Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Snovi i Podsvest

   Snovi su prava mašina za podsvest. U snovima se ljudi kreću između stvarnog i fantastičnog sveta, u jednom drugom vremenu i drugom prostoru, u drugoj dimenziji - dimenziji sna. Otkad je san predmet rasprava ili najobičnijih razgovora? Pa - oduvek! Od kad se prvo živo biće pojavilo na Zemlji, iz njegove psihe su izvirali snovi kao nekakva neopipljiva supstanca.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
    Biblija kaže da je Adam otvorio oči nakon izgona iz raja i izronio iz dugog sna, a nauka je ustanovila da nema spavanja bez snova. Svi sanjaju, i žene i muškarci i stari i mladi. I sve životinje sanjaju. Svakog trenutka, u svakom delu planete, na hiljade snova se susreću i razilaze u svom svetu.
    U antičkoj civilizaciji se verovalo da bogovi prenose poruke ljudima, da su sa njima u kontaktu posredstvom snova. Grci su smatrali da odgovore proročanstvu u Delfima direktno saopštava Apolon. Poslednja dva veka, razvijajući do krajnosti sposobnost rasuđivanja, zapadni svet je zaboravio na druge oblike svesti, a naročito onu koja se odnosila na snove. Ali sada, nakon miliona godina, o snovima je napisano na hiljade stranica, ali želja koja se ne može savladati, da kopamo po njihovim tajnama, nije ni izdaleka zadovoljena.
    Ova tema je uvek aktuelna i uvek nudi čari tajanstvenog. Od 1952. godine, stvari su se na ovom polju bitno izmenile. Veliki amarički filozof, Natanijel Klajtmen, već je 1922. godine, izučavajući problem sna došao na ideju da sistematski primenjuje elektroencefalogram za proučavanje sna. Spojio je aparat, koji je u stanju da registruje pokrete očiju, sa elektrokardiogramom koji je merio otkucaje srca. Tako je ustanovio da su tesno povezani - kada pokreti očiju postanu brži u toku sna, povećavaju se i otkucaji srca. Ta pojava, zaključio je profesor Kajtman, događa se kada osoba sanja. Ali, kako to dokazati? Jednostavno, pomislio je on, dovoljno je probuditi onog koji spava kada oznake 'REM' - brzi pokreti očiju, budu pokazivale da sanja i upitati ga. Tako se rodila 'mašina snova'. Takvu ćemo mašinu, jednom u budućnosti, moći da stavimo pod jastuk kako bismo sakupljali snove u toku noći, a ujutro ih pregledavali i proučavali.
    Profesor Klajtmen je 1953. godine uzeo za pomoćnika studenta Viljema Dementa, koji je tada imao 25 godina i zajedno su počeli da traže muškarce i žene koji su bili spremni da se dobrovoljno podvrgnu 'mašini snova' i to za neku skromnu nadoknadu, tri do četiri dolara. Od toga dana je svet snova širom otvorio vrata svakome ko je u njega želeo da uđe - pronađen je ključ za njih. Zahvaljujući  njihovim eksperimentima, Klajtmen i Dement su uspeli da dokažu da se električno stanje mozga i srca iznenada menja čim se pojavi san, a vraća se u normalu kada se san završi. U toku faze sna bez snivanja, električni talasi mozga izraženi su posebnim grafikonom sporog i laganog ritma. Oči ostaju nepokretne, mišićinapeti a kucanje srca je normalno. Kada se sanja, grafikon postaje nervozan, sa šiljatim i visokim vrhovima, srce neravnomerno kuca, disanje je ubrzanije i češće, dok se mišići opuštaju.
   Kako to da zaboravljamo šta smo sanjali? Istraživači kažu, a to je i svako mogao da zaključi, da čovek može uvek da se seti svojih snova ali pod uslovom da bude probuđen u pravom trenutku. Izvesno je, međutim, da memorija ne zaboravlja snove, ako ih je zaboravila naša svest. Jedan rumunski naučnik je u svom referatu izneo kako će, ako se u toku sna osobi koja spava saopšte reči među kojima i one koje označavaju jak emeotivni naboj, kako će se, nakon buđenja pomenuta osoba lakše setiti upravo tih emocijama nabijenih reči.
    Drugim rečima, u našu memoriju se lakše urezuju reči poput smrti, bola, zadovoljstva, radosti il istraha, nego neke obične, poput, list, sat, biciklo i slično. Rumunski naučnik je rekao da je nakon eksperimenta dobio rezultat da je 22% reči ubačenih u snove bez napora bilo reprodukovano, 60% je bilo prepoznato a ostatak je bio sasvim zaboravljen. Upoređujući reči, otkrili su da je onih visoko emeotivnih bilo proporcionalno dvostruko više nego onih drugih.
    Sledeći veoma značajan eksperiment izvršio je na jednoj klinici Amerikanac H.B. Luis koji je 28-ici svojih pacijenata dao da pogledaju dve različite vrste filmova. Prvi film je bio neutralan, dok je drugi bio nabijen emotivnim potencijalom. Jedan od filmova je prikazivao ritual inicijacije - posvećivanja, dok je drugi bio pedagoški dokumentarac o rađanju deteta. Tako se moglo ustanoviti da je teskoba, kada se sanja, mnogo jača iza drugog nego iza prvog, normalnog filma. Ustanovljeno je, međutim, da su neke sekvence filma probudile u spavačima određene uspomene iz ranog detinjstva.
    Nakom projekcije filma o II svetskom ratu, jedan od spavača je alarm sirene povezao sa letom aviona koje je video u detinjstvu. Nakon filma o inicijaciji, on je, međutim, sanjao kako se avion obrušava na zemlju. Nakon filma sa neutralnom temom, jedan je spavač sanjao događaj iz detinjstva - gurao je u vodu mlađeg brata, iako se majka protivila. Ali, nakon filma sa emotivnim nabojem, sanjao je telo devojčice - bila je udavljena i na dnu mora.
    Svako u proseku sanja od tri do pet puta u toku noći. U XIX veku se smatralo da san taje koliko sevanje munje i da iznenadnim blescima obasjava snivanje. Ali, istraživanja su pokazala da svaki od naših snova traje od 20-30 minuta i teče u gotovo ravnomernim inervalima. Prvi san se obično pojavljuje sat, sat i po, nakon što se usnilo. Drugi slede u razmaku od oko dvadeset minuta. Snovi postaju duži, a intervali kraći što se duže spava. Čovek, kratko rečeno, raspolaže svojom privatnom televizijom koja radi čitave noći u njegovom mozgu. Manje jednostavnom nego što je televizija na javi, ali što se tiče 'programa' mnogo interesantnijom i tajanstvenijom. I još nešto, faze sna nestaju u intervalima a dokazano je da se tada u snu čovek prepušta kojkakvim razmišljanjima.
    Dokazano je da sve osobe, kada ne sanjaju, jednostavno fizički pate. Ako se uzmu u obzir 7-8 sati sna na koje smo navikli, jednostavna računica govori da svako od nas proizvede oko 1000 snova godišnje. Osoba od 50-tak godina u proseku je sanjala 5 godina, u toku kojih je vreme i prostor poprimilo sasvim drugačije dimenzije, u kojem se prošlost, sadašnjost i budućnost mešaju u sekvencama koje asociraju na daleke uspomene, nenadane ili potpuno apsurdne događaje, neizvesna predosećanja, nagla predskazanja, zaboravljene impresije, stvarne strahove i nemoguće želje. Čovek u snovima postaje i leptir i kit, proganjaju ga čudovišta koja je samo mozak, na ko zna koji način, uspeo da kreira, vidimo anđele i demone, razgovaramo sa mrtvima, imamo telesni odnos sa nepoznatim osobama, letimo po vazduhu po neverovatnim prostranstvima, čujemo svakakve poruke ...
    Ali, snovi ne nestaju u ništa. Završavaju, bez našeg znanja, u dnu naše podsvesti i baš tamo, u toj prebogatoj arhivi, kopa psihoanalitičar kada se ode na terapiju radi lečenja. Legenda priča kako je jednom davno, u IV veku pre nove ere, Perdika II, sin Aleksandra Filelena, legao u krevet bolestan. obilazili su ga lekari jedan za drugim i prepisivali mu svakakve lekove, ali bez imalo uspeha.Savetovali su se i pokušavali sve, a jadni Perdika je svaki dan sve više venuo i slabio. na kraju odoše i do Hipokrata, a veliki Hipokrat, na veliko zaprepašćenje svih prisutnih, poče da ispituje bolesnika. Hteo je da zna sve šta je ovaj sanjao i nije prestajao sa pitanjima sve dok mu bolesnik nije sve potanko ispričao. Zatim je Hipokrat ustanovio dijagnozu - kralj će uskoro da ozdravi. A, onda je dodao uz smešak: 'Znate li kakva je njegova bolest? Njegova bolest se zove - ljubav!'
    I stvarno, ustanovilo se da se Perdika beznadežno zaljubio u prelepu Filu, ljubimicu njegovog oca Aleksandra, ali iz poštovanja prema svom ocu, potisnuo je svoju strast u podsvest. Zato se psiha, da bi je shvatili, poslužila Perdikinim telom. Zbog ovakvih i sličnih stvari, Hipokrata smatraju pretečom psihoanalize. On je prvi put u istoriji čovečanstva izlečio pacijenta analizirajući njegove snove. I Solomon je govorio da je veselo srce najbolji lek, dok deprimirana duša suši kosti. pitagora je pudučavao svoje učenike da teskoba, brige ili neočekivana radost čine velike smetnje ljudskom organizmu. Ali je samo Hipokratu, moderna medicina odala priznanje da je uvideo kako su psihe i soma, odnosno duša i telo, vezani do smrti u nerazrešivoj zajednici, gde se često čuje svađa između njih, kao kod bračnih supružnika.
    Hipokrat je govorio: 'Kada se duša razboli, ona uništava telo'. Ovo shvatanje, iako vekovima osporavano, ostalo je važeće, i to danas više nego ikad. A, snovi su jedan tajanstveni fragment naše duše.
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana