Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Kroz Tunel u Svetlost

   Put u Drugu Stvarnost. Zamrlost, klinička smrt, putovanje na drugi svet ili doživljaj tik do smrti (NDE - near death experience) samo su neki od naziva za fenomen u kojem neka osoba doživljava izlazak iz obolelog ili teško povređenog tela i odlazi 'tamo', da bi se, spontano ili po nalogu nekih bića, ponovo vratila u telo.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
    Ta iskustva mogu se manifestovati na sledeće načine: osećajem izlaska iz vlastitog tela, osećajem mira i odsustva bola (za vreme nečega što bi u stvari trebalo biti bolno), osećajem smirenosti, osećajem brzog uzleta u Nebo, osećajem ulaska u neko tamno područje ili tunel, doživljajem sastajanja sa umrlim prijateljima i rodbinom koji se 'kupaju' u svetlosti, doživljajem susreta sa vrhovnim bićem, retrospektivom vlastitog života koja se pred očima odvija kao kakav film i osećajem nevoljnosti da se vrate u život živih.
    Ove i druge karakteristike fenomena kliničke smrti (NDE) spominje u svojim knjigama doktor Rejmond Mundi, navodeći pritom mnogo iskustava svojih pacijenata. Možda bi se moglo reći da su od svih iskustava najinteresantnija iskustva - dece.

MORAŠ SE VRATITI

    Zanimljiv je, na primer, slučaj dečaka koga je, dok je vozio bicikl, pregazio automobil, a čije je NDE iskustvo imalo mnoge prethodno navedene karakteristike tog fenomena. Doktor Mudi je sa dečakom Džejsonom razgovarao kada je ovaj imao 14 godina, odnosno tri godine posle preživljene nesreće. Testovi su pokazali da Džejson nije pretrpeo nikakve povrede mozga. A kako je sam doktor Mudi zaključio, svi dečakovi odgovori na njegova pitanja bili su vrlo lucidni. Evo Džejsonove priče.
    'To se dogodilo kad sam imao jedanaest godina. Dobio sam za rođendan novi biciklo. Kada sam se sutradan vozio, nisam video da nailazi automobil i bio sam pregažen. Ne sećam se samog gaženja, odnosno udarca. Sećam se samo da sam odjednom gledao iz visine na samoga sebe. Video sam vlastito telo ispod bicikla i da mi je jedna noga slomljena i da krvari. Tačno se sećam da sam video da su mi oči zatvorene. Sve to gledao sam odozgo.
    Lebdeo sam u vazduhu otprilike metar i po iznad vlastitog tela, oko kojeg se okupilo mnogo ljudi. Jedan čovek iz gomile pokušao je da mi pomogne, a malo kasnije stigao je automobil hitne pomoći. Čudio sam se zašto su svi ti ljudi tako zabrinuti, jer sam se ja dobro osećao.
    Gledao sam kako stavljaju moje telo u automobil hitne pomoći. Pokušao sam im reći da to nije potrebno jer se osećam dobro, ali me niko nije čuo. Čuo sam šta govore. 'Pomozite mu - rekao je jedan. Mislim da je mrtav, ali ipak pokušajmo'.
    Automobil je krenuo, a ja za njim. Neprestano sam ga sledio lebdeći iznad njega. Mislio sam da sam mrtav. Malo kasnije našao sam se u jednom mračnom tunelu na čijem se drugom kraju videla svetlost. Dobio sam utisak da se tunel strmo uspinje. Najzad sam izašao na njegovu drugu stranu. U svetlosti koja je vani vladala bilo je mnogo ljudi, ali nijednog nisam poznavao. Rekao sam im šta mi se dogodilo, a oni su mi rekli da se moram vratiti. Tvrdili su da još nije vreme da umrem i da se moram vratiti roditeljima i sestri.
    Ostao sam u svetlosti dugo ili mi se bar tako činilo. Osećao sam da me tamo svi vole, da su svi srećni. Mislim da je ona svetlost bila Bog. Ovaj se tunel spiralno dizao poput nekog vrtloga. Nisam znao zašto sam u tunelu i kuda idem. Moja jedina želja bila je da dođem u onu svetlost. A kada sam došao, više se nisam hteo vratiti. Gotovo sam zaboravio na svoje telo.
    Dok sam se uspinjao onim tunelom pomagale su mi dve osobe. Video sam ih tek kada su zajedno sa mnom izašle na svetlost. Bile su sa mnom tokom čitavog puta. Rekle su mi da se moram vratiti tamo odakle sam došao. Vratio sam se kroz onaj tunel i tako stigao u bolnicu gde su se dva lekara trudila da me ožive. Video sam vlastito telo na bolničkom stolu i bilo je poplavelo. Ali, ja sam znao da ću se vratiti u život jer su mi to rekla ona bića iz svetlosti.
    Lekari su bili zabrinuti, pa sam im pokušao reći da sam u redu, da nema razloga da budu zabrinuti. Jedan lekar je prislonio na moj grudni koš nešto nalik na dve lopatice i moje telo se trgnulo od udara struje. Kad sam se probudio rekao sam tom lekaru da sam video kako je one lopatice prislonio na moj grudni koš. Pokušao sam to isto reći i mojoj majci, ali me nisu hteli saslušati. Naprosto mi nisu verovali.'

LJUBAV JE NAJVAŽNIJA

    Tada je doktor Mudi upitao dečaka: 'Džejsone, šta ti misliš o svemu tome? To se dogodilo pre tri godine, pa mi sada reci da li te je to što si doživeo na neki način promenilo i šta ti misliš, šta je to sve značilo?' Džejson je odgovorio: 'Dakle, moram priznati da o tome mnogo razmišljam. Mislim da sam tada zaista umro, pa mi se pružila prilika da vidim mesto gde svi odlaze kad umru. Ja se ne bojim umreti. Tamo sam shvatio da je od svega najvažnije da volite druge ljude dok ste ovde na zemlji i dok ste živi.
    Lane je umro je dan dečak iz mog razreda. Imao je leukemiju. Niko nije hteo o tome razgovarati, ali sam im rekao da je donu dobro tamo gde je sada i da smrt nije ništa veliko. Ispričao sam im šta sam doživeo kad sam umro'. Doktor Mudi je potom zapitao dečaka: 'Da li si zapazio bilo šta u vezi sa ono dvoje ljudi koji su te vodili kroz onaj tunel'?
    Džejson je nastavio: 'Oni su me dočekali u tunelu i pomogli mi da prođem kroz njega. Zapravo, nisam znao gde se nalazim, a svakako sam hteo stići do svetlosti koja se nazirala na kraju tunela. Moji vodiči rekli su mi da će sve biti u redu i da će me oni odvesti do svetlosti. Osetio sam veliku ljubav prema njima. Nisam im video lica, nego samo siluete. Lica sam im video tek kad smo izašli iz tunela. Ono što sam tamo ugledao teško je objasniti, jer se jako razlikuje od ovog sveta. Nemam reči kako da to sve opišem. Ti ljudi izgledali su kao da na sebi imaju jako belu odeću. Sve je bilo jarko obasjano'.
    Doktor Mudi zapitao je Džejsona da li je sa njima razgovarao i šta su mu rekli. 'Uopšte nismo razgovarali. Stvar je u tome da sam pogađao njihove misli, a oni su pogađali moje'. Doktor Mudi prekinuo je dečaka pitanjem: 'Rekao si mi u jednom našem razgovoru da si tada umro. Možeš li mi reći nešto pobliže o tome'? Džejson je odgovorio: 'Mislite onda kad sam lebdeo iznad automobila hitne pomoći? Dakle, gledao sam prema dole, lebdeći izbad tog automobila. Znao sam da je moje telo u automobilu, a da sam ja iznad njega. jedan od ljudi iz hitne pomoći rekao je da mu se čini da sam mrtav, a kad sam pokušao da sa njim razgovaram, niko me nije čuo, pa mi je bilo jasno da sam zaista mrtav. Čim sam shvatio da sam mrtav, otvorio se ispred mene onaj tunel i ugledao sam onu svetlost na njegovom drugom kraju. Čim sam ušao u tunel začulo se ono šištanje vazduha. Unutra je bilo zabavno. Lepo je bilo u tunelu'.

NE SVAĐAM SE

    Po mišljenju doktora Rejmonda Mudija, gotovo sva deca imaju lepa ugodna sećanja na doživljaj NDE, a veoma često ona zavole one sa kojima su se sreli 'na drugoj strani'. Većina dece sa iskustvom kliničke smrti, po mnogim pokazateljima, kada odrstu postaju dobri ljudi, srpljivi i tolerantni. Jedan stari pacijent koji je kao dete doživeo NDE ispričao je doktoru Mudiju:
    'Nikada ne sudelujem u porodičnim svađama i svađicama kao moja braća i sestre. Moja majka kaže da se ja tako ponašam zato što posedujem 'viša saznanja'. Možda ima pravo. Zapravo, ja naprosto znam da ništa zbog čega se prepiremo nema nikakvu stvarnu važnost. Nakon susreta sa bićem sazdanim od svetlosti ja znam da nikakve svađe nemaju smisla, i zato, kad u porodici izbije svađa ili prepirka, ja se naprosto povučem i čitam neku knjigu, puštajući druge da bez mene rešavaju svoje probleme. Moj problem već je rešen. Tako se ponašam i tako postupam i danas - više od trideset godina nakon onog doživljaja'.
    Poznati bostonski istraživač fenomena 'tik do smrti', doktor Dejvid Hercog, izneo je jednom prilikom iskustvo šestomesečne bebe koje je kod nje kasnije, u određenim situacijama, izazivalo traumatičan strah. Zbog čega se to događalo?
    Prema rečima doktora Hercoga, šestomesečna devojčica primljena je na Odelenje za intenzivnu negu, sa teškom bolešću. Odmah su joj dali potrebnu terapiju, između ostalog kiseonik za stabilizaciju stanja, pa se ona nakon kratkog vremena oporavila. Međutim, kasnije kada je dorasla do igre, devojčicu bi uhvatio paničan strah kad su je braća i sestre, u jednoj robnoj kući, pokušali naterati da se provuče kroz tunel namenjen zabavi dece. Dr Hercog, koji je identifikovao devojčicin strah kao 'tunelsku paniku', kaže da se to sa njim dogodilo još nekoliko puta. Sudeći po izjavi njene majke, u takvim epizodama devojčica govori grozničavom brzinom, pokazuje da je veoma uplašena i stiče se utisak da ona taj ili nekakav drugi tunel dobro poznaje od ranije.
    Kada je devojčica imala tri i po godine i kad joj je majka rekla da je baka na smarti, devojčica ju je zapitala: 'Hoće li baka morati da prođe kroz onaj tunel u robnoj kući da vidi Boga ?!!!'
    Doktor Hercog savetuje da se u ovakvim slučajevima pomogne detetu da izrazi svoje emocije i shvati svoje reakcije na prošle traumatične doživljaje, što bi mu omogućilo da se reši svojih strahova i oslobodi se posledica trauma. Zapažanje stručnjaka koji se bave fenomenom 'tik do smrti' - NDE, pokazuju da deca mlađa od sedam godina gledaju na smrt kao nešto privremeno, kao na kakav izlet ili letovanje, to jest, smrt za njih predstavlja nešto odakle će se vratiti. Od sedme do desete godine smrt je za decu magični pojam. Tek u narednih nekoliko godina deca shvate da smrt znači organsko raspadanje tela. Deca od sedme do desete godine personificiraju smrt. Zamišljaju je kao neku vrstu nemani koja će ih pojesti. Misle da se smrt šunja i skriva u mraku i da se od nje, kad dođe, može pobeći.
    U svakom slučaju, dečje poimanje smrti veoma se razlikuje od poimanja odraslih. Mnogi stariji ljudi, na primer, boje se potpunog gašenja i nestanka svesti, druge najviše plaši bol za koji veruju da će doživeti dok budu umirali. Neki se boje biti sami ili biti daleko od prijatelja i rodbine, a neki se plaše paklenog ognja i večnog prokletstva. Postoje i oni koji se boje gubljenja kontrole koju donosi smrt, boje se da više neće moći upravljati svojom firmom, neće moći voditi svoju porodicu itd. A neki osećaju primitivni strah od raspadanja vlastitog tela.
    Po pravilu, deca ili odrasli koji dožive iskustvo kliničke smrti ne osećaju nijedan od prethodno navedenih strahova.Malo se boje smrti i često sa nostalgijom govore o onome što su doživeli kad su dospeli 'tamo iza'. Neka deca kažu da bi se htela 'vratiti svetlosti'.

POSTAJU BOLJI

    Jedno od ove dece, devetogodišnja devojčica Nina, doživela je kliničku smrt za vreme operacije slepog creva. Hirurzi su se odmah bacili na posao da je povrate u život, a ona je sve to gledala sa jedne tačke izvan vlastitog tela. Kasnije je ispričala sledeću priču:
    'Čula sam kako su lekari rekli da se moje srce zaustavilo, ali sam se u tom trenutku nalazila ispod samog plafona i gledala ih odatle. Sa tog mesta sve se lepo videlo. Lebdela sam ispod samog plafona i kad sam spazila vlastito telo nisam ga odmah prepoznala. To se desilo malo kasnije. Otišla sam u čekaonicu i tamo videla majku kako plače. Zapitala sam je zašto plače, ali me ona nije čula. Lekari su mislili da sam mrtva.
    Malo kasnije prišla mi je neka lepa gospođa i pomogla mi, jer je znala da sam uplašena. Prošle smo zajedno kroz tunel i popele se na nebo. Tamo ima predivnog cveća. Srela sam Boga i Isusa. Oni su mi rekli da se moram vratiti majci, jer je nesrećna. Rekli su mi i da moram dovršiti svoj život. I tako sam se vratila i probudila.
    Tunel kroz koji sam prošla bio je veoma dug i veoma mračan. Ali, kroz njega sam prošla veoma brzo. Na drugom kraju tunela bila je svetlost. Kad sam je ugledala, bila sam veoma srećna. Još dugo posle ovog dooživljaja želela sam da se tamo vratim. I danas želim da se vratim toj svetlosti kad jednom umrem... Svetlost je bila veoma blistava'.
    Kada osobe koje su doživele iskustvo bliske smrti kažu da su izgubile strah od smrti, najčešće time hoće reći da se više ne boje nestanka svesti i gubljenja svoga 'ja'. To, međutim, ne znači da žele umreti u neko dogledno vreme. Kažu nešto sasvim drugo: da je ono što su doživeli učinilo njihov život bogatijim i punijim nego što je bio pre. Zbog toga oni posle takvog iskustva žele više nego ikad da žive.
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana