Ovako nadahnuto pisanje o badnjaku svakako nije slučajno. Jer, u ciklusu božićnih običaja, jedno od najznačajnijih mesta zauzima upravo badnjak (kome crkva daje smisao ognjišta, toplote, ljubavi i svetlosti), odnosno njegovo spaljivanje na ognjištu.
Prema predanju, to je drvo koje su pastiri doneli u Vitlejemsku pećinu i naložili ga kako bi ugrejali Bogomajku i malog Isusa. Istvovremeno, badnjak predstavlja i samog Hrista koji je svojim telesnim rođenjem preporodio čoveka i u njemu razbuktao plamen ljubavi prema dobru, omogućivši mu spasenje od greha, zla i večne smrti.
Poreklo obreda, međutim, seže i među najstarije manifestacije ljudske religijske prakse, zasnovane na animističkom shvatanju sveta u koje se ubraja i poštovanje šuma, gajeva, drveća i bilja. Ovo verovanje bilo je poznato i kod starih Slovena, a za njega su znali antički narodi, pa Kelti i Germani. Paljenje badnjaka vodi poreklo od ritualnog paljenja vatre u vreme novogodišnjih praznika radi obezbeđenja plodnosti na početku Nove godine. Te vatre, kao i potonje ritualno sagorevanje mladog hrasta, trebalo je da utiču na Sunce u vreme zimskog solsticija, kad ono ponovo jača.
Pri tom se baš hrastovo drvo najčešće seče za badnjak, opet nimalo slučajno. Jer, badnjak treba da bude od tvrdog, 'živog” drveta. Narodna poslovica kaže: 'Da je svaki dan Božić, ne bi bilo duba (hrasta)”, jer bi svi bili isečeni za badnjake. A sa badnjakom se obično odseku još i dve hrastove oblice, ponegde zvane 'polutke”, kojima se uveče 'džara vatra na ognjištu ispod badnjaka”.
HRAST KAO MOĆNA AMAJLIJA
Ovo listopadno drvo fascinantne veličine (u visinu može da izraste i do 50 metara), od davnina važi za sveto u mnogim predajama, pa su mu date povlastice vrhovnog nebeskog božanstva. Bez sumnje zato jer privlači grom i simbolizuje uzvišenost (Zevsov hram u Dodini, Jupiterov u Rimu, Perunov kod Slovena…). U hrišćanstvu je atribut gromovnik prenesen na ognjenog sveca, svetog Iliju – gromovnika koji je, ujedno, i bog oluje i vremena uopšte.
I, budući da je veoma trajno (stablo hrasta može da prevali i milenijum starosti, mada prosečno živi 300 do 500 godina), ljudi su ovo drvo uvek smatrali posebnim. Zato su običavali i da u džepu sa sobom nose plod hrasta, žir, kao amajliju namenjenu dugovečnosti. Žir podseća na glavu čoveka sa kapom koja štiti polovinu i više hrastovog ploda. Odatle i običaj da se u kasnu jesen dođe pred stablo hrasta i kaže molitva: 'Pomozi ti meni kao što su bogovi tebi”, posle čega se žir otkida sa peteljke i od njega pravi navodno moćna amajlija.
Koliko ovo drvo može da bude istrajno i dugovečno, svedoči i primer iz Stare Lazarice kod Kruševca, gde jedan hrast i doslovno odbrojava vekove i veruje se da je star preko 600 godina. Predanje, naime, kaže da je na ovo mesto često i rado dolazio i sam knez Lazar, u svoje vreme najveći srpski velikaš. Kad smo ga posetili, njegovo stablo bilo je opasano crvenim koncem i raznim cvećem, sa utisnutim krstom, što je skroman ali tradicionalni znak da se radi o zapisu, gde meštani pale sveće i mole se za pokoj duše umrlih i zdravlje živih. U tom kraju je, međutim, zabeležen i neobičan fenomen pre dve godine kad su se iz stabla hrasta lužnjaka u centru grada, na oko dva metra visine, pojavile suze, što se podudarilo sa najavama da će to drvo biti posečeno kako bi ovde prošla ulica...
U svakom slučaju, hrast je uvek i svuda sinonim postojanosti i snage. Hrist i snaga iskazuju se na latinskom istom rečju: robur. Od nje potiče i izraz 'robustan”, jak kao hrast, tvrd kao hrastovina. Po legendi, Herkulov štap bio je od hrastovog drveta. Odisej na povratku dva puta dolazi po savet božanskom lišću velikog Zevsovog hrasta. O hrast je bilo obešeno i Zlatno runo koje čuva zmaj: hrast je imao vrednost hrama.
HRAST KAO CRKVA
Po jednima, hrast je i drvo raspeća Isusa Hrista, mada je po drugima to zelenika, a po trećima jasika, jer se njene grane tresu 'sa stablom'. U svakom slučaju, stari, ogromni hrastovi predstavljali su za narod božanstvo, sveto mesto za okupljanje i molitvu, pa i prinošenje žrtvi. Tada se na njihovo stablo urezivao krst. 'Niko ne sme da odseče takav hrast, niti i opalo suvo granje sa njega da gori, jer bi se takvom kuća ugasila ili bi mu ruka usahla' - zapisao je Veselin Čajkanović.
Tako su nastali i zapisi, osveštano, sveto drveće oko sela. To je najčešće bio baš hrast, mada ne obavezno. Drvo je tabuisano u najvećoj mogućoj meri. Verovalo se da štiti naselje, pre svega od elementarnih nepogoda. Zapisi su u svoje vreme postajali pravi seoski hramovi, pod kojima se vršio obred prizivanja kiše, priređivao se kolektivan ručak, ljudi se molili... Osveštani hrastovi zamenjivali su crkve gde ih nije bilo, kako bi narod imao gde da se okuplja i sveštenici da obavljaju verske obrede.
Kult je u mnogim selima i naseljima očuvan i do naših dana i kulminira na dan seoske slave – zavetine, kad se kiti cvećem i plodovima, a krst urezan u njegovu koru se obnavlja i osveštava. Narodno verovanje kaže i da u blizini hrasta, kao senovitog drveta, borave vile. O sudbini lica koja su prekršila neku od zabrana vezanih za ovo drvo ispredane su razne priče, kakve beleži i etnolog DuŠan Bandić.
Tako se u selima Belice i Temnića mnogo govorilo o jednom vilinskom hrastu na obali Morave. Pominje se meštanin koji je, po naređenju poslodavca, kresao hrastove grane. Posle nekoliko udaraca sekirom, pošla mu je krv na nos, pa je morao da obustavi posao. Njegov poslodavac se iznenada razboleo i umro. Nedugo zatim, grane istog hrasta kresalo je i jedno dete i ubrzo se udavilo u reci. Narod, svakako, sve ovo više nije smatrao slučajnim…
PROTIV ČINI I RADI BLAGOSTANJA
Ostalo je zabeleženo i da se Sokrat zaklinjao hrastom kao drvetom koje proriče i sve zna, dok je antički istoričar Plinije pisao da su ljudi u starom Rimu i Grčkoj plod hrasta smatrali najdravijom hranom. Tokom magijskih rituala, kao eliskir snage i sredstvo za komunikaciju sa bogovima služio se žir ispečen u pepelu.
Od srednjeg veka, plod hrasta bio je namirnica u mnogim zemljama Evrope, a tvrdi se da su ga na Balkanu jeli u vreme nestašice hrane, pa su zato ovdašnji narodi jedini izbegli epidemiju crne smrti, kuge! U narodu postoji verovanje da u maju, između Velike i Male gospojine, treba sakupljati hrastovo lišće koje, navodno, pruža zaštitu od svih nevolja. Tako, 'imela sa hrasta sprečava epilepsiju, a sveže hrastovo lišće oslobađa od čini”. Čajkanović je zabeležio i verovanje da se 'tri hrastove grančice upotrebljavaju u manipulacijama oko teranja uroka kad je dete urečeno”. Po predanju, hrastovu grančicu treba uneti u kuću kad god domaćinu pođe po zlu. Sledi molitva, a zatim se grana stavlja na vidno mesto kako bi zaštitila porodicu.
A za ritual koji se izvodi nad rascvetalim žirom, veruje se da može prizvati puno para. U noći mladog Meseca, pored upaljene crvene sveće, između rascvetalih 'latica” žira nakapa se vosak i na njega se zalepi neki lak kovani novčić. Pošto se tako ukrasi svaki žir, kaže se: 'Koliko hrast žirova imao, toliko para Bog meni podario”. Amajlija se stavlja u fioku u kojoj se čuva novac ili važni poslovni dokumenti.
PRIRODNA MEDICINA
List, kora i žir hrasta koriste se u narodnoj medicini za zaustavljanje krvarenja, lečenje čireva, protiv krvnih ispljuvaka, krvavog urina, belog pranja, preobilnih menstruacija, hemoroida, nemogućnosti zadržavanja urina, prošrenja vena, ekcema, krvarenja desni.
Žuta imela sa hrasta sladuna, veoma čestog u Srbiji (prepoznatljiv je po krupnim listovima sa dubokim urezima i režnjevima i po žiru i kupoli u kojoj se širi), ima antitumorozna dejstva, tj. sprečava maligne tumore, pa je treba povremeno piti kao čaj ili vodeni nastoj u proleće – preporučuje prof. Živko Slavković u knjizi posvećenoj divljoj travi i plodovima kao monaškoj hrani u manastirima Studenici i Hilandaru.
I poznati narodni travar Sadik Sadiković je posvetio dosta pažnje lekovitim svojstvima hrasta. Njegovo mlado lišće (skuplja se u proleće) preporučio je 'slabim ljudima, rekovalescentima i na srcu bolesnima'. Evo Sadikovićevih recepata: 'Za čaj se uzme jedna kašika meda i prokuva sa jednom osminom zdravog crnog vina i osminom litra vode, vrelo se prelije preko 25 grama malo prevrnutog svežeg lišća, pusti još jednom da provri i ostavi da se pari 25 minuta, pa se uzima svakih pola sata do sat po gutljaj. Ovaj je čaj još bolji kad se 20 grama hrastovog lišća pomeša sa tri grama kantarije i dva grama pelina. Ovaj čaj se pije i radi čišćenja i jačanja krvi i želuca i protiv čireva svake vrste'. Takođe prema Sadikoviću, 'hrastovo lišće u pola sirćeta i pola vode kuvano leči zubobolju'.
Mnogi ne znaju da se od žira može napraviti i kafa. Žirevi se iseku na polutke i četvrtine, oljušti se spoljašnja semenjača, osuši se na Suncu i spakuje u vreće. Prži se kao svaka kafa, dok ne porumene delovi ploda, istuku se u avanu ili se samelju, a sadržina se zatim proseje kroz gusto sito. Dobijena kafa je tamna. Kuva se po supena kašika na četvrtinu litra i – veoma je ukusna. Dodaje se i mleku. Kafa od žira može da posluži i kao lek protiv malokrvnosti, malaksalosti, depresije, kostobolje, kao i protiv curenja iz ušiju.
Drveće se često pojavljuje i u našim snovima, što uopšte nije slučajno s obzirom da je bremenito višeznačnom simbolikom. Sanjati hrast, prema narodnom verovanju, nagoveštava ozdravljenje, odnosno dobro zdravlje i dug život, pun blagostanja i ljubavnih blagodeti. Oboreni hrast, međutim, najavljuje da će se neko umešati u vaš život i razočarati vas. Hrastova šuma u snu je predznak bogatstva.
A i u zavisnosti od toga koje drvo volite, možete saznati štošta o sebi, tvrdi Bogomir Mihajlović u knjizi Tajni govor cveća i drveća. O ljudima koji vole hrast, Mihajlović kaže: 'Lepi i snažni, vole da se druže i prepiru s pripadnicima istog pola. Dobrog su zdravlja i ne podnose prizore smrti i krvi. Uporni su i ne odustaju lako od namere, ne vole disciplinu, jer cene slobodu ispred svega. Gostoprimivljivi su i kao prijatelji verni do groba. U braku su manje verni, a za protivnike veoma opasni. Poslovi im idu od ruke. Žene imaju slične osobine, a brak i porodica su im svetnja.'
Za druide i Kelte hrast je bio sveto drvo (Kelti su ga posvetili Degdi, tvorcu) i simbol snage i otpornosti. To je drvo onih koji su rođeni između 10. juna i 7. jula. Hrast im daje lepotu, mir i odlučnost. Ljudi-hrastovi su, prema tzv. keltskom horoskopu, strogi i dobre vođe, ali loše diplomate. Vole stabilnost. Osetljivi su na udar groma, pa tako preživljavaju snažne emocije u ljubavi. Veruju u snagu porodice.
Poznato je da su i Gali izuzetno cenili drveće koje je za njih bilo izvor života, zaštite, hrane, odbrane od neprijatelja, predmet magijskih obreda. Prema galskom horoskopu, osobe rođene 22. marta pod uticajem su hrasta. Muškarac-hrast je jak, a žena snažnog karaktera i posebne lepote, bez bilo čega krhkog. U tome im pomaže zdravlje koje ih dugo drži – sve do duboke starosti. Mogu da budu veliki idealisti i heroji, koji poštuju tuđu slobodu, a svoju obožavaju. Ne podnose kritike, imaju mnogo prijatelja, ali ne vole putvanja i promene.
Hrast je srećno drvo. Rođene u ovom znaku kroz život prati sreća, ali samo tamo gde su pustili korenje.
Prema staroslovenskom horoskopu, hrast je drvo onih koji su rođeni 21. marta.
Svetovno ime najvećeg srpskog hrišćanskog sveca, svetog Save, je Rastko i ono najverovatnije potiče od (h)rasta: rast+ko=kao rast. Osobine koje se Rastku Nemanjiću, svetom Savi, pripisuju u narodnom predanju, imaju sličnosti sa osobinama koje se pripisuju hrastu, drvetu prema kojem naš narod ima veliko poštovanje. Recimo, isceliteljstvo: 'Bolest se može preneti, prebaciti na hrast'.
Hrast, inače, simbolizuje i celu godinu, na šta ukazuje i ova narodna zagonetka: 'Jedan dub (hrast), na njemu 12 grana, na svakoj grani po četiri gnezda, u svakom gnezdu po sedam jaja'. Dub, naravno, predstavlja godinu, grane mesec, gnezda nedelje, a jaja dane.
I na kraju … Hrast je i doslovno sa čovekom i na samom kraju, odnosno kad napustimo ovaj svet. Jer, nadgrobni krst se, po običaju, pravi od hrastovine.
� Klik Gore na Sliku - Prikaz; � Ponovni Klik - Brisanje

Pravoslavlje i Religija - Ostali Tekstovi

Pogledajte i ostale super zanimljive rubrike na sajtu