Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Sve o Snovima

   Od svih neobičnih i misterioznih pojava, san je iskustvo koje je u najvećoj meri zajedničko svim ljudima. Sreće se kod svih naroda, a u usmenim predanjima i u prvim pismenim izvorima ostali su podaci i zapisi o snovima i pokušajima njihovog tumačenja.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
   Ono što je snovima dalo težinu i značaj jeste to što se se mnogi istaknuti mislioci spotakli o predviđajuću i opominjuću funkciju snova i o tome ostavili mnoge pisane dokumente. 'U svakome od nas postoji drugo Ja koje mi ne znamo. Ono nam govori kroz snove da nas vidi drugačije nego što sami sebe vidimo.
    Kada se nađemo u teškoj situaciji, za koju ne vidimo rešenje, drugo Ja nam ponekad upali svetlost koja radikalno menja naš stav' - pisao je početkom prošlog veka Jung.
    Bezbrojni su primeri predviđajućih snova poznatih ljudi. Navešćemo dva. Prvi se tiče književnika Radjara Kiplinga, pisca poznate 'Knjige o džungli', koji je ispoljavao jaku nevericu prema svemu okultnom, ali je u svojoj autobiografiji naveo iskustvo koje je poljuljalo njegov skepticizam. Sanjao je kako u velikoj sali kamenog poda stoji u dugom redu svečano obučenih ljudi i prisustvuje nekoj ceremoniji. Ceremoniju nije uspevao da vidi jasno zbog mnoštva ljudi koji su se ispred njega gurali. Na kraju mu je prišao nepoznati čovek, uzeo ga za ruku i rekao mu: 'Hteo bih da razgovaram sa vama'. Posle nekog vremena, u Vestminsterskoj opatiji, Kipling je prisustvovao liturgiji posvećenoj ratnim žrtvama. Pojedinosti ovog doživljaja bile su identične onima iz njegovog sna. Na kraju ceremonije, prišao mu je nepoznati čovek, rukovao se sa njim i rekao mu: 'Hteo bih da razgovaram sa vama'. Kipling nije mogao a da ne zabeleži ovu svoju nedoumicu i zapitao se: 'Kako i zašto mi je prikazana još neodigrana uloga u filmu mog života'.
    Drugi primer je iz života profesora Raška Dimitrijevića, čuvenog besednika sa Beogradskog Univerziteta. To iskustvo on je opisao u svojoj knjizi 'Ka visinama i ćutanju' gde on kaže: 'To je knjiga koju sam ja, jednostavno, morao da napišem. A evo i zašto: imao sam devetnaest i po godina kada sam u snu video neobičnu planicu. Nikada se dotad nisam video. San je sadržao i neku vrstu predskazanja: kao da će mi se dogoditi nešto tragično, kraj života... Tu planinusam video tek 21 godinu kasnije, u Sloveniji. Nikad dotad nisam bio u tom kraju. Međutim, slika je bila poznata - sve je bilo onako kako sam video u snu. Godine 1930. prvi puta sam, dakle, video tu slovenačku planinu Jalovec. Osam godina odlazio sam na nju - nikad se nisam usudio da popnem ...     Rašireno je verovanje među okultistima da je svet snova neraskidivo povezan sa svetom takozvane realnosti. Kao da ta dva sveta odražavaju zbivanja jedan u drugog, tako da se tumačenjem snova mogu doiti vredni putokazi za ponašanje u ovom našem materijanom svetu. Snovi su tako tumačeni od pamtiveka, tako da su se razvili mnogobrojni sistemi tumačenja. Kod naših naroda uvreženo je verovanje da san o neuspehu nekog poduhvata nagoveštava da će se on loše završiti, a sanjati sebe bez glave znači smrt i tome slično. Drugi tumače snove nasuprot njihove neposredne poruke, obrnutim zaključivanjem, pa suze u snu prevode kao radost, dete označava bedu, izmet znači novac i slično...
    Među ljudima sa psihološkim obrazovanjem rašireno je mišljenje da je tumačenje snova stavljeno na teorijske osnove pojavom Sigmunda Frojda. Ispušta se iz vida da je to od davnina bila raširena praksa među intelektualnom elitom mnogih naroda. Neke religiozne tradicije čak insistiraju na neophodnosti tumačenja snova. Sačuvana je zabeleška anonimnog jevrejskog mislioca iz trećeg veka nove ere, u kojoj naglašava da je neprotumačen san kao pismo od Boga koje nismo otvorili.
    Prvi i doskora neopravdano zanemaren sistem tumačenja snova izložio je grčki pisac Artemidor, u trećem veku, pod naslovom 'Oneirokritika'. Artemidor nije pretendovao da je on originalni tvorac opisanog sistema, već je isticao da ga je kompilirao iz brojnih izvora. Bogato metaforama, to delo je dragocen dokument u koje je sabrana grčko-rimska i egipatska teorija i praksa tumačenja snova od drugog veka nove ere.
    'Oneirokritika' je prevedena na mnogo jezika i znatno je uticala na pisce kasnijih priručnika ove veštine. Koje je izvore koristio Artemidor nije poznato, ali da su postojali sasvim je izvesno.  Sačuvan je papirus egipatskog porekla iz perioda oko 2.000 godine pre Hrista, posvećen tumačenju snova, a podatke o toj veštini sadrže takođe i glinene ploče u Kraljevskoj biblioteci asirskog kralja Asurbanipala. Spise o snovima i njihovom rumačenju ostavili su mnogi velikani. Aristotel je verovao da su uzroci snova sasvim prirodni. Posidonije je tvrdio da mogu imati različite uzroke i po njima ih je delio na tri vrste: prvi su automatski, potiču od jasnog vida duše, druge uzrokuju duhovi, a treća vrsta dolazi od samog Boga.
    Drugi mislioci delili su snove na slučajne i namerno izazvane radi proricanja. Od Herodota potiče podatak da su u hram vavilonskog boga Bala dolazile da spavaju sveštenice, na posteljama od ovnujskog krzna, da bi imale prekognitivne snove. Plinije je ostavio belešku, koja je potvrđena i u laboratorijama, da i životinje sanjaju. On je pisao: 'Očito je da konji, psi, mačke, goveda, koze i ovce sanjaju. Sasvim je verovatno da to isto čine sve životinje koje rađaju mladunce. Što se tiče onih koje se legu iz jaja, to nije sigurno'.
    Artemidor je svoj sistem oneiromantije zasnovao, u najvećoj meri, na svojim iskustvima stečenim u kontaktima sa profesinalnim tumačima snova,koje je sretao na putovanjima po Grčkoj, Italiji i Maloj Aziji, i na svom dugogodišnjem praktičnom radu sa klijentima kojima je davao tumačenja. Artemidor je stvorio ili kompilirao jezik snova koji umnogome odražava njihovo zdravorazumsko i holističko poimanje, tako da njegov sistem liči na metod savremene psihoterapije usredsređene na klijenta. On je insistirao da tumač snova mora, na prvom mestu, imati što više podataka o svom klijentu: njegovoj profesiji, zdravlju, raspoloženju u vreme snivanja, o običajima i verovanjima društva u kome živi, a najveći značaj posvećivao je povezivanju sadržaja sna sa životnim iskustvima snevača. U tome je bio daleki preteča SIgmunda Frojda, ali tu komponentu svog sistema, asocijacije, nije dalje razvio, tako da je trebalo čekati 1700 godina na Frojda da obavi taj deo posla.
    Još u nečemu je Artemidor bio Frojdov prethodnik - u obraćanju pažnje na snove sa rodoskrvnim sadržajem, koje je Frojd nasvao edipalnim, ali im je Artemidor dao drugi smisao, prevashodno proročki. On piše: 'Ljubavni odnos sa majkom u snu predstavlja i složen i vešeslojan sadržaj, tako da dozvoljava različita tumačenja - a tu stvar zaboravljaju mnogi tumači snova.' Ovim rečima kao da je, kroz vreme, uputio daleku kritiku Frojdovoj jednostranoj teoriji. 'Ako je snevač imao u snu odnos sa majkom lice u lice i ako su majka i otac dobrog zdravlja, san znači da će snevač i otac postati neprijatelji. Ako je, pak, otac slabog zdravlja, san nagoveštava njegovu smrt'. Trebalo je da prođu mnoga stoleća posle Artemidora da bi se uvela nova metodologija u izučavanje ove oblasti i ostvario saznajni proboj.
    Odavno je bilo poznato da spavanje i san mogu biti plići i dublji, od zamagljene svesti na jednoj strani, do najdubljeg spavanja bez snova na drugoj. Proces počinje pospanošću u kojoj slabi percepcija okolnih stvari i pojava, a interes za njih se gubi. Svest se zamagljuje, tamni, iščezavaju obrisi sveta koji nazivamo realnim i čovek tone u druge dimenzije sa kojima ga vezuju nesigurne i paučinaste niti. Povratak u budnu svest ide obrnutim smerom i kada smo ponovo u realnosti sećamo se malog broja svojih onostranih doživljaja.
    Tridesetih godina dah nauke zapahnuo je istraživanja snova. Doktor Hans Berger sa Jena univerziteta utvrdio je, koristeći elektroencefalograf, postojanje različitih moždanih talasa, koji prate različita stanja svesti. U ispitivanjima koja su sledila, on je ustanovio da postoje različiti nivoi dubine sna. Kada čovek padne u san, veoma brzo doseže najdublji nivo spavanja. Potom se, sledećih devedeset minuta postepeno vraća ka površini svesti, penjući se kroz najmanje tri različita nivoa. Posle tofa ponovo pada u najdublji san, ali u njemu provodi kraće vreme u odnosu na prvi put. I tako do kraja noći.
    Najzad, odlučio sam i krenuo. A stotinak metara pod vrhom Rus, moj prijatelj, koji je bio drugi na konopcu, obori na mene jednu velikustenu. Srećom, ona se razbije o ivicu grebena i mene samo jedan komad udari iznad desnog uha. Tako se donekle obistinilo, ono što sam iz sna shvatio kao predskazanje'.
    Početkom pedesetih godina prošlog veka zanimljiv fenomen je privukao pažnju istraživača. Primećeno je da ljudi, pa čak i bebe, u periodu kada spavaju pokreću oči ispod spuštenih očnih kapaka. To zapažanje otvorilo je potpuno novu oblast istraživanja snova i težište je preneto sa psihoanalitičkog kauča u laboratorije. Uskoro je utvrđeno da su takvi pokreti zatvorenih očiju veoma česti u nekim periodima spavanja i da se sreću čak i kod životinja. Oni liče na kretanje očiju daok ljudi posmatraju zbivanja na pozornici ili dok čitaju, pa su skraćeno nazvani REM, što znači Rapid Eye Movement - brzi pokreti čiju. Oni su, u nešto većoj meri, osvetlili proces spavanja.
    Jedno od otkrića, posredstvom ovog fenomena, bilo je da svi ljudi sanjaju, iako neki ne mogu da se sete svojih snova ili su čak ubeđeni da nikada nisu to doživeli. Drugo, ljudi ne sanjaju sve vreme spavanja. Postoje razdoblja spavanja bez snova i ona se smenjuju sa periodima ispunjenim snovima. Rapidni pokreti očiju su uvek nesumnjiv znak da osoba sanja. Prosečno, tokom noći, ljudi sanjaju pet do sedam puta. Kada snevači budu probuđeni za vreme REM faze, u stanju su da se sete snova relativno jasno i sa dosta živih detalja. Ako ih probude kasnije, pojedinosti se gube, a neki subjekti sasvim zaboravljaju da su bilo šta sanjali.
    Vreme je u snu iluzorno, snevač može da za nekoliko trenutaka ovozemaljskog vremena proživi dane ili godine u zbivanjima sna. Jedan od istraživača fenomena sna iz XIX veka, Alfred Mori, ostavio je belešku o veoma dugom snu u kojem je proživeo mnoge događaje iz Francuske revolucije. Ti događaji bili su bogati detaljima i nabijeni emocijama. U snu je bio svedok užasnih zbivanja, razgovarao sa nihovim učesnicima, a sam je bio osuđen na pogubljenje giljotinom za zločine koje je počinio. Kada se probudio, Mori je zaključio, na osnovu objektivnih pokzatelja, da je čitav san trajao samo nekoliko trenutaka.
    Ovaj element sna sreće se u mnogim religioznim i okultnim pričama. O njemu govori i sufistička legenda o proroku Muhamedu, koda je jedne noći anđeo Gabrijel poveo da mu pokaže raj i pakao. Polazeći, Muhamed je nehotice gurnuo sud sa vodom, koji je stajao na ivici stola. Kad su se vratili sa tog spiritualnog puta, koji je on doživeo kao višenedeljni, stigao je tačno na vreme da zadrži sud da ne padne na pod. Čitavo putovanje trajalo je, u ovostranom svetu, koliko i sam treptaj oka. Nasuprot stava o nerealnosti snova, široko prihvaćenog na Zapadu, ima misoanih ljudi, okultno usmerenih, koji tvrde da snovi imaju sopstvenu realnost, premda sasvim drugačiju od ovozemaljske.

        U zadnje vreme naglo se razvio interes za verovanja u primitivnim kulturama, za šamanske rituale i intuitivnu spoznaju sveta. Antrolozi su utvrdili da pripadnici mnogih primitivnih zajednica ne prave razliku između snova i fizičke realnosti. Čovek koji je sanjao da mu je sused ubrao plodove iz bašte očekuje da mu ovaj plati njihovu vrednost. Ovakav stav prema svetu snova nije karakterističan samo za primitivce. Pet vekova pre Hrista, slavni Heraklit je rekao da se, za vreme sna, svako vraća svojoj istinitoj prirodi. A njegov savremenik na drugom kraju sveta, Čuang Cu, zapisao je, posle sna u kojem je sanjao da je leptir: 'Jesam li ja Čuang Cu, koji je sanjo da je bio leptir, ili sam leptir koji sanja da je Čuang Cu?' Sličan stav ispoljio je i Rene Dekart, kada je rekao da je potpuno svestan da ne postoje merila po kojima bi se budno stanje moglo razlikovati od snevanja.
    Iskustveno utvrđena činjenica da i vrlo živ san izbledi kratko vreme posle budđenja naveo je neke istraživače da zaljuče da postoje dve vrste pamćenja. različito locirane, i da prilikom sanjanja biva aktiviran neki deo našeg bića koji je površno povezan sa svesnim duhom. Na to ukazuju pojave lucidnih snova, vantelesnog iskustva ili astralne projekcije i pojava vođene imaginacije. Te pojave imaju dosta zajedničkih elemenata, tako da je teško povući oštru liniju podele među njima. U lucidnom snu snevač ima jasnu svest da sanja, tako da mu je u velikoj meri sačuvana kritičnost u odnosu na zbivanja i okolinu. Ponekad može da utiče na sam saržaj sna i da ga, donekle i menja, što mu pruža neverovatne doživljaje. To je potvrđeno u laboratorijama za ispitivanje stanja sna i izmenjenih stanja svesti, među kojima je najpoznatija Meningerova laboratorija u Njujorku. Ali, ovi straživači su samo potvrđivali ono što su iznašli mnogi okultisti i amateri istraživači neobičnih pojava, naime, da je takva izmenjena stanja svesti moguće namerno izazvati i posebnim treningom razviti dalje tu sposobnost.
    Takve doprinose dao je i Uspenski koji, premda dobar matematičar, nije kao takav zapamćen, već je reputaciju u svetu stekao kao glavni učenik okultiste Gurđijeva. U svojim knjigama on nedvosmilseno ukazuje da je polazna tačka njegovog životnog tragalaštva bila njegova upitanost nad prirodom snova. U svojoj knjizi 'Novi model univerzuma', Uspenski, pored izlaganja Gurđijevljevog sistema samorazvića i svojih stavova o Tarotu, piramidama i četvrtoj dimenziji, opisuje eksperimente sa sopstvenom svešću, u kojima je nemali deo bio posvećen radu sa snovima i pokušajima da ih stavi pod voljnu kontrolu. O tim eksperimentima Uspenski je pisao: 'Najinteresantniji među utiscima mog života potiču od snova. Svet snova privlačio me je od najranije mladosti, nagoneći me da tragam za objašnjenjem tog nedokučivog fenomena i da pokušam da utvrdim odnos koji u snovima postoji između realnog i nestvarnog... Kao dete, u više prilika sam se budio sa jasnim osećanjem da sam doživro nešto toliko značajno i uzbudljivo da mi je sve ono što sam pre toga znao, i sve ono što sam do tada video u životu izgledalo nevredno pažnje i lišeno svake privlačnosti'.
    Metodu koji je praktikovao Uspenski manjkala je naučna sistematičnost, ali je na osnovu nje on ipak razvio originalan metod izazivanja lucidnih snova. On je, jednostvano, posle buđenja pokušavao da se seti što većeg broja detalja iz snova i odmah bi ih zapisao. Vredno je njegovo zapažanje da ako duh ostane za vreme spavanja aktivan, snevanje se po svojim odlikama približava budnom razmišljanju, a polsedica toga je loš san i nedovoljna oporavljenost tokom noći.  Posle dužeg vremena primene svoje metode, Uspenski je uspeo da namerno izaziva stanje svesti koje je bilo na međi jave i sna, koje je on adekvatno nazvao 'polusnom'. Utvrdio je da ga najlakše izaziva kada, neposredno posle jutarnjeg buđenja, ponovo zatvori oči i prepusti se dremanju. To je postizao koncentracijom na neku misao koja je trebalo da ga održi budnim. Tada bi bio u stanju da zakorači u stanje polusna, u kome bi se snovi nanovo javili. To je glavno otkriće Uspenskog, do kojeg su, sasvim nezavino jedni od drugih, došli još neki istraživači: moguće je sanjati i istovremeno biti budan, da bi se san posmatrao. Jednom prilikom, u ovakvom stanju svesti, Uspenski se našao u svojoj kuhinji sa malom crvenom mačkom i rekao je sebi: 'Ako sanjam neka se ovo mače pretvori u psa'. Istog trenutka to se i dogodilo, a zidovi kuhinje su iščezli i umesto njih ukazao se planinski pejzaž. Stanje polusna predstavlja prelaz između uobičajenog snevanja i Jungove 'aktivne imaginacije'. Bez obzira na način njihovog izazivanja, iskustva Uspenskog možemo klasifikovati kao podvrstu lucidnih ili jasnih snova.
    Jedan od najzaslužnijih istraživača u ovoj oblasti je Holanđanin Dr Van Eden, čiji se motod sastojao u upornim nastojanjima da svesnom intencijom prenese svoju svest iz centralnog nervnog sistema u svoje 'snovidno telo', što je bio sinonim za astralno telo kod okultista. Van Eden je na taj način hteo da zapamti sve što se dešava tokom sna, a takođe da pokuša da, preko tog tela, manipuliše fizičkim objektima. O njegovim opitima Hijervord Kerington piše sledeće: 'On je uspeo da izazove potpuno izdvojenu svest. Jasno se saćao da je zaspao na krevetu sa rukama prekrštenim na grudima, i u isto vreme se sećao da je gledao kroz prozor, da je video psa koji je dotrčao do okna, pogledao ga i potom pobegao... sve vreme je imao sasvim jasno osećanje udvojenosti svesti koja je poticala iz dva tela'.
    Po Keringtonu, kontrola sna se može postići u neuobičajeno visokom stepenu ukoliko praktičar zadrži kontrolu  svesti do samog padanja u san. On dalje ovako savetuje: 'Kada ste naučili da to postignete, mentalno konstruišete sasvim jasnu i određenu scenu i držite je u svom duhovnom oku. Tada, dok padate u san, čvrsto držite ovu scenu i u poslednjem trenutku, neposredno pre padanja u san, svesno prenesite sebe u tu scenu - drugim rečima, zakoračite u tu scenu. Ako ste se razvili do određenog stepena, bićete u stanju da održite neprekinutu svest u stanju sna i na taj način ostvarićete savršen kontinuitet misli - stupićete u scenu iz sna i nastavićete da svesno sanjate. To jeste proces svesnog snevanja i pošto budete ostvarili san do kraja, sećaćete se svega što se tokom njega dogodilo.'
    Pažnju kako naučnika, tako i amatera, u najvećoj meri privlače prekognitivni snovi u kojima se unapred doživljavaju budući događaji ili neki njihovi elementi. Najinteresantnija istraživanja ove vrste snova vršili su  u prvoj polovini ovog prošlog veka Džon Viljem Dan i Tom Letbridž. Dan je primenio veoma razrađen postupak beleženja snova i upoređivanja njihovih elemenata sa stvarnim zbivanjima. Sveoje rezultate objavio je 1927. godine u knjizi 'Eksperiment sa vremenom'. Njegov metodski postupak usvojio je Letbridž, ali je takođe koristio rašljarski visak za proveravanje svojih zaključaka. U njihovim prekognitivnim snovima nije bilo ničeg senzacionalnog, ali je bilo dosta uverljivih detalja. Obično su to bili nagoveštaji događaja koji su im se skasnije dešavali ili koje bi pročitali u novinama dan ili dva pošto bi ih doživeli u snovima.
    Sledeća faza Letbridževih istraživanja bio je pokušaj da se objasni mehanizam odvijanja prekognitivnih snova. Njegova polazna hipoteza bila je da postoje različiti nivoi egzistencije, izvan sveta budne svesti. Tokom snevanja čovek prolazi kroz nekoliko tih nivoa koji imaju različite vibracije i na kojima važe drugačiji zakoni i odnosi među pojavama. Što je najvažnije za objašnjenje prekognitivnih snova, na njima vreme protiče različitom brzinom. Tokom sna, po Letbridžu, mi prodiremo na više nivoe svesti i tamo neko vreme boravimo. Sa ovozemaljskog stajališta percipirano, vreme tamo mnogo brže prolazi. Rezultat toga je kao kad putujući bržim vozom prestižemo sporiji, koji se kreće u istom smeru, pa nam se čini da taj sporiji voz ide u suprotnom pravcu, tačnije rečeno posmatraču se čini da ide unazad. Ova hipoteza mogla bi da objasni pojavu takozvanih obrnutih snova, koje je Letbridž prvi opisao. To su snovi u kojima se događaji odvijaju unatraške. Jedan od Letbridžovih subjekata, gospođa Beresford, videla je u snu kako braćni par njenih poznanika korača unatraške od ulaza u njihovu kuću, kako unatrađke ulaze u garažu, a onda se pojavio automobil koji je ušao u garažu.
    Drugi san ove iste osobe bio je još čudniji. Sanjala je kako grupa ljudi nosi mrtvački kovčeg hodajući unatrag, a jedan od njih je rekao: 'Vatra za su dobra drva koja bilo'. Neko vreme posle buđenja shvatila je da je ta izjava bila u skladu sa obrnutom prirodom sna, jer je to bila unatrag izgovorena rečenica: 'Bilo koja drva dobra su za vatru'.
    Ovakvih istraživanja danas ima sve više i dosta su raznovrsna. Ali se javlja nov problem - koliko su snovi izvitopereni i zagađeni samim aktom našeg posmatranja? Posmatranje utiče na normalno odvijanje psiholoških procesa. Ono, štaviše, utiče i na odvijanje fizičkih procesa, kako to danas otkriva kvantna mehanika, ukazujući da su svest i fizička realnost neodvojici. Gari Zukav u svojoj knjizi o otkrićima moderne fizike piše: 'Nova fizika ili kvantna mehanika jasno nam ukazuje da nije moguće posmatrati realnost, a da je pri tome ne promenimo... ne postoji objektivnost. Mi ne možemo sebe eliminisati iz slike. Mi smo deo prirode i kada proučavamo prirodu ne postiji nikakva mogućnost da se zaobiđe istina da tada priroda proučava samu sebe'. Zukav temelji svoje zapažanje na činjenici da i samo posmatranje atomskih čestica menja nihovu prirodu. Jasno je da će takva promena biti daleko veća i lakše uočljiva u ispitivanju fenomena sna, čija je prirodna sredina poprište ispoljenja neprozračenih sila podsvesti. Nauka teži sticanju jasne svesti o činjenicama i prirodnim zakonima. Kako je moguće valjano ispitivanje nesvesnog, kažu skeptici, kada u samom trenutku osvešćivanja nesvesnih sadržaja oni prestaju da budu nesvesni i postaju svesni?
    Ilustraciju neuhvatljivosti tog procesa pokušao je da dočara J.W.Dan na ovaj način. Čovek ne može da bude neutralan - spoljni posmatrač univerzuma, kao što ni snevač nije objektivan posmatrač svojih nesvesnih procesa. Čovek postoji unutar univerzuma, to su dva kraja istog štapa. Jedan kraj, ljudsko biće, pokušava da spozna drugi kraj štapa pružajući se ka njemu, a sa druge strane, povlačeći se pokušava da spozna sebe. Međutim, to je nemoguće, kao što je namoguće odvojiti se od svoje senke. Čovek ide u nazad u beskonačno, sve dok ne spozna da je nemoguće sebe otkinuti od večne i sveprisutne supstance svoga bića.
    Autor: Ž.M.Slavinski



Klik Gore na Sliku - Prikaz; Ponovni Klik - Brisanje

Sanovnik i SnoviSanovnik i Snovi - Ostali Tekstovi
Ponuda TemaPogledajte i ostale super zanimljive rubrike na sajtu
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana