Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Zanimljiva Nauka - No 4

    Žablji jezik, kako je nastao ugalj, kako nastaje ugalj, čuda prirode, opterećenost srca, silicijum i inteligencija, lečenje šećerom, opasne ribe...

Osmeh gore Osmeh na lice:  
PATKA U LEDENOJ VODI

      Pačje noge se gotovo mrznu u ledenoj vodi. Ali temperatura gornjeg dela tela ostaje konstantna zato što su sve ptice zaštićene mrežom arterija i vena u nogama zvanim 'čudesna mreža' (rete mirabile).
    Kod svih toplokrvnih životinja arterije nose toplu, kiseonikom bogatu krv do udova. Vene vraćaju hladniju, 'istrošenu' krv do srca i pluća. Kod ptica, pak, dotok tople krvi do nogu strogo je kontrolisan; da nije, ptica bi brzo izgubila toplotu preko ovih 'dodataka' bez perja. Tada, naime, na scenu stupa 'mreža'. Krv koja ulazi u noge prenosi se u ovaj nepropustljivi snop krvnih sudova. Arterije leže tik uz vene, opskrbljene hladnijom krvlju. Toplota se razmenjuje, prethodno zagrevajući krv u venama. Kao rezultat, patka gubi veoma malo telesne toplote, trošeči upravo onoliko koliko je dovoljno da joj se noge na zamrznu. Na ovaj način, čak i kada je temperatura na tački smrzavanja, patka, na primer, ima u prstima 3 stepena C, a u telu ima ugodnih 40 stepeni C.

OPTEREĆENO SRCE

      Privredni rukovodilac vezan za sto, koji provodi dane u donošenju teških odluka, predstavlja pravi stereotip u današnjem poslovnom svetu. To je čovek koji je, prema mišljenju većine ljudi, predodređen za infarkt, dok će radnici, oslobođeni pritiska donošenja odluka i ojačani fizičkim radom, uživati u snažnom zdravlju još dugo po penzionisanju. Prema nalazima istraživača sa Kolumbija univerziteta i iz Švedskog nacionalnog instituta za psihosocijalne faktore i zdravlje, stvar ne stoji sasvim tako. U stvari, kažu oni, ukoliko radnik manje može da donosi odluke vezane za posao,  utoliko je veća verovatnoća da če se razboleti od koronarnog srčanog oboljenja.
    Tri godine su istraživači izučavali odnos između odgovornosti na poslu i zdravlja kod više od 4000 osoba u Sjedinjenim Američkim Državama i Švedskoj.
    Njihov glavni nalaz jeste da je izik od srčanog oboljenja veći kod onih koji rade pod pritiskom, a imaju malo mogućnosti da utiču na posao. Ovaj zaključak se slaže sa rezultatima jednog odvojenog istaživanja u Švedskoj, koje je pokazalo da nedovoljna kontrola nad teškim opterećenjem od posla može da izazove hormonske promene koje mogu dovesti do srčanog oboljenja.
    Mada još nisu ustanovljeni poslovi koji su vezani sa najviše rizika, smatra se da su tipično takva ona zanimanja koja su vezana za montažnu traku, kao i ona u kojima su zaposleni u stalnoj borbi sa nervoznim strankama.

ŽABLJI JEZIK - ČUDO PRIRODE

   Kada žaba proguta muvu, pruža jezik i proguta je pre nego što ste mogli i da trepnete. U stvari, potrebno joj je ne više od sedmine sekunde da ispruži svoj gotovo deset centimetara dug jezik i ubaci plen u usta. Brzina kojom pri tome pokreće jezik, iznosi, dakle, oko fantastičnih 350 kilometara na sat i istraživači su se više od 150 godina pitali kako to uopšte žaba postiže.
    Dva zoologa sa univerziteta u Mičigenu, SAD, rešila su tu zagonetku, služeći se ultrabrzom fotografskom kamerom, meračem struje i kompjuterom. Merač struje bio je vezan za mišiće žabljeg jezika provodnicima tanjim od kose, dok je kompjuter  izračunavao promene struje i povezivao ih sa fotografijama svake pojedinačne faze hvatanja plena. Naravno, žabe su se prethodno morale navići na žičana strana tela u ustima.
    Pokazalo se da mišići žabljeg jezika rade na neobičan način: u mirnom stanju, jezik je labav. Međutim, čim se stimuliše, deo mišića se zateže, pretvarajući jezik u bič. Druga mišićna vlakna, kao katapult, izbacuju jezik, usmeravajući njegov lepljivi vrh na žrtvu i dok treća vrsta mišića munjevito vraća jezik u usta.
   Ova strategija lova jedinstvena je u prirodi i tako je brza da je čovek golim okom ne može pratiti.

DEBELI ASTRONAUTI

     Prema standardnoj slici koju o njima imamo, astronauti su vitki ljudi, atlete u najboljeoj formi. Međutim, vitki primerci ljudske rase mogli bi se naći bez posla ako dođe do dugotrajnih kosmičkih letova sa ljudskom posadom. Kako je rekao naučnik R.Nelson, 'Sa gledišta debljine, mi u kosmos šaljemo pogrešan tip ljudi'.
  Pošto ruski i američki astronauti pokazuju tendenciju da postanu anoreksični u kosmosu, mogli bi tokom dugih letova da izgube celokupnu telesnu mast u slučaju da su mršavi. Čak i mali gubitak mase do koga dolazi u mršavom organizmu, može da ima štetne posledice ako do njega dolazi u kritilčnim organima, kao što je srce.
    Ovaj naučnik ukazuje na to da 20 kilograma viška težine predstavlja oko 600 kilodžula, što može astronauta bez hrane da održava tokom 70-dnevnog napora (oko 8,5 dnevno).
    Nelson, koga su njegova istraživanja hibernacije medveda dovela do tog neortodoksnog zaključka, smatra da bi u kosmos trebalo slati astronaute sa viškom težine, dajući im dijetu od 5.000 džula dnevno, sastavljenu od osnovnih masnih kiselina, proteina, minerala i vitamina. Pod pretpostavkom da astronautu treba 9.000 džula dnevno, dodatnih 4.000 džula pristizalo bi od masti.
    'Šesto kilodžila viška težine značilo bi 140 dana u kosmosu, što bi moglo značiti uspeh ili propast misije. Radi se očigledno o promeni naših predstava o tome kakav tip osobe predstavlja dobrog astronauta', rekao je Nelason.

SILICIJUM I INTELIGENCIJA

  Posmatrano iz naše ograničene perspektive, izgleda da je ugljenik jedini element koji je u stanju da oblikuje život. Sve što znamo ili smo u stanju da zamislimo, rezultat je beskonačne sposobnosti ugljenika da se jedini sam sa sobom i sa drugim elementima, izgrađujući tako dugačke lance. Oblici života zahtevaju kako složene strukture, tako i manje molekule; izgleda da samo ugljenik daje i jedno i drugo. U svojoj kljici 'Kosmos' Karl Sagan razmišlja i o postojanju vanzemaljskih civilizacija, pri čemu u svim alternativnim biologijama uvek polazi od ugljenika.
    Silicijum je najbliži hemijski srodnik ugljenika. Organska hemija silicijuma, međutim, krajnje je siromašna u poređenju sa hemijom ugljenika. Ono što je interesantno, jeste elementarni silicijum. On je tako interesantan da baca u zasenak čitavu zgradu životnih oblika, koja počiva na ugljeniku.
    Veliki problem u zasnivanju živih sistema, jeste očuvanje strukture, granica i poruka nasuprot opšte tendencije stvari da se mešaju. Problem je kako stvari održati odvojenima. Genetski kod životnih oblika zasnovanih na ugljeniku, efikasan je metod sprečavanja povratka na prebiotsku supu iz koje su ti oblici nastali. U tehnologiji integrisanih kola, međutim, dominantni ugljenični oblik života (naš sopstveni) našao je daleko jednostavniji metod da se informacioni kanali očuvaju netaknutim. Informacione mogućnosti ugljenika su ništavne: on je ili čvrst, kao dijamant, ili klizav, kao grafit, međutim, kao što ugljenik ima jedinstvenu elektronsku konfiguraciju koja mu daje neutaživ prohtev za kombinovanjem sa samim sobom, tako i silicijum ima jedinstveni položaj. On nije ni metal, ni nemetal, već metaloid, u stanju da prilično slabo provodi električnu struju, dakle poluprovodnik.
    Provodljivost silicijuma može se menjati njegovim 'dopingovanjem' elementima, kao što su fosfor ili bor, i u kristalu se mogu stvarati prolazi za električnu struju. Ako se tome doda činjenica da silicijum dioksid, koji se u obliku površinske prevlake lako stvara zagrevanjem u kiseoniku, predstavlja odličan izolator, eto načina da se stvore nebrojeni električni prolazi, što veoma podseća na veze između ćelija mozga, ali bez glomaznog aparata koji podržava život. Ovog trenutka, integrisana kola su još uvek velika u poređenju sa ćelijama mozga, ali od njihovog pronalaska 1958. godine, broj funkcija koje se mogu smestiti na jednom čipu višestruko se uvećavao svake godine.
    Ne izgleda verovatno da je fina striktura mozga iole složenija od logičkih elemenata ugrađenih u silicijumski čip. Sposobnost mozga potiče od ogromnog broja veza koje su moguće između njegovih ćelija, ne od složenosti pojedinačnih ćelija. Kada se vodovi integrisanih kola budu približili molekulskim dimenzijama (ako već nisu u tajnim i vojnim laboratorijama), mogući broj veza moći će sasvim da konkuriše broju veza kod čovekovog mozga. Tada ćemo otkriti da li je spospobnost da se mnogo miliona puta u sekundi razazna nula od jedinice dovoljan uslov za inteligenciju. U slučaju potvrdnog odgovora, to će izazvati sledeće pitanje: čemu sva ta strka oko ugljenika, kada silicijum može da služi mnogo bolje? Ili, da li smo zaista bili potrebni mi da bi se otkrio silicijumski čip?

LEČENJE ŠEĆEROM

     Stavljanje šećera ili meda na ranu jeste stari narodni lek, međutim, kada je dr R. Knutson taj lek prvi put primenio u jednoj modernoj operacionoj sali, bolničarke su smatrale da je to čista besmislica.
    Posle sedam godina ispitivanja, Knutsonova nešto izmenjena verzija narodnog lečenja, pokazala se efikasnom na 2000 pacijenata. Knutson je lek primenjivao najpre na jednom pacijentu koji je imao dekubitis, i to na sugestiju jedne bolničke sestre. 'Rana je išla do kosti i konvencionalno lečenje nije imalo efekta. Znao sam da ne mogu stvar da pogoršam, pa sam pokušao sa šećerom; dan i po kasnije imali smo čisto tkivo, i bez infekcije. Taj primitivni lek nadmašio je sve što smo bili u mogućnosti da upotrebimo'.
    Knutsonovi eksperimenti pokazuju da je najefikasniji običan kristalni šećer kombinovan sa jodom. Osim toga što pomaže, šećer prianja uz ranu, a jod ima baktericidne i fungicidne osobine koje ubrzavaju tok lečenja. Šećer u prahu i žuti šećer sadrže skrob koji smanjuje normalnu efikasnost joda.
    'Na ovaj način mogu se lečiti duboke rane, opekotine i dekubitis', kaže dr Knutson. 'Lečenje u velikoj meri smanjuje troškove lečenja rana: zahvaljujući šećeru, korišćenje antibiotika palo je na 10 odsto normalne potrošnje'.
    Knutson smatra da lečenje šećerom deluje tako što hrani površinske ćelije, podstičući brz rast tkiva u ranama.

MATERIJAL TVRĐI OD DIJAMANTA

  Svakome je poznato da čisti ugljenikov kristal dobijen prirodnim putem - dijamant - predstavlja najtvrđi materijal na svetu. Međutim, jedno jedinjenje ugljenika i azota koje su pre petnaestak godina veštačkim putem u laboratoriji dobili hemičari Čarls Liber i Čaming Niju, sa univerziteta Harvard, pokazuje da je tvrđe od dijamanta. liber i Niju su pomenuto jedinjenje dobili tako što su u jednu čeličnu komoru smestili komad grafita u koji su uperili laserski snop. Ovaj snop je iz komada grafita oslobodio ugljenikove atome. Istovremeno su u komoru, prema određenoj radio frekvenciji, ubacili gas azot, čije je molekule od dva atoma razdvojila ubačena varnica, tako da su dobijeni pojedinačni visoko reaktivni atomi azota. Slobodni atomi ugljenika i azota u komori su se spojili i stvorili ugljenik - nitrid koji je pokazao veću tvrdoću od dijamanta. Potencijalna primena ovog tvrdog materijala treba da bude ista ko i dijamanta, odnoso, kao ultratvrde presvlake materijala koji se koriste u industiji, kao i za zaštitni film ili tanke ploče na kosmičkim letelicama.

