ŠTA GOVORE GLASOVI
DUŠE?
Veruje se da će naučnici tek u ovom veku moći da sagledaju suštinu
onoga što se vekovima naziva 'dušom', ali taj revolucionarni prevrat
neće se dogoditi u nauci - već u samom čoveku. Ljudska duša je
neistraženi okean i nismo ni sami svesni njenih mogućnosti. Navešćem
ovde čudna delovanja ljudske duše, psihe, nesvesnog ili kako god
drugačije nazivali to nešto što je u nama.
Jedna mlada žena u Škotskoj bila je u
telepatskoj vezi sa svojim malim sinom koji joj je jednom prilikom
rekao: 'Mama, ja mogu da vidim slike u tvojom glavi'! I stvarno, kada
bi majka nešto zamislila, na primer, neki predmet iz kuće, mališan bi
to odmah doneo. Jednom prilikom, dok su se vozili autom, dečak ju je
upozorio na predstojeću opsnost, tako da je ona na vreme mogla da
reaguje i izbegne sudar.
Jedna druga mlada majka je svako veče
kupala svoju ćerkicu, a to veče je osetila neodoljivu potrebu da izvadi
dete iz vode i izađe s njom iz kupatila. Dok je još bila na vratima,
teška saksija je pala u kadu, baš tamo gde je do malopre bilo dete!
Jedna Engleskinja je ispričala kako je
dok je sa mužem bila u bioskopu, a bebu ostavila kod kuće sa dadiljom,
osetila u sred filma miris dima. Odmah je tražila od muža da krenu kući
i on ju je poslušao. Kada su došli kući, dnevna soba bila je u plamenu,
a dadilja na podu u nesvesti. Beba je bila na spratu i uspeli su da je
spasu.
Žena iz Amerike koja je želela da usvoji
dete, jedne je noći sanjala mušku bebu tamne kose, tamne puti i tamnih
očiju, koju rađa plavuša svetle kose i plavih očiju. San je bio toliko
realan da je žena zapisala datum i vreme kada je usnila taj neobični
san. Dva meseca kasnije, ona je dobila poziv od agencije za usvajanje,
jer su imali bebu za nju. Kada je tamo došla i videla bebu, nije mogla
da veruje - dete je bilo potpuno isto kao i ono iz njenog sna, datum i
vreme rođenja su se poklapali, a čak je i bebina majka potpuno
dogovarala opisu iz sna!
U Rusiji, jedan posetilac, smestivši se
u gradskom hotelu, ustajao je svakog jutra pritiskan nekom
neobjašnjihvom unutrašnjom teskobom koja ga je tištila tokom celog
dana. To je potrajalo nekoliko dana uzastopno, sve dok nije, vođen
nekim unutrašđnjim glasom, premestio krevet na suprotan kraj sobe. Tek
je tada uspeo da se smiri i zaspe. Usred noći, probudio ga je snažan
tresak, jer se teška greda koja se nalazila iznad mesta gde je krevet
ranije bio, srušila na pod.
Ruski naučnik, dr Vladimir Mezencev
odbacuje bilo kakvu mistifikaciju oko ovih događaja i pokušava da
objasni sve fenomene vidovitosti i predosećanja. On tvrdi da je nauka
odavno dokazala da misaoni procesi, kjih čovek nije ni svestan, to
jest, podsvesna aktivnost mozga, igraju važnu ulogu u našem životu.
Mozak čoveka prima raznovrsne signale, kako od unutrašnjih organa, tako
i od spoljašnjeg sveta, međutim, svest ih ne registruje sve. Oči mogu
da ugledaju neki dragoceni predmet kako leži u travi, ali vizuelna
predstava može i da ne stigne do svesti ako ta osoba u tom
trenutku razmišlja o nečem drugom. Oči su, međutim, već opazile taj
predmet i poslale odgovarajući signal mozgu. Kasnije, taj signal može
ponovo da iskrsne u svesti, na primer - u snu! Spavač vidi sebe kako
korača putem i opaža taj predmet. Po dr mezencevu, čovek koji je čudov
se spasao od pada grede, pomerio je svoj krevet zato što je podsvesno
registrovao škripu grede iznad kreveta. Sluh je preko podsvesti
'informisao' o jedva čulnom škripanju, što je proizvodilo osećanje
teskobe preko dana. Na kraju, ni sam ne znajući zašto, čovek je
premestio krevet i spasao se. Da li se svi fenomeni mogu objasniti na
ovakav, u suštini, prilično jednostavan način? Da li je baš sve tako?
Nauka je do sada uglavnom odbijala da se
bavi pitanjima duše, a čoveka je proučavala kao fizičku tvorevinu od
krvi i mesa. Danas, kada je nova tehnologija dopustila neurofizičarima
da zavire u samu svetinju našeg mozga, ovaj problem, koji je ranije
smatran pravom isključivo religije, dobio je neočekivano neučni značaj.
Moguće je ispitati kako mozak funkcioniše i čime se sve bave naše
moždane ćelije i u kakvom su odnosu sa emocionalnim životom čoveka.
Mozak je fizički organ mišljenj,a razum
je njegovo personifikovano lice, a svest je nešto sasvim drugo - ona je
nepostojana i može da nas napusti, u snu, ili pod narkozom, slično
svetlosti sijalice koju uključujemo ili isključujemo. Svest je duša
razuma, ali šta je duša u svom čistom obliku? Na ovo pitanje nauka nije
odgovorila.
Danas znamo da je mozak podeljen na
specijalizovane segmnente, od kojih svaki posebno, kultiviše misli
određene vrste. Misao zaokuplja pažnju naučnika jer osećanja
predstavljaju glas duše. Njen trag u mozgu naučnici su otkrili, ali
nisu odgovorili na pitanje šta je ona u stvari. U međuvremenu,
izdvojivši u mozgu delove odgovorne za religiozna osećanja, naučnici su
počeli da govore o svojevrsnom 'duhovnom centru' koji je odgovoran za
mistično poimanje ovog sveta.
Od toga koliko će naš mozak biti zreo za
svesno samoposmatranje, zavisi da li će naučnici u ovom milenijumu
pronaći način da nepristrasno istražuju tajne duše. A, najvažnija stvar
od svega je da se ta istraživanja ne iskoriste protiv čoveka, jer
izglada su moći ljudskog mozga, ili duše, ogromne. A, kada su u pitanju
velike moći, tu se uvek nađu i oni koji bi to da upotrebe protiv samog
čoveka. Na nama je da izaberemo kojim će putem ići naše misli, a time i
naša duša.
AVETINJSKI DRUM ZA
ANAN
Jedne noći u aprilu 1962. godine, na deonici puta između Damfrisa i
Anana u Škotskoj, dva brata Ferguson, Derek i Norman, doživeli su svoje
najjezivije iskustvo u životu. Oni su svoj kratki odmor provodili
obilazeći Škotsku. Derek je vozio očeva kola, a pri povratku kući u
Anan, zaustavili su se na benzinskoj pumpi u Damfrisu, koji je bio
udaljen oko 20 km od Anana. Otatle ih je čekala poslednje deonica puta
- ona koju neće zaboraviti do su god živi!
Bila je skoro ponoć, ali su braća mogla
jasno da razaznaju beli drum koji se pružao pred njima obasjan
mesečinom. Derek je upravo rekao svom bratu da su njihova kola izgleda
jednina na putu, kada je pred njima proletelo nešto nalik na veliku
kokošku koja je zatim nestala istog trenutka kada im se učino da će da
udari u vetrobransko staklo. Derek je zaokrenuo kako bi izbegao čudnu
priču, ali ih je onako prestravljene čekalo nešto još mnogo gore.
Tek što su se bili povratili od velikog
iznenađenja i šoka, kada su ugledali neku staru ženu koja se žurno
približavala njihopvim kolima mašući raširenim rukama - da bi odmah
ptom i ona nsestal u vazduhu baš kada je izgledalo da će kola da je
udare. Iza nje je tada nastupila beskrajna povorka utvara koje su
iskrsavale naizgled niotkuda: velike mačke, divlji psi, ogromna živina,
kao i neobične spodobe, a među njima i jedan starac dugačke kose koji
je vrištao. Zastrašujući prizori i glasovi sasvim su raspametili
starijeg brata koji je vozeći počeo da krivuda, nastojeći da ne udari
te prilike koje su nadirale prema kolima.
Kada je uvideo da ta misteriozna bića
nijednom nisu udarila u kola, Derek je pomislio da je sve to što vidi
samo plod njegove uobrazilje, ali kada je bacio pogled na svoga brata
koji se široko otvorenih očiju šćućurio na sedištu pored njega, bilo mu
je jasno da o nisu halucinacije. I mlađi brat je iso tako gledao te
užasne prilike.
Dok su se probijali kroz buljuke tih
avetinjskih spodoba divljačkog izgleda, oba mladića su primetila da je
u kolima znatno zahladnelo iako ih je do tada oblivao znoj. Derek je
kasnije pričao: 'Imao sam utisak da su mi ruke otežale i da neka sila
pokušava da upravlja automobilom. upravljanje autom je postalo izuzetno
teško. Činilo nam se da se gušimo, pa sam otvorio prozor da uđe malo
svežeg vazduha, ali je napolju bilo toliko hladno da sam odustao i samo
sam se usredsredio na volan, dok su piskavi smeh i cerekanje
podrugljivo ismevali nedaću u kojoj smo se našli brat i ja. Potpuno sam
siguran da su tada pokušavali da nas skrenu s puta i da bi posle toga
došlo do kobnog udesa.'
Naposletku je Derek zaustavio kola, a
istog trenutka kao da ih je napala neka moćna sila - dvojica mladića su
osetila kako nešto udara po kolima i da ih tako snažno klati da im se
zavrtelo u glavi. Kada je Dereku pripala muka, on je naglo otvorio
vrata i iskočio napolje. Tog trenutka sve se utišalo, a drum i okolni
predeli bili su potpuno pusti. Međutim, čim se vratio u kola i zalupio
vrata, drmusanje i udaranje su se nastavili uz vanzemaljski smeh. Počeo
je da duva jak vetar i imali su utisak da neko svom silom udara
pesnicom u kola sa svih strana.
Derek je zaključio da je najpametnije da
požure i što pre stignu kući u Anan. Ponovo je uključio motor i
nastavio da vozi kroz noć koja je i dalje bila prepuna avetinjskih
prilika koje us se preteći naglo približavale niotkuda i glasova koji
su dolazili iz svih pravaca. Ove neobične utvare stale bi ispred kola
kao da provociraju vozača da ih pregazi, ali i pored toga što su ga
ruke neizdrživo bolele, Derek je vozio pravo, a spodobe bi se
rasplinule u vazduhu onog trenutka kada je izgledalo da će ih kola
udariti. Za sve to vreme Derek je bio svestan da njegov mlađi brat sedi
pored njega obuzet užasom.
Ubrzo zatim braža Ferguson su primetili
na mračnom drumu ispred njih neko crveno svetlo, a kada su se
približili, bilo im je lakše kada su videli da su to štop svetla jednog
velikog kamiona za prevoz nameštaja. Ali, tek što se Derek obradovao
što je ugledao naizgled normalan predmet na ovom avetnjskom drumu,
ustanovio je da se kamio približava suviše velikom brzinom i da će doći
do sudara. Fizički i psihički iscrpljen svim ovim događajima, na svoj
užas je ustanovio da nije u stanju ništa da preduzme kako bi izbegao
sudar. Njegova noga je odbila da prestane da pritiska papučicu za gas.
Bratu je doviknuo da bude spreman za sudar, a kada su udarili u kamion,
on je jednostavno nestao.
Uništenih živaca, premoreni i bez trunke
snage, nastavili su da voze sve dok Derek nije ustanovio da su kola
usporila i da skoro mile po putu. Postao je ujedno svestan da su buka i
jak vetar prestali i da se približavaju svom mestu. Sve ovo je trajalo
nekih pola sata. Kasnije je Derek razgovarao sa jednim prijateljm koji
je tokom Drugog svetskog rata bio stacioniran u blizini Anana. On je
tada često bio u prilici da čuje priče o tome ako se u tom kraju ljudi
bave vradžbinama, dok mu je drugi prijatelj potvrdio da je čitao o
fantomskom kamionu za nameštaj za koji se znalo da se pojavljuje u
blizini.
Treba napomenuti da ni braća Ferguson
niti bilo ko iz njihove porodice nisu imali bilo kakvo paranormalno
iskustvo, niti im se kasnije nilo šta slično ponovo desilo.
KGB OTVARA DOSIJEA O
PARANORMALNOM
Rusija je otvorila dosijea KGB-a i otkrila da je tajna policija, još u
vreme Lenjina i Staljina, počela da proučava paranormalne pojave.
Nastojali su da otkriju kako bi ekstrasenzorne sposobnosti mogle da se
iskoriste protiv neprijatelja i za ssznavanje njihovih najskrivenijih
tajni. Traba li se čudite zašto su to radili?
Telepatija bi, ako bi se vešto
koristila omogućila ulazak u um šefova stranih država, ali isto tako, i
svojih oficira i visokih funkcionera i postala neprevaziđeno oružje
superšpijunaže. Telekineza bi mogla da se koristi za ubijanje i
razaranje na daljinu. Vidovitost je takođe mogla da se iskoristi za
saznavanje i predupređivanje budućih akcija neprijatelja, i tak odalje,
paranormalne mogućnosti su ogromne.
Sedamdesetih godina XX veka, KGB je
proučavao uticaj psihokineze na ljudsko telo. U središtu tih
istraživanja bio je medijum Nelja Mihailov iz Lenjingrada, koja je
mogla da pomera predmete na daljinu! Mihailova je, osim toga, sama sebi
izazivala opekotine trećeg stepena na stomaku, i to - snagom misli! Šef
Katedre za teoretsku fiziku prestižnog Univerziteta u Moskvi izjavio je
da Mihailova zrači oblikom energije koji je potpuno nov i nepoznat.
Posle svakog eksperimenta, stoji u
dosijeu KGB-a, Nelja Mihailova je gubila na težini. Za pola sata mogla
je da izgubi višđe od 1,5 kg, kao da je samu materiju svoga tela
pretvorila u energiju. Istraživanja zapadnih naučnika koji su
kontaktirali sa sovjetskim koelgama za vreme hladnog rata, pokazala su
da su i zapadni mdijumi gubili na težini prilikom ekperimenata sa
psihokinezom. Dve naučnice su objavile o tome i knjigu čije je
štampanje 1975. godine finansirano iz tajnih fondova KGB-a. Zvuči
neverovatno, ali sovjetska tajna služba je to uradila iz dva razloga:
prvo, želeli su da podstaknu američke kolege da omoguće uvid u svoja
istraživanja paranormalnog, i drugo, želeli su da im stave do znanja da
su u tome mnogo više napredovali. S druge strane, međutim, Amerikanci
su nastavili da taje svoju dokumentaciju.
Zapadni naučnici su upućeni i u ruske
pretpostavke o fenomenu NLO-a. Rusi su, naime, bili uvereni da postoji
čvrsta veza između parapsiholoških sposobnosti i sedočenja o bićima
koja potiču - ne sa drugih planeta, već iz drugih dimenzija. U ruskim
dosijeima krije se čitav niz drugih, gotovo neverovatnih stvari. Oni,
na primer, otkrivaju da je sam otac sovjetske parapsihologije, fiziolog
Leonid Vasiljev koristio telepatiju da bi 'kondicionirao' Staljina.
Tako je ruski vođa 1923. godine dao Vasiljevu zaduženje o kojem je
naučnik već dugo sanjao - da o državnom trošku na Mentalnom insitutu
Bahtarev proučava telepatiju.
Rusi su, isto tako pomno proučavali i
hipnozu, bioenergiju i sve ostale oblasti paranormalnog. No, pitanje je
da li su dosije iz kojih neke pojedinosti procure, ona prava, ili neko,
iz svojih tajnih ciljeva, i dalje na kašičicu objavljuje samo poneka
saznanja?
DA LI JE SJEDINJENE
AMERIČKE DRŽAVE STVORIO SATANISTA?
Da li je rat za američku nezavisnost rukovođen iz tajne paganske sekte?
Bendžamin Frenklin nije bio samo naučnik koji je radio prve
eksperimente sa elektricitetom, već i filozof, ali je najpoznatiji kao
političar zahvaljujući tome što je učestvovao u stvaranju američke
Deklaracije o nezavisnosti 1776. godine. Bio je harizmatična ličnost,
ali je iz njega izbijalo i nešto zabrinjavajuće. Meri šeli, pisac
čuvenog romana 'Frankenštajn', pričala je da ju je za ime
naučnika-monstruma koji je stvorio čudovište, osim što je dobro
zvučalo, inspirisao upravo Bendžamin Frenklin.
Frenklina kao naučnik imao je nesumnjivo
neobična interesovanja i, kako kažu dobro upućeni, ne jednom je
potvrdio da je intimni prijatelj sa ser Dešvudom iz 'crne opatije' u
Medmenemu. Ser Frensis Dešvud (1708-1781), pšolitičar i britanski
ministar finansija, osnovao je 1751. godine 'Klub vatre pakla' - Hell
Fire Club. Ti tajanstveni i supertajni krugovi upražnjavali su vrlo
neobične ritualne. U svojim ceremonijama, koje su služile
'Dvanaestorica nevernika', prizivali su, između ostalog, i Lucifera i
skrnavili raspeće.
Jeziva fama 'Kluba vatre pakla' ubrzo se
proširila, a posle ukaza britanskog kralja, koji je otvoreno napao
uvredu 'svete religije', ćlanovi Kluba morali su da napuste opatiju u
Mednemenu na reci Temzi i povuku s u pećine Zapadnog Vajtkomba. Moto
Kluba isti je onaj koji je asnije preuzeo Alister Krouli
'Radi što ti je volja'.
Đavolsko ime Dešvudovog reda bilo je
'Vitezovi svetog Franje od Vajtkomba', a 'sveti Franja' nije bio niko
drugi do sam lord Dešvud. Članovi su regrutovani među aristokratijom,
političarima najviših nivoa i najpoznatijim umetnicima. Sastajali su se
posebnim danima, kada su oko Ser Frensisa Dešvuda sedeli grof od
Sendviča - prvi lord Admiraliteta britanske mornarice, pesnik Pol
Vajthed, poznati političar i budući gradonačelnik Londona Džon Vilkis i
druge najpoznatije ličnosti. Zna se da je nekim ceremonijama
prisustvovao i sam Bendžamin Frenklin.
Učešće istaknutog američkog borca za
nezavisnost neizostavno nas novodi da se zapitamo nije li nezavisnost
SAD zapravo tajno i pripremana na sastancima u pećinama Vajtkomba? Šta
se događalo na tim sastancima, nikada nije otkriveno, a i o ritualima
se zna vrlo malo, jer je sekretar Pol Vajthed sva dokumenta i anale
bratstva spalio. Neki tvrde da je 'Klub vatre pakla' zapravo bio tajno
pagansko društvo, koje je praktikovalo rituale tantrizma, odnosno crnu
magiju i dostizanje 'oslobađanja' vođenjem ljubavi.
Ima indicija i da je Klub Vatre pakla
bio tajno društvo posvećeno nečastivom - sotoni. Po nekima, ono još
uvek postoji. U krugovima ezoterije čuje se da 'Klub vatre pakla' i
anas postoji i je njegov dobro skriveni centar za inicijativu negde u
srednjoj Irskoj. Njegovim članovima je naređeno da ćute, a za izdaju i
odavanje tajni predviđene su užane kazne.
Pitanje je koliko se mračni i užasni
ezoterizam satanskih krugova integrisao sa stvarnom svetskom moći i ako
je to tačno, koliko je uticao na stvaranje istorije savremenog sveta,
ostaće tajna. A što se tiče 'Kluba vatre pakla', sasvim je izvesno da
je u vreme britanske imperije imao veliku moć. A, s obzirom na današnju
moć britanske imperije, ima je i dana danas.
TAJANSTVENI ANĐEO
SMRTI
Vekovima je Strašni kosac bio kulturološka ikona, ali manje je poznato
da on zaista postoji - kaže M.Čorvinski, koji je širom sveta sakupio
više od stotinu opisa od kojih se ledi krv u žilama. On kaže: 'Ljudi
koje sam intervjuisao potpuno su iskreni. Ima slučajeva u kojima je
bilo nekoliko očevidaca, gde su dve ili više osoba videle Strašnog
kosca iako uopšte nisu poznavale pokojnika'. Mnoge od tih izveštaja,
Čorvinski je čuo od bolničarki i drugog osoblja u bolnicama.
Iznenađujuće je da Anđeo smrti često
razgovara sa umirućima da bi ima olakšao rastanak sa životom. Neki
tvrde da je on spreman da malo proćaska sa onima koji prisustvuju
nečijoj smrti, u nastojanju da ih malo smiri tokom tog njihovog
emocionalnog stresa. U mnogim slučajevima Strašni kosac je daleko od
toga da deluje zastrašujuće. Pre bi se moglo reći da on ček, umesto da
aktivno zahteva smrt. Strašni kosac je u stvarnom životu ljubazan i
strpljiv.
Jedna 76-godišnja bivša bolničarka
opisala je svoj susret sa Koscem. U prvi mah žena je pomislila da vidi
nekog kaluđera kako stoji pored kreveta jedne stare žene - ali onda je
za trenutak ugledala njegovo lice ispod kapuljače. Ona priča: 'Lice mu
je bilo lobanja sa dve male vatre umesto očiju. Njegove skeletne ruke
bile su strpljivo presavijene jedna preko druge unutar tamnih rukava
njegove mantije. moj utisak je bio da on čeka i to vrlo
strpljivo.
U retkim prilikama, Anđeo smrti ubeđuje
ljude da se drže života, ili čak - spasava nihov život. Na primer,
jedan Njujorčanin je ispričao o noći u kojoj je u svojoj trpezariji
osetio nečije čudno prisustvo. Čovek se osvrnuo oko sebe i ugledao
jednu figuru u crnoj mantiji sa kapuljačom i sa blistavo belom
lobanjom. Držao je u rukama kosu i naprosto gledao u mene. Osetio sam
kako me preplavljuje neka hladna jeza. Sledećeg trenutka Strašni kosac
je skliznuo kroz vrata i kod kupatila iščezao. Kada je čovek požurio u
kupatilo zatekao je svoju ženu onesvešćenu od prevelike doze lekova.
Žurno ju je prebacio u bolnicu gdfe se ona ubrzo oporavila. U
najčudnijem slučaju M.Čorvinskog, jednu ženu iz Merilenda spasao je
lično Strašni kosac. Ona je upala u zaleđenu baru i nalazila se na
ivici smrti kada je bila izvučena ispod leda - ručicom njegove kose.
Strašnog kosca obično predstavljaju kako
nosi peščani časovnik - simbol prolaznosti vremena - ili kosu, koja
oličava njegovu žetvu ljudskih duša. Prva poznata ilustracija
Anđela smrti kao skeleta u dugačkoj crnoj odeći sa kapuljačom datira od
pre 500 godina.
DUH PROVERAVA
INSTRUMENTE U AVIONU
Visoko na nebu, kapetan Bob Loft i inženjer D.Repo vršili su pripremne
radnje za prizemljenje aviona 'Lokid trajstar', let 401 na liniji
Njujork-Majami. Data je naredba da se izbaci stajni trap i Bob Loft je
pogledao na tablu sa instrumentima. Izgleda da se desilo nešto
nepredviđenom jer je jedna lampica stalno treperila - prednji točak
nije izbačen.
Bob je po odobrenju kontrole letenja
izravnao visinu i krenuo u kruženje, dok je istovremeno komande
prebacio na autopilota. Za to vreme D.Repo je pokušavao da utvrdi da li
je točak izašao ili nije. Postojala je mogućnost da je greška u samoj
lampici i kapetan se dao na posao da to ustanovi. Okrenuo se u zedištu
kako bi došao u pogodniji položaj da odvije lampicu.
Dok se okrenuo i nameštao, slučajno je
zakačio i isključio autopilota. Još je bio zaokupljen lampicom, kada ga
je nešto nateralo da se okrene napred., prema čeonom vetrobranu kabine.
Jurii su strmoglavo prema vodenoj površini. Jedan pogled na tablu sa
instrumentima bio je dovoljan da odmah shvati šta se desilo, ali
vremena za ispravljanje nije bilo. Avion na letu 401 zario se u
močvaru. Piloti i 97 putnika izgubili su život.
Letelica nije bila potpuno uništena.
Sedišta i kuhinja bili su u prilično dobrom stanju. Svi delovi koji
nisu bili potpuno uništeni, vraćeni su kompaniji Lokid. Popravljeni
delovi ugrađeni su u nove aparate, a kuhin ja je ugrađena u novi avion
sa oznakom 318. Početkom 1973. godine, sa njujorške piste je poleteo
'Lokid trajstar' broj 318. Među putnicima su bili podpresednik
kompanije 'Istern Erljans' i članovi više pozada koji su se vraćali sa
dužnosti. U prvoj klasi, potpredsednik je ugladao prazno sedište pored
jednog kapetana aviona koji nije bio na dužnosti. Seo je do nejga i
nameravao da započne razgovor. Odvojivši pogled od prozora, kapetan se
naglo okrenuo prema njemu. Bio je to Bob Loft. Uplašeni podpredsednik
je ustao i pohitao u pilotsku kabinu po pomoć. Međutim, kada se vratio
sa glavnim stjuartom, sedište do nejgovog bilo je prazno.
Sledeća misterija dogodila se uoči
jednog leta za Floridu. Inženjer je ušao u kabinu da proveri
instrumente. Prilika u uniformi već je bila unutra i sedela na sedištu.
Kada su mu se oči privikle na polutamu, inženjer je prepoznao Dona
Repoa, koji mu se obratio i rekao: 'Nema potrebe da proveravaš
instrumente, ja sam to već učinio'.
Bilo je i takvih koji i dalje nisu
verovali u priču o sablasnim pilotima. Jedan od njih je bio i izvesni
kapetan aviona DC-9 iz flote 0Isterne Erljanza'. Hteo je da se uveri
svojim očima, pa je pred let iz Majamija za Atlantu, ušao u kabinu da
proveri instrumente. Sa komandne table u njega je gledalo lice Dona
Repoa i začule su se reči: 'Nikada više nijedna nesreća neće zadesiti
neki Lokid trajstar. Mi nećemo dozvoliti da se to desi'.
Posle toga, još jedan kapetan se suočio
sa duhovima ovih letača, a isto vaši i za stjuardesu koja je imala
susret sa Bobom Leftom, kada ju je kapetan pitao za malog njenog malog
sina i da li ozbiljno namerava da napusti letenje. To ćaskanje je
trajalo oko četiri minuta.
Osamnaest meseci od dana pojavljivanja
fantomske posade obavljen je nesvakidašnji obred u letelici broj 318.
Drugi oficir tehničkog održavanja,. inače ezoteričar, dobio je dozvolu
da obavi ritual isterivanja duhova. Posada, unezverena sve učestalijom
pojavom duhova, za to vreme se naglas molila. U trenutku kada j drugi
oficir poškropio kuhinju svetom vodicom, ukazao se lik Dona Repoa i
istog momenta nestao. To je bila poslednja pojava sablasnih avijatičara
na avionu broj 318.
¦ Klik
Gore na Sliku - Prikaz; ¦ Ponovni Klik -
Brisanje

Misterije
Sveta - Ostali Tekstovi

Pogledajte
i ostale super zanimljive rubrike na sajtu