Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Neverovatne Misterije - No 31

     Da li je u neverovatnom eksperimentu brod poslat u paralelnu stvarnost? Ekskluzivno, Tito prorekao rat i propast Jugoslavije - potvrđuju stenogrami! Duhovi u kafani! 

Osmeh gore Osmeh na lice:  
BROD POSLAT U PAPALELNU STVARNOST
    U rano jutro 22. oktobra 1943. godine minobacač vojnopomorskih snaga SAD 'Eldridž' bio je usidren u mirnim vodama Filadelfijskog zaliva u očekivanju eksperimenta čije posledice izgleda sve do dana danas pričinjavaju velike glavobolje vladi Amerike.
Drugi svetski rat bio je u punom jeku i vojci je bila potrebna tehnologija koja bi neprijatelju onemogućila da otkriva avione i brodove saveznika. Intenzivno se tragalo za sredstvima koja izazivaju smetnje radiolokatora. Ali eksperiment koji je navodno izveden tog oktobarskog dana bio je mnogo ambiciozniji, jer je komanda Vojno pomorskih snaga htela da brod Eldridž - postane nevidljiv!
    U procesu pripreme ovog eksperimenta posada broda je u celosti zamenjena i ljudi su bili u potpunom neznanju što se tiče namera visokog rukovodstva. Ceo brod je bukvalno bio nakljukan priborom i raznim mernim instrumentima, a i elektrogeneratorima tajanstvenog izgleda. Sve ove mere pažljivo su pratili naučnici i pomorski oficiri visokog ranga. Kada je tog oktobarskog jutra sve bilo spremno, na brodu Eldridž je objavljena uzbuna. Vazduh je bio presekao zavijajući zvuk sirene čija je visina i glasnost munjevito rasla. Oko Eldridža se odjednom pojavio oblak guste zelene magle, koji ga je uskoro celog obavio, sve dok brod - nije nestao!!! Jedino što je ostalo u vidnom polju bilo je udubljenje u vodi i teška magla koja se lagano kovitlala.
    Prošlo je 20 minuta i Eldridž se ponovo pojavio na svom pređašnjem mestu. Spolja je na njemu sve bilo u redu, ali većina mornara je lutala palubom klateći se, tupog pogleda, gunđajući rečenice koje nisu imale nikakvog smisla. Izgledali su kao potpuno pijani i drugirani. Tri nedelje kasnije, rukovodstvo Vojno pomorskih snaga popunilo je Eldridž novom posadom i ponovilo eksperiment. Brod je kao i prošli put, iščezao! Kada je opet postao vidljiv, ustanovljeno je da mu je uništena cla aparatura. Neočekivano, Eldridž je opet nestao i posle izvesnog vremena ponovo se pojavio. Sam brod ostao je nepovređen, ali su svi koji su se na njemu našli doživeli užasnu sudbinu. Najviše sreće su imali oni koji su jednostavno - izgubili razum. Mnogi mornari su dobili jake opekotine, a neki su iznenada planuli kao baklje i obavijeni plamenom, potpuno izgoreli. Ali, najstrašniji i nazagonetniji prizor predstavljale su glave, ruke i noge koje su se pojavljivale iz najrazličitijih konstrukcija broda! Činilo se da su se ljudska tela slila sa metalom na molekularnom nivou. Za vreme poslednjeg nestanka broda dvojica mornara su pala preko ograde. jedan je nestao zauvek, a drugi je bio spasen i govorio je da je putovao kroz vreme!
    Prvi put je ova dramatična priča izbila na videlo kada je 1956. godine naučnik i pisac M.Džesap počeo da dobija čudnovata pisma. Ubrzo nakon objavljivanja tih pisama, Džesap je nađen mrtav. Istraga je tvrdila da je on izvršio samoubistvo udišući ugljen monoksid.    Ceo niz zvaničnih lica, po pravilu bivših, istupio je sa portvrđivanjem realnosti eksperimenta, a neki su čak tvrdili da su lično učestvovali u njegovoj pripremi i izvođenju. Komanda Vojno pomorskih snaga SAD, od samog početka je tvrdila i nastavila do dan danas da tvrdi da u stvarnosti ničeg sličnog nikada nije ni bilo! Drugo se nije ni očekivalo od njih.
DUHOVI U KAFANI
    Bračni par MekKaloh zakupio je kafanu u Egremontu, u Engleskoj, koja je nekada bila zatvor za osuđene na smrt, a zatim su u njoj počele da se dešavaju čudne pojave. Jednom je barmen A.Karen sišao u podrum da promeni plinsku bocu za gas i jedna od dvaju teških unutrašnjih vrata zalupila su se za njim, iako nije bilo ni daška promaje. Ostao je zarobljen pola sata. Jedan od gostiju, Frenk Lič, bio je u baru kada je eksplodirala prazna čaša.
    Vlasnica kafane, Don MekKaloh, imala je čudne doživljaje u kuhinji, koja se nalazila iznad starog podruma. Gledala je kako se pećnice uključuju i isključuju iako nisu uključene u struju. Ona kaže: - Drugi put, napustila sam kuhinju na trenutak i krenula u bar. Kada sam se vratila, jedan dugački nož bio je zariven 5-6 centimetara u zid. Niko nije mogao da uđe u kuhinju, ali je nož morao biti zaboden silnom snagom! jednom drugom prilikom dok sam radila u kuhinji, keltski krst koji sam nosila oko vrata se usijao!
    Njen muž Piter priča sledeće: - Kad je naš podrumar otišao u podrum, jer je jedna od pumpi za pivo kipela, našao je na tlu, ucrtan u so, oblik sličan dečijem zmaju, sa keltskim krstom ucrtanim u njega. Nikakva so, međutim, nije čuvana u podrumu, zbog piva'. MekKalohovi su planirali da pozovu egzorcistu. Pređašnji vlasnik, A.Gejtvejt, koji je držao kafanu 25 godina, kao i njegov otac pre toga, kaže da se tako nešto njemu nikada nije dešavalo. Izgleda da je sve to u vezi sa MekKalohovima, ali zašto i o čemu se tu radi, niko nije odgonetnuo.
VRATA U NEDOĐIJU
    Starinska tvrđava koja se nalazi blizu mesta Komkrif u Škotskoj,stekla je skandaloznu reputaciju kod lokalnog stnovništva, a i postala je mesto gde nestaju ljubitelji misteriozne razonode. Sadašnji vlasnik tvrđave Robert Mekdogli kupio je vrlo jeftino ovu zgradu koja uopšte nije osposobljena za stanovanje.
Uradio je to čisto onako, jer ga je zgrada nečim zainteresovala, a pomalo i iz ljubavi prema egzotici. Kupovina mu se vrlo brzo isplatila, jer je u podrumu tvrđave otkrio mnoštvo starih kjiga iz oblasti alhemije, magije, vračanja i prizivanja duhova. On nije shvatio opasnost i satima je sedeo u podrumu i listao drevne rukopise. A onda...
    Škotlanđanin počinje svoju priču: - Jednom sam se zadržao duže nego obično. Vrlo brzo se smračilo, a meni se učinio čudnim neki plavi sjaj čiji je izvor bio u velikoj centralnoj sobi. Kada sam se približio ulazu zaslepela me je neka sjajna plavo sivkasta svetlost koja se odbijala od velikog portreta visokog tri metra. Boja na tom portretu bila je toliko izbledela da je bilo apsolutno nemoguće videti šta je naslikano.  Sada sam savršeno jasno video da na slici stoji čovek čija se odeća sastojala od detalja koji su pripadali različitim epohama, pd XV do XX veka. Kada sam prišao malo bliže da bolje pogledam sliku, težak portert se otkačio i pao na mene.
    Kada je došao sebi posle šoka, zadobivši nekoliko preloma, odlučio je da podigne ogradu oko tvrđave i parka pored nje. Ipak, glasine o onom što se dogodilo, proširile su se neverovatnom brzinom na okolna naselja. Sve je bilo u redu, dok jednom prilikom dve postarije a dokone dame, nastojeći da se zabave, nisu dobile sjajnu ideju da se uvuku u udubljenje u zidu koje je nastalo kada je portret pao na Roberta. i istog momenta - njih dve su nestale netragom! Policija je dugo tražila nestašne bakice, vatrogasci su prekucali sve zidove u tvrđavi, vojni stručnjaci istražili su prostorije pomoću specijalnih uređaja, ali niko im nije pronašao ni traga! Ekstrasensi i parapsiholozi kojima su se za pomoć obratile državne službe Škotske, tvrde da su se u tvrđavi otvorila vekovima 'zapečaćena' vrata u paralelne svetove. Neko u to veruje, a neko ne. Ipak, kako god bilo, i ekstrasensi i policajci odbijaju da uđu u taj prostor u zidu i provere svoje pretpostavke.
    nije ni čudo, kad se ima u vidu karakter knjiga koje su se sačuvale u tom zdanju. Ko zna čime se sve neki raniji vlasnik povezao i šta je sve tu prizivao?!
TITO JE BIO VIDOVIT - VIDEO RAT U JUGOSLAVIJI I NJENU PROPAST
    Stenogrami potvrđuju da je predsednik bivše Jugoslavije, Jospi Broz Tito bio vidovit i osetio propast i rat u Jugoslaviji. Da li je on imao parapsihološke sposobnosti. Deo tajnih zapisa razgovora Josipa Broza Tita sa autorom teksta, oficirom Radomanom Mlađenovićem.
    Tito priča: - Jedno predosećam, a ti si govorio nešto o tome. Gde sam ja to pogriješio? Ako sam im dao velika prava (misli na republike) nijesam im dao pravo da sutra, posle moje smrti rade šta je za te oligarhije najprivlačnije, zanemarujući kako je ovo stvoreno, urađeno, da bi se brzo rasturilo! Ako sam dao da Srbija ima dve autonomije, nijesam želeo da nestane i oslabi Srbija? Naprotiv, da ojača. Jer, suprotno: standard nacije će opadati, pretvaraćemo se u protektorate bogatih, što će se reflektovati na sve institucije, pa i vojsku. Ili će svaka republika i pokrajina stvarati svoju vojsku? Kako ono reče, nikako mi ne izlazi iz glave - kada si govorio o modeliranju sistema PVO SFRJ - svako će želeti da ima svoj atar. Da tako je, pa od kulturne eto nam teritorijalne i političke autonomije, sve u cilju ostvarivanja samoupravnih i interesnih prava, gde će na karaju, pamtim te tvoje riječi, poželeti da imaju pored vlasti i Sud, Vojsku, i na kraju, Državu?
    Pred Ivekom (I.S.Krajačić), koji me stalno prisluškuje, nisma želio ništa o tome govoriti. Izgleda da je Sila - kod njih - ispred Pravde, jer ih interesuje samo novac! Vidiš, ja imam sve, sve što ti, kao mlad čovjek, ne možeš ni sanjati - i ne treba, ali ovo ništa nije sutra moje...
    Razočarali su me svi! Uzdao sam se u neke ljude, a neka sam usput izgubio koji su mi ipak bili pravi prijatelji. Visina ne poznaje ravnicu. Ona je surova i nemilosrdna. Nisam mogao sve te pojlepe, tu neverovatnu dinamiku razvoja, taj unutarnji i spoljni svet, kontrolirati. Kaj ne. Čovjek sam kao i svi ljudi. Gdje mi reci koji mladi čovjek, pa i u godinama kao ja, ne voli život, ali ga nijesam nikada previše konzumirao - sejm viskija i cvičeka (lagano, crvenkasto i kiselkasto vino, koje Slovenci zovu cviček)! No, i tu sam znao svoje granice. A sa mnogima nisam mogao nikako izać na kraj. Posebnosa onim kosovskim političarima i njihovnim svađama, gde mi se ta greška naseljavanja albanske sirotinje na metohijskoj zemlji može uzeti za grijeh. Ali se plašim da se oni na toj zemlji neće zaustaviti, jer svakim danom traže sve više i više! Prosto rečeno, postajem nemoćan. Priznajem da su mi i Muslimani, tu za vratom, a Srbi me ne vole kao nekada. To me najviše boli. Kao da su me svi otpisali, jer osećaj da neću dugo. Ni onaj Ivek (Krajačić) me više ne posjećuje , kao nekada. Šta to Hrvati smeraju, ne mogu da gatam u pasulj. Samo znam da to ne treba ići tako!
    Ako im nijesam, mislim na sve njih, bio dobar, što mi to ne kažu dok sam živ? Od Slovenaca, kao što sam ti rekal prošli put, najviše se plašim, jer mi je deda rekao - da im nikada ne verujem. Znaš, liječnici su mi zabranili svako piće. Jebal ga! Sa tobom ću da popijem jedan viski ili bolje cviček jer, ide riba na žaru. Znam ja šta moji zrakoplovci vole. I,da ti nazdravim. Putovaćeš iduće godine sa 'Galebom' po Mediteranu. Tako imam želju da budem sa tobom i svim tim mladim oficirima-pitomcima. Ali mi ne daju, strogo me kontrolišu!
    Šta misliš - posle duge pauze reče - dal će se ikad skupit kad se jednom razdvoje? Ćutiš? Kao da se plašiš da mi kažeš ono što si mi prošli put govorio? Ja mislim da hoće! U grobu mogu da se kladim da hoće. Znaš šta će ih natjerati? Siromaštvo! Rekao sam - siromaštvo! Niko nikome ne poklanja ništa tek onako. Ako se bil tukli, i Staljin će im se u grobu smijati. To me boli.
    Sanjam, kako da ti kažem, sve one strahote što sam prošao, pa se odjednom pretvaram u tebe, kao da letim one nemačke štuke, ali kao da nisam u kabini nego narkilima štuke! Kako one idu ka zemlji, i ja idem ka njoj. Budim se uz prasak bombi, a onda vidim da je to naš, judoslovenska, sadašnja vojska? Sam sam u znoju, uzimam lijek za pritisak i sirkulaciju, pijem više vode nego što treba, ne palim svijetlo, liježem u krevet budan. gdje čujem porodične svađe. Odnekud, iz mraka, kada me već hvata prvi san, jasno vidim grupu pilota, slični jedan drugom kao jaje jajetu, koji m isa kacigama idu u susret namrgođeni i krvavi.
    Bože, pomislim, oni su svi u krvi? I noge ranjive, i ruke bandažirane, kacige lete sa glave, a neki su u povezu. Razderem se u snu i viknem: Bogca vam vašeg, da li ste vi vojska ili banda raspojasana? Sve ste to zadobili igrajući taj prokleti nogomet. Pa nijeste vi Dinamo, Partizan ili Zvijezda ...
    Noćas ćeš prenoćiti ovdje. Imaćeš sve. Ne daju mi da dugo razgovaram. Posmatraju me... Nego, pre nego što odeš, još jednom mi reci: Neće se barem tući, ako se budu svađali ... Grešan sam. Mnogo. Kako sam ti ono prvi put rekal za ćenifu, kako Srbi kažu: 'Al, kada si zagazio u govna, iz ćenife - kako kažu Srbi - teško se bilo koja noga iščupa? Barem jedna mora ostati neiščupana' Zar nijesam tako rekal kapetane?
- Jeste, druže maršale!
- Nećemo ili hoćemo spavat? - nasmeja se Tito.
- Treba da se odmorite.
    Te noći me probudi, pred zoru, oluja i grmljavina na Dedinju. Prozori su negde kloparali. Uzeh neki plavi ogrtač i zađoh na terasu. Prava pešterska sandžačka kiša koja umiva useve. Preko ograde terase primetih senku na vratima. Munje su sevale i osvetljavale Brozovo lice i telo. Stajao je uspravno i postojano kao bor. Staračka figura se jasno nazirala. Shvatio sam da ga nebesa mame, da ih oseća, kao i ozbiljnost i zabrinutost za Jugoslaviju krozreči izgovorene te večeri. Tada sam odlučio da ne budem ni u kakvoj vlasti.
    Autor: Radoman Mlađenović. Rođen u selu Krstac u siromašnoj seljačkoj porodici sa sedmoro dece. Završio je gimnaziju u Novom Pazaru, a Vazduhoplovnu vojnu akademiju u Zadru. Kapetan je I klase. Oženjen i ima dve ćerke.
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana