Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Duhovna Rusija - Čuda Pred Bezbožnicima

  Na pola godine pre smrti Andrej se razboleo od užasne bolesti. Od smrada se nije moglo biti u istoj sobi sa njim. Dolazili su mu zli dusi u vidu mačaka, jaraca, majmuna i dodijavali mu.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
   Sveti Nikola javljao mu se tri puta rečima: 'Pokaj se Andreju, inače ćeš rđavo proći. Pozovi sveštenika i poslušaj me!' Najzad je Andrej zatražio da mu žena pozove sveštenika. Došao je bio otac Sampson. Još nije ni vrata otvorio, a Andrej je počeo da izvikuje svoje grehe.
    Sveštenik ga je dva sata ispovedao, ali ga nije pričestio. Trebalo je da se uveri da je pokajnik postao ubeđeni vernik ... Došao mu je i sledeći dan. Bolesnik je već bio obučen u rublje, ustao je sam, a pre toga pola godine ležao je na odru. Andrej reče: 'Ćudim se kako je sve to otišlo od mene. Pa, ja sam se smirio.' Sve smradne stvari iznete su i spaljene. Sveštenik ga je pričestio. Andrej potom leže i umre. Sveštenik je uspeo da očita molitvu zahvalnicu i tropar Jovanu Zlatoustom 'Dostojno jest', pa još jednom 'Ninje otpušćaješći'. Andrej je imao za sobom dobra dela - milosrđe. Mnoge nevine spasao je smrti. Milosrđe - ono ga je spasilo. Ceo grad saznao je da se Andrej pokajao i svi ga ispratiše na groblje.
    Jedan naročito upečatljiv slučaj ispričala je žena kojoj se dogodio: 'Otac Sampson čitao mi je militvu i ostavio me da prespavam u crkvi. Dao mi je knjige i pokazao mi šta da čitam. Nacrtao je kredom krug i rekao da ne izlazim iz njega i da se ne prašim, ma šta da se tesi. Pred noć su doneli pokojnika, nekog starca. Sveštenik je zatvorio hram i otišao. A mi ostadosmo u hramu - pokojnik i ja. Ispočtka je sve milo mirno i tiho. Čitala sam sve što mi je rečeno. Ali, pred ponoć nastade buka, vreva i nekakvo šuštanje. Zatim, vidim da se pokojnik podiže iz sanduka. Nešto je ispljunuo i opet legao u saduk. Drhtala sam od straha, ali nisam smela da se pomerim. Zatim je sve postalo strašno tiho.
    Posle ponoći sveti oltar zasja jarkom svetlošću. Otvoriše se carske dveri, izađe Carica nebeska i pozva me po imenu da joj priđem. Ja odgovorim da mi je sveštenik rekao da ne izlazim van kruga, a Ona će na to:
- A ja ti kažem da Mi priđeš!
    Tada ja izađoh ih kruga i priđoh Carici Nebeskoj. Ona mi dade veliko platno i reče:
- Idi i podigni ono što je ispljunuo pokojnik.
    Na podu su bili Sveti Darovi, ja ih podigoh platnom i vratih Carici Nebeskoj, poklonih joj se i vratih se u krog. Carica nebeska ponovo uđe u Oltar i carske dveri se zatvoriše. U šest sati ujuto sveštenik otvori hram. Sve sam mu ispričala. On me pažljivo sasluša, umiri me i puno mi je o ovom povodu govorio, ali ja sam malo zapamtila i ne mogu da ponovim njegove reči.'

PRIVIĐENJE

    Preminu u bolnici jedna od novih duhovnih kćeri starca Sampsona. I tek treće godine posle smrti ona se javi svešteniku. On je pričao: 'Ušla je gologlava, sa podsečenom kosom i pomolila se pred ikonama i rekla:
- Da li me poznajete?
    Odgovorio sam:
- Da.
    Ona onda reče:
- Četrdeset dana je prošlo, a ja još prolazim kroz patnje. Pustili su me da vam kažem da sve što sam vama ispovedila, oprošteno mi je, ali mi je još ostalo da položim račun po deset tablica'.
    Pokazala mi je te tablice, ali mi je taj jezik bio nepoznat. Od mene je bilo skriveno zbog kakvih grehova je zadržana. Ja je pitam:
- Zat ti nisu pomogle molitve četrdesetnice?
- Pomogle su mi.
- Koliko ćeš još morati da prolaziš kroz stradanja?
- Oko deset godina. Nisam došla sama, došla sam u pratnji mučitelja.
    Sveštenik je posle toga pojčao militvu i ona mu se uskoro opet javila u punom sjaju.

PROZORLJIVI OTAC NAUM

    Mnogi znaju da otac Naum predskazuje budućnost. A naročito je ostalo u sećanju nešto što je prorekao mojim pirjateljima negde krajem sedamdesetih godina. Tada nismo poverovali njegovim rečima, a dogodilo se ovako.
    Doputovali su mi prijatelji iz Pariza, Aleksandar i Natalija, pravoslavni, duhovno pismeni, inteligentni i radni. Interesovali su se za sve, naročito za pisanja duhovnog života. Otputovali smo u manastir prepodobnog Sergeja Radonješkog, jer sam želeo da ih upoznam sa ocem Naumom, arhimandritom lavre. Često sam odlazio kod njega, saopštavao mu svoje misli, pitao ga za savete i primetio sam da se njegova predskazanja ostvaruju na neočekivan način.
    Jednom, kada sam bio kod njega u keliji, poklonui mi je Bibliju. A baš sam tražio gde bih mogao da je kupim. U to vreme gotovo da ih nije bilo u prodaji. Želeo sam da je poklonim svojim poznanicima. Kao da je pogodio moju želju, izvadio je Bibliju  iz sanduka u kojem je imao mnogo knjiga. Zahvalio sam se, a on je zatim odnekud izvadio geografske karte uz Bibliju i reprodukcije ikona. Radova sam se tim reprodukcijama, zato što sam se tada bavio ikonopisom i restauracijom. Ali, šta će mi mere? Zbog čega mi ih je poklonio i još me ubeđivao da ih uzmem.   
    Izašavši, so sam na klupu da saberem milsi i da upakujem. Nedaleko je sedeo čovek, videlo se da je izdaleka. Pogledao me je pronicljivo, a zatim stao da baca upitne poglede. Pokazalo se da su mu bile veoma potrebne baš karte uz Bibliju. Rado sam mu ih dao, zahvaljujući se Bogu što sam pomogao nepoznatom čoveku.
    Jednom je jedna žena došla kod oca Nauma tražeći blagoslov. Rekla je:
- Želim u geološku ekipu, sakupljaćemo minerale.
    Otac Naum ju je upitao:
- Zašto šeliš u tu ekipu?
-Potreban mi je novac, imam duga nekoliko stotina rublja.
- Ne, nema blagoslova, ne stoji ti put sa geološkom ekipom.
    Samo što nije plakala. Nije imala odakle da uzme novac. Otac Naum joj ponovi:
- Ne, ne, to ti neće pomoći, pa ni novac od lutrije ti ne bi pomogao. Bog će ti pomoći, a sad idi kući.
    Vraćajući se kući žena je razmišljala: 'Zbog čega mi je o parama od lutrije govorio? A, da, pa ja imam lozove od lutrije! Dali su mi ih umesto kusura'. Najčudnije je što je već bilo izvlačenje. Našla je novine sa izvučenim brojevima, proverila i zapanjila se - dobitak. Ali, nova nije bilo dovoljno za pokrivanje njenog duga. Radost se pomutila. Međutim, ne za dugo. Neočekivano se začu zvonce na vratima. Došao je gost da vrati stari dug. To je već bilo čudo. Na taj dug već je i zaboravila, a sada se sve zajedno lepo sastavilo.
    Zatekli smo oca Nauma ikruženog mnogim posetiocima, njegovom duhovnomdecom. Nije sa svima razgovarao, već po nadahnuću.

PREDSKAZANJE RASPADA SSSR-a

    Nama je mogao da pokloni više vremena nego drugima. Jer, odlučivalo se o subini mojih prijatelja. Došli su da mole blagoslov za brak. Moji prijatelji su na rastanku pitali dada će moći da dođu, a otac Naum ih me rekao ovako:
- Dođite kada Rusija bude kao za vreme Ivana Groznog. Bez Pribaltika, Azije, Kavkaza. Pa i bez Krima. Bez svega.
    Našli smo se u čudu, kako ovo da shvatimo? Sveštenik je rukama okružio ograničeni prostor i rekao:
- Eto, kada Rusija bude u granicama kao u vreme Ivana Groznog, mala, evo ovakva, onda dođite.
    Niko od nas nije poverovao u njegovo predskazanje. SSSR je bio moćan, veoma uspešan u kosmičkim poslovima, rublja se smatrala čvrstom valutom. Nikome nije ni na pamet padalo da bi ta vlast mogla da se završi. Mogle bi biti neke promene, ali niko nije očekivao da će početi perestrojka i da će se SSSR raspasti na republike, kneževine i slobodne zone.
    Kroz nekoliko godina, kada je perstrojka počela da se pretvara u puškaranje i šekulacije, Aleksandar me je upitao: 'Nije li to ono što je predskazao otac Naum?' Odgovorio sma: 'Ne'. I stvarno, još to nije bio kraj. I eto sada, kada su se reči oca Nauma ostvarile, moji prijatelji ponovo su doputovali u Moskvu, svojim poslovima. Ali, ovog puta nisu mogi da stignu do sveštenika. Izgleda da Rusija nije preživela sve svoje nevolje.

MOŠTI I LAŽNE MOŠTI

    To je bilo, ako se dobro sećam, 1924. godine. U Moskvi, na Petrovki, u visokoj vili bio je mujez Nakromzema. Na prvom spratu bila je sala, gde su, kao dokaz o nepostojanju moštiju, a postojanju mumifikacije, pod staklom sa pregradama, ležale mošti svetog Joasafa Belogradskog, a iznad njih, sa strane, na dugačkoj klupi, u staklenom sanduku bio je mali, sa unakaženim licem u pozi samoodbrane, leš bivšeg falsifikatora novca, ubijenog za vreme podele novčanica. Bio je nađen u suvom podrumu. Pored njega, na klupici, bio je sasušen mrtvi pacov. A po zidovima i pod stepenicama bila je izvešana štampana ploča o njima i o mumifikaciji, kojom je uprava muzeja natojala da 'prosvetli' narod. U susednim salama videlo se dvoglavo čudo u špiritusu i druga čuda prirode.
    Sveti Joasaf bio je episkop. Živeo je za vreme carice Jekaterine Velike. Episkopi, se kako je rečeno, sahranjuju sa dugačkom kosom, ali sada je ležao ošišan. Video se njegov lik, malo povijen nos, stroge, blagorodne crte. Visokog stasa, episkop je ležao obnažen, zakriven parčetom kartona. Zatvorene oči nisu videle, hvala Bogu! I počela sam da odlazim u muzej sa sinom, da celivamo mošti, trudeći se da to činimo što neprimetnije. Mislim da nismo bili jedini.
    Na zidovima su bila izvešena pitanja ljudi koja su, kroz nekoliko dana, na isti način odgovarali službenici muzeja. Jedno od tih pitanja sam zapamtila: 'Zašto falsifikator rđavo miriše?' Dečačke oči moga sina lukavo su se smešile i glas mu je bio veseo. Šta li će da odgovore narodu? Na zidovim nije bilo odgovora, ali klupa sa staklenim sandukom nestala je kao da je nikada nije ni bilo. I izgledalo je da je to sve. Ali, prošlo je mnogo godina i stigao mi je odgovor koji sam odmah zapisala.
    Tridesetih godina predavala sam ejngleski jezik naučnim radnicima i vraćala sam se sa nastave sa mladom ženom, starešinom drupe. Ne sećam se kako je počeo razgovor o puzeju. Ali, moja saputnica je živnula: 'Mislim da ga sada nema, ali onda sam radila u jednoj laboratoriji koja je imala neke veze sa bivšom Šeremetljevskom bolnicom. I doneli su nam mumuficiranog falsifikatora, njegova istorija bila jepoznata. Ubili su ga njegovi ortaci. Od njega je počeo da se širi zadah, a trebalo ga je vratiti natrag u muzejsku salu. Koliko su se samo trudili oko njega. Upotrebili su sav trud i znanje, ali uzalud. On im se pod rukama raspao u smrdljivi prah.'
    Onda sam ispričala mojoj saputnici početak ove priče. Kuda li su prevezene mošti svetog Joasafa Belogradskog, da li negde postoje?

ISCELENJE OPSEDNUTE

    Godine 1953. bila sam svedok iscelenja. U predsoblju je čekalo nekoliko ljudi. Onda je došla nepoznata žena pedesetih godina i odmah se uputila u keliju oca Simeona. Čim je otvorila vrata, pala je, a sveštenik je iz kelije povikao, udarivši nogom u pod: 'Izađi, smesta izađi!' Vrata su se zatvorila. Posle izvesnog vremena ta žena je izašla iz kelije i stalno se molila i zahvaljivala svešteniku za njegove molitve i isceljenje od opsednutosti. Sela je pored mene i ispričala mi sledeće. Jedna rođaka nabacila joj je zle čini i ona je, po savetu jedne duhovne sveštenikove kćeri, otputovala kod sveštenika. Otac Simeon primio ju je i iscelio, ali je i upozorio da izbegava onui rođaku. Ali, kroz dve godine ta žena poslala joj je svoju ćerku i ponovo je uselila u nju zlog duha.
    Ona je sada zato opet došla svešteniku. Ona kaže: 'Meni je bilo veoma teško da pređem prag sveštenikove kelije, udovi su mi bili kao oduzeti, nikako nisam mogla da se prekrstim, zbog toga sam pala u nesvest i uz to sam jako povraćala. Sveštenik je rečima 'Izađi napolje!', smesta isterao nečativog iz mene i ja sam mogla da ustanem. Iopet me je sveštenik strogo upozorio da izbegavam onu zlu rođaku'.
    Tokom cele ove priče žena se svaki čas krstila i zahvaljivala Bogu i ocu Simeonu za njegove molitve i ponovno isceljenje. A šta je na kraju bilo sa onom zlo rođakom ne zna se. Ali, možemo samo naslutiti na kakve je patnje sebe osudila.         Izvor: Treće Oko




¦ Klik Gore na Sliku - Prikaz; ¦ Ponovni Klik - Brisanje

Pravoslavlje i ReligijaPravoslavlje i Religija - Ostali Tekstovi
Ponuda TemaPogledajte i ostale super zanimljive rubrike na sajtu
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana