Šta se desilo sa dosjeima Uprave državne bezbjednosti (UDBA) nakon raspada Jugoslavije i zašto je njihov sadržaj i više od tri decenije predmet rasprave? Dokumenti tajne policije ponovo su se našli u fokusu nakon što je evropska komesarka za proširenje Marta Kos (61), suočena sa ponovljenim nedokazanim optužbama da je bila saradnica tajne jugoslovenske službe, svjedočila pred Evropskim parlamentom. Izbjegla je direktne odgovore na pitanja vezana za njen angažman iz vremena kada je Slovenija, čija je državljanka, bila dio Jugoslavije, a Marta Kos bila novinarka. U to vrijeme, Kos je bila u svojim dvadesetim. Tada je na teritoriji države, koju je činilo šest republika i dvije autonomne pokrajine, djelovala jedna služba, Uprava državne bezbjednosti, daleko poznatija po skraćenom nazivu UDBA. Iz dobrim dijelom ozloglašene službe, nakon raspada države, izraslo je sedam posebnih službi bezbjednosti. Ukoliko postoji trag o bilo čijoj povezanosti sa bezbjednosnim agencijama iz vremena bivše Jugoslavije, više od trideset godina od njene propasti, teško je utvrditi. Za šta se optužuje Marta Kos?Do optužbi da je Marta Kos bila saradnica jugoslovenske tajne policije došlo je nakon što je u prostorijama Evropskog parlamenta 10. marta 2024. godine promovisana knjiga pod naslovom "Komesarka" slovenačkog autora Igora Omerze. U knjizi su predstavljeni dokumenti za koje autor tvrdi da dokazuju da je Kos sarađivala sa jugoslovenskom tajnom policijom. Tvrdi se da je saradnja ostvarena tokom 80-ih godina, kada je Kos bila u svojim dvadesetim. Navodi se da je kooperacija nastavljena i devedestim kada je Marta Kos prešla u Keln da radi kao novinarka u sjedištu Radija Deutsche Welle u Njemačkoj. Optužbe su iznjeli članovi Slovenske demokratske stranke (SDS) političke partije bivšeg populističkog slovenačkog premijera Janeza Janše. Pozivajući se na navode iz knjige, Romana Tomc evropska zastupnica i članica Evropske narodne partije, najveće političke grupacije u Evropskom parlamentu kojoj pripada SDS, tražila je od Evropske komisije da se izjasni o mjerama koje planiraju poduzeti. Nakon objavljivanja knjige Kos je iznesene tvrdnje nazvala dezinformacijama. Podsjetimo, Rezolucija Evropskog parlamenta iz 2021. godine je pozvala na otvaranje arhiva bivše Jugoslavije sa posebnim fokusom na otvaranje dosjea UDBA-e. Otvaranje arhiva u državama kao što su Istočna Njemačka, Češka i Poljska, sprovedeno je na talasu demokratizacije država nekadašnjeg istočnog bloka krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Nasuprot tome u državama bivše Jugoslavije, koje su nastajale u sukobima, ratovima i razaranjima, proces demokratizacije i transformacije državne bezbjednosti tekao je sporije i uz mnoge kontroverze. Do danas skoro da ni jedna država nije raščistila sa tim dijelom svoje prošlosti. Šta je Njemačka uradila sa svojim arhivama?Tajna policija Istočne Njemačke Štazi koja je operisala u isto vrijeme kada i UDBA, otvorila je svoje arhive i svaki pojedinac ima pravo da pristupi dokumentima koji su prikupljeni o njima. Ukoliko sumnjaju da se spominju u dosjeu neke druge osobe, također mogu da traže pristup uz pojašnjenje zašto misle da se nalaze u nečijem dokumentu. "Čak i naizgled manji događaji, poput nestanka pisama, mogu sadržavati važne tragove," navode iz arhiva. Kao odgovor na peticije javnih i privatnih agencija iz arhive će također otkriti da li postoje dokazi povezanosti osoba koje se sada nalaze na političkim pozicijama sa Štazijem. To uključuje članove vlade, parlamenata, sudije, javne službenike i druge. Od 1992. godine više od dva miliona osoba je pristupilo svojim arhivama. Pored kartoteka, filmova, audio dokumenata i mikrofilmova, Štazi arhiva sadrži više od 111 kilometara dokumenata i više od 1,7 miliona fotografija. Štazi je bila i tajna policija i tajna služba osnovana 1950. godine tokom postojanja Istočne Njemačke, a procjenjuje se da je do njenog pada 1989. godine, nezvanično, sa tajnom policijom sarađivalo 189.000 osoba, odnosno svaki 90. stanovnik Istočne Njemačke. Šta se desilo sa dosjeima u Sloveniji?Slovenija je bila prva država nastala raspadom Jugoslavije koja je otvorila arhive i dosjee, podsjeća za Radio Slobodna Evropa (RSE) hrvatski istoričar Mario Previšić. "To je bilo posebni interesantno za povjesničare i ljude iz struke ali i za politiku," kaže Previšić. Danas su ti dokumenti dostupni u Arhivu Republike Slovenije. Kako je u pisanom odgovoru za RSE naveo slovenački istoričar Božo Repe, "arhivi nisu sačuvani u cjelini niti znamo koliko ih je uopće postojalo, jer je do čišćenja građe došlo najmanje dva puta – nakon smjene Aleksandra Rankovića (Aleksandar Ranković bio je drugi čovjek socijalističke Jugoslavije sve do 1966. i Brionskog plenuma kada je zbog optužbi da je navodno prisluškivao Tita i da "skreće sa puta" Partije smijenjen sa svih funkcija. Nakon Drugog svjetskog rata, Ranković je postao prvi čovjek jugoslavenske tajne službe, odgovoran za sigurnosni aparat države.)krajem 60-ih godina, te krajem 80-ih, kada je navodno uništeno oko 17.000 dosjea". Repe kaže da nije poznato šta je u evidenciji tajne policije iz prošlog sistema "izvorno uklonjeno, dodano ili izmijenjeno (prije svega za potrebe političkih obračuna, uglavnom protiv lijevo-liberalnih političara, ali nerijetko i desnih, ako je to nekome odgovaralo)." Nakon što je 1991. proglasila nezavisnost u Sloveniji kao centralna obavještajna i bezbjedonosna služba djeluje Slovenačka obaveštajno-bezbjednosna agencija (Slovenska obveščevalno-varnostna agencija - SOVA), sa sjedištem u Ljubljani. Šta je bila UDBA?Po naredbi Josipa Broza Tita 13. maja 1944. godine u Drvaru je osnovano Odjeljenje za zaštitu naroda, poznata kao OZNA. Ovaj datum se kasnije u Jugoslaviji slavio kao dan Državne bezbjednosti. OZNA je 1946. preustrojena, pri čemu je civilni dio prerastao u UDBA-u (Uprava državne bezbjednosti), dok je vojni dio postao KOS (Kontraobavještajna služba). UDBA će 1966. biti preimenovana u Službu državne bezbednosti, ali ime UDBA ostaje široko rasprostranjeno u javnosti. Služba je raspolagala širokom mrežom doušnika i saradnika i bila je zadužena za praćenje i kontrolu političke opozicije, a služila je i kao sredstvo zastrašivanja protiv disidenata i kritičara režima. Na posebno zao glas izašla je u vreme kada ju je vodio Aleksandar Ranković, od kraja Drugog svetskog rata do 1966. godine. Pripisuje mu se odgovornost za progon političkih neistomišljenika, protivnika vlasti u zemlji, te vođenje operacija protiv emigracije u inostranstvu. Ranković se povlači nakon spora sa Josipom Brozom Titom, u nikada rasvetljenoj aferi prisluškivanja. Do raspada države UDBA je bila organizovana na nivou saveznih republika, sa odeljenjima u svakoj od njih. Hrvatska: Novo ime, stari ljudiU Hrvatskoj je od sticanja nezavisnosti 1991. godine sektor sigurnosti doživio nekoliko transformacija, a od 2006. počelo je djelovanje Sigurnosno obavještajne agencije (SOA) koja pod tim imenom postoji i danas. "U Hrvatskoj kao i u svakoj drugoj zemlji koja se reformirala u Europi djeluju razni oblici obavještajnih agencija koje imaju razne funkcije i ciljeve", kaže istoričar Martin Previšić za RSE. Previšić je autor knjige "Goli otok - istorija", svojevrsne studije logora na Golom otoku koja se bazira na mnogobrojnim dokumentima iz arhiva UDBA-e kao i nizu svjedočanstava bivših logoraša. Goli otok je bio jugoslovenski zatvor i radni logor za političke protivnike u tadašnjoj Jugoslaviji. O transformaciji tajne policije iz starog u novi sistem govori jedna anegdota iz perioda dok je Previšić prikupljao građu za knjigu i intervjuisao stare logoraše sa Golog otoka. Tako mu je jedan od njih ispričao da je uhapšen 1948. godine kao ibeovac (Ibeovac je termin za pristalicu politike koju je zagovarala Rezolucija Informbiroa (IB) 1948. godine, odnosno pristalicu Staljina u sukobu sa Titom.)kada mu je u ćeliju ušao mladi udbaš kojem je zapamtio lik. Četrdeset godina kasnije 1991. godine, Hrvatska se osamostaljuje, bivši logoraš gleda televiziju i vidi prvog predsjednika Republike Hrvatske Franju Tuđmana. Pored njega je čovjek u bijelom odijelu koji je poznat bivšem logorašu. Prepoznao je čovjeka koji je ušao u njegovu ćeliju 1948. godine. Bio je to Josip Manolić, tadašnji predsjednik vlade Republike Hrvatske. Sam Manolić je u jednom gostovanju na HRT-u 1995., o prelasku kadrova tajne policije u nove strukture Republike Hrvatske je rekao da "nije bio trenutak da se ide na raščišćavanje pojedinačnih slučajeva". "Odluka vrhovništva Republike Hrvatske – preuzmimo sve institucije koje su do sada radile u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u sastavu u kakvom je bilo. Nikakvog refanšizma prema ljudima koji su profesionalno obavljali svoje dužnosti", rekao je tada Manolić. "Čitav aparat je naslijeđen i on je imao više-manje sličnu ulogu kao što je imao u Jugoslaviji," dodaje Previšić. Pojašnjava i da vlada "naivna" predodžba da je 1991. došlo do potpunog loma. "Jeste, Jugoslavija je propala, propala je jedna stara ideologija, neke su nove paradigme došle, ali hajmo’ biti realni, čitav sustav je preuzet nanovo od starog sustava", kaže ovaj sagovornik. Kao i Slovenija, i Hrvatska je otvorila arhive UDBA-e. Između 15 i 20 hiljada dosjea, skupljenih sve do rane 1990-te, postalo je dostupno. Danas su dosjei pohranjeni u Hrvatskom državnom arhivu. Za RSE nije stigao odgovor na pitanje da li su neki od dosijea možda ostali neotvoreni. Između ostalih među arhivama nalaze se dosije osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelj i prvog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana. Slučaj Perković-MustačSlučaj Perković - Mustač odnosi se na sudski proces i dugogodišnju političko-pravnu sagu oko izručenja i suđenja bivšim pripadnicima jugoslavenske i hrvatske tajne službe, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. U avgustu 2016. godine, sud u Minhenu osudio ih je na doživotni zatvor zbog organizacije ubistva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine. Prije izručenja Njemačkoj 2014. godine, u Hrvatskoj je prije samog ulaska u EU 2013. donesen tzv. "Lex Perković" – izmjene zakona o evropskom nalogu za hapšenje koje su usporile proces izručenja. Oba su osuđenika tražila pomilovanje od hrvatskog predsjednika, što je izazvalo oštre podjele na hrvatskoj političkoj sceni 2022. godine. Perković i Mustač u njemačkom zatvoru služe doživotnu kaznu. Crna Gora otvorila mali dio arhivaUprkos tome što prakse nekih zemalja pokazuju pozitivan uticaj koji su otvaranja arhiva imala, tajni spisi UDBA-e u nekim državama ostaju tajni. Takav je slučaj i u Crnoj Gori. Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) osnovana 2005, godinu dana prije proglašenja crnogorske nezavisnosti, otvorila je samo dio arhivske građe koja se odnosi na period do 1948. godine, odnosno na ranu fazu djelovanja OZNA-e i početak UDBA-e. Odgovor na pitanje RSE da li planiraju otvoriti i ostale dosjee nije stigao. Advokat Nikola Angelovski, koji je Skupštini Crne Gore prije dvije godine podnio zahtjev za donošenjem zakona o otvaranju dosjea, kaže da objavljeni materijal nije dovoljan. "Otvaranje je simbolično i ograničeno. Radi se o arhivi koja pokriva najraniji period poslijeratnog komunističkog bezbjednosnog sistema", kaže Angelovski za RSE i dodaje da je ANB deklasifikovala taj dio uz obrazloženje da ne postoji "savremeni bezbjednosni interes za njegovo dalje čuvanje kao tajnog materijala". "To ne obuhvata kasnije faze razvoja tih službi, koje su bile znatno kompleksnije i politički značajnije - period 'Infrombiroa' u Crnoj Gori, period 50-ih, 60-ih, 70-ih i 80-ih godina, kao i tranzicioni period 90-ih, pa se zbog toga ovaj njihov potez smatra 'prvim korakom', ali ne i cjelovitim i sistemskim rješenjem ovog pitanja", ističe on. Dodaje da se pitanje otvaranja dosjea već decenijama nalazi u institucionalnom vakuumu u Crnoj Gori i da država, koja je trenutno, u poređenju sa ostalim državama Zapadnog Balkana, najbliža članstvu u EU, nema ni zakon o lustraciji i zakone o vetingu u javnoj i tajnoj službi. "To znači da za sada u Crnoj Gori ne postoji jedinstven pravni okvir koji bi definisao ko ima pravo pristupa, pod kojim uslovima, u kojoj mjeri i na koji način se štiti privatnost i bezbjednosno osjetljive informacije." Srbija ne daje arhiveRazličite političke garniture u Srbiji najavljivale su da će otvoriti dosjee tajnih službi od Drugog svjetskog rata do danas. Demokratska opozicija Srbije (DOS), koja je na izborima 2000. godine pobijedila Slobodana Miloševića, to je obećala prije i po dolasku na vlast. Od maja 2001. do juna 2003. na snazi je bila uredba Vlade Srbije o uvidu u dosjea. Oko 8.000 ljudi je apliciralo, a za 420 je odobren restriktivan uvid. Među njima je bio i pisac Dragoslav Mihailović, koji je 2012. godine za RSE rekao da je pod operativnom obradom bio do 1990. godine. "U tim fajlovima bila su precrtana imena nekih ljudi koji su o meni dostavljali informacije. A ljudi iz službe beležili su, na primer, kada sam se i sa kim viđao. Recimo, mene je operativno obrađivao izvesni Brana iz Valjeva", ispričao je tada Dragoslav Mihailović, pisac koji je preminuo u martu 2023. godine. Građanin je tada u prisustvu službenika državne bezbednosti mogao da pročita svoj dosje, ali pod uslovom da ga tretira kao državnu tajnu i da ga ne prepričava porodici ili javnosti. Neki od onih koji su pogledali beleške izražavali su sumnju da im je dosje naknadno prepravljan i redigovan, a uredbu kojom je omogućen uvid država je ubrzo ukinula pod obrazloženjem da je neustavna. Zakon kojim bi se regulisalo otvaranje dosijea nije donijela nijedna vlast od 2000. do danas. Predrag Petrović iz Beogradskog centra za bezbednosnu politiku kaže da je važno znati svrhu otvaranja dosjea, da li je to lustracija, suočavanje sa prošlošću, krivični progon, ili sve zajedno. "Uz to, imamo važnu okolnost da su neki ljudi koji su se našli u takozvanim novim demokratskim vlastima najverovatnije bili saradnici službi bezbednosti. Bilo bi im veoma nepovoljno da se to okrije. Za mnoge od njih period od ’45. do 2000-ih nije bio autokratski, pa smatraju da dosjei ne sadrže ništa sporno", kaže Petrović. Današnja Bezbednosno-informativna agencija (BIA) Arhivu Srbije na čuvanje sukcesivno predaje dokumentaciju stariju od 30 godina, u koju spada i 80.000 personalnih dosjea građana. Operativna arhiva, takozvani živi dosijei i dokumentacija nastala posle 2002, čuva se u sedištu BIA-e u Beogradu. Broj ovih dosjea je državna tajna. Takođe, nije poznat obim arhive koju su sačinile tajne službe u Srbiji od 1945. godine. BIA je nastala 2002. godine, po gašenju Resora državne bezbednosti (MUP) Srbije, agencije koja se smatra ključnom u formiranju paravojnih formacija odgovornih za ratne zločine počinjene u ratu u bivšoj Jugoslaviji, ali i zločine u zemlji. Presude oficirima državne bezbednosti SrbijeŠef tajne službe Radomir Marković, zatim komandant Jedinice za specijalne operacije (JSO) u okviru Resora državne bezbednosti (RDB) Milorad Ulemek, i još petorica pripadnika JSO-a osuđeni su na višedecenijeske kazne zatvora. Izrečene su za ubistvo četvorice funkcionera Srpskog pokreta obnove 1999. na Ibarskoj magistrali, kao i za ubistvo bivšeg predsednika Srbije Ivana Stambolića u Beogradu u avgustu 2000. godine. Ulemek, kao i atentator Zvezdan Jovanović, i trojica njihovih kolega iz redova JSO osuđeni su za ubistvo premijera Srbije Zorana Đinđića marta 2003. Pripadnici RDB-a optuženi su za ubistvo novinara Slavka Ćuruvije 1999. u Beogradu, ali su odlukom Apelacionog suda iz aprila 2023. pravosnažno oslobođeni. Iste godine međunarodni sud u Hagu izrekao je kazne zatvora od po petnaest godina načelniku RDB-a od 1991. do 1998. Jovici Stanišiću i pomoćniku načelnika Franku Simatoviću zbog, kako se navodi u presudi, udruženog zločinačkog poduhvata u cilju prisilnog uklanjanja nesrpskog stanovništva iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Godišnjica ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića, u zatvoru izvršioci, ali ne i nalogodavciŠta posle ocene Vrhovnog suda o nepravilnostima u presudi za ubistvo Slavka Ćuruvije?Veterani ozloglašene Jedinice za specijalne operacije u Beogradu među 'studentima koji žele da uče'Bezbednosno-informativna agencija nije odgovorila na pitanje RSE o tome da li je u planu donošenje zakona kojim bi se regulisalo otvaranje dosjea. Predrag Petrović, iz Beogradskog centra za bezbednosnu politiku, smatra da se modernizacija tajne službe u Srbiji svela na kupovinu nove opreme i povećanje plata njenih pripadnika. "Zato je od njenog nastanka ređala same neuspehe. Štitila Kraljevinu, Kraljevina je propala. Kasnije smo imali službu koja štitila komunizam, komunizam je propao i pobedili su nacionalisti", rekao je Petrović. Više od polovine šefova tajne službe koji su od 2000. godine imenovani na tu poziciju prethodno nisu radili u sektoru bezbjednosti, nisu bili profesionalci. Jedan broj njih postavljen je direktno iz redova vladajućih stranaka, što je slučaj i sa sadašnjim direktorom BIA Vladimirom Orlićem. Pitanje UDBA-e arhive na KosovuDo proglašenja nezavisnosti, Kosovo nije imalo samostalnu obavještajnu službu, već je bilo pod kontrolom Službe državne bezbednosti Srbije. UDBA je na Kosovu pratila političke aktiviste i protivnike režima, a postoje optužbe i dokumentovani slučajevi represije i političkih ubistava. Jedan od poznatih slučajeva je ubistvo kosovskog albanskog aktiviste za ljudska prava Envera Hadrija 1990. godine u Briselu. Belgijski sud je 2016. utvrdio da je ovo ubistvo naručila jugoslovenska služba bezbjednosti i tim povodom Božidara Spasića, bivšeg pripadnika srpske tajne službe, osudio na doživotni zatvor. Spasić se, pak, nalazi na slobodi u Srbiji, gde učestvuje i u javnim nastupima. Na Kosovu danas funkcioniše Obavještajna agencija Kosova (AKI), formirana nakon proglašenja nezavisnosti od Srbije 2008. godine. RSE nije dobio odgovor na pitanje šta se desilo sa arhivom UDBA-e koja je bila na Kosovu. Smatra se da je AKI nastala kao institucionalni naslednik Kosovske obaveštajne službe (SHIK), koja je nastala iz struktura Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) (Specijalizovana veća u Hagu, koja se bave ratnim zločinima OVK-a u periodu od januara 1998. do decembra 2000, u optužnici Kadrija Veseljija - bivšeg predsednika Skupštine Kosova i funkcionera Demokratske partije Kosova - pominju i kao načelnika obaveštajne službe OVK-a.). Ehat Miftaraj iz Kosovskog instituta za pravdu, navodi da se, svako otkrivanje podataka ili informacija u vezi sa arhivom UDBA-e mora posmatrati sa rezervom, uzimajući u vidu "antagonističku politiku Srbije prema Kosovu". "Srpske vlasti, kroz različite oblike specijalnog rata protiv Kosova, često koriste čak i obaveštajne podatke ili podatke UDBA-e kako bi ciljale ili naštetile uticajnim ličnostima na Kosovu. Do danas ne postoje kredibilne ili pouzdane informacije da je arhiva povezana sa UDBA-om uništena ili uklonjena sa Kosova, kada su se srpske institucije povukle", kaže on za RSE. Hapšenja zbog špijunažeU posljednjih godinu do dvije, Kosovo je uhapsilo više osoba pod sumnjom za špijunažu u korist Srbije, odnosno Bezbednosno-informativne agencije (BIA). Među njima je Aleksandar Vlajić, koji je u junu 2025. osuđen na pet godina zatvora nakon priznanja krivice za špijunažu. Takođe su uhapšeni Bojan Jevtić, poručnik kosovske granične policije i Jelena Đukanović, zaposlena u OEBS-u na Kosovu. Đukanović je 27. aprila 2026. osuđena na šest godina za špijunažu, dok je Jevtić 19. maja također osuđen na šest godina. Među osumnjičenima su i pojedini kosovski Albanci, uključujući Bedrija Šabanija (Shabani), Muharema Ćerimija (Muharrem Qerimi) i Fatmira Šeholija (Sheholli). S druge strane, u Srbiji je u avgustu 2025. uhapšen Saša Đorđević iz Štrpca, zbog sumnje da je sarađivao sa obavještajnim službama Albanije preko kosovskih struktura. Takođe je zabilježen slučaj Milana Vukašinovića sa severa Kosova, koga je Policija Kosova označila kao osobu koju je navodno otela srpska Žandarmerija, dok su srpski mediji tvrdili da je uhapšen zbog špijunaže u korist kosovskih obavještajnih službi. Bosanska kompleksnostU Bosni i Hercegovini (BiH) je nakon nekoliko fragmentiranih agencija nastalih tokom i nakon rata, sigurnosni sektor 2004. godine transformisan u Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH. Po završetku rata 1996. je osnovana Agencija za istraživanje i dokumentaciju (AID). U periodu postojanja paradržavne tvorevine Herceg-Bosne 1994. formirana je Služba nacionalne sigurnosti (SNS) koja je također djelovala kao obavještajna agencija, dok u entietu Republika Srpska funkcioniše Obaveštajno-bezbjednosna služba formirana 1998. godine. Transformacije se nastavljaju 2002. godine kada se AID i SNS ujedinjuju u Federalnu obavještajno-sigurnosnu službu (FOSS). Dvije godine kasnije dolazi do uspostavljanja jedinstvene Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA) kada su se ujedinile FOSS i Obaveštajno-bezbjedonosna agencija Republike Srpske. "Integrirale su se ili objedinile Federalna obavještajna agencija entiteta Federacija BiH i Obaveštajno-bezbjednosna agencija, odnosno služba entiteta Republika Srpska. Danas imamo OSA-u jedinstvenu cjelovitu civilnu službu koja djeluje na prostoru cijele BiH", pojašnjava Ahmed Kico, bivši obavještajac i stručnjak za sigurnost. No, otvaranje dosjea UDBA-e praćeno je manipulacijama i tendencioznim lažnim vijestima smatra Kico. "Svi oni koji su zainteresovani za takvu vrstu podataka, novinari, diplomate, mogu to zatražiti od obaveštajnih agencija sadašnjih na temelju Zakona o pristupu informacijama", pojašnjava Kico. RSE nije dobio odgovor na pitanje šta se dešava sa dokumentima UDBA-e koje je naslijedila bh. sigurnosna agencija. "Za neke stvari treba najmanje 30 godina i više da bi se moglo pristupiti tim povjerljivim informacijama. Znači, prije svega, potreban je, pored zakona o pristupu informacijama, Zakon o lustraciji i drugi podzakonskih akti kako bi se u skladu sa zakonom koristili podaci", navodi on. Ukoliko nemate "uređenu zakonsku legislativu", smatra ovaj sigurnosni stručnjak, "vi ste u poziciji da budete meta i da budete u krajnjoj liniji žrtva." Postupci protiv bivšeg direktoraBivši direktor OSA Osman Mehmedagić je u martu 2023. stavljen na "crnu listu" Sjedinjenih Američkih Država, a Tužilaštvo BiH ga tereti za krivotvorenje službene isprave i zloupotrebu položaja ili ovlaštenja. Na američkoj crnoj listi se nalazi i njegova supruga. Pred Sudom Bosne i Hercegovine u toku je suđenje Mehmedagiću za zloupotrebu položaja i krivotvorenje fakultetske diplome. On se tereti da je periodu od novembra 2019. do 27. februara 2023. godine, odnosno do razrješenja dužnosti generalnog direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, ovu dužnost obavljao iako nije posjedovao visoku stručnu spremu koja je zakonom propisana kao uvjet za obavljanje ove funkcije. S tim u vezi, optužnicom mu se stavlja na teret da je za sebe pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 293.046,58 KM (gotovo 150.000 eura), za koji je oštetio budžet BiH. Sjeverna Makedonija otvorila sve dosijeeZakon donesen 2001. u Sjevernoj Makedoniji omogućio je da svaki dosije može da bude otvoren ako postoji potražnja. "Može da uzme da vidi ko ga je prisluškivao, ko je bio doušnik, šta je pričao za njega", pojašnjava Pavle Trojanov, bivši ministar policije Sjeverne Makedonije, koji dodaje da se radi o transparentnom procesu. Sjeverna Makedonija je otvorila oko 14.000* dosjea, a Trojanov naglašava da ih danas više niko ne koristi kao političku konkurenciju. RSE nije dobio odgovor na pitanje koliki je bio interes građana za otvaranje dosijea. "Sada nema ništa da nije otvoreno. Ako jeste ostalo to je neki drugi interes, privatni recimo. Svako ko je mogao ako ima sumnju da ima dosje mogao je da potraži, da vidi svoj dosje, da ga objavi", kaže bivši makedonski ministar. U vrijeme svog mandata rukovodio je i sigurnosnom službom Sjeverne Makedonije, koja je nakon raspada Jugoslavije prošla kroz nekoliko tranzicija uključujući i Direkciju za bezbjednost i kontraobavještajnu djelatnost, da bi konačno 2019. godine formirana Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB). Danas nacionalni koordinator za borbu protiv terorizma, Trojanov kaže da je prošlosti UDBA imala isti sistem rada svuda, od Slovenije do Makedonije, bez razlika. No, dodaje razlozi i pristupi saradnje sa državnom bezbjednošču su bili različiti. "Mnogi ljudi su morali da sarađuju sa službom. Neko je radio zbog karijere, neko za pare. Neko je bio primoran da sarađuje, ucijenjivan, motivi su različiti", zaključuje Trojanov. Nije poznato koliko je tačno osoba sarađivalo sa UDBA-om tokom njenog višedecenijskog postojanja. Saradnja na tekstu: Zoran Glavonjić, Sandra Cvetković i Dženana Halimović *Ispravljena verzija, u ranijoj verziji napisano 40.000 dosjea.

Sjedinjene Američke Države žele promijeniti energetsku kartu na Zapadnom Balkanu kroz mrežu bilateralnih sporazuma o uvozu ukapljenog prirodnog plina (LNG), s ciljem smanjenja ovisnosti regije o Rusiji i jačanju energetskog koridora od južne do središnje Europe. Niz projekata planirano je od Hrvatske preko Bosne i Hercegovine, te Sjeverne Makedonije, Albanije, Crne Gore do Kosova i Srbije. Uključuju nove plinovode, LNG terminale i plinske elektrane, a praćeni su političkom i financijskom podrškom administracije u Washingtonu i Bruxellesu. Neki projekti već su u fazi izgradnje ili ugovaranja, drugi su u fazi planiranja, dok se cijeli regionalni energetski sustav postupno preusmjerava prema prirodnom plinu iz SAD-a, Azerbajdžana i Mediterana. Jonathan Stern, profesor na Oxfordskom institutu za energetske studije ukazuje da je jugoistočna Europa već razvila alternativne pravce. "Postoje LNG terminali u Grčkoj i Hrvatskoj, te Južni plinski koridor iz Azerbajdžana, uz rumunjsko plinsko polje Neptun Deep u Crnom moru čija eksploatacija bi trebala početi iduće godine, a rezerve se procjenjuju na 100 milijardi kubnih metara", kazao je Stern za Radio Slobodna Evropa. Kraj ovisnosti BiH o RusijiBosna i Hercegovina bila je prethodnih mjeseci u fokusu zbog projekta Južne plinske interkonekcije s Hrvatskom, koji bi entitetu Federacija BiH omogućio pristup LNG terminalu na Krku i alternativnim dobavljačima plina. Istodobno, vlasti drugog entiteta, Republike Srpske, nastavljaju razvijati zasebne plinske veze sa Srbijom, uključujući projekt Istočne interkonekcije od Bijeljine prema Banjoj Luci. BiH gotovo pet desetljeća u potpunosti ovisi o plinu iz Rusije koji stiže Turskim tokom i uglavnom koristi za grijanje u Sarajevu, pa je u usporedbi sa Srbijom zanemariv potrošač. Sporazum između BiH i Hrvatske o povezivanju plinovoda od Dalmacije prema središnjoj Bosni, s ograncima prema Hercegovini i sjeverozapadu zemlje, potpisan je uz sudjelovanje američkog ministra energetike Chrisa Wrighta u aprilu u Dubrovniku. Svemu je prethodila višemjesečna potpora službenog Washingtona projektu koji su nazvali "strateškim za energetsku sigurnost regije". Hrvatski dio projekta vodi državni Plinacro, dok je u BiH kao nositelj određena privatna američka kompanija AAFS Infrastructure and Energy, čiji direktori su dio uskog kruga predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. Projekt je izazvao kritike Europske komisije i Energetske zajednice, čiji je BiH član, zbog posebnog (lex specialis) zakona u Federaciji BiH u koji je unesena američka privatna firma, kao i pitanja usklađenosti s pravilima EU. "Projekt se mora provesti u okviru koji je u potpunosti usklađen s pravnom stečevinom Energetske zajednice i načelima energetske politike EU", kazala je za RSE Hanna Claeson, glasnogovornica Europske energetske zajednice (EnC) čiji članovi su zemlje EU, BiH i šire regije. BiH godišnje troši do 250 milijuna kubika plina, dok bi novim plinovodom trebalo teći oko 1,5 milijardi kubika, pa se razmatra i izgradnja plinskih elektrana koje bi mogle opskrbiti strujom oko 400.000 domaćinstava. Trenutno 80 posto struje se proizvodi u termoelektranama na ugljen, od kojih su neke izgrađene prije više od 50 godina. Planirani plinovod bi se povezao s postojećim koji dolazi iz Srbije. Međutim, profesor Jonathan Stern, s Oxfordskog instituta za energetske studije, smatra da plinovod "jeste važan za BiH, ali ne i za širu regiju". Međutim, on sumnja u isplativost ulaganja oko milijardu eura, kolika je procijenjena vrijednost novog plinovoda. "Hrvatska nema dostupan LNG kapacitet za tranzit plina preko BiH. A i kamo bi išao? Srbija ga sad može nabaviti preko Bugarske", kazao je Stern za RSE. Strateško partnerstvo Srbije i SAD-aSrbija širi plinsku infrastrukturu nastojeći zadržati ulogu regionalnog energetskog čvorišta, dok paralelno otvara prostor za američki LNG i nove zapadne investicije u energetskom sektoru. Ministrica energetike Srbije Dubravka Đedović Handanović potpisala je zajedničku izjavu sa SAD-om i više država istočne i centralne Europe na summitu u Washingtonu, u februaru ove godine. Direktor Srbijagasa Dušan Bajatović nakon toga je izjavio da će Srbija "morati kupovati američki gas", iako količine i formalni ugovori nisu definirani. Strateški sporazum sa SAD-om o energetici iz 2024. predviđa diversifikaciju izvora, ali formalnog ugovora o kupnji američkog LNG-a zasad nema. Američki plin mogao bi stizati preko hrvatskog terminala na Krku ili grčkog Aleksandrupolisa zahvaljujući novim interkonekcijama prema Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji. Srbija upravlja mrežom od oko 2.500 kilometara plinovoda i planira nove, uključujući i prema Sjevernoj Makedoniji, te proširuje skladište Banatski dvor. Trenutačno više od 80 posto plina dobiva iz Rusije preko Turskog toka. Unatoč najavama diversifikacije, ključni plinski energetski objekti u Srbiji, uključujući modernu elektranu-toplanu TE-TO Pančevo, i dalje su povezani s ruskim Gazpromom i Naftnom industrijom Srbije. LNG terminal u Baru i plinske elektraneCrna Gora, iako bez plinske mreže, postaje dio američkog LNG okvira kroz planove za terminal u luci Bar i buduće plinske elektrane. Crna Gora je, također, sudjelovala na američkom Transatlantskom plinskom sigurnosnom samitu u Washingtonu u februaru ove godine, gdje je potpisala zajedničku izjavu kojom je više zemalja centralne i južne Europe najavilo suradnju sa SAD-om u energetici. Iako su američke kompanije Enerflex i Wethington Energy Innovation još 2023. potpisale memorandum s Vladom Crne Gore o pripremi projekta, nije dogovorena opskrba LNG-om, definirane količine ili potpisani drugi ugovori. Podgorica je posljednjih godina podržavala projekt Jonsko-jadranskog plinovoda (IAP), koji bi povezao Transjadranski plinovod (TAP) u Albaniji s Hrvatskom, no on je još u idejnoj fazi. Razmatra se niz plinskih elektrana snage od 50 do 400 megavata u Baru, Podgorici i Pljevljima, uključujući hibridne modele i prenamjene postojećih postrojenja. "Sve razmatrane opcije su tehnički izvedive i ekonomski isplative", prema studijama koje su za Elektroprivreda Crne Gore, a izradile japanska JERA i švicarski SS&A Power Consultancy. Ovisno o kapacitetu postrojenja i izvoru opskrbe plinom, ulaganja se procjenjuju u rasponu od 233 do 362 milijuna eura. Kosovo trenutno izvan planovaKosovo nema plinsku infrastrukturu i u potpunosti se oslanja na termoelektrane na ugljen. Projekt plinske interkonekcije sa Sjevernom Makedonijom bio je uključen u investicijski plan EU za Zapadni Balkan, ali je zaustavljen zbog, kako su naveli iz vlade, visokih troškova i strateškog fokusa na obnovljive izvore. Plinovod bi Kosovu omogućio pristup plinu iz grčkih LNG terminala na Egejskom moru, a ideja je bila i izgraditi plinovod prema Albaniji. "Ako i kada se tržišne okolnosti promijene i poslovno okruženje postane privlačnije, Ministarstvo energetike [SAD-a] bit će spremno pomoći u povezivanju američkih kompanija s partnerima na Kosovu", kazao je za RSE Joshua Volz, specijalni izaslanik američkog Ministarstva energetike. Kosovo je odbilo uložiti oko 200 milijuna dolara američkog novca u plinsku infrastrukturu kroz program Millennium Challenge Corporation (MCC) i preusmjerilo je sredstva u baterijske sisteme za pohranu. Sjeverna Makedonija ključna karika južnog koridoraSkopje trenutačno gradi novu plinsku infrastrukturu uz potporu Washingtona i Brisela, nastojeći prekinuti desetljećima dugu ovisnost o ruskom plinu i pozicionirati se kao novo regionalno energetsko čvorište. Sjeverna Makedonija je članica NATO-a i kandidatkinja za članstvo u EU, pa je diversifikacija opskrbe postala i geopolitičko pitanje. Ključna kogeneracijska elektrana TE-TO Skopje, koja opskrbljuje glavni grad toplinskom energijom i proizvodi struju, ovisi o ruskom plinu i pod kontrolom je ruske grupacije Sintez. Skopje je američkim dobavljačima potpisalo memorandum o kupnji američkog LNG-a, ali detalji nisu javno objavljeni. Plinovod Gevgelija-Negotino je u izgradnji i povezat će ovu zemlju s grčkim LNG terminalima, s početnim kapacitetom od 1,5 milijardi kubika godišnje. EU institucije financiraju projekt kombinacijom kredita i bespovratnih sredstava, dok se paralelno planira interkonekcija sa Srbijom, čiji bi radovi trebali početi 2027. godine. "Sjeverna Makedonija planira izgradnju 67 novih energetskih objekata ukupne instalirane snage 4.416 megavata, uključujući jedno kogeneracijsko postrojenje u blizini Negotina", kazali su iz Ministarstva energetike, rudarstva i mineralnih sirovina Sjeverne Makedonije za RSE. Albanski LNG čvor na JadranuAlbanija je u travnju 2026. potpisala strateški sporazum vrijedan šest milijardi dolara s američkom kompanijom Venture Global i grčkom kompanijom Aktor LNG USA koja kupuje LNG iz SAD-a za dugoročnu isporuku ukapljenog plina od 2030. godine. Plan uključuje razvoj energetskog centra u Valoni s LNG terminalom i plinskom elektranom snage oko 380 megavata, uz povezivanje na postojeći Transjadranski plinovod (TAP) koji od 2020. godine vodi plin iz Azerbajdžana do Italije. Projekt podržava američka administracija, koja Albaniju vidi kao potencijalnu ulaznu točku za distribuciju američkog plina prema Kosovu, Sjevernoj Makedoniji i drugim dijelovima Zapadnog Balkana. Albanija nema funkcionalnu unutarnju plinsku mrežu, a postojeća infrastruktura iz socijalističkog razdoblja uglavnom je neupotrebljiva. Za Albaniju, koja gotovo svu električnu energiju proizvodi iz hidroelektrana, izgradnja nove plinske elektrane bila bi sigurnosna rezerva u razdobljima suše i rastuće potrošnje. "Rješenje za plinofikaciju Albanije je izgradnja Jonsko-jadranskog plinovoda (IAP) i povezivanje s LNG terminalom u Hrvatskoj, spajanje na Transjadranski plinovod (TAP) kojim stiže plin iz kaspijske regije te izgradnja LNG terminala i skladišta plina u Dumrei", kaže Stavri Dhima, s Europskog univerziteta u Tirani koji je 20 godina radio u Institutu za istraživanje nafte i plina u Fieru. LNG terminal u luci Vlore mogao bi biti plinsko čvorište za opskrbu Albanije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Kosova, a preko IAP-a i TAP-a plin bi mogao ići i za BiH i Italiju. "Sama infrastruktura ne garantira energetsku sigurnost", rekla je za RSE Sophie Corbeau iz Centra za globalnu energetsku politiku u Parizu govoreći o planovima izgradnje novih LNG terminala, plinovoda i plinskih termoelektrana. Corbeau je naglasila da zemlje koje žele smanjiti ovisnost o ruskom plinu moraju najprije osigurati i pouzdane dugoročne ugovore o opskrbi kod više drugih dobavljača.