Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Velike Naučne Prevare

   Svet nauke je uvek bio obavijem i velom misterije i sumnjivih otkrića. Prevare u nauci nisu nikakva novost, alione su danas češće nego ikada ranije. Jedan osvrt u uglednom magazinu American Scientist, obznanio je da je 6-9 odsto osumnjičenih istraživača bilo svesno činjenice da su svoje rezultate bezočno plagirali ili naprosto isfabrikovali.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
   Jedna anketa, koja je obuhvatila blizu 300 nasumice izabranih istraživača u Norveškoj, ustanovila je da je 22 odsto njih bilo svesno 'ozbiljnog kršenja pravila etike' u istraživačkom radu. Pogledajte neke najveće ekstremen prevare u nauci novijeg doba!
   Nauka je postala visoko takmičarska disciplina, podjarivana željom i potrebom da se što lakše dođe do finansijskih dotacija. Nekada su 'beli mantili' mogli utrošiti godine na osmišljavanje svojih eksperimenata, bezbedni u saznanju da je njihovo radno mesto osigurano subvencijom. Međutim, danas je sve jači pritisak 'objavi ili iščezni', a oni su plaćeni prema rezultatima svog rada. Neizbežno, standardi morala se srozavaju dok suparničke grupe i pojedinci jure u susret slavi i prestižu.
    Evoj jedne male galerije takvih istraživača koji su se ogrešili o pravila poštenja.

RADNICI PRIRODNO INFERIORNI

    U svoje vreme najuticajniji psiholog u Velikoj Britaniji, Siril Bert, 17 godina je držao katedru psihologije na Londonskom univerzitetskom koledžu. Pored toga bio je i naučna hulja najnižeg reda.
    Njegove čuvene statističke studije, koje su se odnosile na identične blizance rastavljene prilikom rođenja, podržavale su ideju da je inteligencija nasledna. Bertove nalaze koristili su desničarski  političari da bi 'dokazali' da su pripadnici radničke klase siromašni zato što su u pogledu inteligencije inferiorni.
    Godinu dana posle njegove smrti, 1971. istraživači su otkrili kardinalne greške u njegovim statistikama, a nedeljnik The Sunday Times je 1976. objavio espoze, otkrivajući ne samo da su mnoge od Bertovih studija bile potpuno izmišljene, nego i da njegova dva verna saradnika-istraživača, Mragaret Hauard i Dž.Konvej, uopšte nikada nisu ni postojali. Njihove navoden radove napisao je Siril Bert lično!

FLOMASTER- GENETIČAR

    Sredinom 1970-tih dr Vilijam Samerlin izneo je tvrdnju da mu je pošlo za rukom da u Institutu Slouna Keteringa u Njujorku uspešno presadi kožu sa crnih miševa na leđa belih miševa.
    Bio je to značajan prodor, zato što imunološki sistemi sisara odbacuju tkiva koja nisu genetski identična sa njihovima. Samerlin je, kako se činilo, pronašao način da izbegne to odbacivanje ne oslanjajući se pri tome na imuno-supresivne droge koje imaju štetne propratne efekte. Ohrabrujuće implikacije za transplantaciju organa bile su ogromne.
    Rezultati koje je Samerlin postigao bili su gotovo neverovatni. Nažalost, on je do njih došao pomoću - crnog flomastera. Kad je jedan laboratorijski asistent primetio da su crni komadići krzna na leđima belih miševa izbledeli, prevara je izbila na videlo. Samerlin je priznao, pravdao se da je bio premoren poslom, a komisija za isleđivanje slučaja proglasila ga je krivim zbog nedoličnog ponašanja.

TRIK SA TUŠEM

    Paul Kamerer, austrijski biolog, posvetio je karijeru jednoj kontroverznoj evolucionoj teoriji. Za razliku od darvinista, koji tvrde da evoluciju pokreće isključivo nasumična - slučajna mutacija, Kamerer se priklonio jednom manje popularnom gledištu - da stečene karakteristike mogu da budu prenete.
    Eksperimentisao je na žabi primalji, jednoj vrsti koja se obično mari na kopnu. Kamererovo proučavanje je, kako se činilo, upućivalo na zaključak da će se ukoliko žaba bude prisiljena da se pari u vodi, na nožicama mužjaka tokom nekoliko generacija pojavljivati tamne mrlje zvane 'svadbeni jastučići'. Ti jastučići, koji pomažu mužjaku da bolje obuhvati svoju partnerku, u normalnim okolnostima mogu da se vide samo kod žabljiv vrsta koje se pare u vodi.
    Nalazi su razbesneli darviniste, ali Kamererov kredibilitet bio je uništen tak kad se ustanovilo da su belezi na jednom uzorku nastali ubrizgavanjem tuša pod kožu žabe. Upropašćene reputacije, Kamerer je ubrzo posle toga izvršio samoubistvo na jednoj planinskoj stazi.

EVOLUCIONA KARIKA(TURA)

    Mnogi smatraju da je takozvani Čovek iz Piltdauna najslavnija naučna podvala svih vremena.
    Amater geolog Čarls Doson je 1912. godine obavestio javnost da je nedaleko od Piltdauna u Saseksu, Engleska, iskopao jednu lobanju i viličnu kost. Taj nalaz ubrzo su prihvatile preovlađujuće teorije o ljudskoj evoluciji.
    Tek sredinom 1950-tih, pažljivo testiranje je pokazalo da su kosti koje je Doson pronašao zapravo bile vilična kost jednog nedavno uginulog orangutana i lobanja nekog ljudskog bića. Ali, u to vreme, Doson i mnogi eksperti koje je on namagarčio već su odavno bili mrtvi. To je pomoglo da naučna zajednica sa blagonaklonošću oceni njegovu podvalu - izvedenu isključivo zato da se 'dozovu pameti' naučnici koji koriste oskudne i problematične dokaze da bi potkrepili svoje teorije.

(DE)MASKIRANI VUK

    Preživevši nacistički koncentracioni logor, Bruno Betelhajm je po završetku Drugog svetskog rata studirao psihijatriju u SAD i postao svetski priznati autoritet za dečiji autizam - bolesna obuzetost pojedinca sopstvenom ličnošću. Njegova studija iz 1976. godine 'Korišćenje čarolije: značenje i važnost bajki' bila je pozdravljena kao kapitalno delo koje pruža dubok psihoanalitički uvid u tradicionalne narodne priče i bajke.
    Ali, posle njegove smrti 190. godine, jedan profesor antropologije demaskirao je Betelhajma kao varalicu. Njegova analiza bajki bila je bezočna podvala - direktan plagijat jednog ranijeg teksta nekog drugog autora.
    Posle toga usledila su još mračnija otkrića. Tokom mnogih godina Betelhajm je bio direktor Ortogeničke škole za decu sa emocionalnim problemima u Čikagu. Nekadašnji štićenici, sada već odrasle osobe, izneli su tvrdnje da je on dijagnostikovao potpuno normalnu decu kao poremećenu kako bi sebi mogao pripisati zasluge za njihovo 'izlečenje'. Neki od svedoka su izjavili da ih je Betlehejm i ljubavno zlostavljao. Betlehajm je tragično skončao - izvršio je samoubistvo u jednom staračkom domu u SAD kada mu je bilo 86 godina.

SVINJA DONEKLE ČOVEKOV BLIZANAC

    Ernst Hekel, nemački profesor zoologije iz 19. veka, bio je vatreni pristalica Darvinove teorije evolucije. Čak i suviše vatren, moglo bi se reći.
    Zapazivši da su embrioni ljudskih bića, majmuna, svinja, riba i zečeva svi slični jedni drugima u ranim fazama razvoja, Hekel je stvorio svoju sopstvenu Darvinom inspirisanu teoriju u kojoj se tvrdilo da od trenutka začeća razvoj organizma jedinke predstavlja anatomsku repeticiju - ponavljanje evolucije dotične vrste.
    Da bi potkrepio tu tvrdnju, on je publikovao ubedljive crteže koji su 'dokazivali' da nema nikakvih uočljivih razlika između embriona različitih vrsta. Hekelove ideje istrajale su više od 120 godina zahvaljujući upravo tim crtežima.
    Ali, 1997. godine jedna ekipa embriologa dokazala je da je Hekel bio varalica. Upoređujući njegove crteže sa pravim embrionima, oni su pokazali da je on nacrtao neke odlike koje nisu postojale i ignosrisao neke koje su stvarno postojale kako bi potkrepio svoju teoriju. Zapanjujuće u svemu tome jeste što je Hekel bio raskrinkan kao varalica još tokom svog života, ali je taj njegov pad sa naučnog pijedestala prošao manje-više nezapaženo.

KONTROVERZNI NAUČNIK

    Više od 40 godina nakon publikovanja, čuveno istraživanje Alfreda Kinzija smatra se kapitalnim poduhvatom na polju ljudske privlačnosti.
    1942. godine on je bio osnivač i direktor Instituta za istraživanje ljubavi u Blumingtonu, SAD. Tada je objavio svoje kontroverzno delo 'Ljubavno ponašanje muškaraca'.
    Ali, nedavno preispitivanje njegovih metoda, koje su objavili autori knjige 'Kinzi, ljubav i prevara', otkrilo je neke sramne primere nedoličnog naučnog ponašanja.
    Jedna od Kinzijevih studija, na primer, bila je bazirana na uzorku koji je, navodno, reprezentovao opštu mušku populaciju. U stvari, u njoj je bio obrađen visok postotak ljubavnih prestupnika i robijaša.

NOBELOVA NAGRADA SUMNJIVOG SJAJA

    Robert Milikan, osnivač Kalifornijskog instituta tehnologije i visoko uvaženi naučnik tog doba, dobio je Nobelovu nagradu za svoje čuvene eksperimente sa kapima nafte u cilju merenja električnog naboja elektrona. U svojim spisima Milikan je tvrdio da je uključio podatke o svakoj kapi s kojom je eksperimentisao.
    Ali, zabeleške u njegovim laboratorijskim dnevnicima kasnije su pokazale da je on bacio u kantu za otpatke otprilike jednu trećinu svojih podataka - i to onu trećinu koja se nije sasvim uklapala u rezultate koje je očekivao. Milikanovi branioci tvrde da je on odbacivao samo 'pogrešne' podatke kad je bio ubeđen da je počinio neku grešku. U najgorem slučaju, kažu oni, slavni fizičar mogao bi biti okrivljen jedino zbog pristrasnosti, a ne zbog prevare.

KOBNA DIJAGNOZA 'SMRTI U KOLEVCI'

    Svedno da li je posredi bilo nedolično ponašanje ili slučajna greška, stoji činjenica da je istraživanje dr Alfreda Stajnšnajdera o smrti u kolevci imalo strašne posledice.
    Godine 1972. ugledni medicinski časopis 'Pediatrics' objavio je njegov revolucionarni traktat o sindromu iznenadne dečije smrti (SIDS).
    Smrt u kolevci, tvrdio je Stajnšnajder, bila je rezultat produžene apneje (kratkog zastoja u disanju uobičajenog kod odojčadi). Mada su vodeći eksperti osporavali njegova istraživanja, ideja je dominirala istraživanjima SIDS-a više od dve decenije.
    Između 1972. i 1982. godine Stajnšnajder je dobio subvenciju od pet miliona dolara (četvrtina od ukupne sume koju je vlada SAD namenila za istraživanje SADS) jer su prestrašeni roditelji bili umireni njegovim tvrdnjama da priključivanje bolešljivih beba na monitorsku opremu može da spreči smrt u kolevci. Do 1990. godine prodaja kućnih monitora skočila je na impozantnih 70 miliona dolara.
    Šteta pričinjena Stajnšnajderovim delom izbila je na videlo tek 1992. godine tokom suđenja Huaniti Hojt  (slika gore levo) zbog ubistva. Hojtova je bila majka dvoje dece čiju je smrt Stajnšnajder pripisao SIDS-u u studiji iz 1972. sa kojom je i otpočela njegova meteorska karijera.
    Bila je osuđena na doživotnu robiju nakon što je priznala da je ugušila oba deteta i ranije ubila još tri svoja deteta na isti način.
    Koliko je ubistava druge dece bilo pogrešno pripisano smrti u kolevci - to se nikad neće saznati. Ali Stajnšnajderovo delo imalo je dubok uticaj na način na koji su policija i medicinari tretirali smrt čitave jedne generacije male dece.
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana