Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Otac Tadej

  Otac Tadej Vitovnički (1914-2003) smatra se jednim od najvećih pravoslavnih duhovnika, odnosno najprosvetljenijih srbskih monaha XX veka. Ostale su zabeležene njegove mnogobrojne duhovne misli, pouke, saveti, besede, vezani za najznačajnija pitanja čovekovog života, ličnog i kolektivnog ...

Osmeh gore Osmeh na lice:  
   Bogonadahnute reči i priče oca Tadeja, mnogima, a naročito nevoljnicima koji su kod njega dolazili, bili su istinska uteha i ohrabrenje, podsticaj za preobražaj, ponekad čak poslednja slamka spasa. Ima svedočenja i da je posedovao Božji dar 'prozorljivosti', pronicanja prošlosti i budućnosti, viđenja podnebesnog i Nebeskog sveta. U ovom sažetom žitiju vidi se da je oca Tadeja sam Bog pozvao na veliku duhovničku službu ljudima.
    Tomislav Štrbulović, u monaštvu Tadej, rodio se 19. oktobra 1914. godine, na Svetog apostola Tomu, po kome je i dobio ime. Rođen je u selu Vitovnici kod Petrovca na Mlavi, od roditelja zemljoradnika. Ali je rođen prevremeno, kao nedonošče od sedam meseci, pa su ga roditelji odmah krstili, bojeći se da neće preživeti. Već od rođenja je bio veoma slabe telesne građe i krhkog zdravlja, i njegov organizam nikako nije primao bilo kakvu hranu životinjskog porekla. Evo šta je svojevremeno zabeležio monah Vasilije iz jednog razgovora sa njim:
    'Kada sam imao 15-16 godina, jako sam se prehladio. Dobio sam zapaljenje plućne maramice i pluća te sam morao otići na bolničko lečenje. Nakon tri i po meseca lečenja u bolnici moje se stanje nije popravilo, i konzilijum lekara odluči da me stave na posebnu vrstu terapije - primanja pneumatoraksa. To je napumpavanje plućnog krila kiseonikom pomešanog sa raznim lekovima. Od onih koji su primali tu vrstu terapije saznao sam da je vrlo teška, da je ni oni fizički otporniji nisu mogli podneti, te sam kazao lekarima: ako imate ikakvo drugo sredstvo dobro, ako ne, ja ne pristajem na terapiju. Oni se naljutili na mene i rekli mi: Ti ćeš nas da učiš kako da lečimo! Sutra da dođeš na antituberkulozno odeljenje da primiš prvu terapiju! Pa dobro, mislim ja u sebi, teško ćete me sutra videti. Pitam ih: koliko ću ja dugo živeti bez te vaše lekarije? Jedna doktorica mi kaže: Ako hoćeš da se pokoriš našem savetu, možda ćeš ozdraviti, a ako ne, najduže ti je pet godina života. Znači, mislim ja, niste sigurni u moje ozdravljenje od terapije. Pomirih se sa svojim stanjem i tada odlučih da tih pet godina Bogu poslužim.  Međutim, pojavio se novi problem. Moji roditelji nisu hteli da se saglase sa mojom odlukom.
    Moja unutrašnja odluka meni nije dala mira te sam i protiv svoje volje roditelja otišao u manastir Gornjak. Starešini manastira sam saopštio svoju odluku da se posvetim službi Bogu i objasnio kako zamišljam monaški život. Sutradan, pre službe, jedan monah, Rus, koji beše tu sa nama, reče mi: Ja sinoć slušam šta ti razgovaraša sa starešinom i kako ti zamišljaš monaštvo. Onako kako ga ti zamišljaš nigde u našim manastirima nećeš moći da ga nađeš.
    Takvo ustrojstvo postoji samo kod Rusa u manastiru Miljkovo. Tamo su se skupili Rusi izbegli iz manastira Valaam u Finskoj. Ti treba tamo da ideš. Kaže meni monah, jedino ćeš tamo da nađeš ono što ti duša traži. Tako ja odoh u manastir Miljkovo, gde je starešina bio arhimandrit Amvrosije.
     Otac arhimandrit Amvrosije je bio čovek svetog života. Za vreme Oktobarske revolucije bio je prostreljen kroz grudi i stradalo mu je plućno krilo. Nikada to nije zalečio, a rana je izazvala tuberkulozu i on se kao mlad čovek upokojio. Bio je učenik čuvenih staraca iz Optiske pustinje. Iz njega je izbijala izrazita ljubav, neverovatna i nepomutna i njome je plenio svakoga sa kim je razgovarao, ili samo bio u društvu. Nikad se ni na jednog monaha ili poslušnika nije naljutio, niti je ijednu preku reč kome rekao. Trpeo je mnogo, ali je sve praštao. Sve brige i probleme je polagao na Gospoda i njemu jedinom se jadao. Trudi se da tu osobinu prenese svojim primerom i na bratiju i mnogi su od njega nučili kako da neguju sveobuhvatnu i bestrasnu ljubav u svakodnevnom životu.
    U manastiru Miljkovo, prvo poslušanje mi je bilo da čuvam vinograd. I pošto sam bio sklon snu, ja zadremam, a lopovi dođu i pokradu grožđe. Kad sam se probudi, vidim da nema grožđa. Uplašio sam se i sa strahom očekivao da ekonom dođe u vinograd. Došao ekonom, video sve i ni reč da mi kaže?! Sutradan ponovo dođe i kaže mi: Tomuška - tako su me zvali kao iskušenika - baćuška je blagoslovi novo poslušanje da ti dam. Čuvaćeš ovce i koze na livadi uz Moravu. I tako ja postadoh čuvar ovaca. Ali, opet sam zabrljao. Dali su mi da učim čitanje časoslova dok čuvam ovce i koze, i ja čitajući časoslav opet zadremam.
    Ovce za to vreme otišle u obližnju njivu i pojele sav pasulj domaćinu. Naravno, otišao on u manastir da se požali ocu arhimandritu. On reče ekonomu da podmiri štetu domaćinu i na tome se sve završi. Meni da je iko od bratije ijednu reč rekao, ama baš neko!
    Sutradan ponov odođe ekonom i kaže: Baćuška je blagoslovi novo poslušanje za tebe. Sada ćeš da čuvaš krave na drugoj livadi. Međutim, priča se ponovila... Dok sam čitao časoslov, jedna stara krava neopaženo od mene uspe da se iskrade, i nađem je u trećoj bašti gde je sav kupus nagrizla i izgrizla. Domaćin se ponovo žalio i ponovo je došao ekonom. Novo poslušanje mi je bilo u trpezariji i crkvi...
     Tu, u manastiru, sam najednom osetio da sve volim. Neka čudesna neiskazana radost je obujmila čitavo moje biće. Osećao sam neki neiskazani mir. Sve volim a više ne umem da se naljutim. Žalim sve što strada. Svakog trenutka sam buio u stanju da se zaplačem radi ljudske nesreće i patnje. To je tako trajalo dok se nije upokojio blaženopočivši iguman Amvrosije.
     Kada smo otac Antonije i ja uvideli da se bratstvo polako raspada i da se gasi duhovni život u manastiru Miljkovo, odlučili smo da odemo u manastir Gornjak, gde je starešina bio otac Serafim, takođe Rus, iz Poljske. On me je tu u Gornjaku i zamonašio. Nakon dve godine me predložio za rukopoloženje, a posle rukopoloženja me na zahtev patrijarha Varnave poslao u manastir Rakovicu u ikonografsku školu. Baš u to vreme su pristalice Konkordata otrovali partijarha Varnavu. Nasledio ga je patrijarh Gavrilo, koji nije imao razumevanja za ikonografsku školu u manstiru Rakovici pa se ona brzo ugasila.
    Sve do početka Drugog svetskog rata monaški život sam provodio kao namesnik Pećke patrijaršije. Moram da kažem da je za mene kao monaha najdraže mesto manastir, jer tu mogu da se u potpunosti predam isihazmu, tihovanju, a to znači da sve svoje vreme posvetim Bogu i na taj način najbrže dođem do blagodati. No isto tako jedna od najvećih vrlina u postizanju smirenoumlja je van svake sumnje poslušnost. Mi moramo da prihvatimo svako mesto koje nam odrede naši pretpostavljeni.
    Pećka patrijaršija je tražila tada jednog jeromonaha za potrebe služenja. Mene je kao najmlađeg jeromonaha iz Rakovice patrijarh Gavrilo premestio u Pećku patrijaršiju. Tu me zatekao rat. Nas četvorica Srba smo se vratili u Beograd. U Beogradu me uhapsila specijalna policija i odvela u zatvor, gde su već bili patrijarh Gavrilo i episkop Nikolaj Žički. Mene su optužili da sam jedan od organizatora bune protiv okupatora, što je povlačilo za sobom tešku kaznu. Međutim, od jednog mladog srbskog rodoljuba koji je radio u policiji sam saznao da bih uskoro trebao biti pušten iz zatvora. To se i desilo. Mene su pustili i ja sam nekako uspeo da se prebacim do manstira Vitovnice. Tu me posle nekoliko dana pozvao komandant mesta i zatražio da se kao svešteno lice stavim na raspolaganje komandi. Ja sam to odbio i odgovorio da ne mogu ništa da uradim ako nemam naređenje od vladike.
    Bila su to teška vremena, kada se samo zbog jedne jedine reči ili neizvršenja ratnih naredbi mogla nad čovekom nadneti senka smrti. Tada sam odlučio da pokušam pronaći neko mirnije mesto za molitvu i duhovni život. Otišao sam do Petrovca, a tu su me prilikom kupovanja taksene marke za objavu putovanja po drugi put uhapsili Nemci. Staviše me u ćeliju sa dvojicom švercera duvana. Bila je tu jedna uska klupa, duga oko 2,5 metara. Lagao sam na nju i mislio o tome kako sigurno neću živ izaći iz zatvora. Nema više života, dođe kraj. Bože, Bože... Bio sam u očajanju. Ona dvojica pričaju o svojim brigama.
    I kako sam ležao s takvim mislima, na tren se ispred mene pojavi jedan visoki vojnik sa unakrsnom zlatnom lentom na grudima i šlemom sa perjanicom na glavi. U ruci drži svitak i gleda me. I onda razvije svitak i kaže mi: Gledaj, vidi mapu! - i pokaže na karti severozapadnu Srbiju. Nemoj da strahuješ, jer ti valja još mnoge utešiti i ohrabriti. Jesi li razumeo? - kaže mi i gleda me. A ja pomislio da li čuju ona dvojica šta mi on priča. Nisam onda razumeo da se u duhovnom svetu ne govori kao u ovom, kao čovek sa čovekom, nego misli u umu zvuče. Ne čuje se telesnim uvom, nego u umu zvuči. I kad sam pogledao, vidim da oni šverceri pričaju sa sobom. Upitao sam ih da li su nešto videli i čuli. Oni se zgledaše i odgovoriše da nisu. Opet se okrenuh, ali nejga je nestalo. Tada sam shvatio da sam imao nebesko viđenje, koje mi je Gospod poslao radi utehe i objave Svoje volje sa mnom u ovom svetu. A kako je bio lepo obučen, kao na freskama arhanđelskim. Nema na zemlji tako lepog čoveka, to je anđeo. Bilo je to 1943. godine, prvi i jedini put sam tad uživo vido Božjeg izaslanika. Kasnije, jedino u snu.
    Posle oslobođenja narod iz Peći se žalio na jeromonaha Jeliseja, koji je bio u Pećkoj patrijaršiji, da mnogo pije i da se ne brine za kuću. Pošto je patrijarh Gavrilo još uvek bio u internaciji, menjao ga je mitropolit Josif i on me pozove iz Vitovnice u Beograd te mi predloži da idem u Peć i preuzmem upravu. Ja sam znao, jer sam pre rata bio u Peći, da tamo sada vladaju komunisti i da im ja nisam baš po volji. Još u ono vreme su mi govorili: Kada dođe naše vreme, nećeš ti biti kaluđer, mi ćemo ti dati drugu službu. Zato sam molio mitropolita da pošalje tamo starešinu manastira Svetog Joanikija Devičkog. Taj arhimandrit je bio starešina u Vujanu za vreme Aleksandra Obrenovića. Pošto je selo od Aleksandrove žene Drage blizu Vujana, oni su često dolazili u manastir. Pred stradanje su dali manastiru dosta zlata za obnovu. Oni u međuvremenu poginu, a on to zlato prisvoji i pokupuje sebi kuće po raznim banjama. Kako sam ga poznavao i znao da želi ići na Kosmet, predložih njega mitropolitu Josifu i on ga postavi za starešinu Pećke patrijaršije. Posle, kada se patrijarh Gavrilo vratio iz internacije, umesto ovog arhimandrita postavi mene za starešinu Pećke patrijaršije.
    Mnogo sam se tamo namučio. Oni komunisti o kojima sam govorio, mnogo su mi zadavali briga i problema. Gde god su mogli da otežaju situaciju svojski su se trudili. Ali, hvala Bogu, sve sam nekako uz Božiju pomoć prevazišao i posle 20 godina službe u Beogradskoj eparhiji, 1955. godine ponovo se vratio u Braničevsku, u kojoj sam sada, evo, već 48 godina. Prođoše godine brzo, a lekari kazali da ću samo pet godina živeti. Godine 1937. sam čekao kraj, ali eto, Bog je produžio. I tako teče moj život...
    Kada sam kao iskušenik došao u manstir Miljkovo, dali su mi brojanicu i naučili me kako da se molim. I kako su mi pokazali, ja sam tako i radio. Potpuno sam se prepustio Isusovoj molitvi. Mislio sam, imam još samo pet godina života, hajde da ih ne potrošim uludo, hjajde da nađem svoj put do Boga. I za kratko vreme, baš radi te moje potpune predanosti volji Božjoj i iskrene čežnje za Bogom, obasjala me Božanska blagodat, koja je u mojoj duši stvorila neku neopisivu radost i mir. Slušam srce i unutra čujem: Gospode Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluj me grešnog. Pokušavam da se setim nekih stvari i događaja iz prošlosti, ali ne mogu, sve misli počivaju u nekom neopisivom miru, a u čitavom mome biću vlada neko neopisiva radost i čežnja za Bogom. To je stanje anđela i svetih, stanje u potpunoj blagodati. Samo oni koji su dobili besplatnu blagodat mogu da razumeju stanje anđela i svetih, koji su rukovođeni Duhom Svetim.
    Milsio sam da svi monasi, sveštenici i episkopi imaju besplatnu blagodat. Kad ono, čoveče, toliko godina do sada sam proveo sa kaluđerima i sveštenicima a sreo sam samo jednog kaluđera na kojem se primećivala besplatna blagodat. Samo jednog kaluđera! Kod mirskih ljudi koji žive sa porodicama sreo sam mnogo više pojedinaca na kojima počiva besplatna blagodat. Dolazio je ovde kod mene jedan Bosanac iz Banja Luke koji živi u svetu i upražnjava Isusovu molitvu. On ima jednog svog školskog druga koji je porodičan čovek i ima decu i zaposlen je. Taj njegov prijatelj nije bio baš posebno pobožan, ali je bio dobričina, dobra duša. Jednoga dana oni tako pričaju i ovaj predloži: Što se ti ne bi bavio Isusovom molitvom? Prijatelj ga začuđeno pogleda i odgovori: Bih, ali ne znam kako. Dobro, ja ću te naučiti...
    I ovaj ga pouči i dade mu brojanicu. Za kratko vreme taj je njegov drug zadobio besplatnu blagodat i preobrazio svoju ličnost i porodicu. A ovaj toliko vremena upražnjava Isusovu molitvu, pa ništa. Posle nekog vremena taj čovek dođe ovde kod mene i priča mi: Ne znam oče, neka me radost obasjala i neopisiv mir. Stalno čujem u srcu: Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnoga. Znam kakav sam bio, šta sam sve mislio, sada više ništa od toga nema u mojoj glavi. Imao sam grešne misli prema ženskom svetu, snao se naljutiti i za najmanju sitnicu, a sada, ne znam, ne mogu da se naljitim. Ne mogu ni da pomislim na ono što nije dobro, i kada hoću, ne mogu. Ne znam šta se to desilo sa mnom. Samo se radujem, u čitavome mome biću vlada neka neopisiva radost i mir. Dobio si besplatnu blagodat, kažem mu, i imaćeš je sve dotle dok misao svoju ne vežeš za neku ovosvestsku brigu. A ako to učiniš, najpre više nećeš čuti molitvu u srcu, a posle ćeš postepeno izgubiti mir i radost iz duše. Tada će opet da te muče teške misli ovog sveta kojim vladaju demonske sile. Ako hoćeš da sačuvaš tu besplatnu blagodat, treba da se stalno moliš Bogu da bi molitvom odbio teške i turobne misli od svoga uma i tako sačuvao taj mir i radost koje sada osećaš.
    Kada sam bio postavljen za starešinu u manastir Pokajnicu, teško sam primio tu dužnost. Bojao sam se opasnosti i iskušenja koje su mi spremali stanovnici oko manstira. Tada mi se javio sam Gospod u snu i opomenuo me. Ja sam se odjednom našao pred Njim. Gledam: Gospod na sebi ima epitrahilj, omofor preko ramena i premo omofora epitrahilj. Ja stojim pred Njim i On kaže: Zašto vojuješ kad nemaš poslušnosti! Gde god si bio postavljen za starešinu, dosadio si molbama da te razreše. To ne smeš više činiti. Znaj da svako zadato poslušanje treba da se obavi sa puno ljubavi, revnosno i predano, ne obraćajući pažnju na zavist i zlobu koja kruži i napada. Onda me tri puta prekrstio od glave do pete, uzeo epitrahilj i stavio ga na mene i rekao: To je krst koji moraš da nosiš.
    Uvek mi je bila teška starešinska dužnost jer sam morao da svoje misli vežem za brige o materijalnim stvarima, o bratiji i o ljudima. Tu sam uvek gubio onu besplatnu blagodat koju sam zadobio kao iskušenik. To je stvaralo nove problem u mom duhovnom životu i narušavalo moje telesno zdravlje. Pluća su mi ozdravila, ali se pojavila nova bolest, živci su mi popustili. Mnogo mi je trebalo vremena dok se nisam izvežbao da se opustim. Lekari su mi dali antidepresivne lekove, ali oni nisu ništa pomagali. Savetovali su mi da se opustim, da budem sam sebi lekar. I Gospod je pogledao na moju nevolju, poslao mi je Svoju silu i ja sam uspevao sve više da se opuštam. Ali i danas kada previše dozvolim materijalnim i drugim životnim brigama da ovladaju, teško dolazim do opuštenosti, do potpune predanosti volji Božjoj, i tu nastaje izvor moje napetosti i nervoze.
    Jednom sam molio vladiku da me pošalje na parohiju, milsio sam: Možda će mi tamo biti lakše, možda ću tamo naći svoj mir. I vladika mi dade parohiju Vlaški do. Ali pošalji ti gde god hoćeš živčanog bolesnika, nigde mu neće biti dobro. Tamo na parohiji mi je bilo još gore. Imam previše osetljivu prirodu i mnogo su me pogađale nevolje i problemi parohijana, kao i gresi njihovi. Za kratko vreme moje stanje se još više pogoršalo, srce je počelo da mi lupa kao u zeca. Celu noć i celi dan nisam mogao da se opustim te sam odlučio da odem u manastir, da ne umrem na parohiji. Došao sam u Vitovnicu, tu me jedan moj učenik ispovedio i dao mi keliju da se odmorim. Kad sam se probudio, osluškujem da li srce još radi onako ubrzano. Ništa ne čujem, hvala Bogu, smirilo se. Onda u umu začujem reči: Tako treba da se opuštaš. Ne uzimaj previše na sebe brige obog sveta, već čuvaj svoj mir i živi sa Bogom. Neka ide kako ide.
    Jednog dana, 1975. godine, dođe kod mene brat Dragi i pozove me na bogomoljački skup. Brat Dragi je bio po zanimanju tehničar i rukovodio je gradnjom crkve u Krnjevu, gde je i najveći bogomoljački pokret u našoj eparhiji. Odbijem ja, kažem: nigde nisam išao, nigde ni po bogomoljačkim skupovima ni po slavama, ne umem da se snađem sa ljudima, a ne idem i zbog mog zdravlja. (Ali, na višekratne molbe brata Dragog, a po blagoslovu svog episkopa, otac Tadej ipak počne odlaziti na bogomoljačke skupove.)
    Tu sam se prvi put sreo sa vladikom Atanasijem, koji je tada bio jeromonah i profesor na Teološkom fakultetu. Onda mi je još bila puna glava izreka Svetih otaca. Pitaju me jedno, drugo, ja odgovaram i vidi, da imse dopada to što pričam. Tu sam upoznao mnogo bogomoljaca koji su u izrekama Svetih otaca našli odgovore na mnoga pitanja koja su ih mučila. od tada su ljudi počeli sve više i više da dolaze kod mene, a sad stalno dolaze. Tek 1975. godine obistinile su se reči anđela koje sam čuo početkom Drugog svetskog rata u zatvorskoj ćeliji u Petrovcu: ... valja ti još mnoge utešiti i ohrabriti. Morao sam mnogo da pričam i od toga me počelo mučiti grlo. Dobio sam zapaljenje grla, koje još ni danas nisam potpuno izlečio. Ponekad mi je mnogo teško, jedva liturgiju mogu da služim. Eto, tako život teče... Željan sam odmora, ali sam svoj put izabrao sam i svoj krst moram da nosim. Svakog dana pričam sa ljudima, a to ponekad može da bude veliko opterećenje. Ponekad me razgovor i odmori jer volim da pričam sa ljudima i o ljudima.
    Otada, pa gotovo sve do upokojenja, otac Tadej će neumorno, ne štedeći se, tešiti i okrepljivati one hiljade nevoljnih, bolesnih i žednih Boga koji su mu dolazili. Posle moždanog udara i dužeg bolovanja, napustio je ovaj svet 12. aprila 2003. godine u Bačkoj Palanci. Sahranjen je u miru, bez svetske buke, na manastirskom groblju u Vitovnici, gde je njegov monaški put i počeo. Ispratili su ga tihim molitvama i monasi, i tihim suzama njegova duhovna čeda, prispela odasvud. Ali, po svedočenju nekih prisutnih, oproštajnom pesmom ispratile su ga i - mnoge ptice! Kao da su i one, sasvim izvesno nekako znale, koliko ih je njihov starac voleo, i sa kakvom je ljubavlju o njima kazivao: 'Ptice su blagorodne Bogu, a mi ne. Ptice stalno, po čitav dan pevaju. Niko ih ne tera da pevaju, a one ipak pevaju i pevaju. Da li ih neko sluša, da li ne sluša, one uvek pevaju. A mi namršteni, nos naduven. Nije nam do pevanja, ni do čega. Treba da se ugledamo na ptice. Uvek se vesele. A mi? nama uvek nešto smeta. A šta nam to u stvari smeta? ne smeta nam zapravo ništa. Je li tako, blago meni?'



¦ Klik Gore na Sliku - Prikaz; ¦ Ponovni Klik - Brisanje

Pravoslavlje i ReligijaPravoslavlje i Religija - Ostali Tekstovi
Ponuda TemaPogledajte i ostale super zanimljive rubrike na sajtu
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana