Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Profesori Iz Naših Škola

    'Od kolevke pa do groba, najlepše je đačko doba'. Dok idemo u školu, ovo nam je bilo baš bez veze i pitali smo se ko je mogao da izvali ovako nešto. Ali, kada se završe sve škole i ostanu iza nas, dođe dan da se shvati kolika je ono istina. Tada se setimo svega, školskih drugara, dogodovština sa časova i naravno profesora, nastavnika i učitelja. Mnogi od njih bili su prave legende, a ovo je rubrika o njima. Autor teksta je Dragan Lakićević

Osmeh gore Osmeh na lice:  

PROFESOR KOKO

   Blagoje Stojković, zvani Koko predavao nam je sociologiju.
Sav zgužvan, raščupan, bunovan, mrzovoljan, isflekanih i prekratkih pantalona, koje mu ne dosežu ni do članaka i istegnutih rubova dotrajalih čarapa od žute sintetike, sa tragovima neizbrisive crne kolomasti od lanca na biciklu kojim dolazi u školu, ulazi profesor Koko u učionicu i još sa vrata, dok dnevnik leti kroz vazduh prema katedri i retko pogađa cilj, viče:

- Srećko, ovamo dođi, đubre jedno!

   Kad Srećko priđe vukući vojničke čizme po olajisanom podu, Koko mu glasno prošapće da otrči na ćošak po burek sa sirom, i da mu ga, u hartiji, ostavi kod portira Raše, u prizemlju stare, vekovne gimnazije.
    Kad pretura i nešto traži po svojim džepovima, Koko obavezno izvrne prljavu postavu svojih jedinih pantalona i starog sakoa, a po stolu i dole, po podu, popadaju olovke, ključevi, školske krede, poštanske marke, konci, komadi žice, kugla od bilijara, šahovske figure, sitniš, kore od narandži, ljuske od jaja, ljuske od lešnika, pikavci, mrve, trunje, cela gomila sitnih, nepotrebnih i zaboravljenih otpadaka koji uvek idu sa našim profesorom.
    Kad sve to vrati u džepove, a to čini skoro svaki dan, Koko otvori dnevnik i, dignuvši pogled pita:
 
- Ko je odsutan?

    Kad profa ne bi bio toliko odsutan, primetio bi da je mnogo lakše zapisati prisutne, nego odsutne, jer nas u polumračnoj učionici ima jedva desetak, dok ostali puše u nužniku, igraju fudbal iza škole, delkaju karte za poker u boriku više stadiona, gledaju kaubojštinu u bioskopu poslepodne sa penzosima, besposličarima i Cigančićima koji navijaju za šerifa i pravdu.

 - Svi su prisutni - odgovori već neko, a Koko kaže:
- Sedi dole, đubre jedno! Ti meno da kažeš da su svi prisutni. Kao da ja to ne znam i ne vidim!

    Njemu ni jedan učenik ne sme da se javi na ulici, niti da ga pozdravi u školskom hodniku. Kad mu je Đora, jednom, rekao dobar dan u dvorištu, profa se razbesneo:

- Marš, đubre jedno! Ti meni da kažeš dobar dan! Da pošten svet misli kako me pozdravljaju propalice, robijaši i fakini!

    Kad se zaboravi i skine sako, pa u tamno zelenom džemperu prošeta između redova, vidimo da je taj džemper obučen naopako, da mu je 'V' izrez okrenut pozadi, iza vrata.

PIŠI PRSTOM

    Niko ne sme da trepne kada on naredi Bugarskom da čita 'Komunistički Manifest', a svi ostali da zapisuju. Kad ugleda Vladu Markovića kako gleda kroz prozor i ne hvata beleške, Koko se zaleti prema njemu i vrisne:

- Što ne pišeš, đubre jedno!
- Nemam olovku druže profesore!
- Piši prstom, đubre jedno! I nisam ja tebi drug! Ti meni da kažeš druže, đubre jedno!

    Vlada tad počne kažiprstom da vuče po klupi, a ostali beleže to što Bugarski čita iz 'Manifesta'.

KOKO KAO UMETNIK

     Na času niko ne može da sedi u prvih nekoliko klupa, a pošto nas ima malo, svi su zbijeni u nekoliko poslednjih, daleko od katedre. To je stoga što Koko neće da ga izbliza čujemo kako gunđa, mrmlja, šapuće, psuje, priča sam sa sobom, dok po marginama dnevnika šara nervozne znakove, piše nerazumljive hijeroglife, crta apstraktne vinjete, stvara novu umetnost.

    Svi nastavnici znaju da je to u dnevniku Kokovo delo, pa opet stalno pitaju ko brlja po dnevniku, a njegovi kečevi, debeli kao njegovi naduli prsti, vide se i iz poslednje klupe. Kad Koko daje keca, on olovkom procepi dva-tri lista u dnevniku.
    Kad Đora odgovara, Koko postavlja pitanje, ali uopšte ne sluša šta ovaj odgovara. Đoro nešto zna, nešto ne zna, ali više zna nego što ne zna, pa bismo svi rekli da će dobiti i više od dvojke, što je za Slepog ideal, ali Koko kaže:

- Evo ti još jedno pitanje - pa dok izgovara to 'jedno pitanje' on upisuje i podebljava keca, 'pa da vidimo kako stojiš sa ovom materijom. Reci ti, dakle, nama - šta je to baza, a šta je to nadgradnja?'

    I Đora je video keca, i svi ostali su videli kečinu, ali se Đora trudi i bori, odgovara sve što zna, priseća se i lanjsog gradiva, čeka da mu nešto došapnu, a Koko za sve to vreme podebljava i uvećava njegovog keca iz sociologije.
    Oni što su po azbučnom redu najbliži Đorinoj rubrici u dnevniku strefe da profa nije slučajno, greškom, njima zveknuo keca jer on ne gleda mnogo gde će da ga šikne, kome đaku i za koji predmet!
    A kad mu to dosadi, Koko vikne: 'Sedi dole, đubre jedno! Ti da odgovaraš!
    Raja ukapira da će biti gadno i dok jedni, kroz prozor daju znakove onima u WC-u da li da dođu ili da ne dođu na čas, odnosno da li se predaje ili ispituje, drugi iznose na klupu nešto što bi moglo da zainteresuje našeg profesora: porodični album, slagalicu brojeva, ilustrovani časopis sa kolor fotografijama golih teta na srednjim stranama, knjigu o životu životinja u prašumi, bilo šta.
    Profa odmah to traži, izbaci sa časa onog što je kod njega stvar uhvaćena, pripreti mu kaznom nastavničkog veća, pa otpočne da pregleda, otvara, lista, rešava, čita i zaboravlja na nas do kraja časa.

GLAS IZ BRUSHALTERA

    Zorici on naređuje da se okrene kroz prozor dok odgovara o naučnim izvorima marksizma, ili da pri tom stavi kaput sa čiviluka na glavu jer ne može da je gleda, a Zoki je najbolja mačka u trećem gimnazije.
    Dok ona cvrkuće o engleskoj klasičnoj političkoj ekonomiji i utopijskom socijalizmu, Koko je besan, zaleće se na raširene kišobrane u uglu, šutira ih i sebi u bradu gunđa, psuje, mrmlja, krklja, reži, stenje, hvata za kosu i za uši svakoga ko mu to dopusti. A Zoki, dotle, samo veze onim svojim ljupkim glasićem što joj izlazi pravo iz brushaltera. Pa da priča lekciju iz hemije - dopala bi nam se.
    Kad je, jednom, noću, prelazio preko mosta, hteo je u mraku da pogleda koliko je sati. Izvadio iz džepa časovnik, mašio se za šibicu, prineo sat uvu da čuje radi li, prineo šibicu drugom uvu da oslušne ima li palidrvaca u kutiji, tresnuo glavom umesto da tresne šibicom i bacio sa mosta, u reku, sat, a šibicu vratio u džep i nastavio da šeta.
    I tako, ceo život, svaki put, kad uđe u učionicu, neizbrijan i ljut, čim baci dnevnik na katedru i retko je pogodi, pa se digne bela prašina od krede, on vikne:
- Šta, nema onog Srećka! Opet ga nema! Đubre jedno, dužan mi je kusur, dvesta dinara, od onog bureka što je kupio još preključe, pa zato beži sa časova...



¦ Klik Gore na Sliku - Prikaz; ¦ Ponovni Klik - Brisanje

Profesori Naših ŠkolaProfesori Naših Škola - Ostali Tekstovi
Ponuda TemaPogledajte i ostale super zanimljive rubrike na sajtu
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana