Antropozofija je nauka koja izučava čovaka i bavi se istraživanjima duhovnog. Međutim, izučavanje čovaka koji je u kosmosu, znači i izučavanje istine o kosmosu. Promatranjem fenomena kosmosa, nalaze se i rešenja za samog čovka. Kako je čovek najbliži promatračima, polazi se od njega i odgonetavajući njegovo biće - odgoneta se kosmos.
Međutim, antropozofija se ne bavi čovekom samo kao fizičkim bićem, jer on potiče iz čisto duhovne sfere i u njegovoj pozadini je duhovno biće. Prema antropozofskom učenju, čovek nije samo fizičko telo koje vidimo, vež on u sebi sadrži fizičke snage koje su tako organizovane da to telo održavaju u životu. Zato antropozofi kažu da to predstavlja eterično telo i tok je ono prisutno - čovek živi!
Kada bi čovek imao samo eterično telo, bio bi kao biljka., Međutim, on, po antropozofima, ima još jedan element -
astralno telo - koje ga čini ne samo živim bićem, nego i bićem koje oseća strah,strasti, radost, bolesti, tugu ... Pomoću astralnog tela čovek je u stanju da oseća i doživljava.
Međutim, čovek nije samo osećaj, već i razum, razmišljanje, i ovaj elemenat je veča i neuništiv i ide iz inkarnacije u inkarnaciju, predstavlja njegov identitet i njegovu suštinu, odnosno, to je njegovo JA. Kada čovek umre, eterično telo se razilazi i oslobađa. Tom prilikom nastaju velike sile i čovek sagledava ceo svoj protekli život kao jedan veliki tabloid.
Ovakve situacije se javljaju u specifičnim momentima u čovekovom životu, na primer, kod jakog šoka ili neposredne opasnosti, eterično telo se izdiže i čovek vidi kompletan svoj život u slikama. Proces oslobađanja eteričnog tela traje tri dana. Posle toga, čovek ostaje sa svojim astralnim telom čiji proces napuštanja traje otprilike trećinu čovekovog života, otprilike onoliko koliko je proveo spavajući.
Međutim, u ovom periodu astralnog života, on doživljava proces u kome sve želje, požude i strasti koje je imao mora da prevaziđe i da se odvikne od njih. U tom periodu čovek jako trpi, ponavlja celokupan svoj život - ali, od smrti, pa do rođenja - i daje ocenu svojih moralnih vrednosti i ponašanja za života. Prilikom ovog ponavljanja želi da sve negativnosti koje je počinio u životu ispravi, a da za dobročinstva koja je učinio dobije adekvatnu nagradu. Ovu ocenu vrednosvanja između smrti i novog života, čovek ne može da donese sam, već mu u tome pomažu bogovi - duhovna bića.
Kada je završeno ponavljanje života, astralno telo se gubi u kosmosu. Ostaje samo njegovo JA koje treba da živi ispunjenim životom, od smrti, pa sve do ponovnog rođenja, U tom procesu, uz saglasnost sa bogovima, čovekovo JA planira kako treba da se, na osnovu onoga što je u proteklom životu uradio, odvija njegova iduća sudbina. U zajednici sa duhovnim bićima sprema klicu sprema klicu svoga budućeg fizičkog tela. Duhovna bića koja mu pomažu su ista ona koja su učestvovala u stvaranju Zemlje, ljudi i sveta.
U toku ovog procesa ON bira svoje roditelja, često i vekovima unapred. Od jedne do druge inkarnacije prođe 1.100 godina. U tom ponovnom dolasku u život ON dobija sliku budućih roditelja, dece i ostalog. Sadašnji roditelji ne moraju da budu i budući! To ne znači da je to kazna, već se to dešava samo zato da u novoj inkarnaciji čovek bude savršeniji. ON u kosmosu, kao i celo čovečanstvo, prema antropozofskom učenju, imaju svoj zadatak.
O VASPITANJU
Kada čovek umre, ponavlja slike iz svog celokupnog prethodnog života. A, kada se rađa, opet u slici vidi svoj kompletan budući život. Posle rođenja čovek mora da se prilagodi ovozamaljskoj situaciji, da se uživi u konkretan živi svet. To važnu ulogu igra vaspitanje.
Rudolf Štajner, rodonačelnik antropozofije, dao je principe za vaspitanje najmlađih. Od rođenja, pa do svoje sedme godine, dete oponaša sve što vidi. Zato je cilj vaspitanja da roditelji čine samo ono što dete sme da kopira. Od sedme do četrnaeste godine razvija se eterično telo koje ima funkciju da izrađuje fizički organizam. Pošto nastaje period razvitka astralnog tela, neophodno je dadete sada ima dobre učitelje, ličnosti na koje treba da se ugleda. Svako prenagljeno znanje ili mišljenje u ovom periodu kože da škodi. Mišljenje je jedan od faktora koji razara čovekov organizam, baš kao što naša svest ne može da se upali ako ne dođe do procesa razaranja - analogno svetlosti koju daje sveća, jer dajući svetlost - sveća se troši. Posle 14-te godine, kada dolazi do procesa polnog sazrevanja, čovek ulazi u fazu kad može samostalno da misli. Posle procesa oponašanja, zatim divljenja i poštovanja učitelja, nastaje period laganog samostalnog mišljenja i samosvesnosti. Ovaj proces traje do 21. godine.
Od 21. do 28. godine, javljaju se duhovni faktori, čovk dobija osećajnu, misaonu, odnosno - dušu svesti. U ovom periodu počinje da živi na jedan drugi način. Još uvek ga organizacija vodi u razvoju, a onda nastaje momenat kad mora da uzme stvari u svoje ruke. To se dešava u periodu između 27. do 28. godine života. Posle ovog razdoblja života nastaje razvoj razumske duše. Od 35. do 40. godine razvija se duša svesti, a faze se nastavljaju sve do 63. godine. Na žalost, u savremenom životu, ova granica razvoja se skraćuje - u davna doba podrazumevalo se da su stariji ljudi mudriji. Ukoliko se nastavi ovakav način života, ta granica razvoja biće sve kraća.
Antropozofija sledi principe do kojih je došla današnja nauka. Da bi se na duhovni svet gledalo kako treba - čovek mora da razvije izvesne vrline i osobine. Ovde vaspitanje igra veoma bitnu ulogu. U doba indijske kulture, ljudi su preko joge dolazili do saznanja. Danas to više nije aktuelno, jer ljudi do saznanja nisu dolazili misaonim procesima, već disajnim metodama. Čovek danas ne saznaje duhovni svet mišljenjem, ono je samo jedna od metoda koja go dovodi do praga duhovnog sveta, aa kada uđe u duhovni svet - mišljenje više ne važi, ali ostaje kao sposobnost da čovek može da oseni neke istine.
Pripremanje za saznavanje duhovnog sveta je dugotrajno i teško i, kako Rudolf Štajner kaže: 'Bržeg i lakšeg puta nema'. Kada uđete u duhovni svet, prema antropozofima, nastaje jedan veoma nesiguran teren. Čovek mora odmah na nađe oslonac i to tako što će upoznati samog sebe. Prvo biće koje susreće, kada pređe prag duhovnosti, je zbir svih doživljaja koje je imao u prošlim životima i što se zove
'čuvar praga'. Da bi ovu prepreku prevazišao čovek mora da razvija neustrašivost i prisustvo uha. Prema antropozofima, duhovni svet je nemoguće došivljavati kao TV predstavu, jer su doživljaji trenutni i potrebna su velika saznanja da bi ona uopšpte mogla da se shvate.
Kada čovek uspe mukotrpnim radom da razvije sve potrebne snage u sebi, dugotrajnim vežbama da otvori sve lotosove cvetove, tek onda može da dođe do većeg i suptilnijeg saznanja i vidovite svesti.
Postoje tri vidovite svesti: imaginacija, inspiracija i intuicija. Kada se aktiviraju svi lotosovi cvetoci oni nam prikazuju duhovni svet u simboličkim slikama, kao prilikom spavanja. Međutim, ne smemo da se oslonimo na te slike, već moramo da saznamo šta one znače. Imaginacija su slike koje nikako ne možemo da uzmemo za realno. Zato je, prema antropozofima, potrebno da znamo praksu i na koji način možemo da se uživimo u ono što one znače.
Drugi stepen saznanja je inspiracija. Da bismo imali iskustvo inspiracije, moramo da odbacimo sve ono do čega smo došli vidovitim gledanjem do imaginacije. Moramo potpuno da izbacimo da izbacimo imaginaciju iz svesti i da se prepustimo praznoj svesti. Tada čujemo tonove, zvukove, reči i slično. Vrlo je teško doći do imaginativnog gledanja samo preko slika, pa zato, da bismo došli do inspiracije, mora da progovori naša duhovna svest. Da čujemo kako duhovna bića govore.
Treći stepen vidovite svesti je intuicija. Potrebno je da se čovek posle inspiracije uživi u duhovno biće i da se identifikuje sa njim. Tom prilikom mora da vodi računa da izgubi sebe. Proces vidovite svesti je dugotrajan i stiče se kroz inkarnaciju. Vidovit čovek nosi taj razvoj iz prošlog života.
Rudolf Štajner je u svojim učenjima govorio ne samo o čoveku, već i o duhovnim bićima na nebeskim telima i prirodnim carstvima. Objašnjavao je kako svet doživljavaju anđeli, arhanđeli, arhai, duhovi oblika, duhovi kretnje, duhovi mudrosti, duhovi volje, heruvini i serafini. Vidovitost o kojoj govori antropozofija, nema nikakve veze sa današnjom vidovitošću. Antropozofi tumače da su današnji vidoviti ljudi osobe na niskom intelektualnom nivou, zaostali u razvoju i njihova gledanja nisu pouzdana. Međutim, nisu sva atavistička gledanja pogrešna. Tarabići su, na primer, bili visoko moralne i pametne osobe i mnoge njihove vidovitosti su precizne.
Prema antropozofskom učenju, evolucija čovečanstva ide od nistih stanja samosvesti, gde je čovek bio na neki način utopljen u duhovni svet i potpuno se sa njim osećao kao jedno, da bi polako, silazeći ka fizičkom planu, gubio te sposobnosti. Sve više je postajao budan za fizički i sve više slep za duhovni svet. Na kraju, čovek je potpuno potonuo u fizički svet.
Kada pamćenje popušta, počinje zapisivanje! Prema antropozofima, taj proces nastaje u periodu kada počinje da se razvija intelekt koji ometa pamćenje. Svi veliki spisi, prema Štajneru, nastajali su kao plod inspiracije i zato su oni tako grandiozni i dan danas interesantni. Za razliku od indijske kulturne epohe, koja je sve bila okrenuta ka unutrašnjem duhovnom životu, persijsko doba, iako izrazito spiritualno, uviđa da treba da se uhvati u koštac sa Zemljom. U ovim kulturnim epšohama vladao je kolektivni duh i do duhovnih saznanja se kolektivno dolazilo. Ipak, stalno se naslućivalo jedno posebno duhovno biće koje treba da se pojavi. U grčko latinskom dobu konačno se pojavljuje inkarnirani Hristos.
Prema antropozofima, Hrist je kosmičko biće. Pojavljuje se u fizičkom telu da bi mogao da obavi određene zadatke. KO je Hristos? Bezgrašno začeće? Vaskrsenje? Sve su to pitanja na koja antropozofija ima svoje odgovore. Međutim, do njih je moguće doći samo dugotrajnim i predanim bavljenjem. Ukratku, Hristos je poslat na Zemlju u fizičkom obliku da bi objasnio mnoge misterije koje su do tada bile neobjašnjive i zabranjene.
Antropozofi su dobar deo svoje nauke posvetili razvoju Zemlje. Po njima je on tesno skopčan sa čovekovom evolucijom. Duhovna bića spustila su čoveka u fizički svt sa određenim zadacima koja ona sama ne bi mogla da obave. Čovek je morao da siđe u ovaj svet, da bi stekao iskustva na osnovu kojih bi sam duhovni svet mogao da napreduje. Antropozofija kaže da čovek nije slučajni faktor, bačen u vasionu, da on ima svoje zadatke koje, kroz dugi period, mora da postigne. Kada vidoviti čovek gleda unazad razvoj naše Zemlje, zaključuje da je pre naše planete postojao jedan drugi planet - stari Mesec. Zemlja se razvila iz starog Meseca! Po dolasku na Zemlju, čoveku je osnovni zadatak bio da razvije svoju individualnost. Prema Štajnerovom učenju, tek na Zemlji čovk će početi da razvija svoju individualnost.
Na starom Mesecu bio je biće koje je imalo samo astralno telo - osećanja, mogao je da razabere određene slike, da oseti da li nešto odgovara ili ne. Međutim, to nisu samo misaoni procesi. Ako unazad sledimo razvoj Zemlje dolazimo do starog Sunca. Za razliku od Meseca, na kome je nejčvršće stanje bilo tečnost, na starom Suncu je pretežno gasovito stanje. Idući još dalje, dolazi se do starog Saturna koji, zapravo, pravi prapočetak Zemlje. Osnovna karakteristika materijalne podloge Saturna jeste toplota. Prema antropozofima, toplota je konkretno agregatno stanje, dok oficijelna fizika sa tim ne računa i tvrdi da je toplota samo treptanje materije.
Prema Štajneru, Saturn je prva inkarnacija Zemlje i upravo u tom toplotnom stanju, dati su prvi začeci našeg fizičkog tela. To nije fizičko telo u pravom smislu reči, već se ono manifestuje kroz toplotni oblik razvijajući izvesne osobine. U daljem procesu razvoja, pored toplote, nastaje i svetlost, i Saturn polako počinje da se prilagođava novom stanju u kome se pojavljuje i gas. U stvari, iz prvobitnog toplotnog stanja, metamorfozom, s jedne strane nastaje gas, a sa druge strane svetlost. To je faza starog Sunca u kome čovek dobija klicu svog eteričnog tela. Ovo je stepen biljke i tada prvi put nastaje život u čoveka koji se u ovoj svetlosti i gasu razvija.
U daljem razvoju dolazi do zgušnjavanja ovih materija u tečnost i nastaje stari Mesec u kome čovek dobija i svoje astralno telo, na nivou životinje. Kada je čovek dobio svoje fizičko, eterično i astralno telo, nastaje Zemlja. Međutim, u početnoj fazi naša Zemlja još predstavlja jedinstvo Meseca i Zemlje. Mesečeve snage, koje su bile u okviru Zemlje, uticale su na preterano zgušnjavanje fizičkog tela, tako da je čovek mogao sve manje da se inkarnira i život na ovom planetu mu je postajao vrlo težak. Zato su u tom periodu ljudska bića naglo počela da napuštaju Zemlju i da nastanjuju druge planete. Usled naglog zgušnjavanja, na Zemlji je ostao vrlo mali broj ljudi koji su mogli da prežive ovu krizu. Na kraj usu ostali samo Adam i Eva za koje kažemo da su prvi ljudi. Oni su uspeli da prežive krizna stanja i u tom momentu dolazi do odvajanja Meseca, nastaje mekše stanje i ljudi polako sa planeta dolaze ponovo na ZEmlju i inkarniraju se. U daljoj evoluciji, po Štajnerovom učenju, iduća inkarnacija Zemlje biće Jupiter. Posle Jupitera biće Venera i na kraju - Vulkan. Dakle, Zemlja ima sedam inkarnacija!
ANTROPOZOFSKA MEDICINA
Veliko poglavlje u Štajnerovom učenju o antropozofiji obuhvata medicinska nauka. Štajner je i sam jedno vreme pohađao medicinski fakultet. Trudio se da medicinu produbi, nadogradi i stvori nove mogućnosti za razne terapije. U Štajnerovo doba bilo je mnogo lekara koji su bili nezadovoljni mogućnostima tadašnje medicine i nisu mogli da spoje patološke procese, odnosno bolesti, sa lekom koj ise pronalazio pomoću statističkih iskustvenih podataka. Normalni, nije postojala racionalna veza između lečenja i patoloških procesa. Takođe, nije postojala ni svest o vezi između čoveka i patoloških procesa u prirodi i određenih prirodnih supstanci. Duhovno naučnom spoznajom antropozofi su došli do zaključka da je evolucija čovekovog razvoja išla uporedo sa razvojem pojedinih prirodnih carstava. Čovek je kroz svoj razvoj izlučio sva ta prirodna carstva - u sebi je sadržavao, slično mikrokosmosu, sve elemente i kroz svoj razvoj ih je postepeno izlučivao.
Razvijajući se kao duševno - duhovno biće on je, na drugoj strani, postepeno razgrađivao svoje vitalne i životne organe. Duševno - duhovno, ono što je u skali nejgovih sposobnosti najviše, čovek je razvio na račun vitaliteta pojedinih organa. Zbog toga se javljaju bolesti, jer u čoveku ne vladaju samo principi izgradnjem već i snage razgradnje. Upravo zahvaljujući razgrađujućem principu, prema antropozofima, možemo misliti i imati duhovne sposobnosti. Ako je proces razgradnje prevelik - dolazi do bolesti. Uzimanjem snaga iz prirode pomažemo naš izgrađujući proces.
Mnoge bilje, minerali i ekstrati životinjskih organa, pomažu da ono što je čoveku previše razgrađeno - ponovo izgradi. Ovo je moguće predanim posmatranjem i studiranjem prirode. Na taj način je Štajner, na primer, doveo u vezu travu preslicu, bogatu kamenom i procesima sumpora, i povezao njenu delatnost sa funkcijom bubreda u čoveku. Sama biljka se ne posmatra kao nešto mrtvo, već kao živi procec, okamenjen u određenom obliku. Taj proces se, kroz poseban farmakološki proces - ritmiranjem i razređivanjem - oslobađa. Antropozofskom farmakologijom i homeopatijom moguće je osloboditi te prirodne snage. Štajner navodi i primer jetre za koju kaže da ima svojstva da održava harmoniju između previše krutog i previše tekućeg. U tom slučaju treba raditi sa mineralom kositra, lekom koji odgovara izgrađujućem procesu jetre.
Prema Štajneru, čovek je sedmočlano biće u vezi sa sedam planeta u kosmosu. Čovečiji organi nastali su delovanjem pojedinih planetarnih snaga. Tako je Mesec zadužen za razvoj genitalnih organa i razoj mozga. Štajner je, ujedno, dao i određene metale koji nastaju pod uticajem određenih planeta. Delovanjem Meseca na Zemlju nastaje srebro, koje je u vezi sa genitalnim organima i svim procesima oživljavanja u organizmu. Planeta Venera deluje na razvoj bubrega, a sa tim u vezi je bakar koji deluje na izgrađujuće procese bubrega. Planeta Mars je zadužena za procese u žuči i gvožđe. Jupiter je zadužen za jetru i predstavljen je metalom stanumomom koji je jako važan za lečenje artroze i okoštavanja. Sunce je u vezi sa stvaranjem srca i sa zlatom. Tako je zlatom moguće povoljno uticati na sve probleme srca i krvnog pritiska. Merkur je zadužen za funkcije pluća i živu. I na kraju, Saturn je zadužen za funkcionisanje skeleta i procesa razgradnje. Kako je skelet simbol smrti, u starim rečenicama moguće je pročitati da se bolest otrovanja olovom naziva - saturnizam.
Kako je Štajnerovo celokupno delo, pa tako i deo koji se opdnosi na medicinu, vrlo obimno, pomenućemo ovde još samo neke ideje vezane za medicinu. Po Štajnerovom shvatanju, bolest treba posmatrati kao odnos energija. Slično kao i kineski Jing i Jang, kod Štajnera postoji odnos gornjeg i donjeg pola. Donji pol je izgrađujući, a gornji razgrađujući. Ove dve vrste energija moraju biti u harmoniji i moraju se međusobno usklađivati.
Poznate su i druge metode Štajnerovog lečenja bojama ili umetnošću, likovnom i muzičkom. Posebno je specifično lečenje euritmijom. To je umetnost koja je u vezi sa kretanjema. Pojedini glasovi imaju potpuno određene duševne geste. Svi vokali proističu iz duševnih svojstava i imaju reprezente u glasovima ili vokalima: čuđenje je A, a negacija je E. Obučeni lekari mogu putem euritmije pomoći pacijentu da dovede svoje razgrađujuće i izgrađujuće snage u harmoniju.
Suština celokupnog Štajnerovog učenja u medicini svodi se na to da sve tipske bolesti potiču iz duševnog, a da duševne bolesti svoje poreklo imaju u poremećajkima u fizičkom organizmu. Svaka je bolest uzrokovana poremećajima u astralnom telu. Antropozofska medicina se ne suprotstavlja klasičnoj medicini, već je samo nadopunjava. Ona, po Štajneru, nije alternativna medicina, nego se nastavlja na misaono dobro koje ima savremena medicina dajući svemu novi kvalitet.