NOVO
ORUŽJE
Luksuzne
krstarice koje imaju tu nesreću da plove Indijskim okeanom, od
piratskih napada brane se pomoću najnovije generacije nesmrtonosnog
oružja.
Možda upravo zbog toga što Somalija već 15 godina nema pravu vladu pa
ni kontrolu svog dela obale Indijskog okeana, tek ovaj kraj sveta je
postao jedna od najopasnijih destinacija za plovidbu brodom.
Više od 25 teretnih brodova je u ovim
vodama oteto i opljačkano samo tokom prošle godine, uključujući i
plovila koja su Somaliji kao pomoć poslale UN. Iako se smatra da je
plovidba daleko sigurnija što je brod udaljeniji od obale, posada i
putnici lusuzne krstarce Morski duh su se uverili da to ne mora uvek da
bude tačno.
Bila je subota 5. novembra
2005. kada su pirati napali ovaj brod 160 km od istočnoafričke
obale. Ispalili su jednu raketu iz ručnog bacača koja je pogodila brod.
Bilo je to upozorenje, jer niko od putnika i članova posade nije bio
povređen. Posada je probudila putnike i još uvek pospane ih evakuisala
u restoran u centralnom delu broda, a onda je kapetan odlučio da sa
nekoliko smelih manevara pobegne piratima. U tome im je pomoglo i
oružje koje su prvi put upotrebili – LRAD (Long Range Acoustic Device),
nesmrtonosno zvučno oružje.
LRAD koji košta 25.000 evra, sa
prečnikom od 84 cm i težinom od 24 kg, zapravo je tanjir koji može da
generiše frekvenciju između 2100 – 3100 hz na 150 decibela; poređenja
radi, motor konkorda meri jedva 110 decibela. Uređaj fokusira zvučni
talas u oblik zraka širine od 15 do 30 stepeni, a efikasan je do
udaljenosti od 300 metara. Iako takav zvučni opseg može fizički da
ošteti sluh mete, visina tona frekvencije, intenzitet i opseg zvuka,
fizički prisile metu da napusti tu oblast. Jednostavnije rečeno,
usmereni zvuk krajnje efikasno natera čoveka da pobegne glavom bez
obzira. Prema zvaničnim podacima, LRAD je konstruisan za zaštitu
američkih vojnih plovila posle terorističkog napada na njihov ratni
brod USS Kol 2000. godine.
Na sajtu Američke tehnološke korporacije
koja proizvodi ovaj uređaj, LRAD je opisan kao 'zaštitna zvučna sila'.
Uređaj je napravljen tako da omogućava jasnu verbalnu komunikaciju na
velikoj udaljenosti i iznad druge buke. Kao dodatak, kompanija se
hvališe da LRAD može da proizvede 'visoko iritantni ton za privlačenje
pažnje ili upozorenje o modifkaciji ponašanja'. Drugim rečima, može
generisati izuzetno glasan i neprijatan zvuk koji bukvalno zaledi
ljudsko biće na jednom mestu i natera ga da vrišteći pobegne što dalje.
Kompanija napominje da se LRAD, između
ostalog, može koristiti u sprečavanju nereda, kontrolu mase i za razne
psihološke operacije. Ovo oružje je već isprobano u sukobima američkih
snaga sa Iračanima na ušću reke Tigar, na ulicama Faludže i Bagdada.
Amerikanci su ga isprobali i na sopstvenm stanovništvu u Nju Orleansu,
da bi kontrolisali provalu panike i besa stanovništva posle udara
uragana Katrina i sprečavanje pljačke. Navodno je, po nekim izvorima,
LRAD bio spreman da bude upotrebljen i na konferenciji republikanske
partije 2004. ali se to, srećom po republikance, nije dogodilo. Ako je
LRAD primer napredne nesmrtonosne zvučne tehnologije, onda je jedan
primitivniji oblik soničnog rata već dokumentovan u pojasu Gaze.
Izveštaji govore da su izraelski avioni prošle godine neprestano
probijali zvučni zid leteći nisko iznad Palestinskih kuća kasno noću.
Nadletali su ih svakog sata, praćeni užasnim zvučnim praskom koji
ljudima na zemlji nije dao da sklope oči. Palestinci bi ujutro
ispoljavali umor, anksioznost, napade panike i – kako je navedeno u
izveštaju palestinskog ministartsva zdravlja, kod mnogih su zabeležene
pojave krvarenja iz nosa. Veliki broj trudnica je doživeo spontani
pobačaj.
Vojska i jedinice obezbeđenja danas
koriste zvuk kao oblik zastrašivanja i kontrole mase tokom ratnih
operacija na bojnom polju i u navodnim zonama opasnosti, ali se čini da
je primena zvuka kako oružja za ličnu zaštitu neminovna. Kompanija CSS
je upravo razvila Komarac – uređaj koji stvara iritirajući
visokofrekventni ton nečujan za većinu odraslih ljudi, čiji je cilj da
odvrati bande tinejdžera od napada i izazvanja nereda na ulici, u
kafićima ili prodavnicama. CSS takođe napominje da Komarac stvara
Pavlovljev refleks: kada su mimo svoje volje izloženi buci na određenoj
skali, mladi imaju tendenciju naknadnog izbegavanja takve sitacije u
budućnosti. Po ceni od 580 funti, Komarac ima domet od 15 do 20 metara
i već se prodaje u specijalizovanim prodavnicama u Velikoj Britaniji i
Americi.
Što je nesmrtonosna vojna tehnologija
uspešnija, utoliko je veća i šansa da će vojno oružje pronaći primenu u
civilnom životu. Predstavljanjem Komarca evropskom i američkom tržištu,
pruža se i mogućnost da će se slični uređaji za soničnu kontrolu
stvoreni za modifikaciju ponašanja, ubuduće naći na ulicama velikih
gradova zajedno sa kamerama i gradskim vlastima omogućiti efikasnu i
krajnje jednostavnu kontrolu mase. Veliki brat je dobio pojačanje!
MUTATINA
TRI ŽIVOTA
Posle kraće bolesti za koju se verovalo da je kolera, Musjoka Mutata,
iz varošice Kitui u keniji, bio je proglašen za mrtvog i njegovo telo
je poprskano insekticidom da bi se oterale muve.
Na sahrani sledećeg dana, stotine
ožalošćenih bili su šokirani kada se Mutata uspravio u svome sanduku i
zatražio gutljaj vode. Još čudnije u svemu je što to
nije prva sahrana šesdesetogodišnjeg čoveka jer se Mutata i ranije
dvaput vraćao iz mrtvih.
Mutata je prvi put 'umro' kada je imao
tri godine. Nakon što su ga uvili u čaršav i spustili u grob, dete je
vrisnulo i bilo izvađeno natrag na površinu. Zatim, kad su mu bile
dvadeset dve godine, Mutata je netragom nestao tokom šest dana. Neki
pastiri su pronašli njegovo hladno, nepomično telo i pretpostavljajući
da je čovek mrtav, počeli da ga sahranjuju. Još jednom je mutata bio
spušten u grob, ali je došao svesti i silom otvorio poklopac svog
sanduka.
Da li bi Mutatine 'smrti' mogle biti
objašnjene neurološkim problemima? Neurolog iz Medicinske škole
Emorijevog univerziteta, kaže da je to malo verovatno: 'Ne mogu
zamisliti nikakvo organsko stanje koje bi uticalo na narvni sistem tako
da on može simulirati smrt izvesni period vremena. Umesto toga, meni
čitava stvar više liči na neku vrstu samoindukovanog stanja. Naime,
određenim vrstama trninga, kao što je, na primer joga, neki ljudi mogu
dramatično da uspore ritam svog srca ili način disanja. Mutata je možda
izveo sličan podvig, bez obzira nato što nije bio svestan da tako
postupa'.
Ali Mutata ima drugačije objašnjenje:
'Izgleda da je među anđelima na nebu došlo do jedne zabune oko
ličnosti. Čini se da je izbila svađa oko toga zašto sam ja izabran da
umrem, pa su neki anđeli odlučili da me vrate na Zemlju'.
UKLETA
KUĆA
Za bračni par Sema i Džudi hani nevolja je otpočela ubrzo nakon što su
dva leša bila otkrivena tokom iskopavanja zemlje u njihovom dvorištu
radi izgradnje bazena za plivanje. Posle tog otkrića desilo se nekoliko
čudnih stvari: televizor je svetleo čak i kada je bio isključen, iskre
su letele iz jednog nenavijenog zidnog sata a cipele su iščezavale - da
bi kasnije bile pronađene na jednom od grobova.
Kuća Hanijevih u Krozbiju u Teksasu,
bila je podignuta na lokaciji jednog groblja iz XIX veka, zajedno sa
još nekoliko drugih stambenih zgrada, čiji su stanari takođe bili
uznemiravani. I oni su izveštavali o raznim čudnim događajima: pucanju
šolja na policama, kvarenje raznih kućnih uređaja, 'samostalnom'
odvrtanju slavina za vodu i slično...
Jedna utvara, poznata pod imenom Beti,
često se pojavljivala i do te mere prestravila neke kućevlasnike da su
se odselili iz tog kraja. Žaleći se da su postali duševno rastrojeni i
da su se razboleli od dijabetisa izazvanog šokom, Hanijevi su na kraju
tužili sudu građevinskog preduzimača i zatražili odštetu od dva miliona
dolara. Porota je preporučila nagodbu u iznosu od 142.000, ali sudija
se nije sa tim složio. U obrazloženju svoje odluke, sudija je
naveo da preduzimač nije namerno naveo Hanijeve da izgrade kuću na
lokaciji napuštenog groblja. Posle svega ovoga Hanije vi su se iselili
iz kuće.
ŠTA
JE VAMPIRIZAM?
Po definiciji to je seksualna požuda za partnerovom krvlju. Vezuje se,
sasvim nepravedno, za rumunskog vojskovođu grofa Vlada tepeša, koji je
sredinom XV veka tukao Turke. Kao najhrabriji kapetan kralja Matije
Korvina, tukao se i na našim prostorima Balkana. Ostalo je zabeleženo
da je sam ubio oko šest stotina turskih vojnika u Bosni. Bio je
pravedan, ali surov. Kod Zvornika je nabio na kolac tri stotine turskih
vojnika. Trgovci i katolička crkva, kojima grof Tepeš nije želeo da se
pokori, umesto da mu se zahvale što je Turke zaustavio, prišili su mu
epitet krvnika, pa čak i da pije ljudsku krv.
Kad je to 1897. godine Irac Bram Soker
napisao - vampir Drakula je oživeo! Vampir, u stvari, vodi poreklo od
Lamija, lepih devojaka, a zapravo od ženskih demona, koje su u staroj
Tesaliji noću sisale krv mladićima. Vampiri se pominju i u XI
veku u Nestrovoj hronici. Balkanski cigani čergari su sačuvali
verovanje da se iz seksualnih odnosa između vampira i žena rađaju
takozvani dampiri, bića koja su sposobna da ubijaju vampire. U mnogim
hronikama se tvrdi da je Balkan izvorište vampira, mnogo pre hrabrog i
nesrećnog grofa Drakule.
NIKO
SE ODANDE JOŠ NIJE JAVIO
Potraga
za odgovorom na pitanje šta se dešava posle smrti, traje od pamtiveka.
I dok su ga neki pronalazili u različitim religijama, ima i onih koji
pokušavaju da rešenju tog problema pristupe sa naučne strane. Tako je
Britanac Tomas Lin Bredford 1921. prvi pokušao da izvede 'naučni'
eksperiment i dokaže da postoji život posle smrti.
Međutim, prvo je morao da umre! Zatvorio se u sobu, legao na krevet i
pustio gas... Ali, kao svaki dobar naučnik, on je želeo da svetu
prenese svoja saznanja i upozna ga sa rezultatima svog istraživanja.
Stoga se, pre nego što je pristupio izvršenju namere da sebi oduzme
život, obratio za pomoć poznatom medijumu Rut Doran. Dogovorili su se
da će on, ukoliko bude zaista otkrio da postoji 'onostrani svet',
stupiti u kontakt sa njom i preneti joj sva svoja zapažanja. To se,
međutim, nikada nije dogodilo. Ma koliko ovaj eksperiment zvučao
neverovatnim, to nije bio jedini ovakav pokušaj. Dvadeset godina
kasnije, istaknuti britanski fizičar Oliver Lodž obavestio je četiri
medijuma da će ih kontaktirati posle svoje smrti, pod uslovom da sami
odgonetnu poruku koju je iz predostrožnosti zapisao, stavio u koverat i
dao na čuvanje jednoj osobi od poverenja. Međutim, u tom kovertu
nalazilo se još šest drugih koverata sa različitim zagonetkama i sve ih
je trebalo rešiti da biste se domogli autorove poruke sa onog sveta.
Lodžova zamisao je bila toliko komplikovana da nijedan medijum nije
uspeo da reši sve zagonetke i njegov pokušaj je propao.
Još zamršeniji način kontaktiranja sa
svetom posle svoje smrti, osmislio je fizičar i zaljubljenik u
enigmatiku Robert Turles. On je napisao dve šifrovane poruke i objavio
da će ključ za njihovo dekodiranje lično reči onom koji, posle njegove
smrti, bude uspeo da stupi u kontakt sa njim. Turles je umro 1984. Do
danas se stotinak osoba javilo sa tvrdnjom da poseduju ključ za
dešifrovanje njegovih poruka, ali niko od njih nije uspeo da istinski
dokaže da je 'razgovarao' sa pokojnikom. Postoje, međutim, i drugačiji
pristupi ovom problemu. Naime, kad se posle duge, teške i opasne
hirurške intervencije probude iz anestezije, mnogi pacijenti tvrde da
su neke delove operacije posmatrali iz ptičje perspektive, kao da su na
trenutak izašli iz sopstvenog tela i lebdeli u operacionoj sali.
Ovakva iskustva bliske smrti
zaintrigirala su i naučnike. I dok se jedni pitaju da li, u trenutku
kad je ishod hirurškog zahvata krajnje neizvestan a pacijent gotovo na
samrti, duša, makar na trenutak, napušta njegovo telo, drugi tvrde da
je reč o halucinacijama izazvanim jakim sredstvima za uspavljivanje. Da
bi bar delimično razrešila ovu dilemu, uprava Univerzitetske klinike u
američkoj državi Virdžinija odlučila je da u operacionu salu,
neposredno iznad operacionog stola, postavi ekran koji je okrenut ka
plafonu. Sliku koja se nalazi na tom ekranu ne mogu videti ni lekari,
ali ni pacijent koji leži na stolu. Da bi dokazao da nije halucinirao,
pacijent mora da kaže šta je video na ekranu. Pošto još niko nije uspeo
da opiše sliku na ovom ekranu, eksperiment je još u toku.
Američki lekar Dankan Mekdugal iz
Masačusetsa pokušao je da naučno dokaže istinitost teorije da se u
trenutku smrti duša rastaje od tela. Polazeći od pretpostavke da čak i
duša poseduje masu, makar i minimalnu, on je 1901. izmerio težinu šest
umirućih pacijenata, nekoliko minuta pre i posle njihove smrti.
Ustanovio je da su posle smrti svi bili lakši za 21 gram! Iako naučni
krugovi nisu nikada prihvatili rezultate ovog neobičnog eksperimenta,
on i danas privlači veliku pažnju.