Predsjednik Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (jedan od dva entiteta u Bosni i Hercegovini) Fadil Novalić ne može davati izjave bez potvrde advokata, rečeno je za Radio Slobodna Evropa (RSE) na upit da li će podnijeti ostavku iz moralnih razloga, nakon što je protiv njega, 18. januara potvrđena optužnica pred Sudom BiH u aferi „Respiratori“. Tužilaštvo BiH početkom maja 2020. pokrenulo je istragu o nabavci respiratora iz Kine. Prva pošiljka od 80 respiratora stigla je 24. aprila, a vještačenjem je Tužilaštvo utvrdilo da njihovo korištenje nije preporučeno u jedinicama intenzivne njege. Preostalih 20 od ukupno 100 respiratora nabavljenih iz Kine stiglo je na Međunarodni aerodrom u Sarajevu 27. maja. Šteta po budžet Federacije BiH, prema potvrđenoj optužnici, iznosi 10 miliona i 530.000 konvertibilnih maraka (5,38 miliona evra). Sumnjiva je i nabavka zaštitne opreme u vrijednosti od dva miliona i 900.000 maraka (1,48 miliona evra) za potrebe borbe protiv korona virusa u Federaciji Bosne i Hercegovine, u vrijeme neposredno nakon proglašenja stanja nesreće. Novalića optužnica tereti za krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela, zloupotrebu položaja i primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu uticajem. Pored toga, Novalić se tereti i za pranje novca, krivotvorenje ili uništenje poslovnih ili trgovačkih knjiga, krivotvorenje službene isprave, povredu obaveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga i sastavljanja finansijskih izvještaja i njihovo falsifikovanje ili uništavanje. Miličević, također, bez komentara Sud Bosne i Hercegovine u predmetu čiji je naziv „Novalić i drugi“ tereti i ministricu finansija u Vladi FBiH Jelku Miličević i to za nesavjestan rad u službi. Na upit RSE da li će podnijeti ostavku iz moralnih razloga, nakon potvrđivanja optužnice, iz njenog kabineta odgovoreno je da ministrica „nema komentar“. Milićević je ranije, 15. decembra, izjavila na konferenciji za novinare Federalne vlade, da neće podnijeti ostavku. "Svim silama ću se truditi i ja i Ministarstvo finansija da pokažemo i dokažemo da mi vrlo, vrlo savjesno obavljamo svoj posao. Upravljati budžetom od pet milijardi KM i da vam neko kaže bez ikakvog argumenta da nesavjesno obavljate svoj posao, to je uvreda za struku, posebno uvreda za ministra finansija. S ovog mjesta odgovorno tvrdim da ne želim dati ostavku, neću dati ostavku, dok to ne zatraži neko ko ima mandat da to zatraži od ministra finansija u Vladi FBiH", poručila je Milićević, te dodala da ne prihvata kvalifikaciju, niti optužbu Tužilaštva BiH. I pored potvrđivanja optužnice, u Sudu BiH nisu donijeli i mjere zabrane za Novalića i Jeličić, s obzirom da su oni i dalje na funkcijama na kojima mogu da odlučuju o upravljanju finansijama u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine. “Sud Bosne i Hercegovine postupa po prijedlozima Tužilaštva Bosne i Hercegovine, a u optužnici u predmetu Fadil Novalić i drugi, Tužilaštvo BiH nije predložilo mjere zabrane u odnosu na optužene”, odgovoreno je na upit RSE iz Suda BiH. Sud Bosne i Hercegovine je 31. maja odbio prijedlog Tužilaštva BiH da Fadilu Novaliću, Fahrudinu Solaku, suspendovanom direktoru Federalne uprave civilne zaštite i Fikretu Hodžiću, vlasniku kompanije "Srebrena malina", pravnog lica "F.H. Srebrena malina", koji su dio istog predmeta pred ovom pravosudnom institucijom, odredi u maju 2020. godine jednomjesečni pritvor, koji je zatražen zbog osnova sumnje da su počinili navedena krivična djela. Tada su svi pušteni da se brane sa slobode, uz mjere zabrane koje se odnose na „zabranu sastajanja sa svjedocima i zabranu međusobnog sastajanja osumnjičenih“. Sud BiH je ukinuo mjere 5. avgusta. U Sudu BiH navode da za sada ne mogu reći kada će početi sudski proces, odnosno kada bi se premijer Federacije BiH Fadil Novalić i federalna ministrica finansija Jelka Miličević, mogli izjasniti o krivici. “U skladu sa Zakonom o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ročište za izjašnjenje o krivici zakazuje se nakon što Sud odluči o prethodnim prigovorima na optužnicu. U svakom slučaju, ročište će biti zakazano i dostupno javnosti kroz kalendar suđenja na web stranici Suda i najavljeno u sedmičnom pregledu aktivnosti, koji se dostavlja redovno petkom”, navode iz Suda BiH u odgovoru na RSE. Opozicione stranke pozivaju na ostavke Iz opozicionih stranaka u Parlamentu Federacije BiH najavljuju da će pred entitetskim parlamentom ponovo, nakon potvrđivanja optužnice, pozvati na podnošenje ostavki i glasanju o nepovjerenju Vladi Federacije BiH. Poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH iz Naše stranke Mirsad Čamdžić kaže za RSE da bi cijela entitetska vlada, ‘opterećena aferama, trebala biti smijenjena’. „Želim da podsjetim da u ovom trenutku, kako stvari stoje, gledajući političke odnose, to je vrlo teško izvodivo. Naime, pakt koji vlada između SDA (Stranka demokratske akcije) i HDZ-a (Hrvatska demokratska zajednica BiH), potpomognuti i drugim strankama, koje se često ponašaju vrlo neodlučno, odnosno nikada ne znamo kakav će stav i čiju stranu će zauzeti, to je u ovom trenutku vrlo teško izvesti sa onim klasičnim traženjem pedeset ruku za smjenu ove aktuelne vlade“, navodi Čamdžić, dodajući da čelnici Federacije BiH neće podnijeti ostavke niti će ih stranke povući. Opoziciona politička partija, Naša stranka, u maju 2020. godine je u Parlamentu Federacije BiH tražila smjenu Fadila Novalića i izglasavanje nepovjerenje Vladi Federacije BiH. Istovremeno, u Stranci demokratske akcije (SDA) podsjećaju da je postojeća Vlada Federacije BiH u tehničkom mandatu, jer nikada nije došlo do izbora nove vlade nakon opštih izbora u BiH 2018. godine. U toj stranci okrivljuju Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) da ne želi ući u proces formiranja nove vlade, što, kako navode, „otežava rješavanje i postojećeg problema sa optužnicom protiv funkcionera u aferi ‘Respiratori'“. “Ja mislim da je ta činjenica, optužnica koju u ovom trenutku nosi premijer i zamjenica premijera, opterećujući faktor, kako za Vladu Federacije, tako i za nas u Parlamentu Federacije, koji predstavlja volju građana. Jako je teško voditi Vladu Federacije i boriti se na sudu za dokazivanje svoje nevinosti. Tako da ja mislim da bi najlakše bilo, personalno gledano, i za premijera i dopremijerku, da podnesu ostavke i da se posvete odbrani na sudu”, kaže za RSE poslanik SDA u Parlamentu Federacije BiH Ismet Osmanović. No, problem je, ističe Osmanović, šta bi se desilo ako dva člana tehničke vlade podnesu ostavku. “Šta će se desiti kad bi se povukli premijer i dopremijerka Federacije, kada je u ovom trenutku Vlada Federacije u tehničkom mandatu, a i, inače, joj nedostaju dvoje ministara – nemamo ministra za boračka pitanja, nemamo ministra za obrazovanje. Već sada je narušena nacionalna ravnoteža i da li je moguće, ukoliko premijer i dopremijerka Federacije daju ostavku, da li je moguće odmah i promptno pristupiti izboru novog premijera i novog zamjenika, s obzirom na to da imamo predsjednika Federacije gospodina Čavaru, koji ne želi pristupiti imenovanju nove vlade shodno rezultatima izbora od prije dvije godine”, pita Osmanović. U HDZ-u BiH se pozivaju na presumpciju nevinosti, odnosno da niko ne treba biti označen kao kriv do onog trenutka dok to ne uradi sud, odnosno sudovi koji su za to nadležni. “A kada se radi o onome što ste rekli da će oporba tražiti izglasavanje nepovjerenja Vladi Federacije BiH, vjerojatno neće biti ni prva ni zadnja, jer ovo je, koliko se ja sjećam, bar treća ili četvrta, a sve u cilju onoga osnovnoga posla da oporba treba kritizirati vlast, odnosno poziciju”, rekao je za RSE poslanik HDZ-a BiH u Parlamentu Federacije BiH Mladen Bošković. Šta kaže struka? Advokat iz Banjaluke Dario Sandić mišljenja je da je trebalo ograničiti djelovanje funkcionerima koji su optuženi u predmetu „Fadil Novalić i drugi“, dodajući da je Zakonom o krivičnom postupku BiH, članom 18, propisano da pokretanje krivičnog postupka ima za posljedicu ograničenje određenih prava, i ove posljedice, ako tim zakonom nije drugačije određeno, nastupaju potvrđivanjem optužnice. “U toku postupka je potrebno da tužilac podnese sudu prijedlog za izricanje mjere zabrane obavljanja dužnosti, u konkretnom slučaju dužnosti predsjednika Vlade Federacije BiH, te da sud izrekne takvu mjeru. Zakonom su propisani uslovi, način i vrijeme trajanja navedene mjere. Uglavnom, postoji pravni mehanizam da se lice udalji sa dužnosti nakon potvrđivanja optužnice”, kaže Sandić u izjavi za RSE. On navodi i da je u konkretnom slučaju opravdano i jasno da je potrebno da se istom licu onemogući da bude na postojećoj funkciji kako ne bi i dalje izvršavao krivična djela. “Kako ne bi svoju funkciju zloupotrijebio radi ometanja daljeg toka krivičnog postupka. Ne zaboravimo, gospodin Novalić je nadređeni ministru pravde, a isti je, u jednom dijelu, nadređeni tužiocima i sudijama, iako to ne bi smio biti, jer je sudijska i tužilačka funkcija samostalna i nezavisna. Međutim, pričamo o BiH, tako da je svaka priča o nezavisnosti, samostalnosti i profesionalnosti suvišna”, ističe Sandić. Optužnica u predmetu „Fadil Novalić i drugi“ je podignuta 4. decembra, ali je Sud BiH vratio tekst optužnice Tužilaštvu BiH na doradu. Istraga protiv osumnjičenog Aleksandra Zolaka, direktora Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH, nastavlja se u odvojenom predmetu, jer je istraga proširena u odnosu na postojanje osnova sumnje da su i u drugim slučajevima od Agencije za lijekove i medicinska sredstva donošene nezakonite odluke. Tužilaštvo BiH: Narušen integritet postupka potvrđivanja optužnice u predmetu 'Respiratori' Tužilaštvo BiH je više puta tokom istrage navodilo i da su bili izloženi političkim pritiscima, te da je istraga bila ometana na više načina.
Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo (KS) dobio je u ponedjeljak 18. januara zaključak Vlade KS kojim ga obavezuje da pokrene proceduru nabavke vakcina protiv COVIDA-19 u vrijednosti 2.000.000 konvertibilnih maraka (oko million eura). Nakon što su primili zahtjev Vlade, kako je za Radio Slobodna Evropa (RSE) rekao direktor ovog Zavoda Sakib Katana, tražiće mišljenje od Agencije za javne nabavke Bosne i Hercegovine (BiH), koji postupak nabavke će se primijeniti u ovom slučaju, imajući u vidu hitnost, kao i specifičnost predmeta nabavke i dobavljača. Biće, kako je naveo, upućen i dopis prema proizvođačima i veledrogerijama kako bi se ispitalo tržište u skladu sa javnim nabavkama. Vlada Kantona Sarajevo, jednog od deset u Federaciji BiH, u petak 16. januara je donijela odluku da u okviru zakonskih mogućnosti samostalno krene u nabavku vakcina. Kada će i koje vakcine protiv COVID-a-19 stići u Bosnu i Hercegovinu (BiH) još nije poznato. Bosanci i Hercegovci za sada mogu računati samo na vakcine iz programa COVAX-sa koje su naručene preko državnog Ministarstva civilnih poslova, i za koje se ne zna kada će stići, te na rusku vakcinu čiju je nabavku inicirao Institut za javno zdravstvo Republike Srpske.  Premijer KS Edin Forto za RSE kaže, kako imaju iskustvo sa nefunkcionisanjem državne vlasti, te da kantoni mogu da krenu u samostalnu nabavku vakcina. “Ne bi bio prvi put da državna vlast kasni. Svjesni smo toga da Vijeće ministara ne funkcioniše najbolje. Ko god prvi dođe do vakcina, super je, samo da vakcine dođu do građana. Prioritetno je da vakcine dođu ovdje, svejedno je ko ih nabavlja”, dodaje on. Čeka se mišljenje Agencije za javne nabavke U Vladi Kantona Sarajevo, čekaju mišljenje Agencije za javne nabavke o tome kakav će proces nabavke vakcina biti, da li će u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama biti riječ o pregovaračkom postupaku ili javnom pozivu. “Moramo u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama propisati proces pomoću kojeg možemo doći do tih vakcina, a Zakon o javnim nabavkama predviđa i hitne nabavke i izuzimanje u određenim slučajevima”, podsjeća Forto. Prema njegovom mišljenju, ključno je da vakcine dođu što prije u BiH. “Da možemo otvoriti naše institucije, škole, da zaštitimo naše zdravstvene radnike, najstarije, najugroženije i da možemo otvoriti ekonomiju. Da nam ljetna sezona ne promakne” objašnjava i podsjeća na iskustvo Izraela koji, kako kaže, plaća i duplu cijenu samo da bi dobio što više vakcina. U drugim kantonima ne razmišljaju o samostalnoj nabavci vakcine U ostalim kantonima, ali ni sa nivoa Federacije BiH, za sada se ne razmišlja o samostalnoj nabavci vakcina. Iz Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) su potvrdili za RSE da Ministarstvo zdravstva tog kantona nije učestvovalo u razgovorima oko nabavke vakcina i da 'za sada ne planiraju da u proces nabavke idu samostalno'. Ni u Kantonu 10, za sada nije poduzeto ništa kada je riječ o nabavci, niti se razmišljalo o nabavci vakcina direktno, budući da je tek nedavno imenovana vlada tog kantona, potvrdio je za RSE Milan Mihaljević, pomoćnik ministra zdravstva, socijalne skrbi i prognanih Kantona 10. Ministar zdravlja Zeničko-dobijskog kantona (ZDK) Adnan Jupić za RSE kaže kako se problem vakcinacije rješava na državnom nivou. „Problem vakcinacije, znači problem države i brojne su nedoumice tu, od dobijanja dozvole od Agencije za lijekove, do prijema i skladištenja. Jer ako mi u ZDK vakcinišemo ljude, a u KS ili Tuzli ili u RS ne vakcinišu, nismo uradili ništa“, kaže on. Jupović dodaje kako je Zakon o javnim nabavkama BiH toliko složen i limitirajući, da bi kantonima trebalo najmanje tri do četiri mjeseca da nabave vakcine, te da se zbog toga skoro niko ni ne odlučuje da krene samostalno u nabavku vakcine. Komplikovana procedura javnih nabavki? Zakon o javnim nabavkama BiH u članu 4. predviđa da ugovorni organ može biti svaka institucija vlasti u Bosni i Hercegovini, entitetima, Brčko Distriktu, na nivou kantona, grada ili opštine. To znači da svaka institucija vlasti sa bilo kog nivoa u BiH može biti ugovorni organ koji može provoditi postupak javne nabavke. U slučaju Kantona Sarajevo i nabavke vakcina to će biti Zavod zdravstvenog osiguranja KS, koji ima oko million eura budžetskog novca, sa pozicije sredstava namijenjenih za borbu protiv korona virusa. Zbog, kako tvrde, komplikovanih procedura u sistemu javnih nabavki, zastupnici Kluba Demokratske fronte (DF) u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH su u posljednjem kvartalu 2020. godine uputili u zakonodavnu proceduru prijedlog novog Zakona o javnim nabavkama BiH. Raniji prijedlog iz jula mjeseca 2020. godine nije dobio 'zeleno svjetlo' Ustavnopravne komisije Parlamentarne skupštine BiH. „Bosna i Hercegovina treba pod hitno unaprijediti sistem javnih nabavki, te apeliramo još jedanput na Ustavnopravnu komisiju da prijedlog Zakona o javnim nabavkama BiH ne blokira u komisijskoj fazi, te da zastupnicima u Parlamentu BiH omogući diskusiju i izjašnjavanje o prijedlogu i eventualno amandmansko djelovanje“, navode iz Kluba zastupnika DF. Dženan Đonlagić, šef Kluba Demokratske fronte (DF) u Parlametarnoj skupštini BiH (PSBiH) kaže za RSE kako postojeći zakon o javnim nabavkama ima 'dosta kompliciranu proceduru  i uzima puno vremena'. Prema tom zakonu entitetske vlade i resorna ministarstva zdravstva i ministarstvo zdravstva Brčko distrikta morali bi prenijeti ovlaštenja na Vijeće ministara BiH da krene u direktno pregovaranje sa dobavljačima za vakcinu protiv COVID-19. „Cijenimo da bi novim izmjenama zakona to pitanje se trebalo riješiti na način da se definira izuzeće po tom pitanju, s obzirom da se radi o predmetnoj nabaci od opšteg interesa i tiče se zdravlja građana BiH i zato apeliramo da, ukoliko je problem da taj zakon predloži DF, neka isti prijedlog preuzme Vijeće ministara i izmijeni ga i dopuni. Vrijeme nije saveznik BiH s obzirom da je i regija, Evropa i svijet su svi u procesu imunizacije, a BiH ne“, kaže Đonlagić. U martu 2020. godine Agencija za javne nabavke BiH je saopštila da u situaciji krajnje hitnosti, kada nije moguće primijeniti redovne postupke javne nabavke, ali, ipak, postoji dovoljno vremena, može se koristiti pregovarački postupak, bez objavljivanja obavještenja o nabavci. U Ministarstvu civilnih poslova ne znaju kada će vakcina stići u BiH Kako BiH nema državno ministarstvo zdravstva, posao oko nabavke vakcina preuzelo je Ministarstvo civilnih poslova BiH, koje ima Sektor za zdravstvo, pa je u septembru potpisan ugovor za nabavku 1.232.000 doza vakcina putem COVAX mehanizma. U ovom Ministarstvu za RSE kažu da je BiH kada je riječ o nabavci vakcine u okviru COVAX mehanizma, ispunila sve obaveze u skladu sa dinamikom koja je od države zahtijevana, no da nemaju zvanične potvrde kada će tačno vakcina biti isporučena. „O datumu i načinu isporuke vakcina očekujemo da uskoro budemo informisani, jer plan isporuke ne pravi Ministarstvo civilnih poslova“, navodi se u pisanom odgovoru iz Ministarstva. Dodaju kako su u stalnoj komunikaciji i sa predstavnicima Evropske unije (EU) u vezi sa nabavkom vakcine, te da je nerealno očekivati da BiH vakcine dobije prije drugih zemalja članica EU. „Ono što je izvjesno jeste da se Bosna i Hercegovina na vrijeme  prijavila za vakcine. Temeljem povratne informacije iz EU  koje dobijamo iz Evropske unije očekujemo da ćemo u okviru tog mehanizma dobiti tražene količine kada BiH bude na redu za isporuku“, navodi se u pisanom dopisu iz Ministarstva civilnih poslova BiH. Nadležne institucije u entitetima i Brčko distriktu, uz koordinaciju Ministarstva civilnih poslova, provode aktivnosti kako bi bili spremni za prihvat vakcine u trenutku kada to COVAX i EU to zatraže. U Ministarstvu civilnih poslova kažu kako apsolutno ne stoji konstatacija da će BiH posljednja dobiti vakcinu, nego jednakopravno, kao i ostale zemlje Zapadnog Balkana koje su u programu nabavke kroz COVAX i EU. „Nijedna zemlja koja učestvuje u okviru COVAX instrumenta nije do sada izvršila nabavku vakcina, tako da BiH nije niti prva koja će dobiti vakcine, ali zasigurno ne bi trebala biti posljednja, jer to jamči EU“, dodaju u odgovoru. Tvrde i kako je BiH među prvim zemljama uplatila cjelokupan iznos za naručenu količinu vakcina, te da očekuju da će BiH u najskorije vrijeme zajedno sa drugim državama učesnicama dobiti informacije o raspoloživim količinama vakcina za nabavku. Iz Ministarstva civilnih poslova BiH rekli su kako je, u ime zdravstvenih institucija, iskazana potrebe za nabavkom dodatnih 892.000 doza vakcina proizvođača Pfizer i Moderna u okviru EU mehanizma.
„Previše je hladno. Previše je problema. Stiropor za spavanje su nam sada donijeli Bosanci. Oni dolaze ovdje i donose hranu, obuću, svježu vodu, svaki dan pomažu,“ kaže Šahin iz Bangladeša koji je sklonište od surove zime našao pod PVC šatorom u šumi nadomak prenapučenog kampa Miral u Velikoj Kladuši, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine (BiH). Šahin je jedan od oko 3.000 migranata koji borave van prihvatnih centara za migrante i izbjeglice. Oni se oslanjaju na pomoć bosanskohercegovačkih volontera i lokalnog stanovništva, usprkos pomoći od 89 miliona eura koju je od 2018. godine, kada se BiH našla na novoj migrantskoj ruti, osigurala Evropska unija (EU). Na temperaturama koje tokom noći padaju i do 10 stepeni ispod nule, Šahin kaže da će čekati tri mjeseca u ovom šumskom kampu, da bi na proljeće, jedanaesti put, okušao sreću u „Game-u“, kolokvijalnom nazivu za pokušaj prelaska hrvatske granice, i uputio se dalje prema zapadnoj Evropi. Zehida Bihorac-Odobašić, aktivistica iz Velike Kladuše za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže da se situacija u ovom gradu i okolini godinama usložnjava, jer i dalje veliki broj migranata boravi na otvorenom. „Ovo je počelo 2018. godine, pa 2019., pa 2020., i svake godine se čini čovjeku, toliko je loše da ne može biti gore. Međutim, svaki put je gore,“ govori Bihorac-Odobašić. Kako kaže Odobašić, nakon posljednjih protesta građana Unsko-sanskog kantona (USK), jednog od deset kantona bosanskohercegovačkog entiteta Federacija BiH, zbog nekontrolisanog priliva migranata, veliki broj migranata i izbjeglica borave na desetinama lokacija izvan prihvatnih centara. Vlasti drugog bh. entiteta, Republike Srpske (RS), odbijaju da pomognu migrantima koji su se zadesili na njihovoj teritoriji. Vlasti RS-u su odbile i plan Vijeća ministara BiH iz 2018. godine koji je predviđao i nekoliko centara za prihvat migranata u RS-u. „Najveći problem je za ljude koji su u šumama, u velikim halama, napuštenim objektima. Temperature su niske i ljudi se stalno žale da im je hladno. Neshvatljivo je zaista da se te ljude ostavlja da žive na otvorenom, uprkos što je ta slika obišla svijet, uprkos tome da niko ne može reći da ne zna za ovu stvar, i dalje je ona prisutna“, navodi Bihorac-Odobašić. Pregled utrošenih sredstava Od 2018. godine do danas EU je osigurala ukupno 89 miliona eura pomoći BiH za upravljanje migracijama, od čega je 13,8 miliona eura izdvojeno za humanitarnu pomoć. Za IOM ili putem IOM-a od juna 2018. godine EU je doznačila više od 76 miliona eura. Do decembra prošle godine potrošeno je više od 51,5 miliona eura, a 25,2 miliona eura je na raspolaganju do jula 2021. godine. Prema izvještaju IOM-a, od 2018. godine je pružena humanitarna pomoć za 59.139 migranata, izbjeglica i tražilaca azila. Uspostavljeno je osam centara za smještaj migranata i izbjeglica sa ukupnim odobrenim smještajnim kapacitetom od 7.830 kreveta. Jedan je u međuvremenu zatvoren. Od ukupno utrošenih sredstava, 77 posto je izdvojeno za humanitarnu pomoć, tj. hranu, neprehrambene proizvode, sklonište, higijenu i troškove rada, sigurnosti, zaštite, zdravlja i obrazovanja. Četrnaest posto je izdvojeno za uspostavu prihvatnih centara, sedam posto za direktnu podršku bh. institucijama i dva posto za ostale operativne i administrativne troškove. Međutim, usprkos milionskim iznosima, veliki broj migranata i izbjeglica nastavlja da živi u nehumanim uslovima. Dodjela sredstava preko partnera, mimo institucija BiH Iz Delegacije EU u BiH, u odgovoru za Radio Slobodna Evropa, kazali su da se sredstva za borbu sa migrantskom krizom planiraju „u skladu sa potrebama koje su iskazale vlasti BiH“. „EU pomno nadgleda korištenje sredstava dodijeljenih svojim glavnim provedbenim partnerima, u ovom slučaju IOM-u. Izvještaji o utrošku zahtijevaju se za sve transakcije,“ navode iz Delegacije. Kažu i kako sredstva nisu direktno dodjeljivana institucijama u BiH, dok se nabavljala oprema koju direktno koriste institucije zadužene za upravljanje migracijama u BiH. „Redovne vanjske i neovisne revizije i evaluacije utroška sredstava EU vrše se u skladu sa procedurama EU, a kako bi se osiguralo da se troše na transparentan način,“ kazali su iz Delegacije. Uloga IOM je da provodi dogovorene aktivnosti direktno ili putem svojih provedbenih partnera: Pomozi.ba i Crvenim križom Unsko-sanskog kantona i Crvenim križom Grada Bihaća, prebacuje doznačena sredstva provedbenim partnerskim organizacijama: UNHCR, UNICEF, UNFPA i DRC i vrši nabavku opreme, roba, hrane, usluga i osigurava podršku za troškove osoblja u BiH institucijama prema njihovim prioritetima i izraženim potrebama. Ova agencijia upošljava 423 osobe u prihvatnim centrima i svojim terenskim timovima, od kojih je polovina u USK. Kroz EU finansiranje osigurana je direktna podrška za zapošljavanje više od 1.100 osoba u BiH jer druge provedbene agencije, pružaoci usluga, UN partneri i DRC zapošljavaju osoblje za pružanje usluga. Edita Selimbegović, glasnogovornica IOM, za RSE kaže, kako se svi prijedlozi projekata rade u saradnji sa partnerskim organizacijama, Ministarstvom sigurnosti BiH, Graničnom policijom BiH i Službom za poslove sa strancima BiH. „Oni dostavljaju svoj dio svojih potreba. Mi sve to stavljamo u jedan dokument. Mi nismo u situaciji išta da mijenjamo. Oni traže nešto, mi to nešto nabavljamo, ako odobri Evropska unija. Oni svaku stavku pregledaju, ako imaju komentara, dostavljaju da li nešto treba ili ne treba,“ kaže Selimbegović. Prema njenim riječima, izvještaji se šalju EU i Ministarstvu sigurnosti BiH, a Ministarstvo sigurnosti BiH ih prosljeđuje Vijeću ministara BiH i Predsjedništvu BiH. „Ministarstvo sigurnosti iz sveobuhvatnog izvještaja izvuče segmente i to šalju Ministarstvu finansija, a ne kompletan izvještaj. Mi i ne smijemo dati kompletan izvještaj, ne smijemo ga javno publikovati,“ kaže Selimbegović i dodaje kako se radi o „ogromnim izvještajima“ koje detaljno pregleda EU, dodajući kako se rade redovne revizije i kako po projektnom prijedlogu postoji pravo i na eksternu reviziju. Iz Ministarstva Finansija BiH kažu kako iz Ministarstva sigurnosti prime samo informaciju, a ne izvještaj. „Znači, to je jedna informacija za ministre, ne usvaja se. Pošto svi materijali uvijek idu na mišljenje nama, mi primimo to kao svaku drugu informaciju na mišljenje, ali to nisu finansijski izvještaji“, potvrdila je Nataša Krsman, glasnogovornica Ministarstva finansija BiH. Saša Kecman, savjetnik u Ministarstvu sigurnosti BiH, za RSE kaže kako se manji dio sredstava EU pomoći ili oko sedam posto izdvaja za podršku Ministarstvu sigurnosti, Graničnoj policiji BiH za troškove smještaja policajaca koji su na ispomoći, Službi za poslove sa strancima BiH za prijevoz migranata, te policiji USK. „U 11 mjeseci prošle godine to je iznosilo oko 1,5 miliona KM (767.000 eura),“ kaže Kecman u pisanom odgovoru RSE i dodaje da se najveći dio novca troši na sam rad i troškove funkcionisanja prihvatnih centara. „Ministarstvo sigurnosti se zalaže da lokalne zajednice koje su najviše pogođene migrantskom krizom dobiju podršku u upravljanju migracijama (vozila i oprema za lokalnu policiju, rasvjeta u blizini migrantskih centara, poboljšanje infrastrukture...), ali visina sredstva za ovu namjenu zavise od odluke donatora,“ navodi Kecman. Prihvatni centri U Federaciji BiH, koja broji deset kantona, trenutno djeluje šest prihvatnih centara za migrante. U Kantonu Sarajevo to su Ušivak i Blažuj, a Unsko-sanskom kantonu Borići, Sedra, Miral i Lipa. Prihvatni centar u bivšoj fabrici Bira u Bihaću je zatvoren u septembru, odakle su migranti izmješteni u privremeni prihvatni centar Lipa kojeg je u decembru zahvatio požar. Usprkos pritiscima EU i međunarodne zajednice da se dozvoli povratak migranata u kamp Bira, vlasti USK su se usprotivile i spriječile povratak. Opštinsko vijeće Opštine Konjic 30. decembra, 2020. godine, također je odbilo smještaj oko 700 migranata iz Lipe na lokaciji kasarne u naselju Bradina, nedaleko od Konjica, na jugu BiH. Nakon toga, je donesena odluka da se na parceli pored izgorjelog centra Lipa postave šatori koji bi trebali poslužiti kao privremeni smještaj do potpune izgradnje i opremanja stalnog smještajnog centra za migrante i izbjeglice. Apel za trajno rješenje Iz EU su zatražili od vlasti u BiH da prevaziđu podjele, te da se nađe rješenje za humanitarnu krizu na sjeverozapadu BiH. Evropska komisija upozorila je BiH 15. januara da neriješena situacija migranata može imati utjecaja i na težnje BiH da se pridruži EU. U saopštenju od 12. januara, Amnesty International i nekoliko humanitarnih organizacija pozvali su na pronalaženje trajnog rješenja kako bi se izbjeglo ponavljanje migrantske krize. Jelena Sesar, istraživačica Amnesty International-a, za RSE kaže kako je osnovni problem to što su sredstva EU „osiguravana kao hitna kratkoročna humanitarna pomoć, a da nije bilo nekakvog dijaloga o dugoročnim rješenjima“ kojim bi se osigurao „smještaj na cijelom teritoriju države i puno više solidarnosti entiteta, prvenstveno Republike Srpske, ali i drugih kantona“. „Sve dok političkog dogovora nema, Evropska unija će biti prisiljena da sredstva ulaže u objekte koji su osigurani u posljednjem momentu, a koji ne mogu biti dugotrajno rješenje“, kaže Sesar i dodaje kako je to neprihvatljivo s obzirom da postoje objekti koji su prilagođeni za zimski smještaj u koje su već uložena ogromna sredstva, a u ovom momentu su zatvoreni. „I ovakav sistem gdje Evropska unija ulijeće svaki decembar sa nekom vrstom krizne podrške, a da ne insistira na tome da BiH postigne konkretan napredak po određenim pitanjima vezanim za migracije i azil, a koje su dio pregovora o pridruživanju, potiče određenu neodgovornost organa vlasti“, navodi Sesar. Iako, kako kaže Sesar, „BiH nije odgovorna za situaciju u kojoj se našla, a koja je direktna posljedica migracijske politike Evropske unije, ona, 'ipak, ima odgovornost i obavezu da obezbijedi minimalne garancije onima koji su na njenom teritoriju – adekvatan smještaj, hranu, pristup vodi, sanitaciji, zdravstvu i sl'. „U tom kontekstu nedostaje političke podrške i određene strogoće da se od Bosne i Hercegovine očekuje da u procesu pristupanja ispuni svoje obaveze, ne samo prema domaćim i međunarodnim zakonima, nego i prema pristupnim obavezama, na koje se već obavezala“, kaže Sesar. Ambasadori Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, Eric Nelson i Matthew Field u blogu objavljenom u ponedjeljak, 18. decembra, su pozvali vlasti BiH da koordiniraju „svoj odgovor na migrantsku krizu i pravično podijele odgovornost širom zemlje“.
Procjena je da u okolini Livna, u jugozapadnom dijelu BiH, ima više od 400 divljih konja. Od 2013. livanjski divlji konji zaštićeni su zakonom. O njima brinu planinarsko društvo i Općina Livno.
Saradnja je uvijek dobro došla, ali svakako je najznačajnija ona koja se uspostavlja među komšijama, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Mija Šego, izvršna menadžerica za projekat „Muzejske priče“ ispred Filmskog muzeja „Valter brani Sarajevo“. Kroz projekat „Muzejske priče“ zajednički je djelovalo 11 muzeja iz Bosne i Hercegovine i Srbije. Osim ideje kulturne razmjene i jačanja kulturnih identiteta dvije zemlje, cilj je bio i podrška radu muzeja  prekograničnog područja kao čuvara istorijskog i kulturnog nasljeđa i tradicije. „Naravno da je bilo svojatanja i raznih inicijativa da se kulturna blaga 'razgraniče' tj. podijele po uzoru na političku podjelu zemlje devedesetih. I naravno da su pojedinci zarad svojih ličnih ambicija pokušavali i, vjerovatno, i dan danas pokušavaju iskoristiti kulturu kao sredstvo preko kojeg će ostvariti svoje ciljeve, podjele i udaljavanja. Ali kultura je nešto sasvim drugo. Kultura ukazuje na to da je ljepota i bogatstvo u raznolikosti“, ističe ova mlada umjetnica, govoreći kako se i kroz „Muzejske priče“ pokazalo da kultura ne poznaje granice. RSE: Kako je, zapravo, izgledalo uvezivanje jedanaest muzeja iz Bosne i Hercegovine i Srbije kroz projekat „Muzejske priče“? Šego: Projekat „Muzejske priče“, čija je ukupna vrijednost oko četiri stotine šezdeset hiljada eura, počeo je u martu 2019. godine i trajao je 18 mjeseci. Europska unija je obezbijedila 85 posto sredstava koja su namjenjena za ovaj projekat, a preostali iznos su izdvojili partneri u projektu. U realizaciji projekta su učestvovali Grad Sarajevo i jedanaest institucija kulture iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Cilj projekta je bila prekogranična suradnja, uvezivanje muzeja, povećanje vidljivosti rada muzeja i jačanje pozicije ovih institucija na tržištu kulture i kulturnog turizma. U okviru projekta su realizovana razna gostovanja i izložbe, što je također veoma značajna aktivnost u sklopu ovog projekta kao i izrada zajedničkog kataloga svih jedanaest institucija kulture koje su učestvovale u ovom projektu. Neke institucije su dobile i vrijednu opremu, kvalitetne skenere, što će uveliko doprinijeti digitalizaciji građe, a svi mi koji se bavimo ovim poslom znamo šta predstavlja i koliko je u ovo digitalno vrijeme važna digitalizacija sadržaja i online dostupnost kulturne i arhivske građe. Značajna aktivnost je svakako i kreiranje mobilne aplikacije i audio vodiča gdje posjetioci vrlo jednostavno mogu pronaći sve potrebne informacije o muzeju, kao što su adresa, kontakti, radno vrijeme, cijena ulaznica itd. RSE:  Na koji način je i Muzej „Valter brani Sarajevo“ bio dio projekta i koliko je to prekogranično povezivanje koristilo za rad Muzeja. Šego: Svakako da je iskustvo učešća u projektu „Muzejske priče“ vrlo značajno za Muzej „Valter brani Sarajevo“ u polju promocije i očuvanja kulturnog filmskog blaga i povezivanja muzeja sa obje strane granica. Očekivanja našeg muzeja su da se kroz ovaj projekat uvežemo i sa drugim muzejima i kulturnim institucijama, a sa ciljem razmjene iskustava, organizovanja izložbi i realizacije nekih drugih projekata, aktivnosti i suradnji. Projekat „Muzejske priče“ je od izuzetnog značaja i za jačanje kulturnog identiteta i očuvanje kulturne baštine. Za Muzej „Valter brani Sarajevo“ je značajno i to što smo dobili mobilnu aplikaciju i audio vodič na tri jezika – kineskom, bosanskom i engleskom - koji je trenutno dostupan i to svakako olakšava rad, obogaćuje i upotpunjuje sadržaj muzeja. RSE: Jedna od zanimljivih aktivnosti u projektu jeste povezivanje Muzeja u Prijepolju i Muzeja „Valter brani Sarajevo“. Kroz tu saradnju  predstavljena je i digitalna platforma „Valter od Prijepolja do Sarajeva“. Možete li nam reći o čemu se tu radi? Šego: Tačno. U Muzeju u Prijepolju je predstavljena digitalna platforma „Valter od Prijepolja do Sarajeva“, a povodom obilježavanja 77. godišnjice čuvene Prijepoljske bitke iz Drugog svjetskog rata. Platforma je rezultat suradnje Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine i Muzeja u Prijepolju i ovim putem upućujemo iskrene čestitke kolegama na odlično urađenom poslu. Smatram da je realizacija u ovakvim uvjetima i okolnostima sigurno predstavljala još veći izazov. „Muzejske priče“ i digitalna platforma “Valter od Prijepolja do Sarajeva” pokazali su se kao izvanredna prilika za kulturnu razmjenu koja je unaprijedila i pospješila saradnju između institucija kulture.  RSE: Koliko je Valter danas, kroz ovaj projekat, uspio povezati Sarajevo i Prijepolje? Javnosti je, zapravo, malo poznata činjenica da je Valter rođen u Prijepolju. Šego: Tako je. Vladimir Perić Valter rođen je u Prijepolju. Jedna od aktivnosti u sklopu ovog projekta jeste povezivanje Muzeja u Prijepolju i Muzeja “Valter brani Sarajevo”. To je bila prilika da se široj javnosti ukaže upravo na činjenicu da je sarajevski Valter zapravo rođen u Prijepolju.   Saradnja je uvijek dobro došla, ali svakako je najznačajnija ona koja se uspostavlja među komšijama. Ovaj segment projekta doprinio je kulturi sjećanja i predstavlja važan dio kolektivnog identiteta i Prijepolja i Sarajeva, čija je lozinka „VALTER”. Ispostavilo se da Valter spaja muzeje Prijepolja i Sarajeva. S obzirom na to da je Muzej „Valter brani Sarajevo“ jedna od najmlađih kulturnih institucija u Sarajevu i prvi otvoreni filmski muzej u ovom jugoistočnom dijelu Europe, ovakav vid promocije je vrlo značajan za Muzej „Valter brani Sarajevo“. Mi smo izuzetno zadovoljni našim predstavljanjem, i u Prijepolju, a i ostalim gradovima u Srbiji. RSE: Koliko su protekli ratovi kulturološki udaljili narode jedne od drugih? Može li ih kultura ponovo zbližiti? Šego: Pa znate, muzika nas pokreće, a kultura nas spaja. Ja smatram da su ratovi rezultat loše politike i oni nažalost dugoročno ostavljaju posljedice na sve pa tako i na kulturu. Naravno da je bilo svojatanja i raznih inicijativa da se kulturna blaga „razgraniče“ tj podijele po uzoru na političku podjelu zemlje devedesetih. I naravno da su pojedinci zarad svojih ličnih ambicija pokušavali i vjerovatno i dan danas pokušavaju iskoristiti kulturu kao sredstvo preko kojeg će ostvariti svoje ciljeve, podijele i udaljavanja. Ali kultura je nešto sasvim drugo. Kultura ukazuje na to da je ljepota i bogatstvo u raznolikosti. Kulturna raznolikost je jedno od najvrednijih kulturnih nasljeđa čovječanstva koje, kako bi opstalo, treba čuvati, razvijati i njegovati. Ona je most koji nadilazi sve granice i tako povezuje i zbližava ljude. I upravo je projekat „Muzejske priče“ samo jedan od odličnih primjera kako i na koji način kultura doprinosi i povezuje narode. Za kulturu granice nisu prepreka. Za kulturu granice zapravo i ne postoje. RSE: Koliko je regionalna saradnja bitna za opstanak kulturne scene u regiji, s obzirom na činjenicu da države izdvajaju jako malo finansija za kulturu, i na pandemiju, čije je posljedice najviše osjetila upravo kultura? Šego: Regionalna suradnja je vrlo bitna za opstanak kulturne scene u regiji jer se njome ostvaruje važan doprinos u poticanju kulturne raznolikosti i prekograničnog razumijevanja drugih kultura.  Ovo današnje vrijeme gdje imamo brz porast međunarodnih migracija, ubrzani razvoj digitalnih tehnologija dovodi do pitanja koja je potrebno rješavati međunarodnom suradnjom, razmjenama znanja i iskustava. Veliku ulogu u promicanju te očuvanju kulturne raznolikosti imaju projekti prekograničnih suradnji. Regionalna suradnja je bitna za zaštitu i predstavljanje raznolikosti kulturnih izričaja jer se na taj način stvaraju uvjeti za unapređivanje kultura i njihovo slobodno međusobno djelovanje, naravno na uzajamno koristan način. Tako imamo primjer - potprogram MEDIA - koji je namijenjen europskoj audiovizualnoj industriji, a u njemu sudjeluju 33 zemlje. Potprogram omogućuje podršku europskim filmskim stvaraocima u razvoju novih filmova, traženju partnera te pronalasku publike izvan nacionalnih granica. Njegovim sistemom pružanja financijskih sredstava olakšano je financiranje filmova manjih producentskih kuća, koje se vrlo često susreću s poteškoćama u pronalaženju izvora financiranja. RSE: Ušli smo već u 2021. godinu. Kakva su očekivanja za rad Muzeja “Valter brani Sarajevo”? Postoje li neki planovi, novi projekti? Šego: Što se tiče Muzeja „Valter brani Sarajevo“, mi smo krenuli s tim, i stvarno bilo je interesovanja i publike iz Srbije, iz Kine, stvarno je bila jedna opća euforija muzeja oko cijele te priče. I onda se u jednom momentu desila ta pandemija koja je potpuno zakočila rad Muzeja i sada baš  nekako stagniramo. Ima tu digitalnih varijanti, ali što se tiče neke euforije, turizma, toga nažalost u ovom momentu nema. Nadamo se da će se ovo malo smiriti i da ćemo ponovo moći „zakotrljati“ tu priču i raditi na tome. Ovo sada radimo samo da se na neki način održimo. Što se tiče Muzeja „Valter brani Sarajevo“ i Javnog preduzeća „Filmski centar Sarajevo“, tretnutno je u toku realizacija projekta “Kako čitati film” gdje učenici i svi ostali zainteresovani posjetioci imaju priliku besplatno gledati filmove iz kataloga „Filmskog centra“, nakon čega slijede predavanja i razgovori s predavačem, profesorom i redateljem Farukom Lončarevićem. Naredni mjesec je planirana izložba fotografija sa snimanja najznačajnih filmova bh. kinematografije koja će se u suradnji sa Historijskim muzejom BiH, Kinotekom i Arhivom BiH održati u prostorijama Historijskog Muzeja. Jedan od prioriteta “Filmskog centra” je svakako i digitalizacija filmova iz kataloga i arhiva koji su u procesu proglašenja nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. To su za sada planovi, ali moramo pratiti situaciju i na osnovu toga nekako prilagođavati naše aktivnosti.
Naim Abas jedan je od oko 3.800 migranata iz Pakistana koji borave u Bosni i Hercegovini. Tu je već osam mjeseci i uglavnom je boravio u Sarajevu i Velikoj Kladuši, na zapadu Bosne i Hercegovine. Osam puta, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE), pokušao je preći granicu s Hrvatskom i otići u Italiju. Šest puta uhvatila ga je hrvatska policija, a dva puta slovenska. Želi ići u Španiju, jer tamo ima prijatelja. Naim bi, međutim, mogao biti vraćen u Pakistan, nakon što na snagu stupi Sporazum o readmisiji između Islamske Republike Pakistan i Bosne i Hercegovine, koji podrazumijeva spremnost zemalja da se uključe u međunarodne akcije sprečavanja nelegalne migracije, odnosno vraćanje državljana Pakistana iz BiH u matičnu zemlju. Njime se reguliraju pitanja prihvata vlastitih državljana, državljana trećih država i osoba bez državljanstva koje borave na teritoriji ugovorne strane u suprotnosti s njihovim zakonima. Sporazum je potpisan 4. novembra 2020. godine u Islamabadu, ali do danas nije ratificiran ni u Pakistanu ni u BiH. Bez ratificiranja, Sporazum je nevažeći. Iz Ambasade Pakistana u BiH za RSE kažu kako će Pakistan ratificirati Sporazum nakon što to urade institucije BiH. „Idući korak je ratifikacija. To ona znači da obje zemlje trebaju ozvaničiti ovaj Sporazum. S naše strane to će biti Ministarstvo vanjskih poslova, ali taj dokument svakako treba potpisati predsjednik države, dakle to će učiniti predsjednik Pakistana (Arif Alvi, op. a.)“, kazali su iz Ambasade. Posljednji korak, kažu iz Ambasade, bit će razmjena ratificiranih Sporazuma. Komplicirane i spore procedure u BiH? Za dva i više mjeseca u BiH je proces ratificiranja u fazi čekanja. Komplicirana procedura potpisivanja i ratificiranja međunarodnih sporazuma podrazumijeva učešće i suglasnost nekoliko institucija. Da bi sporazum bio potpisan, najprije je Ministarstvo sigurnosti BiH Vijeću ministara predložilo sporazum, potom je Vijeće dokument uputilo Predsjedništvu BiH koje je dalo suglasnost. U ime BiH, odnosno Vijeća ministara, Sporazum je potpisao ministar sigurnosti Selmo Cikotić, na pakistanskoj strani to je učinio ministar unutrašnjih poslova Ijaz Ahmed Shah. S ministrom sigurnosti u Pakistanu je bio i član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović. O Sporazumu i njegovoj ratifikaciji na sjednici Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH 12. januara 2021., ministra Cikotića pitala je zastupnica Marina Pendeš. Ona se interesovala zašto još uvijek nije u parlamentarnoj proceduri, što je samo jedan od koraka do ratifikacije. Ministar Cikotić je odgovorio da je Sporazum potpisan na osnovu odluke Predsjedništva BiH od 15. oktobra 2020., kao i protokol između Ministarstva sigurnosti BiH i Ministarstva unutrašnjih poslova IR Pakistan. „Ustavni osnov za potpisivanje ovog sporazuma nalazi se u članu 3, stavu 1.a, Ustava BiH, prema kojem je vanjska politika u nadležnosti institucija BiH, i u članu 5, stav 3.d, prema kojem je Predsjedništvo BiH nadležno za vođenje pregovora, zaključivanje međunarodnih sporazuma, otkazivanje sporazuma, kao i ratifikaciju sporazuma, uz saglasnost Parlamentarne skupštine BiH“, kazao je tokom sjednice Doma naroda Cikotić. Dodao je da je postupljeno u skladu sa zakonom, te da je tekst sporazuma najprije u oktobru 2020. dostavljen Vijeću ministara, a po potpisivanju su originalni primjeri sporazuma dostavljeni Ministarstvu vanjskih poslova, s ciljem pokretanja postupka ratifikacije, te pohranjivanja u zbirku međunarodnih sporazuma. „Tekst sporazuma u Domu naroda dobit ćete u sklopu procedure ratifikacije“, kazao je ministar sigurnosti. Ko treba požuriti? Ratificiranje međunarodnih sporazuma u BiH radi Predsjedništvo BiH, ali procedura je nešto složenija od toga. Najprije je, kako je kazao i ministar Cikotić, potpisani Sporazum proslijeđen Ministarstvu vanjskih poslova. Marina Pendeš na odgovor Cikotića je kazala “da je vidljivo da se mi (BiH) bavimo upravljanjem migrantske krize, a ne sprečavanjem ilegalnih migracija“. „Na to treba dati fokus. Hvala ministru što nam je ukazao da Ministarstvo vanjskih poslova, na čelu s Biserom Turković, od 4. novembra do danas nije uputilo prema Parlamentu Sporazum o readmisiji s Pakistanom. Zamolila bih gospođu ministricu da malo požuri“, kazala je Pendeš u Domu naroda. Iz Ministarstvo vanjskih poslova za RSE kažu – oni su svoj dio posla uradili. Ministarstvo je spremilo prijedlog odluke o ratifikaciji Sporazuma o readmisiji između BiH i Pakistana, i to nakon dobivenog mišljenja Ureda za zakonodavstvo Vijeća ministara 29. decembra 2020. godine. Iz ovog Ministarstva su za RSE napisali da je prijedlog odluke upućen u Vijeće ministara 5. januara. „Očekuje se da Vijeće ministara utvrdi prijedlog odluke o ratifikaciji, kako bi predmet bio dostavljen Predsjedništvu Bosne i Hercegovine“, naveli su. Predsjedništvo, potom, utvrđeni prijedlog odluke upućuje u Parlamentarnu skupštinu, najprije u Zastupnički, a onda u Dom naroda. Nakon što oba doma Parlamenta BiH daju suglasnost, predmet se vraća u Predsjedništvo BiH koje donosi odluku o ratifikaciji. Za RSE su iz Generalnog tajništva Vijeća ministara naveli da su zaprimili, 12. januara, Nacrt odluke o ratifikaciji Sporazuma o readmisiji između Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Vlade Islamske Republike Pakistan i Protokol između Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine i Ministarstva unutrašnjih poslova Islamske Republike Pakistan o implementaciji Sporazuma o readmisiji između Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Vlade Islamske Republike Pakistan. „Predlagač materijala je Ministarstvo vanjskih poslova BiH. Materijal je u pripremi za razmatranje na sjednici Vijeća ministara BiH“, naveli su. Iz Tajništva nisu mogli precizirati kad će se prijedlog odluke naći na dnevnom redu Vijeća ministara, te da o tome odlučuje predsjedavajući Zoran Tegeltija. Protokol između dva ministarstva podrazumijeva da su nadležni organi za primanje, podnošenje i obradu zahtjeva za readmisiju, kao i onih za tranzit, Ministarstvo sigurnosti za Bosnu i Hercegovinu i Ministarstvo unutrašnjih poslova za Islamsku Republiku Pakistan. Readmisija i prihvat državljana dviju država, te tranzit stranaca, odvijat će se preko međunarodnih aerodroma u Sarajevu i Islamabadu. Sporazume o readmisiji operativno provodi Služba za poslove sa strancima. Direktor Službe Slobodan Ujić za RSE je ranije kazao da će najteži dio biti utvrđivanje identiteta migranata. „Ti sporazumi u praksi budu primjenjivani samo u situacijama kada imate konkretne materijalne dokaze. Evo, ako pričamo o Pakistanu, morate da imate utvrđen identitet, da se znači radi o državljaninu Pakistana, kroz biometrijske podatke, i da je država potvrdila“, kazao je Ujić. Ujić je rekao i kako državljani Pakistana koji dolaze u Bosnu i Hercegovinu nemaju nikakva identifikaciijska dokumenta. „Znači, morate imati potvrdu od države da se radi o njihovom državljaninu, morate imati potvrdu od države da ona prihvata svog državljanina, i onda tek stupa i ide u realizaciju. To veoma sporo ide, budući da svi ovi državljani Pakistana, koji dolaze u Bosnu i Hercegovinu i koji budu tu, nemaju nikakva identifikacijska dokumenta.“ Repatriranje na dobrovoljnoj osnovi već traje Iz Ureda Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) u Sarajevu za RSE su kazali da će, u suradnji s Ministarstvom sigurnosti BiH, pratiti provedbu navedenog sporazuma „s ciljem pomoći vlastima da što kvalitetnije provode u praksi svoje konvencijske obveze, uključujući poštivanje osnovnih načela konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine“. „Jedno od temeljnih načela za pitanje zaštite izbjeglica je načelo non-refoulement, načelo zabrane protjerivanja ili vraćanja. To načelo štiti one osobe koje su u postupku traženja azila i one koje su dobile status izbjeglice ili međunarodne zaštite u Bosni i Hercegovini od prisilnog vraćanja na bilo koje područje gdje postoji vjerovatnost da bi bili proganjani, mučeni, ubijeni, tj. područjima na kojima ne mogu dobiti zaštitu neke države“, kazali su ranije za RSE iz UNHCR-a u BiH. A dobrovoljnim povratkom državljana Pakistana iz BiH, također, upravlja Služba za poslove za strancima u suradnji s Međunarodnom organizacijom za migracije. Iz Ambasade Pakistana u BiH kažu da je repatriran veliki broj državljana na osnovu dobrovoljnog povratka. „Mi na mjesečnoj bazi repatriramo značajan broj ljudi iz Pakistana. U prošloj godini smo vratili oko 150 državljana uz pomoć IOM-a. Repatrijacija je proces koji traje. Ako usporedimo brojke iz 2019. godine s 2020. – vidimo da je broj ljudi koji žele da se vrate porastao. Sve je više onih koji se dvoume o tome treba li nastaviti putovanje ili se vratiti kući, u svoju zemlju. Posebno kad znaju i da je potpisan Sporazum o readmisiji“, kazali su iz Ambasade Pakistana. Iz Službe za poslove sa strancima za RSE su naveli da su tokom 2020. godine kroz potpomognuti dobrovoljni povratak u zemlju porijekla vraćena 102 državljana Pakistana. Truntno je 27 državljana Pakistana izrazilo želju za dobrovoljnim povratkom u zemlju porijekla i u postupku su pribavljanja neophodne dokumentacije. U 2020. godini Služba za poslove sa strancima registrirala je 16.190 nezakonitih migranata od kojih su 3.872 državljani Pakistana. Prema podacima UNHCR-a, oko 25 posto migranata od oko 6.000 onih koji su smješteni u prihvatne centre u BiH je iz Pakistana. Procjenjuje se da je oko 3.500 hiljade migranata bez ikakvog smještaja u BiH. Sporazum o readmisiji neće se odnositi na tražitelje azila u BiH. Iz UNHCR-a su naveli da je dosad azil zatražilo oko 50 osoba iz Pakistana.
"Bitno je reći da ono što sam tražila i što su mnogi tražili od hrvatskih vlasti jeste da se ispitaju svi ti navodi, da se provedu postupci i da se kazne oni koji vrše nasilje i nasilno protjerivanje migranata na teritorij Bosne i Hercegovine", kaže Dunja Mijatović, povjerenica za ljudska prava Vijeća Evrope, u intervjuu Radiju Slobodna Evropa (RSE). "Za sada nemam nikakve informacije, ali mislim da će to isto biti pitanje i Evropskog suda za ljudska prava i svih ostalih koji prate ovu tematiku, da se vidi da li je i šta je urađeno u proteklom periodu", podvukla je Mijatović. Ona je 11. januara uputila zapažanja Evropskom sudu za ljudska prava u vezi sa slučajevima tri sirijska migranta koji su vraćeni u Bosnu i Hercegovinu iz Hrvatske - bez formalnog azilantskog postupka. Oni su tom sudu podnijeli tužbu zbog "sumnje za nečovječno postupanje". RSE: U Vašim zapažanjima osvrćete se na zlostavljanje i protjerivanje migranata iz Hrvatske. Da li imate podatak koliko je takvih slučajeva? Mijatović: Statistiku ja nemam. Ono što imam, kao povjerenica za ljudska prava Vijeća Evrope, je taj mehanizam da se obratim sudu u svim slučajevima za koje smatram da moje opservacije i neka analiza mogu doprinijeti u boljem poštivanju ljudskih prava u zemljama članicama. U konkretnom slučaju radi se o dokumentovanim slučajevima protjerivanja, tzv. push back-ovima, kako ih popularno zovemo, koji se, nažalost, dešavaju na granicama Evrope. U ovom konkretnom slučaju, dokumentovani slučajevi UNHCR-a, Danskog vijeća za izbjeglice i mnogih drugih organizacija, uključujući i pučku pravobraniteljicu Hrvatske, poslužili su da idem pred sud sa svojim opservacijama. Međutim, ovo nije prvi put da ja to radim, ne samo u slučajevima migracija, nego generalno. I sad je stvarno na sudu da donese odluku i da vidimo na koji način će se riješiti to pitanje, koje je vrlo problematično za ljudska prava i generalno, jer provoditi takvu vrstu nasilja na granicama sa Evropskom unijom, na granici između BiH i Hrvatske, je nešto što je nedopustivo. RSE: Ja ću podsjetiti na te podatke. Prema izvještaju UNHCR-a od januara do septembra 2018. godine Hrvatska je protjerala 2.500 osoba, od kojih 1.500 nije imalo pravo za pristup azilu, a 700 je prijavilo nasilje i krađu od strane policijskih službenika. Imate li u međuvremenu informacije o pomacima, koliko je do sada Hrvatska učinila da preduprijedi nasilje? Mijatović: Za sada nemam. Ja sam se prvi put, 2018. godine, obratila premijeru Plenkoviću, isto tako ministru Božinoviću i upozoravala na ove probleme. Naravno, postojalo je jedno drugo vrijeme, jedan stav da to sve nije tačno, da su to sve izmišljotine nevladinih organizacija. Međutim, ja se ne slažem s tim. Ja sam isto tako i javno rekla više puta, ja govorim s velikom odgovornošću, imam činjenice prije nego što pristupim bilo kojoj tematici kojom se bavim. RSE: Što se Bosne i Hercegovine tiče, porast dolazaka migranata i izbjeglica bilježi se od 2018., nakon što je Mađarska uvela restriktivne mjere na granici sa Srbijom pa se migrantska ruta pomjerila na BiH. To je opteretilo postojeće prihvatne kapacitete, a posebno pokazalo nedostatak koordinacije na različitim nivoima vlasti da se pitanje njihovog smještaja riješi. Kakav je Vaš utisak - da li je ovaj manjak koordinacije istovremeno i manjak političke volje da se problem humanitarnog pitanja riješi? Mijatović: Naravno da jeste. Situacija je ovako složena i sramotna na određeni način zato što ne postoji koordinacija, uz nedostatak, naravno, političke volje koja je primijećena u Bosni i Hercegovini na svim segmentima. Imate dio države koji odbija da primi migrante, bez ikakvog prava. Bosna i Hercegovina je potpisnica konvencija, samim tim i članica Ujedinjenih nacija, članica Vijeća Evrope, niza međunarodnih organizacija. Implementacija je ta koja je bitna, pogotovo ako govorimo o poštivanju ljudskih prava, i činjenici koja je prisutna, mnogi je zaboravljaju – da je Evropska konvencija o ljudskim pravima u Ustavu BiH. Znači, nema niko ekskluzivno pravo na određeni dio teritorije u BiH. Ono što vidimo sada u Bosni i Hercegovini je nefunkcionalnost države, određena ministarstva, u ovom slučaju Ministarstvo sigurnosti i ministar Cikotić, koji zaista pokušava puno da uradi, međutim, ne može to ministarstvo samo da riješi kompletan problem migracija. To je nešto što mora da razmatra i Parlament BiH i Vijeće ministara i ostala ministarstva. Ja se pitam – gdje je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, ako govorimo o kršenjima ljudskih prava u migrantskim kampovima i uopšte? 9.000 migranata trenutno je u Bosni i Hercegovini. Sa tolikim sredstvima koja su utrošena, i mi još uvijek treba da gledamo ljude koji se valjaju u fekalijama i blatu – to je nešto što ja ne mogu da shvatim i nikada neću shvatiti. Ono što treba reći jeste da postoje predivni ljudi u Bosni i Hercegovini, većinom u ruralnim dijelovima, na granici sa Hrvatskom, sa Srbijom, koji sami pomažu migrantima. Ali to se ne vidi. Vide se samo oni koji se skupe da bi rekli mi ne želimo migrante. RSE: Prije nekoliko dana, Žozef Borelj (Josep Borrell), visoki predstavnik Evropske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku je u razgovoru sa predsjedavajućim Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom podsjetio - da je Unija sa više od 88 miliona eura podržala BiH. On je tada pozvao vlasti da otvore migrantske centre i ravnomjernije ih rasporede u cijeloj zemlji, te naveo kako bi neuspjeh mogao imati ozbiljne posljedice po ugled BiH. Dan kasnije, Dodik je rekao kako je Borelju poručio da Republici Srpskoj novac ne treba i da tamo neće biti prihvatnih centara. Kako ocjenjujete takav odgovor kao i to da vlast time dodatno otežava pomoć migrantima?  Mijatović: Ja ne mogu sada komentarisati pismo i odgovore. Ja mogu reći da sam ja u svojem pismu od 7. decembra predsjedavajućem Tegeltiji i ministru Cikotiću upravo uputila poruku o važnosti raspodjele odgovornosti u migrantskoj krizi. Međutim, ja mislim da se na migrantskoj krizi vidi na koji način stvari funkcionišu u Bosni i Hercegovini i zašto ne može da dođe do pomaka, isto tako u poštivanju ljudskih prava. Ne može jedan dio države odlučivati, jer čitava država je članica Vijeća Evrope, ne entiteti, ne kantoni, ne mjesne zajednice. Ne može se Bosna i Hercegovina ponašati u kontekstu brigo moja pređi na drugoga. Mi hoćemo da budemo članica Evropske unije, pa ćemo da uzmemo sve fondove, želimo pristupne projekte, tehničku pomoć, ali, evo baš kad se radi o ovim migrantima, njih ne želimo, pa nećemo ništa uraditi. RSE: Kakva je praksa u zemljama Evropske unije kada je u pitanju prijem migranata? Mijatović: Od Grčke koja ima ogroman broj migaranata, veliki su problemi zato što tu pristižu morem, imate Njemačku koja prima milione konstantno, imate puno skandinavskih zemalja koje primaju djecu bez pratnje, to je veliki problem i u BiH, i svugdje zato što ima veliki broj djece bez pratnje i onda se pokušava naći način da se ta djeca zaštite koliko je moguće. Mnoge zemlje su još uvijek otvorene i imaju procedure za pristup i pokušava se uraditi puno više na pristupu familijama u zemljama, kao što je npr. Grčka, gdje imaju mnogi koji imaju svoje familije u Njemačkoj. Znači, neke države su otvorenije, neke su manje otvorene. Evropska komisija radi na tom aktu koji bi trebao da donese neko poboljšanje. Situacija nije savršena, ali još uvijek ogroman broj ljudi ulazi i dobija zaštitu i mogućnost da započnu neki novi život. RSE: Protiv Bosne i Hercegovine je Evropski sud za ljudska prava donio 395 presuda do 1. decembra 2020. koje nisu provedene – dakle odluke tog suda, vlast se ne poštuje. Da li to znači da ne postoje mehanizmi međunarodne zajednice kojima može natjerati vlasti države, koja je potpisnica svih deklaracija i konvencija o ljudskim pravima, da ih poštuje i provodi presude? Mijatović: To se ne može predstaviti da ne postoje mehanizmi. Mehanizmi postoje, međutim, ono što je bitno da Bosna i Hercegovna, kao i bilo koja druga država, koja je članica međunarodnih organizacija, u ovom konkretnom slučaju, Vijeća Evrope uradi ono što je obećala da će uraditi, a to je da će implementirati. U mnogim državama postoji problem sa implementacijom presuda za ljudska prava i to predstavlja jedan problem za Vijeće Evrope. Između ostalog, Komitet ministara koji ima direktnu ulogu praćenja implementacije presuda Suda za ljudska prava ima i jedan novi mehanizam koji se zove Pravilo 9, gdje mogu da predstavim neku vrstu opservacije u slučaju gdje smatram da je došlo do jako dugog perioda kršenja ljudskih prava i to sam uradila u nekoliko slučajeva koj se tiču nasilja nad ženama i zatvaranja branitelja ljudskih prava u određenim državama članicama. Ono što treba reći jeste da postoje mehanizmi koje Vijeće Evrope nerado počinje, ali je moguće. Na kraju može država biti stavljena u situaciju da nije više članica određenih organizacija radi implementacije, ali to je jedan dug put i vrlo problematičan, politički. Neće niko izvana uraditi nešto prije nego što se Bosna i Hercegovina pokrene u pravcu implementacije ovih presuda. Za to vrijeme, dešava se stagniranje. RSE: Vi se svakodnevno bavite pitanjima kršenja ljudskih prava u svim zemljama članicama Vijeća Evrope, a ima ih 47. Gdje su najveći problemi, koja se ljudska prava najviše krše, i koje zemlje ne poštuju ili najmanje poštuju vaše urgencije? Mijatović: To je vrlo kompleksno pitanje. U svim državama imam otvorena vrata, vrlo konstruktivne razgovore oko tema koje nisu nimalo jednostavne, u nekima kontroverzne. Izazovi su veliki, posebno u vrijeme pandemije. Međutim, ono što mogu primijetiti i što je vrlo problematično za ljudska prava je da u 21.vijeku ponovo imamo problem ako govorio o pravima žena. Tu ne govorim samo o nasilju nad ženama, to je jedna vrlo dobra stvar koju je Bosna i Hercegovina uradila, ratificirala je Istambulsku konvenciju koja je vrlo bitan dokument u cilju borbe nasilja nad ženama. Međutim, govorim o pravima žena generalno i mislim da je to jedna od stvari koja će ostati na listi mojih prioriteta. Isto tako, prava LGBT zajednice, jer je problem što u mnogim državama imamo problematične situacije homofobije. Isto tako mogu reći da je problem sa migracijama jedan od problema koji je prisutan u Evropi. Ono što sam vidjela u posljednje tri godine su socijalna i ekonomska prava, segregacija u školama i to je ono što je bitno za moj mandat i način na koji sam počela raditi je tranziciona pravda, ratni zločini, posebno usvajanje zakona koji će pomoći u istini i pomirenju, a ne da imamo situaciju da u Bosni i Hercegovini još uvijek imamo negatore genocida, imamo situacije gdje djeca uče potpuno drugačije istorije koje nisu zasnovane na činjenicama. Vidjela sam da je u posljednjem izvještaju Human Rights Watcha sa Majkama Srebrenice gdje sam pokušala na određen način da vidim kako se 11.juli može početi obilježavati i na nivou UN i Vijeća Evrope da konačno krenemo putem koji može tvoriti nove avenije za bolje društvo u kome će se odati počast svim žrtvama, ali isto tako obilježiti stvari koje su na tragičan način obilježile 20. vijek. Bez toga nema budućnosti, jer je i to jedan segment poštivanja ljudskih prava koji nije nimalo jednostavan za moj rad, ali je od velike važnosti i nastaviću da se bavim tim zajedno sa nevladinim organizacijama i sa vlastima u BIH, ali i šire.