Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Tajna Naelektrisanih Ljudi

   Šta Sve Krije Ljudski Um. Početkom 1989. godine, novine u Velikoj Britaniji obavestile su čitaoce o nevoljama koje su zadesile izvesnu Polin Šo iz Češajra, koja je ostala bez posla jer su električni aparati u njenoj blizini prosto 'ludeli'. Jednom prilikom, kada se u banci slučajno naslonila na terminal, ispao je čitav sistem iz rada.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
    Kod kuće je do tada uništila aparata za domaćinstvo u vrednosti od 13.000 dolara, između ostalog, deset mašina za pranje veša, dvanaest televizora, dvadeset i pet pegi i tri video-rekordera. Kod Polin je izmeren 'lični' elektricitet jači od mikrotalasne pećnice, koja obično ima snagu od 700 vati, u kojoj se meso ispeče za minut-dva, pa se Polin iz razumljivih razloga nikada ne rukuje!
    Misterija 'naelektrisanih ljudi' nije novijeg datuma i jedan od prvih zabeleženih slučajeva datira iz januara 1846. godine, kada je predmet interesovanja čak i naučnih krugova Francuske postala 14-godišnja Anželik Koten, a sve zbog toga što su se stvari, bez određenog razloga, udaljavale od nje kada bi im se približila i ono što bi uzela u ruke bilo je toliko naelektrisano da je postojala opasnost da neko drugi doživi 'strujni udar' ako bi to uzeo od nje. Samo lakim dodirom prstiju, ili čak i odeće, Anželik je pomerala i najmasivniji nameštaj! Nije teško pretpostaviti kako su prolazile takve osobe, naročito u doba inkvizicije.
    Slučaj je ispitao i zabeležio kao autentičan niko drugi nego Dominik Fransoa Arago, direktor Pariske opservatorije i autor niza radova, između ostalog i o elektromagnetizmu, pa ne može biti sumnje da se sve dešavalo upravo onako kako je opisano u stručnom listu 'Rasprave', objavljenom pred kraj 1846. godine.
     Grupa naučnika, sa Aragoom na čelu, stigla je u mesto Perijer, u kojem je živela Anželik da bi proučila fenomen. Utvrđeno je da energija koju ispoljava devojka ima karakteristike elektromagnetizma jer su kompasi u njenoj blizini poludeli. U večernjim satima manifestacije su bile burnije nego preko dana, a ispitivanje odakle zračenje dolazi pokazalo je da je to leva strana njenog tela, naročito podlaktice i ramena. Dok je trajao fenomen, Anželik se često grčila kao u bolu, bila je uznemirena i uplašena, a broj otkucaja srca povećavao se na 120 u minutu. Ta naučna grupa, verovatno prva u istoriji oformljena da ispita tako neobičnu pojavu, nije uspela da nađe objašnjenje. Ništa čudno, jer pojave takve vrste nisu razjašnjene ni do dan danas.

TELO KAO MAGNET

   Sedamnaestogodišnja Karolina Kler iz Ontarija naprasno se razbolela 1877. godine. Naglo je izmršavila i počela da pati od napada bunila. Govorila je mnogo i opisivala udaljena mesta koja nikada nije videla. Oporavila se tek posle godinu i po dana, ali tada je postala 'naelektrisana' i svi predmeti koje je dodirivala pretvarali su se u magnete. Za telo joj se lepio pribor za jelo i samo teškom mukom i uz pomoć ukućana uspevala je da ga se oslobodi.
    Slične nedaće zadesile su i Frenka Meklinstrija iz Džoplina - morao je stalno da se kreće jer su mu se inače nog 'lepile' za podlogu i morali su da ga odvajaju od nje. Šesnaestogodišnji Luis hamburger proučavan je od 1890. godine na Farmaceutskom koledžu u Merilendu jer je mogao samo dodirom ruke da podiže predmete i drži ih 'zalepljene' za kožu. Lakim dodirom jagodice uspevao je da podigne teglu punu metalnih novčića tešku 2,5 kilograma.
    Ipak, tek pojavu Lulu Herst skrenula je ozbiljnu pažnju na fenomen paraelektričnih efekata, ačk i onima koji do tada smatrali da je reč samo i pričama i preterivanjima. I kod nje se pojava ispoljila u doba puberteta, posle četrnaeste godine, dok je jednom prilikom postaljala porcelanski servis na sto. Tada se začuo snažan prasak i tanjiri su se polomili u paramparčad razletivši se po čitavoj prostoriji. Svi su zanemeli od iznenađenja i dok se još nisu pribrali. Lulu je prinoseći stolicu jednom rođaku sa zaprepašćenjem utvrdila da od nje više ne može da odvoji ruku! Dok je četvoro prisutnih uzalud nastojalo da joj u tome pomogne, stolica se razletela u komade kao da je eksplodirala!
    Posle izvesnog vremena, roditelji su nagovorili Lulu da svoje neobične sposobnosti pokaže svetu i unvči ih. Tako je mlada devojka postala 'estradna zvezda'. Držala bi, na primer, kraj bilijarskog štapa dok su dva snažna čoveka uzalud pokušavala da drugi kraj obore na zemlju. Običnim zahvatom ruke uspevala je da podigne stolicu u kojoj su, jedna drugoj u krilu sedele tri odrasle osobe, a dodir njenog prsta bio je dovoljan da se stolica tako 'ukopa' da je ni trojica jakih muškaraca nisu mogla pomeriti. Lulu Herst je dobila nadimak Nesavladiva, a u knjizi 'Neobični ljudi' objavljenoj 1961. godine, Edvards napominje da je dozvoljavala naučnicima da sve prate iz neposredne blizine, ali nikada nije otkriven trik ili prevara.
    Nauka je utvrdila da svaka ćelija u našem telu ima svoj sopstveni električni naboj i da svaki kubni centimetaa mišića teoretski može da proizvede napon od 300.000 volti, ali male jačine, međutim, da bi se proizveli pomenuti efekti, potreba je daleko veća snaga.
    Te efekte najčešće su proizvodila deca u pubertetu, ali ni pubertet, kao uzročnik fenomena, nije pravilo, jer je poznat slučaj dečaka po imenu Zalu, koji je sa šest godina bio u stanju da dobro 'protrese' svakog ko ga dotakne. Čak i jedna beba, rođena 1869. godine u Francuskoj, u mesti Sent-Urben, ispuštala je iz prstića sasvim vidljive varnice, a kada je u 9. mesecu umrla, oko njenog tela još neko vreme osećalo se prilično jako zračenje.
    Slučaj Polin Šo iz novijeg vremena naučnici su pokušali da objasne 'alergijom na izvesne namirnice'! Majkl Salis, stručnjak za elektricitet ljudskog tela, pripisao je ovaj elektricitet: 'Abnormalnom mehanizmu do koga dolazi posle uzimanja čitavog niza namirnica. Njihovo razlaganje utiče na elektromagnetno polje u organizmu, a ukoliko telo 'pokupi' još i statički elektricitet iz neposredne okoline, na površini kože može da se obrazuje izuzetno jako električno polje'.

DODIR OPASAN PO ŽIVOT

   Poznati bostonski lekar dr Robert Eškroft na svojoj koži se uverio da skepticizam može biti bolan i opasan. Kada su mu doveli 15-godišnju Džejn Morgan iz Montane, on je posumnjao u priču da dodir neke devojčice može na čoveka da deluje kao da je dotakao električni vod visokog napona. Da bi se u to sam uverio, čvrsto joj je stisnuo ruku. Sledeće čega se seća, bilo je, kada je posle izvesnog vremena otvorio oči, da leži na podu svoje orginacije i da su se oko njega okupili zabrinuti lekari s klinike i medicinske sestre.
    Džejn Morgan je do petnaeste godine bila slabašna devojčica koja nije ispoljavala nikakve neobične osobine. Tek tada se u njenom telu pojavio elektricitet. Kada bi uhvatila ručku od pumpe za vodu, zasvetlelo bi joj pod prstima, a vremenom je to električno pražnjenje postajalo sve jače. Na kraju, Džejn se prosto grčila od bolova svaki put kada bi dodirnula bilo šta što provodi struju, a gore su prolazili oni koji bi nju dotakli.
    Nije potrebno posebno napominjati da je Džejn imala vrlo malo prijatelja, a izbegavala ju je čak i njena mačka. Posle punoletstva, visoki napon je počeo da slabi, dok nije potpuno nestao, pa se Džejn Morgan udala i izrodila decu. Samo su je još povremeno pozivali na preglede u pojedine klinike, ali šta je prouzrokovalo povećanje njenog telesnog elektriciteta i zbog čega je kasnije nestao, nikada se nije otkrilo.
    Za razliku od nje, pomenuta Karolina Kler iz Ontarija nije doživela srećnu sudbinu. Od 17. godine pazila je od katatiničnih grčeva. Neki ljudi koji su se sa njom rukovali zadobili su opekotine na dlanu tipične za udar električne struje, a više stotina puta ona je zapanjenim konzilijumima lekara pokazala svoje neobične magnetne sposobnosti. na primer, gvozdene poluge promera 1,5 centimetara i 30 centimetara dužine lepile su joj se za prste čim bi im se približila na pola metra!
    Sve to nije doprinelo da se misterija reši. Karolina Kler je umrla pet godina posle prve pojave visokog napona u svom telu.

DEČAK KOME SE KOBRE UMILJAVAJU

   Nesavladivi su i u proteklom periodu skretali pažnju javnosti, kao na primer Benedeto Subino, koji je u to vreme, 1983. godine imao 16 godina i živeo u Formiji, nedaleko od Napulja u italiji. Pomagao je ocu u stolarskoj radionici, a iz anonimnosti je dospeo u novine kada su u njegovoj blizini počeli da iskaču slektrični osigurači, a na predmetima koje je dodirnuo izbijala je vatra. Reporteri RAI snimili su reportažu, a dečakov otac Vitorio Subino obratio se predsedniku Sandru Pertiniju da pomogne svojim autoritetom da bi se medicinski stučnjaci zainteresovali za tu neobičnu i neprijatnu osobinu njegovog sina. Takve fenomene jedan italijanski naučnik nazvao je tada 'duhovnim šaljivčinama' objašnjavajući da u godinama mladosti na taj način 'izbijaju frustracije, kompleksi, nestalnost karaktera i disharmonija energije' - što se sve može uvažiti, ali ne daje odgovor na pitanje kako se to dešava.
    Nešto kasnije, 1987. godine, pročuo se 13-godišnji Saša K. iz mesta Janikijevo u Donjeckoj oblasti u SSSR-u. Njegova majka Ala Vladimirova je apelovala: 'Pomagajte, u našem stanu već je sve izgorelo. Živimo u neprestanom strahu. Ako ja zaspim, dežura muž, ako muž i Saša spavaju, ja ne spavam. Plašimo se da ne izgorimo, da ne izgori cela zgrada! Čak nam je i prozorkso staklo progorelo, kao da je kroz njega prošao vreo metak, ostao je opaljen krug prečnika nekoliko milimetara, a staklo nigde nije naprslo. Tada su nastale nevolje sa strujom - počeli su sami od sebe da se uključuju i isključuju televizor, frižider, stone lampe... Sovjetski list 'Izvestije' doneo je članak, što je svemu dalo posebnu težinu, a dečak Saša privremeno je smešten u bolnicu, posle čega je sve prekrio zaborav - najverovatnije pod uticajem vojnih istražitelja, jer tada se takvi slučajevi sklanjaju od očiju javnosti!
    Posle Saše iz Donjecke oblasti 1991. godine senzaciju je izazvao 10-godišnji Bobo Ivanov iz Bugarske. On je imao retku sposobnost da pogledom kroti zmije. Prema njemu i njegovom nesumnjivo potvrđenom enormnom magnetizmu i najljuće otrovnice su bile 'slabe', a naučnici su itvrdili da se u dečakovom prisustvu menjaju i naponi maih električnih polja. Bobo se 'zaposlio' u sofojskom cirkusu, puštajući pitone da se savijaju ko njega i glavom mu miluju lice, a kobre umiljavaju i uzimaju hranu iz ruke.
    Pravog objašnjenja ovih 'paraelektričnih efekata' ulu fenomena 'nesavladivih ljudi' još nema...

MISAONI OKIDAČI

   Oluja praćena munjama i gromovima sručila se na gradić Altunu u Pensilvaniji svom snagom. Srećom, jedina žrtva bio je 20-godišnji Rasel Klifton. Rasel je posle toga, doktoru Kitu Pedleru sa Stenfordskog instituta ispričao sledeće: 'Grom je udario u ogromni hrast prekoputa moje sobe. Prasak je bio zaglušujući. Desetak minuta posle udara bio sam potpuno gluv. A onda, kada mi se sluh vratio, shvatio sam da mi se dogodilo nešto veoma čudno'.
    'Čudna' je bila njegova novostečena sposobnost da čuje misli drugihh ljudi na ulici, u autobusu, bioskopu, na faklutetu... Rasel je počeo da se usamljuje i zatvara u sobu. Pričao je: 'Nemate pojma kako je strašno kada svuda oko sebe čujete o čemu sve ljudi razmišljaju. Moj um je posto upijač, nikako nisam mogao da se isključim i to me je dovodilo do ludila'. Konačno, ne mogavši više da izdrži pritisak, Rasel je potražio pomoć.
    Dr Kit Pedler je odlučio da proveri njegov sposobnosti. Prvi pokušaj predstavljao je eksperiment sa zenerovim kartama. Raselov zadatak bio je da pogodi koju kartu drži u ruci istraživač. U drugoj sobi, odvojenoj jednosmernim ogledalom od laboratorije, dr Pedler je pripremio 25 karata sa ucrtanim simbolima: 5 zvezdica, 5 talasastih linija, 5 krugova, 5 krstova i 5 kvadrata. Pomešao ih je i uzeo jednu. Preko zvučnika odjeknuo je Raselov glas: 'Kvadrat'! Mladić je pogodio, baš kao što je bez ijedne greške pogodio i preostala 24 simbola. Pedler je zatim eksperimentisao sa nizovima desetocifrenih brojeva, nasumice odabranih. I ovog puta Raselovi odgovori bili su bez greške. Na red su došli opisi slika i različitih predmeta. Pedler jednostavno nije mogao da poveruje šta se dešava. Jer Rasel Klifton je svaki put tačno pogodio o kakvom se predmetu radi, opisujući doslovce kako izgleda i na čemu se nalazi.
    Vrhunac eksperimentisanja predstavljala je njegova sposobnost čitanja misli. U devet od 10 pokušaja Rasel bi pogodio o čemu istraživač ili neko od asistenata razmišlja. Posle gotovo godinu dana rada sa Raselom Kliftonom i 235 različitih eksperimenata, od kojih su svi ponovljeni nekoliko puta u prisustvu drugih istraživača, dr Kit Pedler je izjavi: 'Verujem da je Rasel Klifotn zaista jedinstven slučaj, i utoliko autentičan. Telepatske sposobnosti stekao je na vrlo neobičan način. Kao da je doživljeni stres, posle udara groma, aktivirao njegov parapsihološki kanal u mozgu i otvorio ga za spoljne informacije'.
    Rasel je razvijajući svoje novostečene moći, posle šest meseci naučio kako da snagom uma blokira prijem neželjenih podataka. Na taj način mogao je ponovo da se vrati među ljude, bez straha da će ga njegove misli dovesti do ludila. Međutim, zanimljiva je i činjenica da su se, tokom vremena, kod njega pojavile i isceliteljske i psihokinetičke sposobnosti. Običan udar groma, oslobodio je, najverovatnije, potisnute paranormalne moći, koje, svi mi imamo, ali ih malo ili uopšte ne koristimo. Brojne su zablude vezane za fenomen telepatije. Ali veliki je i procenat pogrešnih tumačenja pojedinih paranormalnih manifestacija koje podsećaju na telepatsku aktivnost.
    Nešto se čudno već mesecima događalo u kući porodice Šeli iz Blekpula. U to su bili ubeđeni svi susedi. Uostalom, ako su priče Edit Šeli tačne, onda se u njenom domu, na neobjašnjiv način, pomeraju predmeti i savija metal. Svojoj prvoj susetki, gospođi Miler, Edit se požalila da je kompletan pribor za jelo pornašla izuvijan i iskrivljen. Kao kad čovek iz dosade savija tanku žicu. A to nije bilo sve. Prethodne večeri, pepeljara ispred njenog supruga Dejvida odletela je na drugi kraj stola. Gospođa Šeli je bila zabrinuta, a gospođa Miler joj je preporučila da se, za svaki slučaj, obrati za savet ljudima sa parapsihološkog odseka na Birkbek koledžu u Londonu.
    Ekipa profesora Hasteda, rukovodioca ovog odseka, došla je u Blekpul. Jedina osoba u porodici Šeli koju neobične pojave uopšte nisu brinule bio je 12-godišnji Mark. Čak bi se pre moglo reći da ga je čitav ovaj cirkus zabavljao. Naravno, ova činjenica izazvala je podozrenje iskusnog istraživača. Nekoliko dana kasnije, njegove sumnje su bile potvrđene. Uzrok neobjašnjihvih pojava bio je upravo Mark. Doktor Hasted je otkrio da on poseduje neverovatne psihokinetičke sposobnosti. Uz malo koncentracije, mogao je da 'provoza' vazu, pepeljaru ili neki drugi predmet sa jedne na drugu stranu stola.
    Savijanje pribora za jelo bila je obična igra. Mark nije mogao da objasni kako ova cela stvar funkcioniše. Njegovo jedino objašnjenje bilo je: 'Gledao sam snimak nekog čoveka na televiziji, a on je mogao da uradi još mnogo fantastičnije stvari od mene. Ja sam poželeo da uradim isto. Malo sam vežbao, baš kako je on objasnio. Uspelo mi je samo da sivijem kašike i viljuške i da ponešto pomerim. Međutim, sve mi ovo izgleda kao gubljenje vremena. Radije bih igrao fudbal'.

UM IZNAD MATERIJE

   Huan Kastiljo de Montalban proveo je pedest godina na porodičnoj farmi nedaleko od San Hozea u Panami. Zemlja je bila izvor života i jedino do čega mu je bilo stalo. Zbog roga nije razumevao želju svoje dece da odu u grad i uče školu. Ipak, kao i svaki roditelj, konačno je popustio. Međutim, ovo je iziskivalo i mnogo veće finansijske troškove, koje Huan od poljoprivrede nije mogao da podmiri. Zbog toga je prihvatio da dodatno, pre podne radi u obližnjem kamenolomu. Posao je bio težak, ali on se nije žalio. Tako su jednom mineri postavili eksploziv na istočnoj strani visoke litice koja je nadvisivala kamenolom. Međutim, nesreća je bila na pomolu. Fitilj eksploziva je bio prekratak da bi se svi radnici sklonili na vreme. Zaglušujuća eksplozija odbacila je Huana nekoliko metara dalje od mesta na kojem se nalazio. Čuo je jauke drugih radnika, a onda se sve zacrnelo.
    Kada je desetak minuta kasnije došao k svesti, shvatio je da ne može da pomeri levu nogu. Bila je priklještena stenom i verovatno slomljena. Desnom rukom opipao je bolno rame. Ključna kost bila mu je slomljena. Bol je bio neizdrživ. Pomislio je da samo treba da bude miran i neko će ga već pronaći. Posle pola sata, tišina je bila nepodnošljiva. Odjednom, sitna prašina i kamenčići počeli su da padaju po njemu. Podigao je pogled i na ivici odrona, tri-četiri metra iznad sebe, ugledao veliki komad stene kako se klati. Bilo je pitanje trenutka kakda će pasti i usmrtiti ga. Huan je počeo da se moli. Minut kasnije, usledila je grmljavina i stena je počela da pada. Huan je ispričao posle svojim spasiocima: 'Čvrsto sam zatvorio oči. Molio sam Boga da me spase i skrene stenu na drugu stranu. Nikada u životu nisam tako jako poželeo nešto'.
    Jedan od spasilaca, Mateo Valdez ispričao je šta je video: 'Video sam kako se stena obrušava i znao sam da smo zakasnili. Huanu nije bilo spasa. A onda se nešto dogodilo. Na trenutak, stena kao da je zastala u vazduhu, metar iznad Huana, onda je odskočila i pala nekoliko metara dalje od njega. Nisam mogao da verujem svojim očima šta se desilo. Litica niz koju je stena skliznula bila je glatka, nije bilo žbunja ili nečeg sličnog što bi moglo da je zaustavi ili uspori. Jednostavno je odskočila i pala na drugu stranu'.
    Parapsiholg Enriko Martinez, koji se pozabavio slučajem Huana Kastilje de Montalbana tvrdi da je izuzetan strah aktivirao potisnute paranormalne moći i da je spasilac Mateo prisustvovao klasičnom fenomenu psihokineze. Na neki način, Huanov mozak je reagovao na strah i njegovu jaku želju da stena pomeri pravac kretanja, aktiviranjem psihokinetičkog potencijala. Kasnije, ova sposobnost nije nestala.
    Huan je počeo da se pojavljuje na karnevalima i lokalnim cirkusima. Vrhunac tačke u kojoj je beskontaktno savijao metal i pomerao manje predmete bio je trenutak kada bi ljude u publici zamolio da provere svoje kape i šešire. Zatim bi se duboko koncentrisao i, pogleda uperenog u publiku, podigao ruke. Šeširi i kape prisutnih poleteli bi sa glava vlasnika i pali na pod. Huan je tada bez brige mogao da školuje svoju decu.
    Mnogi naučnici smatraju da svako od nas poseduje - u manjoj ili većoj meri - određene parapsihološke sposobnosti. Ljudi ih uglavnom nisu svesni. Te sposobnosti su pohranjene u nekom od još neistraženih delova ljudskog mozga, možda, u nekom obliku kolektivnog pamćenja, koje nauka priznaje životinjama (instinkt koji se genetski nasleđuje), ali ne i ljudima. Sintagma 'um iznad meterije' nije samo puka izreka, već stvarnost. Ne zna se tačno šta uzrokuje manifestacije paranormalnih moći. Kakav je okidač potreban da bi se, u određenim situacijama, one ispoljile? Kod nekih, pojava osobe sličnih sposobnosti dovoljna je da se okidač pokrene. kod drugih, mentalne vežbe, vizuelizacija i samodisciplina. Trećima su jednostavno urođene, pa u tome ne vide ništa čudno.
    Bez obzira na brojne teorije, do danas nauka još ostaje bespomoćna i puna strahopoštovanja pred enigmom ljudskog uma.
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana