Najinteresantnija
i njaopširnija jeistorija mapa izvesnog Pirija Reisa. Počnimo od
činjenice u koje niko ne može da posumnja. Mali Edhem, glavni direktor
Narodnih turskih muzeja, 9. novembra 1929. godine je pri inventarisanju
slavnog muzeja Topkapi u Istanbulu otkrio dve mape sveta ili, bolje
rečeno, fragmente mapa za koje se verovalo da su davno izgubljene.
Govorimo o mapama Pirija Reisa.
To je poznato ime među
putnicima-istraživačima i geografima. Za Turke Piri Reis je narodni
junak, iako je za živote smatran gusarom. U stvari, bio je to neobičan
gusar. Piri Reis je živeo u XVI veku. Svoje dogodovštine je opisao u
knjizi 'Banirye'. U njoj se takođe govori o dve nacrtane mape sveta.
Reisovi memoari, iako opisuju događaje od pre četiri stotine godina,
sigurno ne bi izazvali pažnju stručnjaka da u njima nema ovih mapa.
Ipak, trebalo je čekati kraj Drugog svetskog rata da bi se mapama
pozabavili stručnjaci.
Piri Reis potiče iz porodice vrsnih
turskih moreplovaca. Rodio se verovatno negde oko 1480. godine, a umro
je 1555. Kao odličan mornar i nesumnjivo talentovan komandant Piri Reis
je odnosio blistave pobede u bitkama kako na sve četiri strane
Sredozemnog mora, tako i u okolnim morima. Doprineo je da je u to doba
superiornost Otomanske imperije na morima bila neosporna. Međutim, Piri
Reis nije bio samo odličan mornar. Posedovao je veliku kulturu. U
njegovim memoarima uočljivo je veliko bogatstvo detalja iz pomorskog
zanata, ali i svakodnevnog života. Piri Reis je uz svoju knjigu objavio
i dvadeset jednu mapu. Tu su, pre svega, mape Sredozemlja. Godine 1512.
i 1518. Reis je nacrtao i dve mape sveta.
Bio je to vrlo savestan kartograf.
Pišući o svom radu stalno je ponavljao koliko odgovornosti i
znanja zahteva taj posao. U knjizi 'Bahirye' opisuje da je nad jednom
mapom sveta radio od 4. marta do 7. aprila 1513. godine i da je, pre
nego što je počeo da radi, pregledao tada sve dostupne dokumente. Neki
su bili vrlo stari, a deo - dodaje - čak tajni. Deo tih starih mapa
koje je koristio poticao je sa Istoka i Reis je bio jedini koji je
mogao da ih koristi.
Piri Reis je savršeno govorio nekoliko
jezika - grčki, italijanski, španski, portugalski i, zahvaljujući tome,
mogao je potpuno da iskoristi dostupne mape. Naravno, Reis je u svojim
rukama imao i mapu Kristofora Kolumba. Mapu je dobio od jednog
člana Kolumbove posade, koji je mnogo toga ispričao turskom
kartografu. U knjizi Pirija Reisa ima dosta zanimljivih rečenica koje
se odnose na putovanja Kristifora Kolumba.
PROVERA KOLUMBA
Šta govori deo o Kolumbu? Može da se
izvuče zaključak koji već odavno nije tajna za stručnjake, međutim o
njemu se šaptalo na uvo da ne bi čuli obični smrtnici. Piri
Reis nedvosmisleno govori da je Kolumbo plovio sa određenim ciljem,
znao je gde plovi. Postojanje
tog kontinenta niej bila nikakva tajna za određeni krug ljudi
- tvrdi Reis. Evo šta piše u poglavlju 'Zapadno more' (naziv Atlantskog
okeana) o Kolumbovom putovanju.
'Neverni, imenom Kolumbo, otkrio je tu
zemlju. Kolumbo je slučajno naišao na knjigu iz koje je doznao da se na
kraju Zapadnog mora, potpuno na Zapadu, nalaze ostrva i kopna, naslage
metala i dragog kamenja. Pomenuti Kolumbo je dugo proučavao tu knjigu,
a posle se obratio viđenim Đenovljanima govoreći: - Dajte mi dva broda
da bih mogao tamo da odem i otkrijem tu zemlju. Odgovorili su mu: - O
čudni čoveče! Kako se može stići do granica Zapadnog mora? One se gube
u magli i noći.
Kada je Kolumbo uvideo da ne može ništa
da očekuje u Đenovi, uputio se vladaru Španije i ponovo sve ispričao.
Molio je Špance sve dok mu nisu dali dva dobro opremljena broda. Vladar
je rekao: - O, Kolumbo, ako bude tako kao što kažeš, načiniću te
namesnikom te zemlje. - Tim rečima je španski kralj poslao Kolumba na
Zapadno more.'
U knjizi je jedna opaska
vredna pažnje: 'Stanovnici te zemlje (govori se o Americi) znali su da
im nećemo učiniti ništa nažao i došli su na naš brod. Posle smo ih
prevezli čamcem i podarili im ribe. Španci su bili jako zadovoljni i
osim ribe dali su tim ljudima mnoštvo raznobojnog stakla, jer je
Kolumbo
pročitao u svojoj knjizi
da taj narod obožava svetlucave kamenčiće.'Ovo je vrlo interesantan
detalj, jer u opisu svojih mapa Reis spominje još jedanput knjigu koju
je, navodno, koristio Kolumbo i dodaje da knjiga potiče iz doba
Aleksandra Velikog!
Po onome što piše turski narodni junak,
možemo da zaključimo da je Kolumbo organizovao ekspediciju sa tačno
naznačenim ciljem. Verovao je u ono što je pročitao u dragocenoj
knjizi, a budućnost je tu veru u potpunosti potvrdila. Danas znamo da
su se pre Kolumba i drugi uputili na Zapad i da su stigli do Amerike.
Bili su to Vikinzi, a bili su i neki drugi... Neka imena navodi i Piri
Reis, na primer - Portugalca Nikolu Giuvana, Antonia de Genoiša.
ZNATIŽELJNI AMERIKANAC
Od mapa Piri Reisa su se sačuvali samo
pojedini delovi: Atlantik sa američkom, evropskom i antarktičkom
obalom. Mape su urađene na pergamentu u boji i ukrašene su brojnim
ilustracijama. Vidimo na njima i portrete kraljeva Portugalije, Maroka
i Gvineje.
Na Africi je naslikan slon, na Južnoj
Americi - lama. Potpisi ispod ilustracija su na turskom jeziku, planine
su nacrtane tačno po njihovim obrisima, reke - širokim
linijama, boje su proizvoljno izabrane: stenoviti predeli su, na
primer, označeni crnom bojom, plitke vode na peskovitim terenima -
crnim tačkama, a morske stene - krstićima.
Ti dragoceni delovi Reisovih mapa nađeni
su 1929. godine. Turci su počeli da ih izučavaju sa razumljivim
pijetetom. Ali, to ne garnatuje naučnu preciznost. Mnogo kasnije su
reprodukcije mapa poslali u svetske biblioteke. Izvesni oficir turske
mornarice je 1953. godine poslao kopije mapa šefu Hidrološkog biroa
američke flote, koji je, ugledavši ih, alarmirao istaknutog stručnjaka
za stare mape, Arlingtona H. Malerija. I tu počinje savremena epopeja
Reisovih mapa.
Arlington H. Maleri bio je inženjer,
specijalista za pomorsku problematiku. Kada je otišao u penziju,
posvetio se izučavanju onoga što mu je oduvek bilo blisko: istoriji
Amerike pre Kolumba. Rekonstruisao je istoriju Vikinga, koji su stigli
na terene Grenlanda i današnje Kanade. Međutim, sve je to predstavljalo
samo početak. Kada je Maleri dobio Reisove mape bio je već stručnjak za
kartografiju i dovoljan mu je bio jedan pogled na dokumente da shvati,
da nijedno njegovo dosadašnje otkriće ne može da se poredi sa ovim.
Mape su predstavljale jednu od najvećih i
najtežih istorijskih zagonetki.
Prvi i vrlo važan problem bilo je
dešifrovanje Reisovih mapa i objašnjenje sistema po kojem je radio. To
je bio vrlo težak zadatak, ali, uz pomoć najnovijih metoda, uspešno je
završen. Pomoću istraživanja švedskog stručnjaka Nordenskjelda mape su
dešifrovane. Koliko je savesno vođen ovaj posao govori činjenica da je
rezultate Malerijevih istraživanja proveravalo desetine vrsnih
matematičara. Sve te provere su potvrdile mišljenje da se radi o zaista
nesvakidašnjem otkriću.
Pre svega otklonjene su sumnje oko toga
da li se Reisove mape zaista zasnivaju na starim dokumentima i
originalima. Na primer, lama koja ilustruje mapu Južne Amerike tada
(1513. godine) nije bila poznata Evropljanima. Geografske dužine na
mapi su vrlo precizno nacrtane mada nije umeo da ih izračuna ni
Kolumbo. Piri Reis je o Americi imao vrlo tačne i precizne podatke,
potpuno drugačije od onih koje je dao Kolumbo. Ti podaci su bili mnogo
stariji, a on to u svojoj knjizi podvlači nekoliko puta. Koliko su
stariji ti podaci?
PROBLEMI INTERPRETACIJE
Deo mape koji je oivičen Novom Zemljom
(Njufaundlend) na severu i Brazilom na jugu, ne zahteva specijalno
objašnjenje, iako svakog zapanjuje svojom neverovatnom preciznošću za
epohu u kojoj je nastao.
Problem se javlja tek onda, kada se
zamislimo nad mapom kopnenih delova koji su severnije od Nove zemlje i
južnije od Brazila. Dolazi se do zaključka da je Piri Reis, ni
manje ni više, nacrtao Antarktik na jugu i Grenland i ostrva Arktika na
severu tačno onako,
kako su
izgledali pre nego što ih je prektio led! Ta neverovatna
hipoteza je zahtevala prvo - da se tačno odredi položaj kopna
Antarktika i Arktika pod debelim slojem leda koji ih pokriva, i drugo -
da se dobijeni rezultati uporede sa Reisovim.
Tačni podaci o Antarktiku i Arktiku
dobijeni su korišćenjem najnovijih tehničkih dostignuća: seizmičke
sonde, gravimetrija... Tako su podaci mogli da se uporede sa mapama
Pirija Reisa. Zaključci su bili kategorični: turski admiral je na
svojim mapama nacrtao obrise Grenlanda koji potpuno odgovaraju obliku
do kojeg se u naše doba došlo mukotrpnim istraživanjima modernih
polarnih ekspedicija!
I obrisi kopna koje je Reis nacrtao na
jugu potpuno odgovaraju obrisima Antarktika. Štaviše, ostrva koja je na
mapi nasrtao Reis, odgovaraju vrhovima planinskih venaca koji se nalaze
pod ledom, a koji su tek 1954. godine otkriveni na Zemlji kraljice Mod
(Antarktik). Otkrila ih je norveško-švedsko-britanska ekspedicija. Piri
Reis je u pravu kada tvrdi da u tom delu Antakrtika led stvara privid
celine. Pod ledom nije jednorodno kopno. To su ostrva koja su odvojena
morskim rukavcima. Ni to nije sve. Maleri je proučio mapu obale
Antarktika koja odgovara Zemlji kraljice Mod. Tu mapu je prvi put
sačinio Peterman 1954. godine. Obe mape - Petermana i Piri Reisa -
skoro idealno se podudaraju. Skoro ... jer na dva mesta, na kojima je
Peterman ucrtao zalive, Reis je imao kopno. Maleri je odlučio da ispita
tu razliku. Na njegovu molbu Institut za hidrografiju je poslao
specijalnu ekspediciju koja je još jedanput uz pomoć seizmičkih sondi
ispitala te terene. Pokazalo se da Peterman nije bio u pravu 1954.
godine, nego Piri Reis 1513. godine! Nije onda čudno da hipoteza koja
govori da su Reisove mape vrlo stare prestaje da bude neverovatna.
Neki naučnici smatraju da na Reisovim
mapama nije nacrtana obala Antarktika, već Patagonija i Ognjena Zemlja.
