U Mostu Radija Slobodna Evropa (RSE) razgovaralo se o tome koliko je javni prostor u Srbiji i Bosni i Hercegovini zagađen govorom mržnje. Sagovornice su bile dve profesorke Fakulteta političkih nauka - Snježana Milivojević iz Beograda i Lejla Turčilo iz Sarajeva. Razgovaralo se o tome u kojoj meri vlast promoviše govor mržnje, kako se taj govor odomaćio u Skupštini Srbije, pa se poslanici takmiče ko će izreći više uvreda na račun opozicije i kritičara vlasti, kakav je uloga tabloida i desničarskih portala u širenju govora mržnje, kako vlast svoje kritičare naziva izdajicama i stranim plaćenicima, kako se na društvenim mrežama organizuju hajke protiv kritičara vlasti koje se potom prenose u medije i zašto se u Srbiji najbrutalnija hajka vodi protiv Dragana Đilasa i Marinike Tepić. Bilo je reči i o tome kako se u Srbiji kritičko pisanje o potezima Aleksandra Vučića proglašava za hajku na njega i njegovu porodicu, kako se u Bosni i Hercegovini na društvenim mrežama sve više javljaju pojedinci koji pod punim imenom i prezimenom blate javne ličnosti nazivajući ih pogrdnim imenima i kakve nagrade za to dobijaju, kao i o tome da li u Srbiji i Bosni i Hercegovini raste svest o tome koliko govor mržnje truje njihova društva. Omer Karabeg: Gospođo Milivojević, vi ste nedavno rekli da je u Srbiji govor mržnje permanentni način obraćanja u javnom govoru. Da li to znači da je javni govor u Srbiji nezamisliv bez govora mržnje? Snježana Milivojević: Meni je vrlo zamisliv, ali je u ovom trenutku teško ostvariv s obzirom da je javni prostor u Srbiji dugo godina sistematski trovan subverzivnim govorom koji promoviše mržnju kao prihvatljiv način ophođenja u javnosti. Lejla Turčilo: U Bosni i Hercegovini je govor mržnje postao nešto kao stilska figura prije svega u političkom govoru, ali u posljednje vrijeme primjećujemo da se on u velikoj mjeri koristi za prijetnje i diskreditaciju svih onih koji drugačije misle. Bojim se da se gotovo niko zbog toga ne uzbuđuje. Jedino se, kada govor mržnje pređe granicu, pa se krene i na fizičke prijetnje, oglase udruženja novinara i neke nevladine organizacije, ali velikih reakcija, nažalost, nema. Omer Karabeg: Kakav je odnos vlasti prema govoru mržnje? Snježana Milivojević: Mislim da je to najveći problem. U Srbiji i u drugim i autokratskim režimima vlast daje ton govoru mržnje u medijima. Ona mobiliše pristalice tako što ih huška na neke imaginarne neprijatelje. U javnosti je stalno prisutna figura neprijatelja koga treba mrzeti. Vlast u stvari indukuje govor mržnje. Skoro sam videla jedno istraživanje o govoru mržnje američkog univerziteta Columbia u kome su intervjuisani novinari širom sveta. Prema tom istraživanju u 46 posto slučajeva zvaničnici su izvor govora koji podstiče netrpeljivost. Mi smo ovde imali užasnu nedavnu prošlost, konfliktnu, ratnu, koja je ostavila puno ožiljaka, pa bismo trebali biti veoma obazrivi u javnom govoru. Ta obazrivost bi posebno trebalo da obavezuje zvaničnike i nosioce javnih funkcija koji imaju ustavnu obavezu da štite slobodu, a ne mržnju u javnom govoru i da štite demokratski ambijent koji je nezamisliv bez slobodnih medija. Umesto toga vlast u Srbiji često je inicijator i inspirator govora mržnje. Lejla Turčilo: Slična je situacija i u Bosni Hercegovini s tom razlikom što ovdje ima više zvaničnika s obzirom na kompliciranu ustavnu i etnonacionalnu strukturu naše države. Ovdje je najprisutniji međuetnički govor mržnje koji potiče sukoba - za sada samo u virtuelnom prostoru na društvenim mrežama. Ne mogu reći da zvaničnici direktno šire govor mržnje, ali svjedoci smo ozbiljnih stranačkih kampanja na društvenim mrežama u kojima se koristi vrlo neprimjeren rječnik. Takve kampanje podižu tenzije i izazivaju vrlo negativne emocije. Širi se strah od drugoga, a taj drugi je nekada pripadnik druge nacije, a nekada neko ko ne misli isto kao vlast, pa se proglašava izdajnikom. Zahvaljujući tom strahu naši zvaničnici opstaju na vlasti. Čini se da se nije mnogo promijenilo u odnosu na devedesete. Naši etnonacionalni lideri još uvijek plešu na tankoj liniji između onoga što je govor mržnje u virtuelnom prostoru i nasilja u stvarnom životu nastojeći da se održe na vlasti ne brinući o tome kakve štete takva politika nanosi društvu. Rasadnik govora mržnje Omer Karabeg: Čini se da se govor mržnje odomaćio u Skupštini Srbije. Ne prođe nijedna sednica, a da se ne čuju teške uvrede i klevete na račun opozicije i kritičara vlasti. Snježana Milivojević: Kada sam rekla da je govor mržnje iniciran iz institucija, odnosno od najviših zvaničnika, upravo sam mislila na taj tužni slučaj Skupštine Srbije. Skupština Srbije danas, tako da kažem, u direktnom prenosu podiže nivo dozvoljenog u javnom govoru. Ona je stvarno rasadnik govora mržnje i netolerancije u ovom društvu. To je posledica s jedne strane urušavanja institucija, a s druge procesa koji je u ovom trenutku specifičan za Srbiju, a to je proces izgradnje lične vlasti. U Srbiji ne raste samo autokratija nego se gradi i lična vlast jednog čoveka koji koristi institucije za učvršćivanje svoje vlasti. U tom smislu je Skupština Srbije poligon gde se “brani“ najviši predstavnik, a svi drugi napadaju. Ti napadi su često puni mržnje, netolerancije i netrpeljivosti. Postavlja se pitanje zašto se to dešava u parlamentu u kome faktički nema opozicije. Taj javni obračun sa svim potencijalnim kritičarima, to anatemisanje svakog ko drugačije misli dešava se na mestu gde se niko ne može tome suprodstaviti što dodatno urušava parlament Omer Karabeg: Da li su parlamenti u Bosni i Hercegovini, a ima ih više, mesta gde se čuje govor mržnje? Lejla Turčilo: Postoje primjeri neprimjerenog govora. Ne toliko direktnog govora mržnje jer su ovdašnji zvaničnici naučili da im to donosi negativne poene kod predstavnika međunarodne zajednice, a znamo da u Bosni i Hercegovini međunarodna zajednica još uvijek igra dosta važnu ulogu. Neprimjereni govor se uglavnom može ćuti u općinskim vijećima i kantonalnim skupštinama gdje ima političkih obračuna na vrlo niskom civilizacijskom nivou, dok se u Skupštini Republike Srpske veličaju ratni zločinci. Zabrinjava odnos publike prema svemu tome. Publika to posmatra kao neku vrstu, rekla bih, navijačkog sporta. Skupštinske sjednice se ne prate da bi se vidjelo kakve se to odluke donose nego da bi se vidjelo ko je koga napao i ko je kome odbrusio. Građani se, na žalost, navikavaju da je to jedini model političke komunikacije i jedini način na koji se na ovim prostorima može djelovati u politici. Proizvodni pogoni mržnje Omer Karabeg: Kakva je u Srbiji uloga tabloida u širenju govora mržnje? Snježana Milivojević: To su proizvodni pogoni ovdašnje industrije mržnje. Dve glavne posledice autokratizacije su urušavanje institucija i paralisanje uloge medija. To su dva simultana procesa. U takvom sistemu kritički i nezavisni mediji su često meta govora mržnje visokih zvaničnika. I sam predsednik države ih često targetira, osporava i odnosi se prema njima s nipodaštavanjem. Istovremeno, najviši državni zvaničnici promovišu tabloide koji su perjanice govora mržnje. Ovdašnji tabloidi su vrlo uključeni u popularizaciju svega što radi vlast. Njihova oskudna i skandalozna informativna produkcija uglavnom se zasniva na pozivanju sagovornika koji su istomišljenici vlasti među kojima ima i vrlo opskurnih likova koji na nemoguće načine brane vlast i osporavaju njene kritičare. Tu su i tabloidne televizije sa svojim kvazizabavnim emisijama i rijaliti programima u kojima se promovišu mizoginija, nasilje i primitivizam. Sve je to kontekst u kome buja i cveta govor mržnje. Tabloidi i tabloidne televizije su stubovi sistema proizvodnje mržnje. U poslednje vreme sa tabloidnih medija širi se talas užasne mizoginije protiv mladih i hrabrih žena koje su pokrenule seriju slučajeva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja zbog kojih se ovdašnja javnost jako uzbudila. Lejla Turčilo: U Bosni i Hercegovini nema tabloida u onom obliku kakvi su u Srbiji, ali ima dosta novina i portala koji su izuzetno desno orijentisani i koji se služe vrlo ekstremnim govorom da bi diskreditirali one koje smatraju neprijateljima. Prave se liste za odstrel ljudi koji kritički govore o vlasti, pa se oni etiketiraju bilo kao izdajnici vlastitog naroda, bilo kao oni koji mrze Bosnu i Hercegovinu onakvu kakvu je vide ti mediji i njihovi nalogodavci. Čovjek može vrlo lako dođe na listu izdajnika, plaćenika, mrzitelja ovog ili onog naroda i nakon toga slijedi opšti linč u tim medijima. To se onda dalje širi po raznim desničarskim, navijačkim i drugim grupama na društvenim mrežama nakon čega ljudi bivaju izloženi žestokim napadima i prijetnjama. Bilo je slučajeva da su nakon takvih hajki pojedini novinari i javni djelatnici bili izloženi nasilju. Sve to ima užasne posljedice. Istraživanje, koje je objavljeno ovih dana, a koje je radilo Udruženje BiH novinari, pokazalo je da jedna četvrtina ispitanika u tom istraživanju smatra da je sasvim u redu tući novinare. To je direktna posljedica kampanje koja je u nekim medijima vođena protiv novinarki i novinara koji su otkrivali afere vlasti. Televizije su nešto malo blaže, ali ne treba zaboraviti da sve tabloidne televizije iz Srbije, o kojima je govorila kolegica Milosavljević, mi imamo u našim digitalnim kablovskim sistemima. Njihovi programi su među najgledanijim sa svim kvazivrijednostina koje su vrlo dobro prihvaćene i ovdje. Online ratnici Omer Karabeg: Da li se u Srbiji preko društvenih mreža, tabloida i tabloidnih televizija organizuju hajke na ljude i ko su organizatori tih hajki? Snježana Milivojević: Živimo u potpuno novoj medijskoj situaciji. Tradicionalni mediji i online sfera umreženi su u jedinstven prostor. Više ne znamo kada iz jednog ambijenta prelazimo u drugi. Poruke iz tradicionalnih medija se razlivaju po mrežama ali i obrnuto - mediji prenose sa mreža najekstremnije i najprovokativnije poruke koje onda stižu i do publike koja bi ih možda na mrežama propustila. Osnovni zadatak tako umreženih medija je širenje autoritarizma i proizvodnja sistema lične vlasti. Nažalost, mediji u Srbiji su kapitulirali pred centrima političke moći. Podsetiću vas da je prošle godine jedna digitalna laboratorija sa Stanford univerziteta suspendovala mrežu od 8500 botova - mislim da je bilo i lažnih naloga - koji su bili povezani sa vladajućom Srpskom naprednom strankom. Oni su proizvodili poruke koje su onda preuzimali vodeći komercijalni mediji kao što su Pink i Happy među televizijama i Informer, Kurir i Alo među tabloidima. Te poruke, višestruko multiplikovane, preplavile su javni prostor prostor i blokire mogućnost, ne samo debate, nego i osporavanje takvih poruka. Naravno, te poruke su targetirale one koji kritikuju vlast. Izdvojeni su pojedinci protiv kojih je orkestrirana kampanja koja više nije bila samo govor mržnje nego joj je cilj bio uništavanja reputacije, pa i potencijalno ugrožavanje bezbednosti ljudi koje režim doživljava kao opasnost za svoj opstanak. Takve kampanje se u teoriji nazivaju ubistvom karaktera (Caracter assassination). Lejla Turčilo: U Bosni i Hercegovini govor mržnje prema nepoželjnim pojedincima i manjinskim skupinama ne širi se samo sa lažnih profila, nego to sada rade i vrlo ozbiljni ratnici političkih stranaka koji su vrlo ponosni na svoje online ratovanje i obračune sa neistomišljenicima. Oni se u online prostoru predstavljaju kao građani novinari, kao nosioci novog trenda novinarstva. Navodno nemaju prostora u mainstream medijima, pa su, eto, prinuđeni da djeluju kroz svoje kvazigrađansko novinarstvo. Oni su bukvalno postali ratnici koji ljudima stavljaju mete na čelo i to smatraju patriotskim činom. Ti ljudi imaju neku viziju i verziju Bosne i Hercegovine po njihovoj vlastitoj mjeri u koju se ne uklapaju neki pojedinci, manjinske skupine, a nekada i cijeli narodi. Posljednjih dana bilo je čak i ozbiljnih prijetnji da bi se obračun mogao prenijeti i na stvarni teren uz vrlo snažnu podršku predstavnika nekih političkih stranaka. Situacija se očigledno promijenila, botovi se ne aktiviraju samo u predizbornom periodu kako je to bilo prije nekoliko godina, sada se to radi kontinuirano da bi se ili uništila reputacija određenih ljudi ili da bi se širila netrpeljivost prema određenim skupinama u bosanskohercegovačkom društvu. Omer Karabeg: Da su ti ljudi plaćeni za to što rade? Lejla Turčilo: Ne moraju oni nužno biti plaćeni novcem. Oni su za svoju odanost vrlo često nagrađeni političkim pozicijama ili drugom vrstom beneficija. Oni ističu da je to što rade njihova patriotska dužnost ali, naravno, očekuju nešto zauzvrat. Kako je Vučić postao 'žrtva' Omer Karabeg: Vlast u Srbiji vrlo često kritiku predsednika Vučića proglašava za govor mržnje. To često radi i sam Vučić. On kaže da su on i njegova porodica ugroženi govorom mržnje. Snježana Miivojević: To je jedna od standardnih tehnika iz alatnice autokrata. Predsednik Vučić nije jedini autokrata koji to radi, ali on to radi jako glasno. To je, rekla bih, viša faza urušavanja normalne javne komunikacije. Ovde postoji izrazito asimetrična medijska polarizacija. Najveći deo medijskog prostora upregnut je u podršku vlasti. Svi oni - od javnog servisa i velikih mainstream medija do tabloida - samo se utrkuju u pohvalama vlasti. Na suprotnoj strani je veoma mali deo kritičkih medija koji su pod permanentnom paljbom režima. Njihova opravdana kritika vlasti proglašava se za skaredne napade, za nepoštovanje i ugrožavanje najviših predstavnika vlasti, a pre svega predsednika Srbija. To se izgovara u Skupštini, šire lojalni mediji, a po društvenim mrežama raznose botovi, pa se stvara klima o nekakvoj ugroženosti predsednika i njegove porodice. Govori se o nekim fantomskim državnim udarima, pronalazi skriveno oružje i sve to služi za priču o tome da su predsednik i njegova porodica izloženi permanentnom govoru mržnje od strane nezavisnih medija koji su, navodno, strani plaćenici. To je osnova da se nezavisni mediji proglase za neprijatelje, a nosioci režima - koji poseduju sve formalne i neformalne instrumente vlasti - za žrtve. Nisam sigurna da li je to osnova za konačno uklanjanje kritičkih medija sa javne scene. Jer ono što kritički mediji normalno rade u svakom demokratskom društvu vlast je proglasila govorom mržnje i napadom na predsednika. Lejla Turčilo: Kod nas se oni koji kritikuju vlast proglašavaju neprijateljima Bosne i Hercegovine. To je u stvari matrica po kojoj predstavnici vlasti na svim nivoima reagiraju na kritiku. Ukazujete li na ono što vlast pogrešno radi - automatski bivate prokazani kao neko ko ugrožava državu. Jer država - to su oni. Vidjeli smo to tokom pandemije u Bosni i Hercegovini, kada su su otkrivene neke velike afere poput afere sa respiratorima. Akteri te afere ponašali su se prema medijima i novinarima, koji su o tome pisali, kao prema nekome ko ugrožava njihovu borbu protiv virusa. Tražili su da svi istraživački poduhvati budu suspendovani je im, eto, novinari smetaju da izvuku zemlju iz pandemijske krize. Slično je bilo i sa propalim nabavkama vakcina. Predstavnici vlasti su vrlo oštro reagirali na medije koji su ukazivali da je njihovo ponašanje nedopustivo. Ovdašnji zvaničnici - od lokalnih, pa do najviših nivoa vlasti - ne žele da im se postavljaju bilo kakva pitanja. Oni nastoje da se okruže novinarima koji će biti megafoni njihove politike, a ne promotori i branitelji javnog interesa. Pouke pandemije Omer Karabeg: Vidite li ikakav način da se zaustavi govor mržnje ili će se on i dalje nekontrolisano širiti? Snježana Milivojević: Mislim da građani i građanke Srbije moraju da ponovo osvoje medije. Živimo u trenutku revolucionarnih promena za medije, ali ne bih volela da tradicionalni mediji, koji su bili važni za demokratiju, ne prežive te promene. Moramo da nađemo načina da i društvene mreže i tradicionalni mediji budu u funkciji javnosti.   Mislim da je u Srbiji naraslo uverenje da u obilju najrazličitijih medija javnost nema na koga da se osloni u situaciji kada smo izloženi brutalnom javnom govoru, a posebno ljudi koji su eksponirani protivnici režima, kao što su Dragan Đilas ili Marinika Tepić, koji su izloženi kampanjama kakve je bukvalno teško preživeti. Javnost postaje sve svesnija da se s takvom javnom komunikacijom ne gradi normalno društvo. Moja najveća nada je da je iz ove situacije moguć onaj put koji je ujedno i najteži - a to je da javnost uskrati poverenja, ne samo medijima koji to proizvode, nego i takvom načinu vođenja politike. Lejla Turčilo: Ako je u Bosni i Hercegovini išta dobro proizašlo iz pandemijskog vremena, onda je to utisak da je javnost počela shvatati da su ono što vlast govori i ono što radi dvije dijametralno suprotne stvari. Veliki narativ o spremnosti vlasti da nas odbrani od stvarnih i imaginarnih neprijatelja zakazao je na neprijatelju kao što je COVID- 19. Ljudi su sve više zasićeni dominantnim narativima u medijima. Ne bih rekla da su toliko osjetljivi na sam govor mržnje koliko na nesrazmjeru između onoga što se govori i onoga što se radi i rekla bih da se sve više okreću relativno kredibilnim izvorima informacija. To se prije svega odnosi na urbaniji i obrazovaniji dio stanovništva sa višim nivoom građanske svijesti. Trebaće, čini mi se, još dosta vremena da to postane dominantni trend u svim dijelovima Bosne i Hercegovine.
U nekim od najznačajnijih turističkih destinacija u Bosni i Hercegovini (BiH) turisti se polako vraćaju, ali je broj noćenja daleko ispod onog zabilježenog u 2019. godini. U protekloj "pandemijskoj" godini, kažu turistički radnici, bilo je praktično "sve stalo". Pogled na mostarski Stari grad na samom ulazu u historijsko jezgro Mostara. Na slici se vidi i poznata Kriva ćuprija, mali most koji podsjeća na poznati Stari most, te brojni drugi historijski objekti, poput Saborne crkve Svete Trojice, čija je obnova u toku, u pozadini fotografije, na brdu iznad Mostara. U čuvenom mostarskom Starom gradu, koji je bio jedna od svjetskih top turističkih destinacija prije izbijanja pandemije korona virusa, veliki broj radnji, suvenirnica, kafića, restorana i hotela i dalje je zatvoren. Ipak, podaci Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine pokazuju da je u martu 2021. godine zabilježeno više turističkih posjeta za gotovo 45 posto u odnosu na mart 2020. godine. Sarajevska vijećnica, jedan od simbola grada, mjesto je gdje se posjetitelji rado fotografišu. Baščaršija, historijski i kulturni centar Sarajeva prije pandemije bila je puna turista. Dvoje turista iz Srbije fotografišu se ispred jednog od sarajevskih simbola - Sebilja na Baščaršiji. Oni koji direktno žive od turističkih posjeta kažu da je situacija bila znatno bolja tokom prvomajskih praznika. Kazandžija Kenana Hindić, čija je radnja smještena u Kazandžiluku, u najstarijoj i najpoznatijoj ulici na Baščaršiji kaže kako mu je tokom pandemije "posao spasio Instagram". Kenan koji se bavi tradicionalnim bh. zanatom nastavlja kako je tokom prvomajskih praznika bilo dosta turista iz Srbije. "Osjetilo se bogami, živnula je čitava Baščaršija. Nije to neki veliki broj ljudi, možda je došlo možda 150 do 200 ljudi ali to nama znači mnogo." Slobodan Čamagić iz Kraljeva u Srbiji u Sarajevu je boravio samo jedan sat. Sa svojim društvom prethodnih dana posjetio Kosovo, Albaniju, Crnu Goru i BiH, te je to putovanje nazvao 'corona balkanic tour'. "U Sarajevu mi se najviše sviđa narod, iznad svega. I sviđa mi se što ima tu gradsku kulturu, osjeća se kako sam pamtio Sarajevo iz kasnih osamdesetih prošlog vijeka." Nakon Sarajeva, kaže vraćaju se u Srbiju. "Ovdje su još uvijek restrikcije za nas turiste, tako da vidim da smo nepodobni, ne priznaju ni što smo vakcinisani, samo antigenski test, a pošto ulazimo iz Crne Gore moramo za 12 sati da napustiti BiH", rekao je Slobodan iz Kraljeva. Kula Tara, na desnoj obali Neretve, uz Stari most, u čijem podnožju je sjedište Kluba skakača u vodu "Mostari", čuvenih mostarskih skakača. "Ljudi su uvijek dolazili i dolazit će. Ljudi su putovali i putovat će, ne može se to nikad promijeniti", rekao je Mostarac Igor Kazić, skakač sa Starog mosta, član Kluba skakača u vodu “Mostari”, koji žive od skokova za domaće i strane goste. "Tokom ovih praznika, za 1. i 2. maj, za vikend, bilo je malo više ljudi, bio je pokoji skok, evo jutros je bila jedna grupa iz Poljske. Ima pomalo, hodaju vikendom, pomalo kreće to. Nadam se da će da će biti sve više i više", govori Kazić. Četvorica turista iz Francuske u posjeti su Mostaru. Prvi put su u BiH. "Iz Francuske smo došli automobilom. U Švicarskoj smo se testirali, obavili smo PCR-testove kako bismo došli ovdje", rekao je za Francuz Ali (drugi zdesna). "Veoma lijep stari grad. Sviđa mi se ovo staro kamenje i most je veoma lijep", rekao nam je Francuz Rémy (prvi zdesna), koji je s prijateljima prvi put u BiH. U ulici na ulazu na Stari most može se vidjeti tek nekoliko turista. "Gosti polako počinju dolaziti, bilo je Italijana, bilo je Amerikanaca. Popravlja se situacija, definitivno", kaže Mostarac Arslan Mesihović, koji nedaleko od Starog mosta vodi Craft Beer Garden "Imaimože", odnosno pub s domaćim pivom. "Tokom pandemije smo se više koncentrisali na domaće goste, tako da njihov broj se u nas povećava i to snagu nam daje da nastavimo dalje, a nadamo se da će doći i ti strani gosti, pa vidjet ćemo kako ispadne", dodao je Mesihović. Muzej "Sarajevo 1878-1918." (Muzej Sarajevskog atentata), napravljen je na mjestu gdje je 28. juna 1914. godine Gavrilo Princip, sarajevski gimnazijalac i član tajne organizacije "Mlada Bosna" izvršio atentat na austrougarskog prestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Nakon toga je počeo Prvi svjetski rat. Upravo to mjesto vrvi od turista, no u doba pandemije korona virusa, u Muzeju nema posjetilaca. U suvenirnici u samom centru Baščaršije, vlasnik Adnan Ljubović čeka turiste. Kaže da je "unazad godinu dana praktično sve zamrlo". "Prethodnih godina bio je uzlazni trend posjete turista iz raznih krajeva svijeta. U posljednje vrijeme je primjetan trend posjete turista iz regiona, pogotovo iz Srbije, nešto manje iz Hrvatske i iz Slovenije. Dok i dalje nema turista na koje smo bili navikli proteklih godina, recimo Turska, arapske zemlje, zemlje zapadne Evrope i ljudi iz dijaspore." Tuzlanka, sa stalnom adresom u Njemačkoj Eldina Tučić kaže da tokom svake posjete Bosni i Hercegovini obavezno dođu u Sarajevo. Iako mnogo putuju, kaže da je Sarajevo za njih "najljepši grad na cijelom svijetu".
Peteru Handkeu, austrijskom književniku i dobitniku Nobelove nagrade za književnost za 2019. godinu, koji negira genocid u Srebrenici, dodijeljena je "Velika nagrada Ivo Andrić" u Višegradu, na istoku Bosne i Hercegovine (BiH). Osporavanom nobelovcu nagradu je uručio reditelj Emir Kusturica. "Literatura ima jako mnogo veze s inatom i s bijesom, ali nikada s mržnjom i to je ta velika razlika", poručio je Peter Handke nakon što su mu u Višegradu uručene nagrada i priznanje. Nagrada nosi ime po bosanskohercegovačkom piscu Ivi Andriću, dobitniku Nobelove nagrade za književnost 1961. godine za roman "Na Drini ćuprija", priči o čuvenom višegradskom mostu, koji će tri decenije kasnije postati mjesto masovnog stradanja Bošnjaka. Osim ovog priznanja, Handkeu, čijeg Nobela je zbog njegovih stavova osporavala javnost, pojedini književnici, ali i strani novinari koji su tokom rata '92-'95 izvještavali iz BiH, u Višegradu je uručen i počasni doktorat Univerziteta Istočno Sarajevo za "doprinos umjetnosti, književnosti i istini o srpskom narodu", kako je rečeno tokom dodjela u Andrićgradu, izgrađenom u Višegradu. "Kako se osjećaš kad dolazi jedan nacionalista, fašista koji negira genocid u Srebrenici. Negiranjem genocida, on negira i Bosnu i Hercegovinu", kazala je za Radio Slobodna Evropa Bakira Hasečić iz Višegrada, predsjednica Udruženja "Žena žrtva rata". Za Hasečić je žalosno i tužno što je Handke opet u Višegradu, "gdje je dolazio tokom agresije i poslije". "Gdje je spavao u najvećem mučilištu žena i djevojčica Vilina Vlas i gdje podsjeća na najgore i čak sumnjam da li je i on učestvovao u takvim nekim zločinima", kaže Hasećić. "Višegrad je grad s čijih mostova su živi ljudi bacani, grad u kojem su živi ljudi spaljivani, civili ubijani. Mjesto u kojem je organizovano silovano na stotine djevojaka i žena", kaže za RSE Bilal Memišević, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Višegrad. U posljednjem ratu Memiševićevi roditelji su ubijeni, a on se u Višegrad vratio prije više od 20 godina. Jedan je od hiljadu Bošnjaka koji su se nakon rata vratili. Više od 12.000 predratnih stanovnika više ne živi u tom gradu. Ermin Kuka, viši naučni saradnik u Institutu za istraživanje ratnih zločina, koji je tokom rata izbjegao iz Višegrada, za RSE kaže da posjete Višegradu znači da se Višegrad ponovno targetira kao mjesto za širenje "prije svega nacionalnih, ekstremističkih ideologija i velikosrpske ideologije, politike i prakse, koja je tako da kažem imala vrhunac u periodu od 1992. - 1995. godine, ali svakako ta ideologija i dan danas živi". "I Višegrad je prepoznat kao mjesto gdje se u današnje mirno doba, kada bi se trebao širiti prije svega suživot, međuljudski odnosi, naravno Višegrad se koristi kao mjesto za slavljenje glorificiranje kako zločinaca, tako i samih počinjenih zločina", kaže Kuka. Orden za Handkea u Banjaluci Tokom posjete BiH, u petak, 7. maja, Handkeu je u Banjaluci, gradu u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska (RS), dodijeljen Orden Republike Srpske. Iz Vlade RS-a kazali su da je Handke odlikovan zbog "izuzetnog rada i zasluge na polju kulturnog i duhovnog razvoja, kao i za naročiti doprinos u razvijanju i učvršćivanju sveukupnih odnosa s Republikom Srpskom". Orden mu je dodijelila predsjednica entiteta Željka Cvijanović. Handke je u Banjaluci izjavio da je odlučio doći u Republiku Srpsku "uprkos jakim vjetrovima koji su bili protiv toga". "Sretan sam što sam ovdje. Ovo je veliki trenutak za mene", rekao je Handke, nobelovac čija nagrada je 2019. izazvala negodovanje javnosti u svijetu i regionu, zbog negiranja ratnih zločina. U zgradi Vlade RS-a osporavanog nobelovca dočekali su, osim Cvijanović, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH) Milorad Dodik, premijer RS-a Radovan Višković, reditelj Emir Kusturica i rektor banjalučkog Univerziteta Radoslav Gajanin. O Handkeovim političkim preferencijama, a u povodu njegova posjeta BiH, za RSE je govorio Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari. On kaže da su one poznate jako dugo jer je, između ostalog, "Handke jedan od ljudi koji su govorili na sahrani Slobodna Miloševića" (nekadašnji predsjednik Savezne Republike Jugoslavije i Srbije, prim. a.). "Ovo je pitanje otvorenog veličanja i slavljenja zločina koji su počinjeni u ime jedne ideje, koja, nažalost, nikada nije potučena i poražena i u tom smislu treba gledati i ovu posjetu. Dakle, veličanje nasilja iz devedesetih. I kao i u svakom drugom slučaju, veličanje nasilja, koje je iza nas, u pravilu, znači i najavu nasilja u godinama ili decenijama pred nama", izjavio je 7. maja Emir Suljagić za RSE. "Mjera odnosa bilo kakve većinski srpske vlasti ovdje, prema nesrbima su Ratko Mladić i Milan Lukić. I to je poruka koju danas šalju Milorad Dodik i Peter Handke", riječi su Suljagića. To je meni sramotno, kaže komentarišući dolazak austrijskog pisca Petera Handkea u Banjaluku, kolumnista i pisac iz toga grada Dragan Bursać. "To je čovjek koji je Srebrenicu pohodio više kamperski, čovjek koji ne priznaje genocid, ali koji priznaje genocidni režim", kaže Bursać za Radio Slobodna Evropa. Handke inspiraciju tražio u nekadašnjem ratnom logoru? Prema presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Višegrad je bio podvrgnut "jednoj od najopsežnijih i najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja tokom rata u BiH, a u zločinima koji su se desili u Višegradu i okolini ubijeno je oko 3.000 Bošnjaka, uključujući oko 600 žena i više od stotinu djece". "Handke je čovjek, za one koji ne znaju, koji je inspiraciju tražio boraveći u hotelu Vilina vals, koji je bio silovalište", podsjeća pisac iz Banjaluke Dragan Bursać. U Banjskom lječilištu "Vilina vlas", pet kilometara od Višegrada, prema izvještaju posebnog Komiteta UN-a iz 1994. godine, tokom 1992. godine silovano oko 200 žena. Neke od njih su ubijene, a neke su izvršile samoubistvo. Taj je hotel tokom rata bio sjedište paravojne formacije "Beli orlovi" na čijem je čelu bio Milan Lukić, osuđen pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) na doživotnu kaznu zatvora za ratne zločine u Višegradu. Za Emira Kuku, kaže, žalosno je da se osobe poput Handkea dovode u Višegrad. "Maj je mjesec i treba napomenuti činjenicu da je samo u maju i junu 1992. godine u Višegradu ubijeno više od 60 posto svih žrtava, dakle ubijenih na ovom prostoru u vremenu agresije", kazao je Kuka iz Instituta za istraživanje ratnih zločina. Kontinuirana politika negiranja genocida "I u jednom takvom mjestu, imamo jednog nobelovca, dakle čovjeka čija pisana riječ ima težinu u svjetskoj javnosti, a koji je pravdao srbijanske zločine na prostoru BiH. I nije mu dovoljna pisana riječ, već dakle dolazi pohoditi mjesta na kojima su Bošnjaci organizirano ubijani", kaže Bilal Memišević. Posjeta Petera Handkea, Milorada Dodika i Emira Kusturice Andrićgradu predstavlja nastavak kontinuirane i sistematske politike poricanja genocida i zločina koji su se desili u BIH, smatra direktorica Centra za postkonfliktna istraživanja iz Sarajeva Velma Šarić. "Odlazak u Višegrad u kojem su postojali logori za silovanje, grad u kojem su žene i djeca spaljivani u kućama, a u kojem još nema spomenika tim istim žrtvama pokazuje da Milorad Dodik i njegov režim nije spreman da se suoči s prošlošću, već naprotiv ponovo pokušava ovakvim postupcima omalovažavati, provocirati i vrijeđati žrtve i podizati međunacionalne i etničke tenzije", kaže ona za RSE. Prema riječima Velme Šarić, takvi postupci BiH samo vraćaju unazad i udaljavaju od evropske budućnosti. Memišević smatra kako je Handkeova posjeta Višegradu samo nastavak priče o negiranju genocida nad Bošnjacima. "Isprovocirati ljude koji su direktno žrtve genocida", te, dodaje, isprovocirati procese promocije negiranja genocida u međunarodnoj zajednici, poput dodjele Nobelove nagrade za književnost Handkeu. Peter Handke dobio je Nobelovu nagradu za književnost 10. decembra 2019. godine. U jednom dijelu BiH persona non grata Zastupnici Skupštine Kantona Sarajevo, jednog od deset kantona u drugom bosanskohercegovačkom entitetu Federaciji BiH, dan nakon što mu je uručena Nobelova nagrada, proglasili su Handkea nepoželjnom osobom na području ovog kantona. To je uradio i grad Tuzla. Tom prilikom je navedeno, uz ostalo, kako je "Handke u svojim javnim nastupima, u vrijeme agresije na BiH javno podržavao agresorski režim na čelu s ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem, te više puta i pored svih presuda Međunarodnog suda u Haagu negirao zločin genocida u Srebrenici". SPECIJAL RSE: 25 godina od genocida u Srebrenici U drugom dijelu BiH, Udruženje književnika bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska proglasilo ga je za njihovog počasnog člana. U Srbiji austrijski pisac je 2015. godine, odlukom gradske Skupštine, proglašen za počasnog građanina Beograda. Nagrađen je, kako je tada rekao predsjednik Skupštine grada Nikola Nikodijević "za promovisanje Beograda i podršku u teškim vremenima". Dodjelu Nobelove nagrade Handkeu bojkotovale su Bosna i Hercegovina, Kosovo gdje je također proglašen nepoželjnom osobom, Albanija, Hrvatska, Sjeverna Makedonija i Turska. Na dan dodjele nagrade, u glavnom gradu Švedske održana su dva protesta, a brojni ratni reporteri koji su izvještavali iz ratova u BiH i na Kosovu su se oglasili na društvenim mrežama, s tekstovima koje su pisali ratnih devedesetih. Šta posjetom Handkea poručuje Dodik? Dragan Bursać smatra da Handkeovom posjetom Višegradu i Banjaluci Milorad Dodik poručuje da je politički živ. "Tu uz Dodika je i čitava svita entiteta RS, plus istureni član Emir Kusturica. Nigdje taj rijaliti ne smije da se prekine. A to je da ćemo mi i dalje pričati o Miloradu Dodiku, o njegovoj provokaciji o čovjeku kojeg je ugostio koji je persona non grata u Tuzli i u Sarajevu", dodaje Bursać. On podsjeća kako je Handke bio poštovalac Slobodana Miloševića, optuženog za ratne zločine. Peter Handke je 1996. objavio putopisni esej "Jedno zimsko putovanje prema Dunavu, Savi, Moravi i Drini – ili pravda za Srbiju", a potom i još četiri knjige intonirane na isti način. Zbog podrške međunarodno izolovanoj Srbiji, kasnije posjete Slobodanu Miloševiću u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala, te odlaska na njegovu sahranu – Handke je uglavnom bio kritikovan, no 2019. godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost, bez obzira na osude koje su stizale iz cijelog svijeta.
Evropska unija i Sjedinjene Američke Države moraju djelovati ako žele da se na Zapadnom Balkanu izbjegnu potencijalne nestabilnosti, ocjenjuje za Radio Slobodna Evropa (RSE) profesor na američkom Džons (Johns) Hopkins univerzitetu i stručnjak za Zapadni Balkan, Danijel Server (Daniel Serwer). Ključnu ulogu, kako smatra, igra EU kojoj Zapadni Balkan i pripada. Promjene u Bosni i Hercegovini (BiH), navodi Server, treba da traže građani, iako ih u tome opstruiraju politički lideri. Osvrće se posebno na više non-paper dokumenata koji cirkulišu u diplmatskim krugovima, a od kojih je najviše odjeknuo onaj koji se pripisuje slovenačkom premijeru Janezu Janši o promeni granica na Zapadnom Balkanu. Povezivanje sa tim non-paerom su inače iz Vlade Slovenije demantovali. Non-paper su ocene ili mišljenja o nekom pitanju koje se deli između vlada ili institucija bez navođenja izvora, pri čemu nema snagu zvaničnog dokumenta. RSE: Nakon više non-papera o budućnosti Balkana koje smo imali priliku da vidimo ili o njima čujemo, vi ste odlučili predstaviti svoj koji se tiče Bosne i Hercegovine (BiH), ali i Kosova. Kada je riječ o BiH naveli ste potrebu za promjenama koje bi učvrstile funkcionalnost zemlje, ali i jaču ulogu SAD, EU, ali i Ureda visokog predstavnika. Šta vi očekujete od njih, odnosno šta BiH može očekivati ako ne reaguju? Server: Da. Oni su, čini mi se, ključni sastojci. Mislim da su oni na testu i da su na testu svakodnevno, ne samo od Milorada Dodika (član Predjedništva BiH) već i od Aleksandra Vulina, ministra unutrašnjih poslova Srbije. A test je da li će Zapad djelovati na prijedloge koji predstavljaju izazov za državne strukture na Zapadnom Balkanu. Do sada nije bilo dovoljne reakcije. Amerikanci su savim jasno dali do znanja da podržavaju postojeće državne strukture. I u EU su, također, to uradili, Njemačka naročito, a oni se ipak mnogo pitaju. Ali, nisu uradili ništa da podupru ono što su rekli. I ja mislim da bi trebali da rade to što su rekli i smatram da bi trebali početi to da rade ili putem sankcija ili drugim sredstvima koje imaju na raspolaganju. Napravili su jednu zajedničku izjavu neruskih članova Vijeća za implementaciju mira (PIC) i to je dobro, ali još mnogo treba da se zaista i uradi prije nego što Vulin i Dodik stanu. RSE: Kako? Američki državni sekretar Anthony Blinken poslao je nedavno pismo bosanskohercegovivačkim vlastima u kojem je rečeno da se moraju pozabaviti manjim reformama najprije i osigurati da svi građani budu jednako tretirani. To je prilično mlaka poruka, naročito nakon očekivanja koja su bila poslije izbora Joe Bidena za predsjednika SAD. Server: Pa, činjenica je da je BiH prilično nisko u prioritetima Vašingtona (Washingtona) danas i jako je teško iznijeti pitanja koja se tiču Zapadnog Balkana do nivoa predsjednika. Uvjeren sam da će predsjednik reagovati istog momenta kada bude postojala prijetnja po državu BiH, ali najbolji način je da se djeluje prije bilo kakve opasnosti. U tom je dijelu posao ljudi kakav sam i ja da gura vladu SAD-a da uradi nešto prije, radije nego poslije, i smatram da bar svoj posao dobro radim.   Bošnjaci ne žele islamsku državu, oni su dio Evrope RSE: Posljednji nezvanični dokument čije porijeklo nije tačno tvrđeno predlaže etničku podjelu BiH. Je li tako nešto uopšte moguće? Server: Naravno da je moguće, ali nije moguće bez nasilja. Smatram da je dobra većina, više od 50 posto ljudi, posvećeno očuvanju državne strukture i veliki procenat bi bio spreman da se bori kako bi to i održao. Prijedlog na papiru je prijedlog za ono što smo mi devedesetih govorili, da islamska država neće biti održiva. I to je smiješno iskušenje da bi se nametalo Bošnjacima. Bošnjaci žele biti dio Evrope i oni koji prakticiraju islam su umjereni muslimani. Smiješno je to što Vulin radi, a to je da Srbiji stvori veoma problematičnu državu uz njenu granicu. RSE: Kada govorimo o Srbiji i Kosovu, upozorili ste da sve ide u pravcu toga da Priština ima mnogo toga da žrtvuje, ali da zauzvrat ne bi dobila ništa. Šta ste pod tim mislili? Server: Pod tim sam mislio na prijedloge u jednom od non-papera, da još jednom urade ono što je Ahtisarijev plan uradio – da se Beogradu da sve što traži, a da se Kosovu ne da gotovo ništa, niti bilateralno priznanje, niti ulazak u Ujedinjene nacije (UN). I to je jedan jako loš prijedlog od kojeg će svi političari u Prištini da se okrenu. Znate, svi su uvijek zabrinuti zbog nestabilne vlade u Prištini, jer se vlade mijenjaju prilično često. No, činjenica je da se svi slažu da su njihovi ciljevi, priznanje i ulazak u UN, a prije svega toga u NATO. Ne vidim nekog iskušenja u Prištini da prihvate loš dogovor. RSE: Vidjeli smo nedavno kako je Rusija kretanje BiH ka NATO ocijenila neprijateljskom gestom. Kako gledate na tu njihovu reakciju? Server: Ruski cilj na Balkanu je da spriječi napredak u pravcu Zapada, bilo članstva u EU, a naročito članstva u NATO-u. Izgubili su u Crnoj Gori, izgubili su u Sjevernoj Makedoniji i sada žele da pobijede u BiH i Srbiji, jer znaju da će, naravno, na Kosovu da izgube. Vidite, ne molim ja nikoga da postane članica NATO-a, jer kada to postanete opterećujete i moju nacionalnu sigurnost, bar malo. I ja očekujem da će nove članice NATO-a unijeti u njega bar toliko koliko iz njega uzimaju ili srazmjerno riziku koji predstavljaju. Iako ne molim nikoga da uđe u NATO, moj je osjećaj da, izuzev Dodika i politike tog tipa, postoji naklonost u BiH da se ide što bliže NATO-u. Toga već nema u Srbiji i to je jasno i ja nemam problem s tim. Sve zemlje EU treba da priznaju Kosovo RSE: Utjecaj Rusije i Kine raste. Kažete ako regija bude ostavljena na autopilotu možemo očekivati porast nestabilnosti, slabljenje država... Šta sprječava SAD i EU da djeluju? Server: Što se SAD-a tiče jasno je da postoji mnogo drugih prioriteta i Zapadni Balkan nije najvažniji dio svijeta za SAD. Ali, tokom tog unipolarnog perioda devedesetih nismo imali problem nigdje drugo i mogli smo da uradimo šta smo htjeli na Balkanu i jesmo na kraju, iako smo oklijevali tri i po godine u BiH, a onda ponovo, na Kosovu. Sada SAD ima desetke problema koji dolaze prije Zapadnog Balkana. No, situacija s EU je malčice drugačija. Kao prvo geografski, jer je Zapadni Balkan u Evropi i on dijeli Evropu, zapravo, jer se nalazi između Grčke i ostatka Unije. To što Evropa ne obraća pažnju na Zapadni Balkan je strateška greška, ali, u isto vrijeme, moram priznati da ima ljudi u Evropi koji obraćaju pažnju. Evropski je problem taj što su sada mnogo više zabrinuti zbog migracija, i svojeg oklijevanja da prime nove članice, jer je na sceni duboka recesija, ova najsvježija uzrokovana virusom, ali i prije toga, finansijska kriza 2008. Tako da su Evropljani preokupirani vlastitim internim pitanjima, rekao bih, i veoma im je teško da ostave po strani ta pitanja, kako bi uradili prave stvari na Balkanu. To je veoma vidljivo prilikom počinjanja pregovora o prijemu u članstvo s Albanijom i Sjevernom Makedonijom. Nerazumno su odlagali te pregovore, jer ministri unutrašnjih poslova nisu bili zainteresirani da se uvode nove zemlje članice i više su bili zabrinuti zbog transnacionalnih kriminalnih pitanja, pitanja migracija... Nešto se slično desilo i s Kosovom i ukidanjem viza. Kosovo je ispunilo sve zahtjeve i opet to nije dobilo. I ponovo su ministri unutrašnjih poslova ti koji oklijevaju. Evropa mora da prevaziđe te probleme. Treba odlučniju i jasniju politiku prema Zapadnom Balkanu. Prema mom mišljenju, to treba da počne s ovih pet zemalja i priznavanjem Kosova, onih koje to nisu još uradile. Bilo bi izuzetno važno danas, ukoliko bi Grčka priznala kosovsku državu kao nezavisnu, iako Grčka ima ambasadu u Prištini i nema nikakve poente u tome što ga nije priznala. Pomak ka priznanju bi pomogao da dalji dijalog Prištine i Beograda bude plodonosniji. Promjene u BiH mogu donijeti samo građani RSE: Iz EU, međutim, navode kako lokalni političari u BiH treba da dođu do rješenja. Može li se to zaista prepustiti samo njima? Server: Ne. Lokalni političari profitiraju od trenutne postavke koja osigurava njihov reizbor i kontrolu nad njihovim etničkim grupama. Sastojak koji nedostaje u BiH je, mislim, javni stav i masovni pokret. S masovnim pokretom u BiH postoje naročiti problemi, jer su, prema mom mišljenju, Bosanci uplašeni idejom izlaska na ulice. Zašto? Zato jer je građanski rat započeo demonstracijama na koje su srpske snage pucale. Ljudi oklijevaju kada su u pitanju ti masovni pokreti, ali to nedostaje. Ja ne mogu isporučiti ustavne promjene koje bi bile jako poželjne i koje bi pomakle odlučivanje u Sarajevo i na nivo općina. Čak i da sam najmoćniji Amerikanac na svijetu ja to ne bih mogao. To mora biti rezultat građanskog pokreta u BiH. I tu su Dodik i Izetbegović prilično uvjereni da se neće desiti, a i ako se pojavi naznaka o tome, oni to suzbiju što je jače moguće. Zašto sam se pridružio Apelu 250? RSE: Jedan ste od oko 250 intelektualaca koji su potpisali apel EU, SAD i zemljama članicama NATO-a u kojoj ih pozivate da preduprijede negativnu dinamiku na Zapadnom Balkanu, koja potencijalno vodi u nestabilnost. O kakvoj nestabilnosti se radi? Server: Tu govorimo o potencijalnoj nestabilnosti i u BiH i na Kosovu. Na Kosovu smo to vidjeli u martu 2004. u čemu su učestvovali i Srbi i Albanci i to je bilo veoma loše. Mnogo je srpske imovine uništeno. Mnogo više Albanaca je ubijeno, istina, nego Srba, ali je uništeno jako puno srpske imovine i to je bio izgovor za krvoproliće. Nije to loše samo za Srbe, nego i za Kosovo. Što se BiH tiče, gravitacijski centar budućeg konflikta bi bilo ono što je i devedesetih, a to je Brčko. Bez Brčkog Republika Srpska (RS) ne postoji, a i Federacija BiH bez njega bi imala jako teško postojanje. Oboma treba Brčko i oboje imaju Brčko po Arbitražnom sporazumu. Ono što smatram da bi EU trebala da uradi, kako bi spriječila nestabilnost je da svoje snage stacionira u Brčkom i da ih i osnaži. Činjenica da nisu imali potrebe to da rade u posljednjih nekoliko godina, ne znači da to neće morati u budućnosti, jer je sasvim jasno gdje bi bio gravitacijski centar sukoba. RS bi u roku dan dva pokušala uzeti Brčko, Federacija BiH isto tako, i to bi, makar nakratko, bio žestok okršaj koji treba spriječiti po svaku cijenu.  
Komisija za suradnju sa Sjevernoatlantskim savezom (NATO) Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (BiH) izradila je Nacrt prijedloga programa reformi BiH za 2021. godinu, s četiri mjeseca kašnjenja. “Za BiH je temeljno važno da je ta tzv. politika otvorenih vrata, politika spremnosti NATO-a da primi neku novu članicu i dalje jako živa, a mi sami ćemo odrediti brzinu, ritam i sadržaj našeg odnosa s NATO-om”, kazao je nakon sjednice, 19. aprila, Josip Brkić, zamjenik ministrice vanjskih poslova BiH i predsjednik Komisije, kadar Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH. Usprkos poslovičnom početnom optimizmu, do konačnog usvajanja nacrta dug je put. Najprije mora biti usvojen na novoj sjednici spomenutog povjerenstva, čiji su članovi zamjenici ministara u Vijeću ministara BiH, pomoćnici, savjetnici ili šefovi kabineta ministara ili nekih odsjeka u ministarstvima. Potom slijedi glasovanje na sjednici Vijeća ministara BiH. Ono ga, nakon dostavljanja na uvid u Predsjedništvo BiH koje je nadležno za vanjsku politiku, putem diplomatske misije u Bruxellesu šalje u sjedište NATO-a. Mirko Neđo Okolić, zamjenik ministra obrane BiH i zamjenik predsjednika te komisije, kadar Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, navodi da “iako je nacrt jednoglasno usvojen još ništa nije usvojeno”. “Prijedlog nije usvojen još ni na komisiji. U toku je javna rasprava. Poslije ide opet na našu komisiju i poslije toga na Savjet ministara BiH. Ja ne vjerujem da će to biti (usvojeno) prije juna”, kazao je Okolić za Radio Slobodna Evropa (RSE). Njegov kolega, zamjenik ministra obrane BiH i član povjerenstva Mijo Krešić (HDZ) BiH kaže kako su “dvotjedne konzultacije u tijeku i trebale bi se završiti do 19. svibnja da se na taj nacrt daju komentari”. Konačni sadržaj će se tek utvrditi. “Tko će to znati?! Znate kako je to kod nas: navečer se prihvati, kad se prespava vidi se da to nije možda tako. Što se mene osobno tiče, nema ništa sporno i mislim da je ovo minimum konsenzusa koji se mogao postići”, komentirao je Krešić za RSE. Strateška partnerstva Komentari su izneseni i prije objavljivanja nacrta. Ambasada Ruske Federacije je u martu 2021., nakon formiranja Komisije za saradnju s NATO-om, saopćila kako će “u slučaju praktičnog zbližavanja BiH i NATO-a, naša zemlja morati reagovati na ovaj neprijateljski korak”. Nakon toga su krenule brojne reakcije, kako iz BiH tako i iz zemalja članica NATO-a. Predsjednik najjače opozicijske Srpske demokratske stranke (SDS) Mirko Šarović ocijenio je da je “skandalozan potez SNSD-a da prihvati Program reformi za NATO još jedna sramna potvrda pravog, izdajničkog lica i stvarne politike Milorada Dodika, nacionalna greška i neoprostiva izdaja vlastitog naroda”. Srpski član Predsjedništva BiH i predsjednik SNSD-a Milorad Dodik tvrdi pak da je Program reformi za proteklu godinu “usklađen s 'Rezolucijom Narodne skupštine Republike Srpske o vojnoj neutralnosti”, a što se tiče Nacrta prijedloga programa reformi BiH za 2021. godinu Dodik tvrdi da je “takvu saradnju sa NATO imala i Rusija”. Većinski bošnjačke stranke sa sjedištem u entitetu Federacija BiH smatraju da dokument, ma kako se on zvao, predstavlja nastavak puta prema punopravnom članstvu i predstavljaju to kao još jednu političku pobjedu. Za treću, hrvatsku stranu, integracija BiH u NATO nije upitna pa je za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH Dragana Čovića - koji je u više navrata ponovio kako je u “strateškom partnerstvu s Miloradom Dodikom i SNSD-om”, ali i da je “SDA godinama strateški partner HDZ-a” - usvajanje ovog dokumenta “važan iskorak za NATO put BiH”. Bosna i Hercegovina, Srbija i Kosovo tri su od sedam zemalja nastalih raspadom Jugoslavije koje nisu pristupile NATO savezu, osnovanom 1949. godine. Savez danas broji 30 članica, od čega 28 u Europi uključujući i Tursku čiji je jedan dio u Aziji, te Sjedinjene Države i Kanadu u Sjevernoj Americi. Srbija je 26. decembra 2007. proglasila vojnu neutralnost. Kosovo je godinu kasnije proglasilo nezavisnost, ali do danas nije postala zemlja članica Ujedinjenih nacija i ne priznaje ga nekoliko zemalja članica NATO-a i Europske unije, kao ni BiH zbog protivljenja iz Republike Srpske, te Srbija. Kosovo nema oružane snage u klasičnom smislu i daleko je od članstva u tom vojno-političkom savezu čije trupe mu garantiraju mir i sigurnost. Lider SNSD-a je do 2010. godine govorio kako “mi trebamo da se nađemo u NATO-u”. Od 2010. godine i Dodik i dužnosnici njegove stranke SNSD-a jasno inzistiraju na tome da se “o članstvu u NATO-u trebaju izjasniti građani Republike Srpske na referendumu”. Štoviše, sedam godina kasnije, 19. oktobra 2017. Narodna skupština Republike Srpske donijela je “Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti Republike Srpske”, koja je gotovo identičnog sadržaja kao i “Rezolucija o vojnoj neutralnosti” koju je donijela Republika Srbija deset godina ranije. Ukratko, u rezoluciji se navodi da će Republika Srpska tražiti raspisivanje referenduma u tom entitetu prije primanja Bosne i Hercegovine u članstvo u NATO-u, koordinirati sve poteze po tom pitanju sa Srbijom, a predstavnici izabrani u RS-u se “obvezuju na provođenje te rezolucije”. Po Ustavu i važećim zakonima, takav referendum, samo na teritoriji jednog entiteta, se ne može raspisati. Suradnja, partnerstvo ili integracija? Usvajanje prošlog programa reformi bio je uvijet bošnjačkih stranaka za formiranje Vijeća ministara BiH nakon izbora 2018. koji je stavljen pred Dodika. Na čelo Vijeća ministara BiH je, po sistemu rotacije nakon Bošnjaka i Hrvata te nakon usvajanja Godišnjeg programa reformi, dogovorom SNSD-a, Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH te Stranke demokratske akcije (SDA) i Demokratske fronte (DF), imenovan SNSD-ov kadar Zoran Tegeltija. Između ostalih, za ministra obrane BiH imenovan je Sifet Podžić (DF), a za njegove zamjenike Mirko Neđo Okolić (SNSD) te Mijo Krešić (HDZ BiH), a ministarstvo je specifično jer su njihova tri glasa kod donošenja određenih odluka ravnopravna, dok krajnju riječ kod, primjerice postavljanja ili smjene generala, odobrava Predsjedništvo BiH. Međutim, budući da su stranke sa srpskim predznakom i sjedištima u entitetu Republika Srpska – i pozicija i opozicija– suglasne da BiH ne treba postati članica NATO-a, odluke, pa tako i ovi dokumenti rezultat su brojnih kompromisa kako u nazivlju tako i u sadržaju. BiH je, službeno, u Akcijskom planu za članstvo u NATO-u (MAP) koji je, pojednostavljeno, pripremna faza za punopravno članstvo. Jedina je zemlja u MAP-u. Pozivnica za MAP upućena je 2010., a 2018. godine, nakon općih izbora, BiH je pozvana da uputi Godišnji nacionalni plan (ANP) koji priprema svaka država koja želi postati članica Saveza. Ukratko, radi se o planu reformi u više oblasti, između ostalih i političkih, sigurnosnih, pravnih i obrambenih. Primjerice, Sjeverna Makedonija je učestvovala u MAP-u provodeći reforme na koje se obvezivala u Godišnjem nacionalnom planu (ANP) od 1999. godine, da bi punopravna članica NATO-a postala u martu 2020. Crna Gora je postala članica u junu 2017., a u MAP-u je učestvovala od 2009. Bosna i Hercegovina, zbog protivljenja iz Republike Srpske, umjesto Godišnjeg nacionalnog plana (ANP) u NATO je poslala Program reformi. Sadržajno se on ne razlikuje od Godišnjeg nacionalnog plana i NATO ga je kao takvog prihvatio, no sama terminologija koja se koristi izuzetno je bitna političkim predstavnicima iz Republike Srpske. Prethodni Godišnji plan sastavila je i poslala “Komisija/Povjerenstvo za NATO integracijski proces Bosne i Hercegovine” koja je pod tim nazivom postojala u prethodnim mandatima Vijeća ministara BiH. U novom mandatu u kojem je srpski član Predsjedništva Milorad Dodik (SNSD), dio parlamentarne većine na razini entiteta Republika Srpska i na državnoj razini SNSD i predsjedavajući Vijeća miistara Zoran Tegeltija (SNSD) i bez čijih ruku je nemoguće gotovo išta usvojiti, to povjerenstvo je - kompromisno, a na inzistiranje predstavnika iz RS-a – preimenovano u “Komisiju/Povjerenstvo za suradnju s NATO-m Vijeća ministara BiH” i ona je formirana 24. februara 2021. U sastavu su predstavnici istih institucija kao i u ranijim komisijama. Most: Da li je Dodik trasirao put Bosne i Hercegovine u NATO? “Suradnje nema bez integracije, integracije nema bez suradnje. Naziv je povjerenstva manje bitan, bitno je da je proces živ”, smatra predsjednik Komisije za suradnju s NATO-om i zamjenik ministrice vanjskih poslova Josip Brkić (HDZ BiH). Mirko Okolić (SNSD), zamjenik ministra obrane i zamjenik predsjednika Komisije za suradnju s NATO-om navodi da “s obzirom na to da je u Bosni i Hercegovini dogovoreno da je to za sada saradnja, BiH ima dva problema”. “Kad bismo htjeli biti članica NATO-a, moramo prvo postići politički konsenzus u Bosni i Hercegovini, a drugo, moramo ispuniti uslove. Pošto ni jedno od toga dvoga nemamo, mi smo stava da treba da se sarađuje sa NATO-om i sve ide u tom pravcu. Svi akti i sva dokumenta od strane NATO-a prema BiH su takve vrste da u njima stoji 'saradnja BiH i NATO-a'”, kazao je Okolić za RSE Sintagma “integracija” se nijednom ne spominje u Nacrtu prijedloga programa reformi za 2021. Štoviše, na dva mjesta se naglašava da se sve radi “bez prejudiciranja konačne odluke o članstvu” i, očito netočno, navodi kako se “već godinama” koordinacija relevantnih ministarstava i agencija na državnom nivou “vrši preko Komisije za suradnju sa NATO-om Bosne i Hercegovine”, koja pod tim nazivom do ove godine nije postojala. No, i srpska strana je morala pristati na neke kompromise tako da se i u prošlom i u nacrtu prijedloga novog programa reformi za 2021. godinu ističe da su “sve aktivnosti su u skladu sa prijašnjim odlukama Predsjedništva, Vijeća ministara i Parlamentarne skupštine BiH, u skladu sa ustavnim nadležnostima Predsjedništva BiH”. Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH usvojio je 28. septembra 2005. Zakon o obrani BiH s 33 glasa “Za”, od ukupno 42 zastupnika. Među zastupnicima koji su glasovali za Zakon o obrani BiH bili su i Nikola Špirić, Milorad Živković te Dušanka Majkić iz SNSD-a koja je kasnije godinama bila članica parlamentarne Zajedničke komisije za odbranu i sigurnost i njena predsjednica. Zakon je izglasan i u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH i za njega je glasovalo svih 15 izaslanika/delegata, po pet iz svakog od tri kluba naroda. SNSD tad nije imao svoje predstavnike u tom domu. Danas ih ima četiri i tu su i Špirić i Majkić, uz Sredoja Novića i Lazara Prodanovića. Zakonom su integrirane dvije entitetske vojske - Vojska Republike Srpske s Vojskom Federacije BiH koja je opet nastala spajanjem Armije Republike BiH i Hrvatskog vijeća obrane. Što se tiče NATO-a, u Zakonu o obrani BiH, koji je važeći i danas, u članu 84. se navodi kako će: “Parlamentarna skupština BiH, Vijeće ministara BiH, Predsjedništvo BiH, te svi subjekti obrane u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provesti potrebne aktivnosti za prijem BiH u članstvo NATO-a”. Stranke sa sjedištem u Federaciji BiH, uglavnom s bošnjačkim predznakom, navode da BiH nije vojno neutralna i ukazuju na Zakon o obrani BiH gdje se još navodi da je “BiH prepoznala 'euroatlantske integracije' (članstvo i u Europskoj uniji i u NATO-u, op. a.) kao jedan od svojih vanjskopolitičkih ciljeva”. Kompromis koji je zadovoljio srpsku stranu je to što se u Nacrtu prijedloga godišnjeg programa reformi navodi da je BiH “kao jedan od vanjskopolitičkih prioriteta odredila 'partnerstvo' s NATO-om”. Dakle, vlasti BiH istovremeno godišnjim planovima reformi NATO-u poručuju da neće prejudicirati konačnu odluku o članstvu, što navodi i sam NATO i njegove zemlje članice, ali i da će poštovati vlastite zakone i odluke Predsjedništva BiH prema kojima će svi raditi na integraciji u NATO. Koliko je napravljeno na samim reformama? Na sjednicama Predsjedništva BiH, u kojem je Milorad Dodik (SNSD) srpski član, Šefik Džaferović (SDA) bošnjački i Željko Komšić (Demokratska fronta – DF) član iz reda hrvatskog naroda (u BiH također politički bitna terminologija koja je ovakva zvanična na internetskoj stranici ove institucije) na dnevnom redu se u 2020. godini nije našla nijedna odluka vezana za NATO. Sve odluke se, inače, moraju donijeti jednoglasno. Ako dva člana preglasaju trećeg, on se može obratiti, u slučaju srpskog člana, Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS) koja može potvrditi njegov veto. Većinu trenutno u NSRS-u ima SNSD. Tako da Komšić i Džaferović, barem po pitanju NATO-a, nisu takve točke dnevnog reda ni predlagali. Bošnjački, odnosno hrvatski člana Predsjedništva BiH, ako ga preglasaju, obraća se bošnjačkom, odnosno hrvatskom klubu u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH koji može potvrditi njegovo glasanje i takva odluka donijeta preglasavanjem se odbacuje. Većinu u bošnjačkom klubu ima SDA, a u hrvatskom klubu HDZ BiH. Jedan od primjera iz prošlogodišnjeg plana reformi je i uspostava nezavisnog žalbenog/apelacionog suda BiH, čijem osnivanju se protive i vladajuće i opozicijske stranke iz RS-a tako da nije učinjen nijedan korak prema njegovom formiranju. BiH je obećala i usklađivanje formacijske strukture s NATO-om, odnosno da će izraditi pravilnik o unutarnjoj sistematizaciji i organizaciji Ministarstva obrane što također nije završeno. “Što se tiče pravilnika, ostalo je još nekoliko finesa koje trebaju biti usuglašene. Trebao bi se reducirati broj pozicija u Ministarstvu obrane. Broj vojnih djelatnika u Ministarstvu treba biti smanjen za pet, trebao bi se smanjiti broj brigadirskih i pukovničkih pozicija kao i ukupan broj djelatnika", kazao je za RSE Mijo Krešić, zamjenik ministra obrane BiH. Krešić kaže da je ta zadaća došla od Predsjedništva BiH. "U drugoj fazi bi se trebao smanjiti i broj vojnika. Tu smo cijelu godinu imali prijepor. Trenutno imamo oko 10.000 djelatnika i vojnika, a taj broj trebao bi se svesti na 9.200. Treba se odrediti 'dan D' i od tog dana bi se za nekih 450 dana trebalo izvršiti usklađivanje”, pojasnio je Krešić detalje spora o novom pravilniku koji traje mjesecima. Članstvo u NATO-u predviđa i ulaganje od dva posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) u vojsku. Prema podacima Svjetske banke, BDP Bosne i Hercegovine iznosio je 2019. godine oko 16,6 milijardi eura, što znači da bi BiH, prema NATO pravilima, sljedeće godine trebala za vojsku izdvojiti oko 332 milijuna eura. U budžetu za 2020. godinu za Oružane snage BiH je namijenjeno oko 140 milijuna eura i taj novac se gotovo u cijelosti potrošio na plaće, smještaj i putne troškove vojnika Oružanih snaga i uposlenika Ministarstva obrane BiH te “tekuće troškove”, poput goriva za vozila, loživog ulja za zagrijavanje kasarni i slično. Od 2017. godine, kad je usvojen dokument Pregled obrane i dokument o modernizaciji Oružanih snaga BiH, do danas iz budžeta BiH za modernizaciju nije izdvojen ni euro. Uložena su tek simbolična sredstva i to unutarnjom preraspodjelom novca u Ministarstvu obrane te kroz donacije opreme, najviše iz Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Turske, ali i iz - Kine. Kina donirala inžinjerijska sredstva Oružanim snagama BiH Tako, primjerice, Bosna i Hercegovina za potrebe Oružanih snaga BiH kupuje četiri američka transportna helikoptera Bell UH-1H Huey II, koji bi trebali zamijeniti stare helikoptere Mi-8 iz doba Sovjetskog Saveza. Posao je vrijedan 38,5 milijuna dolara. BiH će platiti 4,36 milijuna, a ostatak vlada SAD-a.
Sjedinjene Američke Države (SAD), Ujedinjeno Kraljevstvo i zemlje Europske unije (EU) izrazile su potporu teritorijalnim granicama Bosne i Hercegovine (BiH), o čijim promjenama se govorilo u posljednje vrijeme nakon medijskih špekulacija o nezvaničnom 'non paper' dokumentu koji to predviđa. Iskazali su potporu i visokom predstavniku u BiH Valentinu Inzku, kojeg je kritizirala Rusija nakon što je predstavio izvještaj o statusu provedbe mira u BiH na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, u utorak, 4. maja. Za Radio Slobodna Evropa reakcije na izvještaj visokog predstavnika komentirali su iz Ambasade SAD-a u BiH, ponovivši riječi predstavnice SAD-a u UN-u, ambasadorice Linde Thomas-Greenfield. Ambasadorica je nakon Inzkovog izvještaja kazala da je stav SAD-a po pitanju Dejtonskog mirovnog sporazuma i budućnosti BiH kao jedinstvene države predodređene za euroatlantsku zajednicu dobro poznat i nepromijenjen. "Mi smo privrženi principima Daytona – Bosna i Hercegovina je demokratska, multietnička, suverena i nezavisna država s neupitnim teritorijalnim integritetom. Nijedan entitet nema budućnost izvan BiH", napisali su u odgovoru za RSE iz Ureda za odnose s javnošću Američke ambasade u Sarajevu. Istaknuli su da SAD podržava ključnu ulogu Ureda visokog predstavnika (OHR) u praćenju provedbe civilnih aspekata Dejtonskog mirovnog sporazuma i daju podrške istoj. "Bosna i Hercegovina mora zadovoljiti konkretne kriterije koje je definiralo Vijeće za provedbu mira, agendu 5+2, kako bi se okončala međunarodna supervizija", naveli su. Iz Ambasade Ujedinjenog Kraljevstva u BiH za RSE su kazali da Velika Britanija odobrava izvještaj visokog predstavnika Inzka i podržava njegov rad. "Kao što smo rekli tijekom rasprave Vijeća sigurnosti UN-a, Ured visokog predstavnika i dalje ima ključnu ulogu u održavanju civilnih aspekata Općeg okvirnog sporazuma za mir, a njegov je rad presudan za potporu djelovanju bh. vlasti", naveli su iz Britanske ambasade u Sarajevu. Za ukidanje OHR-a u BiH su 2008. godine postavljena 5+2 uvjeta i cilja, među kojima su raspodjela imovine između države i drugih nivoa vlasti, rješenje za vojnu imovinu, provođenje Konačne odluke za Brčko distrikt, fiskalna održivost BiH, te vladavina prava. Ona podrazumijeva usvajanja Državne strategije za ratne zločine, donošenje zakona o strancima i azilu i usvajanje Državne strategije za reformu sektora pravosuđa. Iz Delegacije EU u BiH za RSE su rekli da "ne postoji nikakva osnova za bilo kakve razgovore o razlazu ili prekrajanju granica BiH, koji predstavljaju neprihvatljivo podrivanje njenog ustavnog poretka". "Bilo kakav razgovor o secesiji nije u interesu građana kako u Republici Srpskoj, tako i u cijeloj BiH. Sada fokus treba biti na spašavanju života, održivom ekonomskom oporavku i reformama kojima se unapređuju evropske integracije i poboljšavaju životi građana. Sve drugo je odvlačenje pažnje od ovih životno važnih tema", naveli su iz EU u BiH. Američka ambasadorica pri UN-ovom Vijeću sigurnosti Linda Thomas-Greenfield kazala je nakon govora visokog predstavnika u UN-u da je vrijeme za ponovno fokusiranje, između ostalog, na rješavanje problema korupcije u BiH. "Kako se mladi ljudi iseljavaju iz zemlje, Vlada se mora pozabaviti tim problemom poduzimajući korake za jačanje institucija, ljudskih prava i temeljnih sloboda. Agencije moraju biti dovoljno financirane i zadržati autonomiju", kazala je Thomas-Greenfield. Inzko je u izvještaju o statusu provedbe mira, predstavljenom u utorak, 4. maja, pred UN-om, iznio kritike na nedavne izjave Milorada Dodika, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, kojim dovodi u pitanje temelje Dejtonskog mirovnog sporazuma, OHR-a, odluke prethodnih visokih predstavnika i imenovanje novog visokog predstavnika, kao i suverenitet i teritorijalni integritet BiH. Inzko smatra da su ovo razlozi za zabrinutost. Kritike iz Rusije Svoj govor na sjednici Vijeća sigurnosti započeo je kazavši da je, moguće, riječ o njegovom posljednjem govoru na poziciji visokog predstavnika. Na Inzkovo izlaganje reagirala je predstavnica Ruske Federacije pri UN-u Anna Evstigneeva, kazavši da ono nije uravnoteženo te da „sadrži proizvoljno protumačene i predstavljene podatke kojim visoki predstavnik nastoji opravdati daljnju potrebu za njegovim uredom“. Citirajući nekoliko zabrinjavajućih značajki u izvješću, rekla je kako se navodi miješanje visokog predstavnika na terenu, što samo raspiruje napetost. Sugerirajući da se visoki predstavnik prestane ponašati kao samoprozvani generalni guverner, rekla je da je dostojna alternativa članovima Vijeća sigurnosti da pročitaju izvještaj koji je izradila Republika Srpska i poslala UN-u. Naglasivši da u Bosni i Hercegovini ne postoji alternativa dijalogu, rekla je kako su vanjsko miješanje i sankcije neprihvatljivi. "Ljudi moraju odrediti svoju budućnost, a ne visoki predstavnik, čiji se rad protivi demokratskoj državi i međunarodnom pravu utemeljenom na pravilima. Štoviše, dva od tri konstitutivna naroda kritična su prema radu visokog predstavnika, što se odražava u nedavnoj zakonodavnoj akciji, rekla je, dodajući da uvjeti za zatvaranje ureda visokog predstavnika moraju odražavati trenutnu stvarnost", kazala je Evstigneeva. Iz Američke ambasade za RSE su kazali kako ne smatraju da treba komentirati korespondenciju entiteta Republike Srpske prema Vijeću sigurnosti UN. "Izvještaj visokog predstavnika jedini je službeni izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine koji se podnosi Vijeću sigurnosti UN", kazali su iz Ambasade. U Izvještaju RS-a UN-u, između ostalog, iznesene su kritike na rad OHR-a, te navodi da su Ustavni sud BiH i OHR centralizirali vlast u BiH. Reakcije EU i drugih zemalja Predstavnica Ujedinjenog Kraljevstva u UN-u Alice Jacobs, koja je komentirala izvještaj visokog predstavnika, rekla je da je vrijeme da čelnici pojačaju akciju provedbe reformi i pozvala vlasti da usko surađuju s Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OESS) i Venecijanskom komisijom. Pohvalivši rezultate izbora 2020. i rad visokog predstavnika, ona je također izrazila zabrinutost, uključujući trenutnu političku retoriku, koja predstavlja ozbiljnu prijetnju miru i stabilnosti. "Građani Bosne i Hercegovine trebaju svoje vođe kako bi se hitno borili protiv pandemije, ojačali vladavinu zakona i unaprijedili napore ka članstvu u Europskoj uniji. Ujedinjeno Kraljevstvo nastavlja podržavati napore na pomirenju", rekla je predstavnica Ujedinjenog Kraljevstva, podsjećajući na brojne žrtve sukoba na Balkanu i pozivajući na prestanak nekažnjavanja ratnih zločinaca i negiranje genocida u Srebrenici. Izrazila je snažnu potporu Uredu visokog predstavnika. Predstavnica Francuske pri UN-u Nathalie Broadhurst pozvala je sve strane Daytonsko-pariskog sporazuma da u potpunosti provedu sve odredbe. Pozivajući vladu da poduzme konkretne korake u borbi protiv COVID-19, pohvalila je nedavni napredak u drugim područjima, uključujući izbore 2020. godine. "Godina je prilika za provođenje reformi i unapređenje prijave Bosne i Hercegovine za članstvo u Europskoj uniji", rekla je francuska predstavnica, dodajući da je učinkovito sudjelovanje žena od ključne važnosti. Osudila je veličanje ratnih zločinaca i poricanje genocida. Inzko razmatra nove korake nakon odlaganja rasprave o ratnim zločincima Podršku "suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH" nakon izvještaja visokog predstavnika dale su Irska i Estonija, koje nisu stalne članice Vijeća. Iz izaslanstva Europske unije, citirajući napore na rješavanju 14 ključnih prioriteta utvrđenih u Mišljenju Komisije BiH, skrenuli su pažnju na provođenje izbora u Mostaru, usvajanje revidirane Nacionalne strategije za ratne zločine i Strateškog okvira za reformu javne uprave. Iz EU su pozvali bh. lidere da iskoriste 2021., neizbornu godinu, za provođenje reformi i time ponude dokaz da će "učiniti ono što je potrebno" da postanu članovi Europske unije. EU ambasador Olof Skoog izrazio je očekivanje da će izbori biti provedeni u skladu s europskim standardima prema preporukama OESS-ovog Ureda za demokratske institucije i ljudska prava i ostalih Venecijanske komisije Vijeća Europe. Pozivajući sve strane u BiH da napuste opasnu retoriku, rekao je da blok u potpunosti podržava perspektivu Europske unije Bosne i Hercegovine kao jedinstvene, ujedinjene i suverene zemlje. Ambasador Kine Geng Shuang, ujedno i predsjednik Vijeća sigurnosti za ovaj mjesec, govoreći u svom nacionalnom svojstvu, ohrabrio je sve strane u BiH na jačanje dijaloga, jačanje međusobnog povjerenja, promicanje etničkog sklada, pomirenje razlika i promicanje rješenja za pitanja izgradnje države. "Sve etničke skupine moraju surađivati kako bi se nosile s COVID-19", dodao je, pozivajući međunarodnu zajednicu da pojača svoju potporu u borbi protiv pandemije i da zauzme "pošten i uravnotežen" pristup prema zemlji. "Visoki predstavnik u međuvremenu mora održavati dobre odnose sa svim bosanskim stranama. Od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, situacija je pretrpjela velike promjene", kazao je Shuang. Međunarodna zajednica trebala bi ispitati načine za pružanje podrške u provedbi sporazuma, dodao je, naglašavajući kinesko poštivanje suvereniteta, neovisnosti, jedinstva i teritorijalnog integriteta te potporu nacionalnom pomirenju. Skupština RS odložila raspravu o zahtjevu visokog predstavnika za 11. maj Šta je sve kazao Inzko? U svom posljednjem obraćanju Vijeću sigurnosti kao visoki predstavnik za BiH, Inzko je izvijestio države članice o političkoj situaciji u zemlji, gdje "njezini politički vođe nastavljaju slijediti ratne ciljeve, generiraju podjele narativa i nacionalističke političke agende i govore o raspadu države". Visoki predstavnik izvijestio je Vijeće da se Milorad Dodik, predsjedavajući Predsjedništva BiH, "otvoreno zalaže za podjelu zemlje, omalovažavajući i rugajući se Europskoj uniji u tom procesu". "Otvoreno rečeno, u našim je zemljama nezamislivo da predsjednik želi uništiti samu zemlju čiji je predsjednik", rekao je Inzko. Inzko je kazao da u "BiH ostaje faktički zamrznuti sukob, nedovršeni mir". "Njeni politički čelnici nastavljaju slijediti ratne ciljeve, generiraju podjele pripovjedaka i nacionalističke političke programe i govore o raspadu države. Multietničko raznoliko društvo koje je postojalo prije sukoba gotovo je nestalo dok je sve teže braniti očuvanje multietničkih prostora i oduprijeti se stvaranju monoetničkih. Govor mržnje, veličanje ratnih zločinaca i preispitivanje teškog poricanja genocida unatoč provjeri međunarodnih pravosudnih tijela i dalje su vrlo česti u političkom diskursu", naveo je Inzko. Komentirajući dešavanja u BiH u vezi s retorikom o otcjepljenju, iz Američke ambasade u BiH kažu da je najbolji način za ostvarenje sigurnosnih i ekonomskih interesa građana „da svi lideri ostave po strani remetilačku retoriku podjela i preusmjere svoju energiju na ispunjavanje tih kriterija i provedbu drugih ključnih izbornih i ekonomskih reformi, te reformi iz oblasti vladavine zakona“. Inzko je tokom predstavljanja izvještaja u UN-u izrazio žaljenje zbog „verbalnih napada“ na njega, uključujući to što ga je Milorad Dodik na sjednici UN-a nazvao monstrumom. U novembru 2020. godine na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, visokog predstavnika u BiH kritizirali su Milorad Dodik i Dragan Čović, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice u BiH. Dodik je tada na račun Inzka iznio brojne uvrede, nakon čega je uslijedila reakcija zemalja Kvinte, koje su osudile takav govor i verbalne napade. Podsjećamo, na posljednjoj sjednici Vijeća kad se govorilo o BiH u novembru prošle godine, Inzko je zatražio da Vlada RS-a ukine ploču s imenom osuđenog ratnog zločina Radovana Karadžića sa studentskog centra na Palama, gradiću u blizini Sarajeva, koji pripada entitetu RS. U suprotnom, Inzko je zatražio od zemalja članica da Dodiku zabrane putovanje u njihove zemlje. Ploča na studentskom domu skinuta je u decembru 2020. godine. Na poziciji visokog predstavnika Inzka, austrijskog diplomatu koji je na čelo Ureda visokog predstavnika imenovan 2009., godine, trebao bi naslijediti Christian Schmidt, kojeg je predložila Njemačka. Funkcija visokog predstavnika sa statusom diplomatske misije u Bosni i Hercegovini je uspostavljena u skladu s Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini, koji se obično naziva Daytonski mirovni sporazum, dogovorenim 21. novembra 1995. u vojnoj bazi u američkom Daytonu i potpisanim 14. decembra 1995. u Parizu, tačnije Aneksom 10 sa zadatkom da nadgleda provedbu mirovnog sporazuma.
„Osobe s invaliditetom su ionako izolovane, a pandemija korona virusa ih je dodatno marginalizovala. Veliko razočarenje je i sam zdravstveni sistem, gdje sam očekivala mnogo više mobilnih timova za pomoć osobama s poteškoćama“, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Dušica Lipovac iz Banjaluke, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine (BiH). Dušica ima rijedak oblik ukočenosti svih zglobova. Korisnica je personalne asistencije. Kaže kako je period pandemije za nju ogroman izazov. "Neke ambulante uopšte nisu pristupačne za korisnike kolica. A tek nakon apela pojedinaca, stvari su se počele razvijati u svrhu pomoći osobama s invaliditetom. Na neke je uticalo i to što nemaju personalnu asistenciju 24 sata i veoma malo se razmišljalo o onima koji žive sami", ističe Dušica za RSE. Izazovi su ogromni i za roditelje djece s poteškoćama. Tako su se u vremenu pandemije morali dodatno truditi da usklade postojeće i nove nametnute obaveze. Ali i da predoče i objasne djeci novonastalu situaciju. Željka Perišić iz Banjaluke majka je šesnaestogodišnje djevojčice koja ima Down sindrom. Ona pohađa specijalnu školu, čija se nastava trenutno odvija online. "S jedne strane to je olakšanje, jer nema dodira i kontakta, a samim tim ni mogućnosti da se zarazi. S druge strane, zaista je otežavajuće biti bez socijalnog kontakta, jer djeci s poteškoćama je on izuzetno važan", ističe Željka za RSE. Dodaje kako se roditelje djece s poteškoćama osjećaju izolovano i kada je "redovno stanje". "Mjere su se svakako trebale prilagođavati svim kategorijama društva. Mnogo toga je nedostajalo. Mi smo čak u našoj porodici prošli iskustvo sa zarazom korona virusa. Teško je dobiti testiranje ako nemate neke vidljive simptome a bili ste u kontaktu sa zaraženom osobom. Uprkos tome što u porodici imate dijete s poteškoćama", navodi Željka. Ističe kako nisu uspjeli dobiti redovno testiranje, ali ni razumijevanje. Ipak, u svemu vidi tračak pozitivnosti, barem kada je riječ o potrebi vakcinacije roditelja djece s poteškoćama. Prednosti uviđa i Josipa Bogić majka djevojčice s poteškoćama iz Jajca. Ona za RSE naglašava kako je bilo mnogo nejasnoća i pitanja na početku pandemije, ali je nastojala uhvatiti se u koštac s izazovima. "Bilo je veoma izazovno, ali uvjerena sam da uz obostrani rad i trud i nastavnika i roditelja, možemo doprinijeti da djeca ne izađu još više oštećena. U osnovnoj školi koju pohađa moja ćerka, ključnu ulogu je imala i rehabilitatorica koja je koordinirala između nastavnika i roditelj", navodi Josipa za RSE. Dodaje kako su u vremenu pandemije trudili se osmisliti različite sadržaje, ali i uskladiti sve obaveze. A kasnije im je u tome pomoglo i Udruženje za pomoć osobama s poteškoćama u razvoju "Vodopad ljubavi" u Jajcu. "Prilagodili smo rad Udruženja, tako što smo imali individualne tretmane. Tako da je moja ćerka imala tri tretmana sedmično, kod logopeda, fizioterapeuta i defektologa. Roditelji se nisu sretali, ali smo nastavili s radom, svjesni značaja našeg Udruženja", rekla je Josipa za RSE. Učenje na daljinu – izazov ili prepreka? Ogroman izazov za sve roditelje, ali i predavače djeci s poteškoćama, bila je online nastava. Mirjana Simić, master defektologinja i nastavnica u javnoj ustanovi Centar Sunce Prijedor, na sjeverozapadu BiH, za RSE kaže kako je situacija potpuno nepredviđena i otežavajuća za sve defektologe. "Kao i ostale ustanove, bili smo primorani organizovati onlajn nastavu koja se nije odvijala kao i u drugim osnovnim školama, s obzirom na to da djeca s poteškoćama nisu bili u prilici i mogućnosti da prate nastavu preko televizijskog pograma, jer se kao takva i nije organizovala", rekla je Simić za RSE. Ona ističe kako su se snalazili na razne načine, komunicirajući s roditeljima preko privatnih brojeva, ali i slanjem štampanih materijala na kućne adrese. "Mislim da će se i drugi sa mnom složiti, za našu djecu je jako važno da pohađaju nastavu u školama, da ne propuštaju individualne tretmane kod stručnih saradnika i svakako boravak u učionici s drugom djecom od velike je važnosti za njihovu socijalizaciju", navodi Simić za RSE. U radu JU Centar Sunce Prijedor, slijedili su uputstva ministarstva i kriznog štaba, a prema riječima Mirjane Simić, mjere su sprovođene u skladu s mogućnostima. "Ono što je dobro jeste to što su naši razredi s malim brojem učenika tako da nismo imali potrebe dijeliti razred ali da se mogla održati fizička distanca ili da su naša djeca redovno mogla da nose maske to i nije slučaj s obzirom na to da oni imaju različite poteškoće i stoga je teško objasniti da bi tako trebalo postupati ili pak to sprovoditi", ističe Simić za RSE, dodajući kako privatno radi i kao logoped. "Redovni i kontinuirani tretmani su od presudnog značaja za postignuća i brže rezultate, naročito kada se radi o mlađoj djeci. Vremenom su se neki tretmani organizovali online ali takav vid rada se ne preporučuje svakome, mnogo zavisi od govorno jezičkih poteškoća koje djeca imaju", kazala je Simić. Dodaje su defektolozi primorani da se sami snalaze koristeći različite izvore i literature kako bi osmislili, pripremili i obradili neku nastavnu temu. "Time je u startu naš rad ograničen i otežan, a neophodno je da imamo udžbenike. U toku je reforma školstva i izrađuju se novi nastavni planovi i programi za djecu s poteškoćama“, izjavila je Simić za RSE. S obzirom na to da je i sama dio tima za izradu novog nastavnog plana i programa, nada se da će udžbenici ujedno biti i jedan od realizovanih prioriteta. Koliko osoba s invaliditetom živi u BiH? Oko 300 hiljada građana u Bosni i Hercegovini živi s različitim oblicima invaliditeta. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, spadaju u posebno osjetljive grupe na zarazu korona virusom. Ipak, ove osobe nisu imale ni jednak pristup informacijama za vrijeme pandemije, što bi im prema različitim međunarodnim i domaćim propisima, trebalo biti omogućeno. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, koju je Bosna i Hercegovina ratificirala 2010. godine, nalaže da se “osobama s invaliditetom pruže informacije namijenjene općoj populaciji u pristupačnim oblicima i tehnologijama prikladnim za različite vrste invaliditeta”. Ista Konvencija nalaže da države trebaju podsticati sredstva javnog informisanja, uključujući i online medije, da svoje usluge učine dostupnim osobama s invaliditetom. Ujedinjene nacije (UN) početkom pandemije istaknule su kako je milijardu ljudi koji žive s invaliditetom u svijetu među najteže pogođenim kategorijama stanovništva pandemijom koronavirusa. Osim toga, iz UN-a su naglasili i to da je pandemija otkrila u kojoj su mjeri marginalizovani ljudi i pojačala nejednakost s kojom se osobe s invaliditetom već suočavaju, poput siromaštva i visoke stopa nasilja, zanemarivanja i zlostavljanja. U Izvještaju UN-a između ostaloga se navodi da se procjenjuje da osobe s invaliditetom čine 15 posto svjetske populacije, a čak 46 posto populacije među starijima je od 60 godina.