Prema našem znanju praistorijski ljudi su bili primitivni, tako da bilo
kakve visoke tehnologije ne bi trebalo da su im poznate. Međutim, sve
ove tajanstvene stvari otkrivene širom sveta kazuju nešto sasvim drugo.
1500 godina stari modeli aviona, kompjuteri iz antičke Grčke, sijalice
iz Egipta, kristalne lobanje iz prašuma Južne Amerike... Arheolozi
često nađu stvari koje ne bi smele da postoje. Ali, te stvari ipak
postoje? Zašto?
Odgovori na ovakva pitanja nisu
jednostavna, jer naučnici i arheolozi uvek pronađu predmete koje nije
moguće staviti u određeni tok nama poznate istorije. Oni se ističu iz
toga, i bivaju nazivani 'Out of Place Artefacts', što bi kod nas bilo
prevedeno kao 'veštački stvoreni predmeti na čudnim mestima'.
PRASTARE
BATERIJE
Takvima pripadaju baterije iz doba pre
našeg vremenskog računanja, slike sijalica iz starog Egipta, gvozdeni
predmeti pronađeni u sedimentima peska iz kamenog doba, pa i kompjuteri
iz antičke Grčke. Da li su to sve falsifikati, ili moramo ranu istoriju
čoveka shvatiti na potpuno novi način i pisati je ispočetka?
Jedan od takvih predmeta je takozvana Bagdadska baterija. Godine 1936,
u Khujut Rabu austrijski istrazivac Dr. Wilhelm Kenig je iskopao jednu
čudnu glinenu, preko 2.000 godina staru, posudu.
Unutar te posude se nalazio
bakreni cilindar, koji je omotavao gvozdenu polugu. Omot je tako
postavljen, da je bilo moguće popuniti ga sa nekom tečnošću. U
sredini te tečnosti, od bakra električno izolovana, nalazila bi se
spomenuta gvozdena poluga. Čemu je služila ova neobična sprava?
Naučnici nisu mogli naći odgovor, i tada je Dr. Kenig
postavio svoju smelu tezu: Ta glinena posuda mogla je da bude baterija.
Prema toj tezi, električna struja nije otkrivena 1798. godine od
Luiđija Galvanija, već skoro 2.000 godina ranije.
I zaista, mnoge istraživačke
grupe, među njima i naučna grupa iz Roemer und Pelizaeus Muzeja u
Hildesheimu, uspele su dokazati da je ta glinena posuda mogla
proizvoditi električnu struju. Naučnici su sami takvu identičnu posudu
napravili, te je ispunili sa sokom od grožđa: između bakrenog cilindra
i gvozdene poluge je bio napon od 0,5 Volta - ne mnogo, ali ipak je
radilo! Sa malim naporom Partareni su znači mogli da proizvode struju.
Ali, za šta? Sijalice, telefoni, motori ili televizori tada nisu
postojali.
Ili možda jesu? 'Već u starom Egiptu je
postojalo električno osvetljenje' , ovako tvrde Peter Kras i Reinhard
Tese, autori knjige o sijalici iz Egipta. Glavna osnova njihove
argumentacije je reljef iz Dendere. Na tom reljefu, koji je nastao oko
50.godine pre naše ere, vidljiv je egipatski sveštenik koji drži u
rukama ogromni predmet u obliku balona.
U unutrašnjosti tog balona vidljiva je
zmija koja se kreće prema nebu. Za Krasa i Habeka indicija je jasna:
Taj reljef je tehnički nacrt, balon je sijalica, a zmija je bakrena
spirala u sijalici. Sa takvim električnim osvetljenjem,
Egipćani su osvetljavali tamne hodnike piramida. S time bi bilo
objašnjeno zašto hodnici u piramidama nisu začađeni po zidovima i
plafonima. Interesantna pretpostavka - ali ne i dokaziva.
Bagdadska baterija proizvodi struju, ali jako malo. Da bi sijalicu od
samo 1 Watt (jako slabu sijalicu) upotrebili, potrebno bi bilo 40
bagdadskih baterija spojiti - sabrana težina: 80 kg. 'Za osvetljenje
svih hodnika jedne piramide, potrebno bi bilo 116 miliona baterija!, sa
ukupnom težinom od 233.600 tona!', objašnjava fizičar i matematičar
Frank Derneburg. Te dodaje: 'Zašto ni jedan primerak baterije
nije pronađen? Ni jedan!'
Pored toga: Ni danas ne postoje tolike sijalice kao navodno
predstavljene na spomenutom reljefu. Iz dobrog razloga: One bi bile bi
opasne po život. Snaga implozije jednog staklenog predmeta koji nema
vazduh u sebi, raste sa veličinom tog predmeta - a veličina 'sijalice'
iz Dandere bi imala pritisak vazduha od 63 tone.
Egiptolozi imaju drugačije objašnjenje
za 'sijalicu' iz Egipta: Egipatski reljefi uvek imaju simbolično
značenje: Stvarnost nikad nije predstavljena. Stilizacija ponekad ide
tako daleko da je moguće iz malih isečaka rekonstruisati kompletna
dela. U reljefu oni prepoznavaju čamac boga sunca, Ra, koji završava u
cvetu lotosa. Drugi to shvataju kao 'kablove' u 'dršci' sijalice. U
mitologiji Egipćana, sunce naveče umire, da bi se uutro ponovo rodilo.
Stoga je zmija kao simbol ponovnog rađanja - ona posle menjanja svoje
kože se 'ponovo rađa'.
Na 'šalteru' ispod 'sijalice' bog Heh
pruža svoje ruke prema nebu i usmerava Sunce prema nebu. Kontroverzni
deo reljefa je predstava 'navoje sijalične drške'. Ni egiptolozi tačno
ne znaju kako da se odrede, odnosno tumače, ti 'navoji'. Mogao bi
značiti 'horizont', i tada bi reljef predstavljao boga sunca, što u
jutro Nove Godine, putuje ka nebu.
Ako baterija iz Bagdada nije
služila za osvetljenje - čemu je onda služila? Jedino logično i
uverljivo objašnjenje: za pozlaćivanje figura. Za galvanizaciju
dovoljno je imati malu jačinu i napon struje.
Uspešno je učinjen i taj eksperiment.
Jedna mala figura je uspešno pozlaćena. Postavljena je bila u posudu
napunjenu sa mešavinom zlatnog praha i priključena sa baterijom. Već
posle dva sata, figura je bila obložena zlatom - pozlaćena. Tako je to
moglo biti.
Ipak, mnogo pitanja ostaje: Da li su
baterije zaista bile upotrebljavane za pozlaćivanje? Da li su Partareni
uopšte poznavali proizvodnju zlatnog praha potrebnog za galvanizaciju?
I zašto arheolozi pronalaze i slične 'baterije' u kojima, umesto
gvozdenih poluga, se nalaze bakrene poluge u bakrenoj spirali? Sa dva
ista metala nije moguće proizvesti struju. Da li je te posude onda
slučajno moguće upotrebiti za galvanizaciju, dok zapravo služe za nešto
drugo?
Naše pretke ne bi smeli potcenjivati.
Šta su stvarno mogli i sta su pojedinci mogli, posle par vekova teško
je znati. Verovatno su postojali genijalci i genijalni pronalasci o
kojima su nestali svi tragovi i za koje nikad saznati nećemo. Ako
naučnici danas pronađu takvu stvar, onda se nađu pred novom zagonetkom.
KOMPJUTER
IZ STARE GRČKE
Primer takvog predmeta je i 'kompjuter'
iz Antikitere. Pronađen je u jednom antičkom brodu potopljenom u moru.
Bilo je to 1900. godine - u dubini od 42m, i 'kompjuter' je imao
veličinu kartona za cipele. Arheolozi su katalogizirali pronađene
predmete: Vaze, posude za vina, kipove, amfore, mramorne i bronzane
figure. Po svemu sudeći, bio je to trgovački brod, potonuo u prvom veku
pre nove ere.
Šta su zaista katagolizirali kao brvinu
broda, to je otkriveno skoro dve godine kasnije. Tada je taj
komad drveta, sada osušen, popucao i na svetlo dana pojavio se čudan
metalni predmet. Potrebno je bilo još 70 godina da bi se taj predmet
dovoljno proučio i shvatio. Učinjeni su rentgenski snimci predmeta i
ostataka u 'drvetu', kao i provereni detaljni arheološki zapisi
prvobitnog izgleda, te i stare fotografije. Otkriće je zaista bilo
začudjujuće: Bio je to astrolabijum!
Taj astrolabijum je sprava koja pokazuje
vreme izlazka i zalaska sunca, te kretanja 5 tada poznatih planeta,
uključujući i faze meseca. Skoro 30 zupčanika pokretalo i pomeralo je
jedno drugo i tako dočaravalo faze Meseca, izlazak i zalazak Sunca itd.
Svi zupčanici su napravljeni od bakra koji sadrži i izvesnu količinu
cinka. Zubi tih zupčanika imali su uglove od 60 stepeni. A, sa strane
imali su 'navojak' koji je bio pokretač tome svemu. Jednom navijen,
astrolobijum je pokretao oznake što su označavale položaj planeta u
određenim vremenskim periodama.
Otkriće je senzacionalno. Teško nam je
shvatljivo da su stari Grci bili u stanju da naprave jedan tako
komplikovan sistem sa zupčanicima. Sistem, koji možemo usporediti sa
sistemom zupčanika današnjih satova na navijanje. A, takvi satovi su
tek 1.400 godina kasnije po prvi puta napravljeni! Pored toga,
kompjuter iz Antikitere ima i diferencijalnu getribu: zupčanike, čije
osovine nad drugim zupčanicima kruže. Tek 1828. je taj princip
privaljen u uredu za patentiranje. Zašto, ili kako, su stari Grci mogli
to poznavati čak 1900 godina ranije?
Da li je s time dokazano da su Grci tada
bili mnogo više napredniji negoli sto se to danas smatra? Ili da
postavimo pitanje, a koje je već postavio Erich von Deniken: 'Od kojeg
astronautskog kuma je ta sprava i to znanje dobiveno?' Ovo drugo
pitanje, postavljeno kao sugestija, možemo lako osporiti: Zašto bi
vanzemaljci darovali znanje koje je ograničeno na samo pet planeta, a
ne sa svih devet?
Mnogo ozbiljniji je odgovor, da tok
razvoja nije uvek tekao ravnomerno i uvek prema gore. Postoji gore i
dole kod znanja - kao i znanje koje se u toku vremena izgubi te se
ponovo mora otkriti. Matematičar Hero iz Aleksandrije je već u prvom
veku naše ere otkrio parnu mašinu i napravio je dva funkcionirajuća
primera. Džejms Vat je to isto otkrio tek 1765. godine. Takođe je i
beton bio poznat u starom Rimu; Koloseum je sagrađen uz korištenje
cementa. Ali, tek 1849. godine je Džejms Parker prijavio patent na svoj
izum. Šta su sve onda ljudi pre 2.000 godina stvarno poznavali?
AVIONI
IZ PRAISTORIJE
Poznavali su avione, tvrde neki
istraživači, i kao dokaze navode male zlatne figure iz Južne Amerike.
Te figure, samo 4 cm dužine i koje se datiraju od prije 1.500 godina,
potiču iz Tolima kulture i bile su stavljane kao pokloni u
grobovima mrtvih. O toj kulturi iz podrucja današnje
Kolumbije, malo toga je poznato. A, još manje je poznato o mestima i
okolnostima pronalaska tih figurica. Većina se ipak, bez dvoumljenja,
može odrediti kao nakit na glavi: šnale i iglice za kosu, ukrasi za
noseve i uši, kao i razni privesci. Pored tih, postoje i čudne figure
koje predstavljaju insekte - mada bi mogli reći da pre liče jednom
space šatlu negoli nekom insektu! Današnji posmatrač teško se može
oduprijeti zamisli da pred sobom ima modele aviona.
Da bi tu teoriju proverili, Dr. Algund
Eenboom i oficir vazduhoplovstva Peter Belting su od stiropora i drveta
napravili kopiju tog 'insekta' veličine 16:1, te su joj dodali
propelere i motor, i najzad se uputili na aerodrom za avione modele.
Senzacija: Imitacije tih figurica su bile odlične za navigaciju u
vazduhu. Da li je to dokaz da pronađene figure doista predstavljaju
avione?
Teško je to reći. Naime, kopije od
stiropora i drveta nisu zaista kopije istog materijala. A, njih dvojica
su dosta toga iz modernog znanja o vazduhoplovstvu ugradili u taj
model: motor, propeler, 'frgice' sa 'pilotske kabine' su uklonili,
krilima su dali aerodinamičan izgled, te su sve pukotine uklonili. I
otkud da stare Inke poznavaju avione? Za proizvodnju vlastitih aviona
potrebna je cela industrijska grana. Danas bi trebali naći milione
dokaza za takvo što. Setimo se samo prozvodnje gvožđa, goriva,
proizvodnja motora, aerodromi itd. Tada je verovatnije da su avione
koristili vanzemaljci, a da su ih Inke samo kao minijature kopirali.
Ali, ni to nije dovoljno: Strani posetioci moraju prevaliti bezvazdušni
prostor svemira da bi došli do naše planete, a krila tada nemaju smisla.
Pa i pretpostavka da su sa sobom 'vukli'
avione istraživače s kojima bi istraživali našu planetu, nije
uverljiva. Naime, oni su morali već unapred pre posete znati kakvu
atmosferu naša planeta ima, od čega se sastoji i koja je njena gustina,
da bi mogli koristiti avione na njoj. Inace cela konstrukcija aviona ne
funkcioniše. Da li su onda te figure samo kopije insekata? Ni
to nije uverljivo. Insekti nemaju delta-krila, a krila kod insekata ili
ptica nisu na donjem delu trupa već na gornjem. Takođe ni insekti, kao
ni ptice nemaju uspravan rep. Figure pre sliče ribama što lete, ali ni
one nemaju ogrlicu iza vrata.
Godine 1898. mali drveni, krilati objekt
(slika desno gore) pronađen je u grobnici Pa-di-Imen u severnoj Sahari,
u Egiptu. Model je klasifikovan kao model ptice. Ima vrlo aerodinamičan
oblik krila, prečnika oko 7 cm. Međutim, ovo vrlo podseća kao savremeni
avion, mada je staro 2.000 godina. Analizom je otkriveno da je objekt
bio vrlo aerodinamičan i da ima slična krila kakva danas koristi NASA
na svojim vazduhoplovima.
ČUDNO
KAMENJE
Neuobičajeni kamen koji u sebi sadrži
metalnu šipku pronašao je gospodin Zhilin Wang. On je pronašao ovaj
kamen prilikom terenskog istraživanja na području Mazong
planine koja se nalazi na granici pokrajina Gansu i Xijiang. Kruškolik
kamen je crne boje i izuzetno težak. Dimenzije su mu oko 8 x 7 cm i
težak je 466 grama. Najviše iznenađuje unutrašnji deo kamena u kome se
nalazi nešto kao metalna traka sa jasnim navojima. Postoje mnoge
hipoteze o formiranju ovog kamena, ali sve izgleda neverovatno. Kao da
je metal sa navojima čvrsto zatvoren u crnom kamenu. Je li to relikvije
iz preistorijskog doba? Da li je poruka vanzememaljske
civilizacije za nas? Kako je nastao kamen ovaj? Odgovora nema.
Ovaj kamen je iskopan u COSO planinama,
u Kaliforniji. Jedan od tih komada stene sadrži unutar sebe
ostatke neke vrste uređaja. Ovaj kamen formira kućište u obliku
cilindra od čvrstog belog porculana ili keramike, te u središtu
cilindra je dva milimetra sjajna metalna jezgra. Takođe, oko keramičkog
cilindra su prsteni od bakra, uglavnom korodirani. Ovo sve deluje kao
tanak ekser zabijen u kamen, ali stena, u kojoj je ovo pronađeno, bila
je datirana na oko 500.000 godina. Oni koji su tada proizveli takvo
nešto morali su da posjeduju naprednu tehnologiju!
Uverljiv odgovor ne postoji.
Ali to nije ni strašno. Kada bi na sve imali odgovore, tada bi imali
samo radnike u hali što rasporedjuju arheološke pronalaske, a ne
istraživače i naučnike. Kada i sama nauka ne bi stavljala pod upitnik
ono što već smatra rešenim, ni u tom slučaju mi ne bi imali napredak.
Ponekad je obavezno i špekulisati.
FARAONSKI
NOŽ
Šta je sa nožem faraona? 6.Novembra
1922. godine je pronađeno u grobnici faraona Tut-ench-Amun, njegovo
blago: sarkofazi, maske, figure egipatskih bogova, sanduci, zlatni
nakiti itd. Ukupno više od 5.000 raznih predmeta. Najmisteriozniji
nalaz je nož faraona koji je bez rđe. Gvožđe je u to vreme bilo
vrednije nego zlato, pa i za faraona je to bila velika vrednost. Značaj
tog noža je itekako velik, to je vidljivo i po tome što je faraonu bio
zavezan s desne strane uz nogu, pa čak i u grobu.
Ali, kako je faraon došao u
posed tog noža? Da li je zaista taj nož jedan 'Out of Place Artefact'
kako inace razni izvori to tvrde? O njemu možemo skoro neverovatne
navode pročitati: Da je saliven od nerđajućeg ćelika, da nije bio
naveden sa ostalim pronalascima, da njegovu leguru je moguće ostvariti
samo u vakuumskim uslovima. A, tadašnji Egipćani nisu poznavali ni
salivanje gvožđa, a kamoli vakuumske uslove pri dobivanju takve legure.
Manfred Sachse, predsednik istraživačkog
instituta za rudna dobra, intezivno se bavio proučavanjem pronalaska
noža. No, od kojeg materijala je taj nož napravljen ni on ne zna. 'To
niko ne zna', kaže Manfred.
I dodaje: 'Dr. Lukas, koji je
te nalaze tada zapisivao, nije analizirao sastojke gvožđa kod tog noža.
Niti je to do dan danas učinjeno.
Egipatski Muzej u Kairu odbija dati nož za analiziranje van svoje
zemlje, a potrebnih aparata za njegovu analizu nema u Egiptu. Premeštaj
svega potrebnog je jako skup, te nismo našli institucije koje bi
finansirale takvu analizu. Znači, svi navodi o sastojcima i načinu
salivanja tog noža su jednostavno izmišljeni. Mada, u grobnici faraona
vladali su odlični uslovi koji su očuvali nož od vlage. Svi pronađeni
predmeti su u odličnom stanju."
Ali, otkud onda faraonu gvozdeni nož?
Kako je on došao u njegov posed? Kupljen je u inostranstvu: Hetiti,
susedi Egipćana, poznavali su već tada mogućnost salivanja gvožđa.
Druga mogućnost: Gvožđe je moglo biti dobiveno i od jednog meteorita. I
zaista, gvožđe je tada nosilo naziv 'crni bakar s neba'. I kada se nađe
takav meteorit, potrebno ga je samo obraditi u željeni oblik. S
izvesnim pravom bi znači mogli tvrditi da je nož vanzemaljskog porekla!
I kao takav, bi tada mogao imati kristalnu strukturu koju je moguće
dobiti samo u vakuumskim uslovima. No, koliko je običan ili neobičan
taj nož, to možemo tek znati kada se dotični naučno proveri. Svi navodi
do tada ostaju: špekulacija.