Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Pogrešno Verovanje u Vakcine

   Zbog Čega Nam To Ubrizgavaju! U knjigama iz istorije imunizacija se, uz čistu vodu, opisuje kao najmoćnije oružje u borbi protiv akutnih smrtonosnih bolesti iz naše prošlosti. Iz toga se izvlači logičan zaključak da moramo i dalje vakcinisati decu kako bismo sprečili povratak u ta grozna vremena.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
   U zadnjih nekoliko godina aktualna je rasprava o korisnosti ili nekorisnosti vakcinisanja. Ponekad sva diskusija uskuva, ponekad se povuče u pozadinu, ali duh je pušten iz boce i nema mu natrag.
    No, vratimo se tačno dvadeset godina unatrag, kad je svet – barem naizgled – bio posve drukčije mesto. Kad sve što je danas vidljivo još nije bilo očigledno, a između ostalog i činjenica da je ono što smatramo ustrojem sveta i njegovim temeljnim istinama tek skup mitova i, u većini slučajeva, neutemeljenih uverenja.
    Proći će još barem deset godina, i više ratova, lažnih terorističkih napada, hemijskog trovanja atmosfere dok se ljudima ne počnu paliti lampice u glavi. Negde u to davno vreme, 1996. godine, Australac Greg Beattie je dospeo na naslovne strane kad je izveo svoje telo lokalne uprave pred Komisiju za ljudska prava zato što je njegovoj nevakcinisanoj deci zabranilo odlazak u vrtić, ali je izgubio. Ta borba dokumentovana je u njegovoj prvoj knjizi 'Vakcinisanje – dilema jednog roditelja'. Nastavak te knjige, 'Samozavaravanje o temeljnoj vrednosti vakcina', objavio je u februaru 2011. kao e-knjigu, a obe su dostupne na njegovoj web-stranici https://vaccinationdilemma.com.
    Ono što je shvatio tokom tih zbivanja jest da u srži pitanja o vakcinaciji stoji verovanje na kojem se temelji svaka rasprava, istraživanje ili procena vakcinisanja.
    Važnost tog verovanja nije dovoljno prepoznata, ali ono ne samo da je temelj vakcinisanja nego je jedan od kamena temeljaca moderne medicine. Ako se pomakne zidovi hrama počinju se ljuljati, a vernici priskaču kako bi učvrstili građevinu. Dok kamen čvrsto stoji na mestu nastavljamo oblikovati mišljenja, formulisati hipoteze, provoditi 'istraživanja i preglede', pa čak i graditi politiku na njemu. O kojem se verovanju radi i zašto je tako moćno? Tog davnog oktobra 1996., odmah nakon saslušanja pred Odborom za ljudska prava, jedan prijatelj ga je uzbuđeno nazvao kako bi mu rekao da će 'Izveštaj o zdravlju' Normana Swana na australskom Radio National ABC-u te noći emitirati posebnu emisiju o vakcinisanju i da su obećali objaviti stavove obe strane. 'Ko je Norman Swan?' – upitao je.
    Sugovornika je zapanjila njegova neupućenost jer je dr. Norman Swan bio ugledni pedijatar, a i nagrađivani radijski komentator i producent. Emisija je započela je dramatično – svirala je crkvena glazba dok je voditeljica čitala imena s nadgrobnih ploča… 'U spomen na Alice Ellen Oliviju koja je umrla 10. novembra 1874. u dobi od 1 godine i 16 dana. I Fredrica Charlesa preminulog 14. decembra 1877. u dobi od 2 godine i 9 meseci. Voljenu decu… Walter Charles, umro 19. oktobra 1883. sa 7 meseci', i tako dalje. Šetnja bilo kojim grobljem nemi je podsetnik na to koliko su često u prošlosti porodice oplakivale svoje najmlađe. Naravno, ovi stari nadgrobni spomenici, načeti zubom vremena, ne govore nam što je uzrokovalo smrt ove dece: šarlah, možda ospice, difterija, hripavac (magareći kašalj).
    Pre jednog veka sve su to bile česte, često fatalne dečje bolesti. Tada se u emisiji ubacio autoritativni glas: 'Ono što se promenilo… bilo je uvođenje imunizacije (vakcinacije). Imunizacija je sprečila daljnje patnje i spasila više života od bilo koje druge medicinske intervencije u ovom veku, čak i od antibiotika.' U našoj istoriji postojalo je vreme kada je pretnja od akutnih bolesti bila golema i stalno prisutna. Gubitak dece i drugih članova porodice od bolesti poput ospica ili hripavca bio je više pravilo nego izuzetak.
    To je bilo davno, a gore navedeni primeri znatno su stariji od sto godina. Stanje se popravilo, stope smrtnosti snizile su se i bolesti više nisu takva pretnja. Uopšteno se smatra da je za to zaslužno nekoliko uticaja, ali najviše od svega uvođenje imunizacije. O uverenju da se vakcinisanje pojavilo i preobrazilo naš svet iz onoga u kojem je smrt od akutnih bolesti bila česta u svet u kojem je ona retka ne raspravlja se često. To je uverenje koje leži u samoj biti svih mišljenja o vakcinisanju i verovatno je jedno od najuniverzalnije prihvaćenih medicinskih verovanja našeg vremena.
    Autoritativni glas, piše Beattieu u knjizi, u spomenutoj radijskoj emisiji pripadao je dr. Margaret Burgess, tada jednom od najuglednijih glasnogovornika o vakcinisanju u Australiji, profesorici pedijatrije s dugim popisom titula, nagrada, članstava, objavljenih radova na području preventivne medicine. Ukratko, izuzetno kvalifikovana za iznošenje tvrdnji u vezi s vakcinama.
    Nezavisno o tome, tvrdnja 'ono što se promenilo… bilo je uvođenje imunizacije' verovatno je najbolje prihvaćen aspekt današnje kolektivne vere u imunizaciju. Možete pitati gotovo bilo koga zašto se broj umrlih od ospica ili hripavca drastično smanjio i čućete odgovor 'vakcinisanje' ili 'imunizacija'. Kao i svi, i Beattie je bio odgojen na tom verovanju, kod kojeg postoji samo jedan problem: nije tačno i potpuno je neutemeljeno, što se može vrlo lako demonstrirati. Pišući knjigu 'Vakcinisanje – dilema jednog roditelja', Beattie je shvatio da to pogrešno verovanje više od bilo čega drugog oblikuje skoro sva mišljenja o vakcinisanju te i te kako utiče na kolektivnu procenu te prakse. Zbog toga mu se posebno posvetio i izneo dokaze, koji su svi dostupni u godišnjacima australske vlade i kod Ureda za statistiku.
    Na temelju tih podataka moguće je uneti podatke o broju umrlih za svaku bolest na dijagram i strelicom označiti mesto kada je uvedeno vakcinisanje. Podaci o broju umrlih u Australiji mogu se naći u tim godišnjacima još od 1907., a za neke je bolesti od australskog Ministarstva zdravstva dobio podatke koji sežu mnogo dalje u prošlost od 1907. Na njegovim dijagramima, brojke predstavljaju broj umrlih na 100.000 stanovnika u razdoblju od pet godina, s ooznačenim vremenom uvođenja vakcina.
    Dijagram za ospice pokazao je da se petogodišnja stopa smrtnosti stotinu godina pre uvođenja vakcina kretala oko 170. U pet godina neposredno pre uvođenja vakcina bila je – ispod jedan. To predstavlja smanjenje od 99,5 odsto – pre nego što je stigla vakcina. Preostalih manje od 1,0 odsto jedini je deo smanjenja koji bi se mogao pripisati vakcini jer ono jednostavno nije bilo tu za vreme prvih 99,5 odsto. Drugo je pitanje koliko je vakcina zaslužna  za taj poslednji delić, ali to je već druga tema. Vakcina protiv difterije uvedeno je potkraj 1920-ih, u širu upotrebu ušlo je najranije krajem 1930-ih, a neki govore da je to bilo tek 1953. kad je odobrena DTP vakcina. U šezdeset godina koje su prethodile uvođenju vakcina, piše Beattie, stopa smrtnosti smanjila se za više od 80 odsto. Potom – hripavac (magareći kašalj): još jedna vakcina koja je bila postupno uvođena od 1940-ih nadalje. Njegova rutinska primena kod male dece započela je 1953. nakon što je odobrena DTP vakcina (DTP - vakcina za difteriju, tetanus i pertussis; pertussis je medicinski naziv za hripavac). Dijagrami pokazuju da je od 1870-ih do 1953. u razdoblju pre odobrenja DTP vakcina, došlo je do smanjenja smrtnosti od gotovo 95% te skoro 90% do početka primene ranijih vakcina tokom 1940-ih.
    Beattie je napravio i sledeći eksperiment: napravio je dijagrame sa stopama smrtnosti dve bolesti – ospica i šarlaha – od kojih se jednu 'preventira vakcinisanjem', a za drugu nema vakcina. U XIX veku imale su slične stope smrtnosti. Stopa smrtnosti šarlaha, kojeg nikada nije bilo moguće preventirati vakcinom, padala je jednako delotvorno kao i stopa smrtnosti od ospica i nije se vratila na ranije nivoe. Sličnu sliku daje usporedba trbušnog tifusa s hripavcem, bolešću koja se preventira vakcinama. U slučaju da neko misli da bi ospice ili hripavac mogli skočiti do nivoa od pre sto godina da nismo izmislili vakcine, druge dve bolesti su tu da nas podsete da to nije verovatno. Trbušni tifus i šarlah nekada su bili jednako velik problem kao druge dve bolesti, zapravo i veći. Broj obolelih od tih bolesti smanjio se pa su i one postale relativno beznačajne, i to bez vakcina. Isti zaključak proizlazi iz podataka za tetanus, koji nije zarazan i gotovo se nikad ne javlja kod dece. Zaključak koji proizlazi iz svih službenih podataka jest da nije bilo primetnog učinka uvođenja vakcina na kretanje stopa smrtnosti. One su jednostavno celo vrijeme bile u postupnom padu. Politiku zakonske prisile da se deca vakcinišu pre se treba posmatrati kao psihološki fenomen uslovljavanja, nego kao primenu objektivnih rezultata nauke. Kad je reč o uverenjima, podaci jednostavno ne pomažu. To je i sam Beattie ustanovio kad je dijagrame i podatke predstavio na svom saslušanju pred Komisijom za ljudska prava. Članovi Komisije nisu pokazali zanimanje za njih, a sudski medicinski veštaci odbacili su ih kao nebitne i potpuno zanemarili, za razliku od čitatelja knjige 'Vakcinisanje – dilema jednog roditelja', koji su ih primili s velikim zanimanjem, pa su se brzo proširili svetom. Zato se danas na internetu nalaze brojne lokacije na kojima su objavljeni izvorni dijagrami, zajedno s mnogima za druge zemlje.
    Otkud tako golema razlika u reakcijama? Reakcije javnosti moglo se podeliti u dve grupe. Prva i najčešća bila je je šok ili neverica, a pojavljivala se kod onih kojima je teško poverovati u ono što vide. To je mnogima dobro poznat neugodan osećaj kad se omiljeno uverenje raspada pred očima, što je danas sve češća pojava. Ljudi s takvom reakcijom često sumnjaju u brojke i tehniku izrade dijagrama. 'Odakle, kažete, da potiču ti podaci? Zašto ranije nisam vidio slične dijagrame? Jeste li dvaput proverili brojke?' To je savršeno normalna reakcija jer je u sve nas usađena duboka vera u medicinu, a posebno u vakcinisanje. Nakon te reakcije ponekad sledi tipična sledeća reakcija: 'To ništa ne dokazuje'. Ta reakcija odbacivanja je ređa i obično dolazi od ljudi koji su aktivno uključeni u marketing i reklamiranje upotrebe vakcina. Ako ih se slučajno upita što žele reći tom reakcijom, ti ljudi obično tvrde da se ti podaci ne mogu koristiti za procenjivanje delotvornosti vakcina. U tome su u pravu. Svrha tih dijagrama, po Beattieju, nije bila pokušaj merenja delotvornosti vakcina već stavljanja stvari u ispravnu istorijsku perspektivu, jer se određena, ali iskrivljena istorijska perspektiva ionako često koristi kao jak argument za vakcinisanje.
    Perspektiva koja je u skladu sa stvarnim podacima jasno pokazuje da su vakcine nebitno utecale u široj slici i da su stigle prekasno da bi mogla dati bilo kakav bitan doprinos. Iz istorijske perspektive vakcine su malo ili nimalo doprinele smanjenju broja smrtnih slučajeva od svake od navedenih bolesti. Stope smrtnosti bolesti za koje su razvijene vakcine padale su značajno i konstantno od sredine XIX veka, a veći dio tog pada dogodio se davno pre uvođenja vakcina. Rutinska vakcinisanja za neke bolesti nisu bila ni dostupna sve dok te bolesti nisu gotovo nestale, a stope smrtnosti svih bolesti bile su u značajnom padu pre vakcinisanja i, budući da nema razloga za sumnju da bi se taj trend promenio, nema razloga niti mali preostali deo pada smatrati zaslugom vakcina, posebno zato što možemo videti da su druge bolesti nastavile padati iako za njih ne postoje vakcina. Istorijski dijagrami iz svih europskih zemalja, kao i iz SAD-a, to potvrđuju.
    Kako se danas svi suprotstavljeni stavovi koriste za stvaranje sukoba u kojima više niko nema nameru čuti što govori ona suprotna strana, treba reći da se kod dovođenja u pitanje delotvornosti vakcinisanja ne kritikuju zdravstveni radnici nego misaoni sistem na kojem se temelji kolektivno verovanje u vakcine. Predani pojedinci došli su do brojnih važnih dostignuća u otkrivanju načina da čovečanstvu pomognu u smanjenju patnji, ali brojni su bili i slučajevi (puno manje razvikani) da medicina u nekim aspektima nije odigrala bitnu ulogu. Ali to se uopšteno ne priznaje u tolikoj meri da bi javnost bila toga svesna, a najočiglednije je u pogrešnom viđenju uloge vakcina u istorijskom smanjenju broja umrlih. Možda je vreme da se prestanu papagajski ponavljati tvrdnje da su nas vakcine spasila od bolesti i počne insistirati na tome da sva buduća razmišljanja započinju priznavanjem činjenice da su vakcine dala mali ili nikakav doprinos ogromnom istorijskom smanjenju broja umrlih.
    Što god da je uzrokovalo smanjenje broja smrtnih slučajeva pre uvođenja vakcina nastavilo je prilično ujednačeno delovati i nakon njihovog uvođenja. Profesor Thomas McKeown u knjizi 'Uloga medicine' tumači: 'Iskustvo iz poslednja dva veka pokazuje da su zarazne bolesti pale na mali deo svog nekadašnjeg nivoa bez medicinskih intervencija, što upućuje na zaključak da bi i bez njihovog uvođenja nastavile padati, iako možda ne tako brzo u slučaju nekih bolesti.' Kao razloge za pad broja umrlih od tih bolesti većina istoričara medicine navodi poboljšanje prehrane, higijene i sanitarnih uslova, pri čemu je najvažnija prehrana. Vrlo uticajan izveštaj dr. Moisesa Behara, objavljeno u World Healthu, objašnjava: 'U današnjim razvijenim zemljama smrtnost od tuberkuloze, ospica, hripavca, trbušnog tifusa, bolesti s dijarejom i mnogih drugih infekcija počela je padati davno pre nego što su identifikovani odgovorni mikroorganizmi i pre nego što su otkrivene specifične mere kontrole ili tretiranja.
    To smanjenje – koje je mnogo veće od bilo čega što je u međuvremenu postignuto upotrebom vakcina i antimikrobnih lekova – teklo je uporedno s poboljšanjem opštih životnih uslova'. U vezi s prehranom dr. Behar je rekao: 'Oslabljen organizam daleko je manje otporan na napad mikroorganizama. Obične ospice ili proljev – koje su bezopasne i kratkotrajne bolesti kod dobro ishranjene dece – obično su ozbiljne i često fatalne za hronično pothranjene. U vreme dok nisu postojale vakcine gotovo svako dete u svim zemljama obolelo bi od ospica, ali u siromašnim zemljama bilo je tristo puta više smrtnih slučajeva nego u bogatijim. Razlog nije to što je virus bio virulentniji, niti je bilo manje medicinskih usluga, nego to što u loše ishranjenim zajednicama mikroorganizmi napadaju domaćina koji je, zbog hronične pothranjenosti, manje sposoban odupreti se.' Izveštaj završava sledećim rečima: 'Odgovarajuća prehrana zasad je najdjelotvornije ‘vakcina’ protiv većine dijareičnih, respiratornih i drugih čestih infekcija.'



¦ Klik Gore na Sliku - Prikaz; ¦ Ponovni Klik - Brisanje

Zdravlje i MedicinaZdravlje i Medicina - Ostali Tekstovi
Ponuda TemaPogledajte i ostale super zanimljive rubrike na sajtu
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana