Jedna od najvećih do sada nerazjašnjenih tajni Vatikana je odgovor na
pitanje da li je stvarno, krajem srednjeg veka, jedan papa bio - ŽENA?!
Neki istoričari, pozivajući se ne samo na legende i pisana dokumenta,
već i na neke materijalne činjenice, smatraju da je reč o istinitom
događaju.
Drugi, opet, kategorično tvrde da u toj priči nema ni trunke istine i
da je ona konstruisana, uz ostalo, u nameri da se nanese ozbiljan
udarac i papinstvu i Vatikanu. Upravo zbog ovako oprečnih stavova, još
je nemoguće sa sigunošću utvrditi da li je, ili nije, 855. godine,
jedna žena sedela na tronu svetog Petra. Evo nekih činjenica koje kao
da idu u prilog pozitvnom ogovoru na ovo pitanje.
I danas u Rimu, u njegovom najstarijem
očuvanom delu, na uglu sadašnje ulice Kuerčeti i Svetih četvoro
krunisanih, stoji zapuštena kapela. Na jednom od njenih zidova j freska
Bogorodice sa Detetom, ali rađena u strogo vizantijskom stilu, koji ni
na jednom drugom mestu ni u Rimu, nije otkriven. Kapela je podignuta
tokom srednjeg veka, po jednima na mestu na kojem se dotle nalazilo
neko pagansko svetilište, a po drugima u spomen na papu- ženu. Ili još
tačnije, u spomen na porođaj pape Jovana. navodno, kapela je podignuta
kako bi se i na taj način izbrisalo bogohuljenje koje
je počinila Đovana.
Tvrdi se i da je ulica u kojoj se kapela
nalazi tokom srednjeg veka nosila ime Vikus Papise. U prevodu ovo
glasi, Ulica papese, odnosno, žene pape. Uz to, do pred kraj X veka, u
obližnjoj crkvi posvećenoj Svetom Klimentu nalazila se statua žene sa
detetom. Po nekima, ona je predstavljala boginju Junonu koja doji malog
Herkula. Narodno predanje, međutim, kazuje da je to bio spomenik
podignut papesi Đovani, odnosno Jovani, i njenom detetu.
O njoj i njenom boravku na funkciji pape
pod imenom Jovan VIII, pisali su i veliki ondašnji italijanski pisci
Petrarka i Bokačo, ali i brojni hroničari i istoričari. Činjenica je i
to da tvrdnja da je Jovana bila papa u crkvi nije bila pod sumnjom sve
do pojave protestanata i njihove crkve krajem XIV veka. A zna se i da
je oko 1400.godine, kada su u katedrali u Sijeni postavljene biste
sveih dotadašnjih papa, među njima bila i bista papese
Jovane. Jan Hus, vođa husitske bune u ondašnjoj Bohjemiji
(današnja Češka), 1415. godine, tokom koncila održanog u Konstanci,
pozvao se na papesu Jovanu i, koliko je do sada iz raspoloživih
dokumenta utvrđeno, niko od učesnika tog skupa nije osporio njegove
navode.
Zagovornici teze da papesa nikada nije
postojala, međutim, navode podatak da je papu Lava IV, koji je umro 17.
jula 855. godine, nakon samo nekoliko sedmica nasledio Benedikt III.
No, oni koji smatraju da je Jovana bila papa, odgovaraju: 'Tačan je
datum smrti Lava VI, ali je natačno da ga je Benedikt nasledio 855.
godine, jer to je uradio tek dve godine, pet meseci i četiri dana
kasnije, kada je papesa morala da napusti tron u
Vatikanu. Istina, na zvaničnoj listi papa koja je autorizovana
u Vatikanu, tek nakon vladavine Benedikta III nema ni pomena o Jovani.
Ali, postoji imepape Jovana VIII, a on je, prema mnogim tvrdnjama, bio
u stvari Jovana.
Protivnici teze da je ona postojala i da
je nosila papinsku mitru kažu da je sve ovo zlonamerna legenda.
Međutim, ni do danas nije objašnjeno odakle je ta legenda potekla niti
ko je njen autor. Suprotno njima, zagovornici teze da je Jovana više od
dve godine vladala Vatikanom pozivaju se i na Martina Polonoa (umro
1265. godine), koji je u svom spisu 'Hronika papa i imperatora',
objasnio kako je Jovana stigla do papskog trona.
Po njemu, početkom vladavine Lava IV, u
Rim je stigla devojka engleskog porekla, ali rođena u nemačkom gradu
Magoncu. Došla je obučena u mušku odeću i pod imenom Jovan Angliko.
Prerušena u muškarca, učila je teologiju i postala sveštenik. Brzo je
napredovala u tom zvanju i 855. godine izabrana je za papu sa imenom
Jovan VIII. Vladala je, kako je već gore rečeno, dve godine, pet meseci
i četiri dana. Za to vreme postala je ljubavnica jednog od svojih
dvorjana, jedinog u Vatikanu koji je znao njenu tajnu. Ostala je u
drugom stanju, a porodila se tokom jahanja na konju na putu između
Vatikana i palate Laterano, tada papske rezidencije, i to na očigled
cele svite, i brojnih kardinala i mase naroda koji je uvek pratio
prolazak papske kolone.
O tome šta se dalje dešavalo postoje dve
verzije. Francuski dominikanac, Žan de Mali je 1225. godine u svojoj
'Imperijalnoj hronici' napisao da je dete vezano za konjski rep i tako
do smrti vučeno po zemlji. Mrtvo telo je kamenovano i tek tada je
sahranjeno na tom mestu. Po Martinu Polonou, novorođenče je takođe
ovako završilo, a Jovana je umrla odmah nakon porođaja. Međutim, u
nezvaničnoj verziji njegovog teksta stoji nešto sasvim suprotno. Jovana
je smenjena sa položaja pape, povukla se u manastir i godinama ksnije u
njemu umrla. A njen sin je sklonjen, vaspitavan u dobroj porodici,
završio je teološke nauke i postao biskup Ostije, gradića pokraj Rima.
Po Cezaru d'Onofriju, Jovana, u manastiru, kada je osetila da će
umreti, zatražila je da bude sahranjena na mestu na kojem je rodila.
Ali, njen sin, tada već biskup, to nije prihvatio, već je majku
sahranio u crkvi u blizini Ostije. Od tada, do danas, vernici tvrde
kako se u toj crkvi dešavaju čudesna isceljenja.
Zanimljiv je i detalj o kojem piše
Polono, da otkako je Jovana rodila nikada više nijedna papska svita
nije prošla onim putem ka Lateranu. I ne samo to. Od tada je uveden i
običaj, koji je trajao nekoliko sledećih vekova, da svaki novoizabrani
papa, pre no što bude uveden u dužnost, mora da sedne na dve specijalne
stolice: samo sa nogarima i naslonom, ali bez dela površine na kojoj se
sedi, kako bi kardinali bili u moguićnosti da ustanove njegov pol. Ovo
se odvijalo tokom ceremonije ustoličenja koja je do kraja srednjeg veka
održavana u palti Laterano. Činjenica je da se jedna od tih
sveju stolica nalazi u muzeju u Vatikanu, a druga u pariskom
Luvru. Međutim, protivnici teze da je Jovana postojala, mada
ne spore taj običaj, objašnjavaju ga ne potrebom utvrđivanja pola, već
metaforom papskom spajanja sa majkom Crkvom.
Bilo kako bilo, vremenom se to izgubilo,
ali pravi smisao papinog sedenja na dve stolice nije objašnjen, kao što
ostaje neobjašnjeno ni da li je papesa Jovana postojala.
U augustu 1962. godine sovjetski predsednik Nikita Hruščov najpre je
ostao bez daha, a onda dobio prvi napad besa kada je u novinama
pročitao: 'Predsednik Kenedi izjavio: Sovjetski Savez upravo je
potpisao tajni trgovači i vojni sporazum sa Kubom!' Mastilo na
sporazumu još se nije osušilo kada je američka tajna služba doznala ovu
strogo čuvanu sovjetsku državnu tajnu, a Hruščovu ni tada, a ni
kasnije, nije pošlo za rukom da otkrije kojim kanalima je iscurila
preko okeana.
Mada pretpostavka o krticama nikada nije
isključena, zanimljivo je da se upravo tada, krajem 50-tih i početkom
60-tih godina, u Americi intenzivno eksperimentisalo sa drogama koje su
mogle, pored ostalog, da prošire svest i učine njihove konzumente
sposobnim da, stekavši paranormalne sposobnosti, savladaju sve prepreke
na putu do informacija koje su njihovi nalogodavci tražili.
Psihodroge su već tada tajno iz nauke
ušle u vojne arsenale i izmenile način rada mnogih tajnih službi, a
početak njihove primene zabeležen je u doba II Svetskog rata, kada su
japanski piloti samoubice kamikaze, bili podvrgavani posebnim
psihološkim kursevima 'ispiranja mozga', da bi potom uzimali određene
droge u kombinaciji sa sakeom - rakijom od pirinča. Nacistički piloti i
funkcioneri drogirali su se pervitinom, odnosno amfetaminom. Poznato je
takođe da su nacisti koji su bili naklonjeni mistici, a naročito
Hitler, u toku rata nastojali da uz pomoć telepatski nadarenih osoba
'pročitaju' misli Staljina i njegovih saradnika. Isto je na drugoj
strani činio i Staljin, samo se to držalo u najvećoj tajnosti. Kada je
Mahatma Gandi počeo svoje čuvene štrajkove glađu, uzimao je čajeve od
nekih indijskih biljaka, ali njihove sastojke tamošnji farmakolozi nisu
hteli, ili nisu smeli da otkriju.
Eksperimenti koji su obavljani 1962.
godine na odeljenju 'Human Ingenering' u američkoj školi za medicinu
avionskog saobraćaja, pod nadzorom Nase, nosili su oznako 'strogo
poverljivo'. Za njih se saznalo sa magnetofonske trake na kojoj je
tajno zabeležio francuski lekar Fransoa d'Ažerak, čiji je zadatak bio
da za račun ove ustanove prouči drogu 'pega-palo', jaki afrodizijak u
Dominikanskoj Republici, i ne samo to. Doktor d'Ažerak je naveo:
'Pega-palo je poznat na karipskim ostrvima već četiri veka. Prvi belac
koji je isprobao ovaj afrodizijak bio je Huan Ponse de Leon, stariji
čovek oženjen sa 16-godišnjom neestom. Čarobnjaci Santo Dominga i
Haitija služe se sa njima u kultovima 'vudu-vudu'. Zahvaljujući
diktatoru Truilju industroijalizovani su postupci ekstrakcije, a u
Americi je osnovana laboratorija radi proučavanja 'pega-palo'.
D'Ažerak dalje tvrdi da 'pega-palo' nije
samo afrodizijak velike moći, nego je od njega dobijena i psihodroga
koju smatraju 'tajnim oružjem'. Osim u mutnim diplomatskim intrigama,
kada nekog političara treba moralno kompromitovati uvlačenjem u
ljubavne afere, služi i u druge svrhe. Osoba koja je pod delovanjem te
droge pada u trans i poseduje izražene paranormalne sposobnosti koje je
čine sposobnom da savlada sve prepreke i da se istog trenutka sa
posebnim zadatkom uputi u svaki kraj sveta gde joj se naredi.
To zvuči neverovatno i fantastično, ali
d'Ažerak tvrdi da ćovek pod uticajem te droge može ući u sve zatvorene
prostorije. Da li su američki obaveštajci na ovaj način 'pročitali'
tajni ugovor SSSR-a i Kube, uz precizno navođenje njegovih potpisnika
sa obe strane, što je Hruščova dovelo do ivice histerije?
Tajne službe SAD izvršile su u to vreme
veliki broj eksperimenata, a dvadesetak od njih je navodno u tekstu
koji je potpisao izvesni J.G. Soha, doktor, šef zdravstvene službe, sa
svojim saradnicima. U državnom institutu Santo Dominga, droga je
testirana na kelnerici K.L. koja je radila u kantini Instituta, i ona
je pod njenim uticajem uspela da pronađe dete koje je bilo kidnapovano
iz kuće roditelja i odvedeno 1.400 kilometara daleko.
Zatim je 'pega-palo', ili neki njegov
ekstrakt za stimulisanje vidovitosti, dat jednom 17-godišnjem mladiću,
radniku u obližnjem šumskom preduzeću, koji nikada nije bio u Las
Vegasu. Uprkos tome, on je određenog dan, u zakazano vreme od 23 i 15
do 24 časa, uspeo da bude 'prisutan' u kockarnici, da detaljno opiše
izgled i sve što se tamo dešavalo - bez ijedne greške. Sledeći
'zamorčić' bio je jedan 80-godišnji starac L.P. koji je živeo u
podnožju planine Sijera se Monte Kristi. On takođe za života nikada
nije napustio svoje selo, nikada nije video tenisko igralište, nije čuo
za grad Sidnej u Australiji, pa čak ni za australijski kontinent. I
pored svega tofa, uz pomoć specijalnih psihonarkotika, uspeo je da se
'uključi' u jedan teniski meč koji se u to vreme eksperimentalno
odigravao u Sidneju i ostvari 'direktan prenos'.
Ribar iz Enrikvila koji se javio na
jedan lekarski pregled nije ni znao da se sa njime eksperimentiše, pa
je pod uticajem 'leka' koji su mu dali, uz preporuku da se 12 sati mora
uzdržavati od svake hrane, prebrojao novac i vrednosne paire u trezoru
jedne banke u Vankuveru. Eksperiment, kao i svi ostali, uspeo je preko
očekivanja, a izveštaj kaže da je najvažnije to što se 'testirani',
iako su za vreme oglada ostajali potpuno pri svesti, posle više nisu
mogli setiti šta se događalo za vreme delovanja droge. Čovek nije umeo
da kaže šta je video, šta je radio, šta govorio, a što je važan činilac
u primeni droge.
Američki marinci, njih 1.800, navikli na
sve moguće fizičke napore, javili su se februara 1961. da dobrovoljno
učestvuju u jednom 'bezopasnom' naučnom eksperimentu. Njime je
rukovodio general Rozberi, a nosio je neobičan zahtev: 'Operacija
ludost'. Vojnike su podelili u tri grupe, po šest stotina, a prema
podacima dokumentacionog centra američke armije koji je vršio snimanje,
prva grupa je bila izložena 'magli' koja je delovala kao snažno
sredstvo za smirenje živaca, ali uprekomernoj dozi.
Vojnici su lutali poljem pospani i
bezboljno, a kad bi im nešto zapovedili, izvršavali su naređenja slepo
i poslušno, čak su i pukovnici slušali najobičnije narednike. Vojnici
nisu govorili, nisu tražili ni vodu ni hranu, niti se žalili na umor.
Jeli su po zapovesti, mada su sigurno bili gladni. Satima su bili u
takvom stanju dok dejstvo droge nije prestalo. Posle se nijedan od njih
nije sećao eksperimenta.
'Magla' za drugu grupu vojnika
sadržavala je poznatu drogu LSD, pa su doživeli strah i halucinacije -
zbili su se kao ovce, lica zaklonili rukama, plakali i vikali. u nekim
trenucima hvatao ih je još snažniji talas panike pa su bežali bez
cilja, ne obazirući se na upozorenja sa razglasa. To stanje trajalo je
sedam do osam sati.
Sastojak koji je udisao treća grupa
vojnika ostao je u najstrožoj tajnosti, al ije sigurno u pitanju bila
posebna psihodroga koja ih je činila ratobornim i obuzetim željom za
uništavanjem 'protivnika'. Jedino u toj grupi bilo je ranjenih i onih
koji su se posle dugo morali lečiti da bi uspostavili duševnu
ravnotežu. Nakon ovoga, o tajnim eksperimentima počelo se govoriti u
javnosti, pa su oni ili prestali ili su još bolje sakrivani od
radoznalog naroda.
Godine 1961. pisano je o tabletama sa
određenim hemijskim materijama koje se unose u organizam osoba sa
kojima se obavljaju eksperimenti. Sastav im je takav da u organizmu ne
deluju sve do određenog trenutka, kada im se recimo, uputi specijalni
radio signal. Tada oni postaju 'tempirana bomba' koja menja čovekovo
psihičko stanje.izvešaj koji je prosleđen američkom Kongresu kaže:
'Nema više sumnje u to da smo u stanju da iz daljine utičemo na
ponašanje nekog čoveka. Možemo ga učiniti brutalnim, agresivnim ili
vrlo miroljubivim. Naš je najvažniji zadatak ovog trenutka razmišljanje
o tome kako da taj pronalazak posluži na najbolji način čovečanstvu.'
Kako bi to teledirigovani ljudi uopšte i
mogli da posluže za dobrobit čovečanstvu, osim ako se pod
'čovečanstvom' ne bi podrazumevala određena vojna sila u čijim bi se
rukama nalazio ovaj monstruozni izum - to u američkom Kongresu nisu
objasnili. Ali, neki događaji upravo sa početka 60-tih godina mogu da
postaknu sumnju da je droga 'pega-palo', ili neka njena laboratorijska
varijanta, uspešno primenjena, baš zbog onih svojstvava o kojim je bilo
reči - da čoveka čini voljnim da izvršava naređenja koja posle zaboravi
i da može da se u organizmu aktivira u pogodnom trenutku, kada to
naredbodavcima najviše odgovara.
Dvadeset i drugog novembra 1963. godine
u Dalasu, od ruke atentatora Lija Harvija Osvalda, stradao je Džon
Ficdžerald Kenedi, jedan od najpopularnijih američkih predsednika, ali
ni do dan danas, motivi tog ubistva nisu razjašnjeni. ispisane su na
tone novinskih stranica i feljtona, i o ubici i o žrtvi, ali se od
pretpostavki koje su se uvek vrtele u istom krugu, nije daleko odmaklo.
Li Harvi Osvald, bivši marinac, bio je po svemu sudeći beznačajna
ličnost, bez ikakvih ličnih i političkih motiva da ubije predsednika
Kenedija, a sve konstrukcije da je bio tajni agent ili obaveštajac
američkih, odnosno sovjetskih službi nisu dobile nikakve
zadovoljavajuće potvrde.
Od trenutka hapšenja pa sve do svoje
smrti, kada ga je takođe pod čudnim okolnostima, ustrelio jedan običan
ugostitelj po imenu Džek Rubi, Osvald nije rekao - ili nije mogao da
kaže - ništa posebno o motivima ovog zločina. Što se tiče razloga za
ubistvo predsednika Kenedija, neki tragovi, nezavisno od Osvalda,
vodili su do amričkih tajnih službi, ali nikakav dokaz da su one
organizovale atentat do danas nije pronađen.
Da li su se moćne službe, u čijim je
vrhovima skovana zavera da se ukloni predsednik Kenedi, poslužile
psihodrogom koja je od jednog Lija Harvija Osvalda načinila poslušnog
robota - izvršitelja savršenog zločina, a onda ipak rešili da unište
svaki mogući trag koji bi vodio do organizatora atentata time što će i
ubicu likvidirati. Ako išta drugo, i ovu mogućnost treba uzeti ozbiljno
koliko i sve druge, kad već te ruge nisu dovele do rešenja misterije
predsednikovog ubistva.