U Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tenzijama između Srbije i Hrvatske. Sagovornici su bili Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske, i Žarko Korać, dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu. Bilo je reči o tome da li su sadašnji odnosi između Beograda i Zagreba na najnižem nivou od završetka ratova devedesetih godina, zašto Vučić govori o Hrvatskoj kao o najvećem neprijatelju Srbije, kako zvanični Zagreb i javnost u Hrvatskoj reaguju na njegove izjave i da li je hrvatski predsednik Zoran Milanović zabio autogol kada je otkazao susret regionalnih lidera koji je trebalo da se u maju održi u Hrvatskoj sa obrazloženjem da trenutno ne postoje uslovi za Vučićev dolazak u Hrvatsku što je Vučić iskoristio da pojača kampanju protiv Hrvatske. Razgovaralo se i o tome kako je u Srbiji postalo normalno da predstavnici vlasti i režimski mediji nazivaju pobunjene studente i opoziciju ustašama, kako predstavnici ultradesnice u Hrvatskoj vređaju Srbe, kao i o tome koliko su odnosi između Srbije i Hrvatske ključni za stabilnost regiona. Omer Karabeg: Da li su sadašnji odnosi između Srbije i Hrvatske na najnižem nivou od završetka ratova devedesetih? Vesna Pusić: Znam da je to tema koja se provlači, ali u Hrvatskoj gotovo da uopće nema riječi o odnosima između Hrvatske i Srbije. Bilo je nešto komentara uglavnom podsmješljivih kada se pojavila neka raketa koju je Vučićeva vlast nazvala Zagrepčanka, ili možda netko drugi, jer navodno može pogoditi Zagreb što smatram da je između glupog i lošeg ukusa. Ali izvan toga de facto zapravo nema mnogo informacija, niti uopće govora o odnosima između Hrvatske i Srbije kako u službenoj komunikaciji koja dolaze od strane vlasti tako i u medijima i uopće u javnosti. Pojavila se i vijest da je Srbija stavila Hrvatsku na listu zemalja koje su sigurnosni rizik, ali izvan toga ništa puno više. Neprijateljska zemljaŽarko Korać: Što se tiče Srbije, Vučić je potpuno instrumentalizovao te odnose za svoju politiku. Vučić je od Šešelja nasledio opsednutost Hrvatskom i on očigledno iz te matrice ne može da izađe. Kada mu treba podrška u javnom mnjenju ili kada mu pada popularnost, on odjednom počinje da govori o Hrvatskoj. On pobunjene studente zove ustašama, a za rektora Beogradskog univerziteta kaže da je ustaša. Što se tiče Hrvatske, predsednik Zoran Milanović dosta često spominje Srbiju. Premijer Plenković prilično retko i, moram reći, na konstruktivan način. Milanović povremeno govori tačne stvari o Srbiji, ali povremeno sasvim netačne. Rekao bih da je njegov odnos prema Srbiji, kao i odnos prema Izraelu, postao deo njegovog političkog sukoba sa premijerom Plenkovićem. Tako da se zapravo Srbija pojavila kao deo sukoba koji je potpuno unutrašnji hrvatski sukob. Ali da se vratim Vučiću. On je potpuno instrumentalizovao odnos prema Hrvatskoj. To mu je potrebno jer mu pada podrška. Njegova stranka je, istina, nedavno pobedila na lokalnim izborima u 10 malih opština, ali on je nesiguran i misli da će mu napad na Hrvatsku podići rejting. On radi sa Hrvatskom ono isto što Orban radi sa Ukrajinom koji govori da ga ruši Ukrajina što je stvarno sumanuto. Mislim da su ljudi u Srbiji indiferentni prema Vučićevim napadima na Hrvatsku. Video sam jedno istraživanje u kome je građanima postavljeno pitanje u koju bi zemlju najradije otišli da rade. Kod nas je na prvom mestu uvek bila Nemačka, a prema tom istraživanju ljudi bi najradije otišli da rade u Hrvatsku. Da građani veruju Vučiću da je Hrvatska neprijateljska zemlja, ne bi išli tamo da rade, niti bi toliko ljudi tamo išlo na godišnji odmor. Milanovićev autogol?Omer Karabeg: Predsednik Hrvatske Zoran Milanović ovih dana je otkazao sastanak lidera Zapadnog Balkana, koji je trebalo da se u maju održi u Hrvatskoj, navodeći da trenutno ne postoje uslovi za dolazak predsednika Srbije Aleksandra Vučića u Hrvatsku. Neki smatraju da je to bio autogol zato što je time išao na ruku Vučiću. Vesna Pusić: Može biti da je išao na ruku Vučiću. Predsedniku Milanoviću ne bi bilo strano da puca autogolove. On je dosta poznat po tome. Predsjednik Vučić može to upotrebiti u svrhu svoje propagande u Srbiji, ali ta tema, kao što sam rekla, nema apsolutno nikakvu privlačnu snagu u Hrvatskoj. Inače, u hrvatskim medijima su se pratile studentske demonstracije u Srbiji. Katkad i uz komentar - pogledajte, kako su u Srbiji ljudi aktivni, a kod nas ništa. Bilo je i divljenja hrabrosti studenata naročito na početku prije nego što je to u velikoj mjeri penetrirano od strane države i vlasti. Ali Milanović za to što je uradio ne može dobiti ni pol glasa. On je to uradio možda zato da na neki način pokaže da ima utjecaj na vanjsku politiku i da može neke odluke donijeti. Jer po hrvatskom ustavu predsjednik i vlada su sukreatori vanjske politike. To lijepo zvuči, ali u stvarnom životu vlada provodi vanjsku politiku. Predsjednik može svašta reći, ali na kraju glavne stvari radi vlada. Tu predsjednik nema pretjeranog utjecaja, ali ovo što je uradio bilo je u okviru njegovih nadležnosti. Treba imati u vidi i da je on tu odluku donio nakon saopćenja Ministarstva vanjskih poslova Srbije da je Hrvatska stavljena na listu nesigurnih država za putovanje. Omer Karabeg: Da li je u Srbiji postalo potpuno normalno da se Hrvatska naziva ustaškom državom? To rade visoki funkcioneri, to rade i režimski mediji. Žarko Korać: Oni ne zovu Hrvatsku ustaškom državom. Oni zovu ustašama pobunjene studente i institucije koje ih podržavaju. To je sada postao gotovo standardni vokabular režimske propagande. To je toliko besmisleno da treba da budeš zaista Vučićev fanatik da bi poverovao u takvu besmislicu. Vlast prikazuje Hrvatsku kao neprijateljsku zemlju. Ali građani u to ne veruje. Život ide svojim tokom. Broj srpskih turista u Hrvatskoj raste. Vučić zapravo to ne može da zaustavi. Ultradesnica u HrvatskojOmer Karabeg: Ima li u Hrvatskoj uvreda na račun Srba, da Srbe nazivaju četnicima? Vesna Pusić: Ima sigurno. U prvom redu od strane nekakvih malih ekstremističkih izvanparlamentarnih stranaka. Omer Karabeg: Mislite na gradonačelnika Sinja Miru Bulja? Vesna Pusić: To je takav profil ljudi kao što je Bulj. Ima takvih tipova. Ali to apsolutno nije neki standardni govor, niti je to na bilo koji način uobičajeno u Hrvatskoj. Iako je, naravno, bilo je vrijeme kada se mnogo češće i mnogo više koristila takva retorika. Ali to vrijeme je prošlo. Ljude možete uhvatiti na jednu te istu glupost ili svinjariju možda pet, šest puta. Ali sto puta ne možete. Nakon nekog vremena ljudi naprosto prestaju na to reagirati. Bulj je neka vrsta oriđinala u hrvatskoj politici kako se to u Dalmaciji kaže, neka vrsta smiješne buffo figure. Omer Karabeg: Da li jačanje ultradesnice u Hrvatskoj, posebno sve ono što se dešavalo oko Thompsonovih koncerata, ugrožava Srbe u Hrvatskoj? Vesna Pusić: Teško mi je reći da li ih ugrožava. Ja mislim da ugrožava sve nas, da nije posebno upereno protiv Srba u Hrvatskoj. U prvom redu ugrožava demokraciju i građansko društvo u Hrvatskoj. To je velika opasnost za Hrvatsku kao demokratsku državu i za hrvatsku budućnost. Time se ne napada jedan segment društva, već pristojna, demokratski uređena budućnost na koju bi Hrvatska mogla reflektirati. Šešeljev učenikOmer Karabeg: Da li režimski mediji i vlast u Srbiji koriste to što događa oko Thompsona, pa pojačavaju propagandu protiv Hrvatske? Žarko Korać: To što se desilo na Thompsonovom koncertu u Zagrebu, taj broj ljudi, to je svakako bilo jako neugodno. Ali režim u Srbiji nije u stanju da svoju propagandu učini iole prihvatljivom onim neodlučnima ili onima koji ga na pola podržavaju, već to radi na divljački način. I onda kažu da je to dokaz da je Hrvatska ustaška država. Što naravno nije nikakav dokaz. Hrvatska nije ustaška država. U Srbiji ima sociologa, politikologa, psihologa koji mogu da naprave razumnu analizu zašto je odjednom desnica toliko porasla u Hrvatskoj, ali vlast ne zove te ljude. Kažem, Hrvatska je Vučićeva fiksacija. On je 10 godina bio Šešeljev najbliži saradnik, on mu je bio uzor, a Hrvatska je apsolutno Šešeljeva fiksacija. On nikad ne prestaje da govori o Hrvatskoj. Vučić je nasledio taj vokabular i tu naraciju radikala iz devedesetih godina. Međutim, to sada više ne prolazi. Čovek ode na letovanje u Hrvatsku kolima sa srpskim tablicama i niko ga ni pogleda, a kamoli nešto drugo. A oni pričaju da će Srbin, čim kolima uđe u Hrvatsku, tog sekunda biti ugrožen. Omer Karabeg: Nedavno je Ministarstvo inostranih poslova Srbije preporučilo građanima Srbije da ne putuju u Hrvatsku. Kako je to primljeno u Hrvatskoj s obzirom da Srbi dolaze u Hrvatsku i kao turisti i kao sezonski radnici? Vesna Pusić: To zvuči dosta apsurdno, pa se u medijima na to reagiralo sa podsmjehom kao na nešto što je vezano za unutrašnju političku situaciju u Srbiji, što ima veze sa izborima u Srbiji, a nema neke naročite veze s nama. Kineske raketeOmer Karabeg: Vučić je optužio Hrvatsku da se sprema da napadne Srbiju. Počeo je to da priča nakon što su marta prošle godine Hrvatska, Albanija i Kosovo potpisali Deklaraciji o saradnji u oblasti odbrane. Od tada Vučić stalno ponavlja kako se Hrvatska sprema da napadne Srbiju. Žarko Korać: Vučić je kupio kinesku hipersoničnu raketu i stavio je na stare lovce MIG-ove. Ne znam koliko toga ima. Problem je sa tom raketom što je to ofanzivno oružje. U principu mi u regionu kupujemo defanzivno oružje. Njegovi tabloidi su to stavili na naslovnu stranu hvaleći se da nam sada niko ništa ne može. Podsetio bih da smo mi već jednom ratovali s NATO paktom i ne vidim da je Srbija u tom ratu pobedila. Potpisala je Kumanovski sporazum koji je bio jasna vojna kapitulacija. Naravno, Vučiću ne pada na pamet da ratuje s NATO paktom jer odlično zna kako bi Srbija prošla u tome ratu i kako bi on lično prošao. Sve je to farsa. Međutim, upravo je sklopio sporazum sa najvećom izraelskom kompanijom za proizvodnju oružja, zove se Elbit Systems, da oni naprave fabriku za proizvodnju dronova u Srbiji. Tako da Vučić nastavlja sa naoružavanjem. Omer Karabeg: Veruju li ljudi Vučiću kad priča da će Hrvatska da napadne Srbiju? Žarko Korać: Mislim da niko živ u Srbiji u to ne veruje. Zašto bi nas napala? Ljudi nisu baš toliko blesavi. Hrvatska je u NATO paktu. Srbija je potpuno okružena NATO zemljama. To je potpuno besmisleno. Ne biste ratovali s Hrvatskom, nego faktički sa NATO paktom. To znači i sa Crnom Gorom koja je u NATO paktu. To njegovo trućanje da smo mi najjača oružana sila u regionu je stvarno besmisleno. On sve to priča samo da bi očuvao vlast. Vesna Pusić: Sporazum o vojnoj saradnji između Hrvatske, Albanije i Kosova ne može da ugrozi nikoga u regionu. Taj sporazum samo ponavlja nešto što se de facto događa neko vrijeme - riječ je o zajedničkim treninzima i raznoj vrsti suradnje koja apsolutno ne može ugroziti nikoga. Slušajući priče o tome da li Hrvatska ugrožava nekog i da li bi Vučić ratovao pitam se oko čega bi se ratovalo? Šta bi bila svrha tog rata? Ne kažem da momentalno kod puno većih nego što smo mi nije postalo popularno voditi ratove u kojima nemaš pojma što zapravo hoćeš i zašto si ih započeo, ali u Hrvatskoj se zaista ne govori o ratovanju, nikome ne pada na pamet ništa slično. Šta bi to bilo? Zašto bi se vodili ratovi, ima li neka ideja šta bi se postiglo tim ratovima? Ništa od toga nije na dnevnom redu u Hrvatskoj. Hrvatska je, naravno, ne zbog Srbije, nego zbog globalne situacije i zbog promjena u okviru evropskog sigurnosnog planiranja počela mnogo više ulagati u naoružanje, nego što je to činila prije. U prvom redu zato što se smatra da NATO više nije takva garancija sigurnosti kako je nekad bio i da će se Evropa morati mnogo više brinuti za vlastitu sigurnost. Tako da je sa tog stanovišta pitanje sigurnosti i naoružanja mnogo više u centru pažnje danas, nego što je bilo pred koju godinu. Ali ponavljam, to nema veze sa Srbijom. A ovo sa kineskim raketama - ne znam bi li bih plakala ili se smijala. Pouke iz devedesetihOmer Karabeg: Koliko su odnosi između Srbije i Hrvatske važni za stabilnost u regionu? Žarko Korać: Sigurno su veoma važni. Oni će dobiti na važnosti slabljenjem NATO pakta. Otvara se pitanje ko bi u regionu mogao pokušati da to iskoristiti. Slažem se sa gospođom Pusić da je teško zamisliti koji bi bili ciljevi rata u regionu, ali prvi put to sasvim ne isključujem. Da ste me pitali pre iranskoga rata, rekao bih da tako nešto ne dolazi u obzir. Ali sada više nisam sasvim siguran jer očekujem vrlo jako slabljenje NATO pakta u trenutku kada još uvek besni rat između Ukrajine i Rusije i kada su baltičke države i Poljska, pa i neke druge, u velikoj meri zabrinute zbog toga. Velike sile su do sada na ključan način oblikovale Balkan. Setimo se Pariske konferencija po završetku Prvog svetskog rata, setimo se Jalte. Tito je bio izuzetak jer je Jugoslavija samostalno vodila rat. Ali i njena sudbina je u krajnjoj liniji zavisila od odluka velikih sila. A ja se pomalo plašim šta će se dešavati u našem regionu kad velike sile, zaokupljene nekim svojim interesima, prestanu da se bave Balkanom i kada principi međunarodnih odnosa počnu da se napuštaju. Omer Karabeg: Znači vi mislite da će slabljenje NATO pakta prouzrokovati neke nove tenzije u regionu? Žarko Korać: Da. Ali ne mislim na rat. To je besmisleno, ne vidim šta bi bio smisao tog rata. Mi smo imali rat u regionu. U Bosni je to koštalo oko 100.000 života. Jako mi je teško da zamislim nekoga ko bi se upustio u taj poduhvat. Ali postoje takvi ljudi. Pitam se da li su građani ovog regiona izvukli pouke iz onoga što se događalo devedesetih godina. Nadam se da su shvatili koliko je opasno krvoprolića koje mi priređujemo jedni drugima u čitavom 20. veku. Kad bi bilo pameti...Vesna Pusić: Mislim da su odnosi između Srbije i Hrvatske odlučujući za stabilnost regiona. Kad bi bilo pameti, ili da kažem optimistično, ako jednog dana bude pameti, onda će ti odnosi biti ključni za stabilnost ove regije. Stvari se dramatično mijenjaju. NATO danas u velikoj mjeri postoji samo na papiru, ali postoji nukleus jednog drugog obrambenog saveza. To je koalicija voljnih, coalition of willing, na šta se još uvijek gleda pomalo sumnjičavo. Ali ja od početka tvrdim da je to jedan novi NATO, novi obrambeni savez čiji transatlantski partner nije više Amerika, nego Kanada. Postoji i novi koncept o suradnji srednjih sila ili srednjih država o kojem je govorio kanadski premijer Mark Carney. Postoji i koncept o parcijalnim savezima među državama koji se odnose na pojedina pitanja. U tom kontekstu regionalna sigurnosna saradnja postaje izuzetno značajna za male zemlje kakve su Hrvatska i Srbija. Iluzorno je očekivati da će netko veliki doći i tebe braniti zato što si se potukao sa susjedom. Nikoga neće biti briga za kvalitetu života u tvojoj zemlji ako sam nisi u stanju napraviti modus vivendi sa svojim susjedima. Pomenula bih jedan primjer koji bi mogao biti koristan i za nas u regiji. Nakon toliko godina svađa između država Perzijskog zaljeva i Irana, katarski ministar je pred nekoliko dana - prije nego što se sve ovo dogodilo sa Trumpovim prijetnjama i njegovim odustajanjem - rekao da je Iran država koja traje desetine stoljeća, točno 28 stoljeća, da su svi oni u regiji susjedi, da nitko neće nestati i da moraju pronaći način da žive zajedno. Na to ih je prisilila dramatična promjena u globalnim odnosima koja se dogodila u njihovom dvorištu i nad njihovim glavama. Takva situacija se može dogoditi i u našem dvorištu i nad našim glavama. Zato mislim da su, bez obzira na sve ludosti i političko profitiranje, odnosi između Hrvatske i Srbije ne samo ekonomsko pitanje jer imaju preko dvije milijarde eura razmjene, već i sigurnosno pitanje. Njihova sigurnosna suradnje morala bi postati sigurnosni oslonac za ovu regiju. Jer za sve nas koji živimo u ovoj regiji nitko drugi se neće pobrinuti.

Predsednik Hrvatske Zoran Milanović izjavio je da ne razume zašto se Srbija snabdeva ofanzivnim oružjem. "Do određene mere razumem da žele da imaju jaku defanzivu, ali oni se snabdevaju i napadnim oružjem. I to me brine, ali opet Hrvatska je u NATO-u i Evropskoj uniji", rekao je Milanović, preneli su hrvatski mediji. Beograd je potvrdio 12. marta da je Srbija od Kine kupila supersonične balističke rakete CM-400, velike razorne moći. Posle Pakistana Srbija je prva država kojoj je Kina isporučila takve rakete. Zbog toga je hrvatski premijer Andrej Plenković pisao generalnom sekretaru NATO Marku Ruteu (Rutte). Reagujući na kupovinu kineskih raketa, Evropska unija je poručila da evropski put Srbije zahteva jasne strateške izbore i da to uključuje "izbegavanje strateških zavisnosti koje nisu u skladu s tim ciljem." Milanović je upozorio i da Izrael snabdeva Srbiju oružjem, rekavši da nije video da se Plenković u pismu sekretaru NATO-a požalio i na Izrael. "Izrael 'valja' Beogradu, na čijoj su meti Hrvatska, Albanija, dijelovi BiH", rekao je Milanović. Izraelski raketni sistemi PULS i besposadna letelica Hermes 900 prvi put su prikazani javnosti na vojnoj paradi "Snaga jedinstva" u Beogradu 20. septembra 2025. Hrvatska, Albanija i Kosovo su u martu 2025. potpisali Deklaraciju o saradnji u oblasti odbrane i bezbednosti, što su srpski zvaničnici opisali kao pretnju po bezbednost Srbije. Zvaničnici tih zemalja su te navode Beograda odbacili u više navrata. U međuvremenu Srbija nastavlja da jača svoje naoružanje, istovremeno produbljući vojnu saradnju sa Pekingom.

U Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o slobodi medija u Srbiji i Hrvatskoj. Sagovornici su bili Željko Bodrožić, predsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije, i Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva. Bilo je reči o tome kakav je odnos vlasti prema medijima, koliko je medija pod kontrolom vlasti u Srbiji, a koliko u Hrvatskoj, kako su nezavisni novinari u Srbiji izloženi pritiscima, pretnjama i progonima, a u Hrvatskoj sudskim tužbama funkcionera i drugih moćnika koji nastoje da ih uplaše i ućutkaju, da li u Hrvatskoj postoji podela na režimske i nezavisne novinare kao što je to slučaj u Srbiji, kako tabloidi u Srbiji raspisuju poternice za onima koji kritikuju vlast i zašto toga nema u Hrvatskoj. Razgovaralo se o tome koliko vremena na televiziji provodi predsednik Srbije Aleksandar Vučić, a koliko premijer Hrvatske Andrej Plenković, kakav je odnos medija u Hrvatskoj prema ultradesnici i fašističkoj ideologiji, a kakav u Srbiji, da li ratni zločinci gostuju na televizijama, koliko je javni televizijski servis dostupan opoziciji u Srbiji, a koliko u Hrvatskoj i zašto se ljudi zaposleni u medijima, koji u službi vlasti, ne mogu zvati novinarima. Omer Karabeg: Kakav je u Srbiji odnos vlasti prema medijima? Željko Bodrožić: U jednoj reči neprijateljski. Na ivici je da potpuno postane sličan onom iz devedesetih kada su neki novinari i likvidirani. Imamo neprestane napade na nezavisnu medijsku scenu. To se je u prvim godinama vlasti naprednjaka najpre ogledalo u finansijskim pritiscima da bi, kako je vreme odmicalo, nezavisni novinari sve više bili izloženi bezbednosnom riziku, Da ne govorimo o tome da im je potpuno onemogućen pristup javnom novcu jer na lokalnim, regionalnim i republičkim konkursima novac dobijaju režimski mediji. Zbog svega toga neki novinari su poklekli i postali deo ogromne propagandne mašinerije koja je u službi Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke. TužibabeOmer Karabeg: Kakav je u Hrvatskoj odnos vlasti prema medijima? Hrvoje Zovko: Situacija je neusporedivo bolja nego u Srbiji. To nam naravno nije neka utjeha. Ovdašnja vlast ima priličan utjecaj na situaciju u kojoj je medijski sektor u Hrvatskoj podosta devastiran. Hrvatska radiotelevizija je pod izravnom kontrolom vladajuće stranke mada se u nekim udarnim emisijama kao gosti pojavljuju i oporbeni zastupnici. Problem je premijer kao najmoćnija osoba u državi koji ima potrebu često docirati medijima i tumači im što su, a što nisu teme. Prema indexu medijskih sloboda Reportera bez granica iz prosinca 2025. Hrvatska je doživjela pad od 12 mjesta i praktički se je prvi put našla u kategoriji zemalja sa teškom medijskom situacijom. Poseban problem su SNAPP tužbe koje su način zastrašivanja novinara, medija i pripadnika civilnih organizacija. Postoji nekoliko kategorija ljudi koji podižu te tužbe. Najčešći tužitelji su političari. To su serijski tužitelji. Pomenuo bih Milijana Brkića, bivšeg potpredsjednik HDZ-a i potpredsjednika Sabora, koji je u jednom momentu imao preko 30 tužbi protiv novinara i medija. Prije šest, sedam godina u vrijeme ravnatelja Kazimira Bačića Hrvatska radiotelevizija podigla je 36 tužbi protiv vlastitih novinara, novinarskih udruženja i drugih medija sa odštetnim zahtjevima od preko 300.000 eura. I Sveučilište u Zagrebu u vrijeme kada je rektor bio Damir Boras dizalo je tužbe protiv novinara i medija. Tu su i razni tajkuni, ali i suci i sutkinje. Naravno da ima sjajnih sudaca i sutkinja i sjajnih presuda u korist novinarske struke, ali postoje i suci koji su, da tako kažem, tužibabe. Recimo, Ivan Marković, sudac Županijskog suda u Zadru, podigao je 26 tužbi protiv novinara i medija. Hrvatska je dvije godine zaredom imala neslavnu titulu šampiona u SLAPP tužbama na evropskoj razini. Jedne godine šampion je bila Hrvatska radiotelevizija, a druge Zvonko Vrban, predsjednik Županijskog suda u Osijeku koji je pored ostalog tužio i našeg istaknutog kolegu Dragu Hedla i redakciju Telegram. To su bili odštetni zahtjevi od po stotinu tisuća eura i više. Prema podacima Hrvatskog novinarskog društva mi u ovom trenutku imamo najmanje 696 tužbi od kojih je veliki broj SLAPP tužbi. Cilj tih tužbi je iscrpljivanje, zastrašivanje i nametanje cenzure. A da ne govorimo kakav to ima stravičan efekt na medije na lokalnoj razini gdje jedna presuda može značiti ključ u bravu. Ali bez obzira na sve to, zahvaljujući hrabrim novinarkama i novinarima, u Hrvatskoj je veliki broj moćnika bio smijenjen i morao je otići s funkcije upravo zbog njihovih istraživačkih tekstova. Veliki broj ministara u zadnjih 10 godina u mandatu gospodina Plenkovića otišao je sa funkcije zbog pritiska javnosti nakon tekstova naših kolegica i kolega. Poanta je u tome da političari uopće ne razumiju ulogu medija. Uloga medija je da izvještavaju u interesu javnosti, a ne da budu njihov servis. S druge strane, moram da kažem da Hrvatsko novinarsko društvo ima jako dobru suradnju s policijom. Policija u velikom broju slučajeva odradi svoj dio posla, a onda stvar zapne u bespućima pravosuđa. Ali prema nekim presudama to je počelo da se mijenja, ali sporo. Pretorijanska gardaOmer Karabeg: Kako se u Srbiji policija i pravosuđe odnose prema napadima na novinare, a često ima i fizičkih napada? Željko Bodrožić: U Srbiji novinari moraju da strepe od državnog aparata. Jer policija se poslednjih godina pretvorila u pretorijansku gardu i ne štiti ni građane, a ni novinare kada su napadnuti. Naprotiv, nakon pada nadstrešnice i pogibije 16 ljudi u Novom Sadu zabeleženo je mnogo policijskih napada na novinare. Očigledno postoji sinhronizacija između navijačkih grupa i huligana i policije kada su u pitanju napadi na studente, demonstrante i novinare. A kada neki slučaj dođe na sud, onda nastaje problem sa tužilaštvom jer je u tužilaštvu kao i u policiji manji deo ljudi voljan da radi profesionalno. O tome govori činjenica da su od stotinu i nešto predmeta napada na novinare samo jedan ili dva imali sudski epilog. Mi nemamo zaštitu državnog aparata. Dobar deo profesionalnih novinara je na udaru moćne, zločeste vlasti. Ona je privatizovala policiju koja nas ne štiti od napada huligana koji su takođe pod upravom režima. Omer Karabeg: Postoji li u Srbiji podela na režimske i nezavisne novinare? Kojih je više - onih koji su u službi režima ili onih koji rade po pravilima profesije? Željko Bodrožić: Čini mi se da od kraja osamdesetih ta podela nikad nije prestajala. Neki ljudi koji su tada bili u službi govora mržnje, nacionalizma i rata i danas su ne samo prisutni na medijskoj sceni, nego su dobili i naslednike. I danas takozvani novinari služe Velikoj Srbiji i srpskom svetu. Rade u medijima koji otvoreno propagiraju Vučićev režim ili u ušminkanim medijima koji to ne rade otvoreno, ali su u službi iste propagande. Mislim da je odnos 95 prema 5 posto u korist medija koji su u službi režima. Omer Karabeg: Čini mi se da oni imaju i svoje udruženje? Željko Bodrožić: Osnovali neko svoje udruženje. Ono više postoji kao opsena, nemaju prostorije, ne rade ništa što podrazumeva osnovni rad udruženja novinara, nego izdaju saopštenja da bi javnosti pokazali da postoje. Nevidljiva ruka vlastiOmer Karabeg: Postoji li u Hrvatskoj podela na režimske i nezavisne medije kao u Srbiji. Hrvoje Zovko: Ne postoji. Postoje mediji koji su kritički prema vlasti, a postoji i televizijski javni servis kojeg, kao što sam već rekao. kontrolira vlast. Ima i drugih medija koji su skloniji vlasti ili se kod njih vidi utjecaj vlasti. Ali podjela o kojoj govorite ne postoji. Naravno da ima medija gdje se osjeti nevidljiva ruka vlasti, ali ne na način Informera u Srbiji koji vodi otvorenu hajku protiv NUNS-a, televizije N1 i Nove, dnevnika Danas ili tjednika Radar i Vreme. To u Hrvatskoj ne postoji. Ali postoji ambicija vlasti da disciplinira medijsku zajednicu. Znači postoje neovisni mediji, postoje mediji koji su manje neovisni, ali ne postoji situacija da se, kada kritizirate premijera ili predsjednika, na nekoj hrvatskoj inačici Informera raspiše tjeralica protiv vas. Ja danas mogu slobodno kritizirati premijera i ne vjerujem da će večeras u Dnevniku Hrvatske radiotelevizije, štogod ja mislio o kući u kojoj sam radio više od 20 godina, biti objavljena moja slika uz svojevrsnu tjeralicu. Ali je činjenica da bi premijer želio biti urednik svih medija i da je u više navrata etiketirao medije ne baš lijepim rječima. Hrvatska je doživjela svojevrsni pad kada govorimo o neovisnosti medija. Pogotovo onih na lokalnoj razini čije je finansiranje u veliko mjeri ovisno od političkih stranaka, odnosno garnitura na vlasti. Omer Karabeg: Postoje li pored Hrvatskog novinarskog društva i režimska udruženja? Hrvoje Zovko: Mi smo Hrvatsko novinarsko društvo i to govori dovoljno. Mi smo glavna novinarska organizacija, to smo bili i ostali, ali smo bili meta raznih napada, pogotovo nacionalističkih. U nekoliko navrata formirane su nekakve udruge koje nikad nisu zaživjele. Bili su to jednokratni pokušaj raznih ljudi na vlasti ili pri vlasti da na neki način delegitimiraju Hrvatsko novinarsko društvo, ali to se uvijek neslavno završavalo. Znate šta - ili si novinar ili nisi. Ako si novinar onda moraš preispitivati svakoga ko je na vlasti. Novinar nije sluga vlasti. Tablodi i njihove televizijeOmer Karabeg: Medijsku scenu u Srbiji posebno obeležava tabloidno novinarstvo koje je u službi vlasti. Tablodi napadaju kritičare režima i iznose protiv njih najgore lažne optužbe. Koliki je uticaj tabloida na javnost? Imaju li oni velike tiraže? Željko Bodrožić: Ne znam da li se uopšte ta šarena politička propaganda može nazvati tabloidima jer pravi tabloidi ipak donosi neke informacije. A ovo je čista partijska propaganda. Najpre je napravljeno pet, šest šarenih tabloidnih novina koje su iz dana u dan obesmišljavale politiku i demokratiju u Srbiji. A onda je njihov pogubni uticaj počeo da se multiplicira preko televizijskih programa. Jer mnogi od njih sada imaju i svoje televizijske stanice. Uz to i nacionalne televizije služe za promociju tih skarednih tabloida i njihovih urednika. Dakle, počinje u štampanoj formi, a onda se tokom dana to prenosi i razvija na televizijskim kanalima gde dominiraju tabloidne teme i ljudi koji uređuju te novine. Omer Karabeg: Znači postoji direktna veza između tabloida i televizijskih programa? Željko Bodrožić: To je mreža. Srbija je premrežena naprednjačkim medijima - lokalnim i regionalnim. Svi oni imaju istovetne vesti koje stižu iz jednog centra. Pretpostavlja se da je taj centar Predsedništvo Srbije. Jedni te isti naslovi se ponavljaju u svim tim medijima od lokala do velike državne televizije. Hrvoje Zovko: Mi u Hrvatskoj to nemamo. Nema kod nas televizija kao što je televizija Informer u kojoj gostuju ratni zločinci kao što je Vojislav Šešelj. Imamo Hrvatski tjednik, huškački medij o kojem mislim sve najgore. To za mene nije novinarstvo. Postoje neke emisije na lokalnom nivou gdje se emitira suspektni sadržaj. Ima minornih medija i portala koji huškaju i koji neistomišljenike nazivaju neprijateljima države. Često etiketiraju Hrvatsko novinarsko društvo - to im je omiljena meta. Bilo je nekih voditelja koji su postali ikone desnice upravo preko mreže lokalnih medija i bili su dosta utjecajni na desnom političkom spektru u Hrvatskoj. Ali medija u smislu Informera i tih raznoraznih dobrovoljnih davatelja tuđe krvi kod nas nema. Inače, koliko znam, Aleksandar Vučić je prošle godine, čini mi se, bio 400 puta u raznim kombinacijama u živim televizijskim programima. Andrej Plenković je skoro svako veče na televiziji, ali imamo sreću da ga nismo vidjeli 400 puta uživo. Gospodar televizijeOmer Karabeg: Može li Vučić da ide na televiziju kad god hoće? Željko Bodrožić: Vučić kontroliše javni servis RTS, sve televizije sa nacionalnom frekvencijom i sve takozvane nezavisne medije koji su pod okriljem Telekoma. Sve te televizije su uvezane i na svakoj od njih gostuje Aleksandar Vučić nekada u toku dana i po dva, tri puta. Obaška su njegove konferencije za novinare koje se prenose uživo, njegovi susreti i putovanja. Vučić je gospodar naše medijske scene, njegovo prezime je ubedljivo najčešće izgovarana reč u Srbiji. Ta neprekidna medijska ofanziva je nešto što će se sigurno izučavati barem na našim medijskim fakultetima jer to do sada neviđeno. Pomenuo sam Telekomove televizije što je poseban fenomen u Srbiji. Otkako je državna kompanija Telekom 2023. dobila zakonsko pravo da osniva medije, imamo poplava kanala na kablovskim televizijama koji vrte jedno te isto. Junak tih programa je Šešelj i stotine istih kao on. Oni i dalje seju zlo koje je krenulo od kraja osamdesetih. Mržnja se neprekidno emituje i prema svim oponentima Aleksandra Vučića. Hrvoje Zovko: Mi nemamo premijera 400 puta uživo u televizijskim programima, ali nema televizijskog Dnevnika bez njega, jer je zapravo Dnevnik Hrvatske radiotelevizije njegov svojevrsni dnevni boravak. Imamo poplavu nacionalističkog ludila. Domovinski pokret, dio vladajuće koalicije, javno se hvali kako je jedan od njegovih velikih uspjeha što su uspjeli srezati sredstva tjedniku Novosti koji izdaje Srpsko narodno vijeće i koji je trn u oku svim nacionalistima. To je zastrašujuća situacija. Imate predstavnike vladajuće koalicije, čiji pripadnici pjevaju ode ratnom zločincu i izdajniku Anti Paveliću, koji se hvale kako će uništiti sredstva i spriječiti dovod kisika Novostima. Oni hoće novu kroatizacija, da određuju ko je podoban, a ko nije, hoće zapravo lov na vještice. Imali smo mi to u nedavnoj prošlosti što je sraman dio naše povjesti. Ali ipak nemamo situaciji da su gosti u televizijskim programima ratni zločinci poput kapetana Dragana, krvnika sa Ovčare Šljivančanina i Šešelja koji je u Vukovaru iz transportera u maniri zadnje kukavice vikao preko megafona - ubijte i zadajte im zadnji udarac. Još nismo dotle došli i nadam se da nećemo ni doći u situaciju da ratni zločinci gostuju u televizijskim programima kao relevantni analitičari. Ali imamo revizionizma i obračuna sa neistomišljenicima koji se prikazuju kao neprijatelji države. Zapravo mi više nemamo u društvu debatu i javnu polemiku. Ako započnete neku debatu koja ide kontra dominantne priče i dominantne istine, onda će vas proglasiti ili da ste četnik ili da ste izdajnik ili da ste loš Hrvat. A može vam se lako dogoditi da vam, ako nekoga kritizirate, na kućnu adresu stigne poziv sa suda jer vas je taj, koga ste kritizirali, tužio. Tvrd orahOmer Karabeg: U zaključku, koliko su mediji u Hrvatskoj slobodni? Hrvoje Zovko: Mediji u Hrvatskoj nisu slobodni u onoj mjeri kako bih ja želio. Imaju velikih problema od financijskih do želje vlasti da ih kontrolira, ali novinarska zajednica je još uvijek tvrd orah i vjerujem da će takva biti i u budućnosti, da ćemo opstati i da ćemo i dalje svojim radom nervirati moćnike kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini. Željko Bodrožić: U Srbiji postoje slobodni mediji. Oni su u manjini, ali su u ovim mračnim vremenima osvetlali obraz profesiji. Nažalost, imamo ogroman broj nazovi medija koji su pod direktnom kontrolom Aleksandra Vučića. Hrvoje Zovko: Želio bih nešto dodati. Meni je užasavajuće što se često govori o medijskoj industriji i da je tržište to koje će regulirati sve, pa novinarstvo ispada kao neki mali privjesak. Tržište neće ništa regulirati. Tržište je dovelo do toga da su mediji ugroženi, da su radni uvjeti katastrofalni. Bez jasnih i transparentnih poticaja od strane ćemo imati velikih problema. Hrvatsko novinarsko društvo se zalaže za pošteno, profesionalno i odgovorno novinarstvo. Ali ne možemo stvari prepustiti tržištu jer vidimo njegove rezultate. Želim pričati o novinarstvu, a ne o medijskoj industriji jer je to dimna zavjesa na koju ja kao predsjednik HND-a, ali kao i novinar ne želim pristati.

Premijer Hrvatske Andrej Plenković izjavio je 13. marta da je pisao generalnom sekretaru NATO Marku Ruteu (Rutte) o raketama koje je Srbija kupila od Kine. "Takvo oružje nije još viđeno na evropskoj teritoriji. Pisao sam generalnom sekretaru Marku Ruteu o tome", odgovorio je Plenković u petak na pitanje novinara u Zagrebu o novom naoružanju Vojske Srbije, odnosno o hipersoničnoj balističkoj raketi. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić potvrdio je 12. marta da je Srbija do Kine kupila supersonične balističke rakete CM-400. "Mi imamo značajan broj raketa i imaćemo ih još više", rekao je Vučić za Radio-televiziju Srbije. On je naveo da je Vojska Srbije uspešno izvršila integraciju kineske rakete na ruske borbene avione MiG-29 koje poseduje. Vučić, međutim, nije odgovorio na pitanje novinara koliko su tačno plaćene kineske rakete. Informacija da je Srbija kupila ovo oružje prvi put se pojavila na jednom specijalizovanom vojnom forumu, gde su objavljene fotografije na kojima se vide borbeni avioni, u vlasništvu Vojske Srbije. Jedan avion je, kako se navodi, bio naoružani kineskom dalekometnom raketom vazduh-zemlja, sa oznakom CM-400. Drugi je, prema istim navodima, nosio avio bombu LS-6, takođe kineske proizvodnje. Premijer Hrvatske je 12. marta izjavio da ne očekuje da bi Srbija mogla u bilo kojoj varijanti da dođe u poziciju da koristi hipersonične rakete prema susednim zemljama, Hrvatskoj ili nekoj drugoj i najavio da će o tome razgovarati s partnerima u NATO i upozoriti ih na to novo oružje. Reagujući na Plenkovićevu izjavu, Vučić je 12. marta za RTS naveo da se Srbija "sprema da bude napadnuta od strane saveza koji formiraju Priština, Tirana i Zagreb". "Mi ne možemo da napadamo NATO zemlje, a i Albanija i Hrvatska su NATO zemlje. Niti želimo da ih napadamo. Ali mislim da su njima to jedine namere. Samo što čekaju trenutak. Srbija ima dovoljno odvraćajuće snage za dve zemlje i jedan entitet", rekao je on. Ministar odbrane Kosova Ejup Maćedonci (Maqedonci) izjavio je u petak da tvrdnje srpskih vlasti o naoružavanju radi odbrane od susednih zemalja nisu utemeljenje i da svojim kupovinama kineskog oružja iskazuju hegemonističke tendencije prema tim zemljama. Hrvatska, Albanija i Kosovo su u martu 2025. potpisali Deklaraciju o saradnji u oblasti odbrane i bezbednosti, što su srpski zvaničnici opisali kao pretnju po bezbednost Srbije.