Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Autogeni Trening

    Misao da ljudski duh može da menja objektivnu realnost bez posredovanja, stara je koliko i sam čovek. U odnosu na relaciju duh-telo, ova misao verovatno nije nigde toliko razrađena kao u filozofiji joge. Autogeni trening je vid relaksacione terapije koja se zasniva na autosugestiji i mentalnom procesu takozvane pasivne koncentracije. U toku vežbe koriste se standardne autosugestivne formule, pri čemu se pažnja selektivno usmerava na pojedine kombinacije telesnih i psiholoških nadražaja. Trening rezultira u mišićnoj i psihološkoj relaksiranosti, što se koristi za prevenciju neurotičkih i psihosomatskih poremećaja, kao i u njihovoj terapiji.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
ISTORIJAT AUTOGENOG TRENINGA

   Verovatno da nigde nema tako sveobuhvatnog i naučno zasnovanog sistema praktičnih vežbi koje omogućavaju uspostavljanje pune svesne kontrole nad telesnim funkcijama, kao što je to slučaj u jogi.
Današnjem zapadnom čoveku, koji je navikao da sva rešenja za svoje probleme traži u pojavnom svetu materijalne realnosti, dugo nije bila bliska ideja o mogućnosti upravljanja vitalnim funkcijama organizma 'iznutra', sa nivoa sopstvene čovekove svesti. Čak i kada su počele da stižu prve informacije o značajnim sposobnostima pojedinih jogina u Indiji u tom smislu, na Zapadu su one bile primane kao deo egzotike jednog dalekog, gotovo nestvarnog sveta. Možda i zato, jer bi logički dosledno rezonovanje na temelju tih i takvih činjenica nužno vodilo u potrebu rekonstrukcije sopstvene slike o čoveku i svetu.
    Autogeni trening, tradicionalna medicinska praksa, znatno lakše se mogao prihvatiti iz dva osnovna razloga: nastao je od jednog zapadnoevropskog naučnika, i drugo, bio je 'oslobođen' filozofskih dodataka, koji su inače sastavni deo joge. Svoje korene autogeni trening vuče iz istraživanja hipnoze, pre svega berlinskog neurologa Oskara Vogta i mladog psihijatra Johanesa Šulca, koji mu je dao definitivnu formu. Sama hipnoza u zapadnoj kulturi datira još od starih Grka, koji su je koristili u terapiji anksioznosti i histeričnih stanja. Široj javnosti postala je poznata tek sredinom XVIII veka, kada ju je popularisao hvaljeni i osporavani bečki lekar Franc Anton Mesmer. On je mislio da sve bolesti nastaju zbog poremećaja ravnoteže u 'animalnom magnetizmu' te je nastojao da lečenje ostvari ponovnom infuzijom tog magnetizma u pacijente putem dodira. Vanredan uspeh koji je Mesmer imao u lečenju nekih svojih pacijenata, danas se, barem delomično, objašnjava psihosomatskim karakterom tih oboljenja, sugestibilnošću pacijenata i izuzetnom veštinom sugerisanja kojom se Mesmer koristio.
    Nakon Mesmera, primena hipnoze u medicinske svrhe zadugo prestaje, da bi je tek pre nekih 140 godina obnovio engleski hirurg Džems Brajd, koji ju je uspešno koristio pri hirurškim zahvatima, uključujući i one najteže. On joj je i dao ime prema grčkoj reči hipnos - san, i od tada interes za hipnozu među istraživačima neprekidno raste.
    U periodu između 1890-1900. Oskar Vogt je na Berlinskom institutu proučavao san i hipnozu. U toku istraživanja zapazio je zanimljivu činjenicu: neki među njegovim pacijentima, koje je on proveo krooz niz hipnotičkih seansi, bili su sposobni da se sami dovedu u stanje slično hipnotičkom, ali ne potpuno istovetno. Pacijenti su tvrdili da ih ovo samoindukovano stanje okrepljuje i deluje osvežavajuće na njih. Vogt je zapazio da samostalno vežbanje smanjuje umor i napetost kod pacijenata, a kod pojedinaca je dolazilo do spontanog prestanka glavobolja. Nije mu bilo teško da shvati da ove vežbe koje su otkrili njegovi pacijenti mogu imati značajnu kliničku vrednost. Sam Vogt ih je nazvao, profilaktička odmor - autohipnoza.
    Vršeći psihijatrijsku praksu u Berlinu, sredinom prve polovine XX veka, Johanes Šulc se zainteresovao za rezultate radova svog starijeg kolege vogta, posebno iz oblasti autosugestije. Želja mu je bila da nađe psihoterapeutski pristup koji bi redukovao ili eliminisao nepoželjne imlikacije klasične hipnoterapije, pre svega pasivnost i zavisnost pacijenata od terapeuta.
    U toku niza godina, koliko se bavio proučavanjem halucinacija kod normalnih osoba, Šulc je sabrao obilje podataka koji su se podudarali sa zapisima o efektima Vogtovih profilaktičkih mentalnih vežbi. Pri tome je primetio da mnogi njegovi pacijenti izveštavaju o dvema vrstama senzacija koje su se redovno javljale u toku hipnoze: osećali su težinu u udovima koja bi se protezala na celo telo, a takođe i neku vrstu ugodne topline koja se uporedo javljala. Šulc je iz ovoga zaključio da su psihofiziološki fenomeni povezani sa iskustvom topline i težine od suštinskog značaja za dovođenje pacijenta iz budnog u hipnotičko stanje.
    Šulcova ingenioznost sastojala se upravo u tome što se u jednom trenutku zapitao - nije li moguće izazvati stanje slično hipnotičkom jednostavnim razmišljanjem o težini i toplini udova. Bio je to zapravo početak autogenog treninga. Proveravajući ovu tvrdnju u praksi, Šulc je, koristeći princip pasivne koncentracije na verbalne formule koje su sugerisale težinu i toplinu u udovima, bio u stanju da dovede svoje subjekte u stanje slično, ali ne isto, hipnotičkom transu. Autogeni trening, koji se iz ovih vežbi razvio, imao je znatne prednosti nad klasičnim tehnikama hipnozea najznačajnije su aktivna uloga i odgovornost za sopstveni napredak, kao i puna svest i nezavisnost od terapeuta.

TEHNIKA AUTOGENOG TRENINGA

    Pre nego što se otpočne sa primenom autogenog treninga u medicinske svrhe, preporučuje se upoznavanje sa čovekovom ličnošću, stilovima njegovog emotivnog reagovanja, intelektualnim nivoom, vrstom tegoba od kojih pati i slično. Učenje se obavlja pod stručnim nadzorom i traje nekoliko meseci, s tim što posle uvažbavanja svake vežbe, pacijenti mogu autogeni trening da sprovode sami kod svoje kuće. Pre svake vežbe pacijent se upoznaje sa opštom organizacijom tela i funnkcijom pojedinih organa, pa tek onda pristupa vežbama autogenog opuštanja.
    Uspešnost vežbe zasniva se na tri principa:
redukciji unutrašnjih i spoljnih draži
mentalnom ponavljanju posebnih verbalnih formula
pasivnoj koncentraciji
    Najpovoljniji uslovi za izvođenje autogenog treninga zahtevaju tihu sobu, sa umerenom temperaturom i redukovanim osvetljenjem. Potrebno je biti odeven u komotnu odeću koja ne sputava i ne steže. Telo treba da je u udobnom položaju, a oči zatvorene. Tek tada se počinje sa vežbom. Pri tom, koriste se tri osnovna položaja: ležeči, poluležeci i sedeći.
    Autogeni trening u svojoj standardnoj varijanti započinje osećanjem težine u udovima. Redovno se počinje sa dominantnom rukom - dešnjaci desnom, levoruki levom. Kada se ovo ostvari, prelazi se na drugu ruku, ili na nogu iste strane tela. Ovaj prelaz osećanja težine, a kasnije i topline, na druge delove tela naziva se - fenomen generalizacije. Vreme potrebno da se uspostavi osećanje težine u svim delovima tela iznosi u proseku dve do osam nedelja.
   Kada se uspešno ovlada prvom vežbom iz serije standardnih formula, obično se pristupa vežbi pasivne koncentracije na toplinu. Ponovo se počinje sa dominantnom rukom, potom se prelazi nadrugu ruku, sve dok svi udovi ne postanu teški i topli. Za ovladavanje ovom vežbom takođe je potrebno, u proseku, od dve do osam nedelja. Zatim slede vežbe za regulisanje aktivnosti srca, respiratornog mehanizma, abdomenalnog reigiona i čela.
    Postoji niz varijacija autogenog treninga, koje uključuju i bavljenje psihološkim stanjima. Evo primera jedne vežbe za oslobađanje od bola: ' Sada se opustite, zatvorite oči, duboko udahnite i ponavljajte u mislima svaku rečenicu koju vam kažem:
- Moje ruke i noge su teške i tople (6 puta)
- Moje srce kuca mirno i ravnomerno (6 puta)
- Moje telo se diže (6 puta)
- Moj trbuh je topao (6 puta)
- Moje čelo je hladno (6 puta)
- Moj duh je spokojan i nepomičan (3 puta)
- Moj duh je spokojan i sretan (3 puta)
- Miran sam
- Osećam kako se moje stopalo lagano i prijatno širi dva i po centimetra (2 puta)
- Moja stopala se sada šire lagano i prijatno 30 centimetara (2 puta)
- Prijatno širenje od 30 centimetara prenosi se kroz sve delove mojih nogu (2 puta)
- Moj trbuh, zadnjica i leđa šire se 30 centimetara, lagano i prijatno (2 puta)
- Moja prsa se isto toliko šire, lagano i prijatno (2 puta)
- Moje ruke se šire 30 centimetara, lagano i prijatno (2 puta)
- Moj vrat i glava se pridružuju širenju od 30 centimetara (2 puta)
- Moje čitavo telo je relaksirano, rašireno i ugodno mu je (6 puta)
- Moj duh je spokojan i nepomičan (2 puta)
- Povlačim svoj duh iz svoje fizičke okoline (2 puta)
- Ne osećam nikakav bol ili bilo kakvu drugu senzaciju (2 puta)
- Moje telo je bezbedno i oseća se ugodno (6 puta)
- Moj duh je spokojan i srećan (2 puta)
-Ja sam ono što jesam (pauza 2 minuta)
- Svaki put kada koristim ovu vežbu, moje telo se oseća sve ugodnije i ja nosim ovu ugodnost sa sobom u svoju normalnu svest. Pošto se pripremam za vraćanje u svoju normalnu svest, poneću sa sobom ideal ugodnosti koji sam kreirao u fokusiranoj koncentraciji. Kada otvorim oči, duboko ću i prijatno uzdahnuti i pritom se prijatno protegnuti'
    Prekid autogenih vežbi najčešće se odvija u tri faze: energičnim savijanjem ruku, dubokim uzdahom i otvaranjem očiju. Faze se obavljaju tim redosledom, sa otprilike minutom razmaka između svake. U praksi, razvijen je niz različitih formula i postupaka koji se koriste u terapiji različitih funkcionalnih i organskih bolesti. Oboljenja kod kojih se autogeni trening pokazao uspešnim, uključuju: bronhijalnu astmu, neuroze srca, neuroze želuca, gušenja, štucanje, dijareja, povraćanje, histeričke oduzetosti ...
    Uz ovaj, takozvani niži vid autogenog treninga, postoji i viši stepen koji se bavi psihičkom stranom čovekove ličnosti. Taj vid autogenog teninga preporučuje se samo osobama koje su prethodno dobro ovladale svim ranijim fazama treninga. Koristi se u psihoterapiji, kao i u istraživanju ličnosti.



¦ Klik Gore na Sliku - Prikaz; ¦ Ponovni Klik - Brisanje

Alternativna i Prirodna MedicinaAlternativna Medicina - Ostali Tekstovi
Ponuda TemaPogledajte i ostale super zanimljive rubrike na sajtu
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana