mogle zapamtiti čitavu jednu knjigu ako bi je samo jednom pročitale. Stari bramani su čitave epove prenosili usmeno, s kolena na koleno.
    Među onima čije ime nije ostalo zapisano 'zlatnim slovima' u istoriju ljudskog roda bio je i jedan Englez koji je živeo na dvoru pruskog kralja Fridriha. U to vreme, gost slavnog monarha bio je i čuveni Volter. Jednog dana kada se Volter spremao da njegovom veličanstvu pročita svoju najnoviju, ali vrlo dugačku pesmu, kralj je Engleza sakrio iza zavese. On je celu pesmu zapamtio dok ju je Volter izgovarao!
    Posle nekoliko dana, kada je Volter ponovo pozvan kod Fridrih Velikog, kralj ga je, tobož uvređeno, izgrdio da je varalica i da se 'kiti tuđim perjem'. Kao dokaz Fridrih je  zbunjenom Volteru doveo Engleza i naredio mu da istu pesmu odrecituje. Ovaj je to učinio toliko lako i precizno, da se Volter našao u čudu i počeo da muca i da se pravda. Tek tada se pruski kralj nasmejao i otkrio mu u čemu je tajna.
    'Mozak-enciklopediju' u bukvalnom smislu reči posedovao je i Amerikanac po imnu Hari Kuper, poznat pod nadimkom 'Džek-železničar', koji je umro 1933. godine. Hari je još kao dečak strastveno učio brojeve i datume. Kada je odrastao, specijalizovao se da u bibliotekama Detroita uči napamet enciklopedije. Hobi mu je kasnije postao zanimanje, pa je pred publikom za opkladu stavljao svoje pamćenje na proveru.
    Da fenomenalno pamćenje ne mora obavezno biti povezano sa uzvišenim karakteristikama ljudske ličnosti, svedoči i Adolf Hitler koji je u vreme dok je u zatvoru pisao 'Majn Kampf', mogao mnogobrojne pročitane knjige posle samo jednog čitanja od stranice do stranice da reprodukuje bez greške.

RASUTA PO CELOM MOZGU

    Memorija nije nikakvo skladište ispunjeno redovima uredno  složenih polica. Sećanja su u stvari rasuta po celom mozgu, a ne koncentrisana u jednom određenom refionu. Ovo je, ukratko i uprošćeno, zajključak do kojeg su došli istraživači memorije u poslednjih nekoliko godina. Naučnici sada pokušavaju da otkriju korene sećanja koji leže u složenim procesima biohemijske i električne aktivnosti mozga. Značaj takvih ispitivanja, međutim, prevazilazi puko zanimanje nauke, jer se pojavljuje realna mogućnost efikasnog lečenja neurodegenerativnih bolesti, kao što je Alchajmerova, ali i stvaranje sredstava za 'pojačavanje pameti' - hemijskih supstanci koje kod zdravih ljudi povećavaju sposobnost da uče i zadržavaju nove informacije.
    Nemoguće je i pitati gde se u mozgu nalazi određeno sećanje. Memorija je dinamično vlasništvo mozga kao celine, a ne nekog određenog regiona. Memorija se istovremeno ne nalazi nigde i nalazi se svuda u mozgu. Da li je sećanje materijalno, i da li ga je moguće 'presaditi' kao što se biljka presađuje iz jedne u drugu saksiju.
   Naučnu osnovu za ovakvu hipotezu postavio je još pre pedesetak godina američki fiziolog Karl Lesli. Da bi proučio učenje i memoriju kod sisara, Lesli je pacove naučio da koriste složene lavirinte. Zatim im je uklanjao, deo po deo cerebralnog korteksa, pokušavajući da odredi mesto gde se nalazi sećanje na taj zadatak. Ali, koji god deo bi uklonio, oni su i dalje bili uspešni u rešavanju zadataka, samo što su ga obavljali sporije.
    U isto vreme druga dva američka naučnika, Džems Mak Konel i Robert Tompson, izveli su senzacionalni eksperiment. Neke niže vrste crva koji žive u otpadnim vodam i namaju krvne sudove, ali već imaju prost nervni sistem, 'naučili su', pomoću lakog električnog udara i istovremenog svetlostnog signala, da svetlost istovremeno znači i bol. Zatim su rasekli svakog crva na dva dela, a svaka od ovih polovina regenerisala se u potpuno novog crva. Ipak, reakcija svakog od njih na svetlost, ovog puta bez električnog šoka, pokazala je da je 'naučena lekcija' preneta na nove jedinke!
    Još dalje je u eksperimentima otišao američki farmakolog Džordž Ungar, dokazujući da u mozgu postoji 'molekul pamćenja'. Ukratko, pacove sklone da se zadržavaju u tami, električnim udarima je naterao u osvetljeni deo kaveza. Iz njihovog mozga izvađenu ribonukleunsku kiselinu kao ekstrakt ubrizgao je netreniranim pacovima. Oni su takođe naučili da se plaše tame, i to za mnogo kraće vreme nego njihovi prethodnici!

ĆELIJE PRIČAJU NA DALJINU

   Da se ljudsko pamćenje zasniva na sporazumevanju neurona, kao što signali prelaze sa jednog na drugi tranzistor, naučni su već odavno zaključili. Ali, tek sredinom devedesetih godina, Irin Šuman i Danijel Medison sa Univerziteta Stanford, pokazali su da, za razliku od tranzistora koji moraju biti povezani žicom, signali u mozgu se mogu prenositi između neura i kada se ovi ne dodiruju! Odnosno, kada između njih nema sinapse koja ih povezuje. Drugim rečima, ćelije 'pričaju' na daljinu. U takvim slučajevima, neuron šalje signale svim susednim, slično radiju ili televizijskoj stanici.
    Pomenutim emitovanjem informacija se raspoređuje u hipokampusu tako da postaje dostupna za dalje korišćenje većem broju neurona koji su povezani sa korteksom. Ako neka informacija treba da se izvuče iz mozga, onda će lakše biti da se to obavi jednim emitovanjem nego mnogobrojnim telefonskim pozivima.
    Samo nekoliko godina ranijem naučni tim sa dobitnikom Nobelove nagrade Susumu Tonegavom na čelu, verovao je da ljudi uče jačajući veze između pojedinih ćelija mozga i stvarajući prohodnije puteve za nervne signale. Ovi putevi se opažaju kao sećanje - tako su oni tada zaključili. Međutim, gore pomeniti Danijel Medison, smatra da shvatanje direktnih veza između neurona kao jedinog načina komuniciranja nije moglo da objasni kako oni koji nisu jedan naspram drugog uspevaju da upravljaju komplikovanih 'manevrima' u toku razvoja mozga i kasnije u životu.
    Stjuart Hamerof, vodeći istraživač biomolekularnih informacionih procesa, autor knjige 'Najsavršeniji kompjuter', dao je svoj doprinos otkrićima funkcionisanja mozga i pamćenja tako što je pretpostavio postojanje svesti na nivou svake ćelije!

TAJNA MOTORNE MEMORIJE

    I ljudsko telo pamti, a njegovo 'sećanje' nastaje u nadmetanju dugoročne i kratkoročne memorije - otkrilo je jedno naučno istraživanje. Otkrivanje misterije motorne memorije može značajno da pomogne u rehabilitaciji pacijenata posle oduzetosti (šloga). Šta znači nadmetanje memorije, istraživači su objasnili sledećim primerom. Ako se koncentrišete na sekvencijalno učenje motornih veština, na primer, ubacivanje lopte u koš, postići ćete relativno brzo dobar rezultat (serija pogodaka), ali će ga telo brzo i zaboraviti - sutradan ćete morati da krenete od početka.
    Ako, međutim, naizmenice pucate u koš na dva različita načina, sporije ćete naučiti da pogađate, ali će vam veština ostati i sutradan. Taj fenomen naučnici su nazvali 'efekat kontekstualnog mešanja' i posledica je sukobljavanja dugoročne i kratkoročne memorije. Sada je jasno da efekat nastaje zato što je stalnim 'brisanjem' kratkoročne memorije (prelaskom na drugu vrstu pokreta) telo primorano da pređe na stvaranje dugoročne memorije. Drugim rečima, ako stalno ponavljate jedan pokret, vaš mozak će se zadovoljiti angažovanjem samo kratkoročne memorije. Ako pak mozgu oduzmete tu 'lenju' opciju uvežbavanjem dva zadatka na smenu, mozak će morati da uključi dugoročnu memoriju da bi zadržao jedan, dok obavljate drugi zadatak.

O ČEMU SE ZAPRAVO RADI

    Dobitnici Nobelove nagrade za medicinu 2000. godine, Šveđanin Arvid Karlson i Amerikanci Pol Gringard i Erik Kandel, skinuli su, kako se veruje, veo misterije sa nervnog sistema i tako postavili osnovu za razumevanje procesa odgovornih za naše motorne radnje, motivaciju, raspoloženje, učenje, pamćenje, ali i za nastanak neuroloških i psihijatrijskih oboljenja.
    Najveći njihov doprinos sastoji se u dešifrovanju komunikacije neurona kako međusobno tako i sa njihovom sopstvenom strukturom. A u pronicanju kako se signal koji jedna ćelija emituje prenosi i šta izaziva u drugoj ćeliji, leži preduslov za odgovore na suštinska pitanja funkcionisanja čoveka.
    Gringard koji se pozabavio biohemijskom problematikom čitave stvari, objasnio je kakve promene određeni signal izaziva u ćeliji koja ga prima.
    Dokazao je da u trenutku kada iz jedne ćelije oslobođena supstanca, poznata kao 'transmiter', deluje na drugu, može da izazove čitavu seriju reakcija koje mogu da promene funkciju te ćelije.
    Erik Kendal ispitao je molekularne procese u komunikaciji neurona prilikom učenja i pamćenja, dok je treći dobitnik visokog priznanja, Arvid Karlson, bio jedan od onih koji su identifikovali dopamin kao neurotransmiter. Karlson je dao ključni doprinos razjašnjenju uloge dopaminskog sistema u regulaciji motornog i psihičkog ponašanja ljudi, što je bilo odlučujuće za razumevanje dve vrlo teške bolesti - Parkinsonove i šizofrenije.
    Ako je tačna hipoteza pomenutog Stjuarta Hamerofa da svaka ćelija zapravo ima nekakvu vrstu svoje autonomne svesti, takvo sazbanje ne samo da postavlja pitanje - gde se 'skladišti' memorija takve svesti, nego zadire u njihovo međusobno komuniciranje, u suštini, kako smo videli, vrlo slično telepatskom! A ako je telepatija moguća u prostom, osnovnom sistemu, zašto ne bi bila razumljiva i realna i na nivou složenih jedinki poput ljudi?
    Ruski naučnici u Novosibirskom institutu za kliničku i eksperimentalnu medicinu izveli su jedan zapanjujući eksperiment. U dve provide, hermetički zatvorene kvarcne tegle postavili su iste jednoćelijske monokulture.  U prvu su ubacili smrtonosni virus i monokultura je uginula, ali se razbolela i uginula i ona u drugoj tegli, koja nije bila zaražena! Postavili su, zatim, treću, četvrtu i tako do pedeset, i sve su podlegle smrti u lančanoj reakciji! Osim 'vizuelnog' kontakta među monokulturama, svi ostali nama poznati i mogući načini za primopredaju virusa bili su isključeni.
    S obzirom da ćelije nemaju oči, naučnici su jedino mogli zaključiti da se među njima nekako prenela informacija, i da je ta sama informacija bila sposobna da ubija. A šta je pamćenje drugo nego informacija raspoređena u hipokampusu tako da stoji na raspolaganju za dalje korišćenje.
    Nije li, u stvari, baš na ovim relacijama ključ za čitavu tajnu ljudskog mozga? Izgleda da će trebati još vremena da se sve ovo dokuči na nama jednostavno objašnjenje.
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana