Kršenja osnovnih epidemioloških preporuka, poput ograničenog broja osoba u zatvorenom prostoru i fizičke distance, zabilježena su na predizbornim skupovima Stranke demokratske akcije (SDA) u Gradačcu i Srebreniku, na sjeveru Bosne i Hercegovine. Ibrahim Zukić, predsjednik SDA Srebrenik, dugogodišnji doktor u Domu zdravlja te opštine, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) da ih je kao organizatore iznenadio veliki broj zainteresovanih simpatizera, koje nisu mogli „kontrolisati“ u Domu kulture. „Ja znam da je reakcija i opravdana, ali jednostavno u tom trenutku ne možeš imati kontrolu. Ne možeš ti sad ne dati, kad svijet navali. Na kraju, ja sam došao pred svršen čin, kad je sve to bilo puno“, navodi Zukić. Kakva su pravila? Krizni štab Ministarstva zdravstva Federacije Bosne i Hercegovine 7. augusta je donio naredbu prema kojoj je dozvoljeno ne više od 50 ljudi u zatvorenom i ne više od 100 ljudi na otvorenom prostoru. Iz Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva apelovali su 21. oktobra na političke stranke da u predizbornoj kampanji smanje fizičke kontakte ljudi, odnosno da ne održavaju skupove, nego da svoju predizborne aktivnosti održavaju online ili drugih komunikacijskih kanala kao što su TV, internet, plakati, printani materijali. Zbog skupova u Srebreniku je reagovala inspekcija, tvrdi Zukić, ali za sada nema sankcija. Šta se desilo u Gradačcu? Sankcija nije bilo ni nakon predizbornog skupa ove stranke u Gradačcu, potvrdili su za Radio Slobodna Evropa iz gradskog odbora SDA. Čelnici i simpatizeri stranke u Gradačcu su se okupili u jednom ugostiteljskom objektu, gdje je uz prisustvo premijera Federacije BiH, Fadila Novalića, koji je prebolovao korona virus, obilježen početak predizborne kampanje. Elvedin Hrnčić, predsjednik gradskog odbora SDA Gradačac, kaže da su se trudili ispoštovati sve preporuke epidemiologa, ali da ni u ovom slučaju nisu mogli spriječiti veći broj simpatizera da uđu na skup. „Učesnici su dobili maske, dezinfikovane su im ruke i obuća, svima je izmjerena temperatura sa bezkontaktnim toplomjerima, tako da smo mi poduzeli sve ono što je krizni štab propisao kada su u pitanju organizovani skupovi, osim naravno što nismo mogli ispoštovati tu socijalnu distancu zbog broja posjetilaca“, tvrdi Hrnčić Ko kontroliše provođenje mjera? Iz Federalne uprave za inspekcijske poslove rečeno je za Radio Slobodna Evropa da provođenje epidemioloških mjera tokom kampanje za lokalne izbore nadgledaju kantonalni inspekcijski organi. „Mi smo njima podrška. Postoje kantonalni krizni planovi koji su u okvirima federalnog kriznog plana nešto restriktivniji“, rekao je Anis Ajdinović, direktor Federalne uprave za inspekcijske poslove. Da postoje izuzeci u pridržavanju mjera, pokazuje i odluka Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva koje je donijelo 16. oktobra naredbu kojom se dozvoljava održavanje sjednica i radnih tijela Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH). "Izuzeto od naredbe kojom je utvrđeno da je u zatvorenom prostoru dozvoljeno okupljanje ne više od 50 osoba, dozvoljava se održavanje sjednica i radnih tijela Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, uz poštivanje higijensko-epidemioloških preporuka", navodi se u saopštenju Kriznog štaba. Odluka je donesena nakon što je kantonalna inspekcija Sarajevo prekinula zasijedanje Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH, jer se u sarajevskom hotelu u kojem je održavana, okupilo više od 30 ljudi koliko je dopušteno odlukom Kriznog štaba. „Trebalo bi tako da bude i na drugim nivoima vlasti, da se inspekcija ne boji političara, a evo, vidimo da je to slučaj. Zakoni ne važe za sve, već ima i onih koji su iznad zakona, i to je ono što je kod nas konstanta“, smatra politička analitičarka Ivana Marić. Kakva je situacija u drugom bh. entitetu? Krizni štab Republike Srpske u nedjelju, 25. oktobra, preporučio je političkim partijama da ne održavaju skupove do 1. novembra. Neke političke partije, poput Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), Nezavisnog bloka i Socijaldemokratske partije (SDP) su zvanično odlučile otkazati sve predizborne skupove. Predstavnici Stranke demokratske akcije iz Gradačca i Srebrenika kažu da će se u narednom periodu pridržavati svih epidemioloških mjera i više bazirati na online kampanju. Kakvu poruku stranke šalju? Politički analitičar Adnan Huskić navodi da je nepoštivanje mjera političkih stranaka loša poruka. „To je prihvatljivi obrazac ponašanja. I oni ljudi koji su se kolebali, vezano za ove blage mjere, a to je nošenje maske, zabrana okupljanja većeg broja ljudi, mislim da je potpuno jasno da će to ljudi odbaciti. Ako stranke odbacuju struku, a na ovaj način definitivno odbacuju struku, ne znam šta očekivati onda od šire populacije, šta očekivati od naroda nego da mi nastavi pričati o 5G, Bill Gatesu, kako ovo nije bolest i kako je to pravljeno iz ne znam ni ja kog razloga“, kaže Huskić. Izborna kampanja za lokalne izbore u Bosni i Hercegovini počela je u 16. oktobra, i trajaće do dana izborne šutnje, 14. novembra 2020. Pred zvanični početak kampanje predsjednik Centralne izborne komisije (CIK) BiH Željko Bakalar je naglasio da su nadležna gradska i opštinska tijela u BiH dužna osigurati ravnopravan tretman političkim strankama, koalicijama, listama nezavisnih kandidata i nezavisnim kandidarima, pozivajući političke subjekte da se pridržavaju mjera i preporuka epidemioloških službi.
Bosna i Hercegovine povrijedila je nekoliko odredbi Bernske konvencije za zaštitu europskih divljih vrsta i prirodnih staništa zbog davanja dozvole za hidroelektranu Ulog i mini hidroelektrane „Gornja Neretva“, u Hercegovini. Ovo se navodi u zvaničnoj žalbi organizacija za zaštitu životne sredine koje su podnijele žalbu protiv Bosne i Hercegovine Sekretarijatu Bernske konvencije o zaštiti evropskih divljih životinja i prirodnih staništa pri Vijeću Europe. Planirani projekti na tom području su hidroelektrana Ulog od 35 MW i sistem od sedam manjih hidroelektrana, koje čine hidroenergetski sistem Gornja Neretva. Dozvolu za gradnju hidroelektrana je dalo Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (RS). Za Radio Slobodna Evropa (RSE) iz ovog ministarstva kažu 'da je sve urađeno kako je propisano Zakonom o zaštiti životne sredine, te da ne mogu komentirati navode žalbe Sekretarijatu Bernske konvencije do okončanja sudskog spora'. Centar za životnu sredinu iz Banjaluke podnio je upravni spor protiv ovog ministarstva, u maju ove godine, zbog odluke ove institucije da za prvu fazu projekta HES Gornja Neretva nije potrebna procjena utjecaja na životnu sredinu. „Ministarstvo će, u svakom slučaju, ispuniti obaveze koje proisteknu iz postupaka pred međunarodnim subjektima“, naveli su u odgovoru za RSE iz Ministarstva. Kako navode predstavnici organizacija, hidroelektrane će pretvoriti dio rijeke od oko 30 kilometara u niz brana. Kinezi odustali od kreditiranja hidroektrane Ulog Vlada Republike Srpske dodijelila je dozvolu za gradnju HE Ulog. Koncesiju na 30 godina za gradnju je dobila firma “EFT”, čiji je vlasnik Vuk Hamović, najveći trgovac električnom energijom u regiji, koji ima dvije kompanije u Republici Srpskoj. EFT-ova hidroelektrana Ulog od 35 MW, s branom visokom 53 metra i izvodnim tunelom od 2,7 km, najudaljenija je nizvodno od planiranih elektrana na Neretvi. Trenutno je u fazi preliminarnih radova, a glavni dobavljač je kineski Sinohydro. Pripremni radovi na HE Ulog počeli su u ljeto 2020. godine. Ugovor za projektiranje, isporuku i izgradnju hidroelektrane Ulog snage 35 MW, između EFT HE Ulog d.o.o. i kineske kompanije Sinohydro Corporation Limited, stupio je na snagu 20. decembra 2019. godine. „Planirano je da građevinski radovi započnu u drugom kvartalu 2020. godine, nakon provedene mobilizacije izvođača na gradilište. Rok za završetak izgradnje HE Ulog je 42 meseca“, navode iz kompanije EFT. Nadzor nad izgradnjom HE Ulog povjeren je firmi Stucky Balkans, članici švicarske Grüner grupe. Ukupna investicija projekta iznosi 150 miliona maraka (75 miliona eura). Radovi na Ulogu započeli su 2013. godine, ali u junu te godine dogodila su se dva smrtna slučaja i radovi su prestali. No, 2017. godine projekt je redizajniran s branom nešto dalje nizvodno. Sredstva za gradnju Uloga najprije su bila planirana kreditom Kineske razvojne banke. U izvještaju Komisije za koncesiju Republike Srpske za 2018. godinu navedeno je da „ su pregovori s kreditorima za pribavljanje sredstava u odmakloj fazi, međutim, pregovori s kineskim kreditorom su složeni i traju duže od očekivanog. Intenzivni pregovori vode se s kineskom razvojnom bankom CDB uz kinesku agenciju za osiguranje kredita China Export & Credit Insurance Corporation“. U izvještaju Komisije za 2019. godinu, koji još nije usvojen u Narodnoj skupštini RS-a, navodi se da je koncesija EFT-u produžena na period od 50 godina. Dodatno je navedeno da su „nakon zastoja, projektne aktivnosti nastavljene do kraja 2019. godine“. „Pregovori s kreditorima, kineskom razvojnom bankom CDB za pribavljenje financijskih sredstava nisu dale rezultate, te je koncesionar angažirao vlastita financijska sredstva za nastavak i intenziviranje gradnje objekta. Zaključno sa 31.decembrom 2019. godine, u projekt HE Ulog je uloženo 23,2 miliona eura“, navedeno je u još neusvojenom izvještaju. Iz EFT-a su za RSE potvrdili da „nije postignut dogovor o financiranju projekta s financijskim institucijama iz NR Kine“. „Radovi na izgradnji HE Ulog se finansiraju iz sopstvenih sredstava EFT grupe“, napisali su u odgovoru iz EFT-a. Da li su ugrožene biljne i životinjske vrste? Za hidroelektranu Ulog u žalbi je navedeno da projekt smješten u blizini centra kandidata za „emerald područje u gornjem toku Neretve, a da su planirane mini hidroelektrane „Gornja Neretva“ bukvalno smještene unutar tog područja. Emerald područja su ona mjesta koja su značajna za zaštitu i očuvanje divljih biljnih i životinjskih vrsta i njihovih staništa. Dok iz organizacija za zaštitu okoliša tvrde da će brojne biljne i životinjske vrste biti ugrožene gradnjom hidroelektrana, investitor EFT HE Ulog kaže da „neki navodi iz žalbe nisu tačni“. „HE Ulog je projektovana uz poštovanje standarda i propisa EU, BiH i RS tako da mnogi navodi iz žalbe koju pominjete nisu tačni. Podsećamo da jednoj od najsiromašnijih opština u BiH, projekat HE Ulog donosi preko potrebna radna mesta i dugoročne prihode za opštinu“, odgovorili su za RSE iz kompanije EFT. U žalbi organizacija – Centar za životnu sredinu, Aarhus centar Sarajevo, Riverwatch, Euronatur, ClientEarth i CEE Bankwatch mreža – navodi se da institucije BiH i RS-a nisu uspjele dobiti odgovarajuće informacije o projektima i provesti analizu na temelju svih prikupljenih informacija. „Stoga vlasti nisu procijenile utjecaj projekata na područje smaragda kandidata i nisu poduzele potrebne mjere zaštite i očuvanja kako bi održale ekološki značaj područja 'emerald područja'. Procjene utjecaja na životnu sredinu urađene za te projekte identificirale su nekoliko značajnih vrsta prisutnih u blizini lokacije hidroelektrana, ali je ipak zaključeno da projekti mogu ići u realizaciju. Iako je područje neadekvatno istraženo, poznato je da su prisutne rijetke vrste, uključujući medvjede, vukove, vidre i rakove, kao i određenu vrstu pastrmke“, navode iz organizacija. Istovremeno, Pippa Gallop, savjetnica za energiju za jugoistočnu Evropu, iz organizacija Bankwatch, kaže za RSE kako je 'ministarstvo odgovorno za to da zaštiti ta područja i u isto vrijeme da dozvolu za gradnju'. „Ono što vidimo u praksi jeste da im je mnogo važnija izgradnja nego ekologija, nažalost“, kaže Pippa Gallop. U žalbi Bernskoj konvenciji organizacije napominju da je Zavod za zaštitu kulturno-istorijske i prirodne baštine Republike Srpske izrazio prigovor na planirani projekt minihidroelektrana Gornje Neretve i naglasio da će izgradnja biljaka utjecati na rijetke, endemske i reliktne vrste flore i faune. „Prema mišljenju Instituta, izgradnja malih hidroelektrana na ovom mjestu imala bi negativan utjecaj na postavljanje zaštićenih područja, što je od značaja za državu/entitet. Institut je naglasio nedostatak kumulativne procjene utjecaja i primijetio nedostatak procjene utjecaja na reobionte, na koje će utjecati promjene vodnog režima, a time i nedostatak propisanih mjera ublažavanja za ove vrste koje su važna karika u prehrambenih lanaca i daju osnovu za funkcioniranje cjelokupnog ekosustava“, navodi se u žalbi koju je RSE dobio na uvid. Za Pippu Gallop iz Bankwatcha odustajanje kineske banke je „zanimljiv signal“. „Kakav je to projekt koji kineska banka ne želi financirati. To mi zvuči zaista zastrašujuće. Kad su u neki projekt uključene kineske firme, obično se uključi i Kineska razvojna banka. Uglavnom uvijek. U ovoj regiji imamo nekoliko primjera – autoput u Crnoj Gori, Blok 7 termoelektrane u Tuzli. Zatim Termoelektrana Stanari za koju je isti investitor EFT. Oni su već s kineskom bankom razvijali projekt Stanari. I sad, nešto se dogodilo i kineska banka ne želi financirati Ulog“, kaže Gallop dodavši da je mogući razlog „nesreća s pogibijom radnika iz 2013. godine“. Koji su mogući ishodi nakon žalbe? Od Sekretarijata Bernske konvencije nevladine organizacije očekuju dogovor kako Bosna i Hercegovina treba postupiti u ovom slučaju. Nina Kreševljaković, pravna savjetnica iz Aarhus centru BiH, nevladine organizacije koja se bavi nformisanjem i učešćem javnosti u oblasti životne sredine/okoliša za RSE kaže da za institucije BiH postoji obaveza da postupi „po tim preporukama“. „Bosna i Hercegovina je potpisnica konvencije, onda svakako postoji obaveza da se postupi u skladu s tim“, naglašava Kreševljaković. I Pippa Gallop objašnjava da Bernska konvencija nema nadležnost da izda kazne za zemlje koje krše konvencije. „Ali vidjeli smo na drugim slučajevima npr. u Makedoniji su bile planirane svije velike elektrane i neke manje elektrane u nacionalnom parku Mavrovo (gdje je Europska razvojna banka odustala od izgradnje hidroelektrana op. a). To je jedan od oblika pritisaka. Vlade moraju opravdavati što rade. Europska konvencija će doći sa svojim mišljenjem šta treba raditi, šta ne. Tako da, žalba neće sama po sebi zaustaviti projekt, ali paralelno idu sudski postupci na nacionalnom nivou, imamo žalbu Energetskoj zajednici u Beču. Sa svih strana zajedno nadamo se da se projekti neće desiti“, kaže Gallop koja smatra da „definitivno ima prostora da se projekti zaustave“. U žalbi Bernskoj konvenciji navedeno je da, „iako postoje neke praznine u znanju o hidrologiji, geomorfologiji, ekologiji i biološkoj raznolikosti područja, ograničeni dostupni podaci ukazuju da područje Gornje Neretve predstavlja glavno žarište biološke raznolikosti u zemlji. Prema dostupnim podacima u žalbi upućenoj Bernskoj konvenciji, više od stotinu biljnih i životinjskih vrsta bilo bi pogođeno gradnjom hidroelektrane Ulog i sedam malih hidroelektrana u gornjem toku Neretve. U žalbi je naglašeno da utjecaj hidroelektrana, bez obzira na njihovu veličinu, vrlo često nije ograničen na lokalnu razinu, a zbog njihove kumulativne prirode mogu se osjetiti na većim dijelovima ili čak u cijelosti riječnog sliva.
Zakon o mladima Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) usvojen je prije deset godina i mi se jako često na terenu susrećemo sa situacijom u kojoj mladi apsolutno ne znaju da Zakon kao takav postoji, čak i u komunikaciji s institucijama vlasti znamo doći u situaciju da je Zakon nepoznanica, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) predsjednica Vijeća mladih FBiH, Asja Dizdarević. Iako je Odlukom Vijeća ministara BiH iz 2004.godine uspostavljena Komisija za koordinaciju pitanja mladih BiH, ona od 2016. godine ne funkcioniše. Trenutno se tri krovne organizacije mladih u BiH- Vijeće mladih FBiH, Omladinski savjet Republike Srpske i Vijećem mladih Brčko Distrikta, udružuju kako bi ponovo pokrenuli rad Komisije. Pored toga, tri krovne organizacije mladih u BiH provode kampanju, kojoj je cilj podsjetiti mlade političare da u svoje planove stave mlade ljude, da na najvažnije dijelove postave pitanja koja su od važnosti za mlade ljude u čitavoj Bosni i Hercegovini. RSE: Vijeće mladih Federacije BiH iniciralo je osnivanje Savjeta za mlade pri Vladi Federacije. Odakle takva inicijativa i zbog čega je ona potrebna? Dizdarević: Vijeće mladih FBiH ove godine krenulo je, reći ću slobodno, intenzivnu zagovaračku inicijativu. Zakon o mladima u Federaciji još 2010. godine predvidio je tijelo gdje mladi mogu ravnopravno sa donosiocima odluka da predlažu nove politike i vrše nadzor nad postojećim i direktno na taj način da poboljšavaju kvalitet života svake mlade osobe. Upravo to tijelo se naziva Savjet za mlade pri Federaciji BiH. U principu je zamišljen kao međuresorno radno tijelo Vlade, čiji je glavni zadatak koordinacija i usaglašavanje politika prema mladima i vršenje nadzora nad implementacijom Zakona o mladima koji je usvojen još 2010. godine. Kada dođemo do tog svečanog čina osnivanja Savjeta za mlade, kada se ono formira, mladi će činiti minimalno 50 posto ovog tijela, a pored mladih u Savjetu za mlade aktivno će učestvovati i predstavnici ministarstava u sastavu Vlade FBiH. Ono što je za nas definitivno važna informacija jeste da smo do sada dobili pismenu podršku osam ministarstava za osnivanje ovog tijela. O mladima na Balkanu, njihovim željama, težnjama i problemima slušajte u podcastu RSE Glasom mladih RSE: Šta bi to značilo za mlade? Da li bi oni na taj način imali direktniju vezu sa vlastima u Federaciji? Dizdarević: Mladi bi direktno sjedili sa donosiocima odluka i direktno prema njima adresirali probleme i poteškoće s kojima se oni susreću i zajedno s njima, za istim stolom, diskutovali o potencijalnim rješenjima, donosili određene zaključke i inicijative. Definitivno ovo tijelo, kao međuresorno radno tijelo, može biti odličan mehanizam za uspostavljanje kvalitetnijeg ali i konkretnijeg dijaloga između vlasti i mladih. RSE: Vijeće ministara BiH još 2004. godine uspostavilo je Komisiju za koordinaciju pitanja mladih Bosne i Hercegovine, kao stalno tijelo Vijeća ministara. Šta je s tom komisijom? Negdje tamo tražite i ponovno uspostavljanje te komisije. Dizdarević: Komisija za koordinaciju pitanja mladih prestala je sa svojim djelovanjem 2016. godine, a trenutno, mi ćemo iz Federacije, u saradnji sa ostala dva krovna tijela za mlade u Bosni i Hercegovini, odnosno Omladinskim savjetom Republike Srpske i Vijećem mladih Brčko Distrikta, voditi zagovaračku inicijativu ponovnog djelovanja komisije za koordinaciju pitanja mladih. Ono što je također dobro jeste da smo mi bili na sastanku s ministricom i naišli smo zaista na otvorenost Ministarstva civilnih poslova u smislu da se krene u proces formiranja komisije za koordinaciju pitanja mladih u Bosni i Hercegovini. Mi smo trenutno u fazi da zajedno sa Ministarstvom i svim ključnim akterima radimo na svim koracima koji bi trebali da dovedu do formiranja ove komisije. Vjerujemo da ćemo do kraja godine imati komisiju, koja će, u krajnjoj liniji imati ulogu da doprinosi boljem položaju mladih u Bosni i Hercegovini kroz mnogo jaču međusektorsku saradnju, kao i koordinaciju po pitanju svega onoga što se na polju omladinskih politika trenutno implementira u Bosni i Hercegovini. RSE: Vi predstavljate krovnu organizaciju mladih u Federaciji. Koliko se poštuje i implementira Zakon o mladima u Federaciji BiH, koji je donesen prije deset godina? Da li bi trebao raditi neke izmjene ili dopune, shodno potrebama mladih? Dizdarević: Zakon o mladima FBiH usvojen je tačno prije deset godina i mi se jako često na terenu susrećemo sa situacijom u kojoj mladi apsolutno ne znaju da Zakon o mladima kao takav postoji, čak i u komunikaciji s institucijama vlasti znamo doći u situaciju da je Zakon nepoznanica. Iz tog razloga Vijeće mladih Federacije 2019. godine odlučilo je da krene u jednu zaista kompleksnu analizu implementacije Zakona o mladima Federacije BiH. Mi smo to radili na lokalnom i na kantonalnom nivou i mogu Vam reći da podaci koje smo dobili nisu toliko ohrabrujući, pogotovo ne za mlade u Federaciji. Ja ću Vam spomenuti neke ključne segmente ove analize. Inače, Zakon o mladima, konkretno član 14 tog zakona, govori o nizu mjera koje su vlasti dužne osigurati na polju rada sa mladim ljudima. Jedna od tih mjera je uspostavljanje uloge službenika, službenice za mlade. U Federaciji, u 45 opština, odnosno gradova, imamo uspostavljenu funkciju službenika za mlade, a samo 16 od tih 45 ima sertifikat koji je priznat od nadležnog ministarstva i zaista ima znanja i kompetencije da radi sa mladim ljudima na području određene lokalne zajednice. Samo 37 službenika odnosno službenice za mlade vode registar omladinskih udruženja, koji su također obaveze definisane zakonom o mladima. Strategija za mlade je jako važan institucionalni dokument, koji bi svaka lokalna zajednica ili kanton trebali da izrade, međutim, imamo ih ukupno 13 u čitavoj Federaciji, tako da recimo Tuzla, Sarajevo, Vogošča, Goražde, Vitez, Zavidovići, Žepče imaju strategije prema mladima, a nažalost, ovaj uzorak koji smo mi imali o ostatku od 51 lokalne zajednice nemaju strategije prema mladim ljudima. Što se tiče izdvajanja u budžetima za Vijeće mladih, samo deset lokalnih zajednica izdvaja finansijska sredstva u tekućem budžetu i samo deset lokalnih zajednica je osiguralo da Vijeće mladih imaju prostor za rad. Detaljnu analizu implementacije Zakona o mladima svi zainteresovani mogu pronaći na našoj stranici www.vijecemladih.ba i tamo mogu da pronađu niz podataka i informacija o ostalim mehanizmima, poput prostora za mlade, budžetskih izdvajanja za mlade ljude, komisije za pitanja mladih, jako važan segment koji govori o tome da predstavnici mladih moraju sjediti u komisijama za mlade i na taj način direktno učestvovati u procesu donošenja određenih odluka. Ove komisije postoje u 48 lokalnih zajednica i samo u devet zajednica gdje postoje komisije za mlade su u rad uključeni predstavnici Vijeća mladih. Ja ohrabrujem mlade ljude da pogledaju ovu analizu i da se interesuju koje od mjera su implementirane u njihovim lokalnim zajednicama, a gdje možda oni, kao neformalne grupe ili omladinske organizacije mogu zagovarati bolje uslove života mladih ljudi. RSE: Kada smo spomenuli lokalne zajednice, pred građanima Bosne i Hercegovine su lokalni izbori koji se održavaju 15. novembra, možda najbitniji za mlade, jer tada imaju priliku da u svojim lokalnim zajednicama naprave promjene. Međutim, godinama je odziv mladih mali na izborima. Dizdarević: Upravo zato što nam uskoro dolaze lokalni izbori, mi smo odlučili da u partnerstvu s ostala dva krovna tijela za mlade u Bosni i Hercegovini provodimo jednu kampanju, koja će imati za cilj da podsjetimo mlade političare da u svoje planove stave mlade ljude, da na najvažnije dijelove postave pitanja koja su od važnosti za mlade ljude u čitavoj Bosni i Hercegovini. Iz tog razloga smo 15. oktobra održali prvu pres-konferenciju, u Brčkom, gdje smo zvanično i krenuli s ovom kampanjom, kroz koju ćemo nizom različitih saopštenja da informišemo mlade političare ali i medije koje su mogućnosti koje mladi političari, nakon što sutra dobiju priliku da sjede u gradskim i opštinskim vijećima, mogu zagovarati za bolji položaj mladih. Prostora je mnogo, prilika također postoji mnogo. Ono što mi iznosimo kao relevantan podatak jeste da je izlaznost mladih ljudi nešto malo niža od generalne izlaznosti građana, tako da mladi ljudi izlaze na izbore i mi očekujemo da mladi ljudi i ove godine izađu na izbore i daju svoj glas. Ali, sada je ovdje zaista veliki zadatak na mladim političarima da osmisle planove i aktivnosti koji će zaista doprinijeti što manjem odlivu mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine. A svi smo svjesni da je toga svakodnevno sve više. Mladi o mladima u TV serijalu Perspektiva RSE: Koja su to pitanja koja su nekako najbitnija za mlade? Kakvim ocjenjujete generalno položaj mladih u Bosni i Hercegovini? Kako ih spriječiti da napuštaju Bosnu i Hercegovinu? Dizdarević: Nekako je odgovornost u kreiranju boljeg i kvalitetnijeg životnog ambijenta je podjednako, kako na mladim ljudima, tako i na donosiocima odluka. Ono što mi u Vijeću mladih konstantno promovišemo, jeste da se mladi pitaju za mišljenje, odnosno da se odluke koje su vezane za mlade ljude nikako ne smiju donositi bez njih, nego da oni moraju ravnopravno sjesti s donosiocima odluka i adresirati svoje probleme i potrebe. S tim u vezi, ono što institucije vlasti mogu vrlo jednostavno uraditi jeste da uključe mlade u komisije prema mladima, to je ono što im je prvenstveno osigurano Zakonom o mladima, a pored toga, lokalne i kantonalne vlasti jako često formiraju različite i komisije i radna tijela, gdje se direktno ili indirektno bavi tematikom ili problematikom mladih ljudi. Tako da je i tu prilika da sjede mlade osobe. Strategije prema mladima su obično dokumenti gdje vlasti pokazuju zaista interesovanje da se bave pitanjima mladih. Onaj podatak da samo 13 lokalnih zajednica u Federaciji ima svoje lokalne strategije prema mladima je zaista poražavajući. Upravo on govori koliko su vlasti naklonjene mladim ljudima i koliko oni ustvari žele sistemski da se bore protiv odlaska mladih. Na mladima je da aktivno učestvuju u životu lokalne zajednice, da se nekako neformalno organizuju, da se organizuju kroz omladinske organizacije, da svojim inicijativama, proaktivnošću, interesovanjem, ja bih rekla svakodnevnim učenjem i jačanjem svojih vještina i kompetencija zaista budu mladi ljudi koji mogu donijeti neke važne odluke, a s druge strane kreirati kvalitetnije i izgraditi bolje društvo u kojem živimo.
U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa (RSE) vođena je polemika o tome kakav je odnos Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini (BiH). Sagovornici su bili Sead Turčalo, profesor i dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, i Miloš Šolaja, profesor Fakulteta političkih nauka u Banjaluci. Bilo je riječi o tome zašto u posljednje vrijeme rukovodstva Hrvatske i Srbije pozivaju u Zagreb i Beograd bosanskohercegovačke nacionalne lidere zaobilazeći legitimne državne organe Bosne i Hercegovine, da li je slučajnost što su pozivi Miloradu Dodiku da dođe u Zagreb i Draganu Čoviću da ide u Beograd uslijedili neposredno jedan nakon drugog, zašto je Aleksandar Vučić preskočio Bakira Izetbegovića kada je na takozvani razgovor prijatelja pozvao Dodika i Čovića, da li Beograd i Zagreb oživljavaju tezu iz devedesetih o dogovoru naroda koja je podrazumijevala teritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine, da li su Dejtonski sporazum potpisali predstavnici naroda ili predstavnici države Bosne i Hercegovine, da li se na osnovu postupaka rukovodstava Srbije i Hrvatske stiče utisak da oni gledaju na Republiku Srpsku i na Zapadnu Hercegovinu kao na dijelove Srbije i Hrvatske, kao i o tome da li posljednji potezi Beograda i Zagreba reafirmišu duh Karađorđeva. Omer Karabeg: U posljednje vrijeme uvodi se praksa pozivanja bosanskohercegovačkih nacionalnih lidera u Zagreb i Beograd. Tako je Dodik bio pozvan u Zagreb na sastanak sa predsjednikom Milanovićem i premijerom Plenkovićem, a Čović i Dodik u Beograd na sastanak sa predsjednikom Vučićem. Kako tumačite te pozive? Sead Turčalo: U značajnom dijelu Bosne i Hercegovine ti susreti bude reminiscencije na ono što se događalo na početku devedesetih. To, svakako, ostavlja prostor za različite negativne interpretacije. S druge strane, već duže vrijeme se dešava da se razgovori među državama regije sve više pokušavaju reducirati na dijaloge u kojima se politički predstavnici Bosne i Hercegovine tretiraju kao etnički predstavnici. Miloš Šolaja: Činjenica je da su nedavni susreti u Zagrebu i Beogradu izašli izvan okvira standardnih međudržavnih i diplomatskih formata i da predstavljaju relativno noviju praksu. Ne samo u Bosni i Hercegovini nego generalno u regionu Jugoistočne Evrope. Međutim, isto tako je činjenica da oni koji sjede u institucijama Bosne i Hercegovine često nisu stvarni nosioci političke moći i ne mogu da odgovore zahtjevima koji se postavljaju pred političke lidere. Stvarni nosioci političke moći u Bosni i Hercegovini su lideri tri konstitutivna naroda, pa su rukovodstva i u Zagrebu i u Beogradu odlučila da razgovaraju sa onima koji imaju tu moć. Prava adresa Omer Karabeg: Poziv Dodiku da dođe u Zagreb i poziv Čoviću da ide na sastanak u Beograd uslijedili su jedan nakon drugog u vrlo kratkom roku. Da li je to indikativno? Sead Turčalo: Ovi pozivi bude sumnju da se radi o nekoj vrsti koordiniranog djelovanja, a s druge strane, kao što sam već rekao, podsjećaju na neka istorijska iskustva. To je ojačalo strah u značajnom dijelu javnosti Bosne i Hercegovine da se na udruženi način pokušava dovesti u pitanje institucionalni sistem Bosne i Hercegovine kako bi se pokazalo da ništa nije moguće riješiti sve dok ne budemo imali završen proces etnoteritorijalizacije, to jeste dok se ne stvori još jedan etnički entitet. Cilj je da se Bosna i Hercegovina pretvori u državu u kojoj sve etničke zajednice imaju svoju i izvršnu, i zakonodavnu, i sudsku vlast. Tako se tumače sastanci koji se organiziraju izvan institucionalnog okvira Bosne i Hercegovine jer se na njih ne pozivaju ljudi koji predstavljaju ovu državu. Miloš Šolaja:Ko su akteri u Bosni i Hercegovini koji mogu da obećaju da će nešto uraditi i imaju moć da ispune to obećanje? Budimo iskreni, ovo sadašnje Predsjedništvo sa Željkom Komšićem i Šefikom Džaferovićem nije institucija koja može nešto da obeća. Mnogo puta se išlo u Brisel, mnogo puta je bilo riječi o evropskim integracijama, ali taj sastav Predsjedništva nije bio u stanju da obeća bilo kakve procese, bilo kakve promjene, bilo šta. Posebno Željko Komšić koji nema legitimitet kod Hrvata, a oni su kao kolektivitet konstituent Bosne i Hercegovine. A što se tiče sastanaka sa predstavnicima naroda, nije to praksa koju su uveli Hrvatska i Srbija. Podsjetio bih da je Oli Ren, koji je bio komesar za proširenje Evropske unije, mnogo puta vodio razgovore sa predstavnicima šestorke. A šestorku su sačinjavala po dva predstavnika političkih partija iz sva tri konstitutivna naroda. Omer Karabeg: Gospodine Turčalo, mislite li da sadašnje Predsjedništvo zbog svog sastava nije prava adresa sa kojom mogu razgovarati Zagreb i Beograd? Sead Turčalo: Ne mislim tako. Gospodin Šolaja kaže da spoljni akteri žele da razgovaraju sa nekim ko može nešto obećati i to obećanje ispuniti. Međutim, prethodnih godina smo se uvjerili da obećanja lidera političkih opcija, koje na izborima dobijaju najviše glasova, nisu baš kredibilna. Ja afirmiram razgovor sa institucijama. Onog momenta kada počnete razgovarati s institucijama, kad insistirate da se odluke donose u njima, zapravo afirmirate institucije, dajete im snagu. Ukoliko je cilj da se institucijama oduzmu njihove ustavne ovlasti i da se naprave praznim ljušturama, onda se razgovor vodi sa ljudima koji predstavljaju svoju etničku grupu, ali koji nemaju ni ustavne, ni zakonske ovlasti da to rade. 'Razgovor prijatelja' Omer Karabeg: Predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović bio je zajedno sa Draganom Čovićem pozvan u Zagreb na sastanak kod Plenkovića, ali nije bio na “razgovoru prijatelja” kako je Vučić nazvao večeru na koju je pozvao Dodika i Čovića. Zašto je preskočen Izetbegović mada je i on predstavnik jednog konstitutivnog naroda? Miloš Šolaja: Vučić i Izetbegović imaju dosta dugu istoriju međusobnih odnosa. U to svakako spada i napad na Vučića u Srebrenici kada je 11. jula 2015 godine došao na komemoraciju. Mislim da nerješavanje tog pitanja baca sjenku na odnose između dvije države, a u svakom slučaju je mrlja na odnosima između dva naroda, da ne govorim o odnosima dva državnika. To može biti jedan od razloga što nije pozvan Izetbegović. Inače, u odnosima Srbije i Bosne i Hercegovine važnu ulogi igra Republika Srpska kao jedan, kako se to u literaturi vrlo često navodi, poluautonomni entitet. Republika Srpska ima predsjednika koji predstavlja sve stanovnike Republike Srpske. Hrvatska ima drugačiji kapacitet kad razgovara o Bosni i Hercegovini. Kada je prije dvije godine Željko Komšić izabran za člana Predsjedništva BiH, Hrvatska nije prihvatila da on ima legitimitet da predstavlja Hrvate. On je legalno izabran, ali svi govore da se to dogodilo zahvaljujući bošnjačkim glasovima. Kad je Komšić išao u posjetu Zagrebu, njegov vrhunski domet je bio da ga primi bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić. Bosna i Hercegovina mora da vodi računa kako se o njoj razmišlja u regionu. Htjeli ne htjeli, moramo da vodimo računa o tome kakav pristup ima region, posebno Srbija i Hrvatska, jer dijelovi srpskog i hrvatskog naroda žive u Bosni i Hercegovini i te dvije susjedne države su učestvovale u Dejtonskom sporazumu. Svako ignorisanje te činjenice bilo bi kao da zabijate glavu u pijesak. Sead Turčalo: Na vaše pitanje zašto je poziv upućen samo na dvije adrese mogu odgovoriti samo hipotetički. Teško je reći da li se to desilo zato što su odnosi između Vučića i Izetbegovića opterećeni događajem, o kojem govori profesor Šolaja, ili se radi o poruci Bosni i Hercegovini, prije svega Bošnjacima. Omer Karabeg: Nakon sastanka u Beogradu Dragan Čović je izjavio da su razgovarali o izvještaju Evropske komisije o napretku Bosne i Hercegovine, kao i o lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini. Kakve veze ima Vučić sa lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini? Sead Turčalo: To je dobro pitanje. I izvještaj Evropske komisije o Bosni i Hercegovini, o kome se takođe razgovaralo, je neka vrsta unutrašnjeg pitanja, ali lokalni izbori nisu ni na koji način trebali da budu tema na takvoj vrsti sastanaka. Sve su to poruke koje daju prostor za negativno poimanje tog susreta. Miloš Šolaja: Formalno gledano, Vučić ne bi trebalo da ima veze sa lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini, ali ovdje svi izbori imaju opštepolitički karakter. Vrlo malo izbora na lokalnom nivou tiče se lokalnih pitanja. Ovih dana je počela kampanja za novembarske lokalne izbore. Veoma malo se priča o lokalnim problemima, uglavnom se govori o opštim političkim pitanjima. Zbog toga je Srbija kao učesnik u dejtonskom i postdejtonskom mirovnom procesu zainteresovana za te izbore. Osim toga, ona igra određenu ulogu i na lokalnom planu. Srbija je u posljednje vrijeme investirala prilično mnogo sredstava u lokalne zajednice u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine. Dogovor naroda Omer Karabeg: Edin Šarčević, profesor Pravnog fakulteta u Lajpcigu, nazvao je ovu novu praksu hrvatskog i srpskog rukovodstva pokušajem revitalizacije predratne zamisli o dogovoru naroda čiji je cilj bio podjela Bosne i Hercegovine u tri teritorijalne cjeline. Mislite li da Beograd i Zagreb ponovo teže dogovoru naroda? Sead Turčalo: Ja sam već ranije rekao da se insistiranjem na dogovoru predstavnika etničkih grupa želi pokazati da Bosna i Hercegovina može funkcionirati samo ukoliko u njoj postoje etničke teritorijalne cjeline. Dogovor naroda uvijek ima teritorijalnu refleksiju. pa se onda pokreće pitanje uspostave trećeg entiteta. Zagovornici tog modela postavljaju i pitanje da li su izabrani predstavnici poput Komšića legitimni. Međutim, iako Ustav BiH kaže da se članovi Predsjedništva biraju iz reda određenog naroda, on uopće ne propisuje da se to radi na način kako to želi rukovodstvo Hrvatske i Hrvatska demokratska zajednica u Bosni i Hercegovini koji maltene traže da kandidati mogu biti samo iz određenih političkih partija. Priča o dogovoru naroda definitivno ne odgovara prirodi Bosne i Hercegovine što pokazuje i njena historija. Uvijek se tu radi o vanjskim dogovorima na račun Bosne i Hercegovine i njene unutrašnje strukture. Miloš Šolaja: Današnja Bosna i Hercegovina počiva na dogovoru naroda. Taj dogovor je postignut u Dejtonu u institucionalnim aranžmanima koji su rezultirali političkim sistemom koji podrazumijeva da sve u Bosni i Hercegovini stoji na dogovoru dva entiteta i tri naroda. To je, uostalom, bila suština evropskih mirovnih planova od Lisabonskog sporazuma do Oven-Stoltenbergovog plana. Tek kad su Amerikanci ušli u cijelu priču dobili smo današnji dizajn Bosne i Hercegovine. Prema tome, od dogovora naroda se u suštini nikad nije odustalo. Ko je potpisao Dejtonski sporazum? Sead Turčalo: Dejtonski sporazum nije bio dogovor naroda. U tom slučaju imali bismo problem sa prirodom rata u Bosni i Hercegovini i sa ulogom koju su Srbija i Hrvatska imale u tom ratu. Uostalom, i presude međunarodnih sudova govore da se radilo o sukobu u koji su bile uključene te dvije države. Tako da ne možemo reći da je Dejtonski sporazum bio dogovor naroda, pa onda iz toga izvlačiti zaključak da je sve ono što se poslije dešavalo zasnovano na tom dogovoru. To bi značilo svoditi državu, koja je bila međunarodno priznata daleko prije Dejtonskog mirovnog sporazuma, na nekakav zbir tri etničke grupe. Time se negira međunarodnopravni subjektivitet Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina jeste međunarodnopravno priznata država, a entiteti i Brčko distrikt su jedinice koje su nastale unutar te države. Specijali RSE: Tajne Dejtona | Sve karte Dejtona Miloš Šolaja: Konstitutivni stvaraoci u Bosni i Hercegovini su tri kolektiviteta, tri naroda koji su posredovani svojim političkim predstavnicima. Na kraju krajeva, Dejtonski sporazum su potpisali predstavnici naroda. I Vašingtonski sporazum prihvata da su narodi ti koji čine Bosnu i Hercegovinu. A susjedne države su uključene zato što dijelovi njihovih naroda žive u Bosni i Hercegovini. To su Srbi i Hrvati. Uostalom, kad pogledamo kako su bile sastavljene delegacije koje su dale saglasnost na Dejtonski sporazum, jasno je da je to u suštini bio dogovor naroda. Ne vidim nikoga u Bosni i Hercegovini ko je kao građanin izabran na neku funkciju. On je na toj funkciji kao pripadnik naroda, eventualno kao predstavnik entiteta, ali sa određenim nacionalnim balansom. Konsocijativni elementi postoje u svakom trenutku u Bosni i Hercegovini. Oni su upravo odraz postojanja različitih naroda i njihovog političkog djelovanja. Sead Turčalo: Ni na koji način ne mogu pristati da su Dejtonski mirovni sporazum potpisali predstavnici naroda. Što se tiče Bosne i Hercegovine, potpisale su ga legalne i legitimne institucije države koja je bila međunarodno priznata. Činjenica da su Dejtonski sporazum potpisale i dvije susjedne države samo govori o prirodi rata, o njihovom učešću u ratu koje je imalo agresivni karakter. Ne može se ono što se dogodilo u Dejtonu tumačiti kao da su se predstavnici naroda sastali i potpisali neki mirovni sporazum. To potpuno iskrivljuje ono što je historijski dokazano. Karađorđevo Omer Karabeg: Da li Zagreb i Beograd, naravno ne javno, gledaju na Zapadnu Hercegovinu i na Republiku Srpsku kao na dijelove Hrvatske i Srbije? Sead Turčalo: Istovremeno i teško i jednostavno pitanje. Zvanični, javno saopćeni, stav te dvije države je da poštuju suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. S druge strane, od lidera te dvije zemlje imamo implicitnu, a od nekih njihovih glasnogovornika često i eksplicitnu podršku separatističkim, a ponekad i iredentističkim narativima. U takvim slučajevima obično nemamo potpuno jasan stav Srbije i Hrvatske. U hrvatskom slučaju posebno kada se radi o uspostavi trećeg entiteta. Dakle, proklamuje se podrška teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, a istovremeno neke poruke i ponašanja govore suprotno. Miloš Šolaja: Ja zaista ne vidim da se, bar u Republici Srpskoj gdje ja živim, Srbija ponaša prema Republici Srpskoj kao prema dijelu svoje teritorije. Činjenica je da postoje dobre veze između Srbije i Republike Srpske, ali postoji i istorijska pozadina svega toga. Od 1992. do 1995. Srbija i Republika Srpska su bile jedinstvene. To je bio jedinstven politički i ekonomski prostor jer su zajedno bile pod sankcijama međunarodne zajednice i Ujedinjenih nacija. To je u velikoj mjeri oblikovalo njihov dalji put. Ne zaboravimo da su u Dejtonu Srbija i Republika Srpska imale zajedničku delegaciju. Republika Srpska nije bila u delegaciji Bosne i Hercegovine. Ali to ipak ne opredjeljuje Srbiju da svojata Republiku Srpsku Omer Karabeg: Da li su u pravu oni koji kažu da posljednji potezi Zagreba i Beograda na neki način oživljavaju duh Karađorđeva? Sead Turčalo: Možda na početku to nisam eksplicitno rekao, ali posljednji potezi Zagreba i Beograda bude sjećanja na famozni dogovor iz Karađorđeva, odnosno plan o podjeli Bosne i Hercegovine. Dobar dio javnosti u Bosni i Hercegovini to shvata kao svojevrsnu poruku. Miloš Šolaja: Ja mislim da je duh devedesetih davno prevaziđen. Na kraju krajeva, istorija još nije dala odgovor na pitanje Karađorđeva. Ja mislim da budućnost Bosne i Hercegovine trebaju da grade svi njeni stanovnici. Bosna i Hercegovina treba bude u ustavnom smislu uređena država, da ima ustav koji će biti prihvaćen od svih. Da li to možemo postići? Smijemo li ući u taj proces - to je pitanje na koje u ovom trenutku nemam relevantan odgovor. Ali, dokle god budemo vodili rasprave s jedne strane o centralizmu, a s druge o dvije vrste separatizma, mislim da će se duh Karađorđeva vraćati sam od sebe bez ičije pomoći. Onog trenutka kad se dogovorimo da stvorimo državu koja će biti država svih nas - sva ta pitanja biće apsolutno suvišna.
Tendencija da države podižu zidove i uvode drakonske mjere na granicama, kako bi spriječili ulazak migranata, samo ide u prilog krijumčarima, koji će uvijek naći alternativne i još opasnije rute. Zidovi i utvrde svakako neće spriječiti tok migracija, jer su one neminovne, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE), Jelena Sesar, istaživačica za Balkan i EU, organizacije Amnesty International iz Londona. RSE: Šta u Vašoj organizaciji procjenjujete - kakva će biti zima na tzv. Balkanskoj migrantskoj ruti? Da li su države spremne da osiguraju međunarodne humanitarne standarde, prije svega za migrante koji su već na njihovim teritorijama? Sesar: Mislim da će svakako biti teška zima na Balkanskoj ruti, posebno u Bosni i Hercegovini, ukoliko se vlasti, i to na svim nivoima ubrzo ne dogovore oko smještaja i ne identificiraju nove lokacije, na cijeloj teritoriji države. Sadašnja situacija, gdje jedan kanton, Unsko-sanski, snosi sav pritisak migracije i ne prima nikakvu neophodnu podršku od države, jednostavno nije održiva dugoročno. Trenutno imamo nekih deset hiljada ljudi u Bosni i Hercegovini. Šest hiljada je smješteno u centre koje uglavnom vodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), a koji su uglavnom plaćeni od strane Evropske komisije. To ostavlja više od tri i po hiljade ljudi da spavaju potpuno na otvorenom. Veliki broj njih se nalazi u Unsko-sanskom kantonu, ali i drugim urbanim centrima, pogotovo u Sarajevu i Tuzli. Ukoliko se vlasti ubrzo ne dogovore, ne pronađu soluciju, hiljade ljudi će dočekati zimu i niske temperature vani. To je potpuno neprihvatljivo. Neprihvatljivo zato što sredstva u Bosni i Hercegovini jednostavno nisu problem. Evropska komisija je posljednjih nekoliko godina uložila ogromna sredstva u opremanje centara za smještaj i trenutno imamo veliki kapacitet koji postoji u Unsko-sanskom kantonu, ali koji se ne koristi. Ono što Bosni i Hercegovini nedostaje je volja i nešto više solidarnosti da se riješi ovo pitanje. Različite države u Evropskoj uniji različito pristupaju ovom problemu, iako su obaveze jednake za sve, kako za države Evropske unije, tako i za one koje to žele da budu. Srbija i Makedonija, kao i BiH su dobile značajna sredstva kao podršku od Evropske unije, ali za razliku od Bosne i Hercegovine, vlasti u Srbiji su potpuno preuzele odgovornost za smještaj i podršku izbjeglicama. Centri u Srbiji nisu savršeni, ali barem postoji određeni nivo odgovornosti kojeg nema u Bosni i Hercegovini. RSE: Kako Amnesty International ocjenjuje situaciju nakon raspuštanja kampa "Bira" u Bihaću i uopšte stanje u Unsko-sanskom kantonu? Sesar: Zaista je potresno gledati slike ljudi zagrnutih samo dekama, kako stoje van kampa u "Lipi", koji je već prenatrpan. Jednostavno, deložirano je stotine ljudi iz kampa "Bira". Važno je napomenuti da je raspuštanje "Bire" bila politička odluka. Kampovi u BiH, a pogotovo u Unsko-sanskom kantonu imaju ogroman kapacitet i mogu primiti više od četiri hiljade ljudi. Unsko-sanske vlasti su posljednjih mjeseci sprječavale ulazak i kretanje ljudi i registraciju ljudi u ovim kampovima. Zaista je apsurdno da sada ljudi spavaju pod otvorenim nebom, a ovi centri koji su potpuno opremljeni stoje prazni. Jedino rješenje je dogovor između vlasti na državnom nivou, Republike Srpske, Federacije i svih kantona o zajedničkom rješenju i dogovoru o adekvatnim lokacijama za smještaj centara na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Ova situacija gdje jedan kanton ili par gradova snosi svu odgovornost i sav pritisak, jednostavno nije održiva. RSE: Prati li Amnesty International položaj maloljetnih migranata, odnosno djece? Sesar: Da, u Bosni i Hercegovini ima veliki broj djece, odnosno maloljetnika. Neki su sa porodicama, ali veliki dio, više od 200, čak i 300 su djeca bez pratnje, starosti od nekih sedam, osam godina do osamnaest. Brojevi se mijenjaju od sezone do sezone. Neki od centara imaju posebne prostorije za smještaj maloljetnika, ali većina nema adekvatnu podršku koja je neophodna za ovu grupu. Nažalost, ta djeca se ne zadržavaju dovoljno dugo u Bosni i Hercegovini da se nađe neko dugoročno i sistemsko rješenje, koje iziskuje suradnju raznih organa vlasti, uključujući i one za socijalnu skrb, ne samo one za pitanje migracije. Mislim da je to jedan od velikih sistemskih nedostataka u BiH, ali je nešto što smo vidjeli i u zemljama regije. To nije nešto posebno za Bosnu i Hercegovinu. RSE: Ima li Bosna i Hercegovina odgovarajuću politiku azila prema onim koji traže taj status? Sesar: Što se tiče sistema azila u Bosni i Hercegovini, on svakako postoji, ali uglavnom na papiru. U praksi je ovakav postojeći sistem gotovo neprovodiv. Pogotovo u situaciji većeg pritiska aplikanata. Trenutni postupak dobivanja azila ima velike sistemske nedostatke. Najveći je nedostatak ljudskih kapaciteta u Ministarstvu sigurnosti, u sektoru za azil, ali postoji veliki problem u prijavi i registraciji. Samo za ilustraciju, više od 95 posto ljudi koji se nalaze u Bosni i Hercegovini ove godine, može biti oko devet hiljada ljudi, izrazi namjeru da se prijavi za azil, ali manje od tri posto uspije da formalno uloži prijavu. To je veliki problem, jer ti ljudi nemaju osnovni pristup uslugama u Ministarstvu sigurnosti. Služba za strance nije uvijek prisutna ili dostupna u kampovima gdje se nalazi najveći broj ljudi i to ostavlja veliki broj aplikanata van cijelog sistema. Osim toga, vlast u BiH u posljednje vrijeme, posebno Ministarstvo sigurnosti, često promatra aplikante kao grupu, a ne pojedince, kako je to predviđeno međunarodnim i domaćim zakonima. Sve više čujemo da su ljudi iz Pakistana ekonomski migranti i da ih treba deportovati izvan svake procedure, što bi svakako predstavljalo kršenje njihovih osnovnih prava, međunarodnih i zakona Bosne i Hercegovine. Sve dok se ne procijeni svaki pojedinačni slučaj, nije moguće odrediti postoji li rizik za tu osobu ili ne. Unaprijed ovako označavati cijelu grupu je zaista čisto politikantstvo. Vjerovatno je politički korisno, ali je suprotno zakonu i moglo bi dovesti do toga da se pojedinci vrate u zemlje gdje bi im život mogao biti ugrožen, što je svakako protivno i bh. zakonima i zakonima koji regulišu postupak primanja azila. RSE: Postoji li kršenja ljudskih prava na granici BiH sa Hrvatskom i Srbijom? Sesar: Već dugo upozoravamo na ono što se dešava na granicama Hrvatske sa Bosnom i Hercegovinom i Srbijom i da to predstavlja nedvosmisleno kršenje ljudskih prava, međunarodnog i domaćeg prava. Nezakonito vraćanje, kolektivno protjerivanje i sve ozbiljnije nasilje su svakodnevna pojava na hrvatskim granicama. Više od deset hiljada takvih slučajeva je dokumentovano do sada samo u prvih deset mjeseci 2020. godine. Posljednji slučajevi koje smo dokumentovali bili su prošle sedmice. Dakle, ova situacija se ne smiruje, mislimo da je sve gora u prethodnih nekoliko mjeseci, a posebno nakon marta. RSE: Šta su problemi zabilježeni u drugim zemljama? Da li se i dalje nastoje podići zidovi i ograde kako bi se spriječio ulazak migranata? Sesar: Hrvatska nije jedina evropska država koja koristi sva sredstva da spriječi ulaske na svoj teritorij. Slično nasilje se već godinama dešava na granicama Mađarske, u posljednje vrijeme Grčke, ali i Bugarske. Iako Evropska komisija redovno upozorava ove države, ona snosi veliku odgovornost za trenutnu situaciju na svojim granicama. Ova tzv. migrantska kriza je zaista direktna posljedica politike koja već godinama podržava mjere koje imaju za cilj da spriječe nove ulaske u Evropsku uniju. Jedini način da se zaustave nezakonite prakse na granicama i kršenje osnovnih ljudskih prava jeste da se bolje kontrolišu putevi migracija, da se postigne sporazum na nivou Evropske unije koji bi osigurao da se uspostave sigurniji i legalniji načini sticanja statusa i izbjegličkog i migrantskog za ljude koji bježe od siromaštva ili od rata. Novi pakt o migracijama koji je objavljen u septembru bio je zaista velika prilika da Evropska unija okrene stranicu. Nažalost, to se nije dogodilo. Tendencija da države podižu zidove i uvode drakonske mjere na granicama, samo ide u prilog krijumčarima, koji će uvijek naći alternativne i još opasnije rute. Zidovi i utvrde svakako neće spriječiti tok migracija, jer su one neminovne. RSE: Iz Evropske unije je stiglo dosta novca za zaštitu migranata u BiH i u drugim zemljama. Da li, osim te finansijske pomoći, Unija treba biti više prisutna i angažovana u rješavanju migrantske humanitarne krize? Sesar: Evropska komisija je izdvojila značajna sredstva u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji i drugim zemljama na Balkanu za smještaj migranata koji se tu trenutno nalaze, a koji nisu uspjeli da uđu u neku od zemalja Evropske unije. Međutim, u Bosni i Hercegovini je neophodno da se Evropska komisija angažuje intenzivnije, da pokuša zajedno sa vlastima BiH pronaći soluciju za smještaj ljudi koji se tu trenutno nalaze. Trenutna situacija gdje se azilanti, migranti, izbjeglice, i to veliki broj njih, nalaze izvan vanjskih granica Evropske unije nije održiva, niti za Evropsku uniju, niti za te zemlje. Ova situacija, odnosno cijela politika Evropske unije, ne samo da destabilizira države poput Bosne i Hercegovine, nego također predstavlja veliku prijetnju za budućnost Evropske unije i stvara humanitarne krize u zemljama koje se nalaze „na njenom pragu“, kao što su BiH i Libija. To svakako nije stanje koje je održivo, niti je stanje koje podržava vrijednosti i principe na kojima je Evropska unija osnovana.
Kada bi me sada pozvali ponovo da savetujem naslednice bivše Jugoslavije, predložio bih im da primene mnoge ideje koje sam dizajnirao 1990. kada sam bio savetnik Vlade Ante Markovića, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Steve Hanke (Stiv Henki), jedan od najpoznatijih svetskih ekonomista, koji je savetovao 21 zemlju, uključujući bivšu Jugoslaviju, BiH, Crnu Goru i Albaniju. “Svakako bi detalji bili drugačiji zbog izmenjenih okolnosti, ali osnovna intencija bi ostala ista,” precizira Henki. On govori kako je uspeo u suzbijanju inflacije u Jugoslaviji, te zašto su reforme na kraju propale. Dok je bio savetnik u Crnoj Gori zbog rada na uvođenju konvertibilne marke 1999. godine, režim Slobodana Miloševića ga je optužio da je preplavio Srbiju lažnim dinarima, te da je francuski tajni agent koji stoji iza terorističke grupe “Pauk”.   Objašnjava i kako je Singapur od jedne od najsiromašnijih zemalja 1965. sada među najbogatijima. Zašto je arhitetka kineskih reformi Deng Sijaoping najveći praktičar tržišne ekonomije u istoriji, te zbog čega je Kina ipak i dalje siromašna država. Za oporavak od sadašnje ekonomske krize izazvane pandemijom korona virusa kaže da će trajati mnogo duže nego što mnogi misle. Stiv Henki je bio i savetnik u administraciji predsednika SAD Ronalda Regana (Reagan). Profesor je Univerziteta Džons (Johns) Hopkins. Miloševićev upad u monetarni sistem 1990. RSE: Pozvani ste 1990. da pomognete u sprovođenju ekonomskih reformi u tadašnjoj Jugoslaviji. Poslednji premijer Ante Marković je pokušao radikalne zahvate u još uvek socijalističkoj zemlji. Da li je bila iluzija da je moguće ekonomskim reformama prevazići političke razmirice po etničkoj osnovi koje su na kraju dovele do raspada Jugoslavije? Hanke: Kao što znate to je veoma komplikovana tema. Kada sam u januaru 1990. počeo da savetujem Vladu Ante Markovića na poziv potpredsednika Živka Pregla, smatrao sam tada da je inflacija endemski problem sa kojim se suočava Jugoslavija, jer je od 1971. u proseku godišnje iznosila 76 odsto. To je neverovatna cifra, među najvećim u svetu. Jedino je u Brazilu bila viša – 162 procenta – i u Zairu 76,4 odsto. Stoga je, po mom mišljenju, bilo od presudne važnosti da se saseče inflacija kako bi se osigurala stabilnost sistema. Onda bi Markovićeva Vlada stekla kredibilitet i mogla da nastavi sa ostalim reformama kao što je privatizacija. Fokusirao sam se na monetarnu reformu u Jugoslaviji i napisao sam knjigu na tu temu koju je objavio Ekonomski institut u Beogradu (“Monetarna reforma i razvoj jugoslovenske tržišne privrede”, 1991. – DŠ). Dosta toga smo postigli. Nažalost, u decembru 1990. došlo je do haosa jer je Miloševićeva Socijalistička partija upala u jugoslovenski monetarni sistem, u suštini ukravši milione dolara iz centralne banke. Do kraja te godine bilo mi je jasno da su karte već podeljene i da će verovatno izbiti građanski rat. Što god smo pokušali da uradimo, Milošević i njegovi ljudi su sabotirali. RSE: Međutim, ni slovenački predsednik Milan Kučan niti hrvatski Franjo Tuđman nisu previše podržavali Markovića. Hanke: To je tačno. Bilo je mnogo dugotrajnih tenzija u jugoslovenskoj federaciji koje je Tito držao pod kontrolom. Bilo je aktera koji su želeli da idu sopstvenim putem. U svakom slučaju, ja sam smatrao da ako se želi očuvati jugoslovenska federacija, onda je nužno suzbiti inflaciju. Uostalom, ja sam bio ekonomski savetnik a ne političar. Stranci su znali malo o Jugoslaviji RSE: Mnogi smatraju da ni tadašnja Evropska ekonomska zajednica nije blagovremeno reagovala omogućavanjem neophodnih kredita i nuđenjem Sporazuma o pridruživanju. Naravno, pitanje je da li bi to moglo da spase Jugoslaviju. Hanke: Smatram da je napravljeno dosta grešaka. Mnogi strani političari i eksperti nisu znali skoro ništa o Jugoslaviji. Za vreme boravka u Beogradu tokom 1990. sreo sam se sa mnogim ambasadorima i drugim strancima i njihovo znanje o domaćim zbivanjima je bilo prilično slabo. RSE: Da li ste imali priliku da tada lično sretnete Miloševića? Hanke: Ne. Specijal RSE: 100 godina Jugoslavije Optužbe da je Henki preplavio Srbiju lažnim dinarima RSE: Da pređemo na Vašu ulogu u Crnoj Gori. Učestvovali ste u pripremama za uvođenje nemačke marke kao valute 1999. godine, sada je to evro. Takođe, angažovali ste se iste godine i u formulisanju strategije koja bi omogućila Crnoj Gori da funkcioniše kao nezavisna država. Svojevremeno ste izjavili da ste te godine bili “obeležen čovek” od strane Miloševićevog režima kao lider krijumčarskog lanca i, istovremeno, tajni francuski agent. Šta je bila pozadina tih optužbi? Hanke: Priča je jednostavna i sve je objavila državna novinska agencija Tanjug. Tadašnji ministar informacija (Goran Matić – DŠ) se oglašavao sa takvim tvrdnjama svaki dan. Dakle, izmišljali su stvari jer su smatrali pretnjom to što radim. Ja sam o tim pitanjima, uključujući i uvođenju nemačke marke, napisao i knjigu sa Željkom Bogetićem na lokalnom jeziku (“Crnogorska marka”), koja je objavljena u tadašnjem Titogradu, odnosno Podgorici. RSE: Dakle, optužili su Vas da ste preplavili tržište Srbije sa lažnim dinarima? Hanke: Da. To se dešava svuda gde postoji inflacija i zbog kolapsa dinara u suženoj Jugoslaviji Milošević je morao nekoga da optuži. Odlučio je da okrivi mene za, navodnu, distribuciju lažnih dinara u Srbiji te da sam francuski agent. Naravno, to je sve bio nonsens. RSE: A optužba da ste kao tajni francuski agent bili na čelu grupe “Pauk” čiji je bio cilj da ubije Miloševića? Hanke: Da, ondašnji mediji u Srbiji su objavljivali takve priče. Koliko se sećam, vlasti su tada uhapsile dva lica koja su imala srpsko i francusko državljanstvo kao deo takozvane zavereničke grupe. RSE: Na koji način su povezali Vas i grupu “Pauk”? Hanke: Jednostavno su izmislili. Ne bi bilo referenduma o nezavisnosti Crne Gore bez uvođenja marke RSE: Kako iz ove perspektive gledate na učinak crnogorske ekonomije. Dosta je optužbi da je Milo Đukanović, koji se hrabro suprostavio Miloševiću, kasnije pretvorio državu u porodično vlasništvo. Mnogo je tvrdnji o korupciji, prljavom ruskom kapitalu početkom 2000-ih. Hanke: Čitam to što vidim u štampi, ali ja sledim “pravilo 95 procenata”. Dakle, smatram da je 95 odsto sadržaja u medijima netačno ili nebitno. Ono što znam neposredno kada sam bio angažovan, jeste da je Đukanović preduzeo neophodne korake da nemačka marka postane legalno sredstvo plaćanja. Posredovao sam u organizovanju različitih sastanaka u cilju Đukanovićevog upoznavanja sa važnim političarima u SAD. U svakom slučaju, zaključak je očigledan da ne bi bilo referenduma o nezavisnosti Crne Gore da nisu povučeni ti inicijalni potezi 1999., mislim pre svega na uvođenje nemačke marke. RSE: To je apsolutno tačno. Ovde je reč o kasnijem razvoju događaja. Hanke: O kasnijim događajima, na koje aludirate, čitao sam u medijima, ali nemam neposredne informacije, pa onda radije ne bih ništa o tome govorio. RSE: Shvatam, ali očigledna su upozorenja EU, uključujući bivšeg komesara Johanesa Hana, da je Crna Gora previše zavisna od kineskih zajmova i da joj preti dužnička zamka. Hanke: Da, čitao sam o tome, ali nemam neposredna saznanja. U Crnoj Gori primenjeno ono što nije u Jugoslaviji RSE: Učestvovali ste u pravljenju ekonomske strategije da Crna Gora može da funkcioniše kao nezavisna država. Koji su bili ostali njeni elementi, osim uvođenja nemačke marke? Hanke: Ostali elementi strategije su bili zapravo istovetni onima koje sam dizajnirao u Beogradu 1990. za Jugoslaviju. Prvi korak je bila privatizacija, što je osim valutne reforme najvažniji korak. Dakle, cilj je bio da se u Crnoj Gori sprovede privatizacija sa uspostavljanjem zakonodavstva prilagođenom tržišnoj ekonomiji. To je bilo 1999, znači prilično kasno, ali treba imati u vidu da Crna Gora nije bila Slovenija i Hrvatska već da je u to vreme zaostajala i situacija se nije mnogo promenila u odnosu na raniji period. Stoga sve što sam dizajnirao za Jugoslaviju, kasnije je bilo primenjivo za Crnu Goru. Konvertibilna marka u BiH, redak faktor stabilnosti RSE: Učestvovali ste i u Bosni i Hercegovini kao specijalni savetnik američke vlade 1996. u kreiranju valutnog odbora, koji je dogovoren na Dejtonskoj konferenciji. Uvedena je konvertibilna marka, prvobitno na šest godina. Ona je i dalje zvanično sredstvo plaćanja i veoma je stabilna. Međutim, realna ekonomija je veoma krhka ne samo zbog političkih surevnjivosti uglavnom na etničkoj osnovi, već i izostanka ostalih ekonomskih reformi i postojanja snažnog klijentelizma, odnosno partijske kontrole u privredi. Hanke: To je ista, stara priča. Pitao sam ambasadora Ričarda Holbruka tokom ručka u Hongkongu 1998. kako je došlo do toga da na Dejtonskoj konferenciji Milošević prihvati uvođenje valutnog odbora. On mi je rekao da su Srbi to učinili zbog pomenute knjige, koju sam napisao sa Kurtom Šulerom, u izdanju Ekonomskog instituta u Beogradu 1991. Milošević mu je rekao da su je proučavali i odmah je pristao. Kasnije je Međunarodni monetarni fond bio neposredno zadužen za primenu dogovora o valutnog odboru. Moja supruga i ja smo otišli u Sarajevo u holandskom vojnom avionu, jer nije bilo puteva pošto su uništeni u ratu. Moja uloga je bila da pripremim zakon za uspostavljanje centralne banke. Kao što ste rekli, bilo je predviđeno da konvertibilna marka bude u funkciji šest godina, ali i dalje se koristi, stabilna je i vole je u BiH, zbog čega su je zadržali. RSE: Kaže se da je ona jedno od samo nekoliko dostignuća iz tog vremena i pozitivnih aspekata u generalno turobnoj slici Bosne i Hercegovine. Hanke: Osim konvertibilne marke, jedino što još ujedinjuje zemlju jesu istovetne registarske tablice automobila u celoj BiH. Tačno je da je realna ekonomija u lošem stanju. Da su primenjene mere koje sam predložio još 1990. situacija bi bila kudikamo bolja. RSE: Ne samo zbog etničkih sukoba već, kao što sam pomenuo, klijentelističke ekonomije sa velikim uticajem političkih partija. Hanke: Ljudi i dalje, u stvari, žive u jugoslovenskoj prošlosti, u Titovoj epohi. Albanija nije prihvatila valutni odbor RSE: Kakvo je bilo Vaše iskustvo u Albaniji? Hanke: Albanija je veoma zanimljiva. Želeo sam da sprovedem reforme sa valutom kao u BiH, Bugarskoj, Estoniji, Litvaniji. Međutim, ministar ekonomije i potpredsednik Vlade Paško (Gramoz) i ja nismo uspeli u tome. No, uspeo sam u nečemu drugome. Naime, pošto se to dešavalo neposredno posle pada komunizma, kada je Albanija imala zvanične veze samo sa Kinom, njeni političari su još uvek bili bez kontakata na međunarodnoj sceni. Upoznao sam ih sa zvaničnicima ostalih balkasnkih država zatim evropskim, što je ubrzalo njene međunarodne integracije. Katastrofalne ekonomske politike na Balkanu RSE: Kako biste ocenili sadašnju ekonomsku situaciju na Balkanu? Predsednik Srbije Aleksandar Vučić se često hvali da je njen ekonomski rast među najvećima u Evropi. Međutim, realnost je drugačija uključujući i činjenicu da država plaća stranim investitorima i do deset hiljada evra po radnom mestu kao podsticaj. Pomenuli ste da francuska vlada učestvuje sa 56 odsto u bruto društvenom proizvodu. Slično je i u Srbiji. Takođe, klijentelizam u ekonomiji je veoma izražen kao i u BiH. Hanke: Imam dva pogleda na Balkan. Veoma mi se sviđa gostoprimljivost tamošnjih ljudi kao i geografija. Međutim, ekonomski okvir i politike su, generalno, katastrofalne. RSE: Zbog čega? Hanke: Vi ste to već sumirali. Na primer, veliki upliv vlade u ekonomiju. Srbija ima veliki potencijal, ali ne mogu da zamislim da se bilo šta značajnije u njoj može raditi bez mešanja Vlade. RSE: Zašto onda građani podržavaju takvu politiku? Hanke: To već ne znam. Za to je potrebno da tim stručnjaka, među njima i psiholozi, sprovede dubinsko istraživanje zašto je taj subjektivni sentiment i dalje deo sistema. Takođe, prisutni su ostaci starog sistema, naročito u Srbiji. Dužnička omča Jugoslaviji i državama naslednicama RSE: Naravno, svedoci smo uspona populizma širom sveta, koji građani podržavaju, ali to nije tema ovog intervjua. Osim inflacije, jedan od problema sa kojim se suočavala bivša Jugoslavija bio je i dug – oko 22 milijarde dolara, što je iznosilo 30 odsto njenog bruto društvenog proizvoda. Međutim, države naslednice duguju više od 140 milijardi dolara, odnosno više od 80 odsto BDP-a. Može li to da ugrozi njihovu budućnost? Mnogi mladi ljudi masovno odlaze sa Zapadnog Balkana. Hanke: To je veliki problem i kamen oko vrata. RSE: Kada ste došli u Jugoslaviju 1990. godine, da li ste smatrali da je njen dug takođe veliki problem? Hanke: Da, jer se sećam da je tadašnja vlada saopštila da ne može da vraća dugove (bankrot proglašen 1982. godine – DŠ). To je i sada problem. Međutim, na osnovu podataka koje ste pomenuli teško je zaključiti kada je situacija bila teža, zato što je potencijal za ekonomski rast sada mnogo veći nego u vreme Jugoslavije. Stoga nije lako porediti. Naravno, sadašnji dugovi su veliki. Na Balkanu je jedino dobre rezultate ostvarila Bugarska. Učestvovao sam u kreiranju valutnog odbora i bio savetnik predsednika Stojanova (Petar) 1997. godine. Postojanje valutnog odbora je značilo da je nemoguće da centralna banka kreditira vladu. Kao rezultat, fiskalna disciplina u Bugarskoj je veoma dobra i od nje jedino Estonija od svih članica Evropske Unije ima niži dug mereno prema GDP. Ostale nesprovedene reforme iz 1990. RSE: Došli ste u Jugoslaviju u trenutku kada je bila rastrzana raznim problemima. Međutim, njene naslednice sa izuzetkom Slovenije i delimično Hrvatske, još nisu dostigle nivo ekonomskog razvoja iz 1989. Hanke: Zato što nisu sledile moj plan reformi iz 1990. Inače, najpre sam odbio poziv Živka Pregla tokom prvog sastanka u Beču da budem njegov savetnik. Rekao sam mu da sam klasični liberal i ne znam šta bih radio u komunističkoj Jugoslaviji. Pregl je odgovorio: “zato i želimo da vas angažujemo. Potreban nam je neko ko će nam dati ideje kako da liberalizujemo ekonomiju”. Dakle, da su primenjene moje preporuke – možda je to pusta želja i maštanje – moguće je čak i da ne bi bilo građanskog rata. Kada bi me sada pozvali ponovo da savetujem naslednice bivše Jugoslavije, predložio bih im da primene mnoge od ideja koje sam dizajnirao 1990. RSE: Dakle, to što ste sugerisali jugoslovenskoj vladi, bio bi predlog i sada državama naslednicama da sprovedu? Hanke: Da, u principu. Svakako bi detalji bili drugačiji zbog izmenjenih okolnosti, ali osnovna intencija bi ostala ista. Singapur od najsiromašnijeg postao najbogatiji RSE: Nažalost, i 30 godina nakon se osećaju posledice. Hanke: To što sam pisao 1990. slično je modelu Singapura, koji je primenio njegov lider Li Kvan Ju. Kada je stekao nezavisnost 1965. godine, Singapur je bio jedno od najsiromašnijih mesta na svetu, kudikamo u težem stanju nego bilo koja balkanska država. Sada je jedno od najbogatijih mesta na planeti zato što je primenjen isti ekonomski model o kome govorimo. Li Kvan Ju je najpre ustanovio valutni odbor, kao što su to kasnije učinili Bugarska i BiH, što je omogućilo stabilnost, a onda je usledila liberalizacija. Takođe, vladine institucije su znatno manje nego na Balkanu, bez ikakvog političkog i drugog uplitanja. Korupcija je svedena na nulu. O prenošenju Pinočeove poruke Argentini RSE: Savetovali ste vlade u 21. zemlji, od Rusije, Indonezije do Južne Amerike. Video sam i interesantan podatak da ste preneli poruku čileanskog lidera Augustina Pinočea argentinskom predsedniku Karlosu Menemu u trenutku kada su te dve zemlje bile na ivici rata. Šta je pozadina? Hanke: Priča je veoma jednostavna. Moja supruga i ja sreli smo se privatno sa njim. Razgovarali smo uopšteno o Čikaškoj školi (poznata po teoretičarima koji su se zalagali za liberalizaciju ekonomije - DŠ), zatim o reformama u Čileu. Pri kraju sastanka Pinoče mi je rekao da želi da prenesem poruku predsedniku Menemu da Čile ne želi da ratuje sa Argentinom (1978. godine zbog graničnog spora – DŠ). Prosledo sam tu poruku i iste sedmice prekinuto je zveckanje oružjem. I Menem je želeo da sprovede reforme kao i Pinoče u Čileu prema programu Čikaške škole. Stoga mu nije odgovarao rat pa sve se brzo završilo kao što je brzo i počelo. RSE: Zašto je Pinoče odabrao baš Vas da prosledi tu poruku a ne nekoga drugog? Hanke: Zato što me je znao jedan od njegovih ministara. Moj jedini zaključak je da je Pinočeu savetovano da mogu biti osoba i emisar od poverenja. To je sve. To je bio moj prvi i poslednji sastanak. Ja sam bio jedini Amerikanac sa kojim se privatno sreo. Čile najprosperitetnija zemlja u Južnoj Americi RSE: General Pinoče je bio autoritarni lider i diktator, koji je optužen za smrt mnogih ljudi. Istovremeno je sproveo veoma radikalne ekonomske reforme. Hanke: Ekonomske reforme su bile izvanredne. Čile je najprosperitetnija zemlja u Južnoj Americi. Pinoče je prihvatio mnoge ideje Čikaške škole, uključujući privatno penziono osiguranje koje je verovatno najbolje na svetu. Upravo sam to želeo da primenim u Jugoslaviji. Susret sa Putinom 1992. RSE: Da li ste se sreli sa ruskim predsednikom Borisom Jeljcinom tokom 1990-ih kada ste bili savetnik njegove vlade. Tadašnja i sadašnja situacija u toj zemlji se prilično razlikuju. Hanke: Odgovor je -ne. Međutim, bio sam u kontatku sa mnogim važnim ličnostima, uključujući i Putinom koji je u to vreme bio pomoćnik gradonačelnika Sankt Petersbura Anatolija Sobčaka. To je bilo u maju 1992. godine – prvi i poslednji put. RSE: Kada ste sreli Putina 1992. godine da li Vam je izgledao kao neko ko kasnije može postati neosporni lider? Hanke: Sećam se odlično jednog detalja sa tog susreta tokom prijema koji je organizovao gradonačelnik Sobčak. Moja supruga je kazala: “ovaj čovek izgleda tipično ruski, hajde da razgovaramo sa njim”. Pričali smo tada sa Putinom o sasvim običnim stvarima. Uspeh Rusije u privatizaciji poljoprivrede RSE: On je tada bio samo deo državnog aparata, a sada neosporni ruski lider. Kakva je razlika između ruske ekonomije 1990-ih i aktuelnog stanja? Hanke: Velika priča u Rusiji, koju ljudi ne razumeju, jeste uspešna sveobuhvatna privatizacija poljoprivrednog sektora koju sam predložio. Sada je Rusija najveći izvoznik raznih žitarica na svetu. Nažalost, nije sprovedena privatizacija mnogih drugih segmenata privrede. Da je to učinjeno kao sa poljoprivredom, ona bi danas bila kudikamo prosperitetnija. Pokušavao sam da ubedim Viktora Černomidina, predsednika Gasproma i jedno vreme premijera, da prihvati uvođenje valutnog odbora i reformiše rublju, koja bi bila vezana da dolar, ali nije prihvatio. Ekonomska kriza drugačija od dosadašnjih RSE: Da pređemo na ekonomske posledice pandemije izazvane korona virusom. Rasprostranjen je strah da je udar kojem je sada izložena globalna ekonomija brži i jači ne samo od finansijske krize 2008. već i Velike Depresije kraje 1920-ih i početkom 1930-ih. Postoji li opasnost od ekonomskog kolapsa? Hanke: Karakter krize iz 2008. i uticaj virusa na sadašnje ekonomske probleme su potpuno različiti. Prethodna kriza je bila standardna recesija. Sadašnje teškoće su drugačijeg karaktera jer su vlade u cilju suzbijanja virusa posegnule za zatvaranjem mnogih ekonomskih aktivnosti što je uticalo na ponudu (the supply side), a to je različito i u odnosu na Veliku Depresiju iz 1930-ih. To se onda odražava i na potražnju, jer ljudi (koji su ostali bez posla) nemaju dovoljno novca ili ne žele da ga previše troše i oprezniji su. Uspešni švedski model RSE: Zbog toga se ekonomska situacija preko noći pogoršava. Tako je američka ekonomija zabeležila pad u drugom kvartalu za više od 32 odsto. Na početku pandemije postojala je nada da će ona relativno kratko trajati, pa bi zbog toga i ekonomski oporavak bio brz – u obliku slova ’V’. Međutim, epidemiološka kriza traje mnogo duže, pa su samim tim i pesimističnije prognoze o poboljšanje ekonomske situacije. Sada se često pominje rast u obliku slova ’W’ ili ’U’, u najboljem slučaju. Nazire li se neko svetlo na kraju tunela? Hanke: Zavisi od politike vlada. Ako se opredele za ono što je učinjeno u Švedskoj koja jedina ima koherentnu viziju u čemu je suština problema, što podupire Ustav koji je formulisan u 17. veku. Naime, u Švedskoj je antiustavno i nelegalno da vlada ograničava kretanje i slobode ljudi. Zato se glavni švedski epidemilogo Tegnel (Anders) opredelio da ne uvede lockdown, da ekonomija ostane otvorena. Haotična situacija u SAD RSE: U SAD postoji podela između predsednika Donalda Trampa (Trump) koji se zalaže da ekonomija bude otvorena i njegovog protivkandidata Džoa Bajdena (Joe Biden) koji je za opreznije mere. Hanke: U Švedskoj Tegnell ističe da nema sukoba interesa jer je svima stalo i do zdravlja i očuvanja ekonomije. Dakle, Šveđani drže ekonomiju otvorenom, tako da je šteta sa te strane mnogo manja nego u drugim zemljama, a istovremeno su uspeli da smanje broz zaraženih i preminulih od korona i ta stopa je znatno niža u poređenju sa drugima. Što se tiče SAD, situacija je haotična. U nekim državama je ekonomija relativno otvorena i ima dobar učinak ne samo na tom planu, već i suzbijanju virusa. Na žalost, mnogi napisi u medijima su ili netačni ili nebitni. Kada je reč o raznim slovima za označavanje brzine oporavka - ne mislim da će SAD uspeti da zabeleže nivo ekonomskih aktivnosti uoči izbijanja virusa – do 2022. RSE: A kada je reč o ostalima? EU, Japanu, Kini koja među prvima beleži pozitivne stope rasta? Hanke: Kina, u meri u kojoj su podaci koji iz nje stižu tačni, jeste na dobrom putu. U Evropi se, pak, situacija pogoršava. Velika je neizvesnost jer se po prvi put suočavamo sa situacijom u kojoj vlade zatvaraju ekonomiju kada je reč o ponudi. Da je u pitanju standardna recesija, mogli bismo na osnovu sličnih modela da predviđamo buduće trendove. Međutim, u ovoj situaciji bez presedana teško je se osloniti na neko prethodno iskustvo. Stoga je 2022. godina, koju sam pomenuo kao mogući vremenski okvir za dostizanje nivoa pre pandemije, samo moja procena ali koja se ne oslanja na neki model. Oporavak će trajati duže nego što mnogi misle RSE: Pominjete ponudu, međutim opala je i tražnja jer su ljudi ostali bez posla i oprezniji su prilikom trošenja, a poznato je da je potrošnja jedan od glavnih pokretača moderne ekonomije. Hanke: Tačno, ali to zavisi od tačke gledišta. Međutim, kao što sam rekao, ponuda generiše i tražnju. To ističu mnogi ekonomisti. Kejnz (Džon Majnard) je jedan od retkih koji se fokusirao na tražnju. Ja takođe smatram da fokus treba da bude na ponudi, jer ona generiše prihode što podstiče tražnju. U svakom slučaju, situacija je veoma neizvesna i oporavak će verovatno duže trajati nego što većina ljudi misli. RSE: Jedan od ključnih problema trenutno je likvidnost, a dugoročno biće solventnost. Da bi osigurale likvidnost, SAD su usvojile stimulativne pakete od nekoliko hiljada milijardi dolara. Slične mere su primenile i EU, Japan i druge zemlje. Da li to kasnije može izazvati inflaciju, pa čak i hiperinflaciju? Hanke: Veoma brzo su ubrizgane velike količine novca, što sam i ja preporučivao, jer da to nije urađeno došlo bi do sloma finansijskog sistema. Stoga smatram da su Federalne rezerve ispravno postupile. Međutim, sada je trenutak da se uspori upumpavanje novca zbog rizika od inflacije. Nejednakosti stvara država a ne tržište RSE: Jedan od paradoska sadašnje situacije je i da su najbogatiji uvećali svoj imetak tokom pandemije: u SAD za više od 700 milijardi dolara ili 20 procenata, dok je u jednom trenutku 46 miliona građana bilo bez posla. Kako je moguće da je kriza prilika za bogaćenje dok većina stanovništva pati? Hanke: To je lako objašnjivo. Ne samo bogataši već i ostali građani čiji su penzioni fondovi na berzi uvećali su imetak, zato što raste vrednost akcija zbog niskih kamatnih stopa jer su Federalne rezerve reagovale povećanjem novčane mase u opticaju kako bi osigurale likvidnost. RSE: U pravu ste. Svedoci smo neviđenog rasta vrednosti berzi dok realna ekonomija posrće. Da li je takav ekonomski model održiv i, na kraju, pravedan? Hanke: Nije ni normalna situacija da izbije pandemija. Stoga nije normalan ni ekonomski model koji neće zauvek trajati, jer ni virus neće biti stalno prisutan. RSE: Shvatam, ali, na primer, Ilon Mask (Elon Musk) je uvećao svoje bogatstvo sa 24 milijardi dolara početkom godine na 115 milijardi u jednom trenutku samo za nekoliko meseci. Pitanje nejednakosti seže mnogo ranije, do početaka sadašnjeg ekonomskog modela u 1980-im. Pomenuli ste recesiju iz 2008. godine. I tada su vlada ubrizgale ogromne količine novca u nastojanju da spasavaju privredu, naročito velike kompanije jer su bile „isuviše velike da bi se dozvolilo da propadnu“. Zbog tog dodatnog novca i u to vreme su rasle berze. Hanke: Nejednakost se u najvećoj meri stvara vladinim intervencijama i „burazerskim“ kapitalizmom, a ne delovanjem slobodnog tržišta. RSE: Mislite da vlade rade u korist bogataša, u nekoj vrsti makar prećutne saglasnosti? Hanke: Pitali ste me za model. Reč je mešovitom konceptu u kome vlada "meša supu", odnosno u mnogim slučajevima odlučuje čije će bogatstvo rasti. RSE: Svedoci smo rastućih nejednakosti. Da li su one održive i fer? Hanke: Optimalno učešće vlade u ekonomiji, odnosno sektora na koje ima uticaj, treba da bude između 10 do 15 odsto bruto društvenog proizvoda. Međutim, u praksi je to mnogo više. U Francuskoj je to 56 odsto. Ako vlada odlučuje kako će se potrošiti 56 procenata bruto društvenog proizvoda, u njenim rukama je i odluka ko dobija a ko gubi. Dakle, vlada određuje pravila. Maskovi automobili neodrživi bez vladine podrške RSE: U slučajevima Džefa (Jeff) Bezosa, vlasnika Amazona, i Ilona Maska, kao najočiglednijih primera rasta bogatstva tokom pandemije. Da li je reč o intervenciji vlade, njihovim ličnim sposobnostima, činjenici da su iskoristili priliku za prodaju svojih proizvoda u trenutku kada su mnogi građani bili prinuđeni da ostanu kod kuće? Hanke: U pitanju je više faktora. Razmotrimo primer Maska. On između ostalog proizivodi električne automobile koje u velikoj meri subvencioniše vlada. Električni automobili ne bi bili održivi da nije vladine podrške. Drugo, vrednost akcija na berzama je dramatično porasla, za šta je Mask veoma zainteresovan zbog politike Federalnih rezervi da kamatne stope smanji skoro na nulu. Dakle, Mask profitira od vladinih politika na dva načina koja sam upravo pomenuo. Kada je reč o Amazonu, on je iskoristio priliku zbog vladine odluke da uvede ’lockdown’, jer su mnogi ljudi naručivali robu onlajn preko ove kompanije. Takođe, i Bezosu ide u prilog rast berzi. Dakle, vlada je obojicu učinila bogatim. Populistička ideja o povećanju poreza bogatima RSE: Bilo je raznih ideja, poput predloga senatorke Elizabet Voren (Elizabeth Warren) da se na bogatstvo veće od milijardu dolara uvede ekstra porez od šest odsto. Da li je to realistično? Hanke: To je užasna ideja. RSE: Zbog čega? Hanke: Time se ne bi prikupio dodatni novac u budžet, jer bi bogataši prebacili svoje poslove na Kajmanska ostrva i drugde. To su pokušavali da urade u Evropi ali bez uspeha. To je populistička ideja. Elizabet Voren je levičarski populista. Bogataši imaju veoma vešte advokate koji pronalaze način za prebacivanje novca u Panamu, Švajcarsku i druga mesta. RSE: Međutim, da li bi trebalo da postoji mogućnost takvog ofšor poslovanja, koje često služi za izbegavanje plaćanja poreza, jer tamo mogu da plasiraju svoj kapital samo bogati a ne i obični građani. Hanke: Ja govorim o realnosti. Ofšor zone su stvarnost. Pitali ste za predlog Elizabet Voren i odgovorio sam da je to loša ideja. Videli ste kako su bogataši reagovali kada su francuske vlasti pokušale da podignu poreze. Slično je i sa sankcijama. SAD su uvele sankcije mnogima, uključujući Fidelu Kastru pre više decenija, od dolaska komunista na vlast na Kubi. Međutim, on je pronašao način kako da ih zaobiđe. RSE: Slično je bilo i sa međunarodnim sankcijama u Srbiji tokom 1990-ih. Hanke: Naravno, u Srbiji su pronalazili način kako da prekrše sankcije odlazeći na Kipar. Tamo su se povezali sa lokalnim biznismenima, zatim ruskim i to je u mnogim slučajevima završilo u nekoj vrsti mafijaških aktivnosti. Stoga vladina intervencija često ima neželjene i negativne posledice. RSE: Verovatno ste čuli za izjavu Vorena Bafeta (Warren Buffett) od pre desetak godina da je apsurdno da on plaća porez po nižoj stopi nego njegovi radnici i da to treba promeniti. Kako to komentarišete? Hanke: Najpre, potrebna je istovetna, proporcionalna stopa oporezivanja za sve (flat tax) u SAD između 13 i 15 odsto, zašta se zalagala administracija Ronalda Regana. Briljantne Reganove ekonomske reforme RSE: Bili ste savetnik predsednika Regana, arhitetke novog ekonomskog modela koji se naziva „reganomika“, koji je omogućio neviđeni privredni rast. Istovremeno, mnogi kritikuju taj koncept da je uzrok problema, kao što je rast nejednakosti, ofšor poslovanje sa izbegavanjem plaćanja poreza, o čemu smo govorili. Kako gledate na Reganovo nasleđe skoro 40 godina kasnije? Hanke: Mislim da je to briljantno nasleđe. Reč je o prosperitetu koje je ostvareno ne samo u Reganovoj eri, već i kasnije, naročito u vreme Bila Klintona (Bill Clinton), jer su tokom 1990-ih u velikoj meri reforme počele da daju rezultate. Regan je, da kažem, pospremio kuću i stvorio temelj za odlične ekonomske perfomanse tokom njegovom mandata i, kasnije, Bila Klintona. Tada su znatno smanjeni porezi čime je podstaknuta ponuda (supply side), potpomognuta deregulacijom. Regan je oslobodio ekonomiju stega tako da je postala produktivnija. Od toga je imala koristi ne samo Amerika. Taj model su sledile i mnoge druge zemlje, uključujući i bivše komunističke. Deng Sijaoping najveći tržišni reformator u istoriji RSE: Među njima i Kina koja je postala deo procesa globalizacije. Hanke: Najveće tržišne reforme u istoriji čovečanstva usledile su nakon govora Deng Sijaopinga u decembru 1979. godine. Deng je najveći praktičar tržišne ekonomije u istoriji. Dakle, to nisu Regan, Tačer (Margaret), Pinoče u Čileu i Čikaška škola, iako su svi bili veliki reformatori. Privatizacija koja je započela u Kini bila je odskočna daska i uspela je da smanji siromaštvo kao niko do tada. RSE: Da, Kina je ostvarivala u poslednje tri decenije do sada nezabeležen rast od deset odsto godišnje. Njena specifična mešavina tržišnih reformi i političkog monopola Komunističke partije nije mogla da opstane u Sovjetskom Savezu. Sada je mnogo kritika na račun aktuelnog kineskog lidera Si Đinpinga ne samo zbog represije nad disidentima, već i nastojanja da ograniči liberalne ekonomske mere koje je uveo Deng. Hanke: U to nema sumnje. Si vraća unazad ono što je pokrenuo Deng. RSE: U poslednje 2-3 godine, Kina i SAD su u trgovinskom ratu. Da li je to nagoveštaj definitivne “deglobalizacije” globalizacije, protekcionizma koji je bio izražen uoči Prvog svetskog rata i jedan je od njegovih uzroka. Hanke: Slažem se sa vama, to su negativni trendovi i nadam se da će biti zaustavljeni. Ja sam pristalica slobodne trgovine i modela Hong Kong. Trgovinski deficit SAD nema veze sa Kinom RSE: Kako komentarišete argumente predsednika Donalda Trampa da Kina godinama vara i zloupotrebljava SAD, jer koristi njegovo tržište za izvoz svojih proizvoda, a istovremeno se ponaša veoma protekcionistički kada je reč o njenom? Hanke: To su istovetni argumenti koji su korišćeni u vreme dok je Regan bio predsednik SAD kada je reč o trgovini sa Japanom. SAD imaju trgovinski deficit od 1975. i to nema veze sa Japanom, Kinom ili bilo kojom zemljom. Taj trgovinski deficit se stvara u samim Sjedinjenim Državama jer je nivo investicija veći nego štednje, što nije slučaj u Japanu i Kini. Dakle, dokle god u SAD bude manjak štednje, postojaće i trgovinski deficit i on nema nikakve veze sa zloćudnim aktivnostima Kine, poput krađe intelektualne imovine. RSE: Pomenuli ste veliki trgovinski deficit SAD. One istovremeno imaju budžetski deficit, zatim državni, korporativni i druge vrste dugova. Pojedini ekonomisti smatraju da je to dugoročno neodrživo i da se SAD oslanjaju na dolar kao svetsku rezervnu valutu. Da li bi trebalo nešto menjati u tom modelu? Hanke: U pravu ste, ali time opet dolazimo do pitanja koje sam postavio: zašto postoji manjak štednje. Vladin deficit najviše tome doprinosi. Dakle, trgovinski deficit u SAD je u mnogo čemu povezan sa fiskalnim deficitom. Drugo, pitali ste me da li je to održivo? Jeste, jer smo od 1975. godine uvezli dosta kapitala. Mnogi ljudi širom sveta žele da investiraju u SAD i šalju novac, jer su povoljne okolnosti – zakoni, imovinska prava, a dolar je i dalje neprikosnoven. Američki budžetski deficit je utrostručen u 2020-oj i dostigao je 3,1 hiljade milijardi dolara – najveći u istoriji - kako bi se pomogla ekonomija tokom pandemije. To će značiti da će i američki trgovinski deficit bio veliki, te da će uvoziti dosta kapitala. Međutim, do sada nije bilo problema sa tim. Pitali ste me više puta da li je održivo. U ekonomiji ako nešto nije održivo – dođe mu kraj. Kina je i dalje siromašna zemlja RSE: Pomenuli ste veoma važnu ulogu dolara. U poslednje vreme Kina i Rusija nastoje da umanje njegov značaj u globalnoj ekonomiji. Takođe, sve učestalije se postavlja pitanje da li kineska ekonomija može da nadmaši američku. Hanke: Biće joj potrebno mnogo vremena da to ostvari. Kada je reč o juanu, on ne može da potisne dolar, jedino ako bi postao konvertibilan. U tom slučaju bi mogao da igra veću ulogu na međunarodnoj sceni. Međutim, do daljnjeg dolar ostaje jedina globalna valuta i ne vidim da će se to u dogledno vreme promeniti. Jednog dana će se to možda desiti, takođe da kineska ekonomija nadmaši američku mada je pitanje da li je njen rast održiv. Istovremeno, ona ima problem nedovoljnog priraštaja stanovništva tako u skorije vreme ne može da pretekne američku ekonomiju. Pri tom treba imati u vidu dve različite stvari. Kada je reč o agregatnim parametrima, kineska ekonomija je velika i prema nekim indikatorima blizu američke, prema drugima još nije. S druge strane, ako se analizira snaga kineske ekonomije po glavi stanovnika, ona je još uvek siromašna zemlja. Takođe, pitali ste za nejednakost. Ona je u Kini najveća u istoriji civilizacije. Da li je socijalna pravda iluzija? RSE: Sebe smatrate klasičnim liberalom. Izjavili ste da Vam je nobelovac Milton Fridman (Friedman) bio mentor a drugi nobelovac Fridrih Hajek (Friedrich Hayek) porodični prijatelj. Njih dvojica su bili utemeljivači ekonomskog pravca koji je bio osnova za Reganovu novu politiku, koja se često označava kao neoliberalna. Da su u prilici, kako bi njih dvojica ocenili sadašnju situaciju? Da li bi smatrali su tako zamišljali ostvarenje svojih ideja ili bi bili i kritični prema nekim trendovima? Hanke: Obojica su bili giganti koji su ostavili traga u širokom spektru. Kada je reč o Hajeku, evo u rukama mi je njegova knjiga: “Pravo, zakonodavstvo i sloboda” (Law, Legislation and Liberty). Drugo poglavlje je naslovljeno “Iluzija socijalne pravde” (The Mirage of Social Justice). Danas svi govore o socijalnoj pravdi. I vaša pitanja o produbljivanju nejednakosti spadaju u tu oblast. Hajek je pokazao da je to iluzija, da čak niko ne može ni da definište šta je to socijalna pravda, te da je ona kao koncept nonsens. Rasprava o ovoj temi na intelektualnom nivou bi uznemirila Hajeka. RSE: Zbog čega bi Hajek bio uznemiren pokretanjem pitanja socijalne pravde? Hanke: Niko je nije definisao. Ne možete da razgovarate o nečemu što niste definisali. Poglavlje devet pomenute knjige je naslovljeno “Socijalna, distributivna pravda”. Dakle, Hajek bi bio veoma zabrinut raspravom o ovoj temi. Rizik od inflacije u SAD Sada o Fridmanu. On je bio klasičan liberal, ali monetarista u tehničkom smislu. To znači da njegov model utvrđivanje ekonomskih perfomansi na osnovu rasta i količine novca u opticaju. Pri tom, treba obratiti pažnju na inflaciju i stvarni ekonomski rast koji ima svoja prirodna ograničenja i zavisi od mnogo faktora. U SAD postoji prostor za takav rast potencijalno između 3 i 4 odsto. Međutim, ukoliko je priliv novca mnogo veći od te brojke, postoji rizik od inflacije. U ovom trenutku je količina novca u opticaju povećana za 29,8 procenata. Pitali ste me za rizik od inflacije. Fridman bi verovatno rekao da ona može dostići u ovakvim okolnostima 25 odsto. RSE: Da li to znači da Fridman ne bi podržao ove mere tokom pandemije kao što je plasiranje dodatne količine novca od strane Federalnih rezervi? Hanke: On bi podržao te mere na početku, ali je poenta da ako se nastavi njihova primena onda bi Fridman bio zabrinut.
Dobio sam status zaštićenog prijavitelja korupcije krajem 2018. godine, nakon čega je uslijedio interni premještaj na radno mjesto sa manjom platom, dvije disciplinske i sada se kažnjavam na niže rangirano radno mjesto zbog istupa u javnosti, priča za Radio Slobodna Evropa (RSE) Emir Mešić. Odlukom disciplinske komisije Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) BiH, on je sankcionisan na niže radno mjesto u trajanju od 12 mjeseci. Razlog je, kako se navodi u odluci, donesenoj 16. oktobra, da je medijskim istupom za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN) “doveo u zabludu zainteresovanu javnost i nanio štetu ugledu UIO-a kao najvažnije finansijske institucije u BiH”. Mešić je za BIRN govorio o tome da je Tužilaštvu Bosne i Hercegovine prijavio navode o nepravilnostima prilikom naplate parkinga na carinskim terminalima privatnim kompanijama, nakon čega nije bio saslušan više od godinu dana. Status "zvizdača" Mešić je dobio od Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije BiH. Zašto je pokrenut disciplinski postupak? RSE: Protiv vas je Uprava za indirektno oporezivanje pokrenula disciplinski postupak zbog toga što ste za za mrežu BIRN govorili o prijavi koju ste podnijeli Državnom tužilaštvu o nepravilnostima prilikom naplate parkinga na carinskim terminalima privatnim kompanijama. Na šta se konkretno odnosi Vaša prijava? Mešić: Moja prijava se odnosila na te nepravilnosti koje se dešavaju prilikom iznajmljivanja i ugovaranja tih carinskih terminala, gdje na neopravdan način javni prihod ide privatnim držaocima terminala. Krajem 2018. godine podnesena je prijava državnom tužilaštvu, oni su uradili jedan dio, odnosno Agencija za istrage i zaštitu je jedan dio uradila. Taj predmet je sada na Tužilaštvu, ja očekujem da će uskoro biti realiziran, završen, jer ne vidim razlog da to ne bude. Predočeni su svi materijalni dokazi. Oficijelno i zvanično nisam još saslušan u tom smislu, osim ovog saslušanja koje je bilo pred Agencijom za istrage i zaštitu, par mjeseci poslije prijave, početkom 2019. godine. Zvanične informacije da li je formiran predmet nemam. RSE: Vi ste već tada imali status zaštićenog prijavitelja korupcije od Agencije za prevenciju i koordinaciju borbe protiv korupcije. Znači li to da ste i ranije prijavljivali slučajeve korupcije? Mešić: Da, naravno. To su slični slučajevi i još neke nepravilnosti koje su se dešavale. One interno, recimo oporezivanje, nisu imale nikakvog sluha za neko ozbiljnije rješavanje kroz sistem odlučivanja itd, ništa se nije poduzelo, naprotiv, nastavljena je ista praksa skoro u svim segmentima. RSE: Kad ste dobili ovaj status zaštićenog prijavitelja korupcije, kome ste se tad obraćali? Mešić: Obraćao sam se Agenciji za prevenciju korupcije. Agencija je zaprimila tu moju prijavu. Proces dobijanja statusa zaštićenog prijavitelja ide tako da prijavu mora tužilac da pregleda, da provjeri da li tu postoji osnovana sumnja i onda Agencija na osnovu toga, svjedočenja tužioca, dodijeli status zaštićenog prijavitelja, osobu koja prijavljuje. O Zakonu i statusu uzbunjivača RSE: U odluci o disciplinskoj mjeru Uprave se navodi da ste u javnost iznosili 'neistine, neprimjerene i paušalne komentare, neprovjerene informacije i da niste ovlašteni da dajete ocjene o radu Uprave'.  Mešić: Pokretanje disciplinskog postupka protiv osobe koja ima status uzbunjivača je protivno Zakonu o zaštiti uzbunjivača. To je suprotno Zakonu o zaštiti uzbunjivača. Ja bih volio da se na nekom neovisnom planu, da neka neovisna grupa ljudi, bilo vladinog, bilo nevladinog sektora, izvrši rekonstrukciju, upravo, recimo ovog slučaja pokretanja disciplinskog postupka, iz razloga što su i ranije zviždači Uprave za indirektno oporezivanje prolazili kažnjavano. Meni su takvi slučajevi mojih kolega poznati. E, sada, Zakon o zaštiti zviždača je eksplicitan, u pravnom kontekstu on je lex secialis, zakon koji štiti prijavitelja korupcije, tamo navodi slučajeve kada se može izvršiti javno oglašavanje. Upravo je to javno oglašavanje izvršeno zato što sam ja ispunio te uslove koje je zakon propisao. Tamo, na primjer, stoji da zviždač strahuje od odmazde koju sumnja da će se desiti i ukoliko nadležna institucija u zakonom predviđenom roku ne preduzme određene radnje, itd. Do javnog objavljivanja je došlo nakon što sam ja premješten i nakon što je pokrenut već jedan disciplinski postupak protiv mene, za koji isto tako tvrdim da ne postoji osnov za podizanje. Onda sam se ja odlučio na javno oglašavanje, što je sasvim u skladu sa Zakonom o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju. Da li je očekivao sankcije? RSE: Da li ste očekivali da se ispitaju Vaši navodi, a ne da dobijete sankciju? Mešić: Naravno. Ja sam očekivao da nadležne institucije, evo očekujem i dan-danas, da neko utvrdi ove činjenice o kojima sam ja govorio, jer ja stojim u potpunosti iza toga da je to istina, za što posjedujem, naravno, materijalne dokaze, i ne mogu da vjerujem da je toliko istina u našem društvu nebitna. Evo, i da je nebitna ljudima kojih se, recimo, ne treba da tiče, mislim da institucije kojih bi se trebala ticati izbjegavaju da to kažu. RSE: U ovoj Vašoj odluci, mjeri, sankciji, navodi se da nekim internim aktima ove Uprave Vi ne smijete govoriti, niste ovlašteni da govorite. Mešić: Pazite, ima tako isti interni akt, uputstvo, o načinu internog prijavljivanja, kojeg je propisao direktor Uprave, gdje je članom 9, na primjer, tog uputstva regulisano da se neće oduzimati prava licima koja prijavljuju, čak i ako nemaju status zviždača. A zakon o zaštiti zviždača je omogućio javno oglašavanje. To smo mi isticali u postupku naše odbrane. Vjerujem da ću uspjeti u ovom svemu. RSE: Šta ćete dalje poduzeti? Jeste li se obraćali Agenciji za prevenciju korupcije kako bi Vas i dalje štitila? Mešić: Jesam, obraćao sam se Agenciji za prevenciju korupcije. Ići ćemo mi na sudsku zaštitu itd. ,jer postoji pravni osnov za to. Što se tiče Agencije za prevenciju korupcije, ja upravo čekam njihov odgovor po mom zahtjevu da se utvrdi je li ta radnja štetna po mene. Međutim, imate tu jedan problem: kad kod nas institucijama prijavite određenu aktivnost, onda svako izbjegava da uđe u suštinu te aktivnosti, te štetne radnje koja se desila prema nekome. Onda dobijete nekakve odgovore da se oni, Agencija, ne mogu upuštati u meritum, odlučivanje itd, itd, što je sasvim apsurdno jer je Agencija, na primjer, i formirana da odlučuje o tome, konkretno Agencija za prevenciju korupcije valjda je formirana za to da se bori protiv korupcije i da istu prevenira, i da štiti prijavitelje korupcije. 'Nisam jedini' RSE: Da li ste imali podršku kolega unutar Uprave za indirerektno oporezivanje i da li je tokom proteklih godina bilo još prijavitelja iz Vaše firme? Mešić: Jeste, imao sam podršku. Prijavljivali su kolege određene slučajeve korupcije. Uglavnom su ti ljudi bili sankcionisani, kako ja znam, degradirani, uglavnom neka štetna radnja je prema njima preduzeta. Čak postoje presude Suda BiH u kojima je u nekoliko slučajeva potvrđen i mobing nad uposlenicima Uprave za indirektno oporezivanje. A imam podršku određenog broja kolega, oni me zovu, pomažu na određene načine. RSE: Poslije ovog Vašem slučaja, kako vidite atmosferu za prijavitelje korupcije? Mešić: Atmosfera za prijavitelje korupcije je jako loša, u kontekstu sistemskog pristupa pomoći prijavitelju korupcije i sistemskog pristupa njenog rješavanju je jako slab. Tu nema odlučnosti niti nekakve hrabrosti. Ja je nisam vidio. Ako mi želimo da ostanemo u ovome, našem društvu, ovoj našoj državi, mislim da bi se morali svi malo aktivnije oko toga potruditi jer je nemoguće bez javnosti, nekog većeg prisutnog broja prijavitelja i ljudi koji su hrabri, da mijenjamo određene stvari u sistemu, da mijenjamo određene stvari u društvu na bolje, kako bi jednostavno mogli da ostanemo u ovoj državi i da ostvarujemo naša osnovna ljudska prava. To je neka moja ljudska poruka. To se sve nekako izdrži, vi se pripremite na to, iskustva mojih kolega već postoje, ali neke stvari jednostavno ne možete kao osoba da gledate, da tolerišete. Onda izvršite tu prijavu. I to je to. RSE: Vi očekujete da Vas štiti onaj ko treba? Mešić: Postoji zakon, postoji zakonski osnov, u svemu. Ovo što se pojedine institucije 'vade' na slabosti određenog zakonskog sistema, ja apsolutno to ne vidim tako. Naveo bih jedan primjer: U Crnoj Gori postoji, čini mi se, oko 400 registrovanih zviždača, a u Bosni i Hercegovini, ja vjerujem da sam ja u posljednje dvije godine sam. Kad se i ovo desi, ne znam kako će se to odraziti na prijavitelje, na ljude koji znaju da ih čeka nešto što će ugroziti njihovu egzistenciju, što će uticati na njih. Ja opet kažem, ne sumnjam da će se na neki način situacija morati popraviti, posebno što su zainteresovane strane ambasade koje insistiraju na primjeni Zakona o zaštiti zviždača, odnosno lica koja prijavljuju korupciju. Vjerujem da će se naša savjest u tom pogledu promijeniti, pa da malo drugačije razmišljamo o svemu tome.