Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Ko Gospodari Amerikom?

   Ako mislite da narod Amerike sam bira predsednika svojom voljom - barate se, glasačko telo samo podleže oprobanim sistemima manipulacije! Koje metode ispiranja mozga koristi CIA? Kako je Džimi Karter osnovao Al Kaidu? Poslovne veze Džordža Buša i ujaka Dodija Al Fajeda, ljubavnika princeze Dijane...

Osmeh gore Osmeh na lice:  
       Prisustvo Džordža Buša u Beloj Kući kada je po drugi put bio predsednik Amrike, uspešno je podgrjalo priče o predsedničkim zaverama.
Pri kraju njegovog prvom mandata, Buš je uveo Ameriku u rat zahvaljujući veštoj manipulaciji 'dokazima' o kvazizaveri Iraka i Al Kaide i nepostojećem iračkom oružju za masovno uništenje.
    Javna debata u Americi je prerasla u nešto viš od pukog neslaganja sa zvaničnom politikom - postala je deo popularne kulture u kojoj optužbe o konspirativnoj korupciji okružuju gotovo sva javna pitanja. Deo Amerikanaca je ostao u uverenju da je Bušova administracija direktno odgovorna i za najveću horor predstavu i storiji čovečanstva - napad na Svetski trgovinski centar 11. septembra 2001.
    Ulozi su možda bili viši nego ikada ranije, ali osvrt na istoriju američke politike za poslednjih pola veka otkriva nit zavere koja se proteže kroz svaki predsednički mandat, a obično ga i nadživi. Džorž Buš, je sin Džordža H.W.Buša, takođe nekadađnjeg predsednika Amerike i direktora CIA. Kako se ispostavilo, tata Buš je odigrao i ulogu glavnog lutkara - tačnije potpredsednika SAD tokom dvostrukog predsedničkog mandata Ronalda Regana. Prema nekim analitičarima, Buš je čak nadmašio u popularnosti svog tadašnjeg šefa zahvaljujući pre svega, oprobanim i efikasnim tehnikama naručenih smaknuća iz arsenala CIA.
    Zanimljiv je i podatak da je jedan od njegovih sinova, Nil Buš, imao zakazan ručak sa Skotom Hinklijem, bratom Džona W.Hinklija - atentatora na Ronalda Regana, i to na sam dan atentata! Porodica Hinkli je popriličnim finansijskim donacijama pomogla Bušovu političku kampanju. Istoričari zavera su otkrili i da je prvi predsednik Buš lično umešan u ojačavanje vojnih snaga Sadama Huseina da bi ih kasnije, pomoću raznoraznih parapolitičkih manipulacija oslabio i srušio. Tokom predsedničkog mandata Džordža Buša Seniora, diplomata Ejpril Glespi je dala Sadamu Huseinu zeleno svetlo za invaziju na Kuvajt, što je direktno predhodilo prvom zalivskom ratu.
    Rat u Zalivu je započet pod senkom istrage povodom Iran-kontra skandala, a nastavljen pričama o drugim zaverama pod blagoslovom predsednika Regana. Njegovi ljudi su prodavali oružje Irancima - tada zvaničnim neprijateljima SAD, u zamenu za oslobađanje talaca. Profit stečen na ovaj način je zatim korišćen za finansiranje ilegalnog rata u Nikaragvi.
    Skandal je okončan podizanjem nekoliko ozbiljnih optužnica pod administracijom Džordža Buša Seniora. Jedan od optuženih, Džon Pointdekster protiv koga je kasnije optužnica odbačena zbog tehničkih razloga, vodio je špijunsko odelenje Džordža Buša tokom njegovog drugog mandata u Beloj kući - Total Information Awareness. Bio je prisiljen da podnese ostavku posle javnog skandala vezanog za sistem koji je razvio da bi profitirao na berzanskim spekulacijama o terorističkim aktivnostima. Pointdekster je samo jedan od nekolicine Iran-kontra manipulatora, koji su zlužbovali u službi Džordža Buša Juniora. Jedan od prvih predsedničkih poteza Džordža Buša Senora, bilo je pomilovanje trojice bivših članova Reganovog kabineta i trojice zvaničnika CIA pre nego što su njihovi slučajevi stigli pred sud, a koji bi pod zakletvom verovatno mogli da progovore o ulozi samog Buša u operaciji Iran-kontra.
    Predsednik u sendviču između dva Buša, Bil Klinton, može se takođe povezati sa aferom Iran-kontra. Davno pre njegovog famoznog skandala sa Monikom Levinski i smaknutim pantalonama, Klinton je bio poznat po zataškavanju krijumčarskog puta oružja i droge od Nikaragve do Mena, malog gradića u Arkanzasu. Ova operacija je samo jedan od mnogih kojima je rukovodio ozloglašeni prvak skandala Iran-kontra - Oliver Nort. Uloga tadašnjeg guvernera države Arkanzas BIla Klintona, bila je da spreči svaku istragu koja bi se mogla povesti o krijumčarskom vazdušnom putu iznad Mena. Kada je Džordž Bup Senior izgubio trku za svoj drugi predesednički mandat i povukao se u potpunu anonimnost posle četverogodišnjeg gromglasnog publiciteta, predao je ključeve Bele Kuće još uvek aktivnom igraču u zataškavanju operacije Iran-kontra.

REGAN I TAJNI DOGOVORI

    Operacija Iran-kontra je bila samo nastavak aranžmana takozvanog 'spavanja sa neprijateljem', kojima je obilovala nova era konzervatizma ustoličena angažmanom Ronalda Regana. Ponikla je iz ozloglašenog 'oktobarskog iznenađenja' - tajnog aranžmana SAD i iranskog ajatolaha Homeinija. Po dogovoru, Iranci su zadržali 52 američka taoca sve do kraja glasanja tokom predsedničkih izbora 1980. godine. Taoci su oslobođeni na dan Reganovog polaganja zakletve. Istraživači tvrde da su Amerikanci isplatili ajatolahu Homeiniju svotu od oko 40 miliona dolara.
    Čovek koji je ajatolahu isporučio novac je zatim policijskim agencijama širom sveta prodavao softver za super nadgledanje nazvan PROMIS. Ova operacija je opet okončana skandalom - kamenom iz Rozete, koji je otkrio pisac Deni Kasolaro, neposredno pre svoje misteriozne i nikada razjašnjene smrti.
    Džimi Karter je do danas zadržao imidž finog ali neuspešnog čoveka. Premda je gotovo ismejan tokom istrage o fenomenu NLO kada je rekao da je lično video leteći tanjir, neobično je odsustvo bilo kakvih primesa zavere tokom njegove administracije. Iako je bilo insinuacija da je nepodesan za predsednika, Karter je u Belu kuću stigao kao alternativa mogućnosti da se izabere Džerald Ford.
    Fordov tajni sporazum sa Ričardom Niksonom, na osnovu koga su dezavuisanom bivšem predsedniku oprošteni dobro poznati zaverenički zločini, učinilo je njegov izbor za predsednika krajnje problematičnim. Izbor Džimija Kartera možda predstavlja najveću dozu fer pleja u istoriji predsedničkih izbora u SAD tokom XX veka.
    Međutim, Karter je kao predsednik znatno doprineo oživljavanju teorija zavere i stvaranja čitavog jednog zavereničkog pokreta u američkoj kulturi. Njegov savetnik za nacionalnu bezbednost, Zbignjev Bžežinski, izjavio je u julu 1979. da je Karter potpisao prvu direktivu kojom se naređuje tajno dopremanje pomoći protivnicima sovjetskog marionetskog režima u Avganistanu i to šest meseci pre zvanične vojne invazije SSSR-a na ovu zemlju. Grupa stvorena uz pomoć Karterove administracije nazvala je sebe mudžahedinima. Bili su to koreni kasnije više nego dobro poznate organizacije pod imenom Al Kaida.

DŽERALD FORD, LINDON DŽONSON I DŽ.F.KENEDI

    Džerald Ford je ne samo pomilovao Niksona, već je i aktivno učestvovao u radu Vorenove komisije koja je istraživala ubistvo predsednika Kenedija. Prema nekim izvorima, on je iza leđa ove komisije usperavao podatke i informacije zvaničnicima FBI i direktno uticao na donošenje zaključka da je na Kenedija pucao samo jedan ubica.
    Čak i mnogo godina kasnije, Ford je bio odlučan da demantuje bilo kakve insinuacije vezane za rad Vorenove komisije, tvrdeći da je kao javni službenik u potpunosti obavio svoju dužnost u skladu sa zakonom. Kada je TV stanica History Channel 2004. godine emitovala prvi deo dokumentarca pod nazivom 'Čovek koji je ubio Kenedija' u kome se istražuje detaljna uloga Lindona Džonsona u zaveri, Ford i dvojica veterana Džonsonove administracije su povukli sve svoje veze, pritisli TV stanicu i emitovanje serije je prekinuto. Zanimljivo da je ovaj serijal snimljen na osnovu knjige Bera Meklilanda, oca sekretara za štampu Bele kuće. U knjizi su iznete činjenice koje u zaveru nedvosmisleno upliću Belu kuću.
    Ričard Nikson je radije podneo ostavku na mesto predsednika SAD, nego da se suoči sa mogućom zakonskom odmazdom za sve zavere i zaverice koje je organizovao, a od kojih je najpoznatija provala u prostorije štaba Demokratske stranke u hotelu Votergejt u Vašingtonu 1972. godine. Istoričari se izgleda slažu da je zataškavanje afere Votergejt praćeno krajnje amaterskim kršenjme zakona bilo potpuno nepotrebno Niksonu tokom pokušaja da se dočepa još jednog mandata. Većina Amerikanaca je ionako bila spremna da glasa za njega. Pri tome su u pokušaju ubistva Niksonovog protivnika, desničarskog kandidata Džordža Valasa, pronađeni elementi koji ukazuju na umešanost Niksonovog izbornog štaba.
    Pobedivši na izborima demokratu Hjuberta Hemfrija, republikanac Ričard Nikson je na vlast došao 1968. Te godine su na konvenciji Demokratske stranke u Čikagu izbili neredi, pre svega zbog toga što su demokrate imale još gore rešenje za okončanje problema vijetnamskog rata nego republikanci. U nedostatku boljih ličnosti a posle ubistva Roberta Kenedija u predhodnom izbornom mandatu, demokrate su za predsedničku trku kandidovali Hamfrija. Pet godina ranije, tokom predsedničke kampanje, najveća od svih američkih zavera okončana je ubistvom Džona Kenedija.
    Tokom predesdničkih izbora 2004. javnosti se predstavio još jedan bostonski katolik i kandidat sa  inicijalima Dž.F.K. Bio je to Džon Keri, koji je svoj stav o ratu u omraženom Iraku pretvorio u traktat o lažnoj propagandnoj mašineriji oličenoj u zaverama i manipulacijama za zataškavanje istine o terorističkom napadu 11. septembra. Suština njegove kampanje je imala dosta sličnosti sa pozivom na povlačenje trupa i stavom demokrata o Vijetnamu 1968. Originalni Dž.F.K. je, baš kao i Keri, važio za čoveka sa kojim je teško izaći na kraj. Danas je popularno mišljenje da je Kenedi tajno žrtvovan zbog svojih planova o povlačenju američkih vojnika iz jugositočne Azije.
    Keri je, koristeći Kenedijevu taktiku, postigao slične kompromise sa konzervativcima na jugu zemlje, gradeći sebi kredibilitet i jako izborno telo. Tenedi je izabrao Teksašanina Lindona Džonsona zasvog budućeg potpredsednika, a Keri senatora Južne Karoline, Džona Edvardsa. Za mnoge, glavno pitanje vezano za predsedničke izbore više nije koga narod zaista želi da vidi u Vašingtonu, već za koji će se scenario zavere kandidat opredeliti u nameri da pobedi na izborima. U filmovima je odgovor na ovo pitanje jednostavan - izabraće se scenario kontrole uma.
    Imajući sve ovo u vidu, kliše koji opisuje predsednikovanje Džordža W.Buša glasi: prošlost je samo prelidijum. Kritičari su počeli da oštre pera povodom izbornih prevara iz predsedničke kampanje 2000. godine, kada se dogodio 11.septembar. Pažnja javnosti je odmah skrenuta na drugi kolosek. Džordž Buš Junior, tako se od usporenog tatinog srećnog sina pretvorio u krajnje nepodesnog predsednika. Za mnoge je postao i zla sila koja usmerava svaki trzaj i pokret rušilačkog, zavereničkog tornada koji je uzdrmao Ameriku i još uvek ne posustaje.
    U Americi ozloglašenom dokumentarcu Farenhajt 9/11, Majkl Mur potpiruje teoriju zavere i gledaocima nudi ime jednog čoveka - Džejmsa Bata. Mur pokazuje kao dokaz da su Buš junior i Bat zajedno služili vojsku. Već dugo se znalo da je upravo Džejms Bat prenosio pošiljke novca koje su razmenjivali Saudijci i Buš Junior, a ta kriminalna veza detaljno je opisana i u knjizi Pitera Brotona 'Mafija, CIA i Džordž Buš'. Zapravo, Bat je bio bliski saradnik Adnana Kašogija, trgovca oružjem povezanim sa operacijom Iran-kontra. Manje je poznata činjenica da je Kašogi, ujak Dodija al Fajeda. Postoje sumnje da su ujakovi prsti umešani i u saobraćajnu nesreću u kojoj su nastradali Dodi i princeza Dajana.
    Kašogi, takođe, nadgleda i Al Jamama sporazum - niz poslovnih ugovora sklopljenih između Saudijaca i britanske vazduhoplovne industrije. Možda je to i objašnjenje zbog čega je Toni Bler sa takvim obožavanjem pratio Buša u krvavi pohod na Irak. Mnogo se govori i o avionima koje su koristili članovi porodice Bin Laden da bi napustili SAD u vreme kada je posle 11. septembra kompletan aviosaobraćaj u Americi bio zaustavljen. Majklu Muru je zamereno da je namerno prećutao odgovornost Ričarda Klarka, koji je odgovoran za ove letove. Klark je kasnije postao žestok kritičar Bušove administracije, posebno zbog svog propusta da uradi bilo šta u vezi sa terorističkim pretnjama pre napada 11.septembra. Kritikovanje Majkla Mura ima isto toliko smisla koliko i njegova odbrana Ričarda Klarka. Uostalom, kakve veze ima koji je birokrata odobrio tako sumnjivu i bizarnu stvar?
    U filmu se pominje i smrt Mela Kernahana, guvernera Misurija, u neobičnoj avionskoj nesreći tokom predsedničkih izbora 2000. Karnahan koji više nije imao zakonsko pravo da se treći put kandiduje za guvernera, odlučio je da uđe u trku za senatorksu fotelju. Zanimljivo da njegov protivnik Džon Eškroft, nije pobedio čak ni posle Kernahanove tragične smrti. Buš je Eškrofta imenovao vrhovnim tužiocem SAD. Iako danas često kritikovan zbog neujednačenih optužnica u okviru drakonskog zakona pod imenom Patriotski Akt, Eškroftov najraniji propust u Bušovoj prvoj administraciji, jesu pisma filovana antraksom. Meseca dana posle terorističkih napada 2001. umereno progresivni poličari poput demokratskog senatora Toma Dešla i Patrika Liheja, primili su pisma sa smrtonosnom nbakterijom antraksa. Ovi događaji izazvali su talas panike širom SAD. Kanselarija vrhovnog tužioca Eškrofta dugo nije podigla optužnice za ove incidente, ako št oni Bela kuća sa Bušom na čelu, dugo nije ušla u trag Osami bin Ladenu, uprkos gromoglasnim pretnjama i obećanjima. Šta se tu zataškavalo?
    Francuski novinar Tijeri Mesan je u svojoj knjizi optužio američku vladu za dezinformacije, tvrdeći da avion nije udario u Pentagon 11.septembra, već da su štetu na zgradi vojnog štaba američke armije koju su gledaoci širom sveta imali prilike da vide, napravili bespilotna letelica ili krstareća raketa. Popularnost ove teorije, kao nadogradnju ima stav da je Džordž W.Buš postao prvi zaverenički predsednik Amerike. Tu je i verovanje da je zaista bio u stanju da u delo sprovede izuzetno hrabre i zastrašujuće kriminalne akcije, a da pri tom sačuva svoju moć i autoritet. Čak i oni koji u potpunosti odbacuju Mesanovo viđenje, ne osporavaju Bušovu krivicu za događaje od 11.septembra 2001.
    Jedna od poslednjih teorija vezanih za ovaj događaj kaže da je Bušova administracija u okviru svoje političke strategije namerno dozvolila da se teroristički napadi dogodem ne bi li stekli neviđenu javnu podršku. Kao dokaz se navodi i Bušova prvobitna reakcija dok je u jednoj osnovnoj školi u Floridi slušao prva zvanična saopštenja o incidentu u Njujorku. Podpredsednik Dik Čejni je saopštio da je Buš, neposredno posle toga naredio da se obori komercijalni avion kojim su upravljali teroristi - naređenje koje je omogućavalo Pentagonu da na vreme spreči napad na zgradu glavnog štaba armije. Vojni piloti, međutim tvrde da nikada nisu dobili takvo naređenje. I baš kao i mnoge druge optužbe za zataškavanje i zaveru vezane za Bušovu administraciju, i ova je gurnuta pod tepih i ignorisana.
    Na predesedničkim izborima 2004. godine, Amerikanci su po nekima, glasali za lošeg i još goreg. Oba kandidata su bili pripadnici tajnog bratstva Lobanja i Kosti, iz kojeg se i regrutuju budući predesednik Amerike. Republikanci i Demokrate su za mnoge Amerikance samo dve frakcije iste korporacije. Džordž Buš Junior nije bio baš primereni naslednik svog moćnog oca, ali je za mnoge i dalje bio poslušni sin čijom je karijerom, odlukama i delima iz senke upravljala čvrsta ruka Buša Seniora, nekadašnjeg prvog čoveka CIA i dugogodišnje sive eminencije vlade SAD.



¦ Klik Gore na Sliku - Prikaz; ¦ Ponovni Klik - Brisanje

Novi Svetski PoredakNovi Svetski Poredak - Ostali Tekstovi
Ponuda TemaPogledajte i ostale super zanimljive rubrike na sajtu
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana