Iran je pogođen gotovo dvosedmičnim protestima širom zemlje, što predstavlja najozbiljniji izazov za klerikalni establišment u posljednjih nekoliko godina. Demonstracije su izbile 28. decembra u bazarima glavnog grada Teherana – ključnim trgovačkim i političkim centrima – i od tada su se proširile na većinu zemlje koja ima oko 92 miliona stanovnika. Radio Farda (Iranski servis RSE) razgovarao je 6. januara s Michaelom Rubinom, bivšim zvaničnikom Pentagona i višim saradnikom Američkog instituta za preduzetništvo sa sjedištem u Vašingtonu, o značaju protesta i tome da li bi Sjedinjene Države mogle vojno intervenisati u Iranu. RSE: Nedavno ste napisali komentar u kojem ste rekli da "demokratija vjerovatno nije blizu" u Iranu. Zašto? Michael Rubin: Razlog zašto demokratija nije blizu je jednostavan – u Iranu i dalje postoji previše snaga koje žele da je spriječe. A snage koje žele da spriječe demokratiju trenutno imaju mnogo više resursa i vjerovatno će biti mnogo bolje naoružane. Istorija je također faktor. Analizom sličnih razdoblja iranske istorije, posebno Ustavne revolucije početkom 20. vijeka, jasno je da je bilo potrebno više godina da demokratske snage preovladaju, a prethodno su se morale suprotstaviti organizovanoj kontrarevoluciji. RSE: Da li trenutno svjedočimo revoluciji u Iranu? Rubin: Vrlo je moguće. Kad god se zatvori Tehranski bazar, to razlikuje običan protest od nečeg mnogo značajnijeg. Važno je razumjeti Tehranski bazar [koji je bio centar tokom Islamske revolucije 1979.] – on je vrlo konzervativan i vrlo religiozan. Dakle, ono što sada vidimo zapravo je protest koji, može se reći, potiče, ako ne i predvodi, ljude za koje je Vrhovni vođa [ajatolah Ali Hamnei] nekada vjerovao da ih ima "u svom džepu". RSE: Američki predsjednik Donald Trump zaprijetio je vojnom intervencijom ako vlasti u Iranu nastave brutalno gušiti demonstrante. Kakvo je razmišljanje u Washingtonu? Rubin: Nisam siguran da tu ima mnogo promišljenog planiranja – više je to reagovanje "na prvu". I to je ono što je zastrašujuće. Donald Trump se razlikuje od drugih predsjednika po tome što se ne osjeća obaveznim da se drži vlastite retorike. Brine me da bi Trump mogao ohrabriti Irance da rizikuju, a onda odlučiti da Amerikanci neće učiniti ništa da im pomognu. Postoji paralela s Georgeom HW Bushom koji je u februaru 1991. pozvao narod Iraka da ustane i zbaci diktatora Sadama Huseina. Iračani su se pobunili, a Amerikanci im nisu pomogli. Tada je Sadam Husein upotrijebio borbene helikoptere da masakriraju narod Iraka. Pitam se da li bi se nešto slično moglo dogoditi u Iranu. Jedina razlika bi bila da, ako Islamska revolucionarna garda to ne uradi jer ne želi pucati na članove svojih porodica, svoje vršnjake i ostale, bilo da se radi o [stranim milicijama koje podržava Iran[, poput Hashd al-Shaabi ili brigade Fatemiyoun. RSE: Mislite li da bismo mogli vidjeti scenario poput onog u Venezueli, gdje su američke snage svrgnule lidera Nicolasa Madura, ali nisu srušile režim? Rubin: Da, mislim da je to vjerovatno. I moram naglasiti: želim da Iranci imaju demokratiju. Želim da režim padne. Dakle, govorim kao analitičar, a ne kao zagovornik. Ali ne vjerujem da je Reza Pahlavi [bivši prijestolonasljednik Irana i istaknuta opoziciona figura] reagovao dovoljno efikasno. Bio je na odmoru kada se ovo dogodilo, a mislim da je jučer stigao u Washington. Ipak to nije mjesto gdje bi trebao biti. RSE: Gdje mislite da bi Pahlavi sada trebao biti? Iz očiglednih razloga ne može biti u Iranu. Rubin: Ne, očigledno ne može biti u Iranu. Ali razmišljam o nekim zaljevskim državama, i možda ga u početku ne bi rado prihvatili. Ali, na primjer, ako bi bio u Dubaiju, tamo bi mogao stupiti u kontakt s iranskom omladinom koja tamo dolazi i s nekim apolitičnim elitama koje ga možda ne pamte. Ne možete podcijeniti ugled Pahlavija. Samo mislim da nije bio dovoljno organizovan niti je uspio transformisati svoju strukturu u efikasnu mašinu. Mislim da Reza Pahlavi možda ima oko 35 posto podrške unutar Irana i najbolju priliku da pokuša biti ujedinjujuća figura. Ali to ostavimo po strani. Ono što me brine jeste scenario sličan Venezueli, gdje bi Trump pokušao predati vlast, prenijeti je nekome poput [bivšeg umjerenog iranskog predsjednika Hassana] Rohanija, koji, po mom mišljenju, "ispituje teren" i kojeg Trump možda vidi kao osobu koja bi mogla upravljati tranzicijom, ali ne bi željela kraj Islamske Republike. To nas vraća na staru raspravu koju imamo u Sjedinjenim Državama – jesu li reformisti zaista reformisti. Lično, reformiste vidim kao "dobrog policajca" naspram "lošeg policajca" Islamske revolucionarne garde. Ne smatram reformiste iskrenima i ne vjerujem da je to ono što Iranci žele, ali nisam siguran da Donald Trump to prepoznaje ili da ga uopšte zanima. *Ovaj intervju je uređen radi dužine i jasnoće.Priredila Elvisa Tatlić

Snijeg i led nastavljaju da prave probleme u sjevernoj Evropi. Zemlje poput Velike Britanije, Francuske i Nizozemske najteže su pogođene.

Ono što je počelo kao protest zbog ekonomskih problema preraslo je u najveću prijetnju iranskim klerikalnim vlastima u posljednjih nekoliko godina. Istaknuti aktivisti u Iranu, koji su govorili za Radio Farda, Iranski servis Radija Slobodna Evropa, kažu da rasprostranjene demonstracije ukazuju na to da mnogi Iranci žele odlazak klerikalnog establišmenta. Međutim, dodali su da promjene moraju doći iznutra, a ne kao rezultat strane intervencije. Sjedinjene Države zaprijetile su vojnom intervencijom ukoliko vlasti nastave s brutalnim obračunom s demonstrantima. "Ono što vidimo znak je da su ljudi došli do zajedničkog razumijevanja", kaže Mehdi Mahmoudian, politički aktivista i borac za ljudska prava sa sjedištem u Teheranu. "Ovo više nisu samo protesti nastavnika ili jedne društvene grupe. Ovaj put, oni bez glasa su formirali savez." Kako navodi, demonstranti više ne pozivaju na reforme klerikalno dominiranog političkog sistema, već zahtijevaju suštinske promjene. "Ono što sada mora da se promijeni jeste sama Islamska republika, i ona se mora promijeniti iznutra", rekao je. Aktuelni protesti najveći su u Iranu od demonstracija "Žena, život, sloboda" iz 2022. godine. Vlasti su tada ugušile proteste, a na stotine demonstranata je ubijeno. I na najnoviji talas protesta vlasti su odgovorile brutalnom silom, ubijeno je na desetine demonstranata, a više od 1.000 je uhapšeno. To je, kako kažu aktivisti, pokazalo nespremnost vlasti da slušaju i rješavaju legitimne pritužbe stanovništva. Kao okidač za proteste navodi se ekonomski kolaps izazvan rastućom inflacijom i strmoglavim padom nacionalne valute. Vjerska učenjakinja i aktivistkinja za ljudska prava Sedigheh Vasmaghi kaže da su pogoršani životni uslovi doveli velike dijelove društva preko tačke pucanja. "Ekonomska i egzistencijalna situacija ljudi danas je više haotična nego ikada ranije", rekla je Vasmaghi za Radio Farda. Rekla je i da se vlasti nalaze u znatno slabijoj poziciji nego tokom prethodnih talasa nemira, navodeći pogoršanje ekonomske krize u zemlji, potaknute razarajućim američkim sankcijama, ali i lošim upravljanjem i korupcijom vlasti. Vasmaghi je upozorila da bi sve šira represija države mogla dodatno radikalizirati situaciju. "Ako država ustraje, ovo će se neizbježno pretvoriti u sukob", kaže. "Narod će silom srušiti establišment." Uprkos sve oštrijem tonu, aktivisti su odlučni u stavu da ne žele strano vojno uplitanje u Iran. Mahmoudian je povukao jasnu razliku između međunarodne podrške i intervencije. "Podrška i miješanje nisu isto", rekao je. "Međunarodne institucije mogu i trebaju pružiti podršku u okviru međunarodnog prava, ali svaki vojni napad ili strana vojna intervencija nedvosmisleno se osuđuju." Vasmaghi je ponovila taj stav, naglašavajući da bi vanjska vojna akcija potkopala legitimitet protesta. "Lično se protivim stranoj vojnoj intervenciji", rekla je. "Globalna zajednica treba podržati mirne proteste, ali ne smije biti intervencije." Aktivistkinja za ljudska prava Motahareh Gounei ukazala je na nezapamćenu inflaciju posljednjih mjeseci kao dodatni dokaz da javnost želi promjene. "Ljudi više nemaju nikakva očekivanja od Islamske republike", rekla je za Radio Farda. "Oni jasno poručuju: ne želimo ovaj sistem." Gounei je opisala scene s protesta posljednjih dana u kojima su se mase kretale direktno prema sigurnosnim snagama, što sugerira da stanovništvo više nema šta izgubiti. "Želimo da ova poruka stigne do svijeta", rekla je Gounei. "Ne želimo ovaj politički establišment."

Američki vojni napadi u Venecueli i izjave predsjednika Donalda Trumpa nakon toga otvorili su mogućnost značajnog povećanja proizvodnje venecuelanske nafte pod američkom kontrolom. Nije jasno kada, kako, ili čak da li će se to desiti. Ali Venecuela ima najveće dokazane rezerve nafte na svijetu, a Trump je sugerisao da američke kompanije mogu plasirati tu naftu na tržište. Venecuelanska ekstra-teška sirova nafta je veoma tražena jer je idealna za specijalizirane rafinerije – poput onih na američkoj obali Meksičkog zaljeva – koje imaju koker jedinice i mogu preraditi ovu gustu naftu u proizvode s visokim profitnim maržama, poput benzina i dizel goriva. Kako je situacija još uvijek neizvjesna, ovo je samo jedan od nekoliko mogućih uticaja na globalnu ekonomiju – i na ključne partnere Venecuele: Rusiju, Iran, Kinu i Kubu. RusijaSnažna ponuda dovela je do najvećeg godišnjeg pada cijena nafte u 2025. godini od pandemije COVID-19, koja je 2020. izazvala kolaps globalne ekonomske aktivnosti. Za Moskvu, ovi padovi su već nanijeli štetu, a događaji u Venecueli nakon pritvaranja svrgnutog lidera Nicolasa Madura mogli bi dodatno pogoršati situaciju. "Ako naši američki 'partneri' preuzmu kontrolu nad naftnim poljima u Venecueli", napisao je oligarh Oleg Deripaska 3. januara, "imaće kontrolu nad više od polovine svjetskih rezervi nafte. Vjerovatno planiraju da cijena naše nafte ne ide iznad 50 dolara po barelu". Deripaska je jedan od rijetkih oligarha koji je kritikovao rusku invaziju na Ukrajinu 2022. godine. Ali njegove izjave odražavaju interes Kremlja da cijene nafte ostanu visoke. "Mogućnost da Sjedinjene Države steknu uticaj nad proizvodnjom nafte u Venecueli… očito je nepoželjna u Moskvi", rekla je za RSE politička analitičarka iz Berlina Aleksandra Sitenko. Nije jasno hoće li SAD zaista preuzeti kontrolu nad venecuelanskom naftom. Privremena predsjednica Delcy Rodriguez, koju je parlament Venecuele inaugurisao 5. januara, dala je nejasne izjave o saradnji s Washingtonom na razvoju, ali snaga njenog položaja i planovi su i dalje neizvjesni. "Bila bi potrebna značajna ulaganja da Venecuela preokrene pad proizvodnje koji traje decenijama", rekao je portparol Međunarodne agencije za energiju (IEA) za RSE. Sitenko je dodala da bi, s obzirom na ove izazove uzrokovane dugogodišnjim lošim upravljanjem i međunarodnim sankcijama, povećanje proizvodnje zahtijevalo dosta vremena. "Strateški gledano, Kremlj je vjerovatno više zabrinut za tržišnu moć nego za same količine. Prošireni američki uticaj nad venecuelanskom naftom ojačao bi sposobnost Washingtona da oblikuje globalne energetske tokove i cijene, što bi moglo potkopati mehanizme koordinacije poput OPEC+, na koje se Rusija također oslanja radi stabilizacije prihoda", dodala je Sitenko. Zbog statusa Venecuele kao izolovane države, zapadne kompanije su napustile zemlju, uz izuzetak američkog naftnog giganta Chevrona. "Tamo gdje [sektor] nije uništen, prisutne su ruske, iranske i kineske kompanije. Naravno, Sjedinjene Države žele da ih istisnu", rekao je politički analitičar Ivan Preobraženski za ruski servis RSE. S druge strane, postoji prostor za saradnju. Washington je signalizirao da je zainteresovan za ekonomske koristi od saradnje s Moskvom. Nacionalna sigurnosna strategija spominje želju da se "ponovo uspostavi strateška stabilnost s Rusijom". Rusija se također osjetila ugroženom nakon što je predsjednik Trump u decembru najavio blokadu tankera pod sankcijama koji idu ka ili iz Venecuele – čime su povećani rizici i neizvjesnost za ruske "flote u sjeni" tankere koje Moskva koristi za izbjegavanje sankcija. IranBlokada je samo jedan od faktora koji Iran izlaže istim rizicima kao i Rusiju, što je pokazano prošlog mjeseca kada su američke snage zaplijenile tanker iz iranske "flote u sjeni" dok je plovio uz obalu Venecuele. Zemlja je godinama pomagala Iranu da izbjegne međunarodne sankcije. Ključni proizvod, koji Venecuela nabavlja i iz Rusije, jeste razrjeđivač – sredstva za razrjeđivanje venecuelanske guste, teške sirove nafte. Koristeći brodove iz "flote u sjeni", Iran je izvozio velike količine razrjeđivača u Venecuelu u zamjenu za naftu (koju je slao u Kinu) i zlato. Venecuela je također kupovala iransko oružje, a najnovije američke sankcije vezane za tu trgovinu objavljene su 30. decembra. One se odnose na kupovinu dronova i "konvencionalnog oružja", kao i hemikalija za balističke rakete. Budućnost ovih unosnih poslova izgleda krajnje neizvjesna, s obzirom na masovno prisustvo američke mornarice u Karibima. U međuvremenu, čak i usred vlastitih političkih previranja, neki iranski mediji spekulišu da je sudbina venecuelanskog duga od 2 milijarde dolara prema Teheranu pod znakom pitanja. KinaKina je još jedan ključni partner Venecuele i saopštila je da "oštro osuđuje otvorenu upotrebu sile SAD-a protiv suverene države". Maduro je posljednji put viđen nekoliko sati prije hapšenja od strane američkih snaga na sastanku s Qiu Xiaoqijem, kineskim izaslanikom za latinoamerička pitanja. Maduro se prošle godine u Moskvi sastao i s kineskim liderom Xi Jinpingom. Uz diplomatske kontakte, Kina je prema podacima IEA bila glavni kupac venecuelanske nafte. Daniel Sternoff iz Centra za globalnu energetsku politiku na Columbia School of International and Public Affairs sugerisao je da bi američka kontrola nad venecuelanskom industrijom mogla ugroziti te isporuke. "Izvoz venecuelanske sirove nafte mogao bi biti značajno preusmjeren s Kine prema američkoj obali Meksičkog zaljeva", napisao je 4. januara. Ali iako je ta trgovina bila važna za Karakas, za Peking je možda manje značajna. Kina pokriva otprilike 4 do 5 posto svojih uvoznih potreba naftom iz Venecuele. Gubitak dijela ili cijelog tog izvora bio bi udarac, ali ne i katastrofa. A kako se nastavljaju pregovori o redefinisanju trgovinskih odnosa između Kine i SAD-a, venecuelanska nafta je samo dio mnogo šire slike. U svakom slučaju, predsjednik Trump nastojao je umanjiti spekulacije da bi ove isporuke mogle biti obustavljene. "Dobit će naftu", rekao je za Fox and Friends 3. januara. Još jedan važan aspekt ekonomskih odnosa je procijenjeni venecuelanski dug prema Kini od 10 milijardi dolara. Taj dug se djelimično pokriva izvozom nafte. Poput Rusije i Irana, Kina je također investirala u venecuelansku ekonomiju, ubrizgavši oko 18 milijardi dolara od 2005. godine, prema online praćenju Američkog instituta za preduzetništvo (AEI). U komentaru objavljenom 3. januara, viši saradnik AEI-a Hal Brands sugerisao je da Kina neće odustati od ulaganja u Latinskoj Americi. "Trump je jasno stavio do znanja da postoji samo jedna velika sila u Americi kada je riječ o vojnoj moći… Ali Kina će nastaviti tražiti ekonomske, tehnološke i političke veze u regionu, kao dio strategije za dugoročnu prednost", napisao je. KubaMožda nijedna zemlja nije toliko ranjiva na posljedice američkih akcija u Venecueli kao Kuba. Ova zemlja, koja se suočava s hroničnim nedostatkom novca, u velikoj mjeri zavisi od Venecuele za energetske isporuke, koje dobija po snažno subvencionisanim, izuzetno niskim cijenama. "Venecuela danas Kubi isporučuje oko 35.000 barela nafte dnevno; što predstavlja 50 posto naftnog deficita ostrva", rekao je Jorge Pinon sa Univerziteta u Teksasu za RSE. "Kuba nema finansijske resurse da pokrije taj mogući manjak", dodao je, naglašavajući da bi, kako bi se izbjegao ekonomski kolaps, "američka vlada mogla zatražiti od Venecuele da nastavi isporučivati naftu Kubi". Provođenje američkih sankcija već je dovelo do smanjenja energetskih isporuka, a Kuba trpi sve veći broj nestanaka struje – što pogađa i domaćinstva i industriju. Trump je komentarisao da je Kuba "na ivici nokauta". Priredila Elvisa Tatlić

Za Kremlj, najočigledniji zaključak američkog hapšenja venecuelanskog lidera Nikolasa Madura (Nicolas) može biti da je to udar na regionalni uticaj Rusije i ponos Vladimira Putina – istaknuti saveznik koji je u maju zaključio sporazum o "strateškom partnerstvu" s ruskim predsednikom odjednom nije na vlasti i sedi u zatvoru u Njujorku. Madurovo hapšenje usledilo je nešto više od godinu dana od pada Bašara al-Asada, sirijskog lidera koji je Rusiji dao čvrsto uporište na Bliskom istoku u zamenu za ključnu podršku u ratu protiv njegovih protivnika – što je još jedan veliki udarac Putinovim naporima da oživi prisustvo Moskve širom sveta posle povlačenja koje je usledilo nakon raspada Sovjetskog Saveza. Pored toga, američka akcija u Venecueli 3. januara postigla je za nekoliko sati nešto što Rusija nije uspela da uradi skoro četiri godine otkako je Putin pokrenuo opštu invaziju na Ukrajinu i što se smatralo jednim od njegovih ključnih ciljeva: ukloniti lidera jedne zemlje. Međutim, usredsređenost Rusije na rat protiv Ukrajine značila je da zaštita Madura ne bi bila realna, čak i da je Moskva to želela, pri čemu je korisnost Venecuele za Rusiju opala, barem u ekonomskom smislu, zbog sankcija i drugih faktora koji su smanjili proizvodnju nafte, sektor u kojem Rusija ima velike interese. Ipak, postoje i pozitivne strane za Rusiju. Pre svega, Moskva može da ukaže na američku operaciju kao dokaz da Vašington nastoji da nametne svoju volju drugim zemljama i krši međunarodno pravo kada mu to odgovara, što je argument koji je nekima ubedljiv uprkos ratu Rusije protiv Ukrajine. Rusko Ministarstvo spoljnih poslova u saopštenju 3. januara navelo je da je "izuzetno zabrinuto" zbog, kako je navelo, "činom oružane agresije protiv Venecuele" i pozvalo SAD da "oslobode legalno izabranog predsednika suverene zemlje i njegovu suprugu". Ipak, ono što je Kremlju važnije od jačanja takvog prikaza SAD, kažu analitičari, jeste nada da će postupci Vašingtona u Venecueli i fokus američkog predsednika Donalda Trampa (Trump) na zapadnu hemisferu dati Moskvi više prostora – i moralno i vojno – da radi ono što želi u onome što smatra svojom sferom uticaja, posebno u Ukrajini. "Bez obzira na odluke koje Vladimir Putin donosi u Ukrajini, sve je teže osuditi određene postupke samo na osnovu međunarodnog prava", rekla je za RSE Aleksandra Sitenko, politička analitičarka iz Berlina i ekspertkinja za veze Rusije s Latinskom Amerikom i drugim regionima. 'Ono što velike sile rade'Rasprostranjena percepcija da je američka operacija prekršila međunarodno pravo "nije loša stvar za širi ruski narativ", rekao je Mark Galeoti (Galeotti), analitičar za Rusiju i počasni profesor na Školi za slovenske i istočnoevropske studije Univerzitetskog koledža u Londonu, u svom podkastu 4. januara. "Na kraju krajeva, Putinov stav je u suštini da je to ono što velike sile rade, a velike sile imaju sfere uticaja. I ako ćemo dozvoliti Americi da ima svoju latinoameričku sferu uticaja, onda je posledica toga da bi trebalo da nam se dozvoli naša slovenska", rekao je Galeoti. Sem Grin (Sam Green), profesor na Institutu za Rusiju na Kings koledžu u Londonu dodao je: "Svaka frustracija zbog toga što je Vašington uklonio Madura biće ublažena obećanjem globalnog kondominijuma – u kojem bi Moskva dobila pravo da učini isto u svom susedstvu". Postoje pokazatelji da Rusija traži isti takav quid pro quo aranžman mnogo pre nego što je pokrenula rat protiv Ukrajine u februaru 2022. Kada je Rusija pomogla u zaštiti Madura u vreme napora opozicionog lidera kojeg su podržavale SAD da ga svrgne, "Rusi... su veoma snažno signalizirali da žele nekako da naprave neki veoma čudan aranžman za razmenu s Venecuelom i Ukrajinom", rekla je kongresnom odboru u oktobru 2019. godine Fiona Hil (Hill), koja je bila glavna savetnica za Rusiju i Evropu u Trampovom Savetu za nacionalnu bezbednost od aprila 2017. do jula 2019. Suština ruske poruke bila je: "Želite od da da izađemo iz vašeg dvorišta. Pa, znate, mi imamo svoju verziju toga. Vi ste u našem dvorištu u Ukrajini", rekla je Hil. Faktor UkrajinaOvog puta, pristup Rusija i njena relativno prigušena reakcija na Madurovo hapšenje deo su niza događanja koji pokazuju "u kojoj meri ruska želja da potčini Ukrajinu diktira ostatak njene spoljne politike", navela je na X Hana Note (Hanna Notte), direktorka za Evroaziju u Centru za studije neširenja oružja Džejms Martin. "Putin je izbegavao saradnju s Bajdenom (bivši američki predsednik Joe Biden) u nastojanju da ga natera da napusti Ukrajinu. Tokom protekle godine, pokušavao je da ostane u dobrim odnosima s Trampom, ovog puta kako bi ga privukao da stane na rusku stranu protiv Ukrajine", napisala je Note. "Bilo da se radi o vršenju pritiska ili pohvalama američkom lideru, krajnji cilj Rusije ostao je isti: uneti razdor između SAD i Ukrajine", dodala je ona. Mada se ton i sadržaj diplomatije o Ukrajini mogu brzo promeniti, do sada nije bilo znakova veće promene u stavu SAD od Madurovog hapšenja, koje se dogodilo u jeku više rundi razgovora u kojima učestvuju SAD, Ukrajina, Evropa i Rusija u različitim konfiguracijama, dok Trampova administracija nastoji da posreduje u okončanju rata. Na konferenciji za novinare nekoliko sati posle operacije u Karakasu, Tramp je rekao da "nije oduševljen Putinom. Ubija previše ljudi". On je 4. januara ponovio zaključak Centralne obaveštajne agencije (CIA) i rekao da ne veruje da je Ukrajina napala dronovima jednu od Putinovih rezidencija krajem prošlog meseca – nakon što je ranije delovalo da je prihvatio tvrdnju koju je, kako je naveo, ruski predsednik izneo u telefonskom razgovoru. Da li fokus na Venecuelu i zapadnu hemisferu "znači da će SAD biti ometene?", upitao je Galeoti. Njegov odgovor: "Svakako se može postaviti pitanje kako se tvrdnja da će upravljati Venecuelom može operacionalizovati. Ali s druge strane, supersila zaista može da radi dve stvari istovremeno. Ne mislim da će ovo imati neki poseban uticaj na ono što se dešava s Ukrajinom." Grin je sugerisao da će Kremlj, ako očekuje široko razumevanje između velikih sila i slobodu kada je u pitanju Ukrajina, biti razočaran. "Ako uskoro ne dođe carte blanche da deluje u Ukrajini, Moskva će to pripisati standardnom američkom licemerju, verovatno narušavajući navodnu koaliciju globalne hegemonije između Putina, Trampa i Sija (kineski predsednik Si Đinping", napisao je on.

Samo nekoliko dana posle svrgavanja venecuelanskog lidera Nikolasa Madura, predsednik Donald Tramp (Trump) je zapretio da će izvesti vojnu akciju protiv drugih američkih neprijatelja. Tramp nije pomenuo Iran, ali je hvatanje Madura u američkoj akciji 3. januara uzdrmalo Teheran, bliskog saveznika venecuelanskog moćnika. Vašington verovatno neće izvesti sličnu operaciju u Iranu. Ipak, drski napad u Venecueli poslao je jasan signal Teheranu da su SAD spremne da upotrebe silu kako bi uklonile svoje neprijatelje, kažu stručnjaci. Tramp je nedavno upozorio Iran da je Vašington "naoružan" i spreman da interveniše ako Teheran ubija "mirne demonstrante" tokom aktuelnih protesta protiv establišmenta. Iranske bezbednosne snage su dosad ubile najmanje 19 demonstranata u brutalnoj akciji države. 'Hamnei bi mogao biti meta'Stručnjaci kažu da je malo verovatno da će SAD ponoviti svoju operaciju u Venecueli u Iranu i svrgnuti vrhovnog vođu ajatolaha Alija Hamneija, koji je na vlasti od 1989. godine. Politički analitičar Habib Hoseinifard koji živi u Nemačkoj rekao je da se Venecuela nalazi u strateškom "dvorištu" Amerike, dok se Iran nalazi hiljadama kilometara dalje na Bliskom istoku. Islamska Republika takođe ima veće vojne kapacitete i dublje ukorenjen politički sistem, rekao je on. Ipak, drugi stručnjaci kažu da je američko hvatanje Madura poslalo zabrinjavajuću poruku Teheranu. Dejmon Golriz (Damon) s Univerziteta primenjenih nauka u Hagu rekao je da Madurovo uklanjanje signalizira da SAD idu dalje od pritiska na vlade i da ciljaju pojedinačne lidere. "Za razliku od ranije, ovog puta bi sam Hamnei mogao biti meta", rekao je Golriz za Radio Farda (Iranski servis RSE). Zaista, tokom 12-dnevnog rata u junu, Izrael je aktivno pokušavao da ubije Hamneija, ali, kako je rekao izraelski ministar odbrane Izrael Kac, to operativno "nije bilo realno" pošto je otišao "duboko pod zemlju". "Ostati blizu vođe sada je postalo skuplje od distanciranja od njega", rekao je za Radio Farda Mohamed Gaedi, predavač na Univerzitetu Džordž Vašington. "Tabu o nedodirljivosti vođe je razbijen." Lekcije iz Venecuele?Madurovo uklanjanje s vlasti podstaklo je debatu unutar Irana o tome koje lekcije zemlja može da izvuče iz Venecuele. Konzervativni mediji insistiraju na tome da "Iran nije Venecuela", naglašavajući vojne kapacitete zemlje i njene saveznike u regionu. Mediji Nur, koji je blizak višem Hameneijevom savetniku Aliju Šamkaniju, opisao je Venecuelu kao "jeftinu metu", dok bi Iran predstavljao "scenario visokog rizika". Mediji s tvrde linije ponovili su tu poruku. List Javan, povezan s moćnim Korpusom islamske revolucionarne garde, tvrdio je da je poređenje Irana s Venecuelom "gubljenje vremena". Konzervativni portal Džahan dodao je da su SAD već "pokušale i nisu uspele" da u Iranu izvedu vojnu akciju kao u Venecueli. Umereni glasovi, međutim, vide upozoravajuće paralele. I Iran i Venecuela su autoritarne zemlje u kojima su vlasti koristile nasilje da uguše drugačije stavove. Obe zemlje su pod sankcijama SAD i u zagrljaju su ekonomskog kolapsa, uprkos svom ogromnom mineralnom bogatstvu. Novinar iz Teherana Amir-Hosein Mosala rekao je da je Maduro "ignorisao proteste svog naroda", odbio da sprovede reforme i "doživeo sudbinu svih diktatora". Ali Šarifi-Zarči s Teheranskog tehnološkog univerziteta Šarif dodao je da je Maduro "još jedan diktator osuđen na đubrište istorije pošto je svoj narod držao u siromaštvu uprkos ogromnim rezervama nafte".

Broj poginulih i uhapšenih dodatno je porastao u Iranu dok su protesti izazvani najtežom ekonomskom krizom u zemlji u posljednjih nekoliko godina nastavljeni sedmu noć zaredom 3. januara. Vođeni bijesom zbog rastućih cijena, inflacije i pada vrijednosti valute, demonstracije su zahvatile Iran nakon što su trgovci u Teheranu ranije ove sedmice stupili u štrajk zbog visokih cijena i ekonomske stagnacije. Iranski predsjednik Masud Pezeshkian pokušao je smiriti proteste obećavajući "nove odluke" za poboljšanje ekonomije, ali protesti su se ubrzo proširili i na druga, šira društvena pitanja. Ekonomske teškoće dodatno su pogoršale višegodišnje političke i ekološke krize u Iranu, uključujući ozbiljnu sušu u Teheranu, gradu s oko 10 miliona stanovnika. Broj žrtava rasteVideo snimci objavljeni na internetu, a koje je dobio Radio Farda (Iranski servis RSE) pokazali su da su protesti nastavljeni u iranskim gradovima Teheranu, Jasudžu i Fardisu, dok su požari gorjeli na ulicama Mašhada i Mahalata 3. januara. Najveći protesti u zemlji u posljednje tri godine doveli su do više smrtnih slučajeva i hapšenja, dok se podaci državnih medija razlikuju od izvještaja organizacija za ljudska prava. Prema zvaničnim izvještajima, najmanje 12 osoba je poginulo, uključujući pripadnike snaga bezbjednosti, dok organizacija za ljudska prava Hengaw sa sjedištem u Norveškoj navodi da je potvrdila najmanje 17 smrtnih slučajeva od početka protesta. Američka agencija Human Rights Activists News Agency (HRANA) saopštila je da je najmanje 16 osoba poginulo, a 582 uhapšeno. "Najmanje 174 lokacije u Iranu bile su poprište protesta, okupljanja na ulicama ili trgovinskih štrajkova u proteklih sedam dana", navodi HRANA u izvještaju objavljenom 3. januara. "Ovi protesti zabilježeni su u 25 provincija, a tokom tog perioda i 18 univerziteta imalo je studentske protestne aktivnosti", dodaje se. RSE nije mogao nezavisno potvrditi ove izvještaje. Teheran i Vašington razmjenjuju prijetnjePosljednjih dana američki predsjednik Donald Trump i visoki iranski zvaničnici razmjenjuju prijetnje dok demonstracije postaju smrtonosne i nastavljaju da eskaliraju. Dan nakon što je Trump 2. januara na Truth Socialu napisao da je Vašington "spreman i naoružan" da reaguje ako iranske snage bezbjednosti ubiju još demonstranata, vrhovni vođa Irana ajatolah Ali Khamenei poslao je prkosan odgovor. "Važno je da kada čovjek shvati da neprijatelj arogantno pokušava da nametne nešto zemlji, zvaničnicima, vladi i naciji, mora čvrsto stati protiv neprijatelja i pružiti otpor", rekao je Khamenei 3. januara. Odgovor Teherana Trumpu, koji je poručio da će SAD "priskočiti u pomoć" ako iranske vlasti ubiju "mirne demonstrante, što im je običaj", bio je posebno oštar. "Američki narod treba da zna – Trump je započeo ovu avanturu. Trebalo bi da vode računa o bezbjednosti svojih vojnika", napisao je Ali Larijani, sekretar Vrhovnog savjeta za nacionalnu bezbjednost Irana, na platformi X ranije ove sedmice. Međutim, Saeed Bashirtash, iranski aktivista u egzilu, rekao je za Radio Farda (RSE) da su takve "prijetnje više blef nego stvarna namjera". "Iranski narod pozdravlja Trumpovo upozorenje, jer će se osjećati manje ugroženo kada izađu na ulice. To je vrlo pozitivno [jer] islamska republika će biti mnogo opreznija u ubijanju ljudi", rekao je. Još jedan iranski disident u egzilu, veteran Mehran Barati, rekao je za Radio Farda da, uprkos prkosnom jeziku, postoje "pukotine unutar režima, uključujući Revolucionarnu gardu (IRGC), vojsku i političko rukovodstvo." U komentarima poslatim Radiju Farda 2. januara, portparol Stejt departmenta rekao je da će Vašington "nastaviti da vrši maksimalni pritisak na režim". Ova oštra retorika dolazi samo šest mjeseci nakon 12-dnevnog rata u junu, kada su izraelski i američki avioni bombardovali iranska nuklearna i vojna postrojenja. Trump je 29. decembra ugostio izraelskog premijera Benjamina Netanyahua u svom rezidencijalnom kompleksu Mar-a-Lago na Floridi, gdje je nagovijestio da bi podržao nove izraelske napade na iranski program balističkih raketa. Govoreći 4. januara, Netanyahu je rekao da njegova vlada stoji uz narod Irana, dodajući da "je vrlo moguće da smo na pragu trenutka kada iranski narod preuzima svoju sudbinu u svoje ruke". "Stojimo uz borbu iranskog naroda i njihove težnje za slobodom, pravdom i demokratijom", rekao je Netanyahu na sedmičnom sastanku vlade. Uz izvještavanje Reutersa i AFP-a

Došlo je do sukoba između demonstranata i policije na ulicama iranskog grada Jasudža 3. januara, dok su protesti širom zemlje trajali sedmu uzastopnu noć. Protesti su izbili zbog naglog rasta inflacije, energetske krize i kolapsa iranske valute. UGC, Radio Farda (RSE)

Stručnjak za informacione tehnologije Ihar Karatkou nalazi se na polovini petogodišnje kazne u Kaznenoj koloniji br. 2, zatvoru u Babrujsku, jugoistočno od Minska. Zašto? Donirao je ekvivalent od oko 10 dolara puku Kastus Kalinouski, jedinici bjeloruskih dobrovoljaca koji se bore na strani Kijeva u ruskom ratu protiv Ukrajine. Vasil Hrachykha također je ranije ove godine osuđen na pet godina zatvora, ali se ne zna gdje se nalazi. Prema podacima puka i Kancelarije generalnog tužioca Bjelorusije, borio se s pukom Kalinouski nekoliko sedmica u maju i junu 2022. godine. Izvještaj državne televizije prikazao je muškarca s vrećom preko glave za kojeg se tvrdi da je Hrachykha, kojeg su na neidentifikovanom močvarnom području uhapsili naoružani pripadnici KGB-a, bjeloruske sigurnosne agencije, te odveli helikopterom. Karatkou (37) i Hrachykha (44) su među oko 200 Bjelorusa za koje aktivisti kažu da su osuđeni na zatvorske kazne nakon što su proglašeni krivima za kršenje zakona protiv "učestvovanja ili pripreme za učestvovanje u neprijateljstvima na stranoj teritoriji", kao i za regrutovanje, obuku i finansiranje takvih aktivnosti, između ostalog. Mnogi od njih, uključujući Karatkoua i Hrachykhu, nalaze se na listi ljudi koje je istaknuta bjeloruska organizacija za ljudska prava Vjasna označila kao političke zatvorenike pod autoritarnim liderom Aleksandrom Lukashenkom, koji je na vlasti od 1994. godine. U decembru je na toj listi bilo više od 1.130 imena – čak i nakon niza oslobađanja zatvorenika za koje analitičari kažu da su dio napora Lukashenka da poboljša odnose sa Zapadom, uprkos podršci njegove vlade Rusiji u ratu protiv Ukrajine i kontinuiranom državnom obračunu koji je počeo kao brutalna policijska reakcija na masovne proteste zbog izbora u augustu 2020. godine, kojim je produžio svoju vladavinu. Milioni u Bjelorusiji i šire odbacili su glasanje kao prevaru. Dana 13. decembra, Bjelorusija je oslobodila 123 zatvorenika u razmjeni posredovanoj od strane SAD-a, uključujući neke istaknute opozicione figure, nakon što je Washington naznačio da ukida sankcije na izvoz bjeloruskih đubriva. "Ne mogu to gledati"Među oslobođenima bio je i Alyaksey Kaplich. U martu 2025., dan nakon što je napunio 18 godina, krenuo je na put u Ukrajinu da se bori na strani Kijeva, ali je uhapšen na aerodromu u Minsku prije nego što se uspio ukrcati na let za Tbilisi. "Stavili su mi vreću preko glave, lisice i vozili me u minibusu, ležeći", s čizmama pripadnika specijalnih snaga koje su pritiskale moja leđa i noge, rekao je Kaplich za RSE u intervjuu u Vilniusu 22. decembra. Kaplich, koji je 2020. saznao da je drugi rođak bjeloruske opozicione liderke u egzilu Svyatlane Tsikhanouskaya, osuđen je tokom ljeta i dobio dvogodišnju zatvorsku kaznu. Sada kada je slobodan, planira da otputuje u Ukrajinu i pridruži se jednoj jedinici tamo. "Ne mogu podnijeti da gledam kako oni… bombarduju i ubijaju – namjerno ubijaju – mirne civile", rekao je Kaplich za RSE kada su ga pitali zašto želi da se bori protiv ruske invazije. "Jednostavno to više ne mogu gledati." Rusija negira da cilja civile uprkos rastućem broju civilnih žrtava i brojnim direktnim pogocima dronova, raketa i vođenih bombi na stambene zgrade, tržne centre i druge civilne objekte – često daleko od linija fronta – od početka invazije punog obima u februaru 2022. godine. Nije jasno da li su među oslobođenima zajedno s Kaplichem i još 122 osobe bili i zatvorenici osuđeni zbog planiranja borbe u Ukrajini ili na drugi način podržavanja njene odbrane. "Nijedna osoba koja je direktno učestvovala u neprijateljstvima kao pripadnik oružanih snaga nije oslobođena 13. decembra", rekla je Maryna Kasinerava, predstavnica grupe za ljudska prava Dissidentby, za RSE. "Plaćenici koji se bore za Rusiju nisu procesuirani"Građanima i stalnim stanovnicima Bjelorusije zabranjeno je učestvovanje u stranim oružanim formacijama na bilo kojoj strani u ratu ili sudjelovanje u oružanim sukobima bez državne dozvole. Relevantni zakon također zabranjuje "regrutovanje, obuku, pripremu" i "finansiranje ili drugu materijalnu podršku za takve aktivnosti". Međutim, Kasinerava kaže da se zakon primjenjuje selektivno. "Plaćenici koji se bore za Rusiju nisu procesuirani u Bjelorusiji", rekla je. Nasuprot tome, dodala je, oni povezani s Ukrajinom mogu se suočiti sa sistematskom represijom, uključujući pritisak na rodbinu, nasilje i u nekim slučajevima mučenje. Primjer je Dzianis Urbanovich, koji se bori u Ukrajini od početka rata punog obima. Rekao je da su njegovom ocu u Bjelorusiji više puta pretresali kuću i prisilili ga da napiše apel sinu da se vrati, a sigurnosne snage su posjećivale i druge rođake i prijatelje. Pod Lukashenkom, Bjelorusija je bliski vojni saveznik Rusije i podržava rat Moskve protiv Ukrajine, pružajući logističku podršku i ponavljajući prijetnje Kremlja prema NATO-u. Ipak, od početka ruske invazije punog obima u februaru 2022. godine, stotine Bjelorusa prešle su u Ukrajinu da se bore na strani Kijeva. "Kažnjavanje i izricanje kazni ljudima koji su se borili za Ukrajinu vjerovatnije je Lukashenkova vlastita odluka nego rezultat pritiska Kremlja", rekao je Artsyom Shraybman, bjeloruski politički analitičar koji živi u inostranstvu. "Proizvoljno" zatvaranje"Lukashenko razumije da su ti ljudi vrlo ideološki i principijelni u svom antiruskom stavu – i, posljedično, vrlo vjerovatno antirežimski", rekao je Shraybman, vanredni saradnik Carnegie Russia Eurasia Centra sa sjedištem u Berlinu, što znači da država pretpostavlja da se protive Lukashenku i vlastima pod njim. Bjeloruski državni mediji istakli su nekoliko navodnih slučajeva podrške Ukrajini. Dvadesetogodišnji Danila Harasim pojavio se u filmu emitovanom na televizijskom kanalu ONT, optužen da je krajem 2023. fotografisao vojnu opremu i proslijedio slike ukrajinskoj obavještajnoj službi, kao i da je pokušao da se pridruži puku Kalinouski. U emisiji se tvrdilo da je planirao sabotirati voz i da se suočava s optužbama, uključujući pokušaj izdaje. Osuđen je na 10 godina zatvora. Grupe za ljudska prava kažu da su bjeloruski dobrovoljci suđeni u odsustvu u okviru takozvanih posebnih postupaka, a vjeruje se da je najmanje 10 osoba osuđeno dok su bili u inostranstvu. Najmanje 15 drugih osuđeno je zbog navodnog pokušaja odlaska u rat. Poznato je da je samo nekolicina ljudi uhapšena i osuđena unutar Bjelorusije isključivo zbog borbe za Ukrajinu. Ti slučajevi rezultirali su kaznama od pet do 13 godina zatvora. "Ovo krivično djelo prema Krivičnom zakoniku nije klasifikovano kao teško krivično djelo i predviđa alternativne kazne zatvoru", rekao je Paval Sapelka, advokat iz organizacije Vjasna. "Međutim, uglavnom iz političkih razloga, kazna zatvora se primjenjuje proizvoljno." U komentarima za RSE u Vilniusu, Kaplich je rekao da se nada brzom oslobađanju Vasila Verameychyka, bivšeg zamjenika komandanta bataljona u Kalinouskom puku, koji je potom proglašen "prijetnjom nacionalnoj sigurnosti" od strane Litvanije i zabranjen mu je ulazak u tu zemlju. Također mu iz nepoznatih razloga nije bio dozvoljen ulazak u Ukrajinu kada je pokušao da se vrati tamo. Verameychyk je otputovao u Vijetnam, gdje je uhapšen i predat Bjelorusiji. Potom mu je suđeno po 12 krivičnih tačaka i osuđen je na 13 godina zatvora s maksimalnim obezbjeđenjem. Bjeloruske organizacije za ljudska prava, koje uglavnom djeluju u egzilu, i dalje se nadaju oslobađanju većeg broja ljudi u budućnosti. "Nastavićemo dokumentovati sve političke zatvorenike, uključujući one koji su podržavali ili se borili za Ukrajinu. Nadamo se da će svi biti oslobođeni i da će represija prestati", rekla je Kasinerava. Priredila Elvisa Tatlić

Skoro dva mjeseca, Sayed Wali, mladi afganistanski vozač kamiona, posmatrao je izlazak i zalazak sunca u čuvenom Khyberskom prolazu, koji povezuje zapadni Pakistan s istočnim Afganistanom. Ali nije tu zbog pogleda. On je zaglavljen. Wali ne može ni napustiti svoj kamion s 10 točkova i teretom, jer se boji da bi mogao biti opljačkan ili uništen. Prevozio je pošiljku iz pakistanskog južnog lučkog grada Karačija, prolazeći oko 1.800 kilometara puteva koji se protežu od Arapskog mora, preko opasnih planina Khyber, pa sve do afganistanske prijestolnice Kabula. Onda se politika umiješala. Tinjajuće tenzije između talibanske vlade Afganistana i Islamabada eskalirale su u žestoke granične sukobe početkom oktobra, nakon što je Pakistan izveo zračne napade unutar Afganistana. Islamabad je optužio Kabul da pruža utočište pobunjeničkoj grupi Tehrik-e-Taliban Pakistan (TTP), čiji su napadi u septembru ubili desetine pakistanskih vojnika. Obnavljajući strategiju pritiska na Kabul, Islamabad je 12. oktobra zatvorio pola tuceta velikih i manjih graničnih prelaza s Afganistanom. Umjesto pregovora o ponovnom otvaranju vitalnih trgovačkih ruta, talibani su uzvratili zatvaranjem granice s Pakistanom početkom oktobra. Wali nije sam; oko 8.000 vozača kamiona zaglavljeno je na dva glavna granična prelaza duž 2.640 kilometara Durandove linije, koja razdvaja dvije zemlje. "Jadni smo. Hladnoća je sada nepodnošljiva, a mi smo ovdje zaglavljeni već dva mjeseca, daleko od svojih porodica", rekao je Wali nedavno za Radio Mashaal Radija Slobodna Evropa. "Umorni smo od ove muke", dodao je. "Dvoje treba da riješe ovaj problem jednom zauvijek." U sedmicama nakon diplomatskog spora, Kabul je sklopio nove sporazume kako bi povećao trgovinu i otvorio nove rute s Iranom, Centralnom Azijom i Indijom. Talibanska vlada pozvala je afganistanske trgovce i investitore da traže nove partnere, dobavljače i proizvođače izvan Pakistana. "Ovo je jedno od najtežih i najtragičnijih zatvaranja", rekao je Imtiaz Gul, izvršni direktor Centra za istraživanje i sigurnosne studije, think-tanka u Islamabadu. "Ovo je ozbiljno pogodilo desetine hiljada ljudi s obje strane – poljoprivrednike, radnike, trgovce i vozače kamiona", dodao je. Nepopravljivi gubiciSkoro pet decenija rata i političkih previranja zaplelo je dvije zemlje u složenu mrežu kretanja stanovništva, trgovine, transporta i uglavnom slobodnog kretanja preko njihove porozne granice. Prije zatvaranja granice, bilateralna trgovina između Islamabada i Kabula iznosila je između 2 i 3 milijarde dolara godišnje, prema zajedničkoj Pak-Afgan Privrednoj komori (PAJCCI). Islamabad je bio dominantan partner. Njegovi izvoznici činili su većinu trgovine, uključujući industrijsku robu, farmaceutske proizvode, cement i hranu. Kabul je, s druge strane, slao svježe i suho voće u Pakistan. Zemlja je služila kao glavni tranzitni koridor za afganistanski uvoz, generirajući značajne prihode. Sada je problem Islamabada vidljiv. Svake zime prodavao je više od 50 miliona dolara vrijedne citruse Afganistanu i, preko svojih ruta, zapadnim susjedima u Centralnoj Aziji. Ali ovogodišnji usjevi se prodaju jeftino na domaćem tržištu. Shahid Hussain, viši potpredsjednik Privredne komore Sarhad u sjeverozapadnom gradu Pešavaru, kaže da je trgovinski rat već prouzrokovao nepopravljive gubitke trgovcima i investitorima u obje zemlje. "Nema načina da se trgovci oporave od ovih gubitaka", rekao je za Radio Mashaal Radija Slobodna Evropa. "Sve što su gradili tokom proteklih decenija je uništeno." U Pešavaru, posljedice nastavljenog zatvaranja granice vidljive su svuda. Nekada užurbano tržište dragog kamenja je tiho. Većina njegovih radnji i kancelarija je zatvorena, jer nijedan neobrađeni kamen za nakit nije stigao iz Afganistana u Pakistan. Većina minerala koji se obrađuju i rafiniraju na ovom tržištu potiče iz različitih dijelova planina Hindu Kush, koje oblikuju i dominiraju afganistanskim pejzažom. "Ako granica ostane zatvorena, to će pogoditi hiljade radnika i povezanih biznismena", rekao je Abdul Jalil, predsjednik Udruženja za drago kamenje u Pešavaru. 'Trgovci ne mogu podnijeti više gubitaka'U Kabulu, Younas Mohmand, poslovni lider, kaže da bi izolovanje trgovine od problematičnih bilateralnih odnosa između dvije zemlje moglo biti dobar početak za obnovu veza. "Poslovne veze treba obnoviti uz buduće garancije od Pakistana", rekao je za Radio Azadi, ponavljajući ključni zahtjev talibana prema Islamabadu. "Naši trgovci ne mogu podnijeti više gubitaka." Graeme Smith, autor bestselera i regionalni analitičar, kaže da će Kabulu trebati Islamabad za velike projekte koji imaju za cilj da ga transformišu u čvorište trgovine, transporta i energije između Centralne i Južne Azije. "Sviđalo se to nekome ili ne, većina velikih ekonomskih prilika zahtijevat će poslovanje s Pakistanom", rekao je. Prvobitno zamišljen prije skoro tri decenije, projekat gasovoda Turkmenistan–Afganistan–Pakistan–Indija (TAPI) i dalje ostaje neostvareni san. Slično tome, slanje obilne hidroenergije iz Centralne Azije u Pakistan i povezivanje regiona s Islamabadom željezničkom prugom zahtijevalo bi stabilnost unutar Centralne Azije i stabilne odnose između Pakistana i Afganistana. Priredila Elvisa Tatlić

Sigurnosne snage Irana uhapsile su više demonstranata dok su se masovni protesti nastavili šestu noć zaredom, 2. januara, u više gradova širom zemlje. Nekoliko demonstranata je poginulo nakon što su hiljade ljudi izašle na ulice zbog kolapsa iranske valute, naglog rasta inflacije i energetske krize. (Radio Farda/RSE, UGC)

Bacite pogled na neobične fotografije agencija Reuters i AFP koje su zabilježene u 2025. godini.

Nedavni posjetioci gasnog kratera Darvaza u Turkmenistanu ostali su razočarani slabim plamenovima na ovoj znamenitosti, uslijed napora vlasti da ugase vatru. Sada je Turkmenistan najavio tehnički plan za potpuno gašenje svog poznatog gasnog kratera. Dylan Harris, direktor britanske turističke kompanije Lupine Travel, rekao je za RSE da je primijetio postepeni pad intenziteta plamenova posljednjih godina, ali "posebno prošle godine, plamenovi su bili na znatno nižem nivou". Fotografije snimljene 2025. potvrđuju da sada gori samo nekoliko plamenova tamo gdje je nekada sve bilo u plamenu. Nacionalna gasna kompanija Turkmengaz objavila je 28. decembra saopštenje o "rješavanju fenomena Darvaza", u kojem je opisano bušenje nove bušotine koja će preusmjeriti gas od izvora kratera Darvaza kako bi se "potpuno eliminisale nekontrolisane emisije gasa u atmosferu". Plan za gašenje kratera dolazi nakon višemjesečnog razočaranja turista zbog oslabljenih plamenova Darvaza, fenomena koji je objašnjen na energetskoj konferenciji održanoj u Turkmenistanu u junu. Irina Luryeva, glavna istraživačica državne energetske kompanije Turkmengaz, otkrila je učesnicima konferencije da je nekoliko napuštenih gasnih bušotina nedavno ponovo otvoreno u pustinji blizu lokacije Darvaza kako bi se preusmjerili tokovi gasa od kratera. "Smanjenje [plamenova] je gotovo trostruko", rekla je Luryeva. Konferencija je imala za cilj da predstavi ekološke standarde zemlje bogate gasom. Sukru Merey, stručnjak za inženjering prirodnog gasa na Univerzitetu Batman u Turskoj, rekao je za RSE da, uprkos smanjenom dotoku gasa u krater, potpuno gašenje vatre i dalje ostaje težak inženjerski izazov. "Čak i nakon bušenja [nove bušotine], možda neće biti moguće potpuno eliminisati curenje gasa u krater", kaže on. Merey procjenjuje da bi takva sekundarna bušotina koštala milione dolara. Pozivi da se ugasi vatra u Darvazi prvi put su upućeni 2010. godine od tadašnjeg predsjednika Gurbangulyja Berdymuhamedova. No, autoritarna zemlja kasnije je izgledala kao da se koleba između prihvatanja onoga što je nazvala "Sjaj Karakuma" kao turističke atrakcije i nastojanja da izbriše neugledni ostatak nesreće iz sovjetskog doba. Vjeruje se da je krater nastao 1960-ih ili 1970-ih kada se sovjetska bušilica za gas urušila u pustinju, a metan počeo da curi iz geološke pukotine. Kako su obližnja sela bila u opasnosti od gušenja, odlučeno je da se gas zapali, koji od tada gori. Napori da se ugasi vatra možda su pokrenuti nakon nedavnih izvještaja da Turkmenistan ispušta više stakleničkih gasova iz dva svoja gasna polja nego što ih Ujedinjeno Kraljevstvo emituje tokom cijele godine. Iako krater Darvaza oslobađa samo ugljen-dioksid iz svojih plamenova – za razliku od štetnijeg metana koji curi iz drugih, nezapaljenih gasnih pukotina – on i dalje ostaje upečatljiv simbol rasipanja gasa dok traju kontroverze oko emisija stakleničkih gasova Turkmenistana. Analitičari procjenjuju da je ukupna količina stakleničkih gasova oslobođena s ove lokacije približno jednaka godišnjim emisijama 7 miliona vozila. Tržišna vrijednost decenijskog curenja gasa procjenjuje se na oko 300 miliona dolara. Turizam u Turkmenistanu mogao bi biti značajno pogođen planovima za gašenje vatre. Harris kaže da je krater "najpopularnija turistička lokacija u Turkmenistanu", dodajući da je "često glavni razlog zašto ljudi posjećuju" ovu izolovanu zemlju. Drugi iskusni turistički operater koji posluje u Turkmenistanu, ali je želio ostati anoniman, kaže: "Posmatramo kako plamenovi slabe već 15 godina, rekao bih, pa mora da se već neko vrijeme radi na obližnjim gasnim poljima. Ali nije bilo zvaničnih informacija jer su ovakve stvari uvijek tajne." Priredila Elvisa Tatlić

Hiljade Iranaca izašle su na ulice ove sedmice kako bi protestovali protiv rastućih troškova života i opšteg nezadovoljstva koje zahvata ekonomiju zemlje. Protesti zbog vrtoglave inflacije i pada vrijednosti lokalne valute, rijala, počeli su 28. decembra kada su trgovci u Teheranu zatvorili svoje radnje. Protest se nastavio svakog dana, šireći se na nekoliko univerziteta u glavnom gradu, kao i na druge dijelove zemlje. Iranske snage sigurnosti povremeno su reagovale rafalima suzavca i palicama, iako je predsjednik Masud Pezeshkian obećao da će vlada donijeti "nove odluke" za koje je rekao da će poboljšati ekonomsku situaciju Iranaca. Shirin Ebadi, koja je 2003. godine nagrađena Nobelovom nagradom za mir za svoje napore da uvede demokratiju i zaštiti ljudska prava u Iranu, razgovarala je telefonom s Radio Farda (Iranski servis Radija Slobodna Evropa) 1. januara o tome šta pokreće njene sunarodnike da se suprotstave vlastima i po čemu se ovi protesti razlikuju od prethodnih. Radio Farda: Koliko su po vašem mišljenju značajni protesti u Iranu i koju poruku oni šalju? Shirin Ebadi: Nedavni protesti otkrivaju jednu jasnu stvarnost: mnogi Iranci su odlučili da sadašnji režim mora okončati – po svaku cijenu i što je prije moguće – prije nego što zemlja koju vole bude dodatno uništena. Iran se suočava s ozbiljnim nestašicama čistog zraka, vode i energije, dok se ljudi bore za opstanak. Čak je i predsjednik priznao da zemlja raspolaže ogromnim bogatstvom, a ipak su njeni ljudi gladni. Odgovornost za ovu situaciju leži isključivo na režimu – od glavnih centara moći do nemoćnih zvaničnika, uključujući i samog predsjednika. Svi dijele krivicu za siromaštvo i bijedu nametnutu nekada prosperitetnoj naciji. Radio Farda: Koliko se ovi protesti razlikuju od prethodnih? Ebadi: Ono što razlikuje ovaj talas protesta od prethodnih jeste sve veća spoznaja unutar režima da represija i ubijanje više ne funkcionišu. Upotreba sile protiv ljudi koji više nemaju šta da izgube samo bi pojačala gnjev javnosti – kao da se na vatru sipa benzin. Ljudi nemaju šta da izgube, više ne mogu da izdrže. Stolovi su im prazni, a glad je toliko pritisla ljude da su odustali od života. Režim to razumije i ne želi da sipa benzin na vatru. Radio Farda: Iranski zvaničnici su rekli da su ekonomski zahtjevi građana legitimni, ali su upozorili na proteste protiv režima. Mislite li da ljudi prave razliku između to dvoje? Ebadi: Pogrešne politike Islamske Republike i korupcija stvorile su siromaštvo i bijedu za narod. Zato, kada ljudi kažu da su im stolovi prazni, to donosi sramotu ovom režimu. Kada kažemo da su ljudi gladni, to znači da se režim mora promijeniti. Već 47 godina rade na tome da od Irana, koji je nekada bio prosperitetan, naprave sadašnju situaciju. Ne zaboravite dan kada je Islamska Republika stvorena – dolar je tada vrijedio 7 tomanâ. Sada je kurs dolara preko 135.000 tomanâ. Šta je to uzrokovalo? Nesposobnost režima, korupcija političara, privilegije koje su stvorili za sebe i svoje porodice. Radio Farda: Antirežimski protesti u Iranu traju godinama, decenijama, uslijed sve većeg jaza između naroda i vlasti. Gdje mislite da će trenutni talas protesta odvesti Iran? Ebadi: Nadam se da će ovaj put ljudi pobijediti, da će režim pasti i da će narod ostvariti svoju dugogodišnju želju da odlučuje o svojoj budućnosti na referendumu pod nadzorom UN-a. Režim je izgubio moć i volju da vrši represiju jer zna da bi ubijanje ljudi, kao tokom prethodnih protesta, bilo kao sipanje benzina na vatru njihovog gnjeva. Priredila Elvisa Tatlić