Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Prelepe Duhovne Pouke - 23

   Pouke Za Ceo Život. Duhovne vrednosti trebealo bi da zauzmu ključno mesto u našim životima i da se rukovodimo prema njima.

Osmeh gore Osmeh na lice:  


LJUBAV

    Jednom davno, svi ljudski osećaji i svi ljudski kvaliteti našli su se na jednom skrivenom mestu na Zemlji. Kada je DOSADA zevnula treći put, LUDOST je uvek tako luda, predložila: `Hajde da se igramo skrivalice! Ko se najbolje sakrije,pobednik je medju osećanjima.`
    INTRIGA je podigla desnu obrvu, a RADOZNALOST je ne mogavši prećutati upitala:`Skrivalice, kakva je to igra?` `To je jedna igra, započela je objašnjavajući LUDOST, u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim brojanje, polazim u potragu i koga ne pronadjem, taj je pobednik`.
    ENTUZIJAZAM je zaplesao, sledilo ga je ODUŠEVLJENJE.  SREĆA je toliko skakala da je nagovorila SUMNJU i APATIJU koju nikada ništa nije interesovalo.
    Ali, nisu se svi hteli igrati. ISTINA je bila protiv skrivanja, a zašto bi se skrivala, ionako uvek na kraju, svi propadnu.
    PONOS je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije taj koji se setio i predložio igru.
    OPREZ nije hteo da reskira.
    'Jedan...dva...tri....', počela je brojati LUDOST.
    Prva se sakrila LENJOST, koja se kao i uvek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
    VERA se popela na nebo, ZAVIST se sakrila u senku USPEHA, koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta.
    VELIKODUŠNOST se nikako nije mogla odlučiti gde da se sakrije, jer joj se svako mesto činilo savršenim za nekog od njenih prijatelja.
   LEPOTA je uskočila u kristalno čisto jezero, a SRAMEŽLJIVOST je provirivala kroz pukotinu drveta.
    DIVOTA je našla svoje mesto u letu leptira, a SLOBODA u dahu vetra.
    SEBIČNOST je pronašla skrovište,ali samo za sebe!
    LAŽ se sakrila na dno okeana (laže, na kraju duge), a POŽUDA i STRAST u krater vulkana.
    ZABORAV se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
    Kada je LUDOST izbrojavala 999.999, LJUBAV još nije pronašla skrovište, jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
    'Milion'! - povikala je LUDOST i započela potragu.
    Prvo je pronašla LENJOST, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula VERU kako raspravlja o teologiji sa Bogom, a STRAST i POŽUDA su iskočile iz kratera od straha.  Slučajno su se tu našle i ZAVIST i naravno USPEH, a SEBIČNOST nije trebalo ni tražiti. Sama je izletela iz svog savršenog skloništa koje se pokazalo da je pčelinja košnica. Od tolikog traženja LUDOST je ožednela, i tako je u kristalnom jezeru pronašla LEPOTU. Sa SUMNJOM je bilo jos lakše, jer ona se nije mogla odlučiti za skrovište, pa je ostala da sedi na obližnjem kamenu. Tako je LUDOST, malo-pomalo, pronašla gotovo sve. TALENT u zlatnom klasju žita, TESKOBU u izgubljenoj travi, LAŽ na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana), a ZABORAV je zaboravio da su se uopšte ičega igrali.
     Samo LJUBAV nije mogla nigde pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine, i kada je već bila besna, ugledala je ružičnjak. Ušla je medju ruže, uhvatila suvu granu i od besa i iznemoglosti, počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se čuo bolan krik. Ružino trnje izgrebalo je LJUBAVI oči, LUDOST nije znala šta da učini. Pronašla je pobednika, osećanje nad osećanjima, ali LJUBAV je postala slepa.
     Plakala je LUDOST i molila LJUBAV da joj oprosti. Na kraju je odlučila da zauvek ostane uz LJUBAV i da joj pomaže. Tako je LJUBAV ostala pobednik nad osećanjima, ali je ostala slepa, a LUDOST, je prati gde god ide.

PESMA PTICE

    Postoji legenda o ptici koja čim nauči da leti nađe bodljikavo drvo. Zavuče se među njegove grane i nađe najveći trn i nabode se na njega. U tom trenutku ispusti glas nalik pesmi. Ljudi se osvrću kad čuju, a Bogovi se smeše, jer lepota te pesme prevazilazi najlepše stvari na svetu.
    Ova ptica je dokaz da najlepše i najbolje stvari dolaze iz velike patnje i bola.

PRIJATELJSTVO

  Nekada davno živela je devojčica koja je imala lošu narav. Njena majka joj je dala kesu punu eksera i kazala joj da svaki puta kad izgubi živce mora zabiti jedan ekser u ogradu. Prvi dan je morala zabiti čak 37 eksera! Tokom sledećih nekoliko nedelja kako se je učila kontrolisati, broj eksera zabijenih smanjivao se iz dana u dan. Shvatila je da joj je lakše obuzdavati ljutnju nego zabijati ekser u tvrdu ogradu.
     Napokon, stigao je dan kada devojčica nije izgubila živce ni jedanput! Kazala je to majci i ona joj je savetovala da svaki takav dan koji prođe u miru - izvuče jedan ekser. Stigao je dan kada je devojčica rekla majci da više nema niti jednog eksera u ogradi! Majka je uzela kćer za ruku i odvela je do ograde, i rekla joj: 'Dobro si učinila kćeri moja...ali pogledaj rupe koje su ostale u ogradi...ograda više nikada neće izgledati isto! Kada kažeš nekome nešto u ljutnji povrediš ga. Kao da zabiješ nož u tu osobu i potom ga izvadiš napolje. Nema veze koliko puta kazes: 'Žao mi je'..rana je ipak još uvek tu. Povrediti nekoga rešima je ponekad gore nego fizički.Prijatelji su naše retko bogatstvo i treba ih čuvati. Oni te nasmejavaju kada si tužna, ohrabruju te kada trebaš uspeti nešto u životu, pozajmljuju ti rame za plakanje, uši za slušanje i otvaraju ti srce.'
    ČUVAJTE SVOJE PRIJATELJE! I IZVINITE IM SE AKO STE IKADA NAPRAVILI KAKVU RUPU U NJIHOVOJ OGRADI !!!
ISTOK I ZAPAD
     
    Jednog dana hodaše dva filozofa, prvi s Istoka a drugi sa Zapada, niz cestu koja je prolazila preko zelenog proplanka u šumi. Da skrate vreme, diskutovaše oni o mnogim stvarima, kad najednom ugledaju posebno lep cvet kako raste tik uz put.
– Kakav prekrasan cvet! – uskliknuše obojica, diveći se lepoti njegovog cvata.
– Kakva li je tajna te lepote? Šta je to što čini taj cvet tako lepim? – pomisle obojica i odmah počeše diskusiju.
– Lepota nečega je u ukupnosti – reče filozof sa Istoka. – Zato lepotu možemo istinski spoznati tek kad spoznamo sve aspekte onog što je lepo.
Nato on pažljivo osmotri cvet sa svih strana, spusti se na sve četiri da bi udahnuo njegov miris, te rukama lagano pređe preko latica i napokon okusi polen koji je zaostao na njegovim prstima.
– Sad spoznajem ovaj cvet – reče on, zadovoljno se smeškajući.
– Ne slažem se – odgovori filozof sa Zapada. – Spoznao si tek površnu istinu cveta, ali njegova konačna istina ti još uvek izmiče.
    Nato se sagne, ubere cvet i odnese ga svojoj kući. Nakon par dana, sretnu se dva filozofa opet, i Istočnjak upita Zapadnjaka:
– I? Jesi li otkrio konačnu istinu cveta?
– Jesam! – odgovori on zadovoljno. – Pomno sam proučio cvet i shvatio sve njegove misterije. Otopivši njegove latice, saznao sam tajnu njegove boje! Otvorivši njegovu steljku, saznah tajnu njegovog rasta! Raspršivši njegov polen, uvideh tajnu njegovog mirisa!
    Sad uistinu mogu reći da sam spoznao cvet.
– Koji cvet? – reče Istočnjak.

×
BOŽIJE STARANJE
     
    Idući tako, Isus i Njegovi učenici naiđoše na nekog pastira koji, ležeći u hladu podno jednog drveta, čuvaše stado. Pristupivši mu, Isus ga zamoli da im pokaže put ka mestu gde se uputiše. No pastir beše mnogo lenj te, umesto rukom, on podiže nogu i pokaza im smer. Isus se zahvali i, pozvavši učenike, produži dalje.
Najzad, idući putem, stigoše i do mlade i lepe pastirice, koja, pored toga što čuvaše stado, držaše u rukama vez i vešto iscrtavaše belo platno nitima u boji. Isus joj pristupi zajedno sa svojim učenicima, te je upitaše gde ima vode za piće. Na to im devojka odgovori:
– Sedite, dobri moji, ja ću vam doneti vode da se osvežite!
    I uzevši glinenu posudu u ruke, pastirica brzo otrča i donese vode za putnike. Kad su se osvežili, oni joj se zahvališe i put svoj nastaviše.
    Nakon što su malo odmakli, okrenu se Sveti Petar te upita Isusa:
– Gospode, kako će se ovo dvoje spasiti?
A Isus odgovori:
– Onaj lenji mladić će se oženiti sa ovom vrednom devojkom.
– Ali, Gospode – nastavi Sveti Petar da ispituje – pa on je lenj, a ona je vredna i dobra.
– Upravo! Ne treba ga ostaviti da umre od gladi – uzvrati Isus i niko od učenika se ne usudi više da Ga pita, jer videše da Gospod promišlja za svakog čoveka.

BODLJE
     
    Bio jednom jedan čovek koga su svi zvali 'ježić' jer je bio pun bodlji. Bio je veoma koristan svima, ali i pored toga što je voleo druge, često je dizao te svoje bodlje, da bi ga ostavili na miru. Ljudi iz tog razloga nisu znali kako da postupaju sa njim.
    Zatim se pojavio čarobnjak i bodlje mu pretvorio u mekano krzno. Od tada su svi želeli da ga pomaze i on je uživajući u tom novom dodiru, definitivno odlučio da ostane sa mekanim krznom. Od tog momenta mogao je da podnese hiljadu milovanja i da se umiljava. To je za njega bio veliki napredak jer ranije zbog ponosnog držanja, čak i kad je bio spreman da pomogne ljudima, ipak nije bio spreman da izgubi sopstvenu ravnotežu radi emocija.



¦ Klik Gore na Sliku - Prikaz; ¦ Ponovni Klik - Brisanje

Pravoslavlje i ReligijaPravoslavlje i Religija - Ostali Tekstovi
Ponuda TemaPogledajte i ostale super zanimljive rubrike na sajtu
×
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana