Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Hrana i Rak

   Zdravlje Ulazi Na Usta! Otac medicine Hipokrat još je u antičko vreme govorio: 'Neka Vam hrana bude lek, neka Vam lek bude hrana'. Džordž Herbert je u XVI veku napisao: 'Ma ko bio otac jedne bolesti, nepravilna ishrana joj je majka'. Na osnovu ovih sentenci možemo zaključiti da je uzrok mnogih bolesti manjak prehrambenih sastojaka hrane koju unosimo u organizam. Da je zaista tako pokazuje nam istorija medicine.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
   Čuveni portugalski istraživač i moreplovac Vasko de Gama je 1497. godine izgubio zbog tada nepoznate bolesti 100 od 160 mornara. Britanska mornarica je zbog iste nepoznate bolesti izgubila oko milion mornara u XVII i XVIII veku.
Isto se to desilo i francuskom istraživaču Žaku Kartieru čiji su brodovi tokom zime 1535. godine bili zaglavljeni u ledu na reci Sen Loren u Severnoj Americi. Većina članova posade se teško razbolela. Kartier i njegova posada su imali sreće, jer im je tamošnji domorodac pokazao jednostavan lek za dotad nepoznatu bolest od koje su umirali milioni mornara. To su bili listovi i kora bora koji su bogati vitaminom C. I zaista, Kartier i njegova posada su se ubrzo oporavili kad su počeli da u piće stavljaju koru i listove bora. Međutim, kad se Kartier vratio u Francusku i izvestio o načinu na koji su se on i njegova posada spasili sigurne smrti, dogmatizam tadašnjih autoriteta u medicini je bio toliki da su takvu vrstu lečenja dotad nepoznate bolesti proglasili za magijske čarolije divljaka.
    Škotski lekar Džejms Lind, rodonačelnik mornaričke higijene u britanskoj mornarici, otkrio je 1747. godine da ishrana sa limunovima i narandžama leči ovu nepoznatu bolest. Predložio je da svaki brod Kraljevske mornarice bude opremljen sa dovoljnom količinom citrusnog voća. Ali, nisu ga poslušali.
    Britanska mornarica je svake godine gubila na hiljade mornara zbog nedostatka agrumskog voća u ishrani. Tek 1795. godine, Kraljevska mornarica je usvojila Lindeov predlog. I to je bio jedan od razloga zbog kojeg je britanska mornarica zavladala svetskim morima.
    Bilo je očito da se nepoznata bolest javljala usled nedostatka vitamina C. Danas je ova bolest poznata pod nazivom skorbut. Klinički simptomi bolesti su malaksalost, umanjenje radne sposobnosti, krvarenje iz desni, klaćenje zuba, gingivitis itd. Skorbut kao masovna pojava u Srbiji, u vojvođanskim krajevima opisan je još početkom XVIII veka. Na Kosovu i Metohiji je došlo do epidemije skorbuta 1955. godine kada su obolele 62 osobe zbog teškog deficita vitamina C, a u Vojvodini je 1961. godine zabeleženo čak 12% ispitanika sa kliničkim znacima skorbuta.
    To nam govori da skorbut kao avitaminoza i dalje postoji među populacijom, ali često ne sa jasnim kliničkim simptomima, tako da obolele osobe po pravilu i ne znaju od čega boluju, te simptome skorbuta pripisuju sasvim drugim uzročnicima.

KANCER KAO POSLEDICA AVITAMINOZE

    Sličan slučaj je i sa pelagrom. Velika epidemija pelagre je zadesila jugoistok Sjedinjenih država u XX veku, posebno Južnu i Severnu Karolinu. Čuveni kanadski profesor medicine, ser Vilijam Osier u knjizi 'Medicinska načela i prakse' navodi kao primer jednu instituciju u Severnoj Karolini u kojoj je trećina pacijenata umrla od pelagre.
   Pacijenti su pokazivali sledeće kliničke simptome: dermatitis, dijareju, demenciju i smrt (čuveni DDDD simptomi). To je, po njemu, bio dovoljan dokaz da je pelagra infektivno, virusno oboljenje. Ali, mađarsko-američki epidemolog jevrejskog porekla dr Jozef Golderberg dokazao je da je pelagra avitaminoza, bolest koja se javlja usled nedostatka niacina, koji je u njegovo vreme bio poznat kao PPF faktor ili faktor prevencije pelagre. Značajan je njegov rad na uspostavljanju veze između siromaštva, nepravilne prehrane i bolesti. A za svoj rad na etiologiji pelagre bio je čak pet puta nominiran za Nobelovu nagradu, ali je ipak nikada nije dobio. Pokazalo se da je dr Golderberger imao pravo: siromaštvo i pogrešan način ishrane u bliskoj su vezi sa bolešću, pre svega sa avitaminozama. Tako se pelagra javlja kao masovna bolest u zemljama gde je kukuruz osnovna hrana.
    Takav je slučaj bio u nekim delovima Republike Srpske, Bosne i Hercegovine i Makedonije, Italije, Rumunije, Španije, Južne i Severne Karoline u Sjedinjenim državama. Na Kosovu i Metohiji je 1955. godine utvrđeno da čak 12% osoba koje su učestvovale u sistematskim pregledima stanovništva boluje od pelagre. Pelagra se tokom XX veka povremeno javljala čak i u Šumadiji gde su se ljudi pravilnije hranili. Kukuruz ima značajnu količinu niacina, ali u vezanom niacitin obliku koji organizam ne može iskoristiti. U Meksiku, gde se ishrana stanovništva temelji na kukuruzu, nema pojave pelagre, jer se od kukuruza sprema tradicionalno jelo tortilja. Tortilja se priprema tako što se kukuruz stavlja u krečnu vodu.
    A krečna voda je alkalna sredina koja dovodi do hidrolize vezanog niacitin oblika u niacin koji organizam može da apsorbuje.  Zapitajmo se sada da li je i kancer tek jedna od hipovitaminoza? Ako bi se to dokazalo, onda bi lečenje kancera bilo krajnje jednostavno i svima dostupno. Bilo bi potrebno samo nadoknaditi vitamin koji telu nedostaje.

VITAMIN B17 - OD LEKA DO ZABRANE

    Godine 1936. grupa lekara je Kongresu Sjedinjenih država predočila dokument koji je zaveden pod brojem 264/74. U tom dokumentu se pominje da su ljudi postali neuhranjeni bez obzira koju količinu hrane unosili u organizam zbog demineralizacije zemljišta.
   U dokumentu broj 256/74 /1936 piše: 'Laboratorijske analize raznog voća i povrća, kao i jaja i mleka, pokazale su da ove namirnice ne sadrže ni u približnoj meri hranljive sastojke koji su se u tim namirnicama nalazili nekoliko generacija pre. Naši preci su na taj način sa manjom količinom hrane unosili sve potrebne sastojke. Tako, na primer, nutricionisti kažu da je šargarepa veoma dobra za vid (sadrži vitamin A), ali oni i ne sumnjaju da onog čega u šargarepi po prirodi treba da ima - zapravo nema uopšte ili ima samo u tragovima. Nijedan čovek danas ne može uneti u svoj organizam dovoljno hranljivih materija, jer mu stomak nije toliko veliki koliku bi količinu morao da pojede da bi uneo ono što mu je neophodno. Zato se mnogi i proširuju u stomaku jer im organizam uporno traži još i još hranljivih materija, i oni jedu i jedu, ali se ne snabdevaju onim što im je potrebno'.
    Glavni uzročnik uništavanja zemljišta je upotreba veštačkog đubriva. Još je u Bibliji zapisano da zemljište treba ostaviti svake sedme godine da se revitalizuje i tako pripremi za nove useve. Ali, savremena intenzivna poljoprivreda ne samo da u potpunosti iscrpljuje zemljište, već se umesto prirodnog ili organskog koristi veštačkog đubrivo, a da bi se obezbedili veći prinosi. I sam izumitelj veštačkog đubriva, nemački hemičar Justus fon Libig, odrekao se svog izuma kao štetnog i lažnog đubriva i odbacio je svaku mogućnost veštačke mineralizacije zemljišta. Problem je u tome što veštačko đubrivo ne može nikad sadržavati sve neophodne minerale za obnovu zemljišta. Ali, ne samo da je savremena ishrana postala prepuna kancerogenih hemijskih aditiva, ne samo da je zemljište zatrovano veštačkim đubrivima, već su i prehrambene navike postale neprirodne i štetne po zdravlje.  Divlje životinje ne obolevaju od raka, jer se hrane instinktivno: majmuni će odvojiti slatki i mesnati plod kajsije ili breskve i pojesti semenku u koštici koju ljudi bacaju kada pojedu mesnati deo voćke. Životinje koje su mesožderi hrane se biljojedima koji pasu travu. Medvedi traže bobice da bi dopunili svoju ishranu. Kada se takve životinje iz prirode premeste u ljudsku sredinu i kada pređu na veštački način prehrane, pojavljuje si i kancer među tako odomaćenim životinjama. Na primer, u zoološkom vrtu u San Diegu je uginulo čak šest medveda za šest godina od kancera koji su dobili čim su bili primorani da se hrane onim što im čovek nudi umesto onim što u prirodi nađu.
    Irski hirurg dr Denis Parsons Burkit, koji je sa deset godina izgubio desno oko u jednoj nesreći, dobro je primetio da se kancer ne javlja u arhaičnim društvima, već je to bolest savremenog doba, čoveka zapadnjačke civilizacije koja se odvojila od prirode i koja u svojoj nesvesnoj mržnji prema prirodi uništava samu prirodu. Dr Burkit veli da je kancer 'bolest prouzrokovana našim načinom života' i da je skoro 'nepoznata u životinjskom carstvu' i nastavlja: 'Jedine životinje koje obolevaju od raka ili polipa debelog creva jesu one na koje neposredno utiče naš način života – naši kućni psi koji jedu naše ostatke'. Čuveni profesor nutricionizma na Univerzitetu Berkli u Kalifoniji, dr Džordž M. Brigs Mlađi izjavio je da je 'tipična američka prehrana nacionalna katastrofa. Kada bih to davao svinjama i kravama bez dodataka vitamina i drugih dodataka mogao bih uništiti stočnu industriju'. Ali, ne samo da savremena prehrana osiromašuje namirnice uklanjajući iz njih neophodne vitamine, minerale i enzime termičkom obradom, hemijskim aditivima i rafinisanjem hrane, već to čini i sam način veštačkog đubrenja zemljišta. To znači da i usevi koji rastu na takvom zemljištu i stoka koja ga pase imaju manjak vitamina, a pre svega minerala neophodnih za održavanje zdravlja ćelije.
    Američki biohemičar dr Rodžer J. Vilijams, član Akademije nauka SAD i predsednik Hemijskog društva SAD, izvodio je eksperimente sa pacovima koji su bili hranjeni tzv. 'obogaćenim' hlebom umesto hlebom od integralnih žitarica. Pokazalo se da su pacovi koji su bili hranjeni 'obogaćenim' hlebom bivali klinički pothranjeni, dok su se pacovi koje je hranio hlebom od integralnih žitarica normalno razvijali. Usto, pacovi koji su bili hranjeni 'obogaćenim' hlebom pokazivali su znake antisocijalnog ponašanja i kanibalizma ne bi li nadoknadili hranljive tvari koje im nedostaju, a ugibali su za nekoliko meseci od prelaska na ishranu 'obogaćenim' hlebom. On je izveo pravilan zaključak da su mnoge bolesti zapravo posledica nedostatka vitalnih prehrambenih sastojaka – vitamina i minerala.

ČUDESNI LEATRIL
   
    Divlje životinje instinktivno traže onu hranu koja je bogata vitaminom B17: semenke unutar koštica voća, bobice, travu u prirodi, životinje koje pasu travu u prirodi itd. Ljudska ishrana je prelaskom na industrijsku hranu i pšenicu kao osnovnu žitaricu postala izuzetno siromašna u vitaminu B17. Nekada su proso i ovas, koji su bogati vitaminom B17, bili glavne svetske prehrambene žitarice, a danas je to pšenica koja praktično ne sadrži vitamin B17. I stočna hrana je zbog industrijske obrade i veštačkog đubrenja osiromašena u vitaminu B17. Sirak, koji je bogat vitaminom B17, zamenjen je šećernom trskom u kojoj praktično nema vitamina B17. Savremene navike u ishrani su tako promenjene da danas ljudi pate od nedostatka vitamina B17. A jedna od posledica ove hipovitaminoze je i savremena epidemija kancera. Kancer je zapravo bolest pogrešnog načina ishrane. Ranije je postojao običaj da se voće u potpunosti iskoristi, da se ništa ne baca, pa su se jele i semenke od jabuke koje su bogate vitaminom B17. Ranije su džemovi sadržavali i semenke od koštica koštunjavog voća koje su bogate vitaminom B17, a koje su jele u zimskim mesecima. Ishrana je bila ekonomična i zdrava, jer su se jele integralne namirnice. Ništa se nije bacalo, sve se koristilo za ishranu. Zato nekada nije bilo epidemija kancera.
    Kancer je, dakle, bolest pogrešnog načina ishrane. Na isti način kao što je skorbut posledica nedostatka vitamina C, tako je i kancer uzrokovan nedostatkom vitamina B17 u savremenoj, prerađenoj, industrijskoj hrani. Podsetimo se još jednom reči Božije. U Bibliji (Postanak, 1:29) piše: 'I još reče Bog: evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to će vam biti za hranu'.  Zapitajmo se onda zbog čega je iz savremene prehrane izbačeno intregralno seme koštunjavog voća i žitarica koje je najbogatije vitaminom B17 ako izuzmemo zrno pšenice. Još je hemičar Bon 1802. godine otkrio da se iz gorkog badema može izolovati cijanovodonična kiselina. Pjer Žan Robiket i Antoan Botron Šarlard su 1930. godine izdvojili belu kristalnu supstancu koju su nazvali amigdalin. Amigdalin je cijanhidrin kojeg enzimi tela razlažu na glikozu, benzaldehid i cijanovodoničnu kiselinu. Još se u Egiptu pre oko 5.000 godina gorki badem koristio za lečenje tumora kože, a u Kini se pre oko 3.000 godina na isti način lečio tumor unutar organizma. Američki biohemičar dr Ernst Teodor Krebs Mlađi 1952. godine je izdvojio iz amigdalina nitrilolizid koji je nazvao vitamin B17 ili leatril. Krebs je primetio da u vitaminu B17 postoje dva otrovna sastojka: cijanid i benzaldehid. Ali, ovi otrovni sastojci su zaključani u samom molekulu i neophodni su enzimi za njihovo odvajanje iz molekula vitamina B17 ili leatrila.

ZABRANJEN U SAD ???!!!

    Prvo, ćelije tela na molekul vitamina B17 ili leatril deluju pomoću dva enzima: normalne ili zdrave ćelije sa enzimom rodenaze koji ne dopušta da se iz molekula vitamina B17 ili leatrila oslobodi cijanid. U zdravim ćelijama u prisustvu rodenaze i sulfurnog jedinjenja, cijanid se pretvara u tiocijanat, netoksično jedinjenje koje se iz tela izlučuje preko urina. Otuda amigdalin zdrave ćelije hrani glukozom i kao takav nije nimalo toksičan za zdravu ćeliju. Čak je aspirin toksičniji po zdravu ćeliju od amigdalina, jer je u visokim i redovnim dozama toksičan za jetru, izaziva razvoj Rejevog sindroma, unutrašnje krvarenje i moždani udar. Možete se zapitati zašto aspirin nije zabranjen u Sjedinjenim državama, već samo vitamin B17 ili leatril? Zbog interesa farmaceutske industrije i ogromnog profita koji se ostvaruje od prodaje citostatika ili bojnih otrova kojima se navodno leči kancer!
    Drugo, ćelije kancera sadrže sto puta veću koncentraciju enzima beta-glukozidaze u odnosu na zdrave ćelije, a uopšte ne sadrže drugi enzim, koji se normalno nalazi u zdravim ćelijama - rodenazu. Enzim beta-glukozidaza, i isključivo taj enzim, može iz vitamina B17 ili leatrila da proizvede cijanovodoničnu kiselinu i oslobodi benzaldehid, što znači da se unutar maligne ćelije usled dejstva beta-glukozidaze oslobađa cijanid i benzaldehid iz vitamina B17 ili leatrila. Time se ubija ćelija kancera koja ne sadrži enzim rodenazu, te tako i ne može da cijanid i benzaldehid pretvori u netoksična jedinjenja kao zdrava ćelija u kojoj se nalaze visoke koncentracije rodenaze. Možemo zaključiti da vitamin B17 ili leatril ima blagotvorno dejstvo na zdravu ćeliju, ali zato toksično deluje na malignu ćeliju.
    Dr Lojd Šloen je u laboratorijskim uslovima utvrdio da se 100-postotna delotvornost i izlečenje od kancera dobija samo ako se prilikom davanja vitamina B17 ili leatrila eksperimentalnim albino-miševima obolelim od kancera daju i enzimi za razgradnju proteina. Otuda se prilikom terapije kancera vitaminom B17 ili leatrilom moraju uzimati proteaze ili proteolitičke enzime (tripsin i hemotripsin) iz preparata poput Chymoral, Magazime forte, Wobenzym i slično. Još je dr Džon Bred 1906. godine u knjizi 'Enzimsko lečenje raka i njegova naučna osnova' dokazivao delotvornost upotrebe proteaza u lečenju kancera. Istraživanja je nastavio dr Nikolas Džejms Gonzales, njujorški lekar koji je u svojoj knjizi 'Ishrana i rak'predložio protokol za lečenje kancera čiju osnovu čine enzimi koje luči pankreas.
    Isto tako bitno je da se prilikom terapije kancera vitaminom B17 iz prehrane isključi šećer u ma kakvom obliku. Ćelije kancera se hrane šećerom. A cijanid iz vitamina B17 je okružen šećerom. Da bi terapija vitaminom B17 u lečenju kancera bila delotvorna mora se iz prehrane izbaciti šećer bez cijanida da bi se ćelije kancera hranile samo sa šećerom sa cijanidom iz vitamina B17. Kad cijanid uđe u ćeliju kancera, dolazi do razaranja maligne ćelije. Otuda je vitamin B17 i odlična preventiva od kancera, jer se svakog dana i kod zdravih i bolesnih ljudi u telu stvaraju maligne ćelije sa kojima imuni sistem treba da se izbori.       Autor teksta: Mr Aleksandar Mitrović Metanoja



¦ Klik Gore na Sliku - Prikaz; ¦ Ponovni Klik - Brisanje

Zdravlje i MedicinaZdravlje i Medicina - Ostali Tekstovi
Ponuda TemaPogledajte i ostale super zanimljive rubrike na sajtu
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana