Naslovni baner
Home Dugme
Meni
Novo na sajtu
Omiljeno na sajtu

Tajna Predsmrtnih Vizija

   Istraživanjem doživljaja bliske smrti, lekari ukazuju da nisu u pitanju samo halucinacije umirućih osoba. Kako se ta iskustva uklapaju u stereotipna naučna objašnjenja fantazija, navodno nastalih usled nedostatka kiseonika?

Osmeh gore Osmeh na lice:  
    Da je fenomen iskustva bliske smrti svojstven ne samo zapadnim civilizacijama, nego svim podnevljima i kulturama, svedoče i istraživanja u mnogim bolnicama širom sveta, a jedna od njih je i Vojna bolnica u Džakarti u Indoneziji. Doktor H.Pranata iznosi svoja zapažanja o ovoj pojavi koja su gotovo identična sa zapažanjima njegovih zapadnih kolega.
    On kaže: 'Neke osobe govore da su imale vantelesno iskustvo, druge da su srele svoje umrle rođake, a neki od njih su ulazili u tunel i po izlasku iz njega videli divne bašte i nailazili na prijatne ljude. Očigledno da se to iskustvo kod mnogih razlikuje, a znakovi iskustva bliske smrti najčešće se ispoljavaju kod osoba koje su gotovo umrle prilikom utapanja ili kod pacijenata sa srćanim napadima'.
    Smatrajući da su mu ovakva saznanja proširila vidike o mogućnosti postojanja određenog oblika života posle smrti, doktor Pranata nudi i medicinska objašnjenja, ali priznaje da neke aspekte ovog fenomena ne može još da uklopi u naučnu sliku sveta koja nam je danas poznata.
    On kaže: 'Nedostatak kiseonika kod gotovo utopljenih žrtava rezultira neadekvatnim disanjem ili hipoksijom, što može prouzrokovati nedostatak kiseonika u krvi, sa krajnjim ishodom u vidu cerebralne hipoksije.  Kad pacijent pati zbog cerebralne hipoksije, može doći do povremenih ili stalnih moždanih dispunkcija, a tada osoba postaje dezorijentisana i sklona halucinacijama svake vrste. Ali, neki pacijenti su rekli da su znali šta sam im radio, na primer, kardiovaskularno oživljavanje i opisali su mi taj postupak detaljno, a to ne mogu da objasnim sa medicinske strane. U tim trenucima, mozak onih koji su se nalazili u kliničkoj smrti, sigurno je prestao da funkcioniše, a ipak su se oni prisećali svih lekara koji su bili prisutni i razgovora koji su se u tim trenucima vodili'.
    Jednako misteriozne kao i NDE (Near Deat Experience - Iskustvo Bliske Smrti) su i predsmrtne vizije, kako su istraživači nazvali iskustva umirućih, ali još svesnih pacijenata sa neporemećenim osećajem za realnost. Studije o tome kažu da osobe u poslednjim trenucima vide Boga, anđele, svoje mrtve rođake ili razne vizije, na primer, rata. Pojedini naučnici smatraju da ovakve vizije donose spokojstvo pacijentima suočenim sa smrću, ali su i emocionalno isceljujuće za sve koji slušaju o njima, pogotovo za njihovu najbližu rodbinu.
    Doktor, kardiolog, T.Budijuvono navodi posmrtne vizije žene koja je umrla usled srčanih smetnji. Ona je, potpuno svesna, rekla da vidi svog oca i majku koji joj prilaze u kočijama, tražeći od nje da pođe sa njima. Posle toga, ona je izdahnula.
    Još jedan doktor, A.Pasaribu, hirurg specijalista u bolnici u Džakarti, često posećuje umiruće pcijente koji proživljavaju poslednje trnutke svog života. Jedna od pacijentkinja je izjavila da se oko njene postelje pojavilo mnogo anđela,a li u isto vreme, mogla je da vidi i lekarsko osoblje. Dok je izgovarala molitvu, njeno lice imalo je spokojan izraz i uskoro je mirno umrla.
    Sestra od ove pokojnice, izjavila je posle toga doktoru: 'Nisam sigurna da je znala šta su anđeli, jer nije vaspitavana da veruje u njih. Nikada nije išla u crkvu, niti je čitala Bibliju, ali ih je videla na samrtnoj postelji'. Doktor Parasibu, na osnovu opažanja tvrdi da se teško oboleli pacijenti plaše umiranja, ali ima i onih koji su, iako svesni ulaska u poslednji stadijum bolesti, koban i neverovatno bolan, u stanju da svoj poslednji trenutak dočekaju mirno i spokojno.
    Pitajući se kako se suočavaju sa stepenom bola, koji je toliko jak da izaziva patnju, grčeve i neizostavnu potrebu za lekovima, doktor Pasaribu zaključuje: 'naučio sam lekciju od tih pacijenata, a to je da, čak i ako umiremo, znamo da smo u Božijim rukama, a to je veoma smirujuće iskustvo. Znajući sve to, možemo potpuno mirno da prihvatimo smrt'.
    Jedan drugi doživljaj, M.T.Karija, na drugom kraju sveta, u Engleskoj, postavlja pred naučnike mnoga pitanja. Najzagonetnije je otkriti kako je jedan četverogodišnjak mogao da o iskustvu bliske smrti razmišlja na način koji će mu, u zrelim godinama, izgraditi specifičnu životnu filozofiju. On priča: 'Imam 38 godina, a kao četverogodišnjak sa šetao jednog popodneva sa svojom polubraćom i dadailjom po okolini. Kada smo se vraćali nazad, ona je odlučila da skrati put i povela nas je preko autoputa. Svi su prešli na drugu stranu, a ja sam zastao, jer su mi uvek govorili da ne prelazim ulicu ukoliko me neko ne drži za ruku. Kada sam zakoračio, odjednom se pojavilo vozilo i od udarca sam odleteo visoko u vazduh, a cipele su mi ostale na putu'.
    Dečak je u nesreći imao mnogo sreće. Iako je vozač, kako je ustanovljeno, ukradenog automobila produžio dalje i nije se zaustavio jer je bio pija, drugi vozač koji je gonio lopova a koji je bio vlasnik ukradenog auta, odmah je odveo ečaka u bolnicu, udaljenu pet minuta vožnje. Tako se, opet srećom ili nekim drugim sticajem okolnosti, zatekao hirurg specijalista koji je izveo komplikovanu operaciju i spasao dečakov život. Dečak, međutim tvrdi da je odluku da i dalje živi, iako je lekar primenio sva svoja znanja i veštine, doneo neko drugi - on sam, ili božansko proviđenje u obliku jakog svetla.
    Dečak priča: 'Pojavilo se blistavo svetlo i neije bilo nikakvih zvukova. Gledao sam odozgo operacionu salu i svoje telo koje je ležalo, i doneo sam odluku da se vratim u njega, baš kao da sam nastavio da igram neku igru. Osećao sam veliku želju da ostanem u svetlu, ali mi je bilo jasno da na ovom svetu, u ovom životu, ima mnogo toga za šta se moram pobrinuti. Sigurno je postojao veliki razlog da se ovo desi i to znaju oni koji su tako nešto iskusili, ali pravi odgovor ćemo dobiti kad budemo zauzeli svoje mesto među onima koji su doneli odluku da ostanu. Nisam, niti ću ikada biti opterećen mislima o smrti i umiranju, mada okolina zapaža da imam drugačiji pristup životu. Ali, pitam lekare, ako su naučni stavoli da se za NDE pogrešno smatraju hemijske reakcije pri kojima mozak počinje da oslobađa prikupljena iskustva - iz sećanja, literature, TV-a i medija, kako je čeverogodišnji dečak koji nije imao priliku da shvati šta je to religija, mogao tako da reaguje?'
    Meri Elen Rošnek, imala je sedam godina kada je doživela iskustvo bliske smrti i pala u komu. Našla se pred izborom, da ostane u čudesnom svetu u koji je dospela, ili da se vrati i suoči sa činjenicom da će celog života patiti zbog gluvoće, kao posledice bolesti.
    Ona priča: 'Male boginje, od kojih sa tafda obolela, iskoplikovale su se sa encefalitisom i to je rezultiralo sa veoma visokom temperaturom. Pala sam u komu i ostala bez čula sluha. Za vreme NDE, videla sam 'belo biće' i rekla mu da ne želim da se vratim na zemlju. jer ću se tada celog svog života suočavati sa ovim nedostatkom, ali mi je to Biće govorilo da me u zemaljskom svetu čeka i mnogo nagrada. Tako sam se na njegov nagovor vratila. Nagrade su se ostvarile i još se nastavljaju, ali se svakodnevno borim sa mnogo tešpkih izazova i prepreka'.
    Jedna druga osoba, Kurt Hilden, kao petogodišnji dečak, je prilikom kupanja u reci sa vršnjacima, dobio udarac u glavu i bez svesti je potonuo na dno. Doživljaj iskustva bliske smrti koji je imao prekinuo je njegov otac kada ga je izvukao iz vode.  Dečak Kurt priča: 'Na dnu reke, kamenje je ličilo na dijamante i sve je počelo da biva umirujuće, dok je neka vrsta muzike bez zvuka svirala, potpuno me obuzimajući. Bio sam istovremeno u filmu i izvan filma koji mi se prikazivao svake sekunde, odvijajući se brzinom večom od svetlosti. Bio sam potpuno miran dok me otac nije izvukao iz vode, a onda sam počeo da osećam strah, paniku i ljutnju zašto sam izvučen, jer sam se nalazio između dva sveta i bilo mi je lepo tamo'.
    Devojčici Liza Meri su u njenoj 15. godini otkazali bubrezi i ona je odmah smeštena u bolnicu. Bila je toliko slaba da čak nije mogla ni oči da otvori. Onda je osetila teret koji je pritiskao celo njeno telo, čula je majku kako plače i pita šta će se sa njom dogoditi, i već sledećeg trenutka je bila izvan svoga tela, pored bolničke postelje. Ona kaže: 'Pomislila sam, ooo, pa ja to više ne osećam bol! Pitala sam se kako to da vidim svoje telo na krevetu? Vaspitavana sam u katoličkom duhu, u te stvari se ne veruju. Čula sam u hodniku doktora kako mojoj baki govori da neću izdržati noć. Baka je plakala sve glasnije, a ja sam joj prišla i rekla: 'Ma, ja sam bak odobro. Ovde sam i nemoj da plačeš. Ali, baka nije videla ništa. Usledio je zatim ulazak u tunel, kroz koji sam brzo poletela, ali sam se negde usred mraka zaustavila, ne videvši nikakvo svetlo. A, onda sam čula glas koji me je pitao: 'Ako ti dozvolim da vratišp nazad, šta ćeš da uradiš sa svojim životom? Ja sam mu odgovorila, znajući dje to Bog: 'Posvetiću ga tebi'. Nisam ga videla, samo sam čula nejgov glas. Pokazao mi je slike moje budućnosti u kojoj pomažem drugima i bilo je kao da sam to gledala na filmu'. Liza Meri je onda osetila da je gurnuta nazad kroz tunel i vratila se u svoje telo. Ubrzo zatim je ozdravila.
    Nisu sva iskustva na ivici smrti prijatna zbog posledica koje ostavljaju. Čovek, M. Goldberg iz Južne Afrike, doživeo je NDE pre mnogo godina ali i danas o tome ima pomešana osećanja i prati od svakodnevnih strahova. On kaže: 'Osećao sam kao da mi oči upadaju u glavu, bolničarka je pokušavala da mi da inekciju, ali je to zbog mog bacanja po krevetu bilo teško izvesti. Moja žena je vikala: 'martine, nemoj da nas ostaviš, molim te, potreban si nam!
    Bio sam u drugom svetu, uronjen u blistavo belo svetlo, odakle sam gledao svoju ćenu. To je za mene bilo zadivljujuće iskustvo, osećanje nebivstvovanja, krajnje topline i prijatnosti. Sećam se da sam pravio izbor - da li da pređem tu liniju ili da se vratim. Odabrao sam povratak, ali me je iskustvo ostavilo zaplašenim zbog svojih efekata. Osećao sam da niko ne može ni približno da me razume, čak ni moja žena, i da ću da izgubim razum. Oboje smo posle toga išli na terapiju. Sada nam je dobro, ali sam ja, zabog braka i porodice, posumnjao u svoje iskustvo.'
    Doktor Pim van Lomel, kardiolog iz Holandije i jedan od vodećih stručnjaka u istraživanju NDE-a, kaže sledeće: 'Suočavanje sa smrću nameće mnoga suštinska pitanja. Na primer, zašto strahujemo od smrti? Da li je naš koncept o njoj ispravan? Mnogi od nas veruju da je smrt kraj postojanja, kraj svega što jesmo. Verujemo da je smrt tela i kraj našeg identiteta, naših misli i sećanja, da je kraj svesnosti. Šta je smrt? Za vreme našeg života, 500.000 ćelija umire svakog sekunda, svakog dana oko 50 miliona ćelija u našem telu se zameni i za vreme našeg života telo se manja konstantno, svkog dana, svake minute, svake sekunde. Godišnje, oko 98% molekula i atoma u našem telu se zameni i svako živo biće je u jednom nestabilnom balansu između dva suprotna procesa neprestane dezintegracije i integracije. Ali, odakle onda dolazi kontinuitet našeg konstantno promenljivog tela? Ćelije jednostavno grade telesne blokove, kao cigle na kući, ali ko je arhitekta, ko usmerava gradnju ove kuće? Kada neko umre, ostaju samo posmrtni ostaci, samo materija. Ali, gde je upravnik tela? Šta biva sa našom svesnošću kada umremo?    Izvor: Treće Oko
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana