Svi smo učili u školi da je čovek postao od majmuna i samo od majmuna.
To je vremenom postala svojevrsna dogma koja ne trpi bilo kakvo
protivljenje. Nedavno se pojavila i jedna teorija iz oblasti evolucije
koja govori da su današnje kokoške nastale od dinosaurusa?! Neverovatno
na šta su sve spremni da bi odbranili teoriju evolucije, ali ...
AKO
JE ČOVEK NASTAO OD MAJMUNA, ZAŠTO SU DANAŠNJI MAJMUNI ODBILI DA POSTANU
LJUDI ?
Naučnici koji su godinama usavršavali
Darvinovu teoriju, pronalazili navodno karike koje nedostaju, pisali
brdo knjiga na tu temu i zarađivali gomile para na njima, jednostavno
ne dozvoljavaju bilo kakvu sumnju u njihove tvrdnje i naravno u
Darvinovu teoriju. Međutim, dokazi protiv Darvina, danas ih sve više
pritiskaju.
Pre par godina, jedna naša ministarka
pokušala je da obrazovanju u Srbiji predoči istinu o Darvinovoj teoriji
evolucije. Međutim, desilo se da je bukvalno stavljena na strub srama.
Osudili su je oni koji su o Darvinu čuli samo u petom razredu osnovne
škole. Danas deca i dalje slušaju priču o majmunima...
Kada je Čarls Darvin u pitanju i njegov
način razmišljanja, predočiću vam pre svega jednu činjenicu za koju ne
verujem da ste znali:
Prema
Čarlsu Darvinu, jedan od razloga što ljudi nisu tako dlakavi kao
majmuni je u tome što je muškarac pokazivao veću naklonost prema
glatkoj koži žene !?
Većina naučnika prihvata evoluciju ne
kao teoriju, već kao ustanovljenu činjenicu. Kenet Hsu u časopisu
'Sedimentarna petrologija' kaže:'... Darvinizam sadrži opake
laži; on nije prirodan zakon formulisan na osnovu
činjeničnih dokaza, već jedna dogma koja odražava
preovlađujuću društvenu filozofiju 19. veka.' Čuveni
švedski biolog Soren Levtrup je napisao: 'Verujem da će jednog dana
darvinovski mit biti tretiran kao najveća obmana u istoriji nauke'.
Međutim, po rečima filozofa
Toma Betela:' Evolucija je možda najrevnosnije čuvana dogma američke
javne filozofije. Mnogi zlatni standardi su napušteni, ali darvinizam
će biti branjen do poslednjeg daha'.
Zašto je većina naučnika prihvatila
teoriju evolucije? Jesu li njeni dokazi tako ubedljivi? Videće se da
nisu. Sa druge strane, da li je moguće da tako mnogo naučnika nije u
pravu. Odgovor je - DA. Setite se samo Galileja ili Pastera, koji su
dokazali da nije tačno ono u šta je verovao ceo svet njihovog doba - da
je Zemlja u središtu univerzuma, odnosno da muve i pacovi nastaju od
materije u raspadanju.
Naučnik D.Votson je u časopisu 'Priroda'
izjavio da je evolucija 'jedina univerzalno prihvaćena teorija, ne zato
što je mogu potvrditi logički dokazi, već zato što joj je jedina
alternativa Božje stvaranje, koje je naravno velikom broju ljudi
neverovatno'. Čuveni britanski evolucionista Le Gros Klark kaže: 'Da se
evolucija stvarno desila, može se naučno dokazati samo otkrićem
fosilizovanih ostataka reprezentativnih uzoraka pretpostavljenih
prelaznih tipova. Ključni dokaz za evoluciju moraju omogućiti
paleontolozi, čiji je posao da proučavaju fosilni zapis. Međutim, da bi
evolucijom nastali milioni postojećih i izumrlih biljnih i životinjskih
vrsta, bilo je potrebno desetak miliona paralelnih evolucija, a svaka
od njih bi imala milione stepenika. Svaki od njih bi morao da ima
hiljade ili milione predstavnika - svaka vrsta je morala na svakom
stepenu 'evolucije' imeti mnoge predstavnike, kao što i danas postoje,
na primer, milioni miševa, a ne samo nekoliko njih. Tako bi sasvim
formirane biljke ili životinje bile samo mali procenat ukupne
populacije koju je imala svaka zasebna evolucija. Međutim, do
danas su nađeni milioni fosila, oko 250.000 vrsta, a svi su sasvim
formirane biljke i životinje. To je tačno ono što predviđa
model stvaranja po kojem su sva živa bića nastala sasvim formirana.
Evolucionisti često navode kao dokaz za
evoluciju slučaj 'biberastog moljca' (Biston betularia). Populacija
ovog leptira koji živi na svetlom drveću, počela je da
tamni kako se
odvijala industrijska revolucija, tako da je postala skoro sasvim crna.
Međutim, ispostavilo se da ta vrsta nije
potamnela evolutivno, već prosto zato što su tamni, melanični primerci,
koji su uvek postojali, bili manje upadljivi na drveću potamnelom od
industrijskih gasova, pa su ih ptice manje hvatale. To je razlog zbog
kojeg se se crni leptirovi namnožili više od belih. Enciklopedija
Internešenal Vajldlajf proglasila je ovaj slučaj za 'najupadljiviju
evolutivnu promenu kojoj je čovek ikada bio svedok'. Ako je to najbolji
dokaz za evoluciju, onda zaista evolucija nije uopte imala ljudskih
svedoka, jer ovo uopšte nije bila evolucija.
Prema teoriji evolucije, najprostiji oblici života, nastali
su stvaranjem aminokiselina, koje su se igrom slučaja poređale u lanac
i obrazovale proteine. Međutim, najjednostavniji protein sastoji se od
lanca koji ima približno stotinak aminokiselina. U takvom rasporedu,
samo jedan jedini raspored daje život dok ostali ne, a d se sto
aminokiselina tako poređa šansa je jedan prema jedinici iza koje sledi
još 158 nula! Prema astrofizičarima, bilo koji događaj sa
verovatnoćom manjom od one koja iza pomenute jedinice sadrži više od
110 nula, i sam je ravan nuli, barem u ovom našem nama poznatom
univerzumu. Biolog Edvard Konklin objasnio je slikovito takvu
neverovatnoću sledećim upoređenjem: 'Verovatnoća da je život nastao
slučajem može se uporediti sa verovatnoćom da će rezultat ekspozije u
štampariji biti uredno i po redosledu složeno prošireno izdanje rečnika
koji se u njoj štampa'.
Drugi dokaz protiv evolucije predstavljaju fosili. Časopis
'Arizona dejli star' doneo je fotografiju uginule krave koja se raspada
u pustinji. Uz komentar da od nje uskoro neće ništa ostati osim
oštećenog skeleta, a naučnici pričaju da je potrebno milion godina da
bi se dobila potrebna količina prašine, blata ili nanosa koji će
prekriti životinju. Ali, fosili su pronalaženi gotovo netaknuti, sa
svim unutrašnjim organima, kožom i naborima na njoj, školjke sa
očuvanim mišićima, iako bi u toku fosilizacije usled hemijskog procesa
oni morali da istrule. Evolucionisti ovaj problem nisu rešili, dok
pristalice stvaranja misle da je došlo do velike katastrofe, opšteg
potopa, koji je jedino mogao da iznenadno i brzo nataloži ogromne
količine blata i mulja na uginule životinje. Ali to nije jedino pitanje
na koje Darvinisti ne mogu da odgovore.
Kada su u pitanju geološki slojevi, po
nekoj logici, oni slede jedan drugog po starosti odozdo naviše, ali
nije uvek tako!?Postoje brojni lokaliteti širom sveta gde su navodno
stariji i jednostavniji fosili nataloženi tako da su vertikalno iznad
'mlađih' slojeva. Međutim prava komedija nastaje kada se pronađe živ i
zdrav primerak zablude evolucionista. Gušter
Tuatara izumro je
pre 135 miliona godina, bar tako su tvrdili evolucionisti pošto nije
pronađen nijedan njegov mlađi fosilni ostatak. Ali bruka se dogodila
kada je nedavno na nekim ostrvima u blizini Novog Zelanda Tuatara
pronađen živ i zdrav! Gde su fosilni ostaci ovog guštera u poslednjih
135 miliona godina?
Na reci Peloksi, u blizini Glen Rouza u
Teksasu, velika poplava 1900. godine sprala je naslage mulja i otkrila
krečnjački sloj ispod, star 120 miliona godina. U njemu su blizu jedno
drugom, pronađeni otisci ljudskih stopala i nogu dinosaurusa! Jedan od
evolucionista odmah je ponudio 'logično' objašnjenje; 'da je stena
jednom bila meka, pa je tuda prošao dinosaurus, zatim se skamenila, a
nakon 60 miliona godina, ona je iz nekog razloga ponovo smekšala, pa je
onda tuda prošao čovek'!? Da li je iko ikada čuo ovakvo nešto? Na
pitanje zbog čega u tom ponovnom razmekšavanju stene tragovi
dinosaurusa nisu nestali, pametni evolucionista je samo slegnuo
ramenima. Ali, da bi stvar bila još zanimljivija, biljni ostaci u tom
sloju krečnjaka ispitani pomoću ugljenikovog izotopa C-14, pokazali su
starost između 38.000 i 39.000 godina, što nameće zaključak da ni
otisci čoveka ali ni dinosaurusa ne mogu biti stariji od toga!
Kreacionisti veruju da je starost zemlje mnogo
manja, nego što to tvrde evolucionisti, a da se većina geološki važnih
formacija Zemlje može objasniti samo velikim biblijskim Potopom, kao na
primer Tinetanski plato, Karu grupa u Africi sa oko
800 milijardi kičmenjačkih
fosila, 'miocenske' naslage u Kaliforniji sa oko
milijardu fosiliziranih haringi na području od samo deset
kvadratnih kilometara! Potop je doskora bio generalno prihvaćen. Sve do
oko 1800. godine geologija na Oksfordu, Kembridžu i drugim
univerzitetima zasnivala se na Potopu, a tada se pojavio darvinizam i
potreba da mu se geologija prilagodi.
Evolucionisti su uzeli za starost Zemlje 4,4 milijarde
godina i to prosto zato što misle da je to bio period dovoljno dug za
evoluciju. Ali, drugi egzaktni metodi ukazuju na starost Zemlje od samo
desetak hiljada godina!
Međutim, treba znati da nema direktnog metoda određivanja
starosti bilo kakve stene. Mada postoje vrlo tačne metode za
određivanje današnjih razmera uran-olovo, torijum-olovo, kalijum-argon
i drugih izotopskih odnosa u stenama - nema, naravno direktne metode za
procenjivanje početnih odnosa tih izotopa u stenama kad su se one tek
formirale. Radiohronolozi moraju pribeći indirektnim metodama, koje
uključuju izvesne bazične pretpostavke, koje takođe uvek podrazumevaju
milione ili milijarde godina. Međutim, noviji autori uveliko osporavaju
te metode i ukazuju na druge pouzdane metode datiranja koji potvrđuju
vrlo malu starost Zemlje.
SKRIVANJE
MIOCENSKOG ČOVEKA
U podzemlju Britanskog prirodnjačkog
muzeja nalazi se jedan fosil ljudskog skeleta, iskopan iz depozita na
Grande Teri, delu karipskog ostrva Gvadalupa. On još leži čvrsto
uglavljen u bloku krečnjaka teškom dve tone, koji je čvršći od mermera
za statue. Uglavio se tu dok je taj krečnjak još bio tečan, a njegovo
pokopavanje bilo je iznenadno, izazvano nekom katastrofom, čemu su
dokaz sklop kostiju i visoki organski sadržaj stene neposredno oko
njega. Telo se još nije bilo raspalo kad je počelo njegovo zatrpavanje,
što znači da su te kosti iste starosti kao i stena. Ništa tu ne bi bilo
neobično da moderna geologija nije odredila da ta stena potiče iz
miocena, perioda od pre 12 - 25 miliona godina, kad, po
teoriji evolucije, na Zemlji ne samo da nije bilo ljudi, već ni
njihovih navodnih majmunolikih predaka!
I to nipošto nije usamljen primer.
Svugde se uči, i smatra se naučnom činjenicom da je čovek evuluirao od
neke vrste čovekolikog majmuna u toku poslednjih milion godina. Koriste
se razne karte i dijagrami koji ukazuju na stepene takve evolucije. Ne
govori se, međutim, o mnogobrojnim nalazima fosilizovanih ljudskih
skeleta u geološkim slojevima koji se smatraju milionima godina
starijim od onih u kojima se nalaze čovekovi navodni preci. Spomenućemo
samo ljudske ostatke i do 200 miliona godina stare - kod Geli Hila,
Ipsviča i Svanskomba u Engleskoj, u Kastenedolou i Olmou u Italiji,
Abevilu, Fonteševadu i Klišiju u Francuskoj, Kanjeri u Južnoj Africi,
Keiloru u Australiji i Načezu u SAD, zatim fosilizovane ljudske tragove
iz perioda kembrija (pre 570 miliona godina), karbona (345 miliona
godina) i jure (195 miliona godina) ..., kao i razna ljudska oruđa iz
tih perioda.
Zanimljiv aspekt ovog nalaza sa
Gvadalupe je to što je on bio izložen javno kao kuriozitet još 1812.
godine, ali kad je jednom darvinizam preovladao u naučnom svetu, on je
prosto - sakriven. Prvi koji je do njega uspeo da dopre bio je
antropolog Bil Kuper i to tek 1983. godine, koji je zatim o
njemu napisao raspravu 'Miocenski čovek'. Razlog tog skrivanja je
jasan. Ovakvim nalazima dovode se u pitanje teorije i karijere učenih
autoriteta, tako da je jednostavno došlo do medijske blokade - a ta
blokada traje sve do danas. Mnogo je naučnika koji su gubili posao i
čiji se radovi ne mogu objaviti ni u jednom 'ozbiljnom' naučnom
časopisu jer se njihovi nalazi ne uklapaju u zvanične teorije o poreklu
kosmosa i čoveka. Spomenimo samo dr Djuena Giša, koji je na osnovu
fosilnih nalaza utvrdio da evolucije nije nikad ni bilo, zatim dr
Roberta Džentrija, koji je dokazao, na osnovu radijacije u granitu, da
je Zemlja stvorena za vrlo kratko vreme, i astronoma Haltona Erpa koji
je dokazao da se svemir ne širi i da nije nastao span bengom, velikom
eksplozijom, odnosno da takozvani Doplerov efekat treba tumačiti
drugačije - posle čega mu je uskraćeno korišćenje opservatorije Palomar
u Americi!
Iz istih razloga skrivana je i istina o
nalazu sa Gvadalupe. Poslednji naučni spis koji spominje ljudske
ostatke u tim depozitima objavio je istraživač Spenser još 1901.
godine. Od tada o njima nema ni reči, jer taj nalaz podrazumeva da je
ili metod procene starosti slojeva Zemlje sasvim pogrešan, ili je
fosilni čovek daleko stariji od svog pretpostavljenog pretka, što je,
naravno, sa aspekta evolucije apsurdno.
Većina današnjih naučnika rešava ovakve
probleme oprobanim sistemom:
evolucija
je neosporna, a ako se činjenice u nju ne uklapaju - tim gore po
činjenice!
LAŽNI
ARHEOPTERIKS
Pre 25 godina desilo se nešto o čemu se
danas malo priča. Britanski fizičar Fred Hojl izjavio je da je jedan od
najčuvenijih fosila na svetu - najverovatnije falsifikat. Radi se o
fosilu poznatom kao arheopteriks (Archaeopteryx) koji je smešten u
Prirodnjačkom muzeju u Londonu i sadrži kostur prastarog gmizavca,
ukrašen lepo očuvanim perjem. Inače, ovo stvorenje je ponos
evolucionista, i po njima, ono zajedno sa svojom sabraćom po ostalim
muzejima, upečatljivo pokazuje evolutivni prelaz od gmizavaca prema
pticama. Ova izjava Freda Hojla ima i svoju naučnu pozadinu.
Vršene su višemesečne analize u kojima su sa njim sarađivali i fizičari
Čandra Vikramasing iz Kardifa i Li Spetner, konsultant za elektronske
sisteme u Rehovatu u Izraelu. Oni su utvrdili da je još 1860. godine
jedan dovitljivi Bavarac jednostavno dodao perje na dva originalna
fosila gmizavaca. Ovi se falsifikati nalaze u Londonu i Berlinu. Ova
tri fizičara objavili su i sliku londonskog fosila, tvrdeći da se na
njima jasno vide intervencije falsifikatora.(Na slici je londonski
primerak).
Li Spetner je prvi posumljao u fosili
kada je negde pročitao da dva fosila sa najuočljivijim perjem potiču iz
kolekcije bavarskog doktora Karla Haberlajna. Spetner i njegove kolege
fizičari su došli do zaključka da je Haberlajn izdubio prostor oko dva
fosilna ostatka gmizavaca nalik dinosauru i to mesto popunio matricom
od cementa. Zatim je u tu smesu utisnuo kokošije ili slično perje, kako
bi dobio željeni otisak. Otkriveni su i znaci falsifikatorskog rada:
fini zrnasti supstrat ispod perja i grudvice slične žvakaćoj gumi, koje
bi mogle da budu ostaci cementa. Kako kaže Hojl: ' Otkrivene su i druge
anomalije koje bi odmah uočio svaki fizičar'.
Fosil je prelomljen na pola. Otisak ovog
stvorenja se reflektuje i na drugoj ploči, koja je sačuvana kada je
stena sa fosilom prelomljena. Hojl i saradnici primetili su ulegnuća i
izbočine koji se ne ogledaju jednako perfektno na drugoj ploči. Na
kraju su ukazali i na dvostruke otiske perja koje su otkrili na
nekoliko mesta.
Trojica fizičara imala je iduju da skine
delić sloja sa krila fosila i podvrgne ga hemijskim testovima kako bi
eventualno otkrili tragove gumarabike ili nekog sličnog materijala
novijeg datuma. Naravno, čelnici Prirodnjačkog muzeja nisu dali da se
'uznemirava' jedan od najznačajnijih fosila u svetu.
GDE
JE KARIKA KOJA NEDOSTAJE ?
Otkriće koje je izazvalo najviše interesovanja u
naše dane načinili su supružnici Liki 1960. godine. Oni su godinama
tražili ostatke praistorijskog čoveka u klancu Olduvai u Tanzaniji.
Jednog dana je gospođa Liki spazila nekoliko zuba koji su se pomaljali
iz zemlje. Kopajući na tom mestu pronašli su preko 400 fragmenata
lobanje koja je bila teško oštećena. Lice je bilo dugačko, a čelo se
spoštalo neposredno iza očnih arkada. Lice je bilo majmunoliko u
proporcijama, ali ljudsko u ostalim pojedinostima. Zubi su podsećali na
zube australopiteka. Liki je ovoj vrsti dao ime Zinjanthropus
africanus, čovek iz istočne afrike. Iznenađenje je izazvao rezultat
kalijum-argon testa koji je bio obavljen na materijalu u kojem je
lobanja bila pronađena. Test je dao milion i sedamsto pedeset hiljada
godina kao približnu starost materijala. Većina antropologa smatrala je
da se čovek pojavio na Zemlji pre najviše sto hiljada godina, a ova
brojka od gotovo dva miliona godina poremetila je osetno hronologiju
ljudske rase.
Dok su rasprave oko ovoga još trajale, nova
otkrića unela su dodatnu zbunjenost među antropologe. U Evropi su
pronađeni novi ostaci u slojevima ispod onih u kojima je nađen
neandertalac, a pripadale su čoveku koji je bio mnogo bliži savremenom
čoveku nego neandertalac. Zastupnici evolucije neandertalca od
majmunolikih predaka bili su toliko zaprepašteni da su bili skloni
negirati autentičnost nalaza. Ali, dokazi su nastavili da se gomilaju.
Posebno je jedno nalazište bilo tako uverljivo da se više nije moglo
proveravati. Pećina u Fontševadu u južnoj Francuskoj pokazivala je
tipične oznake prebivališta neandertalaca. Ispod tog sloja bio je
krečnjački talog, a ispod njega, na dubini od oko dva metra, pronađeno
je mnogo životinjskih kosiju i dve ljudske lobanje. Lobanje su imale
obim savremenih, a nedostajali su im i teški očni lukovi neandertalca.
Oruđa pronađena oko njih pripadala su periodu pre pojave neandertalca.
Fluorni test definitivno je pokazao da su lobanje starije od
neandertalskih.
U praktično svim obeležjima lobanje iz Fontševada
bile su jednake današnjim, a ipak nije bilo nikakve sumnje da su
pripadale ljudima koji su živeli pre neandertalaca. I tako su
antropolozi bili prisiljeni da priznaju da neandertalac nije nastao
evolucionim razvitkom od neke 'primitivnije' rase, već da je u stvari
rezultat izrođavanja neke zdravije i naprednije rase. I tu smo dobili
situaciju da je bio
'čovek pre pračoveka'. Problem
porekla pračoveka nije bio ograničen samo na Evropu. Kad je poznati
istraživač Diboa otišao na Javu 1890. godine, prvo njegovo otkriće bila
je takozvana Vadjak lobanja. Ona je bila tako savremena po svojim
karakteristikama da je bila u potpunoj nesaglasnosti sa njegovim
zamislima o izgledu preistorijskog čoveka i on ju je
zanemario, ne dopuštajući nikome
da je prouči gotovo 30 godina. U međuvremenu su načinjeni
slični nalazi i problem je dostigao iste razmere kao i u Evropi. Kako
je veliki broj tih lobanja bio stariji, ili bar jednako star kao
pitekantropus, to je pretpostavka da se pitekantropus razvio od
primitivnijih vrsta postala sve neodrživija. Tada je takođe dokazano da
su neki od australoida savremenog izgleda, (kako su nazivani
preistorijski ljudi jugoistočne Azije) u bliskom srodstvu sa
australskim urođenicima. Smatralo se, naime, da su australski urođenici
savremeni ljudi neandertalskog tipa, ali su najnoviji radovi
obezvredili to tvrđenje i pokazali da oni uopšte nisu neandertalci,
mada imaju neke karakteristike koje podsećaju na tu vrstu pračoveka.
Istu zbrku izazvao je i slučaj Australopithicena
iz južne i istočne Afrike. Dva metra pod ispod Zinjantropusa pronađene
su kosti vilica, fragmenti lobanje, ključnjače, rebara i stopala.
Najčudnije kod tih kostiju je to što su potpuno slične kostima
savremenog čoveka, a ipak se nalaze nekoliko metara ispod ostataka
čoveka za kojeg se smatralo da je najraniji primerak ljudske vrste.
Odkud
čovek pre pračoveka?
Dalju zabunu u ovom slučaju izazvao
je rezultat kalijum-argon testa koji je jednom sloju bazalta u području
Zinjantropusa dao starost od milion i trista hiljada godina, a drugom
četiri miliona - što čini razliku od dva miliona i setamsto hiljada
godina za materijal iz iste vulkanse nakupine. Godine 1969. jedna
naučna ekspedicija pronašla je kod jezera Rudolf u Etiopiji izvestan
broj zuba i dve donje vilice australopiteka u sedimentima čija je
starost procenjena na četiri miliona godina. Zapanji se čovek kad vidi
šta se sve ne traži od njega da veruje! Odličan primer tome je
i Pitdaunski čovek, koji je zaluđivao stručnjake za ljudsku evoluciju
preko četrdeset godina, a bio je namerna prevara. Rekonstruisan je na
osnovu jednog jedinog zuba za koji se na kraju, ispostavilo da je
svinjski! Engleski naučnik Vilfrid E.Legros Klark, priznak
tako jedan od vodećih anatomskih autoriteta u svetu, mnogo je pisao o
tim primercima čovekove vrste. U članku 'Čovek' koji je objavljen u
Britanskoj enciklopediji 1966. godine, on tvrdi da se karakteristike
koje pokazuju lobanje južnoafričkih praljudi nikada ne mogu naći kod
majmuna. Nijedna od karličnih kostiju nije slična majmunskim,
već je jasno hominidna, to jest pripada čoveku. Ostaci
južnoafričkog pračoveka su u mnogo karakteristika različiti od ostataka
majmuna, i što se tiče lobanje, a i zuba i kostiju udova. Oni nemaju
isturenih očnjaka kao majmuni, već normalne ljudske zube. Oni se
potpuno izdvajaju iz kruga savremenih majmuna i imaju karakteristike
savremenih ljudi, iako su po rastu bili mnogo manji.
Pitekantropus i svi njegovi
srodnici, isto tako kao i neandertalac, potuno su odbačeni kao mogući
preci savremenog čoveka. Australopitekus, koji je tako slavodobitno
istican kao rešenje problema postanka čoveka, sada je zbačen sa
prestola i diskreditovan. Što se više proučavaju ostaci preistorijskog
čoveka nađeni po celom svetu, dokazi da su postali od životinjskih
predaka sve su slabiji i neuverljiviji. Sa druge strane, ako se vratimo
biblijskom izveštaju o raseljavanju ljudi sa Ararata i iz Vavilona,
slika nam postaje sve jasnija i jasnija. Odlazeći u svim smerovima sa
Srednjeg istoka, čovek je proširio i svoju 'kulturu kamenog doba' po
celom Starom svetu, brzo usvajao bolje metode pravljenja oruđa,
građenja zaklona, gajenja žitarica i razvijanja
stočarstva. Varijacije koje su izazvale nastajanje tako
različitih rasa kao što su bile neandertalska, pitekantropska i
austalopitečka potpuno su razumljive kad se uzmu u obzir
različiti uslovi pod kojima je čovek živeo u različitim područjima. U
većem delu sveta te neprikladne mutacije su izumrle, a zamenili su ih
ljudi boljih fizičkih osobina, iako su se u nekim područjima još
održale u velikom broju, kao na primer u centralnoj Africi, na Novoj
Gvineji i u Australiji. Naučnik Cukerman kaže: 'Ako izuzmemo mogućnost
Stvaranja, onda je očito čovek morao nastati iz jednog majmunolikog
stvorenja, ali ako jeste, za to nema apsolutno nikakvog dokaza u
fosilnom zapisu'.
Posle svega ovoga, čini se da bi trebalo ponovo
pažljivo da se preispita ono čemu su nas učili u školi, a što se sasvim
lepo uklapalo u ateističku teoriju evolucije, sve dok nije negirano
upravo onim na što se najviše pozivalo - samom naukom. Izgleda da je
vreme da priznamo da smo božanskog, a ne majmunskog porekla.