Kako funkcioniše ljudski mozak, to je pitanje koje je čoveka počelo da interesuje od davnina. Čak i u lobanjama iz praistorije vide se tragovi otvaranja lobanje i kasnijeg zarastanja koštanog tkiva, koje svedoče o ljudskoj radoznalosti šta se to krije u ljudskoj glavi.
Nauka je do danas, što se tiče sastava mozga i procesa koji se u njemu dešavaju, mnogo toga istražila i zaključila, a između ostalog, sve bi se to moglo svesti na dve postavke da su neuroni mozga jedine ćelije našeg tela kaje se ne obnavljaju, i da je ljudski mozak nemoguće stvoriti veštačkim putem u laboratoriji!
Da li su ove tvrdnje ozbiljno dovedene u pitanje? Naučnici kažu da niko do sada nije bio u stanju da stvori neurone mozga bilo koje životinje, a još manje čoveka. Problem sa neuronima je to što se ne mogu deliti. Međutim, kako tvrde naučnici, sada ih imamo žive u laboratorijskoj kulturi! Kako je došlo do otkrića čija primena bi mogla da uzdrma temelje pozitivističke nauke i dovede do pravog kratkog spoja u davno okoštalom sistemu vrednosti i naučnih istina?
Američka istraživanja u oblasti tretmana degenerativnih bolesti mozga, kao što su Alcajmerova i Parkinsonova bolest, već dugo nose oznaku kontroverznih, jer je zamisao o transplantaciji moždanih ćelija iz abortiranih fetusa u lečenju parkinsonizma, izazvala burna protivljenja. U akciji koju je pokrenulo američko udruženje naučnika, vlada je bila primorana da obustavi federalnu pomoć za takva istraživanja pred argumentom, između ostalih, da će ono podstaći povećanje broja abortusa! Otišlo se, međutim, u ekperimentima i dalje od toga!
Istraživači su već od ranije sarađivali sa ekspertima za transplantaciju i kreirali nove eksperimente. Tako su moždane ćelije za laboratorijski uzgoj kulture uzeli iz mozga pacijenta podvrgnutog hirurškom zahvatu zbog nekontrolisanih nervnih napada. Ćelije iz pacijentove cerebralne kore mozga, onog dela koji igra kljčnu ulogu u svesnosti, pamćenju i mišljenju, odmah su smeštene u laboratorijske uslove, a posle 21 dana, dve male skupine ćelija su preživele, koje su naučnici zatim klonirali!
Korištene su nakon toga različite vrste testova, pomoću kojih su se naučnici uverili da se rai o normalnim moždanim ćelijama i da je zaista u pitanju ono što je do sda izgledalo apsolutno nemoguće - njihovo razmnožavanje u laboratorisjkim uslovima!
Kakve će sve implikcije izazvati ovo otkriće, koje je, nama sumnje, na samoj ivici moralnih normi medicinske nauke i po svom prizvuku više podseća na monstruozne eksperimente ludih naučnika iz filmova strave, nego na uzbiljan naučni rad - ostaje da se vidi. Naučnici koji su sve ovo kreirali, hladnokrvno izjavlju da rezultati istražćivanja mogu biti samo na dobrobit i korist čovečanstva!
LJUDSKI MOZAK SE OBNAVLJA
Nisu samo američki naučnici oni koji se bave idejom, za neke privlačnom i korisnom, a za neke totalno morbidnom, da podstaknu razmnožavanje nervnih ćelija, jedinih koje tokom života neprestano odumiru - starenjem nesrećnim slučajem ili bolešću, a nemaju sposobnost da se obnavljaj. Jedna ekipa argentinskih zoologa, došla je do sliočnih pretpostavki, baveći se istraživanjem mozga kanarinca. Utvrdili su da je vokalni centar kod mužjaka četiri puta veći nego kod ženki, pa je zato njihova pesma mnogo raskošnija i melodičnija.
S obzirom da se veličina ovog centra menja u zavisnosti od godišnjeg doba, zaključili su da promene proizvodi muški polni hormon, pa su ga ubrizgali ženkama. Kanarinke su počele da pevaju 'muške' pesme, a naučnici su ubrzo aključili da je to posledica stvaranja novih neurona!
Imajući u vidu otkriće da odrastao kanarinac može u jednom danu da stvori i do 20.000 novih moždanih neurona, naučnici smatraju da bi sličan proces, ukoliko se identtifikuje i istraži, moga oda se primeni i kod ljudi. Dakle, da se praktično nastavi program stvaranja neurona, koji inače traje samo prvih šest meseci života novodođečeta!
Možemo samo pretpostavljati šta bi značllo i kuda bi to odvelo da čovek može da nadohnadi onih 50.000 - 100.000 neurona koji se izgube svakog dana, naročito posle 25. godine života!?Da li bi strac od 90 godina mogao da ima mlad mozak ili bi sam proces starenja mogao da bude zaustavljen, na duže vreme ili čak za stalno?
Savremeni naučnici širom sveta danas uporno traže takav eliksir i na pragu su otkrića koja prevazilaze maštu čoveka. Ipak, da li se sve tajne koje krije ljudski mozak mogu ispitati i objasniti laboratorijski?
Ima nekoliko decenija kako je doktor tehičkih nauka Genadij Sergejev, objavio neke detalje u istraživanjima sovjetskih parapsihologa, vršenim inače u veoma strogoj tajnosti. Ona govori o tome da je mozak u stanju da stvori efekat superprovodljivosti ili prostorni tunelski efekat, koji je analogan elektromgnetskim pojavama u radio tehnici. Neki ljudi su sposobni da naporom sopstvene volje upravljaju tim procesom i stvaraju u prostoru, između sebe i objekta na koji žele da deluju, kanal u kojem je koncentrisano izuzetno jako biopolje, čak i pravi pravcati magnetski vihor!
Ovakav efekat Sergejev objašnjava činjenicom da mozak, kao i celo ljudsko telo, nije ništa drugo nego jedan oblik kristalne strukture - a mozak u stvari tečni kristal u kojem je kristalna rešetka izuzetno dinamična i u njoj se pod delovanjem raznih sila elektroni lako pomeraju. Čovek koji je u stanju da uz pomoć sopstvenog mozga, koji predstavlja tečni kristal u njegovoj klasičnoj formi, stvara prostorni tunelski efekat, može takođe da izazove i vihore magnetskog polja i prenosi kinetiču energiju na različite predmete.
Jedno kasnije otkriće, do kojeg su doćli početkom 80-tih godina XX veka istraživači Psihološkog instituta Univerziteta u Tibengenu u Nemačkoj, objasnilo je kako se ove moždane struje mogu staviti pod kontrolu. Većina normalnih osoba, ističu oni, može za tri časa da nauči kako da menja električne struje svoga mozga u željenom pravcu. Istraživači pri tome koriste metod takozvane biološke povratne snage - osoba sedi pred velikim ekranom i na jednostavan način vidi sopstvene moždane struje. Posle kraćeg vremena, ona je u stanju da te struje po komandi usmerava!
Ono što je u svemu tome najinteresantnije, jeste da posle takvih kurseva ljudi menjaju neka svoja vidljiva ponašanja. Na primer: brže reaguju, lakše rešavaju matematičke probleme i bolje i lakše postižu koncentraciju. Sve ovo potvrđuje da tajna funkcionisanja ljudskog mzga koja od pamtiveka intrigira celo čovečanstvo, još uvek čeka da bude rešena. Jedni to rešenje traže u laboratorijski kloniranim ćelijama, drugi kroz treniraje moždanih struja i psihokinetički prenos energije sa kristalne rešetke u sopstvenoj glavi, na okolinu. Ko će pre stići do cilja, za kakvu korist ili štetu!?
Sve ovo gore, može da se stavi u relaciju sa današnjom neraskidivom vezom čoveka i kompjutera ili mobilnog telefona, koji danas nije samo sredstvo za razgovor nego najmoćniji komjuter. Još krajem XX veka malo ko je od običnih smrtnika mogao da predpostavi da će tako moćan računar da nosi u džepu i drži u ruci. Da li će računari postai ljudi ili ljudi biti računar, da li će se ljudski mozak povezati sa kompjuterom - to je pitanje koje opseda stručnjake, pogotovo one vojne i u pravcu bioničkih ekperimenata.
'Brak' između ljudskog bića i mašina jedna je od najintrigantnijih vizija u naučnoj fantastici. Modeli kompjutera tipa 'robokapa', predstavljaju već sami po sebi vrh evolucione lestvice u elektronici. Za futuriste je svakako najfantastičniji vid naučne maštarije takozvani 'vetver' - wetware, kao pandan pojmovima softver i hardver. Prvi deo složenice - vet, na engleskom znači vlažan, mada u ovom kontekstu ovo treba prihvatiti uslovno. Ova vizija predviđa da će u budućnosti ljudi biti direktno prikopčani na mašinu.Kompjuter bi pri tome bio u stanju da bukvalno čita i prati tok čovekovih moždanih talasa i misli. Zatreba li vam, na primer, telefonski broj nekog vašeg poznanika, dovoljno je da pomislite na njega i broj će se pojaviti na ekranu kopjutera. Baza podataka koju kompjuter tokom opve operacije pretražuje je - vaš um!
U ovom kontekstu treba posmatrati i telepatiju za koju se kaže da je, ipak, stvar budućnosti i istraživača koji tek dolaze. Trenutno se eksperimentiše sa mehanizmima koji bi mogli evoluirati u pomenuti wetware. Naučnici uveliko rade na tome da stvore kompjuter koji će preko elektroda biti priljučen na mozak, ruku ili facijalne mišiće čoveka. Sam sistem radi na principu očitavanja i prevođenja signala koji se proizvodi u organizmu. Koliko je trenutno važno da se sazna šta koji signal znači, toliko je bitno da se putem softvera kompjuter osposobi da dotični signal pročita i prevede.
Istraživanja povezivanja kompjutera sa ljudskim mozgom započela su plemenitom idejom da se pomogne hendikepiranim licima koja nisu u stanju da na drugi način komuniciraju sa svetom. Cilj je bio da se sa jednim treptajem, ili jedva primetnim pokretom facijalnog mišića, aktivira mašina i da se izvrši određena radnja, bez korišćenja tastature. Trenutno na novoj tehnologiji se radi u celom svetu. Napredak je svakog dana sve veći i veći, pogotovo ako se u obzir uzmu tajni vojni projekti su po pravilu uvek mnogo više odmakli od onih običnih, vidljivih širokim narodnim masama. Optimisti koji veruju u kopjuterske čitače misli, više nisu usamljeni.
Danas su već poznati kompjuteri koji su u stanju da obrađuju mišićne signale i koji se vrlo dobro snalaze i sa signalima koje proizvode oči i mozak. Projektovane su i specijalne narukvice za hvatanje signala, a koja može biti oko ruke ili oko glave. Ovi moderni kompjuteri možda nisu u stanju da čitaju misli kako to opisuju pisci naučno fantastične literature, alioni mogu da pruže mogućnosti korisniku da potpuno kontroliše kompjuter samo snagom sopstvenih milsi. Sada se radi na doterivanju odgovarajućeg softvera koji modele misli interpretira kao određene komande.
Neki drugi istraživači rade na mašinama tipa - vizuelni analizator interaktivnih moždanih talasa. Ovaj kompjuter transformiše moždane talase, skupljene posredstvom sonde koja je pričvršćena oko glave, u razne oblike, pa čak i zvučne. Ovi aparati reaguju na različita i emocionalna i9 mentalna stanja ispitanika. Ide se čak toliko daleko da se planira konstruisanje minijaturnih sondi - čipova, koje će se nositi u toku celog dana, a koje će u svakom trenutku prenositi informacije centralnom komjuteru. U praksi bi se moglo desiti, na primer, da dođete kući umorni i pod stresom. istog trenutka vaš kompjuter 'videće' o čemu se radi. Njegova rekacija biće trenutna - mašina će uklčjučiti prijatnu muziu, prigušiti svetlo i napuniće kadu vodom sa mirisnim esencijama radi aromaterapije. Naučnici su konstruisali i računare koji na ekranu crtaju mape vaših moždanih talasa i analiziraju ih uz pomoć odgovarajućeg interfejsa.
Jednog dana veza između čoveka i kompjutera biće neometana opremom, kao što se danas dešava u raznim eksperimentima. Biće dovoljno da pomislite šta želite, pa da vam vaš kompjuter istog trenutka ispuni želju. Mašina i čovek biće u interakciji posredsvom čula vida, sluha i dodira. Naravno, pored svega ovoga, radi se i na mašinama koje će čitati električno polje koje se stvara oko svakog organizma. Radi se i na mašinama koje će da pomognu korisniku da kontroliše vlastite misli.
Sve ovo su pionirski pokušaji kontrole misli. Wetware je još primitivan u poređenju sa složenošću ljudskog mozga, ali istraživači su strpljivi. Svake godine se prikazuju uređaji koji su daleko kvalitetniji nego njihove ranije generacije, a stopa napretka je toliko velika da je retko koji stručnjak spreman da daje prognoze dokle će se jednog dana stići u ovoj oblasti. Vrlo brzo biće omogućen savršen kontakt čoveka i kompjutera. Kuckanje po tastaturi biće zamenjeno najprirodnijim procesom - mišljenjem.
Ali, sve ovo, koliko može da raduje, isto toliko može i da plaši!