Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Žrtve Svemirske Trke

   Pod pritiskom političara, ponekad su svemirske rakete morale biti lansirane u kosmos i pre nego što su testirane i tehnički bile spremne. To je dovodilo do katastrofa o kojima se do nedavno ništa nije znalo, jer su bile sakrivene daleko od očiju javnosti!

Osmeh gore Osmeh na lice:  
       Suparništvo između SSSR i SAD u osvajanju svemira bilo je tako žestoko da su i jedna i druga strana povremeno bile spremne da se upuste i u nepromišljene rizike, samo da bi, makar za pedalj, izmali svom velikom konkurentu. Ovde ćemo razmotriti dve velike nesreće koje su zadesile sovjetski kosmički program.
   Na dan 3. augusta 1957. jedna sovjetska R-7 raketa Semjorka - Mala sedmica, kako su je nazivali ljudi koji u bili zaduženi za nju, poletela je simuliranom trajektorijom nuklearnog udara. Dva meseca kasnije, 4. oktobra, R-7 je obavila lansiranje Sputnjika i svemirska trka se ozbiljno zahuktala. Sledeći trijumf rakete R-7 usledio je 12. aprila 1961. godine, kada je u orbitu oko Zemlje izbacila Jurija Gagarina. Zvuči neverovatno, ali ta starinska raketa još i danas je u upotrebi, odnoseći kosmonaute do orbitirajuće svemirske stanice Mir.
    Svemir je bio prirodna sredina rakete R-7, Ona nije predstavljala neko sjajno vojno oružje, bilo je potrebno čak pet časova da bi se ova raketa napunila gorivom, a to nije bilo praktično u eri nuklearne strategije 'trominutnog upozorenja'.Sovjeti su morali da iznađu neki strateški projektilkoji bi bio kadar da krene posle mnogo kraće pripreme i tako održi korak sa američkim oružjima Polaris i Minitmen.
    Problem je bio u tome što je R-7 koristio tečni kiseonik, koji je bio veoma efikasan dok je sagorevao unutar motora, ali se nije mogao duže držati na lansirnoj rampi - posle nekoliko časova on se, neizbežno, zagrevao i pretvarao u gas. Pritisak u rezervoarima penjao se ka tački prskanja, pa je akumulirani gas morao da bude ispušten ventilima, a zatim zamenjen svežom, superhladnom tečnošću.
    U oktobru 1960. godine, jedan novi prototip rakete, R-16, bio je postavljen na lansirnoj rampi u Bajkonuru. Bajkonur bio je ruski ultratajni ekvivalent američkom Kejp Kenediju. Očekivalo se da će to biti pouzdana vojna alternativa za R-7, a pored toga da će biti sposobna za letove u svemir. Nažalost, pokazalo se da je to bila najveća pojedinačna raketna katastrofa u istoriji.
    Kao što to često biva sa raketnim tragedijama, tu politika igra važnu ulogu. Tadašnji sovjetski lider Nikita Hruščov upravo se bio vratio sa jedne konferencije u Ujedinjenim Nacijama, gde se hvalisao sovjetskom vojnom nadmoći, imajući posebno na umu tajni projekat R-16. Bukvalno je vikao: 'Mi izbacujemo projektile kao kobasice iz mašine'! Sada je hteo da to i dokaže. Naredio je maršalu Mitrofanu Nedeljinu, zaduženom za razvoj balističkih projektila, da odmah ode u Bajkonur i da tamo nadzire prvi let rakete R-16.
    Vojska je htela da ima raketu sa brzim reagovanjem, a R-16 se mogla napuniti gorivom i pripremiti za akciju čak nedeljama ranije zatp što su njeni konstruktori napustili super-hladni tečni kiseonik i kerozin i zamenili ih azotnom kiselinom i hidrazinom. Te himikalije mogle su da budu uskladištene tokom dugog perioda unutar rakete pri normalnom pritisku i temperaturi, bez ventilatora. Projektili R-16 mogli su da budu držani u stalno pripravnosti, spremni da udare po ciljevima na Zapadu odmah po prijemu naredbe.

STRAŠAN PRIZOR
   
    Tako je bilo u teoriji, ali praksa je nešto sasvim drugo. U praksi, 'uskladištljiva' goriva nisu se mogla uskladištiti! Bila su opasno korozivna i raketa jeprocurela. Bilo je potrebno mnogo više pažnje nego što su njeni konstruktori obećavali. na dan 23. oktobra lansirno postolje bilo je zakrčeno mladim tehničarima koji su pokušavali da srede probleme.
    Dok se nulti čas polako približavao, iz osnovice R-16 počela je da kaplje azotna kiselina. U tom trenutku trebalo je da Nedeljin naredi ljudstvu da napusti lansirnu rampu, ali on kao da nije obraćao pažnju na rizik. Poslao je nove destine tehničara na rampu da zategnu ventile, zaustave curenje i lansiraju raketu u vazduh.
    Njegove instrukcije bile su toliko sumanute da posada na tlu nije znala kako da postupi. U bunkeru za ispaljivanje, prva stvar koju je trebalo učiniti bila je da se preudese elektronske sekvencije - redosledi, i da se one isključe pre nego što budu kadre da odašilju raketi nove signale za ispaljivanje. Nedeljin je naredio da se sekvencije za ispaljivanje provere i odlože, ali ne i da budu isključene.
    Na neki način, jedna pogrešna komanda bila je dostavljena gornjem stepenu rakete R-16. Njen motor je startovao, probušivši rupu na vrhu donjeg stepena, koji je eksplodirao, usmrtivši trenutno sve ljude koji su se nalazili na lansirnoj rampi. Ostavši bez ikakve potpore, gornji stepen se sunovratio na tlo, sipajući gorivo i plamen svuda okolo. Nove asfaltne ploče na okolnoj platformi i prilaznim putevima istopile su se na paklenoj temperaturi, a onda počele i da gore.
    Ljudi su nagrnuli da beže pokušavajući da spasu živote, ali ih je u tome omeo strašni katran koji je goreo svuda oko njih. Požar se proširio hiljadama metara, a talas vatre gutao je sve i vakoga na putu. Više od 190 ljudi bilo je ubijeno, uključujući i Nedeljina, koji je stajao nekdaleko od lansirne rampe, kad je žestoki talas upaljenih hemikalija sunuo prema njemu.
    Čitav Sovjetski Savez bio je ožalošćen kad je objavljena vest da su maršal Nedeljin i nekoliko viših oficira nastradali u 'vazduhoplovnoj nesreći'. Odsustvo 190 poznatih lica postalo je očigledno hiljadama svemirskih radnika izvan bajkonura, ali nikome - čak ni ožaloščenim majkamam, nije bilo dozvoljeno da govore o tragediji.

UZALUDNA UPOZORENJA
   
    U proleće 1967. godine, razvoj čuvene sovjetske svemirske kapsule Sojuz primicao se ključnom prvom letu. na dan 22. aprila ministarstvo propagande osećalo se dovoljno samouverenim da međunarodnoj pres agenciji UPI aopšti neke vesti: 'Predstojeća misija će uključivati najspektakularniji sovjetski poduhva u istoriji - pokušaj spajanja dva broda i razmenu posada'!
    Prvi test Sojuza sa ljudskom posadom bio je poveren kosmonautu Vladimiru Komarovu. Očekivalo se da će njegovo lansiranje biti sutradan propraćeno lansiranjem i drugog Sojuza, u kojem će biti tri člana posade: Valerij BIkovski, Jevgenij Hrunov i Aleksej Jelisejev. Dva Sojuza trebalo je da se spoje, a zatim da Hrunov i Jelisejev načine svemirsku šetnju do Komarovljeve kapsule i sednu na njegova dva rezervna sedišta, ostvarujući tako još jedno 'prvi put' - odlazak u svemir jednim brodom i povratak kući drugim.
    Sve je bilo isplanirano kao proba za buduću lunarnu misiju. Sojuz još nije raspolagao hermetičkim tunelom za spajanje, pa je jedini način da se razmene posade između kapsule i budućeg lunarnog landera bila svemirska šetnja od jednog otvora do drugog. Gazde iz Kremlja htele su da se spajanje obave u vreme oko 1. maja da bi se tako obeležila 50-godišnjica Oktobarske revolucije. Koncept stvaranja svojevrsne 'unije' između dva svemirska broda bio je izvanredno simboličan, naročito za vlast opsednutu simbolima.
    Godine 1982. inženjer Viktor Jevsikov, koji je svojevremeno bio član tima za razvoj Sojuza, priznao je iz svog bezbednog utočišta u Kanadi da je bio izvršen veliki politički pritisak da dva broda krenu blagovremeno na orbitu. On je rekao: 'Šefovi misije znali su da Sojuz nije bio lišen mana i da bi bilo potrebno još neko vreme pa da on postane operativno upotrebljiv, ali Komunistička partija je naredila da se lansiranje na svaki način obavi'.
    Dok se nulti čas za misiju približavao, tehničari su ustanovili čak 203 pojedinačne greške na Sojuzu koje je trebalo otkloniti. Gagarin je bio blisko umešan u to kritično procenjivanje. Do 9. marta on i njegove kolege načinili su jedan dokument od deset kucanih strana, koji je detaljno opisivao sve probleme. Ali, niko nije znao šta da uradi sa tim. U SSSR-u je glasnik bivao okrivljen za rđave vesti. Niko se nije usuđivao da ode u Kremlj i zatraži od novog sovjetskog lidera Leonida Brežnjeva, da stiša političku uspaljenost i odloži lansiranje dok se problemi ne reše.
    Kosmonauti i svemirska birokratija na kraju su odlučili da pribegnu jednoj vekovima staroj tehnici. Zavrbovali su jednog nepristrasnog glasnika van Sojuz progama da u njihovo ime isporuči dokument, a to je bio Gagarinov lični KGB nadzornik, Venjamin Rusajev. Rusajev je odneo popis Sojuzovih nedostataka Georgiju Cinevu, svome neposrednom starešini u KGB-u. Cinev je bio blizak prijatelj Leonida Brežnjeva. Zajedno su se borili tokom rata, a bili su čak i u srodstvu preko bračnih veza. Ako je neko mogao da isporuči jednu važnu poruku direktno Brežnjevu, onda je to bio Cinev.
    Ali, Cinev se brzo uspinjao na hijerarhijskoj lestvici unutar KGB-a, u čemu mu je pomagao njegov pokrovitelj u Kremlju. Nije hteo dozvoliti da ova zavrzlama poremeti tako prijatan odnos. Dokument o Sojuzu nikada više nije bio viđen, a Rusajev je razrešen svih dužnosti vezanih za svemirski program i prebačen u jedan beznačajan odsek van Moskve, podaleko od svih kosmonauta. Posle je izjavio: 'Sledećih dest godina držao sa pognutu glavu kao neki pustinjak'.

STRADANJE KOMAROVA
   
    Rano izjutra 23. aprila 1967. godine, letelica Sojuz bila je prislonjena uz kranna Bajkonuru, spremna za lansiranje prema prvobitnom voznom redu. Arhivski snimci načinjeni pred let prikazuju nesrećnog Komarova i nekolicinu veoma nervoznih tehničara. Bilo je to kao da su svi znali da im predstoji rđav dan gde im se sprema nešto vrlo loše. Komarov se suočio sa problemima čim je stigao do orbite. Jedan od dva panela za solarnu energiju nije se razvio, u kompjuterima za navođenje nestalo je struje. Lansiranje drugog Sojuza, u kojem bi posadu sačinjavali Jelisejev, Hrunov i Bikovski, bilo je obustavljeno, dok su se kontrolori na tlu svojski upinjali da otklone kvar na električnim instalacijama Komarovljevog broda.   
    Posle 18 orbita i 26 časova, problemi još uvek nisu bili rešeni i šefovi u Bajkonuru odlučili su da prekinu misiju tokom sledeće orbite. Komarov je imao velikih poiteškoća pri usmeravanju svoje letelice u odgovarajuću povratnu putanju i žalio se komandnom centru: 'Ovaj vražji brod! Ništa čega se dotaknem ne funkcioniše ispravno'.
Ostavši bez sistema za navođenje, Komarov nije uspevao da održi svoj brod pod fiksiranim uglom, a kad je ovaj počeo da se vrti , ispalio je kontrolne mlaznice u pokušaju da ga stabilizuje. Na nesreću, konstruktori broda smestili su potisne mlaznice suviše blizu navigacionim senzorima za ravnanje prema zvezdama, pa su osetljiva sočiva bila zamagljena i nisu više mogla da registruju zvezde. Prolazeći preko noćne strane neba i tražeči neku očigledniju referentnu metu za svoje zamagljene isnstrumente, Komarov je morao da koristi Mesec u očajničkom nastojanju da izvede pravilno usmeravanje broda.
    Glasine o dijalogu između Komarova i zemaljske kontrole cirkulisale su tokom mnogih godina, bazirane na izveštajima osoblja američke Agencije za nacionalnu bezbednost - NSA, u jednoj bazi za hvatanje radio sinala nedaleko od Istanbula. U augustu 1972. godine, jedan NSA analitičar, intervjuisan pod imenom Vinslou Pek (pravog imena PEri Felvok), dao je potresan izveštaj o onome što je čuo. On kaže: 'Znali su da imaju velike probleme otprilike dva sata pre nego što je Komarov umro, i trudili su se svim silama da ih reše. Mi smo snimili na traci dijalog između njih. Lično ljudi iz Kremlja obratili su se Komarovu. Plakali su i govorili Komarovu da je heroj. I njegova žena mu se obratila i razgovarali su neko vreme. Rekao joj je kako da sredi neke njihove poslove i šta da uradi sa decom. Bilo je zaista strašno. Tokom poslednjih nekoliko minuta on se bukvalno raspadao'.
    Nakon Komarovljevog grozničavog ulaska u više slojeve atmosfere, jedan mali pomoćni padobran se otvorio, ali glavni padobran na zadnjem delu se, nakon otvaranja, zapleo sa njim, verovatno zato što se brod nekontrolisano vrteo. Nije postojalo ništa što bi usporilo silazak letelice i Komarov je tresnuo o stepu nedaleko od grada Orenburga svom silinom nekog neobuzdanog meteorita teškog 2,8 tona. Brod se smrskao, retrorakete za kočenje eksplodirale su od udara, sagorevši ono malo olupine što je preostalo.
    Ljudi iz odreda za spasavanje bacali su pregršti zemlje na vatru, nastojeći da je ugase. Njihova radio poruka bazi bila je smušena i nekoherentna, govorila je nešto o kosmonautu kome je potrebna hitna medicinska pomoć. Ali, petna kost jedne noge bila je jedini čvrsti ostatak Komarovljevog tela koji se mogao identifikovati među ugljenisanim ostacima. - Izvor: Treće Oko (Jun 1999.)
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana