Kada je sredinom juna Jovan Radan osuđen na sedam godina za silovanje žene u Vukovaru, kazna malo veća od minimalne nije bila jedina stvar koja izazvala komentare. Radan, bivši pripadnik srpske Teritorijalne odbrane, tri puta je silovao ženu u kući u kojoj je bila privremeno smještena u Vukovaru. No, u obrazloženju presude Višeg suda u Beogradu navedeno je da je jedna od okolnosti koja potvrđuje da se zločin desio te 1991. godine jeste to što žrtva nije tražila odštetu od počinioca. "Njeno svedočenje nije pristrasno i motivisano željom za osvetom bez obzira prema kome ili nekakvom nematerijalnom, ili druge vrste, koristi, obzirom da je oštećena navela da što se tiče imovinskopravnog zahteva ne traži ništa," navedeno je u prvostepenoj presudi Odjeljenja za ratne zločine. U procesu pokrenutom trideset i četiri godine nakon počinjenog zločina svjedočenje žrtve okarakterisano je kao iskreno, uvjerljivo i potvrđeno dokazima, kao i svjedočenjima nekoliko drugih žena. Jedna od njih je i S.M.*, koja kaže da se dobro sjeća 1991. godine. "To je premalo za ono što je učinjeno gospođi," kaže M., komentarišući dužinu kazne. Ona je također te 1991. godine preživjela silovanje u Vukovaru. Imala je 22 godine. "Sjećam se da su njih trojica došli i da sam ja morala birati koji će mene silovati," prisjeća se silovana žena iz Vukovara. Među trojicom muškaraca bio je i Jovan Radan. Osoba koja je nju silovala rekla joj je da Radan to radi sa drugom ženom* i da "nije jedina kojoj se to događa." Opsada Vukovara trajala je tri mjeseca uz neprekidne napade avijacije, tenkova i pješadije Jugoslovenske narodne armije (JNA) i dobrovoljačkih paravojnih jedinica iz Srbije i hrvatskih Srba. Grad je razoren, a prema hrvatskim podacima tokom opsade JNA u Vukovaru je stradalo 2.700 branitelja i civila. Vukovar još uvek traži oko 300 nestalih. Godinama kasnije, M. je svjedočila u korist žene koju je silovao Radan. I danas se sreću u Vukovaru, a prije par dana žena joj je rekla da da je dobila poziv da može da ponese zahtjev (imovinskopravni). "Ona ne želi ići u Srbiju, a morala bi tamo ići da bi to zatražila," prenosi M. Gdje se upućuju žrtve?Praksa sudova je da kada završi krivični postupak, žrtve upute na parnični kako bi nadoknadila štetu. To je problematično iz više razloga smatra Jovana Kolarić, istraživačica Fonda za humanitarno pravo. Najprije se radi o još jednom sudskom procesu, a potom se ukida status zaštićenog svjedoka ulaskom u parnični proces. "To je jedan od razloga zašto je posebno u slučaju seksualnog nasilja gde žrtve veoma često svedoče pod merama zaštite jer to je zločin zaista koji nosi strahovitu stigmu da vi odbijate da se upuštate u takvo nešto," kaže Kolarić. U Srbiji je do sada procesuirano samo 13 predmeta koji su uključivali seksualno nasilje u ratu, a u samo pet slučajeva radilo se o isključivo seksualnom nasilju. I, kako naglašava Kolarić, do sada se nije desilo, niti u jednom postupku za ratne zločine da je dosuđen imovinskopravni zahtjev u krivičnom procesu. U slučaju Radana radi se prvi put da je napravljena eksplicitna veza između imovinskopravnog zahtjeva na koji žrtva ima pravo u krivičnom postupku i vjerodostojnosti njenog iskaza. Iako je traženje naknade štete zakonsko pravo, kako pojašnjava Kolarić, sudovi su stajališta da to produžava postupak i da je nepotrebno odlaganje. Pojašnjava i da su imali slučajeve u kojima je tokom suđenja rečeno da sud "tradicionalno" ne dosuđuje imovinskopravni zahtjev. "Sad ovdje imamo i neku vrstu odobravanja od strane suda za takvo odustajanje od sopstvenih prava i dovođenje u vezu verodostojnosti iskaza oštećenog sa time da li je da li je postavio imovinskopravni zahtjev ili ne." Ovo je, navodi Kolarić posebno problematično u predmetima seksualnog nasilja gdje su žrtve već izložene i predrasudama i negativnoj percepciji njihovog kredibiliteta u javnosti i "zašto su ćutale do sada." "Znamo sve one predrasude i negativne stereotipe o tim žrtvama i koje sada na neki način sud uvodi u sudsku praksu i kaže da vaš iskaz je verodostojen ukoliko vi ne tražite odštetu za ono što ste preživjeli." Iz Višeg suda u Beogradu nisu odgovorili Radiju Slobodna Evropa na upit za obrazloženje argumenta o vjerodostojnosti iskaza. Pravo na imovinskopravni zahtjev dio je domaćeg zakonodavstva i u Srbiji i drugih zemalja Zapadnog Balkana, i u skladu je sa standardima procesuiranja seksualnog nasilja u međunarodnoj sudskoj praksi. U Bosni i Hercegovini je praksa dodjeljivanja imovinskopravnog zahtjeva prilično razvijena, pojašnjava Ajna Mahmić Ćatić, pravna koordinatorica Trial International BiH. Ostvarivanje ovog prava odvija se na entitetskim sudovima. Nakon deset godina razvoja prakse pravilo je da se pravo na naknadu štete ostvari tokom krivičnog postupka. "Da bi se oštećene stranke umanjile tereta i dodatne traumatizacije novim parničnim postupkom," pojašnajva Mahmić. Šta je imovinskopravni zahtjev?Imovinskopravnim zahtjevom oštećena osoba može da traži naknadu materijalne ili nematerijalne štete, odnosno može da traži nadoknadu štete počinjene krivičnim djelom. Zakonska pravila su slična i u BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Zahtjev se može postaviti u krivičnom procesu bez potrebe da se odmah pokreće posebna građanska parnica. U Srbiji postoje i smjernice Vrhovnog kasacionog suda koje kažu da je potrebno da se dosuđuje imovinskopravni zahtjev, navode iz Fonda za humanitarno pravo. Zahtjev se podnosi tužiocu, treba da se sprovede vještačenje, a mora da bude precizan i da se navede tačna visina tražene naknade. "Kada se radi o materijalnim reparacijama važno je naglasiti da se tu ne radi o nezamislivim iznosima za da zbog toga žrtve prijavljuju," pojašnjava Jovana Kolarić iz Fonda, naglašavajući da se tu ne radi o velikim iznosima. "Ali ti iznosi, pa čak i da su veliki, a nisu, žrtve imaju pravo na njih." Ovi zahtjevi su u Bosni i Hercegovini dio krivičnog postupka, naglašava Ajna Mahmić Ćatić iz Trial International. "On je posljedica koja prirodno proizađe onda kada je krivična odgovornost utvrđena." Do sada je imovinskopravni zahtjev dosuđen u 25 slučajeva suđenja za ratne zločine u BiH. "On je isplaćen u pet predmeta, djelimično ili u potpunosti," naglašava Mahmić Ćatić. Tačno utvrđene cifre za naknadu štete ne postoje, nego se određuju za svaki slučaj posebno. "Angažuje se vještak medicinske struke koji na osnovi postojećih nalaza, ali i sopstvene procjene odluči koji je nivo oštećenja psihofizičkog zdravlja koji se kasnije recipročno određuje iznosu u novcu." Do sada su u BiH dosuđeni zahtjevi u iznosu od pet do 50 hiljada konvertibilnih maraka. I praksa Hrvatskog sudstva je do nedavno bila da se da se imovinskopravni zahtjevi ne dosuđuju u kaznenim postupcima, već su se žrtve upućivale u parnicu pojašnjavaju iz Centra za žene žrtve rata Rosa. "Smatrajući navedeno duboko problematičnim, pokrenuli smo više ustavnosudskih postupaka," navode iz Centra, te pojašnjavaju da je 2024. godine Ustavni sud Hrvatske donio pozitivnu odluku u kojoj je ukinuo pravomoćnu presudu kojom je žena koja je bila podnijela imovinskopravni zahtjev upućena na parnicu. "Iako je nakon navedene odluke, praksa glede dosuđivanja imovinskopravnih zahtjeva svakako bolja, i dalje to nije slučaj u svakom predmetu." Na Kosovu su do sada donesene četiri presude za seksualno nasilje u ratu. Jedna od njih je pravosnažna, no naknada za žrtvu nije donesena ni u jednom krivičnom procesu. Šta je problematično u obrazloženju suda?Za preživjele ratnog silovanja pravda često znači mnogo više od osuđujuće presude. To naglašava i Feride Rušiti (Rushiti), direktorica Kosovskog centra za rehabilitaciju preživjelih od torture (KRCT), organizacije koja pruža pravnu, ali i psihološku pomoć tokom suđenja. "Također znači pristup reparacijama, pravičnoj odšteti, rehabilitaciji i priznavanju pretrpljene štete," navodi Rušiti. Pomoć kao što su rehabilitacija, pravo na odštetu, garancija da se isto više neće ponoviti trebali bi biti u osnovi programa reparacija za preživjele seksualnog nasilja. No, preživjele najčešće provode godine na sudovima da bi dobile neki oblik pravde i pomoći. Da je pogrešno u presudi povezivati vjerodostojnost žrtve sa tim da li je ili ne koristila svoja zakonom zajamčena prava, pogrešnim smatraju mnogi. "Ne šalje se dobra i ispravna poruka žrtvama," navode za RSE iz hrvatskog Centra za žene žrtve rata Rosa. Verodostojnost iskaza žrtve ne može se dovoditi u vezu sa tim da li koristi zakonom garantovano pravo da zahtijeva naknadu štete ili odluči da to pravo ne koristi, navode iz Fonda za humanitarno pravo. Iz Udruženja žena žrtva rata iz Sarajeva napominju da svaka sudska odluka i njeno obrazloženje šalju važnu poruku žrtvama. Napominju da je imovinskopravni zahtjev zakonsko pravo svake žrtve i da on ne bi smio biti kriterij za procjenu vjerodostojnosti. "Takav pristup može stvoriti utisak da se od žrtava očekuje da se odreknu svojih prava kako bi im se više vjerovalo, što može dodatno obeshrabriti osobe koje razmišljaju o prijavljivanju zločina i traženju pravde." Upravo ova organizacija već decenijama radi na prikupljanju iskaza žena silovanih u ratu u Bosni i Hercegovini. Prema procjenama međunarodnih organizacija tokom rata 1992-1995. silovano je između 20.000 i 50.000 žena u BiH. Među njima i članice ove organizacije. Slučaj gospođe AGospođa A silovana je u blizini Sarajeva 1993. godine na teritoriji pod kontrolom Vojske Republike Srpske (VRS). Imala je 32 godine. Počinitelj je osuđen 2015. na osam godina za ratno silovanje i naređeno mu je da žrtvi isplati malo više od petnaest hiljada eura. Taj novac gospođa A nikad nije dobila. Pripadnik VRS koji ju je silovao nije imao sredstava za isplatu, gospođa A žalila se Komitetu Ujedinjenih nacija protiv torture koji je odlučio da država Bosna i Hercegovina treba da isplati odštetu i izvini se žrtvi. To se do danas nije dogodilo. Udruženje žena žrtva rata svakodnevno sarađuje sa pravosudnim institucijama u BiH, a u ranijem razgovoru za RSE predsjednica udruženja Bakira Hasečić pojasnila je da su od prvog dana sarađivali i sa Haškim tribunalom. "Bili smo im desna ruka. Ako im je trebala izjava, ako im je trebao svjedok. Kao nevladina organizacija mi smo njima ustupali izjave pa su oni dalje slijedili zakonsku proceduru," pojasnila je tada Hasečić. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju bio je i prvi međunarodni sud koji je izrekao osuđujuće presude za silovanje kao oblik mučenja i za seksualno ropstvo kao zločin protiv čovječnosti. Pred ovim sudom osuđeno je manje od 40 osoba za seksualno nasilje u ratu, dok je pred lokalnim sudovima nakon zatvaranja Haškog tribunala doneseno oko 96 presuda. Na Kosovu je sa druge strane pod istragom oko stotinu slučajeva zločina ratnog seksualnog nasilja, no samo su četiri presude donesene. Jedna je pravosnažna, a počinioci su osuđeni na ukupno 72 godine zatvora navode iz Kosovskog centra za rehabilitaciju preživjelih od torture. Upravo je važnost integrisane podrške za žrtve seksualnog nasilja ono što naglašava i direktorica ove organizacije Feride Rušiti, koja kaže da je svaki slučaj ratnog seksualnog nasilja koji je završio pred sudom imao i psihološku i pravnu pomoć. "Pravda je vrlo često jednako izazovna kao i sam zločin, bez podrške stigma i trajni utjecaj traume sprječavaju mnoge preživjele da pristupe ili izdrže pravosudni proces," naglašava Rušiti. Progovoriti o preživljenom zlostavljanju izuzetno je teško, naglašavaju iz bosanskog Udruženja žena žrtva rata. Mnoge žene o šute godinama ili decenijama zbog traume, straha, stigme i nepovjerenja u institucije. "Kada se odluče svjedočiti, one to prvenstveno čine kako bi se utvrdila istina o zločinima koje su preživjele i kako bi počinioci bili izvedeni pred lice pravde," navode iz Udruženja žena žrtva rata. "Zato je od ključne važnosti da pravosudni sistem svojim odlukama i obrazloženjima gradi povjerenje i jasno pokazuje da poštuje prava žrtava, uključujući i njihovo pravo na naknadu štete." U obrazloženju Višeg suda u Beogradu, odjeljenja za ratne zločine u, sada pravosnažnoj presudi Radanu, naglašeno je da se odluka u najvećoj mjeri zasniva na iskazu oštećene, koji je ocijenjen kao ključni dokaz. Također se navodi da je visina kazne donesena u skladu za sudskom praksom. Za Veselinku Kastratović, istraživačicu Dokumente - Centra za suočavanje prošlošću, upravo su niske kazne jedan od razloga zašto žrtve nemaju osjećaj zadovoljene pravde i zašto odustaju od prijavljivanja počinjenih zločina. "Žrtve jednostavno nemaju više snage ponovo prolaziti kroz teško traumatsko iskustvo. No, svako uzimanje izjave od žrtve, gdje se žrtva vraća u vrijeme, na mjesto, izvršenja kaznenog djela, kada mora pričati o iskustvu, koje joj je, sigurno, promijenilo život i trajno ga obilježilo, vrlo je teško i stresno za žrtve." Od pet slučajeva kojima se sudilo u Beogradu za seksualno nasilje u ratu, sve su osuđujuće. Raspon kazni je uvijek bliži minimumu zakonskom od pet godina, kaže Jovana Kolarić iz Fonda za humanitarno pravo. Kolika je mjesečna novčana naknada?Žrtve ratnog seksualnog nasilja u Hrvatskoj danas imaju pravo na jednokratnu novčanu naknadu koja iznosi od nekih 13.271 euro pa do 19.908 eura zavisno od težine posljedice, dok žene koje imaju status žrtve seksualnog nasilja imaju pravo i na mjesečne naknade od 331 euro. Prema podacima Ministarstva branitelja do sada je ovaj status dobilo 228 osoba i to 173 žene i 55 muškaraca. Komplikovan administrativni sistem zemlje znači i tri posebna zakona na osnovu kojih žrtve mogu ostvariti prava zavisnosti da li žive u Federaciji BiH, Republici Srpskoj ili Brčko Distriktu. Zavisno od mjesta u kojem žive, žrtve ratnog silovanja dobiju od 137 KM do 680 KM mjesečne naknade. Decenije su prošle i od završetka rata na Kosovu, a još uvijek se ne zna broj žrtava seksualnog nasilja. Prema izvještaju američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti, ova brojka dostiže i do 20.000 slučajeva. Sistem reparacije u zemlji postoji od 2018. godine i to na nivou mjesečnih isplata za sve osobe kojima se priznaje status žrtve seksualnog nasilja u ratu. Do sada pravo na mjesečnu naknadu od 276 eura ima dvije hiljade osoba. Deset godina nakon što je silovana u Vukovaru S.M. je prijavila je svoje napadače, no oni nikada nisu dočekali pravdu. Njeni počinioci su pušteni da se brane sa slobode i u međuvremenu su umrli. "Pravomoćnom presudom dobili su šest godina, ali nisu bili u zatvoru osim u istražnom." No, uprkos svemu ženama poručuje da se ne trebaju plašiti govoriti o onome šta su preživjele. "Trebaju izbaciti to iz sebe, to nas jede iznutra, dolazi do bolesti, dolazi do uništenja i obitelji." Procjenjuje se da na svaki prijavljeni slučaj silovanja dolazi 10 do 20 neprijavljenih. Osnovana je zabrinutost da se zbog straha i društvene stigme velika većina žrtava seksualnog nasilja ne usudi prijaviti ovu vrstu nasilja. Decenijama nakon pretrpljenih ratnih zločina mnoge žrtve su i dalje bez pravde, dok su zločinci još uvijek na slobodi. *Identitet žene koja je tužila Jovana Radana poznat je redakciji *Puni identiter S.M. poznat redakciji

Crna Gora nastoji da ostvari veoma ambiciozan cilj – da do kraja godine privremeno zatvori sva pregovaračka poglavlja kako bi ostvarila strateški cilj članstva u Evropskoj uniji (EU) tokom 2028. godine. Hrvatska, međutim, podseća Podgoricu da se za ostvarenje tog cilja pita i Zagreb, kao jedna od 27 ravnopravnih država članica Evropske unije. Tako bi se mogla sažeti razmena poruka između dve države proteklih dana. Čak i ako Crna Gora sprovede sve neophodne reforme i ispuni svaki zadatak iz evropske agende, otvorena bilateralna pitanja mogu postati kamen spoticanja u završnoj fazi pristupnog procesa. Korišćenje nerešenih bilateralnih sporova kao instrumenta pritiska u procesu proširenja nije novost u Evropskoj uniji. Najeklantantiji primer je Severna Makedonija. Ta zemlja je više od jedne decenije bila talac spora sa Grčkom oko imena, da bi se odmah po njegovom rešavanju suočila sa bugarskim vetom, koji je i dalje na snazi. Iskustvo sa vetom je imala i Hrvatska. Gotovo godinu dana njene pristupne pregovore blokirala je Slovenija zbog graničnog spora u Piranskom zalivu. Slovenačka blokada usporila je i završetak hrvatskih pregovora sa Evropskom unijom. Spor je odblokiran tek nakon političkog dogovora Zagreba i Ljubljane. Za razliku od Slovenije, koja je krajem 2008. godine blokirala gotovo čitav hrvatski pregovarački proces, Hrvatska nije zaustavila pregovore Crne Gore sa Evropskom unijom. Do sada je dala saglasnost za zatvaranje gotovo svih poglavlja, uz rezervu prema Poglavlju 14, koje se odnosi na transportnu politiku. Međutim, već dve godine blokirano je Poglavlje 31, koje obuhvata spoljnu, bezbednosnu i odbrambenu politiku. Upravo se u tom poglavlju prepliću otvorena bilateralna pitanja između Zagreba i Podgorice. Hrvatska poručuje da vreme ističeHrvatsko Ministarstvo spoljnih i evropskih poslova je 22. jula saopštilo da "preostaje tek nekoliko meseci do kraja 2026. godine" i ponovo pozvalo Crnu Goru na konstruktivan dijalog i intenziviranje rada na otvorenim pitanjima. Saopštenje je usledilo neposredno nakon posete evropske komesarke za proširenje Marte Kos Zagrebu, gde se sastala sa premijerom Andrejem Plenkovićem i ministrom spoljnih i evropskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom. Prema rečima portparola Evropske komisije Gijoma Mersijea, komesarka Kos i hrvatski zvaničnici saglasili su se da proces pristupanja mora ostati zasnovan na konkretnim rezultatima kandidata u sprovođenju reformi. "Komesarka Kos je naglasila da je izgradnja dobrih odnosa između država članica EU i budućih država članica sastavni deo procesa pristupanja. Uvereni smo da se neslaganja mogu prevazići u nastojanju da ostvarimo zajednički cilj – veću, sigurniju i nezavisniju Evropu", rekao je Mersije u izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE). Hrvatska je još 2024. godine blokirala zatvaranje Poglavlja 31 nakon što je Skupština Crne Gore usvojila Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, što je zvanični Zagreb ocenio kao provokaciju. Pored toga, Hrvatska insistira na rešavanju više otvorenih bilateralnih pitanja. U poslednjem saopštenju navela je da očekuje rešavanje pitanja obeštećenja bivših logoraša, nastavak potrage za 14 nestalih osoba iz Domovinskog rata, procesuiranje ratnih zločina, rešavanje imovinsko-pravnih zahteva hrvatskih državljana, očuvanje spomen-ploče u Morinju, nastavak razgovora o razgraničenju na moru, kao i povratak školskog broda "Jadran". Podgorica insistira na rešavanju otvorenih pitanja dijalogomNa upit RSE iz Ministarstva spoljnih poslova Crne Gore uputili su na saopštenje objavljeno 23. jula. U njemu se navodi da Podgorica u hrvatskom saopštenju vidi potvrdu zajedničkog interesa da se uspešno okonča evropski put Crne Gore i poručuje da sva otvorena bilateralna pitanja treba rešavati kroz dijalog i u duhu dobrosusedskih odnosa. Crnogorske vlasti ističu da je u prethodnom periodu ostvaren napredak u više oblasti, uključujući prava hrvatske manjine, pitanja nestalih, procesuiranje ratnih zločina, državne granice i broda "Jadran", uz najavu novih bilateralnih konsultacija sa Hrvatskom. "Crna Gora ostaje posvećena pronalaženju održivih i obostrano prihvatljivih rešenja za sva otvorena pitanja. Neposredan i sadržajan dijalog smatramo najboljim putem ka približavanju stavova, otklanjanju nedoumica i daljem jačanju međusobnog poverenja i saradnje", navodi se u saopštenju Ministarstva. Dodaje se da je deo pitanja koja su ranije figurirala kao otvorena u međuvremenu rešen, dok su za preostala ostvareni pozitivni pomaci ili su uspostavljeni institucionalni mehanizmi za nastavak razgovora. Dogovor Zagreba i Podgorice neophodan tokom letaDugogodišnji briselski dopisnik hrvatskog "Jutarnjeg lista" Augustin Palokaj smatra da izjave obe strane pokazuju da nema skrivenih namera. Istovremeno upozorava da Podgorica mora da računa na osetljivost hrvatske javnosti kada je reč o ratnim zločinima, razaranju Dubrovnika i percepciji uticaja Srbije u Crnoj Gori. Kao primer navodi usvajanje Rezolucije o genocidu u Jasenovcu, za koju smatra da je ozbiljno narušila poverenje između dve države. "Pokušaj u Crnoj Gori da to predstavi kao principijelno pitanje koje nije usmereno protiv Hrvatske ili u korist Srbije samo dodatno komplikuje odnose", ocenjuje Palokaj. On očekuje da bi rešenje moglo da bude pronađeno do kraja leta. Palokaj, koji je izbliza pratio hrvatske pristupne pregovore, upozorava Podgoricu da ne ponovi grešku Zagreba. "Hrvatska je svojevremeno računala da će druge članice Evropske unije izvršiti pritisak na Sloveniju. To se nije dogodilo. Na kraju su Zagreb i Ljubljana morali sami da postignu dogovor kako bi bila deblokirana pregovaračka poglavlja", kaže Palokaj. Prema njegovoj oceni, u ovom trenutku nije precizno govoriti o hrvatskoj blokadi evropskog puta Crne Gore budući da je Hrvatska blokirala jedno poglavlje; ima rezervu prema još jednom, ali je dala saglasnost za zatvaranje svih ostalih poglavlja. Šta je potrebno za zatvaranje poglavlja?Crna Gora je najnapredniji kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. Do sada je privremeno zatvorila 18 od ukupno 33 pregovaračka poglavlja. Poglavlje 31 i dalje ostaje otvoreno. Istovremeno, sat ubrzano otkucava. Do kraja godine ostalo je još pet meseci, a Podgorica želi da privremeno zatvori preostalih 15 poglavlja kako bi održala plan da pregovore okonča do kraja 2026. godine i postane članica Evropske unije tokom 2028. godine. Za svako od tih poglavlja biće potrebna jednoglasna saglasnost svih država članica Evropske unije, uključujući i Hrvatsku. Nakon završetka pristupnih pregovora, države članice EU i zemlja kandidat potpisuju Sporzum o pristupanju. Da bi on stupio na snagu, moraju ga ratifikovati svih 27 država članica, u skladu sa svojim nacionalnim procedurama, kao i država kandidat. Taj proces obično traje između godinu i godinu i po dana. Da bi Crna Gora postigla državni cilj – članstvo do kraja 2028 godine, pregovori sa Briselom se moraju okončati do kraja ove godine. Zato će, pored ispunjavanja evropskih reformi, uspeh Crne Gore u velikoj meri zavisiti i od toga da li će sa Zagrebom uspeti da pronađe prihvatljivo rešenje za otvorena bilateralna pitanja pre nego što istekne vreme koje je sama sebi postavila.

Sabor Republike Hrvatske usvojio je u srijedu, 15. jula Rezoluciju o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini kojom se podržavaju izmjene izbornog sistema radi osiguravanja, kako je navedeno, "legitimnog političkog predstavljanja" Hrvata, uključujući i uspostavu posebne izborne jedinice za izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Rezoluciju je predložio Domovinski pokret, stranka radikalne desnice u Hrvatskoj i partner u vladajućoj koaliciji predvođenoj Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), nakon što su dvije stranke prošle sedmice usaglasile njen konačni tekst. U dokumentu se navodi da Hrvati u Bosni i Hercegovini "ne ostvaruju u potpunosti svoju ustavom zajamčenu konstitutivnost" i da se ne mogu smatrati potpuno ravnopravnim s druga dva konstitutivna naroda. Hrvatski sabor zato poziva Vladu Hrvatske da nastavi pružati političku podršku reformama koje bi omogućile da svaki konstitutivni narod bira svoje "legitimne predstavnike". Među modelima kojima je data podrška nalazi se i prijedlog o uspostavi zasebne izborne jedinice za izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH, zahtjev koji godinama zagovaraju HDZ BiH i Hrvatski narodni sabor u Bosni i Hercegovini. Sabor je u rezoluciji osudio i ono što je nazvao "izbornim inženjeringom" i preglasavanjem Hrvata pri izboru hrvatskog člana Predsjedništva BiH, delegata u domovima naroda i drugim institucijama vlasti. Vlada Hrvatske pozvana je da koristi političke, pravne i diplomatske mehanizme unutar Evropske unije i međunarodnih organizacija radi zaštite interesa Hrvata u BiH. Dokument je usvojen manje od tri mjeseca prije opštih izbora u Bosni i Hercegovini, zakazanih za 4. oktobar, a dolazi u vrijeme ponovnih rasprava o izmjenama Izbornog zakona BiH. Najveći politički spor u BiH godinama predstavlja izbor hrvatskog člana Predsjedništva, institucije koju čine tri člana, Bošnjak i Hrvat iz Federacije BiH i Srbin iz Republike Srpske, kao predstavnici konstitutivnih naroda. Hrvatske stranke okupljene oko HDZ-a BiH, te uz podršku i vladajuće koalicije u Hrvatskoj, osporavaju izbor Željka Komšića, tvrdeći da je za tu funkciju biran pretežno glasovima bošnjačkih birača. Svi dosadašnji pregovori bh. političkih lidera o izmjeni izbornog zakonodavstva završeni su bezuspješno. Posljednji razgovori o izmjenama Izbornog zakona BiH i djelomično Ustava BiH, početkom 2022. u Neumu, održani uz posredovanje Sjedinjenih Država i Evropske unije, okončani su bez rezultata. Najspornija pitanja su izbor članova Predsjedništva BiH i izbor u parlamentarne domove naroda o čemu su stavovi hrvatskih i bošnjačkih stranaka godinama suprotstavljeni.