Ipak, svi oni priznaju da to samo pomera znak pitanja, jer zemlje o
kojima oni govore otkrio je Magelan sedam godina posle objavljivanja
Reisovih mapa. U vreme Piri Reisa niko ništa nije znao o južnim
predelima Južne Amerike. Dodajmo, na Reisovim mapama nalaze se i
Foklandska ostrva koja je Džon Dejvis otkrio osamnaest godina posle
objavljivanja mapa turskog kartografa.
Reis je sigurno raspolagao podacima o
američkom kontinentu koji su stariji od podataka do kojih je došao
Kolumbo. Možemo pretpostaviti da ti podaci potiču iz epohe kada su
Vikinzi stigli u Ameriku. Međutim danas znamo da su Vikinzi upoznali
samo mali deo Severne Amerike i da nisu ni slutili da je to kontinent.
Njihova otkrića nisu dovoljna da bi se objasnile mape Pirija Reisa.
ZAGONETKE BEZ ODGOVORA
Znanje sa kojim raspolaže savremena
istorijska nauka ne dozvoljava da se odgonetne tajna Reisovih mapa. ne
preostaje nam ništa drugo, već da napustimo zvanične puteve i pokuša na
drugi način naći istina.
Reis nije - po ubeđenju nekih naučnika -
na mapama nacrtao obale Antarktika, nego Patagoniju i Ognjenu Zemlju,
za koje tada -
niko nije znao.
ni Vikinzi nisu znali. Jedini narod koji je mogao nešto o tome da zna
bili su Feničani. Odlazili su na svojim brodovima vrlo daleko.
Obišli su celu zapadnu obalu Evrope. Da li su stigli do Južne Amerike?
Da li ih je znatiželja odvukla čak do Patagonije? Razni komentatori
turskih mapa podsećaju nas da su i u starom, ako i u srednjem veku,
kružile legende o mitskim kopnima sa druge strane okeana.
Razni grčki istoričari spominju
kontinent koji leži 'na antipodima'. Sveti Isidor iz Sevilje, koji je
živeo između 560. i 636. godine, navodno je rekao: 'Osim tri kontinenta
koja poznajemo postoji i četvrti sa druge strane okeana. Tamo sunce
greje mnogo jače nego u našim krajevima.' Legende govore i o bretonskim
kaluđerima koji su imali nameru da pokrste narod tog kontinenta. Da li
su ostvarili svoje planove? Da li su stigli u Ameriku? Ne znamo.
Feničansku hipotezu opravdavaju tragovi
sredozemne kulture na tlu Južne,Srednje, pa čak i Severne Amerike.
Njihova flota, posebno trgovačka, bila je spremna na taj podvig. Ali,
nekoliko drugih činjenica je teško objasniti. Prvo - preciznost mapa
Pirija Reisa. Takva preciznost zahteva potpuno tačne, tehnički savršeno
obrađene podatke. Osim toga, to ne zahteva samo jednu, već nekoliko
ekspedicija sa brojnom posadom. Na koji način su uspeli da ih održe u
tajnosti? naravno, interse države koja je živela od trgovine zahtevao
je čuvanje tajne. Zajedno sa propašću feničanskih luka i ta tajna se
izgubila. Tako je bilo i sa Vikinzima. Nekoliko vekova posle njihovog
otkrića Grenlanda trebalo ga je ponovo otkriti. Međutim, preciznost sa
kojom su mape urađene ne može se ničim objasniti.
Jedna druga hipoteza kaže da je Piri
Reis posedovao vrlo staro znanje koje se prenosilo sa kolena na koleno.
Početak se gubi negde u drevnoj prošlosti, u doba kada ni
Grenland ni Antarktik nisu bili okovani ledom. ali, kada je to bilo,
kada je led pokrio polove?
Moderna istraživanja utvrdila su da je
ledeno doba na polovima počelo pre devet - deset hiljada godina. Dakle,
vrlo je verovatno da su Grenland i Antarktik pre deset hiljada godina
imali takav oblik, kakav vidimo na Reisovim mapama. Otud bi se mogao
izvesti zaključak da je znanje koje je korišćeno u crtanju mapa staro
deset hiljada godina! Stručnjaci zaključuju da ove mape nisu mogle da
budu urađene bez učešća istaknutih istraživača, dobro organizovane
grupe tehničara, hidrografa i drugih stručnjaka. Jer, niko nije u
stanju da sam ili sa malom grupom stručnjaka nacrta mape tako ogromnih
kontinenata kao što su Antarktik, Grenland ili Amerika. Potrebni su u
tom poslu tehničari, pa čak i stučnjaci iz astronomije. Teško je
zamisliti da su te mape urađene bez pomoći avijacije. Na njima su
geografske dužine vrlo precizno izračunate, a savremena nauka je u
stanju to da uradi tek od pre dva veka.
Takvo slično mišljenje izražava i doktor
Ivan Sanderson, etnolog, zoolog i geograf, autor mnogih naučnih radova.
On je rekao da su Reisove mape mogle da budu urađene samo iz ptičije
perspektive, dakle, uz upotrebu neke vrste letelica.
OSTALE TAJANSTVENE MAPE
Jedna od mapa koja je zapanjila
stručnjake bila je
mapa Oronteusa
Finaeusa - mapa Antarktika koja je na prvi pogled bila
ista kao i savremene mape tog kontinenta koje su urađene pomoću
najsavršenijih instrumenata. Razlika je u tome, što mapa Oronteusa
Finaeusa potiče iz 1531. godine kada je znanje o tom kontinentu bilo -
nikakvo.
Na mapi je najinteresantnije da je
Antarktik predstavljen bez ledenog pokrivača! Obala je
nacrtana talasastom linijom fjordova. Reke se ulivaju u okean. Obrisi
kontinenata su mnogo razuđeniji nego na savremenim mapama i, što je
najinteresantnije - nema Palmerovog poluostrva. Poluostrvo Palmera je
naziv koji su 1940. godine Amerikanci dali poluostrvu koje leži izvan
polarnog kruga, u pravcu Južne Amerike. Pre toga je poluostrvo nosilo
naziv Grahama. Nedostatak Palmerovog poluostrva na mapi predstavljao bi
veliku grešku. To nije neko ostrvce, nego vrlo važan detalj Antarktika,
detalj koji se ne može prevideti. Jedino, ako poluostrvo u stvarnosti -
nema. I po svemu sudeći je tako. nepoznati autori mape koju je Oronteus
kopirao bili su u pravu, kao što su bili u pravu i nepoznati autori
mape Pirija Reisa, na kojoj je prikazana Zemlja kraljice Mod.
Poluostrvo Palmera je verovatno samo
ledeni breg koji povezuje neko ostrvo sa kontinentom. Dakle, mapa koju
je koristio Oronteus bila je nacrtana pre nego što je nastao taj ledeni
breg! Danas nismo u stanju da odredimo kada je mogla da bude nacrtana
ta mapa. Poslednji period relativno umerene temperature završio se na
Antarktiku pre sedam hiljada godina. Pretpostavimo da je baš u to vreme
mapa i nacrtana. Ko je bio u stanju da to učini? I opet zaključak:
pretpostavimo da je postojala neka nepoznata neobično razvijena
civilizacija o kojoj ništa ne znamo ili da je to delo godtiju iz
svemira.
Na
mapama
arapskog kartografa iz XVI veka, Hadži Ahmeda, koje nisu
interesantne za Evropu i Afriku, možemo naći Ameriku koja je nacrtana
sa, za ono doba, neverovatnom preciznošću. To je učinjeno od severnih
obala Severne Amerike pa sve do Brazila. U tim granicama mape Hadži
Ahmeda nemaju nijednu grešku. A znamo da je tako precizno crtanje mapa
bilo moguće tek dva veka kasnije. Jedan od interesantnijih detalja na
tim mapama je i taj, što Hadži Ahmed crta Beringov moreuz kao kopno.
Odakle je to mogao da zna kartograf u XVI veku?
Dulkertova
mapa potiče iz 1339. godine. Vredi i nju
spomenuti barem zbog činjenice da su na njoj obale Sredozemnog mora
zacrtane onako kako bi to kartografi uradili danas. Dulkertova mapa
pojavila se u XIV veku, ali se na zna odakle. Bila je mnogo
preciznija od svih dotadašnjih mapa, pa čak i od onih koje su se
pojavile nekoliko vekova kasnije. Njen autor morao je da poznaje
sferičnu trigonometriju, jer bez nje nije bila moguća tolika preciznost
mape. I Nordenskjeld, istaknuti švedski geograf i istraživač druge
polovine XIX veka, smatrao je da je mapa neobično precizna i da je,
verovatno bila uzorak za sve kasnije plovidbene mape Sredozemnog mora.
On tvrdi da je mapa kopija mnogo, mnogo starijih dokumenata. Po njemu,
bilo je teško zamisliti da je u XIV veku bilo koji kartograf bio u
stanju da samostalno uradi tako preciznu mapu.
Na
mapi
Portugalca Horgea Reinela iz 1510. godine, koja
predstavlja Indijski okean, vide se obrisi Australije. Ne treba
napominjati da tada u Portugaliji niko nije imao pojma da postoji taj
kontinent. Ali, to nije sve. Na toj mapi Australija je duguljasta i
leži severnije nego što je u stvarnosti. Istraživači su imali priliku
da vide jednu fotografiju koju su snimile američke vojne jedinice za
vreme Drugog svetskog rata. Fotografija predstavlja model Zemljine
kugle tako, kako on izgleda sa velike visine iznad Kaira. Sa takve
tačke Australija izgleda isto kao na mapi Reinela!
Na
mapi
Zenoa, kao i na
mapi
Ptolomeja Klaudija, koja je objavljena u XV veku, Grenland
je bez leda! A na mapi Zenoa predstavljen je kao jedno veliko ostrvo.
Kao što je dokazao Pol Emil Viktor, Grenland je podeljen na dva dela.
Stručnjaci pretpostavljaju da mapa Zenoa pokazuje Grenland ne samo pre
ledenog doba, nego i u vreme kada je ta dva dela povezivalo kopno, koje
je propalo pod teretom lednika.
Mapa
De Kanerija iz 1502. godine je mapa gde su
ucrtane i obale Afrike koje su tek tada otkrivene. Međutim, niko od
tadašnjih moreplovaca i istraživača, čak ni Vasko de Gama, koji je
između 1497. i 1499. godine oplovio taj kontinent, nije crtao obrise
kontinenata, a sigurno da niko od njih nije odredio geografske dužine.
Dakle, mapa je morala da bude kopija nekog starijeg primerka.
Od mapa su još interesantne:
karta Andrea Benikasa iz 1508.
godine i
karta Jehudi Ibn ben Zara
iz 1487. Autori tih mapa predstavljaju Europu, njen severni deo, a na
njemu južnu granicu topljenja leda. Granica topljenja lednika pre
devet-deset hiljada godina pre naše ere - izgledala je baš tako, kako
je prestavljena na tim mapama. To bi bio veoma važan dokaz njihove
starosti. Ibn ben Zara je na svojoj mapi nacrtao vrlo tačne obrise
Egejskog mora sa svim ostrvima i ostrvcima. Na mapi se nalaze i ostrva
koja danas više ne postoje. Teško je zamisliti da ih je savesni
kartograf jednostavno izmislio. Pa zašto se onda tamo nalaze? Ili
drugačije: šta se sa njima desilo? Stručnjaci objašnjavaju: u ledenom
dobu nivo voda u Sredozemnom moru je bio mnogo niži nego
danas. Podigao se tek posle topljenja ledenih bregova. I mnoga ostrva
na Egejskom moru su bila potopljena.
Da li su potrebni još neki dopkazi da
sve ove mape predstavljaju kopijestarih, mnogo ranije urađenih mapa? A
ne radi se o skromnim hiljadama godina nego o desetinama hiljada
godina...
Da li je bilo koji kartograf pred kraj
srednjeg i na početku novog veka mogao da uradi tako precizne mape bez
vrlo preciznih instrumenata i bez savremenih istraživačkih metoda?
Odgovor je samo jedan. To je nemoguće. Ako je nemoguće, onda su svi ti
kartografi morali da raspolažu sa mnogo starijim primercima mapa. I ako
se složimo da su sve one bile urađene u drevnoj prošlosti, onda moramo
da priznamo da su naše predstave o toj prošlosti potpuno pogrešne.