Ponuda Tema

Kako Je Srbski Film Titlovan Na Hrvatski

   Kakvi su bili komentari kada se srpski film 'Rane', prikazivao prvi put u Hrvatskoj i to - titlovan na hrvatski jezik. Feral Tribune br. 707, 5. travnja 1999. (Dragan Jurak u rubrici Film & video)
    'Vežite se, polećemo', kaže lik s filmskog platna, a ispod piše: 'Vežite se, polijećemo'.
Baš tako. Onda se na platnu pojavi latinični natpis 'Beograd, jesen 1991.', a ispod njega nam latinični titl objašnjava: 'Beograd, jesen 1991.'...
    U kinu ludilo. Smijeh, suze radosnice i oduševljeno pljeskanje po koljenima, a još nije prošla ni prva minuta filma. Nema zbora, ovo je valjda najluđe filmsko ostvarenje u povijesti filma, usporedivo možda tek s otvaranjima filmova iz američke njeme komedije. Naravno, ovo su 'Rane i titlovi', prvi srpski film u službenoj i suverenoj hrvatskoj filmskoj distribuciji..., a sve ostalo već je legenda.        
    Kozmički happening dijaloga i titlova koji je nama naša borba i naša Partija dala.
Hrvatski prijevod srpskog filma 'Rane' ili kako zapakirati isti nježnik u drugi tetrapak

MARŠ U SPORNI ORGAN!
(Piše: Miljenko Jergović)

    U Hrvatskoj već devet godina traje čupanje jezika. Do 1990. smo, mišljenja su naši jezikotvorci, uglavnom govorili srpski, a nakon što je došla demokracija propisano nam je što zapravo hrvatski jezik jest. To je onaj jezik kojim nitko, pa ni sam Tuđman, ne govori, ali je njegova golema lingvistička prednost u tomu što taj jezik nije srpski. A kakav god neki jezik bio, on postaje hrvatski čim prestaje biti srpski.
     Stvar je malo komplicirana, ali tu su brojni jezični savjetnici, nadglednici i policajci u svim našim dnevnim novinama i na televiziji, sve sami sveučilišni profesori i ugledni lingvisti, koji nas uče kako bismo trebali govoriti da ne bismo bili Srbi i što bismo trebali učiniti da cijeli svijet u nama prepozna Hrvate, jer ako je točna sentenca 'govori srpski da te ceo svet razume', tada je jednako točno i da će cijelom svijetu biti jasno da nismo Srbi čim toliko vremena trošimo u borbi protiv svoga jezika za koji smo, eto, uvjereni da je srpski, pa sad moramo izmisliti novi i pritom se pretvarati da Srbe uopće ne razumijemo.
    Hrvatska premijera srpskoga filma 'Rane' označila je i prvi praktični eksperiment u razgraničenju srpskog od hrvatskog jezika. Donedavno su nasi jezikotvorci sve svoje snage uglavnom iscrpljivali na teorijskoj razini, te na općenarodnom montiranju proteze koja ce zamijeniti onaj isčupani jezik, a sada smo, eto, dobili i prvi titlovani (a zašto se ne bi kazalo-titlirani?) srpski film.
     I kakvom nam se na primjeru 'Rana' doima razlika između srpskoga i hrvatskog? Je li ona jednaka razlici između njemačkoga i engleskog, kako sasvim ozbiljno tvrdi jedan zagrebački sveučilišni profesor? Jesu li nam se zahvaljujući prijevodu otkrile neke sasvim nove značenjske nijanse u Dragojevićevu filmu, koje ne bismo mogli prepoznati da smo se pouzdavali tek u vlastito znanje stranog-srpskog-jezika?
    Tvorba deminutiva - Jezična osnovica 'Rana' je beogradski sleng, ispunjen popriličnom količinom živopisnih psovki, a tu leži i prvo iskušenje prevoditelja. Naime, naši su jezikotvorci u proteklih devet godina izmislili čak tri hrvatske riječi za helikopter (uvrtnjak, vrtolet i zrakomlat), ali nisu nas do dana današnjega izvijestili kako stoje stvari sa spolnim radnjama i organima, koji se, valjda igrom slučaja, i u Srba i u Hrvata najčešće rabe za tvorbu psovki. I tako, ostavljen na suhom i od akademika Brozovića i od akademika Babića i od svih drugih jezikotvornih bojovnika, naš se prevoditelj našao u grdnom čudu kad mu se odmah na početku dijalog-liste ukazala rečenica: 'Neću da bežim ko p**ka!' Tko zna koliko mu je samo trebalo vremena i konzultiranja s literaturom da dođe do ovakvog prevodilačkog rješenja: 'Neću bježati kao p**da!'
    Zanemarivši suptilnu semantičku razliku između p**ke i p**de, tj. između - kako je to Šerbedžija rekao u filmu 'Variola vera' - spolnoga organa i karakterne osobine, prevoditelj je ocijenio kako je Hrvatima i njihovom jezičnom osjećaju primjerenije spolni organ zvati po karakternoj osobini, a ne po imenu koje je znano i u Srba. Pritom, kao što to obično ne čine ni nasi lingvisti, nije uočio sasvim logične posljedice svojega jezičnog zahvata, a filmskim je gledateljima prepustio na volju da cijelu stvar shvate i kao uvredu. I to uvredu baš po srpskoj mjeri. Naime, ako će Hrvati p**ku zvati p**dom, tada je njihov odnos prema ženskom spolnom organu upravo onakav kakav je sugeriran u jednoj davnoj beogradskoj predrasudi o Hrvatima kao notornim i nepopravljivim pederima.
    No, nešto kasnije eto nam deminutiva iste riječi, ali tu je prevoditelj baš sasvim doveo u pitanje naše poznavanje materinskog jezika i tvorbe riječi u njemu. Naime, ako ste mislili da bi hrvatski bilo reći p**dica, e tu ste se grdno prevarili: kaže se - p**kica! Ej, gdje ste sad, Brozovići i Babići, pa da nam objasnite zašto se mala p**da zove p**kica!
    Jezičke razlike nisu sadržane samo u riječima nego i u frazama, uči nas prevoditelj 'Rana', pa frazu 'isti k**ac drugo pakovanje' prevodi kao 'isti k**ac drugi tetrapak', a frazu 'ko vam j**e kevu' kao 'tko vam j**e mater', čime se ponajprije ističe suptilna razlika u uljuđenosti između dva naroda. Srbi su još ostali pri pakovanju, a Hrvati su vec otkrili tetrapak i još dobro paze da i u psovci uredno i pravilno izgovore svoje 'tko'.
    Međutim, ne prođe ni polovica filma, a već se pitamo je li veća jezična razlika između Zagreba i Beograda ili Beograda i, recimo, [ibenika ili Splita. Srbin nam s platna veli 'svi su se ložili na rat', što je, priznat ćete, fraza koja je razumljiva svima od Vinkovaca do Prevlake, uključujuci i bodule, ali nam prevoditelj to prevede kao 'svi su kurili na rat', što mogu razumjeti, eventualno, žitelji Zagrebačke županije, iako ni sami takvu frazu ne koriste.
I neprijatelj i zaslužnik
    Ili, kaže Srbin: 'Je l' biste bambusali ovu moju curicu?' Na što Hrvat prevodi: 'Je li biste švajsali ovu moju curicu?' I bambusati i švajsati nepostojeći su glagoli, kako u beogradskom, tako i u zagrebačkom govoru. Radi se o onim riječima koje izmišljaš da bi slušateljstvu bio duhovit, pa možda jednom i uđu u neki sleng, ali prevoditelju se, eto, baš svidjelo da srpski bambus zamijeni hrvatskim švajs-aparatom. Zašto? Pa iz jednostavnog razloga što je nesretni čovjek morao nešto prevoditi, a nije mu bilo jasno ni zašto ni komu to čini, osim da ugodi jezikotvorcima i s nesretnoga hrvatskog distributera skine izdajnički žig.
    Onaj koji uvozi srpske filmove u Hrvatsku, taj je neprijatelj Lijepe naše, ali je onaj koji titluje srpske filmove istovremeno i njezin visoki zaslužnik. A čim si istovremeni neprijatelj i zaslužnik, cijeloj društvenoj zajednici činis dobro. Brozoviću i Babiću bit će drago što smo konačno počeli prevoditi sa srpskog na hrvatski, pa možda interveniraju kod Tuđmana da prevoditelju i distributeru izruči tuce Danica sa svakakvim likovima i lentama, dok će svekolikom bioskopskom pučanstvu biti drago da napokon vidi odličan film na jeziku koji svi razumijemo i s temom koja nam je svima bliska.
    Ali uzaludan će vam biti trud da saznate ime prevoditelja, da ga potom potražite u telefonskom imeniku i izručite mu svoje najsrdačnije pozdrave. Naime, čovjek se pod film uopce nije potpisao, što je jedinstven slučaj u povijesti ovdašnje filmske distribucije, ali i potvrda da se nesretnik strašno srami svojega posla, za razliku od jezikotvoraca koji svoje kolumne ispisuju svakoga tjedna i uopće ih nije sram. Ali našeg anonimnog prevoditelja ipak ne bismo smjeli previše osuđivati, i to iz najmanje dva razloga.

Stopama Petra Lukovića

    Prvi je taj što je od svoga posla u jednom trenutku odustao, tako da već od polovice filma uopće i nije prevodio, nego je mehanički ispisivao ijekavizirane srpske rečenice, a na kraju nam je spasio i nacionalnu čast jer je najednom i p**ku počeo prevoditi kao p**ku, a karakternu je osobinu prepustio onima koje ista i krasi. Drugi razlog zbog kojeg bi nam prevoditelj mogao biti i simpatičan jest taj što je njegov posao, u trenucima dok ga je marljivo obavljao, frapantno sličio onome što u svojim tekstovima radi Pero Luković, pa se mogla javiti i sumnja da je taj znalac srpskohrvatskih razlika sva svoja znanja stavio u službu ovoga pionirskoga posla hrvatskoga jezikoslovlja.
    U biti, nije se dogodilo ništa strašno. Dragojevićev film ovim titlovima nije ništa izgubio, gledateljstvo je dobilo priliku da se u prvih deset minuta filma smije na račun hrvatske državne i jezične politike, a priča o apokalipsi koju je Beogradu donio Slobodan Milošević samo je, ispod slike, nadograđena jednim malim i slatkim Tuđmanovim prilogom. Gledano iz perspektive narodnih paranoika i zaslužnika, moglo bi se reći da je Srđan Dragojeviđ gadno ocrnio svoju zemlju i uopće nije nastojao da mrak traži i na drugim stranama, ali su se Hrvati ipak pobrinuli da njegovo djelo učine politički korektnijim. Zašto bi, naime, samo Srbi bili degenerirani manijaci i zašto i sami ne bismo našli svoje mjesto u priči, barem u dnu platna, barem u titlu.
    Na kraju ostaje mjesta i za jedno zgodno pitanje. Ne narušavaju li 'Gruntovčani' hrvatski jezični identitet u većoj mjeri od Dragojevićevih 'Rana'? Nije li Boris Dvornik u 'Velom mistu' gledatelju iz Krapine manje razumljiv od Dragana Bjelogrlića u 'Ranama'? Pa, zašto se onda i hrvatski filmovi i serije ne bi titlovali u skladu s vladajućom jezičnom politikom? Ako se već ne razumijemo, hajde onda da se ne razumijemo totalno. Bila bi to krajnja konzekvenca čupanja hrvatskoga jezika.

Twiter dugme Facebook dugme Linkedin Dugme RSS FEED-OVI ZA VAŠ SAJT NAJBOLJA WEB SKOLA NAJBOLJI SAJT SA BESPLATNIM SLIKAMA