SISAR KOJI SE OD GRABLJIVACA BRANI OTROVOM

     Jedan mirni i ljupki sisar iz roda Nycticebus, sličan lemuru, koji živi u šumama Jugoistočne Azije i kojeg tamošnji stanovnici nazivaju lenjivi Loris, opremljen je hemijskim 'oružjem' za odbranu od grabljivaca. Lon Alteman, zoolog sa državnog univerziteta Severna Karolina, otkrio je da lenjivi Loris u slučajevima opasnosti izlučuje iz jedne žlezde na prednjoj šapi otrovnu materiju veoma neprijatnog mirisa. Kad je ispitao materiju iz žlezde, Alteman je utvrdio da se aktivan sastojak te materije sastoji od otrova bez mirisa, čiji hemijski sastav nije mogao da utvrdi, ali je video da je veoma jak, jer je već i laki dodir tog otrova na jezik doveo čoveka u stanje šoka. Jedan drugi sastojak u toj materiji daje joj vrlo neprijatan miris, tako da ga grabljivci svojim specifičnim vomero-nazalnim organom u nosu, koji je kod ljudi inače zakržljao, mogu osetiti na znatnoj daljini. Jedan afrički rođak lenjog Lorisa, zvani Poto, Perodicticus potto, takođe raspolaže hemijskim oružjem za odbranu od grabljivaca. Ovo hemijsko oružje je toliko efikasno da majka Poto, pre nego što pođe u lov za hranu, obliže svoje mladunče ovim otrovom i ostavi ga u toku noći da samo spava na grani. Alteman u vezi sa tim kaže: 'Nije mi poznato da ijedna druga životinja ovako brani svoje mlade i to je jedinstven primer korišćenja otrova'.

RIBA KOJA NEMA PROTIVNIKA

    Obilje boja podseća na raskoš rajske ptice, sam oblik na neku praribu. Čovek se naježi pri samoj pomisli da dodirne to stvorenje. I oni koji je prvi put susretnu ili vide, instinktivno osećaju da od nje preti samo opasnost. Biolozi, koji je nazivaju Pterois Volitans, smatraju je najlepšim, ali i najopasnijim članom životinjskog carstva.
    I najiskusniji ronioci tropskih koralnih mora zaziru od ove ribe. A nije ni čudo, jer je njen odbrambeno - napadački sistem višestruk. Pre svega, tu su otrovne bodlje na leđima i stomaku koje koristi kao izuzetno smrtonosno oružje. Napad je najbolje odbrana! To je jasno i ovoj ribi, jer čim joj se neko približi na opasnu blizinu, ona ga napada raširenim bodljama. Bodlje su dugačke i tvrde, povezane sa mrežastim tkivom koje je puno otrovnih žlezda: kad se bodlja zabode u žrtvu, ona izvlači iz žlezde otrov i ubrizgava ga u telo žrtve. I sama raskoš boja je efikasno oružje, naročito protiv malih riba, kojima se i hrani. male ribe, iritirane bojama, padaju u zamku raširenih peraja i bodlji, kojom ih Pterois Volitans sabije uz stenu i jednostavno usisava svojim elastičnim ustima. Oblik tela se optički topi u raskoši boja i za žrtve prosto postaje nevidljiv.
    Međutim, za veće grabljivice te boje su signal opasnosti, pa je izbegavaju. Pterois Volitans je teško izazvati na dvoboj. I ratoborni protivnici ostaju puni respekta na sigurnom odstojanju.

KAKO JE NASTAO UGALJ?

    Možda je otkrivena tajna kako priroda stvara ugalj.  Koristeći uslove koji postoje u prirodi, naučnici Argon nacionalne laboratorije u SAD, zagrevali su lignin, supstancu koja povezuje biljne ćelije, sa monmorilonitom i ilitom (vrstom gline) na 165 stepeni C. Dobili su smešu ugljeva, čime su doveli u pitanje prihvaćene teorije o nastanku uglja. Uvreženo je, naime, mišljenje da ugalj nastaje delovanjem toplote i pritiska na jako razgrađenu biljnu suspstancu (humus). Ugalj je ranije veštački dobijan zagrevanjem humusa i drugih sirovina na 415 stepeni C. Ovako visoke temperature su, međutim, neuobičajene u geološkim nalazištima. Sa druge strane, 165 stepeni C je normalna temperatura, a glineni materijali, kao što su monmorilonit i ilit, česti su u prirodnim ugljevima. Lignin je, međutim, neočekivani polazni materijal za stvaranje uglja, jer je mnogo manje razložen od humusa.
    Naučnici su zagrevali lignin u prisustvu gline dve nedelje do godinu dana. Dužim zagrevanjem dobija se vredniji ugalj, koji daje više toplote pri sagorevanju. Oni su takođe našli da se prirodni ugalj niže vrednosti može prevesti u vredniji, zagrevanjem sa glinom na 165 stepeni C. Izgleda da glina katalitički deluje na prevođenje lignina u ugalj.
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana