Kada je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu, Leonid i Valentina Stojanov, veterinari iz Odese, počeli su da primaju sve veći broj povređenih i napuštenih životinja. Ubrzo su redovno odlazili na liniju fronta kako bi spasavali životinje pogođene ratom. Danas leče čak i majmune i lavove izvučene iz zooloških vrtova, spasavaju morske ptice iz naftnih mrlja i stotinama životinja pronalaze novi dom u inostranstvu. (Kateryna Bankova, Margot Buff, ukrajinski servis RSE)

Čini se da nešto nedostaje u novom biometrijskom pasošu Armenije. Tako barem smatraju mnogi u zemlji koji su ukazali na neobičnu sliku u dokumentu. Među stranicama koje prikazuju armensko naslijeđe i kulturu nalazi se i fotografija manastira Khor Virap. Ovaj manastir iz 17. vijeka poznat je prvenstveno po spektakularnoj pozadini planine Ararat. Međutim, u pasošu je manastir prikazan iz ugla koji prikazuje samo neupadljive planine na horizontu. Kritičari su ovu neobičnu sliku nazvali "trikom" da bi se izbjeglo uključivanje Ararata u zvanični dokument. Planina Ararat nalazi se unutar Turske i zvanično je poznata pod svojim turskim imenom Agri, ali se jasno uzdiže iznad Jerevana za vedrih dana. Planina visoka 5.100 metara bila je dio drevnih kraljevstava Armenije, ali su etnički Armeni protjerani iz naselja oko Ararata usred ubistava koje je predvodila osmanska država, a koje su desetine zemalja, uključujući Sjedinjene Države, priznale kao genocid. Kada su granice u regionu ponovo iscrtane nakon Prvog svjetskog rata, dva vrha Ararata našla su se unutar istočne granice savremene Turske. Jermenski premijer Nikol Pashinian nedavno se osvrnuo na kontroverzu oko prikaza Khor Virapa u pasošu, rekavši u prenosu uživo s ministricom unutrašnjih poslova Arpine Sargsian da smo "izabrali takvu perspektivu kako bi odgovarala našim politikama i onome o čemu dugo razgovaramo". "S obzirom na to da je to pasoš Republike Armenije", dodao je Pashinian, pasoš odražava "teritoriju Republike Armenije". Izostanak planine iz pasoša, koji bi trebalo da počnu da se izdaju u jesen 2026. godine, slijedi nakon odluke vlade krajem prošle godine da ukloni snježne simbole planine Ararat sa pasoških pečata. Ta odluka izazvala je buru u zemlji, uključujući i tužbu podnesenu protiv vlade. Opozicioni političar Hayk Mamijanian tada je osudio uklanjanje planine sa pasoških pečata, rekavši novinarima da "nikada ne prestaje da zadivljuje koliko je revnosno Pashinian spreman da udovolji Turskoj ili Azerbejdžanu". Nakon što je Azerbejdžan vojno vratio region Nagorno-Karabah 2023. godine, Armenija je nastojala da normalizuje odnose sa susjednim Azerbejdžanom i Turskom, dugogodišnjim protivnicima Armenije. Armenija i Azerbejdžan parafirali su mirovni sporazum 2025. godine koji uključuje klauzulu koja na neodređeno vrijeme zabranjuje bilo kojoj zemlji da iznosi teritorijalne pretenzije prema drugoj. Turska, bliski saveznik Bakua, dugo se protivila korištenju Ararata kao nacionalnog simbola Armenije, uključujući i u grbu sovjetske Republike Armenije. Joshua Kucera, viši analitičar organizacije International Crisis Group, kaže da se čini da je slika Khor Virapa "dio šireg narativa 'stvarne Armenije' koju (Pashinian) promoviše, pokušavajući da preusmjeri pažnju Armenaca na pitanja unutar njihovih vlastitih granica, a ne na 'istorijsku Armeniju' izvan tih granica". Stručnjak za Kavkaz kaže da taj pokušaj preoblikovanja uključuje i Nagorno-Karabah. Neki strahuju da bi važnija meta vlade Pashiniana mogao biti sadašnji grb Armenije, u čijem se središtu nalazi Ararat, na čijem vrhu je Nojeva arka. Vjeruje se, prema nekim hrišćanima, da se to mitsko plovilo zaustavilo na planini Ararat nakon biblijskog potopa. Pashinian je 2023. godine kritikovao taj simbol, navodeći da predstavlja "dihotomiju između istorijske Armenije i stvarne Armenije". Edmon Marukian, političar i bivši saveznik premijera Armenije, rekao je da bi uklanjanje planine Ararat sa pasoških pečata 2025. godine moglo biti uvod u preoblikovanje grba Armenije. "Uklanjanje (Ararata) zahtijevalo bi izmjenu ustava i zakona", naveo je političar, dodajući: "Da li smo mi, kao građani, spremni to da prihvatimo?" U aprilu je Armenski servis Radija Slobodna Evropa pitao Pashiniana o mogućnosti da Ararat bude uklonjen sa grba Armenije. Premijer je odgovorio samo da "ne pokrećem takvo pitanje".

Iran je okrivio Sjedinjene Države za nedavnu eskalaciju sukoba u Perzijskom zaljevu, dok Washington očekuje odgovor Teherana na najnoviji prijedlog za okončanje rata. Visoki američki zvaničnici, od predsjednika Donalda Trumpa do državnog sekretara Marca Rubija, rekli su 8. maja da se odgovor Irana na američki prijedlog za okončanje sukoba očekuje u narednim satima. Prijedlog dolazi u trenutku kada se krhki pokušaji primirja odvijaju paralelno s novim vojnim incidentima u i oko Hormuškog moreuza. Međutim, do 9. maja nije bilo odgovora iz Teherana, osim kratkog saopštenja u kojem se dovodi u pitanje ozbiljnost Washingtona u pregovorima. "Najnovija eskalacija tenzija od strane američkih snaga u Perzijskom zaljevu i njihovi brojni potezi kojima krše primirje dodatno su povećali sumnje u motive i ozbiljnost američke strane na putu diplomatije", rekao je ministar vanjskih poslova Abbas Araqchi tokom razgovora s turskim kolegom Hakanom Fidanom, navodi se u izvještaju novinske agencije ISNA. Dan ranije, Rubio je tokom posjete Rimu rekao novinarima da administracija Donalda Trumpa očekuje odgovor "tokom dana" (8. maja). "Nadam se da će to biti ozbiljna ponuda", dodao je Rubio. Trump je to potvrdio u izjavi za CNN, rekavši da će se "navodno večeras" čuti odgovor Irana. Rubio je također snažno branio nedavne vojne akcije SAD-a u Perzijskom zaljevu i odbacio iranske pokušaje da regulišu brodski saobraćaj kroz Hormuški moreuz, strateški plovni put kojim prolazi oko petine svjetskih zaliha nafte i gasa. "Iran sada tvrdi da posjeduje pravo da kontroliše međunarodni plovni put... To je neprihvatljivo i pokušavaju to predstaviti kao normalno", rekao je Rubio nakon izvještaja da je Teheran uspostavio agenciju za odobravanje prolaska brodova kroz moreuz. "Normalizacija njihove kontrole nad međunarodnim plovnim putem je i nezakonita i potpuno neprihvatljiva", dodao je. Rubio je rekao da su nedavni sukobi u Perzijskom zaljevu počeli nakon što su iranske snage gađale američke ratne brodove. "Ono što ste vidjeli jučer bili su američki razarači koji su plovili međunarodnim vodama i na koje su Iranci pucali, a SAD je odgovorio u samoodbrani kako bi se zaštitio", rekao je 8. maja. "Mi nismo pucali, oni su pucali na nas." Iran, međutim, tvrdi da je sukob počeo nakon što su američki brodovi napali iranski civilni tanker u blizini Hormuškog moreuza. Araqchi je 8. maja optužio Washington za podrivanje diplomatije, navodeći na mreži X da se "svaki put kada je diplomatsko rješenje na stolu" Sjedinjene Države odlučuju za "nepromišljenu vojnu avanturu". Uprkos razmjeni optužbi, obje strane su javno saopštile da primirje ostaje na snazi.

Tokom više od četvrtine stoljeća na vlasti, ruski predsjednik Vladimir Putin koristio je paradu povodom Dana pobjede kako bi pokazivao vojnu moć zemlje, naglasio svoju dominaciju i iznosio ratoborne narative o Drugom svjetskom ratu i trenutnom geopolitičkom okruženju, često sugerišući da se Moskva bori protiv prijetnje sa Zapada koja odražava onu nacističke Njemačke. Tokom obilježavanja 80 godina od poraza nacističke Njemačke prošlog 9. maja, Putin je posmatrao sa tribine ispred Lenjinovog mauzoleja dok su vojnici marširali, a vojna vozila s topovskim kupolama, rakete montirane na kamionima i drugo teško naoružanje prolazili Crvenim trgom. Čak i uz činjenicu da je Putin u desetominutnom obraćanju prošle godine jedva spomenuo rusku invaziju na Ukrajinu, fokusirajući se na davni rat u kojem je Moskva bila pobjednik, a ne na tekući u kojem trpi velike gubitke uz minimalno napredovanje, čini se da će ova godina sigurno biti drugačija. Najupečatljivije je to što je Ministarstvo odbrane prošle sedmice najavilo da tradicionalna "kolona vojne opreme"neće biti dio ovogodišnje parade. To sugeriše da prvi put od 2009. godine neće biti prikazana vojna vozila niti teško naoružanje. Ono što će biti prikazano, ove godine još dramatičnije nego prošle, jeste nesposobnost Rusije da pobijedi u ratu za koji je Putin, kada je naredio potpunu invaziju na Ukrajinu u februaru 2022., vjerovao da će susjednu zemlju baciti na koljena za nekoliko sedmica. Umjesto toga, od januara, ruski rat protiv Ukrajine već traje duže od 1.418 dana koliko je Sovjetska armija ratovala protiv Njemačke prije njene kapitulacije 1945., što je nezgodan jubilej za Putina dok predvodi ceremonije obilježavanja poraza nacista. Najočitiji dokaz ruskih poteškoća u ovom trenutku je i fenomen za koji je Putinov portparol Dmitrij Peskov jasno rekao da stoji iza odluke o smanjenju parade: ukrajinska "teroristička aktivnost", pod čime je očigledno mislio na porast napada dronovima i projektilima kojima je Kijev ciljao rusku naftnu infrastrukturu i vojne objekte. U prošlosti, Putin je javno umanjivao sugestije da Ukrajina predstavlja prijetnju, više puta tvrdeći da je ono što Kremlj naziva "specijalnom vojnom operacijom" na pravom putu i da će Rusija ostvariti svoje ratne ciljeve. Uoči Dana pobjede, Kremlj je pojačao pritisak. Jednostrano proglasivši primirje za 8–9. maj i ignorišući poziv Ukrajine na primirje koje bi počelo 6. maja, Rusija je odlučila da izjave Volodimira Zelenskog tumači kao prijetnje napadom na Moskvu tokom ceremonija, iako je ukrajinski predsjednik zapravo rekao da se Rusija takvog napada plaši. Rusija je 6. maja pozvala strane vlade da evakuišu diplomate i građane iz Kijeva, upozorivši da će njihova vojska snažno napasti grad ako Ukrajina bude ciljala Moskvu na "sveti praznik". Očekuje se mali broj stranih lideraU takvom kontekstu, prisustvo stranih lidera na paradi vjerovatno će biti znatno slabije nego ranije. Jedini nacionalni lideri na listi zvanica Kremlja koji dolaze u Moskvu su Aleksandar Lukašenko iz Bjelorusije, slovački premijer Robert Fico, malezijski kralj sultan Ibrahim i predsjednik Laosa Thongloun Sisoulith. Nije precizirano da li će prisustvovati samoj paradi. Izostanak svih pet predsjednika centralnoazijskih država sa liste je veoma neuobičajen, a Lukašenko je jedini lider bivše sovjetske republike, osim Rusije, čije je prisustvo potvrđeno, što naizgled naglašava poteškoće Rusije da zadrži uticaj u regionu posljednjih godina. Jermenski premijer Nikol Pašinjan, koji je ove sedmice na samitu u Jerevanu ugostio lidere EU i Zelenskog, rekao je da je Putinu prije mjesec dana poručio da će biti zauzet kampanjom za izbore 7. juna i da neće prisustvovati. Fico, koji se smatra najproruski nastrojenim liderom u EU nakon što je Viktor Orban izgubio izbore u Mađarskoj u aprilu, rekao je da ne planira prisustvovati paradi. Sigurnost je tradicionalno pojačana na Dan pobjede, ali ove godine postoji novi element: vlada je najavila da će 9. maja pristup mobilnom internetu biti ograničen. U posljednjim mjesecima, nepopularna gašenja mobilnog interneta, za koja država takođe tvrdi da su potrebna radi ublažavanja sigurnosnih prijetnji koje dolaze iz Ukrajine, dio su niza događaja koji su uznemirili Ruse i predstavljaju sve veće izazove za Putina kako rat traje, a ruska ekonomija posustaje. Od Nove godine, sve je više dokaza da rat i njegove posljedice po život u Rusiji potkopavaju Putinov status među elitom i običnim građanima, uz sve glasnije nezadovoljstvo i, prema nekim anketama, pad njegove popularnosti na najniži nivo od početka potpune invazije. Dokazi su raznoliki, od viralnog video obraćanja influensera koji živi izvan Rusije i izbjegava direktnu kritiku Putina, do nagle transformacije advokata koji je ranije pomagao državi u progonu sada pokojnog opozicionog lidera Alekseja Navaljnog, u protivnika Kremlja koji obećava da će nastaviti s kritikama uprkos tome što je nakon prvog napada na Putina završio u psihijatrijskoj bolnici. Takođe postoje sve jasniji znakovi sukoba među, i unutar, suparničkih frakcija u vlasti, uključujući Putinovu administraciju, vojsku i sigurnosne službe. "Po prvi put u godinama rata, moglo bi doći do pomaka…. Donedavno su mnogi pretpostavljali da Putin ima plan, čak i ako je to jednostavno bilo održavanje rata. Sada rastu sumnje da li takav plan uopšte postoji", napisala je na platformi X Tatjana Stanovaja, osnivačica analitičke firme R.Politik. "Rastu osjećaji u Rusiji da trenutni sistem upravljanja postaje previše štetan i sve više samodestruktivan. Tolerancija prema statusu quo slabi", napisala je, "dok se čini da Putin ili nije sposoban ili nije spreman da preispita svoju politiku." Plan za puč?Pet dana prije ruske parade, nekoliko medija pozvalo se na procurjeli dokument neidentifikovane evropske obavještajne službe u kojem se navodi da je Putin pojačao ličnu sigurnost jer strahuje od puča ili pokušaja atentata, posebno onog koji uključuje dronove. Mediji, uključujući CNN, Financial Times i iStories, pozvali su se na izvještaj za koji tvrde da im je dostavljen pod uslovom anonimnosti od osobe bliske obavještajnoj službi koja ga je izradila. Radio Slobodna Evropa nije mogao nezavisno potvrditi te informacije. Izvještaji su dodatno podstakli nagađanja o rastućim podjelama među elitom, uključujući i tvrdnje da je dugogodišnji bivši ministar odbrane Sergej Šojgu, sada sekretar Putinovog Vijeća sigurnosti, "povezan s rizikom od puča". Nekoliko analitičara bilo je skeptično prema navodnom obavještajnom izvještaju, ali mnogi kažu da niz nedavnih događaja ukazuje na ono što je Aleksandar Baunov iz berlinskog Carnegie Russia Eurasia centra opisao kao promjenu u zraku. "Cijeli državni aparat, mediji, vlada, parlament, crkva i obavještajne službe i dalje pokušavaju riješiti isti problem: sakriti Putinovu grešku iz 2022., ali stvari postaju sve gore", napisao je Baunov. "Putin gubi magiju. Vlast ostaje nedijeljena u njegovim rukama, ali magija moći blijedi." "Ništa od ovoga ne treba shvatiti kao najavu skorog kraja Putinove vladavine", napisao je krajem prošlog mjeseca autor i analitičar Mark Galeotti u iPaperu. "Umjesto toga", napisao je, "to pokazuje koliko je potrebno sve više napora za održavanje statusa quo, a jedan od njegovih najvećih aduta, sam Putinov lični autoritet, je u opadanju."

Američko-izraelska kampanja bombardovanja ostavila je veliki dio iranske infrastrukture i industrije razorenim, narušavajući domaću proizvodnju i podižući cijene osnovnih prehrambenih proizvoda. Američka pomorska blokada dodatno je pojačala ekonomski pritisak na Iran, otežavajući njegovu trgovinu kroz Hormuški moreuz, ključnu pomorsku tačku, koja je praktično zatvorena otkako je rat počeo 28. februara. Kao odgovor, Teheran se okrenuo alternativnim rutama, prevozeći robu kamionima iz susjednih Pakistana i Turske, kao i dopremajući teret iz Rusije, saveznika, preko Kaspijskog mora. Iran takođe razmatra slanje nafte željeznicom u Kinu, ključnog trgovinskog partnera. Steve H. Hanke, profesor primijenjene ekonomije na Univerzitetu Johns Hopkins u Baltimoreu, rekao je da alternativne rute mogu snabdjeti iransku ekonomiju robom široke potrošnje, hranom i industrijskim materijalima. Ali one "ne mogu u potpunosti zamijeniti pomorski kontejnerski saobraćaj". "Transport kamionima je skuplji, a kapacitet kroz Kaspijsko more ograničen je kapacitetima luka i flote", rekao je Hanke, bivši ekonomski savjetnik administracije američkog predsjednika Ronalda Reagana. "Očekujte više uvozne cijene i višu inflaciju za robu koja se trguje, ali ne i ekonomski kolaps kakav su neki predviđali." Trump je krajem aprila tvrdio da će cjelokupna iranska naftna infrastruktura "eksplodirati" jer američka blokada sprječava Teheran da izvozi naftu, ključni oslonac ekonomije zemlje. Međutim, stručnjaci su skeptični da će blokada Hormuškog moreuza natjerati Teheran da popusti ili potpiše mirovni sporazum pod američkim uslovima. Iranski zvaničnici, sa svoje strane, tvrde da američki embargo nije uticao na sposobnost zemlje da nabavi osnovne potrepštine i hranu, ukazujući na snažnu domaću proizvodnju i alternativne uvozne rute. "Uprkos američkoj pomorskoj blokadi, nemamo problema s nabavkom osnovnih dobara i hrane jer, zbog veličine zemlje, postoji mogućnost uvoza preko različitih granica", rekao je ministar poljoprivrede Gholamreza Nouri 21. aprila. Rosemary Kelanic, direktorica Programa za Bliski istok u organizaciji Defense Priorities, istraživačkom centru sa sjedištem u Washingtonu, rekla je da geografski položaj Irana ublažava posljedice američke pomorske blokade. Iran, zemlja od oko 90 miliona stanovnika, ima gotovo 6.000 kilometara kopnenih granica sa sedam zemalja, kao i oko 700 kilometara obale uz Kaspijsko more, što ga povezuje s Centralnom Azijom i Rusijom. "Mjere poput dopremanja robe kamionima iz susjednih zemalja mogu nadoknaditi poremećaje izazvane blokadom, iako ta nadoknada nije potpuna - obim trgovine može biti manji, troškovi prijevoza nešto viši, a struktura robe drugačija", rekla je. "Ali postoji mnogo načina da ratna ekonomija zamijeni sličnu robu." "Mogućnosti za Irance da se snađu i zaobiđu Trumpovu blokadu su gotovo neograničene jer zemlja ima hiljade kilometara kopnenih granica koje može koristiti", dodala je Kelanic. Prema međunarodnom pravu, blokade ne smiju ometati protok hrane i lijekova. Nije jasno da li Sjedinjene Države blokiraju isporuke civilne robe Iranu nenamjerno ili kao dio politike. Radio Slobodna Evropa zatražio je komentar od Bijele kuće. Kopneni pravciIranski poslanik Ebrahim Najafi rekao je prošlog mjeseca da zemlja koristi kopnene rute s Pakistanom, Turskom, Armenijom i Azerbejdžanom, kao i Kaspijsko more, za uvoz robe. Pakistan je 25. aprila otvorio svoje luke za teret iz trećih zemalja namijenjen Iranu. Time je uspostavljeno šest kopnenih pravaca za transport robe iz luka Gwadar, Karachi i Port Qasim do iranske granice. Ove rute će se uglavnom koristiti za uvoz riže, mesa i dječje hrane. Od kada je američka blokada uvedena 13. aprila, oko 3.000 kontejnera namijenjenih Iranu ostalo je zaglavljeno u pakistanskim lukama. Granični prelaz Kapikoy-Razi, u međuvremenu, povezuje Iran s Turskom. Ovaj transportni koridor, koji povezuje zapadnu Aziju s Evropom, omogućava značajnu trgovinsku razmjenu. Nije jasno da li je Iran povećao uvoz kroz ovaj pravac otkako je blokada uvedena. Rusija je ponovo pokrenula isporuke preko Kaspijskog mora do Bandar Anzalija, iranske luke na najvećem zatvorenom moru na svijetu. Bandar Anzali bio je meta izraelskih zračnih napada 18. marta, što je izazvalo oštećenja. Tada je Izrael saopštio da je gađao ciljeve u luci i bazama iranske mornarice gdje su bili stacionirani deseci vojnih plovila, uključujući brodove s raketama i patrolne čamce. Medijski izvještaji sugerišu da Moskva i Teheran koriste Kaspijsko more za krijumčarenje nafte i oružja pod sankcijama. Međutim, Iran i Rusija ovom rutom razmjenjuju i prehrambene proizvode. Trgovina žitaricama između Irana i Rusije prekinuta je odmah nakon izraelskog napada, ali je kasnije nastavljena. Kompanija Kpler, koja se bavi analizom robnih i pomorskih tokova, saopštila je da je od sredine aprila u iranske luke na Kaspijskom moru stiglo oko desetak brodova iz Rusije, Kazahstana i Turkmenistana, koji su prevozili žitarice, kukuruz i suncokretovo ulje. Izvoz nafte željeznicomPored osiguravanja novih uvoznih ruta, Iran traži i načine da izvozi robu, posebno naftu. Američka blokada značajno je poremetila iranski izvoz nafte morskim putem, ali ga nije potpuno zaustavila. Prema podacima analitičke grupe Vortexa i pomorske kompanije Lloyd's List, pojedini tankeri povezani s Iranom uspjeli su zaobići blokadu. Stručnjaci navode da bi Islamska republika mogla izdržati blokadu još oko dva mjeseca, ukazujući na do 130 miliona barela iranske nafte koji su se već nalazili na moru prije nego što je blokada stupila na snagu. Ipak, Iran se okreće alternativama, uključujući izvoz nafte željeznicom u Kinu, koja kupuje oko 90 posto iranskih zaliha, prema Hamidu Hosseiniju, portparolu udruženja iranskih izvoznika nafte. Željeznička infrastruktura povezuje Iran s kineskim gradovima Yiwu i Xi'an. Koridor Kazahstan–Turkmenistan–Iran otvoren je 2014. godine, a dodatno je povezan kineskom teretnom linijom dugom 10.400 kilometara, završenom 2025. "Željeznica može prevoziti strateški značajne količine, ali kratkoročno ne može zamijeniti tankere u velikim razmjerima", rekao je Hanke sa Univerziteta Johns Hopkins. "Njena vrijednost je djelimično logistička, a djelimično politička: funkcioniše potpuno izvan plovnih puteva koje zapadne mornarice mogu kontrolisati i izvan dolarskog platnog sistema, jer Kina iransku naftu plaća u juanima još od 2012." Kelanic iz organizacije Defense Priorities rekla je da je transport nafte morem efikasniji, ali da postoje načini da Iran prevozi naftu kopnenim putem kako bi zaobišao američki embargo. "Iran može prevoziti naftu i kamionima, kao što je to radio Irak, zaobilazeći Hormuški moreuz transportom preko Sirije do Sredozemnog mora", rekla je. "Kratkoročno će količine biti manje, ograničene dostupnošću cisterni. Međutim, zemlje kupci ili treće države mogle bi obezbijediti dodatne kamione, možda kao političku uslugu Iranu ili zato što im je u interesu da povećaju vlastiti pristup nafti na zategnutom tržištu."

Kako rastu tenzije u Hormuškom moreuzu i Washington vrši pritisak na saveznike da pojačaju angažman, rasprava se više ne vodi samo o tome da li NATO ima kapacitete da doprinese, već i o tome može li savez upravljati još jednim velikim sigurnosnim testom bez produbljivanja transatlantskih tenzija. U centru te rasprave nalazi se mehanizam koji je do sada uglavnom izostajao iz razgovora, Član 4, NATO-ova klauzula o konsultacijama, koja omogućava saveznicima da se formalno sastanu kada jedna članica smatra da su njena sigurnost, teritorijalni integritet ili politička nezavisnost ugroženi. Za penzionisanog generala sa četiri zvjezdice Philipa Breedlovea, bivšeg vrhovnog komandanta savezničkih snaga NATO-a u Evropi (SACEUR), izostanak konsultacija dio je problema. U razgovoru za Radio Slobodna Evropa kaže da ono što neki predstavljaju kao presudni "iranski test" za NATO predstavlja i priliku da se resetuje način na koji savez upravlja krizama koje su izvan njegovog tradicionalnog područja, ali i dalje imaju direktne strateške posljedice. RSE: Da li gledamo presudni "iranski test" za NATO ili trenutak koji bi mogao razotkriti njegove granice? S obzirom na očekivanja Washingtona i podjele među saveznicima, šta NATO realno može učiniti i gdje su njegova ograničenja? Breedlove: Kao što znate, nikada nismo aktivirali član 4 u NATO-u povodom ove akcije. Moj savjet svima je da se povuku od svih taktika pritiska i oštre retorike, i da sjednemo i posmatramo ovo kao priliku. Šta možemo učiniti zajedno? Koje dijelove NATO može donijeti u ovu slagalicu, i ako je potrebno, čak i pozvati na konsultacije po članu 4, kako bi NATO vidio da je angažovan na način na koji treba biti kada se bavimo NATO-om. Kada sjednemo, vjerujem da možemo pronaći mnogo prostora gdje NATO može, mogao bi i nadam se treba postati dio operacije. Ali ključ je zaustaviti oštar pristup, zaustaviti svu retoriku u novinama, započeti stvarne konsultacije na nivou saradnje, pokušati pronaći prilike i posmatrati ovo kao pozitivnu priliku za našu zajedničku budućnost. RSE: Čujemo od različitih zvaničnika i stručnjaka, s obje strane političkog spektra, koji dovode u pitanje da li je NATO strukturiran da se nosi s ovakvom asimetričnom krizom u sivoj zoni kada je riječ o Hormuškom moreuzu. Ili je izgrađen za neko drugo vrijeme. Breedlove: NATO je izgrađen da se brani od našeg neprijatelja. Mi i dalje imamo istog neprijatelja. Taj neprijatelj je Rusija. Konačno imamo sve dokumente i papirologiju koji priznaju da je Rusija neprijatelj. Rusija je započela rat u Evropi napadom na Ukrajinu, a sada, mnogi ljudi griješe kada govore o tome, kažu da rat traje četiri do pet godina. Ovaj rat traje 12 godina. Počeo je 2014. i od tada nije stao. Dakle, NATO je izgrađen da brani Evropu i NATO saveznike od našeg zajedničkog neprijatelja, a to je Rusija Vladimira Putina. Dakle, da, izgrađeni smo na određeni način, ali rekao bih vam da postoji mnogo kapaciteta, uključujući sposobnosti razminiranja mora i druge, koje NATO ima, a koje bi bile vrlo vrijedan dodatak naporima koji se trenutno odvijaju u Zaljevu. I opet, ako se povučemo, smanjimo retoriku i počnemo sarađivati i zajedno tražiti prilike, mislim da to možemo postići. RSE: Vratimo se u vrijeme kada ste bili SACEUR. Da ste sada na toj poziciji, kako bi izgledalo učešće NATO-a kada je riječ o Iranu? Breedlove: Učešće NATO-a bi izgledalo tačno onako kako odluči NAC [Sjevernoatlantsko vijeće, najviše tijelo za donošenje odluka u savezu]. Način na koji funkcioniše SACEUR je da razvija opcije i predstavlja ih NAC-u, koji je stvarni organ odlučivanja u NATO-u. Tamo je sva vlast i moć. Zatim bi SACEUR predstavio opcije Sjevernoatlantskom vijeću, a NAC bi odlučio. Tako NATO u suštini funkcioniše. SACEUR bi NAC-u ponudio niz opcija i dao svoju preporuku, a NAC bi razmotrio i odlučio. A ako NAC kao cjelina ne odluči podržati operaciju, mogla bi postojati "koalicija voljnih" koja bi učestvovala u operaciji pod NATO zastavom. Dakle, opet, riječ je o pravilnoj koordinaciji i nivou koordinacije, traženju prilika i zajedničkom napredovanju, umjesto međusobnog prepucavanja u novinama. RSE: U praktičnom smislu, šta evropske vojske zapravo mogu doprinijeti u današnjem okruženju? I konkretno na pomorskom planu, da li evropske mornarice donose ključne kapacitete za protuminsko djelovanje koje SAD trenutno nemaju? Breedlove: Pa, nisam siguran da SAD zaista "nemaju". Mi tamo ne koristimo većinu naših snaga. Moglo bi se angažovati više snaga. Ali mislim da Sjedinjene Države traže da se i drugi u svijetu, koji imaju koristi ili nemaju koristi od protoka nafte, pridruže SAD-u i pomognu u ovom procesu. I da, postoji nekoliko NATO mornarica sa izuzetno sposobnim pomorskim kapacitetima i vrlo sofisticiranim proturaketnim sistemima. Kao što sam rekao, imamo dvije stalne grupe za protuminsko djelovanje koje su uvijek spremne. Dakle, postoje kapaciteti u NATO-u koji, ako bi NATO bio pravilno angažovan i ako bismo mogli postići dogovor, predstavljaju veliku priliku da NATO bude dio ovog napora. RSE: Ako tenzije nastave rasti, koliko je važna evropska podrška za održavanje američkih operacija u moreuzu? S obzirom na to da američki državni sekretar Marco Rubio putuje u Rim kako bi o tome razgovarao sa saveznicima, i da postoji prostor, kako ste ranije rekli, za pregovore, kakvu ulogu vidite za Evropu u narednoj fazi ove krize? Breedlove: Lično, ovo je moje mišljenje. Smatram da je izuzetno važno. [Ruski predsjednik Vladimir] Putin i [kineski predsjednik] Xi Jinping pružili su podršku Iranu. I mislim da se Iran osjeća da je u dobroj poziciji jer trenutno u ovoj operaciji gleda samo Izrael i Sjedinjene Države. I dok god Iran, gospodin Xi i gospodin Putin uspijevaju manevrisati kako bi zadržali zapadne saveznike izvan operacije, cijeli teret ponovo pada na Izrael i Sjedinjene Države. To bi bio teži put za Sjedinjene Države, ali vjerujem da su SAD posvećene da učine ono što moraju, sa ili bez saveznika, samo bi bilo bolje da gospodin Xi, gospodin Putin i vjerski lideri u Iranu vide da su Sjedinjene Države podržane od drugih članica zapadnog svijeta koje su zainteresovane za ovo, uključujući čak i zemlje poput Južne Koreje, Japana, Australije, Novog Zelanda i drugih. Bilo bi dobro da ove tri države, Rusija, Kina i Iran, vide da su zapadne zemlje usklađene u naporu da to učine. RSE: Ako su izvještaji tačni da Vladimir Putin aktivno podržava Iran, uključujući navodno dijeljenje obavještajnih podataka, zar to samo po sebi ne zahtijeva jedinstven odgovor NATO-a? I koliko šteti koheziji saveza kada protivnici djeluju sve koordiniranije, dok saveznici ostaju podijeljeni oko toga da li i kako se angažovati? Breedlove: Prije nekoliko godina rekao sam nešto što se ljudima nije svidjelo, ali je privuklo pažnju. A to je, znate, ako vas neprijatelj napada, a vi se međusobno nadmećete, organizujete ili razmišljate o njemu, on pobjeđuje. Suština je da imamo neprijatelja, u ovom slučaju Iran, kojeg podržavaju dvije sile koje ne žele dobro Sjedinjenim Državama ili Zapadu uopšte. Dakle, oni su ujedinjeni u svom naporu, a mi nismo ujedinjeni u našem. I to će dugoročno biti problem. RSE: Neki saveznici od početka tvrde da ovo nije njihov rat. Ali s obzirom na ono što ste opisali, rusku podršku Iranu i paralelnu podršku Irana Rusiji u Ukrajini, ne proširuje li to efektivno sukob u širi sigurnosni izazov za cijeli savez? Breedlove: Kada sam bio SACEUR, naučio sam da ne mogu diktirati pojedinačne politike suverenim državama. Suverene države će morati same donijeti odluke o tome da li će podržati ili ne. I mislim da će mnoge od njih, ako "izračunaju", razumjeti šta to znači za njih: da, nisu započele ovaj rat, ali sada imamo rat i on počinje ozbiljno uticati na energetske mogućnosti za druge zemlje na Zapadu i neke naše saveznike na Dalekom istoku. Dakle, moglo bi se nadati da će, dok ove suverene države razmatraju da li da se uključe ili ne, uvidjeti vrijednost toga da ne dopuste gospodinu Xiju, gospodinu Putinu i režimu u Iranu da dugoročno određuju cijene energije i energetsku politiku. RSE: Koji izlazni putevi trenutno postoje koji bi mogli deeskalirati unutrašnje tenzije bez slanja signala slabosti NATO-a? Breedlove: Oni [NATO saveznici] moraju odlučiti da li će se uključiti ili će neka "koalicija voljnih" ili pojedinačne države postati uključene, ili neće. Dakle, oni su trenutno na izlaznoj rampi. Nisu angažovani. RSE: Kada je riječ o Hormuškom moreuzu, predsjednik Donald Trump je više puta rekao da SAD ne zavise od moreuza na isti način kao Evropljani i da bi Evropljani koji imaju koristi trebali preuzeti inicijativu. Mogu li oni bez SAD-a to uraditi sami? Breedlove: Mislim da bi bilo vrlo teško za NATO da to uradi bez Sjedinjenih Država. Imamo savez. Zašto ne bismo iskoristili priliku da radimo na ispravan način kao saveznici i zajedno riješimo ovo? To je, mislim, put kojim želimo ići. RSE: Na kraju, generale, rizikuje li NATO da djeluje podijeljeno u trenutku kada njegovi protivnici, uključujući Rusiju, Kinu i Iran, djeluju sve koordiniranije? I na kraju, da li ova kriza jača jedinstvo saveza ili rizikuje da ubrza transatlantsko udaljavanje? Breedlove: Ovo je mnogo veće od NATO-a, mnogo, mnogo veće od NATO-a. Kina ovo posmatra i vjerovatno je sretnija nego ikad. Vide Zapad podijeljen. Putin je tokom cijelog vremena na čelu Rusije pokušavao razdvojiti Sjedinjene Države od NATO-a. Mora da je presretan onim što vidi. Dajemo mu najveći poklon koji je ikada imao kao lider, i moramo smisliti kako to popraviti. Neprijatelji Zapada ne trebaju vidjeti Zapad kako se međusobno sukobljava, a lideri Zapada, mislim, ako zaista prepoznaju signal koji šalju Xiju i Putinu našim podjelama, mislim da bi zastali i preispitali gdje se nalazimo, i vjerujem da je to važno. Zato kažem: sada imamo priliku da ovo ponovo sastavimo, postavimo u pravi kontekst i onda kroz saradnju izađemo iz ovog problema.

Kako tenzije rastu u Hormuškom moreuzu nakon što je predsednik Donald Trump objavio Projekat Sloboda, napor da se pokrene komercijalni brodski saobraćaj, krhko primirje između Vašingtona i Teherana deluje sve napetije. Brodski gigant Maersk saopštio je da je jedan od njegovih brodova uspešno prošao moreuz pod zaštitom američke vojske 4. maja, čak i dok rizici i dalje postoje. Uz pitanja o tome kako će američka mornarica obezbediti pomorski saobraćaj pod aktivnom pretnjom i da li trenutni pristup može sprečiti širi sukob, RSE je razgovarao sa penzionisanim viceadmiralom Robertom Murrettom. Bivši direktor Nacionalne geoprostorno-obaveštajne agencije (NGA) i visoki obaveštajni zvaničnik pri Združenoj komandi snaga SAD, Murrett je sada profesor na Maxwell školi za građanstvo i javne poslove Univerziteta u Syracuse i zamenik direktora njegovog Instituta za bezbednosnu politiku i pravo. RSE: Admirale, počnimo sa najnovijim dešavanjima u Hormuškom moreuzu – američke snage navodno uništavaju iranske brodove, rakete lete ka UAE i prekid vatre visi o koncu. Sa vaše tačke gledišta kao bivšeg šefa NGA i nosioca drugih visokih obaveštajnih funkcija, da li smo već prešli tačku "krhkog mira" i efikasno se vratili u sukob? Murrett: Odlična primedba. Rekao bih da to svakako predstavlja veoma značajno povećanje nivoa sukoba tamo. Aktivnosti koje su se odigrale u poslednja 24 sata ili tako nešto veoma su zabrinjavajuće zbog onoga što nagoveštavaju u pogledu širenja obima sukoba. Na primer, Ujedinjeni Arapski Emirati i dva broda koja su napadnuta u njihovoj blizini, s druge strane Hormuškog moreuza, deo su te zabrinutosti. Takođe, i dešavanja u samom Zalivu, kao i napadi u oba smera - uključujući i to da je američka mornarica potopila male čamce koje su Iranci rasporedili - dovode nas u veoma opasnu poziciju. RSE: Kako se situacija pogoršava, predsednik Donald Trump pokreće Projekat Sloboda, ali bez pune pomorske pratnje. Rekli ste da su prvih nekoliko dana ključni. Da li je ovaj plan stabilizacioni potez? Murrett: Rekao bih da je sve što možemo da uradimo da otvorimo i obezbedimo slobodan tranzit i slobodu plovidbe - kao što vidimo u mornarici - kroz Hormuški moreuz vredno istražiti. Ideja da se to učini bez ikakvog sporazuma sa iranske strane je prilično izazovna, na osnovu pomorske geografije - koliko je moreuz uzak - ali i opcija koje Iran ima za prilično značajne napade, posebno manjim brodovima, bespilotnim letelicama, bespilotnim površinskim brodovima, pa čak i, potencijalno, bespilotnim podmorskim platformama. Dakle, sa taktičkog stanovišta, sa pomorske perspektive, to je teško. Ali sve što možemo da uradimo da pokušamo da otvorimo slobodnu plovidbu u moreuzu što je pre moguće svakako je vredno istražiti. Taktički izazoviRSE: Hajde da se detaljnije pozabavimo time - kako izgleda prava operacija pratnje američke mornarice pod vatrom? Po čemu bi se razlikovala od onoga što se trenutno pokušava? Murrett: Postoje različiti načini na koje se to može uraditi, i na osnovu onoga što se danas dogodilo, svakako je naglasak stavljen na sredstva iz vazduha, a ne na pratnju iz neposredne blizine. Na primer, saopštenje Bele kuće govorilo je o vođenju brodova kroz dodatnu bezbednosnu zonu bliže južnim prilazima blizu Omana. Ali poenta koju bih istakao je da ne morate biti u neposrednoj blizini brodova koji se prate da biste obezbedili bezbednost. Napadi koje smo danas videli uključivali su helikoptere, a siguran sam da postoje i druge letelice koje pružaju podršku. Ako pogledate neke od operativnih mapa Pentagona, mnogi od uključenih brodova zapravo se nalaze izvan moreuza - neki u Omanskom zalivu, pa čak i u severnom delu Arapskog mora. Dakle, radi se o složenoj taktičkoj situaciji, ali suština je da se bezbednost može obezbediti i sa distance, naročito uz snažnu vazdušnu podršku, koja je ovde ključna komponenta. RSE: Centralna komanda SAD, pod komandom admirala Brada Coopera, kaže da američke snage reaguju defanzivno – "pucaju ako se na njih otvori vatra". Da li je to održivo u tako prepunom koridoru? Murrett: Zavisi od toga kako definišete odbranu. Mislim da Admiral Cooper radi odličan posao i imam veliko poverenje u rad Pete flote SAD-a. Ipak, to je veliki izazov. Postoje različite vrste odbrambenih operacija, uključujući ono što nazivamo "aktivnom odbranom". To ulazi u sivu zonu. Suočavate se sa pretnjama - na površini, u vazduhu ili potencijalno pod vodom - i možda ćete morati da reagujete iz odbrambenih razloga čak i ako ne predstavljaju neposrednu, direktnu pretnju. Još jedna ključna stvar je izazov zaštite trgovačkih brodova. Oni se kreću relativno sporo, a ulivanje sigurnosti kapetanima brodova i, što je važno, osiguravajućim kompanijama, nešto je što još uvek nije postignuto. Većina osiguravača i dalje nije spremna da pruži pokriće za prolazak kroz moreuz, i to predstavlja veliku prepreku. RSE: Istakli ste nepoznanice. Šta vas najviše brine večeras: pogrešna procena, eskalacija ili ekonomska paraliza? Murrett: Najveća briga bi bila potpuna eskalacija – nešto što koristi ovaj trenutak kao polaznu tačku i potpuno negira prekid vatre koji je trenutno labavo na snazi. To bi moglo proširiti sukob izvan Hormuškog moreuza i značajno povećati njegov intenzitet. Druga briga je da li možemo da obezbedimo dovoljnu bezbednost da bismo omogućili velikom broju brodova – trenutno zarobljenih u Persijskom zalivu – da bezbedno prolaze. To zahteva poverenje ne samo kapetana brodova već i korporativnog rukovodstva i osiguravača. Najbolji način da se to postigne bio bi neka vrsta sporazuma sa Iranom. Sve dok Iran može da drži brodove u opasnosti – s obzirom na geografiju – to će ostati veoma težak izazov. Moć geografijeRSE: Iran izgleda veruje da ima prednost ugrožavajući pristup kroz moreuz. Iz obaveštajne perspektive, da li je ta moć stvarna? Murrett: Rekao bih da je stvarna. To ne znači da se ne može ublažiti, ali Iran ima značajnu moć zbog geografije i kapaciteta. Istovremeno, u velikom je interesu Irana da zadrži moreuz otvorenim, s obzirom na to koliko njegova ekonomija zavisi od izvoza koji se kreće kroz njega. Naš vojni stav je važan u stvaranju prednosti za diplomatsko rešenje koje bi omogućilo slobodnu i otvorenu plovidbu. RSE: Aludirali ste na to, ali hajde da to povežemo sa strategijom: ako Iran signalizira snagu kroz ometanje, da li ograničeno raspoređivanje američkih snaga – vođenje bez pune pomorske pratnje – rizikuje da pojača narativ Teherana? Murrett: Ne bih rekao da ga pojačava, ali odražava realnu procenu onoga što Iran može da uradi, s obzirom na njegov položaj na obali i niz opcija. To je pragmatičan pristup koji uzima u obzir operativno okruženje. RSE: Služili ste na najvišim nivoima pomorske obaveštajne službe – koliko brzo situacija poput ove može da preraste od incidenata sa brodovima do potpune pomorske konfrontacije? Murrett: Može eskalirati veoma brzo – ali može i da se kreće u drugom smeru. Nema sumnje da Iran ima mogućnost da proširi sukob, a već smo videli zabrinjavajuće akcije u UAE u poslednja 24 sata. Ako bi odlučili da to prošire na druge regionalne partnere, to bi bilo izuzetno ozbiljno. Mogli bi brzo da podignu nivo eskalacije, ali u ovom trenutku ne vidim jasne dokaze da to nameravaju - uprkos zabrinjavajućim signalima. RSE: U međuvremenu, evropski saveznici oklevaju. Predsednik Emmanuel Macron kaže da Francuska neće učestvovati. Da li je ovo oklevanje znak da ako saveznici vide strateške rizike - da li postoji nešto što američke obaveštajne službe vide, a možda oni ne? Murrett: Ne bih to rekao. Naši evropski saveznici - uključujući Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo - imaju čvrsto razumevanje situacije. Njihove procene su u skladu sa našim, i postoji snažna razmena obaveštajnih podataka. Zemlje u Aziji, poput Japana i Južne Koreje, takođe su duboko zainteresovane za obnavljanje slobodne plovidbe kroz moreuz. Postoji široka saglasnost o rizicima i izazovima. RSE: Hajde da razgovaramo o mogućnostima – evropske mornarice imaju specijalizovana sredstva za razminiranje koja SAD trenutno nemaju. Bez njih, da li se moreuz zaista može obezbediti? Murrett: Najbolji način da se obezbedi bezbednost moreuza jeste kroz diplomatski sporazum. Ako Iran odluči da rasporedi mine, bespilotne sisteme ili primeni taktiku "rojeva" sa malim čamcima, to su vrlo realne pretnje. Ali naše razumevanje tih rizika deli se sa saveznicima i postoji trezveno sagledavanje tog izazova. RSE: Šta se dešava sledeće ako se pogodi američki ratni brod ili tanker pod pratnjom? Murrett: To bi predstavljalo veoma tešku odluku za Belu kuću. Manje je verovatno da će američki ratni brod biti pogođen zbog svojih odbrambenih sposobnosti, ali je komercijalni brod ranjiviji. Ako se to desi, morao bi postojati neki oblik odgovora. Kako će taj odgovor izgledati zavisilo bi od okolnosti, ali idealno bi bilo da bude ograničen i proporcionalan. RSE: Konačno, šta bi bio "uspeh" u narednih nekoliko dana? Murrett: Uspeh bi bio diplomatsko rešenje u kojem Iran pristane da slobodno i otvoreno prolazi kroz Hormuški moreuz, uzdrži se od daljih napada na regionalne partnere i smanji destabilizujuće aktivnosti. Idealno bi bilo da to uključuje i korake ka ograničavanju njegovog nuklearnog programa, slično prošlim sporazumima, uz inspekcije i transparentnost. Taj ishod bi služio ne samo Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima, već i iranskom narodu.

Godinama se iranska ekonomija suočava s poteškoćama zbog međunarodnih sankcija i lošeg administrativnog upravljanja. Od kada su američki i izraelski vazdušni napadi pogodili zemlju 28. februara, situacija se znatno pogoršala. Napadima je pogođena već dotrajala infrastruktura, uništavani su pogoni, čeličane, mostovi i luke. Još teže posljedice imaju udari na naftna i gasna postrojenja, dok je američka blokada saobraćaja prema iranskim lukama koje i dalje funkcionišu gotovo u potpunosti presjekla glavnu životnu liniju Teherana – prihode od nafte. Sa valutom na istorijskom minimumu u odnosu na dolar i gašenjem interneta koje paralizuje poslovanje, analitičari navode da se iranska ekonomija sada nalazi na nepoznatom terenu. "Dakle, osim ako režim ne bude tražio ustupke od Sjedinjenih Država kako bi se blokada ukinula, ekonomija će ostati u izuzetno lošem stanju", rekao je Jason Tuvey, zamjenik glavnog ekonomiste za tržišta u razvoju u londonskoj kompaniji Capital Economics. "Ali, na kraju, sve se svodi na to koliki stepen ekonomskog bola je iranski režim spreman da podnese kako bi ostvario svoje vojne i geopolitičke ciljeve", dodao je. Situacija je postala toliko teška da visoki zvaničnici više ne mogu da negiraju razmjere štete. Guverner Centralne banke Irana Abdolnaser Hemmati navodno je pozvao predsjednika Masuda Pezeshkiana da preduzme hitne korake za stabilizaciju ekonomije, uključujući ponovno uspostavljanje punog pristupa internetu i nastojanja ka postizanju mirovnog sporazuma s Vašingtonom. Vladina portparolka Fatemeh Mohajerani procijenila je da ukupna šteta na infrastrukturi, stambenim i poslovnim objektima izazvana ratom iznosi 270 milijardi dolara – što je otprilike devet puta više od ukupnog javnog budžeta Irana za 2025. godinu i oko 60 posto ukupne ekonomske proizvodnje zemlje, navodi ekonomski portal Eghtesad News. Iranski zvaničnici procjenjuju da će troškovi obnove iznositi oko 300 milijardi dolara samo za civilnu infrastrukturu, dok će dodatni troškovi nastati zbog drugih poremećaja u ekonomiji, poput gubitka poslovanja i potrebe za povećanim socijalnim izdvajanjima. Prema riječima Gholamhosseina Mohammadija, zamjenika iranskog ministra rada, preliminarne procjene pokazuju da je sukob doveo do gubitka više od milion radnih mjesta i da je dva miliona ljudi direktno ili indirektno ostalo bez posla. Vrijeme izbijanja rata dodatno je pogoršalo razaranje iranskog tržišta rada. Prema pisanju iranskog ekonomskog dnevnika Donya-e Eqtesad, proljeće je tradicionalno period najvećeg zapošljavanja – platforma za zapošljavanje Iran Talent navodi da se u tipičnom proljećnom mjesecu bilježi oko 65.000 slobodnih radnih mjesta. Ove godine broj dostupnih poslova pao je za 80 posto. Od pet poslova iz prošlog proljeća, sada je ostao samo jedan. Na strani potražnje brojke su jednako zabrinjavajuće. Dana 5. maja, platforma za zapošljavanje Jobvision zabilježila je dnevni rekord od 318.000 podnesenih biografija – 50 posto više od ranijeg rekorda od 212.000. Jaz između broja ljudi koji traže posao i dostupnih radnih mjesta nikada nije bio veći. U međuvremenu, analitičari navode da je razaranje ekonomije dodatno pogoršano državnom obustavom interneta, koja traje već 66 dana. Blokada iranskoj digitalnoj ekonomiji svakog dana nanosi štetu između 30 i 80 miliona dolara ozbiljno pogađajući elektronsku trgovinu, logistiku i tehnološki sektor, kao i brojne male preduzetnike čije je poslovanje praktično zaustavljeno. Kao znak rastuće zabrinutosti, Sindikat za produkciju i izdavaštvo sadržaja, koji predstavlja kompanije u digitalnom sektoru, pozvao je na siguran pristup internetu za građane Irana. U oprezno formulisanom saopštenju objavljenom 4. maja, sindikat je naveo da, iako podržava odluke vlasti u vanrednim okolnostima, svaka politika u ovoj oblasti treba da se razvija uz učešće privatnog sektora. "Egzistencija miliona Iranaca izgrađena na digitalnim osnovama ne smije biti igračka frakcijskih političkih interesa", navodi se u saopštenju. Iranski rijal se u međuvremenu urušavao paralelno s ekonomijom. Na slobodnom tržištu sada se trguje iranskim rijalom po kursu od oko 1,9 miliona za dolar – više nego dvostruko u odnosu na prije godinu dana, prema podacima TGJU, iranskog servisa za praćenje tržišta zlata i deviza. Sa prihodima od nafte blokiranim američkom pomorskom blokadom i privredom nesposobnom da generiše oporezive prihode, vlada se suočava sa strukturnom krizom finansiranja. Govoreći za Radio Fardu Radija Slobodna Evropa, Dalga Khatinoglu, energetski stručnjak za Iran sa sjedištem u Azerbejdžanu, rekao je da će Iran morati da smanji proizvodnju nafte i gasa ukoliko se blokada nastavi, jer se kapaciteti za skladištenje iscrpljuju. Procijenio je da bi, ako američka blokada potraje još mjesec dana, iranska proizvodnja nafte pala za 1,2 miliona barela dnevno. "To će biti veoma bolno za Iran", rekao je Khatinoglu. Fiskalne posljedice ne svode se samo na izgubljenu proizvodnju. Iranski ekonomista Majid Salimi Borujeni upozorio je u ekonomskom dnevniku Jahan-e-Sanat da je svaki rast prihoda od nafte usljed viših cijena tokom zatvaranja Hormuškog moreuza privremen i da će troškovi poslijeratne obnove daleko nadmašiti te prihode. Bez pouzdanih izvora prihoda, tvrdi on, monetarno finansiranje deficita – praktično štampanje novca – može postati jedina preostala opcija, što nosi rizik dodatnog ubrzanja inflacije, koja već premašuje 70 posto.

Američki državni sekretar Marco Rubio trebalo bi da posjeti Rim i Vatikan od 6. do 8. maja, u onome što zvaničnici opisuju kao nastojanje da se poprave napeti odnosi sa ključnim evropskim partnerima, dok rat u Iranu produbljuje podjele s obje strane Atlantika. Prema saopštenju State Departmenta, posjeta ima za cilj da "unaprijedi bilateralne odnose". Rubio će se sastati s čelnicima Svete stolice kako bi razgovarali o situaciji na Bliskom istoku i zajedničkim interesima na zapadnoj hemisferi. "Sastanci s italijanskim zvaničnicima biće usmjereni na zajedničke bezbjednosne interese i strateško usklađivanje", rekao je portparol Tommy Pigott 4. maja. Bivši visoki zvaničnik State Departmenta, koji je za Radio Slobodna Evropa govorio pod uslovom anonimnosti, rekao je da tajming posjete ukazuje na njenu važnost. "Posjeta sekretara Rubija predstavlja važan diplomatski korak", rekao je bivši zvaničnik, dodajući da činjenica da se putovanje odvija upravo sada pokazuje koliko administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa "cijeni odnose s Italijom i Svetom stolicom". Posjeta dolazi u trenutku rastućih tenzija između Vašingtona i njegovih evropskih saveznika, kako zbog sukoba u Iranu, tako i zbog širih političkih nesuglasica, uključujući trgovinu i vojne obaveze. Rat u Iranu stavlja na probu saveze i lične odnoseAnalitičari navode da je putovanje Rubija podjednako usmjereno na saniranje štete koliko i na diplomatiju. "Rat u Iranu stavlja ogroman pritisak na odnose predsjednika Trumpa s evropskim saveznicima", rekao je za Radio Slobodna Evropa Charles Kupchan, viši saradnik Savjeta za spoljne odnose. "Rubio šalje vatrogasce kako bi pokušao da ugasi požar i ograniči štetu." Trump je nedavno ušao u sukob s italijanskom premijerkom Giorgijom Meloni – nekada smatranom bliskom saveznicom – kao i s papom Lavom, prvim papom rođenim u Sjedinjenim Državama, koji se nametnuo kao glasan kritičar američko-izraelskog ratnog djelovanja protiv Irana. "Trump je dodatno podigao uloge ulazeći u otvoreni sukob s papom, čime je sebi nanio političku štetu kod ključnog dijela biračke baze u zemlji", dodao je Kupchan. Trump je u aprilu javno kritikovao poglavara Katoličke crkve, nazvavši ga "užasnim", u izjavama koje su privukle veliku pažnju. Papa je, s druge strane, nastavio da osuđuje rat i šire politike Sjedinjenih Država, uključujući i imigraciju. Italija je, međutim, nastojala da zauzme opreznu poziciju u sukobu na Bliskom istoku. Ministar vanjskih poslova Antonio Tajani rekao je 2. maja, nakon razgovora sa svojim iranskim kolegom, da Rim nastoji da spriječi dalju eskalaciju i ponovo pokrene pregovore, uz upozorenje da bi svaki iranski program razvoja nuklearnog oružja predstavljao "crvenu liniju". Italija je takođe ukazala na šire posljedice sukoba, uključujući rizike za bezbjednost hrane i stabilnost Afrike, povezane s poremećajima u ključnom plovnom putu Hormuškog moreuza. Istovremeno, odnosi Rima s Vašingtonom našli su se pod pritiskom. Italija je u martu odbila da dozvoli američkim avionima, koji su prevozili oružje za rat, da koriste vazduhoplovnu bazu na Siciliji, što je izazvalo kritike administracije Donalda Trumpa. Povlačenje trupa dodatno pojačava pritisakRubijeva posjeta dolazi nakon saopštenja Pentagona da će 5.000 američkih vojnika biti povučeno iz Njemačke, najvećeg američkog vojnog uporišta u Evropi. Trump je takođe zaprijetio sličnim potezima koji bi mogli obuhvatiti Italiju i Španiju. Italija trenutno ugošćuje oko 13.000 američkih vojnika raspoređenih na više baza, što je čini ključnim strateškim partnerom. Smanjenje broja trupa, zajedno s trgovinskim tenzijama i javnim nesuglasicama oko Irana, pojačalo je zabrinutost u vezi s budućnošću bezbjednosne saradnje između SAD i Evrope. Italijanski ministar odbrane Guido Crosetto odbacio je tvrdnje da Rim nije pružio podršku Vašingtonu, posebno u oblasti pomorske bezbjednosti, navodeći da ne razumije razloge američkih prijetnji smanjenjem vojnog prisustva. Uprkos tenzijama, američki zvaničnici ističu da će Rubijeva misija biti usmjerena na pronalaženje tačaka saglasnosti. "Sukob u Iranu iznio je razlike u prvi plan", rekao je bivši zvaničnik State Departmenta za Radio Slobodna Evropa. "Sekretar Rubio će, bez sumnje, nastojati da ukaže na oblasti u kojima postoji zajednički interes… i da ponovo potvrdi bliske odnose s Rimom i Svetom stolicom." Hoće li ti napori uroditi plodom moglo bi da oblikuje ne samo odnose SAD sa Rimom i Svetom stolicom, već i širi zapadni odgovor na jedan od najnestabilnijih sukoba posljednjih godina.

Glavni grad Armenije, Jerevan, dobiće rijetku priliku da bude u centru svjetske pažnje, kada se desetine svjetskih lidera – uključujući i generalnog sekretara NATO-a – okupe u ovoj južnokavkaskoj zemlji na dva samita pod vođstvom Evrope, koji počinju ove sedmice. Armenski premijer Nikol Pashinyan i predsjednik Evropskog savjeta Antonio Costa biće domaćini za okupljanje više od 40 lidera i zvaničnika, uglavnom iz zemalja Evropske unije, na samitu Evropske političke zajednice (EPC) 4. maja. Dan kasnije, čelnici EU održaće samit između Unije i Armenije, zemlje bez izlaza na more sa nešto manje od tri miliona stanovnika, koja se još oporavlja od višedecenijskog sukoba sa susjednim Azerbejdžanom. EPC je labava politička platforma koja okuplja sve evropske države, izuzev Bjelorusije, Rusije i Vatikana. Sastaje se na nivou lidera dva puta godišnje od 2022. godine, kada je format osmislio francuski predsjednik Emmanuel Macron, ubrzo nakon ruske potpune invazije na Ukrajinu. Macron je u Jerevan stigao 3. maja. Uz očekivano prisustvo generalnog sekretara NATO-a Marka Ruttea, kao i predsjednika svih glavnih institucija EU, Jerevan će ugostiti više političkih zvaničnika najvišeg ranga nego ikada ranije u istoriji ove male južnokavkaske republike. Britanski premijer traži podršku za zajam UkrajiniVelike najave rijetke su na samitima Evropske političke zajednice (EPC), ali se očekuje da će britanski premijer Keir Starmer saopštiti da London želi da sarađuje s Evropskom unijom kako bi podržao Ukrajinu u obezbjeđivanju sredstava za ključnu vojnu opremu. Britanska vlada je 3. maja saopštila da će zemlja započeti razgovore o saradnji s EU na zajmu vrijednom 106 milijardi dolara za Kijev, dok London nastoji da produbi veze s Unijom – koju je napustio 2020. godine – u trenutku neizvjesnosti oko posvećenosti SAD tom pitanju. U međuvremenu, veliki dio fokusa samita biće usmjeren na domaćina, Armeniju, dajući premijeru Pashinyanu priliku da bude u centru pažnje svega mjesec dana prije parlamentarnih izbora – na kojima važi za favorita. Skup EPC-a i samit EU–Armenija koji slijedi vjerovatno će Pashinyanu pružiti priliku da dodatno učvrsti svoj imidž međunarodnog državnika. Kako je jedan visoki zvaničnik EU rekao uoči sastanka: "Ovo je prvi put da se EPC sastaje na Južnom Kavkazu. A činjenica da se Evropa okuplja u Armeniji snažna je ilustracija geopolitičkog puta te zemlje." Brisel je i dalje daleko od toga da ponudi Armeniji jasan put ka članstvu u EU, ali je odluka da se samit održi u toj zemlji barem simboličan gest koji vlasti u Jerevanu veoma cijene. Ipak, nije sve idealno. Na nezadovoljstvo EU strane, izgleda da nakon samita EPC-a i EU–Armenija neće biti pitanja novinara – već samo zvanična saopštenja. Zvaničnici EU, koji su za Radio Slobodna Evropa govorili pod uslovom anonimnosti, rekli su da je to učinjeno na insistiranje zemlje domaćina i da je vjerovatno pokušaj Jerevana da obezbijedi što strožu kontrolu nad tokom događaja. Dolazak ZelenskogUz pojačane mjere bezbjednosti, ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskyy doputovao je u armensku prijestonicu Jerevan kasno 3. maja, uoči samita Evropske političke zajednice (EPC). U poruci objavljenoj na Telegramu, Zelenskyy je naveo da će mu ciljevi biti približavanje "dostojanstvenom" okončanju rata s Rusijom, unapređenje paketa podrške Ukrajini u vrijednosti od 106 milijardi dolara, kao i "jačanje ukrajinske protivvazdušne odbrane i energetske podrške Ukrajini te saradnje s partnerima u oblasti energetike". Pojavljivanje Zelenskog vjerovatno neće biti dobro primljeno u Moskvi. Armenija je dugo bila saveznik Rusije, koju je Jerevan smatrao zaštitnikom od neprijateljskih susjeda, a Rusija i dalje ima vojnu bazu u zemlji. Međutim, premijer Pashinyan, otkako je u maju 2018. preuzeo vlast u Armeniji, nastoji da oprezno približi zemlju Zapadu. Nije odmah bilo jasno da li će samitu prisustvovati turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i azerbejdžanski predsjednik Ilham Aliyev. Obje zemlje imaju istorijske i aktuelne političke nesuglasice s domaćinom, iako su strane posljednjih godina pokušavale da unaprijede odnose. Zvaničnici navode da je najvjerovatniji scenario da će se azerbejdžanski predsjednik Ilham Aliyev obratiti ostalim liderima putem video-linka, dok bi Ankara mogla poslati ministra vanjskih poslova Hakana Fidana – što predstavlja niži nivo predstavljanja u odnosu na predsjednički, čemu se Jerevan protivi. Međutim, jedno novo ime je sigurno – kanadski premijer Mark Carney, čime će po prvi put jedan lider koji ne dolazi iz Evrope prisustvovati sastanku Evropske političke zajednice (EPC), nakon što su ga kao gosta pozvali Pashinyan i Costa. Moguće je, međutim, da će Kanada postati stalni učesnik EPC-a. Jedan evropski diplomata uporedio je to s godišnjim učešćem Australije na evropskom takmičenju "Evrovizija", nakon njenog prvobitnog nastupa kao posebnog gosta 2015. godine. Drugi visoki zvaničnik EU izjavio je da je "Kanada u velikoj mjeri istomišljenik Evrope kada je riječ o geopolitici i bezbjednosti, da dijeli ista načela, vjeru u međunarodni poredak zasnovan na pravilima, utemeljen na međunarodnom pravu, kao i iste ciljeve – odbranu tog poretka kroz multilateralizam, sa Ujedinjenim nacijama u njegovom središtu".

Lideri iz čitave EU i drugih zemalja sastali su se 4. maja u glavnom gradu Armenije, Jerevanu, na osmom samitu Evropske političke zajednice.

Tri osobe su preminule, a tri su oboljele nakon što je kruzer sa sjedištem u Holandiji pogođen sumnjivim izbijanjem hantavirusa. Kruzer je krenuo iz Argentine prije otprilike tri sedmice sa oko 150 putnika i zaustavio se na Antarktiku i drugim lokacijama na putu do Zelenortskih Ostrva. Svjetska zdravstvena organizacija kaže da je rizik koji hantavirus predstavlja za širu javnost i dalje nizak. "Nema potrebe za panikom ili ograničenjima putovanja", rekao je regionalni direktor WHO za Evropu, dr. Hans Henri P. Kluge. Šire ga glodavciHantavirus prvenstveno šire glodavci, ali se u rijetkim slučajevima može prenijeti i među ljudima rekli su iz Svjetske zdravstvene organizacije. Ljudi se najčešće zaraze kada virus iz izmeta, pljuvačke i urina glodavaca postane prisutan u zraku, na primjer kada se čiste prostori u kojima su se gnijezdili pacovi i miševi, pojašnjava Reuters. Prema pisanjima medicinskog časopisa The Lancet, naziv potiče od područja rijeke Hantan u Južnoj Koreji, gdje je virus identificiran 1970-ih godina. Može biti smrtonosanHantavirus je porodica virusa koja uzrokuje dvije bolesti, od kojih jedna prvenstveno pogađa pluća, a druga napada bubrege. Prva privlači najviše pažnje jer ima visoku stopu smrtnosti od oko 40 posto. Plućni sindrom, respiratorna bolest, najčešće se javlja u Sjevernoj i Južnoj Americi. Kako navode iz kanadske vlade, svake godine se širom svijeta bilježi oko 200 slučajeva hantavirusne plućne bolesti. Prošle godine je koncertna pijanistica Betsy Arakawa, supruga glumca Genea Hackmana, preminula je od hantavirusnog plućnog sindroma u Novom Meksiku. SimptomiHantavirus obično počinje simptomima sličnim gripi, kao što su umor i povišena temperatura, jednu do osam sedmica nakon izlaganja kažu iz američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC). Četiri do deset dana kasnije pojavljuju se kašalj, otežano disanje i tečnost u plućima. Dijagnoza u prvih 72 sata od infekcije je teška, navodi CDC, pa se simptomi lako mogu zamijeniti s gripom. LiječenjeNe postoji specifična terapija za infekciju hantavirusom, pa se liječenje fokusira na potporne mjere, uključujući odmor i unos tečnosti. Pacijentima može biti potrebna podrška disanju, poput respiratora. PrevencijaStručnjaci kažu da se izloženost hantavirusu može smanjiti odvraćanjem i uklanjanjem glodavaca iz prostora u kojima borave ljudi. Izbjegavajte usisavanje ili metenje osušenog izmeta, jer to može raspršiti virus u zraku.

Dok se tenzije širom istočne Evrope i Persijskog zaliva paralelno odvijaju, učvršćuje se novo mišljenje – naime, da ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku više nisu izolovani događaji, već dva fronta u jednoj, evoluirajućoj globalnoj borbi. Kontakt na visokom nivou prethodne nedelje između Vladimira Putina i visokih iranskih zvaničnika naglasio je delikatno pozicioniranje Kremlja, čak i dok novi izveštaji ukazuju na rusku podršku iranskim kapacitetima za gađanje lokacija širom Bliskog istoka. Godinama je Moskva negovala reputaciju fleksibilnog posrednika na Bliskom istoku – koji istovremeno može da održava odnose s Iranom, Izraelom i arapskim zalivskim državama. U Vašingtonu dotle predsednik Donald Tramp (Trump) redefiniše prioritete američke spoljne politike, dok su prestonice zalivskih zemalja sve opreznije zbog iranske eskalacije, što sve više nameće pitanja da li je "strateška dvosmislenost" Moskve održiva – ili joj se obija o glavu. RSE je razgovarao sa Markom Kacom (Katz), profesorom emeritusom na Univerzitetu Džordž Mejson i višim saradnikom Atlantskog saveta, o tome kako Moskva hoda po sve užoj žici – putu koji bi mogao da preoblikuje njen uticaj kako u Teheranu tako i daleko šire. RSE: Rusija kaže da vojno nije u Iranu. Da li je to uzdržavanje stvarno ili treba bolje shvatiti kao stratešku dvosmislenost? Mark Kac: Pa, mislim da je to više strateška dvosmislenost. Bilo je mnogo izveštaja i zvaničnici američke vlade su naznačili da Rusi pomažu Irancima u gađanju, u smislu iranskih napada dronovima i raketama širom regiona, uključujući i američke baze, a čak ima i naznaka da obezbeđuju i neko oružje, iako tačno koje, nije jasno. Dakle, čini se da Rusija očigledno ne šalje kopnene snage, ne šalje glavne sisteme naoružanja. Ali mislim da njeni postupci jasno pokazuju da ona definitivno podržava iransku vladu. RSE: Ove nedelje je održan sastanak između Vladimira Putina i visokih iranskih zvaničnika. Kome je to bilo potrebnije – Teheranu ili Moskvi? I da li je Iran dobio nešto opipljivo ili uglavnom retoričku podršku maskiranu kao partnerstvo? Kac: To je dobro pitanje. Čini mi se da je u ovom trenutku Iranu definitivno više potrebna Rusija. Oni su ti koji su bili pod izraelskim napadom i uprkos činjenici da su preživeli, očigledno je da su SAD i Izrael naneli ogromnu štetu. Mislim da Iranci žele što više pomoći koju mogu da dobiju od Rusa. Rusi jasno – Putin je govorio lepe stvari, bio je pun podrška – ali svakako u javno nije bilo nikakvih naznaka bilo kakve konkretne podrške. To ne znači da je nije bilo, ali to nije nešto čime se Rusi hvale ili što objavljuju. Čini mi se da postoji granica onoga što žele javno da priznaju da rade i to pokazuje stepen do kog žele da to drže ograničenim. Jedan od razloga je taj što Putin zaista ne želi da pokvari svoje odnose s Trampom. Trampovo smanjenje američke vojne pomoći Ukrajini za 99 odsto donelo je pravu korist Putinu, i ako je Tramp ljut zbog ruske pomoći Iranu, mogao bi da je obnovi. To nije u Putinovom interesu. Takođe mislim da Putin ima snažan interes da održi dobre odnose s arapskim zemljama Zaliva. Trgovina, posebno preko Ujedinjenih Arapskih Emirata, bila je veoma korisna Rusiji u zaobilaženju zapadnih sankcija. A Iranci su posebno gađali UAE. Još jedan faktor je to što su se razne države Bliskog istoka okrenule Ukrajini za pomoć u vezi s protivvazdušnom odbranom protiv Irana. To uopšte nije u Putinovom interesu. To je loša stvar za Putina. RSE: Iran je tražio sisteme protivvazdušne odbrane S-400 kako bi se popunili nedostaci otkriveni nedavnim američkim i izraelskim napadima. Da li je Putin praktično rekao ne – i ako to učini, da li bi to signaliziralo ograničenja uloge Rusije kao garanta bezbednosti Irana? Kac: Moj utisak je da nije rekao ne. Samo nije baš rekao da – što je sasvim druga stvar. I mislim da delom razlog što su oni (S-400) Putinu potrebni za sopstvene potrebe. Drugim rečima, on zapravo ne može da odvoji S-400. Takođe mislim da bi slanje S-400 zaista bilo crvena zastava posebno za arapske zalivske države. Dakle, mogao bi to da učini u nekom trenutku, ali ne čini se da žuri da obezbedi ovaj sistem Irancima, a to mora da je veoma razočaravajuće za Teheran. RSE: Da li Moskva praktično deluje kao "mozak" Iranu za gađanje, dok uskraćuje "mišiće"? Kac: Pa, znate, nije jasno kakvu ulogu tačno igraju u odlukama za gađanja. Drugim rečima, da li oni zapravo daju preporuke ili samo pružaju informacije koje Iranci zatim mogu slobodno da koriste? Nije baš jasno. Ono što oni izgleda žele jeste da pomognu Irancima, ali da zadrže određeni stepen da uverljivo mogu da poriču. Drugim rečima, da Trampova administracija ne može da izađe i kaže: "Rusija pomaže u ubijanju američkih trupa u ovom regionu". Oni ne žele da budu toliko povezani s tom operacijom da ih SAD krive. Čak i u meri u kojoj se to prepoznaje, administracija možda u ovom trenutku ne želi da tako označi Putina. Ali ako Putin učini više, onda možda neće moći da izbegne da ga identifikuju kao da je zaista svrstan uz Irance protiv SAD. RSE: Ako Iran bude pod stalnim pritiskom naprednih zapadnih sistema, da li će to primorati Moskvu da povuče potez – ili će otkriti granice onoga što je spremna ili sposobna da uradi? Kac: Moglo bi biti malo i jedno i drugo, u smislu da kada se dese napadi – američki i izraelski napadi – Rusija se neće direktno uključiti u takve sukobe. Mislim da Rusi žele da obezbede Irancima dovoljno za preživljavanje. Takođe mislim da je možda u Putinovom razmišljanju to jednostavno stepen osvete. Drugim rečima, američka pomoć Ukrajini pomogla je Ukrajini da lansira rakete na mete unutar Rusije. Dakle, Rusija radi isto. Mislim da je čak i bila Putinova izjava u smislu da će Rusija prestati da pruža pomoć na ovaj način Iranu ako SAD prestanu da je pružaju Ukrajini, što sugeriše da je on pruža. Ali s takvim izjavama, Iranci mora da nisu nimalo srećni. Oni uvek brinu da će ih Putin izdati ako može da postigne dogovor sa SAD – da je Iran jednostavno karta za Putina. RSE: Posmatrano šire, šta je krajni cilj Rusije u Iranu – osiguravanje opstanka režima ili pozicioniranje da kontroliše širu geopolitičku šahovsku tablu? Kac: Pa, opstanak režima, svakako. Drugim rečima, nije to kao u Siriji, gde Asadov režim pada, a Rusija se brzo okreće ka dobrim odnosima s novim režimom. Sada, ako bi iranski režim pao, siguran sam da bi Putin vrlo brzo pokušao da uspostavi dobre odnose s novim režimom u Teheranu, ali ne želi da se ta mogućnost pojavi. Pored toga, mislim da bi želeli da vide smanjenje uticaja SAD svuda. Podele između Amerike i Evrope – bilo oko Ukrajine ili oko Irana – korisne su s Putinove tačke gledanja. Na kraju krajeva, ono što bi želeli da vide jeste da arapske zalivske države odluče da se zaista ne mogu osloniti na SAD i da bi im Rusija možda nekako trebala da pomogne u obuzdavanju Irana. Da li je to realno, drugo je pitanje. RSE: Da li Putin, možda nenamerno, jača Kijev približavanjem zalivskih država Ukrajini? Kac: Pa, da, ne mislim da je on to očekivao – da će Ukrajina dati ovu ponudu i da će je zalivske arapske države prihvatiti. I izgleda je to bilo prilično efikasno. To je nešto što oni ne žele. Ako neprijateljstva ponovo krenu – ako SAD i Izrael napadnu Iran, a Iran odgovori napadom na arapske zalivske države – mislim da ćemo videti više ukrajinske pomoći. Ne mislim da Putin to želi. Dakle, mislim da bi zaista voleo da vidi ovaj sukob, ako ne rešen, barem da ostane u pat poziciji i da ponovo ne postane aktivan sukob. RSE: Da li je ovo prvi put da se Rusiji strategija na Bliskom istoku negativno odražava na njen rat u Ukrajini? Kac: To je veoma dobro pitanje, jer je Putin dosad bio veoma uspešan u istovremenoj podršci suprotstavljenim stranama – sarađujući s Irancima, ali i s onima u regionu koji se plaše Iranaca. Ali sada vidimo da je Rusiji teže da održi tu ravnotežu. Mnogo je učinio da pomogne Irancima da napadnu arapske zalivske države i one to neće zaboraviti. Možda će i dalje pokušavati da održe neke odnose s Rusijom u nadi da će obuzdati Iran, ali ako to ne uspe, onda će početi da izvlače zaključke. Istovremeno, pokušavaju da igraju na obe strane – više sarađujući s Ukrajinom bez prekidanja veza s Rusijom. Ta vrsta balansiranja je tipična za Bliski istok, ali Rusiji je sve teže da održi svoju verziju toga. RSE: Na kraju, da li Putin na kraju vidi Iran kao partnera koga treba štititi – ili kao adut za potkusurivanje u potencijalnim pregovorima sa Zapadom? Kac: To je pitanje koje sada postavljaju u Teheranu. Zato što mislim da je iskustvo sa Sirijom pokazalo da ako režim padne, Putin će veoma brzo uspostaviti veze s novim režimom. Sada, da li bi mogla postojati neka vrsta velikog dogovora između Trampa i Putina koji bi uključivao Iran? To je moguće, ali zašto se onda još nije dogodilo? Imali su mnogo prilika. Mislim da sama činjenica da se to pitanje postavlja – od strane mnogih u Teheranu – pokazuje da se na Putina ne može osloniti kao na najpouzdanijeg saveznika. To je sigurno.

Evropska unija priprema nove sankcija protiv osoba i entiteta u Rusiji i područjima Ukrajine pod ruskom okupacijom, koje smatra odgovornim za deportaciju i takozvane "napore za prevaspitavanje" ukrajinske dece ilegalno odvedene iz zemlje. U predlogu sankcija u koji RSE imao uvid, EU naziva postupke Moskve "teškim kršenjem međunarodnog prava i kršenjem osnovnih prava deteta s ciljem brisanja ukrajinskog identiteta i potkopavanja očuvanja njegovih budućih generacija". EU je za poslednje tri godine stavila na crnu listu nekoliko organizacija i ljudi umešanih u te deportacije, a 6. maja ambasadori EU bi trebalo da odobre dodatne sankcije za više od deset novih imena. Jedan od predloženih entiteta za sankcije je Dečji centar Smena, koji je povezan s ruskim Ministarstvom prosvete. Prema tekstu, centar "smešta ukrajinske maloletnike prisilno premeštene s okupiranih teritorija" i tamo su "podvrgnuti ideološkoj indoktrinaciji, 'rusifikaciji' i militarizovanom obrazovanju". Još jedan entitet je vojni kamp Avangard, za koji EU navodi da šalje decu na "političku indoktrinaciju i aktivnosti u skladu s militarizovanim i kadetskim obrazovnim okvirima, kao što su vojna obuka i disciplina". Još dve organizacije, sa sedištem na ukrajinskom poluostrvu Krim pod ruskom okupacijom, takođe se pominju kao centri za "prevaspitavanje, ideološku indoktrinaciju i militarizaciju dece". Ruski zvaničnici negiraju ilegalno odvođenje ukrajinske dece iz njihove zemlje, umesto toga prikazujući svoje aktivnosti kao humanitarni gest – smeštaj, prehranjivanje ili zaštitu maloletnika od rata – ili kao nužnost zbog raspada službi u ukrajinskim regionima usled sukoba, koji je sada u petoj godini. Većina sankcionisanih su ženeDosta neobično za sankcije EU, žene su većina u ovoj grupi za koje se predlaže zamrzavanje imovine i zabrana izdavanja viza su žene. Neke od njih su rukovoditeljke raznih kampova i obrazovnih institucija u kojima su smeštena ukrajinska deca, kao što je Lilja Švecova, koja je zadužena za kamp Crveni karanfil, koji, prema Briselu, nudi program koji "uključuje aktivnosti obrazovanja i obuke koje promovišu proruske narative, patriotske poruke i elemente vojno-patriotske obuke". Druga, Natalija Ševčuk, opisana je kao rukovoditeljka nekoliko "vojno-patriotskih klubova" na ukrajinskoj teritoriji pod ruskom kontrolom s ciljem promovisanja "narativa koji prikazuju Rusku Federaciju kao 'mirovnog' i humanitarnog aktera, dok istovremeno šire prorusku ideologiju i potkopavaju ukrajinski nacionalni identitet među maloletnicima na okupiranoj teritoriji". Nekoliko drugih onih koji su na meti mera, kao što su dečji ombudsmani i poverenici za prava dece, takođe su zaduženi za preseljenje mladih Ukrajinaca u ruske porodice, dok se na crnim listama nalaze i oni koji su uključeni u paravojnu obuku maloletnika ili omogućavanje sastanaka s ruskim vojnim osobljem, što su inicijative koje Kremlj često podržava pod sloganom "Dijalozi s herojima". Nove sankcije bi trebalo da budu uvedene pred sastanak ministara spoljnih poslova Kanade, Ukrajine i EU, zajedno sa visokim zvaničnicima iz skoro 50 zemalja, u Briselu 11. maja, kako bi se razgovaralo o načinima za povratak ukrajinske dece. Sastanak organizuje Međunarodna koalicija za povratak ukrajinske dece, koju su pokrenule Kanada i Ukrajina pre dve godine i sada obuhvata 47 članica, uključujući većinu evropskih zemalja, Australiju, Japan i SAD. Dosad su koalicija i njeni članovi obezbedili povratak u Ukrajinu oko 1.600 dece, dok koalicija procenjuje da ih su "hiljade" još u Rusiji ili na teritorijama pod ruskom kontrolom. Prema pozivu za sastanak, u koji je imao uvid RSE, fokus skupa biće na razvoju nekoliko političkih sredstava kako bi se osiguralo da se deca mogu vratiti u Ukrajinu. Navedeni sredstva uključuju poboljšane sisteme za praćenje i verifikaciju, aktere za podršku kao što su ukrajinske i međunarodne nevladine organizacije uključene u različite napore za povratak, povećano finansiranje mehanizama zaštite posle povratka i intenziviranje rada na sankcionisanju ljudi umešanih u deportacije.