NOĆ
U KEOPSOVOJ PIRAMIDI
Ja sam čovek koji je duboko pronikao u tajne psihe i okultizma, u tajne
magije i čarobnjaštva Istoka - tako se, bez lažne skromnosti,
predstavljao Pol Branton.
Profesinalni novinar i strastveni putnik, on je proputovao sav Istok u
potrazi za neposrednim kontaktima sa onima koji su sačuvali u
neprikosnovenosti drevna ezoterijska znanja.
Posedovao je izvanrednu hrabrost i sa
istinskom novinarskom strašću upuštao se u riskantne poduhvate. Izgleda
da je on jedini čovek koji se osmelio da sam provede noć u Velikoj
Keopsovoj piramidi. Bilo je i drugih eksperimenata. O onom što je
doživeo pisao je u knjizi 'Putovanje u sakralni Egipat'. Evo njegovog
opisa noći provedene u Keopsovoj piramidi.
Spuštalo se veče. Nameravao sam da celu
noć provedem u Velikoj piramidi, zaključan u Carskoj odaji - da
neprekidno u toku svih dvanaest sati ostanem budan. Sagnut, sa fenjerom
u rukama, oprezno sam klizio niskim, uzanim hodnikom. Strma kamenita
podloga uporno me je vukla nadole, ubrzavajući moje korake. Iznenada
sam se setio jedne latinske izreke - 'Lak je put u pakao'. Lutao sam po
lavirintu puteva, vraćao se, ispitivao hodnik za hodnikom, dok nisam
pronašao Carsku odaju - najčuveniji unutrašnji objekat piramide.
I evo me na cilju. Osvetlio sam fenjerom
gole zidove i ravan plafon, zadivljen preciznošću kojojm su ovi
uglačani ogromni blokovi složeni jedan na drugi. Seo sam na kameni blok
prekrštenih nogu i u potpunom mraku počeo da osluškujem proticanje
noći. Zatim je nastao trenutak kada mi se učinilo da nisam sam u pustoj
odaji. Pored mene je pulsiralo nešto živo, ono me je posmatralo,
okruživalo me, ali ja sam bio bespomoćan. Dušu mi je obuzeo
nekontrolisani strah. Potpuno u nevreme setio sa da ja sedim u potpunoj
usamljenosti u jezivoj sobi, uzdignutoj iznad površine zemlje više od
dve stotine stopa, okružen mrklim mrakom, napušten, ostavljen u čudnoj
građevini na samoj ivici pustinje. A oko ove građevine - sigurno
najstarije na svetu - prostire se mračna, krcata grobovima, nekropola.
I posvuda caruje ova avetinjska neodređenost koja briše granicu između
mistike i realnosti.
'Tamo se na svakom koraku krije
priviđenje, tamo obitava čitava armija sablasti i džinova' - tek što su
mi na pamet pale reči mog prijatelja Arapina, kad je u odaji počelo
nešto neshvatljivo. Opkolio me je celi
roj neprijateljski nastrojenih stvorenja. jeziva bića, dusi pakla,
ružni, bezumni, grubi - oni su ese gomilali oko mene izazivajući
strašnu odvratnost. Bio sam spreman da jurnem iz sobe - tamo gde je,
udaljen nekoliko stotina stopa, izlaz zagrađen rešetkom i gde se nalazi
naoružani stražar. A ipak mi je neki unutrašnji glas uporno šaputao da
treba da izdržim sve do kraja.
Iznenada se sve završilo - osetio sam u
sobi prisustvo novog stvorenja - mirnog i dobronamernog. Za leđima ovog
stvorenja pritajila se neka sablasna figura. Obe su bile odevene u belu
odeću, koja kao da je isijavala treperavu svetlost. U ovoj čudnovatoj
svetlosti bleskale su drevno-egipatske relikvije, neosporno
svedočanstvo o pripadnosti kasti vrhovnih sveštenika. Stvorenja su
donela sa sobom osećanje čistote i razuma. Moji zategnuti nervi blaženo
su se opustili i ja sam sa poverenjem pogledao u dobre, ispunjene
proročkim predviđanjem ,oči starca.
- Zašto si sošao ovamo i
probudio tajne sile? Zar ti je malo puteva kojim hodaju smrtni? - usne
se nisu pomerale ali glas je bio pravi, živ. - Vrati se sebi sličnima i
uskoro ćeš zaboraviti svoje prazne fantazije. Klimaš glavom? Ali znaj,
prateći maštu sve više ćeš se udaljavati od carstva razuma. Mnogi koji
su je sledili vraćali su se lišeni pameti. Ko dodirne nas, gubi osećaj
pripadnosti svom svetu. Da li si sposoban da ideš dalje u usamljenosti?
- Ne znam - muklo sam
odgovorio.
- Neka bude tako! Učinio si
svoj izbor! Ali, za tebe ne postoji više povratak. Zbogom! - starac
iščezne.
Sada sam se bezuslovno povinovao svim
nalozima njegovog pratioca. Ispružio sam se na kamenom sarkofagu,
dopustio da mi se uvede nepoznati anestetik, kako sam shvatio, sve kao
da se događalo na astralnom nivou. Kao da me je obuzela letargija.
Lagano, od stopala prema srcu puzila je obamrlost, u svest se prikradao
mutan predosećaj nadolazeće smrti. 'Ujutro će u piramidi biti nađen leš
- na ovom se završavaju sva moja okultna traganja' - izgleda da mi je
to bila poslednja misao. Očajnički talasići svesti tiho su se ugasili u
dubinama mozga. Sve se završilo...
Odjednom - prodor, kao da me je moćni
tropski uragan bacio u bezgranično prostranstvo gde sam stekao -
slobodu! Telo me više nije sputavalo. Realnost sam osećao jasnije, jače
nego pre. Lebdeo sam, lako, oduševljeno, kao ptica (evo zbog čega su
drevni Egipćani predstavljali osobođenu čovečiju dušu u vidu ptice) i
oko mene se prostirala beskrajna praznina. Pa, to i jeste stanje smrti
- pomislio sam. Sada sam ja duša i mogu da postojim odvojeno
od tela. Uvek ću pamtiti to, jer, videvši sve sopstvenim očima (makar
ne fizičkim), dokazao sam sebi realnost besmrtnosti na najpouznatiji
način - umro sam, a zatim sam vaskrsnuo!
Iznenada se stvorio stari sveštenik,
ozbiljan kao i ranije i spokojan.
- Maločas si naučio veliku
lekciju. Prenesi tu istinu ljudima, dostupnim jezikom. I znaj, sine
moj, da se u ovom drevnom hramu čuva zaboravljeni letopis najstarijih
ljudskih rasa i Zavet, koji su primili od svog Tvorca preko njegovih
prvih proroka!
- Gde, gde je taj Zavet? -
odzvanjalo mi je u mozgu.
Ali, odgovora nije bilo. Ponovo mi se
činilo da propadam u ništavilo, svest je ponovo umirala i vaskrsavala.
Mi smo - ja i sveštenik - sada koračali kroz beskrajni blago osvetljeni
hodnik. Osvrtao sam se, odakle dolazi ova svetslot? Zidovi su bili
glatki, čak su sastavci između blokova ružičaste terakote bili jedva
vidljivi, a naš sopstveni oreol eterične svetlosti bio je isuviše slab.
- Ne osvrći se, čak ne okreći
ni glavu - upozorio me je sveštenik.
Spuštali smo se sve niže i niže, dok se
u udaljenom kraju tunela nije pokazao ulaz u veliku sobu nalik na jram.
Nisam sumnjao da se nalazimo negde unutar piramide ili ispod nje. Ali,
ja nikada ranije nisam video ovaj hodnik, ni ovu odaju. Bio sam
ošamućen ovim otkrićem i goreo sam od želje da saznam gde je ulaz.
- Ne sad, ne sada - odzvonio
je odjek.
I tada sam opet ugledao svoje telo koje
je ležalo na kamenu, smrtno, nepokretno, neosetljivo. Stari sveštenik
je tiho progovorio:
- Sine moj, nije toliko važno
da li ćeš ti naći ta vrata ili ne. Značajnije je da pronađeš skriveni
put koji vodi u tvoj sopstveni razum i da njime stigneš do tajnog hrama
svoje duše. Tajna Velike piramide - to je tajni hram tvoje duše. Sve
skrivene odaje, svi drevni letopisi su u tebi. Potrudiću se da otkriješ
sve najskrivenije tajne. u sebi i za sebe. Zbogom!
Njegov glas je sa svakom reči bio sve
udaljeniji. Ponovo sam gubio svest, odnosio me je vrtlog sve niže, niže
i niže... U sopstveno telo. Kada je u svitanje naoružani stražar
otključao gvozdenu rešetku, iz tamnih dubina Velike piramide u susret
mu je ispuzalo stvorenje iznureno, prašnjavo, sa upalim očima od umora,
uronjeno u sopstvene misli i preplavljeno pitanjima.
SVEŠTENICA
POTOPILA TITANIK
Egiptolog Daglas Murej sastao se Kairu 1910. godine sa
Amerikancem zapuštene i neuredne spoljašnosti. Vojim izgledom izazivao
je odbojnost i nepoverenje kod prefinjenog Engleza. Murej je pristao da
se sastane sa njim samo zato što mu je ponuđeno otkriće od
neprocenjivog značaja - možda najveće u njegovoj karijeri egiptologa.
Nije odoleo primamljivoj ponudi i ispunio je ček na donosioca kod
Engleske banke i predao ga Amerikancu. Odmah je organizovao da
dragoceni teret bude prvim brodom otpremljen njegovoj kući u
London. Ček nikada nije unovčen jer je Amerikanac iste večeri pronađen
mrtav. Tek posle Amerikančeve smrti Murej je od jedog kolege egiptologa
saznao za pozadinu ovog 'dobrog posla'.
Murej je kupio sarkofag u obliku mumije
u kome se nalazilo balzamovano telo vrhovne sveštenice hrama posvećenog
bogu Amonu Ra. Pretpostavlja se da je živela u Tebi u periodu oko 1600.
godine pre nove ere. Na spoljnoj strani poklopca bio je ugraviran njen
lik u zlatu i emajlu. Celi sarkofag bio je izuzetno dobro sačuvan.
Sveštenica iz hrama Amona Ra je zauzimala visoko mesto u hijerarhiji
kulta mrtvih, koji je nakada dolinu Nila pretvorio u predeo smrti. Na
zidovima njene grobnice stoji uklesano prokletstvo da će se život onog
ko se drzne da poremeti večni mir grobnice pretvoriti u nepregledni niz
nesreća i užasa.
Prva tri dana Murej je samo odmahivao
rukom smatrajući da je to sve samo obično praznoverje, sve dok mu za
vreme lova puška nije neobjašnjivo eksplodirala u ruci. Posle
višenedeljne agonije desna ruka mu je amputirana do iznad lakta. Na
povratku u ENglesku umiru dva Murejeva prijatelja. Dijagnoza je
glasila: 'Uzrok smrti nepoznat'. Dvoje egipatskih slugu koji su došli u
dodir sa teretom prilikom transporta za desila je smrt za nepunu
godinu. Kada je Murej stigao u London sarkofag je već bio tamo. Bacivši
pogled na izrezbareni lik sveštenice na poklopcu učinilo mu se da je
oživeo i tako ga pogledao da se sledio od užasa.
Pošto je odlučio da ga se oslobodi,
Murej je oberučke prihvatio molbu jedne prijateljice da preuzme
sarkofag na dalje čuvanje. Nije prošlo nekoliko nedelja, umire joj
majka, napustio je ljubavnik a ona sama počela je misteriozno da slabi.
Dok je pisala testament njen advokat je insistirao da u tu poslednju
izjavu volje uđe odredba da prokleti sarkofag bude vraćen Daglasu
mureju. Egiptolog, koji je sada već bio senka nekadašnjeg čoveka, nije
ga zadržao već ga je poslao kao poklon Britanskom muzeju.
Međutim, i tamo je sarkofag nastavio
svoj pohod zla. Fotograf koji ga je snimio odjednom se srušio mrtav. I
egiptolog zadužen za eksponat takođe je pronađen mrtav. Smrtonosni
pohod sarkofaga sveštenice hrama Amona Ra nije se mogao sakriti.
Uznemirena člancima u novinama uprava muzeja je odlučila na zatvorenom
sastanku da se sarkofag pošalje muzeju u Njujorku, koji je prihvatio
poklon pod uslovom da sarkofag sa mumijom bude predat bez publiciteta i
isporučen na najsigurniji mogući način.
Sarkofag je ukrcan na najsavremeniji
putnički brod koji je tog meseca prvi put trebao da zaplovi na liniji
iz Sautemptona u Njujork - Titanik. Radi poštovanja prema mumiji
sarkofag je smešten na komandni most velikog broda koji je smatran
nepotopivim. Isplovio je iz Sautemptona 15. aprila 1912. godine na put
bez povratka. Na dno okeana odneo je 1513 putnika zajedno sa ukletim
sarkofagom sveštenice Amona Ra za koji niko nije znao da se nalazi na
brodu osim vrha posade.
MALER
BROJA 13
Ako vas plaži dolazak petka 13., ne brinite u dobrom ste društvu. Čak i
oni hrabri vikingški ratnici koji su uživali u silovanju i pljački
mrzeli su beoj 13. Da biste prebrodili taj dan, otkrićeno vam nekoliko
zanimljivih činjenica o tom famoznom broju. Pripremite se ...
BOG
SVAĐE - Prema Nordijskoj mitologiji, Odin, vrhovni bog,
priredio je banket u Valhali za 12 gostiju. Ali, došao je i nezvani
trinaesti gost. Na gozbu je upao Loki, bog svađe. Izgleda da je i on
imao nešto protiv broja trinaest, jer je odmah sve broja na 12 tako što
je ubio Baldura, boga svetla.
JUDIN
BROJ - Očigledno je zašto Hrišćani ne voli broj 13 i
petak. Isus i njegovih 12 učenika bili su zajedno na njegovoj
poslednjoj večeri koja se, prirodno, završila kada je Juda Iskariot
(trinaesti) izdao Hrista Rimljanima, koji su ga sutradan - na Veliki
petak - raspeli na krst. Prema Bibliji, i Adam i Eva pojeli su zabranjo
voće i umrli u petak.
TRISKAJDEKAFOBIJA
- Od 1911. kada se ovaj izraz pojavio u knjizi Abnormalna
psihologija Anrija Korija, dobili smo i reč kojom možemo da opišemo
strah od broja 13. Triskajdekafobija je kovanica grčke reči
'triskajdeka', koja znači 'tri i deset', odnosno trinaest, i 'fobija'
što znači 'strah od'. Među čuvenim triskajdekafobima su Napoleon, Mark
Tven, Vagner i dvojica američkih predsednika: Herbert Huver i Frenklin
Ruzvelt. Ni Vinston Čerčil nikada nije putovao u petak 13, osim ako je
to bilo apsolutno neophodno. Čodine 1992. čuvena pevačica i glumica
Šer, provela je još jednu noć u Londonu da ne bi morala da se vraća
kući u Ameriku u petak 13. A automobilski magnat Henri Ford nikada nije
sklapao poslove u petak 13.
SAOBRAĆAJNI
UDESI - Postoje dokazi da je strah od petka 13 opravdan i
da je mudro tog dana ne ići na put. Studija Britanskog ministarstva
zdravlja pokazala je da se u bolnicama zbog udesa na glavnom autoputu
svakog petka 13 pojavi po 50 odsto više ljudi!
LUTRIJA
- Ko god želi da demonstrira zloćudnu moć broja 13 može da se posluži
sledećim dokazom: britanska Nacionalna lutrija, institucija koja je po
definiciji opsednuta brojevima, izračunala je da su dva broja koja se
najređe izvlače 13 i 39 (ili 3x13).
APOLO
13 - Ako hoćete još jače dokaze, ima i njih. Recimo
zlosrećna misija američkih kosmonauta Apolo 13 koja je opisana i u
filmu sa Tomom Henksom. Apolo 13 lansiran je 11.aprila 1970. (april je
četvrti mesec, zbir 4, 19 i 70 je 85, a 8+5 je 13) sa poletnog mesta 39
(3x13) u 13 sati i 13 minuta po lokalnom vremenu. Trinaestog aprila
dogodila se eksplozija u tanku za kiseonik.
KANIBALIZAM
- Udes aviona u Andima, posle kojeg su preživeli putnici bili primorani
da jedu svoje poginule saputnike, dogodio se u petak, 13. oktobra 1972.
ZEMLJOTRESI
I URAGANI - I katastrofalni zemljotres u Turskoj u kojem
je poginulo više od hiljadu ljudi dogodio se u petak 13. (marta 1992.)
Turci, inače, toliko mrze 13 da je rač za tu brojku bukvalno izgnana iz
njihovog jezika. U Velikoj Britaniji jednog petka 13. 1984. naišao je
uragan u kojem je devetoro ljudi izgubilo život.
ĐAVO
JE 13-ti GOST - Satanisti vole broj 13 upravo zbog
njegovih zloćudnih imlikacija. Crne veštice sastaju se petkom u grupama
po 12 - trinaesti gost je đavo.
Pre nego što odlučite da se narednog petka 13. pokrijete preko glave i
ostanete u krevetu da čekate neizbežni usud, treba da znate da druge
kulture uopšte ne shvataju našu triskajdekafobiju, ali zato mrze druge
brojeve. Kinezi i Japanci strahuju od četvorke, koja podseća na simbol
za reč 'smrt'. A u keniji, nesrećnim se smatraju svi brojevi koji se
završavaju sedmicom.
Da je nesrećan svaki 13. i brojevi koji
prositiču iz njega, teško da bi na svetu bilo vremena i mesta za dobru
sreću.
PRIVIĐENJE
U RUŠEVINAMA PRADEDOVSKOG DVORCA
Pas je neočekivano i jezivo počeo da zavija. Ja sa, koliko me noge
nose, potrčao ka krilu na prvom spratu gde je noćivao Reks. Pas je
ukočeno stajao, kao opčinjen zureći u beli oblačak, koji je visio iznad
njega neprestano menjajući oblik. 'To sam ja, Jekaterina Prokofjevna',
jasno je uhvatila moja svest. Naše poznanstvo, ako se može
tako nazvati kontakt sa nevidljivim nekim ili nečim, počelo je 1996.
godine, kada sam se prvi put našao na ruševinama onoga što je nekada
predstavljalo veličanstveni dvorac koji je pripadao mom pretku knezu
Vječeslavu Aleksandroviču Meščerskom.
Dvorac je sagradio arhitekta Matvej
Kozakov, po projektu Vasilija Baženova. Miniran je 1940. godine. Od tog
vremena u ruševinama se naselila - velika tajna. Ponekad uveče, odande
se čuju jasni zvuci klavira. Ali, da li je sve bilo tako bezazleno?
Junačina koji se prihvatio da čuva ono što je čudom ostalo čitavo, i
starinski park, pobegao je posle nekoliko dana. Njega je pratio nečiji
pogled, koji kao da mu je probadao leđa, čulo se nakašljavanje i
koraci, a okolo njega - nikoga. Pošto je trezveno zaključio da mu je
još rano da umre od infarkta, stražar je odstupio, ne zahtevajući
nikakvu nadohnadu.
Sa 'nečim' sam se sreo tek što sam
prekoračio prag veleposedničke kuće. Probivši se kroz gomile smeća do
jednog krila, našao sam se pred zatvorenim vratima koja su očigledno
vodila u podrum. Iznenada, vrata su se otvorila. Gusta pomrčina
zapahnula me je vlagom i truleži. Podišli su me žmarci i osetio sam na
sebi nečiji uporni pogled iz mraka podzemlja. ' Nisam tuđinac. Ja sam
naslednik drevnog roda' - zazvučalo mi je uglavi. Čudno, ali to je
pomoglo. Nešto kao da je ustuknulo u mrkli mrak.
Šta me je nateralo da dolazim ovako? Po
zanimanju sam raketni inženjer. Živeo sam sa porodicom u drugom gradu,
daleko od Moskve. I jednom - to je bilo nešto kao iznenadni blesak -
postao sam svestan da moram da otputujem u Alabino, da obnovim
porodično imanje. Otada, okolnosti su me uporno vodile ka ovom mestu. I
evo me na zgarištu kuće koja je nakada plenila svojom lepotom. Zasukao
sam rukave i prihvatio se obnavljanja severoistočnog krila, kako bih ga
osposobio za stanovanje. Meštani su me posmatrali sa velikim
zanimanjem. Od njih sam i čuo priču o klaviru i čuvaru. Nisam imao
osnova da im ne verujem. Od dana kada sam stigao 'nešto' me je u stopu
pratilo. Čuo sam korake, nakašljavanje i disanje. Daske su padale same
od sebe, rušili se prozorski ramovi. Koliko puta sam samo jurio čuvši
tresak - ali nikoga! Nikad nikoga! Nisam više osećao onaj parališući
strah kao pri našem prvom susretu. Ovom duhu - osećao sam to - bila je
suprotstavljena jedna druga, iako nevidljiva, a ono sigurno odbrambena
sila dvadeset pet pokolenja mojih predaka. Po predanju, utemeljivači
našeg roda bili su 'poslanici s neba'. Mnogi su u našem rodu bili
vidoviti. Kneginja Sofija Vasiljevna Meščerska isceljivala je dodirom
dlanova naizgled neizlečive bolesti. Izgleda da sam i ja nasledio dar
komunikacije sa nevidljivim svetom. Priviđenja ne razgovaraju sa
slučajnim ljudima. 'Jekaterina Prokofjevna' je veoma odlučno ispraćala
nezvane goste. Prvog dana boravka odbratio sam pažnju na dogradnju uza
zid dvorca. 'Uskoro će da izgori' - iskrsla mi je misao. Tako se i
dogodilo. Pošto je planula u ponoć, dogradnja je izgorela, dok su
potpuno bespomoćni vatrogasci, kao paralizovani, posmatrali kako plamen
vrši svoj posao.
Došlo je vreme kada sam u obnovljenu
kuću sa priviđenjem, doveo svoju ženu, decu i psa. Ispočetka su deca,
naročito uveče, bila obuzeta neobjašnjivim užasom. Pa i meni je, moram
priznati, s vremena na vreme zastajalo srce! 'Jekaterina Prokofjevna'
je sebi dozvoljavala vrlo ekstravagantne šale. Uoči događaja sa Reksom,
čisteći jednu baru pronašao sam gomilu polutrulih mokrih panjeva. Palo
mi je napamet da naslažem drva u rusku peć kako bi se osušila prirodnom
ventilacijom. Ovu peć još nijednom nisam ložio. Ali osetio
sam da vuče i odlučio sam da pokušam. Sledećeg dana, u prolazu, pipnuo
sam panjeve. Iz njih, kao iz sunđera, cedila se prljava tečnost. Oko
ponoći osetio sam miris čađi. Požar - promakla mi je misao kroz glavu.
Mlaz dima dio je u hodniku i izlazio je iz sobe gde su se sušila drva.
Otvorio sam vrata i ukočio se. Modri plamen je, uz brujanje, proždirao
mokro trunje. Prizor je plašio svojom iracionalnošću.
Zaključili smo da je neko hteo da
podmetne požar i pretražili smo celo krilo. Ali, vrata i prozori bili
su čvrsto zatvoreni iznutra. A sledeće večeri 'Jekaterina Prokofjevna'
smrtno je uplašila psa i po prvi put se predstavila imenom. Ne znam
kako bi se završilo poznanstvo sa priviđenjem da iza njenog obraćanja
meni, moja svest nije ulovila još jedan glas - muški, zapovednički,
koji je rekao: 'Ti si potomak Širinov. Ti si njen gospodar. Pitaj je
gde je sakrila dragocenosti!
Ja sam joj u mislima postavio ovo
pitanje. Ali oblačić je zašištao, zatreperio i nestao. Posle mi je
sveptenik rekao da priviđenja ne mogu da kažu i da se boje pitanja koja
se odnose na glavnu tajnu. Eto šta je 'Jekaterina Prokofjevna' tako
brižljivo čuvala - tajno blago. Možda je to bilo zlato. Baš ono
privlači duše ljudi koj su mu posvetili svoj život, a naročito se to
odnosi na okorele duše, koje se kao tamna senka vraćaju skrivenom blagu
i ne nalaze mira u strahu da će ga neko pronaći. Savetovali su mi da
održim opelo i da se krilo poškropi svetom vodom. Tako sam i učinio.
Košmari koji su mučili decu su nestali.
Što se mene tiče, ostavio sam nedirnuta
omiljena mesta obitavanja priviđenja i osećam da mi je ono zbog ovoga
zahvalno. Tačno znam da ono mora da ispuni neku važnu misiju, za koju
vreme još nije došlo.