Dok se brutalno suzbijanje masovnih protesta u Iranu produbljuje i vesti o hiljadama ubijenih demonstranata stižu do sveta, globalna zajednica čeka da vidi kako će Sjedinjene Američke Države reagovati. Predsednik SAD Donald Tramp (Trump) je putem društvenih mreža izdao više ultimatuma liderima Islamske Republike da poštuju živote i zahteve demonstranata, a 13. januara je napisao da je "pomoć je na putu". Tokom Trampovog prvog predsedničkog mandata, između 2019. i 2020. godine, kada je kampanja pritiska SAD na Islamsku Republike bila na vrhuncu, Ričard Goldberg (Richard) je bio direktor Kancelarije za suprotstavljanje iranskom oružju za masovno uništenje pri Savetu za nacionalnu bezbednost Bele kuće. Hana Kavijani s Radija Farda na (Iranski servis RSE) razgovarala je 13. januara s Goldbergom, sada višim savetnikom u Fondaciji za odbranu demokratija, o tome šta bi mogao biti sledeći Trampov potez. RSE: Američki predsednik Tramp je rekao da je pomoći na putu. I sada se postavlja pitanje šta je ta pomoć i šta bi mogla da podrazumeva? Ričard Goldberg: Predsednik je veoma ozbiljan u sprovođenju svojih crvenih linija. Bio je veoma jasan da ovakva vrsta masovnog ubijanja koje vidimo na ulicama neće biti tolerisana, da će kao odgovor preduzeti snažnu akciju protiv režima. On jasno vidi ono što svi vidimo, a to je da je režim zaista na ivici. Ovo je potencijalni istorijski trenutak. Ovo nije 2009. Ovo nije 2019. i, i ovo nije 2022. Ovo je nešto čega se režim očigledno potpuno plaši. Oni vide da se ovo ne zaustavlja. Ljudi i dalje izlaze na ulice uprkos masovnim ubistvima koje je počinio režim. Ovo je organsko. Ljudima je dosta. To je rasprostranjeno širom zemlje. Dodajte ekonomsku situaciju, nedostatak bilo kakvih kontinuiranih spoljnih pretnji svetu zbog nuklearnog programa i, kako bismo rekli na engleskom: "Ajatolahu (vrhovnom vođi Aliju Hamneiju) sada je sve jasno (The writing is on the wall for the ayatollah at this point)". Predsednik mora da bude veoma oprezan kako koristi svoje opcije. On želi da osnaži i podrži ljude na terenu, želi da maksimalno onesposobi aparat režima kako bi osnažio ljude i podržao ih, i želi da osigura da ne povredi civile u tom procesu. RSE: Pa, koje su te opcije? Goldberg: Rekao bih da su već počele. Gledate kako se odvija odluka koja je već doneta. Počelo je u ekonomskoj i diplomatskoj sferi juče s objavom carina. Sprema se da se uskoro krene u novim pravcima s njegovom javnom izjavom u kojoj poziva ljude da izađu na ulice, preuzmu institucije i da je pomoć na putu. Ne verujem, poznajući predsednika, da bi dao takve izjave i doveo ljude u opasnost bez smelog plana koji dolazi. I mogu da zamislim da će to biti mešavina sajber i vojnih akcija. Moglo bi biti tajnih aktivnosti koje ne razumemo ili o kojima ne znamo. I opet, ideja će biti da se poremeti i degradira režim. RSE: Da li bi te tajne akcije mogle da uključuju, na primer, ciljanje vrhovnog vođe? Goldberg: Ništa nije isključeno. RSE: Ono što znamo od Trampa je da on nije za duge ratove. Šta mislite da je ovde opcija za njega? Goldberg: Imamo mnogo opcija. Naša vazdušna moć je superiorna. U Iranu ni danas ne postoji protivvazdušna odbrana koja može bilo šta da uradi protiv američkog vazduhoplovstva ili mornaričke avijacije. Imamo kapacitete zemlja-zemlja, udarne kapacitete; imamo bombardere dugog dometa, kao što mislim da je ajatolah video prošlog juna, koji su stelt. I on neće znati da su stvari otišle dok ne budu raznete. Neće znati da je neko na putu dok bomba ne eksplodira. RSE: Neki analitičari upozoravaju protiv takvog poteza jer kažu da, ako se time ne bi potpuno eliminisala mogućnost Irana za odmazdu, onda bi američka sredstva u regionu bila meta odmazde. Goldberg: Ako bi vrhovni vođa preživeo prvu rundu, neće preživeti odmazdu posle toga, ako je to slučaj. Možda je već doneo odluku da potone s brodom i zato briše crvenu liniju predsednika Trampa. Ali predsednik, mislim, to prepoznaje i vidi trenutak i priliku i gura napred. (Tramp) će, siguran sam, biti podjednako pažljiv i oprezan da izbegne povređivanje civila, nanese maksimalnu štetu režimu, potpuno podrži narod u pokušaju da preuzme ključne oblasti režima, kritične oblasti komande i kontrole, kontrolu informacija, vladine zgrade i slično. Postoji niz opcija koje ima pred sobom kako da to najefikasnije uradi. Na kraju, ovo je nešto za šta su ljudi oduvek znali da će morati da urade sami, uz našu podršku, uz podršku drugih. Ali na kraju, ovo je nešto zbog čega Iranci izlaze na ulice – da povrate svoju zemlju. RSE: Koji bi bio preferirani scenario Bele kuće za dan posle (bilo kakve akcije protiv Irana)? Goldberg: (Tramp) je uvek govorio da je to nešto što iranski narod treba da odluči i da preuzme na sebe. Očigledno je da iranski narod želi budućnost vlade koja predstavlja njegove interese, koja osigurava da njegova ekonomija cveta, da nema sankcija iz sveta, da ne pomaže terorizam, da ne šalje njegov novac u strane ratove, da ne zlostavlja ljude svakodnevno, da ne ubija i ne pogubljuje ljude širom zemlje, da se zaista može vratiti pravom životu, da žene mogu imati svoj izbor kako da se oblače i da budu slobodne. To je Iran kakav mislim da predsednik želi da vidi. On pokušava da osnaži iranski narod, koji radi nešto što se nikada ranije nije dogodilo od 1979. godine. Oni su na ulicama, oni umiru, ali ostaju na ulicama. RSE: Pošto imamo iskustvo Venecuele od pre samo nekoliko nedelja, neki pitaju šta ako se dogodi sličan scenario? Gde su oni koji su bili bliski Maduru, koji su u osnovi bili Madurovi ljudi, i dalje na vlasti u Karakasu. Goldberg: Teško je zamisliti da bi najtvrđe, najodanije pristalice Islamske Republike sklopili bilo kakve dogovore sa SAD. Islamska Republika Iran nije ni na koji način ista kao režim u Venecueli. S ideološkog, s verskog stanovišta, nisu isti. Njihova zajednička stvar je da mrze Ameriku, sarađuju i finansiraju drogu i terorizam. Ali ti režimi su veoma, veoma različiti i imaju različitu istoriju, kulturu, religiju itd. Teško je zamisliti ključne članove Hamnijevog užeg kruga koji odlučuju da predaju Islamsku Republiku Sjedinjenim Američkim Državama i američkim kompanijama i pređu na slobodne i poštene izbore. Ali takođe ne znamo šta bi se desilo ako biste jednostavno uklonili vrhovnog vođu i narod bi mogao da preuzme kontrolu nad vladinim institucijama, a ljudi unutra bi bili spremni da prebegnu i okrenu se protiv postojećeg režima. Mogli biste imati pravu tranziciju. RSE: Pomenuli ste ljude koji preuzimaju institucije, a to je pomenuo i Tramp. Kako će tačno ljudi to učiniti ako su nenaoružani (i umiru na ulicama)? Kako će obični Iranci ostvariti tako nešto? Goldberg: Koliko shvatam, u nekim manjim gradovima se to donekle dogodilo. U velikim gradovima je režim na ulice izneo maksimalno nasilje iz straha da će se ono što vidi u manjim gradovima ponoviti u većim gradovima, uključujući Teheran. Tu, po mom mišljenju, dolazite do toga da se broj žrtava penje na hiljade, s direktnom paljbom mitraljeza na ulicama. Ali ako SAD intervenišu na načine koji osnažuju i omogućavaju ljudima da preuzmu objekte i institucije, to bi bio veliki način na koji predsednik SAD može pomoći onima na terenu. Ovaj intervju je skraćen i priređen zbog jasnoće.

Godinama Evropska unija nije uspela da postigne jednoglasnost svojih 27 zemalja članica da stavi iranski Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC) na svoju listu terorističkih organizacija. Međutim, smrtonosna represija Teherana nad antivladinim demonstrantima u protekle dve nedelje možda je konačno to promenila. Evropska unija sada razmatra dodatno zamrzavanje imovine i zabrane izdavanja viza pojedincima odgovornim za obračun s demonstrantima u Iranu i mere bi potencijalno mogle biti spremne do sastanka ministara spoljnih poslova bloka u Briselu 29. januara. Ne očekuju se sektorske sankcije, ali se govori da bi odluka o dodavanju Revolucionarne garde na listu terorističkih organizacija – što znači da bi određeni zvaničnici IRGC-a mogli biti uhapšeni ako kroče u članicu EU – uglavnom bila simbolična. "Vreme je za delovanje: EU bi trebalo da uvrsti IRGC na listu terorističkih organizacija i da uvede ciljane sankcije za one koji krše ljudskih prava i koji omogućavaju represiju zatvaranjem komunikacionih kanala", naveo je holandski ministar spoljnih poslova Dejvid fan Vel (David van Weel) u saopštenju 12. januara. Rojters (Reuters) je izvestio da je oko 2.000 Iranaca ubijeno u protestima koji su izbili krajem prošlog meseca na teheranskim pijacama usled porasta inflacije i pada vrednosti valute. Nemiri su se od tada proširili u antivladin pokret širom zemlje. Anuar El Anuni (Anouar El Anouni), portparol EU za spoljne poslove, rekao je novinarima 12. januara da se diskusija među državama članicama "odvija po poverljivim pravilima u skladu s utvrđenom procedurom". Koje sankcije EU trenutno ima protiv Irana?Sadašnje sankcije EU protiv Irana mogu se grubo podeliti u tri kategorije – i one su već na različite načine usmerene protiv Revolucionarne garde. Najstarije iz 2011. odnose se na kršenje ljudskih prava i obuhvataju oko 230 sankcionisanih pojedinaca, uključujući članove IRGC-a i oko 40 entiteta kao što su ogranci te organizacije, kao i državni mediji Pres TV i takozvanu moralnu policija zemlje. Pored zamrzavanja imovine i zabrane izdavanja viza, postoji i opšta zabrana prodaje robe dvostruke namene ili pružanja raznih finansijskih usluga Teheranu. Ovaj režim sankcija, koji će biti obnovljen u aprilu, verovatno će Brisel ponovo koristiti u narednim nedeljama. Zatim, postoji i druga vrsta sankcija u vezi s iranskim izvozom dronova u Rusiju koji su korišćeni u invaziji Moskve na Ukrajinu. One su usmerene na oko 20 ljudi i 20 organizacija, uključujući transportne kompanije, iranske avio-kompanije, pomorski ogranak IRGC-a i druge vojne jedinice povezane s tom organizacijom. Treće i poslednje sankcije su takođe najznačajnije jer se odnose na iranski nuklearni program. One su ponovo uvedene u septembru 2025. godine takozvanim "snapback" mehanizmom, pošto se smatra da je Iran prekršio nuklearni sporazum (poznat kao Zajednički plan akcije, JCPOA) koji je međunarodna zajednica postigla s Teheranom 2015. kako bi ograničila njegov nuklearni program. Te mere su uglavnom sektorske i usmerene su na naftni i gasni sektor zemlje i njen bankarski sistem. Zbog toga je ostalo malo sektora koje Brisel može pogoditi budućim sankcijama. A vraćanje sankcija iz prošle godine pogađa mnogo preduzeća povezanih s IRGC-om. Dakle, iako IRGC u celini još nije pod sankcijama EU, razni njegovi ogranci i članovi jesu. Dodavanje IRGC-a na listu EU terorističkih organizacija bi stoga uglavnom bilo simbolično. Trenutno se na toj listi nalaze 22 organizacije, uključujući Direkciju za unutrašnju bezbednost iranskog Ministarstva za obaveštajne poslove i bezbednost, još jednu organizaciju povezanu s IRGC-om. Iako su mnoge članice EU za uvrštavanje IRGC-a na listu terorističkih grupa, do danas nije postignut konsenzus. Kada se o ovom pitanju ranije raspravljalo, tadašnji šef spoljne politike EU Žozep Borel (JOsep Borell) je napomenuo da članicama EU treba prethodna sudska presuda, u bilo kojoj članici EU, da bi se organizacija klasifikovala kao takva. Od tada je sud u Diseldorfu 2023. povezao napad na sinagogu s IRGC-om, iako se u Briselu još vodi debata o tome da li je to dovoljan pravni osnov. Ipak, to nije jedina potencijalna prepreka. Postoje i političke. Zvaničnici EU s kojima je razgovarao RSE pod uslovom da ne budu imenovani kažu da postoji i oklevanje da se na listu stavi organizacija koja je zvanično državni entitet, iz straha da bi to moglo da našteti diplomatskim odnosima. I dok je JCPOA zasad mrtav, još postoji nada da bi mogao biti oživljen u nekom obliku. Za to bi bili potrebni kontakti, uključujući i sa IRGC-om. Konačno, postoje i velika iranska dijaspora širom Evrope s porodicama koje su još u Iranu i koje članice EU ne žele da ugroze u slučaju da dođe do odmazde Teherana. To je takođe razlog zašto mnoge članice EU oklevaju da smanje broj iranskih diplomata u ambasadama širom Unije. Dok je većina članica EU to učinila na koordinisan način u vezi s ruskim zvaničnicima pre nekoliko godina, trenutno nema odluke da se isto učini s Iranom. U pismu od 12. januara poslanicima Evropskog parlamenta, u koji je RSE imao uvid, predsednica doma Roberta Mecola (Metsola), međutim, najavila je odluku da se "svim diplomatama, osoblju diplomatskih misija, vladinim zvaničnicima i predstavnicima Islamske Republike Iran zabrani ulazak u bilo koje prostorije Evropskog parlamenta". "Narod Irana može da nastavi da se oslanja na ovaj Parlament za podršku, solidarnost i akciju“, dodala je ona.

Evropska unija(EU) ovog mjeseca namjerava sprovesti plan o obustavi vizne liberalizacije za sve nosioce diplomatskih i službenih pasoša Gruzije, nakon što je saopštila da je Tbilisi "prekršio brojne obaveze preuzete tokom dijaloga o viznoj liberalizaciji". Evropska komisija je nagovijestila da je potez neizbježan kada je 19. decembra objavila godišnji izvještaj o tome kako se zemlje koje uživaju viznu liberalizaciju s blokom ponašaju u nizu pitanja. Procjena Gruzije bila je oštra, a Brisel je kritikovao kontroverzne zakone Tbilisija o "transparentnosti stranog uticaja" i "porodičnim vrijednostima i zaštiti maloljetnika", uz napomenu da "u većini oblasti nisu prijavljene korektivne mjere, a u nekoliko drugih situacija se dodatno pogoršala". Iako Brisel obustavlja dio bezviznog režima zbog nazadovanja demokratije, u izvještaju su istaknuti i drugi problemi, uključujući nedostatak usklađenosti s viznom politikom EU za državljane nekih trećih zemalja. Izvještaj posebno naglašava rast ruske dijaspore u zemlji Južnog Kavkaza, navodeći da je 160.000 ruskih državljana emigriralo tamo od početka ruske invazije na Ukrajinu prije skoro četiri godine. "Rastuća zabrinutost postoji da rusko prisustvo u Gruziji može biti iskorišteno za operacije stranog uticaja. Druga oblast zabrinutosti je potencijalna zloupotreba gruzijskog državljanstva, posebno kada ga ruski državljani dobiju putem pojednostavljenih procedura naturalizacije", navodi se u tekstu, dodajući: "Takvi slučajevi povećavaju rizike ilegalne migracije i šire sigurnosne implikacije za EU." Među pritužbama su i slučajevi kada gruzijski državljani "ostaju ilegalno u EU kako bi pristupili medicinskoj njezi ili podnijeli zahtjev za azil iz medicinskih razloga", kao i nedostatak napretka u borbi protiv korupcije, poput potrebe za posebnom kancelarijom za povrat imovine ili nedavnog slabljenja antikorupcijskog biroa. Drugim riječima, postoji dosta razloga da Evropska komisija iskoristi mehanizam suspenzije. A s novim evropskim zakonodavstvom koje stupa na snagu krajem 2025. i olakšava pokretanje tog mehanizma, izvršni organ EU ne gubi vrijeme. Jedna od promjena je da komisija teoretski može sama odlučiti o suspenziji bezviznog režima za određene pasoše. Ipak, konsultovaće se s 27 država članica EU i održati glasanje. Proces je poznat kao "provedbena odluka", što znači da Evropska komisija počinje predstavljanjem pravnog akta. Prema izvorima RSE, dokument može biti spreman već u sedmici koja je počela 12. januara. Zatim počinje tzv. "komitologija" u EU. To znači da će se sastati specifični "komitološki odbor" na još nepoznat datum. Sve države članice EU su tu zastupljene, a Evropska komisija tada traži formalno mišljenje o aktu. To mišljenje obično ima oblik glasanja koje nije pravno obavezujuće, ali se uglavnom poštuje. Ako kvalifikovana većina od 27 država (55 posto zemalja koje predstavljaju 65 posto ukupne populacije EU) glasa za predloženi akt, on se usvaja. Među diplomatama EU s kojima je RSE razgovarao, vjeruje se da takva većina postoji. Da bi se spriječilo stupanje akta na snagu, kvalifikovana većina mora glasati protiv, dok komisija mora izraditi revidirani akt ako ne postoji većina ni za ni protiv. Vremenski okvir još nije poznat, ali glasanje će vjerovatno biti u januaru. Međutim, 23. januara održava se radna grupa za vize u vijeću, gdje sjede stručnjaci za unutrašnje poslove svih država članica. Očekuje se da će tada dobiti informaciju od Evropske komisije o daljim koracima. Iako je suspenzija vizne liberalizacije vrlo rijetka, Evropska komisija je primijenila blažu verziju, ciljajući samo diplomatske i službene pasoše, a ne cijelu gruzijsku populaciju. Brisel je nagovijestio da bi to mogao biti sljedeći korak ako se situacija ne popravi, ali malo država članica EU zasad pokazuje spremnost za potpunu suspenziju. To također znači da je potez uglavnom simboličan jer svi diplomati i birokrati imaju i obične pasoše s kojima mogu putovati. Na mnogo načina, ovaj potez je način da se pooštri odluka EU donesena početkom 2025. kada je blok odlučio suspendovati dijelove sporazuma o olakšavanju viza s Gruzijom, što je značilo da su gruzijski diplomati morali aplicirati za vize za putovanje u države članice EU koje su odlučile provesti tu odluku. Do sada je to učinilo 19 od 27 država. S predstojećom suspenzijom vizne liberalizacije za diplomate i druge zvaničnike, svih 27 zemalja će morati provesti odluku. Priredila Elvisa Tatlić

Američka vojna akcija protiv Irana izgleda da se vratila na političku agendu u Vašingtonu u jeku sve smrtonosnijeg obračuna vlasti s demonstrantima u gradovima i mestima širom zemlje. Nepotvrđeni izveštaji kažu da je više od 500 ljudi ubijeno – neke organizacije za ljudska prava navode da je broj žrtava možda nekoliko puta veći – u suzbijanju ustanka, jednog od najvećih izazova klerikalnoj vlasti od Islamske revolucije 1979. godine. Demonstracije su izazvane velikom inflacijom i obrušavanjem vrednosti valute, ali su u međuvremenu prerasle u širi protest protiv vlasti. I Vašington i Teheran su naznačili da su otvoreni za razgovore. Ipak, predsednik SAD Donald Tramp (Trump) je rekao da bi akcije u svakom slučaju mogle biti preduzete s obzirom na izveštaje o brutalnim postupcima protiv demonstranata. "Možda ćemo se sastati s njima. Sastanak se organizuje, ali ćemo možda morati da delujemo zbog onoga što se dešava pre sastanka", rekao je Tramp novinarima u predsedničkom avionu 11. januara. Iranski ministar spoljnih poslova Abas Arakči rekao je 12. januara da "Islamska Republika Iran ne traži rat, ali je potpuno spremna za rat". Dakle, koje opcije Vašington ima ako diplomatija ne uspe? Ograničeni udariS pozitivne strane, ograničeni udari na simbolične ciljeve podrazumevali bi manji rizik za američke oružane snage i da civili budu pogođeni. Takođe bi lakše bili izvedeni u okviru američkih vojnih kapaciteta u regionu i šire – i zamislivo je budu izvedeni bez uključivanja američkih saveznika u Zalivu. "To je najbezbednija opcija. Nema istu verovatnoću neželjenih posledica kao… kada pokušate da uništite ključnu vojnu infrastrukturu", rekla je za RSE 12. januara Marina Miron, gostujuća istraživačica na Odeljenju za ratne studije Kings koledža u Londonu. Neki analitičari su rekli da ta opcija ima više nedostataka, prvenstveno omogućavajući režimu da ojača patriotsku podršku i skrene pažnju s nezadovoljstava koje podstiču demonstracije širom zemlje, dok istovremeno nanosi malo značajne štete. To bi takođe moglo da signalizira demonstrantima da Vašington ne dolazi u pomoć dok ih iranske bezbednosne snage ubijaju i hapse. Primer takve mete bio bi objekat kao što je kasarna koja pripada policiji, paravojnim formacijama Basidž ili Korpusu islamske revolucionarne garde (IRGC). Ustrajnija kampanjaFokusiranija kampanja napada na IRGC mogla bi imati veći uticaj, posebno ako bi bila šira i uključila udare na iranske raketne objekte, komandu i kontrolu i druge bezbednosne snage. Jedan od problema je što američke pomorske snage u regionu trenutno nisu u dovoljnom broju i kapacitetu. Najbliži nosač aviona, USS "Abraham Linkoln", trenutno se nalazi u Južnom kineskom moru, gde izvodi vežbe s bojevom municijom. To je nekoliko dana plovidbe od Persijskog zaliva. Američke snage imaju vojne baze u regionu, u zemljama kao što su Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati i Katar. Međutim, te zemlje su navodno zamolile Vašington da ne preduzima vojnu akciju. Mnogi bi mogli biti na oprezu zbog iranskog kontranapada. Tokom 12-dnevnog rata u junu, kada su Izrael i SAD napale nuklearni program Teherana, iranski raketni napad na vazduhoplovnu bazu u Kataru izazvao je nervozu. Taj napad je bio uglavnom simboličan, ali je Iran zapretio odmazdom na novi američki napad i ovog puta bi mogao biti značajniji. Izvoz fosilnih goriva američkih saveznika u Zalivu, koji prolazi kroz Ormuski moreuz, mogao bi biti poremećen. Izrael bi takođe mogao biti napadnut, što bi otvorilo mogućnost šireg regionalnog sukoba. "Trenutna situacija za Islamsku Republiku je egzistencijalna. To je bitka... koja direktno cilja u samu prirodu i suštinu režima", rekao je za Radio Farda (Iranski servis RSE) Ali Mamuri, istraživač na Univerzitetu Dikin u Australiji. "Ako bude napadnuta, gotovo sigurno će uzvratiti svim svojim raspoloživim kapacitetima". Specijalne snage, atentatPosle svrgnutog venecuelanskog lidera Nikolasa Madura (Nicolas), da li je iranski vrhovni vođa Ali Hamnei sledeći na listi za hapšenje koje bi izvele američke specijalne snage? Slična operacija deluje malo verovatno. Američke snage su oko Venecuele bile u mnogo većem broju, a, kako su izvestili mediji, pomagali su im i obaveštajni izvori unutar režima. Drugi scenario bi mogao biti atentat, obezglavljivanje režima i pokretanje borbe za vlast unutar Irana. To bi takođe u velikoj meri zavisilo od kvaliteta obaveštajnih podataka. Analitičarka Miron s Kings koledža reklao je da bi "najlogičnija opcija" bila "kombinovanje obaveštajnih napora na terenu, moguće naoružavanje opozicije... pokušaj preuzimanja kontrole nad bar nekim velikim gradom, a zatim širenje odatle". Ključni nedostatak ovde bi bio što je ishod nepredvidiv i može dovesti do većeg haosa i krvoprolića. Međutim, novi režim, čak i onaj koji bi predvodio IRGC, možda bi bio spreman da sarađuje s Vašingtonom. "Mislim da je to verovatno", rekao je 6. januara za Radio Farda Majkl Rubin (Michael), bivši zvaničnik Pentagona koji je sad viši saradnik u American Enterprise Institute iz Vašingtona. Blokade, sajber napadi, zvučno oružjeTramp ima i druge opcije na stolu u Ovalnoj kancelariji. "Prilično je verovatno da se razmatraju i nevojne opcije. One bi mogle da uključuju potpunu ekonomsku blokadu Irana kako bi se sprečio njegov izvoz nafte u Kinu ili sajber napade koji bi poremetili sisteme komunikacije i odlučivanja iranskih bezbednosnih agencija", rekao je za Radio Farda Ali Vaez, direktor projekta za Iran u Međunarodnoj kriznoj grupi. Sajber napadi su se dešavali i ranije. Iranske benzinske pumpe su 2021. bile mete sajber napada, za koji je Iran okrivio SAD i Izrael bez pružanja dokaza. Slični napadi su se dešavali i posle. Iran je 2019. tvrdio da je razbio špijunski lanac Centralne obaveštajne agencije (CIA) posle sajber napada na sisteme naoružanja. Američki mediji su u to vreme izvestile da je to bio napad SAD, pozivajući se na neimenovane vladine zvaničnike. Takođe bi mogle postojati i manje konvencionalne opcije napada. Posle američke operacije u Venecueli, portparolka Bele kuće Karolajn Livit (Karoline Leavitt) podelila je izjavu koju je navodno dao čovek koji je preživeo napad zvučnim oružjem. "Bilo je to kao veoma intenzivan zvučni talas. Odjednom sam osetio kao da mi glava eksplodira iznutra. Svima je počela da curi krv iz nosa. Neki su povraćali krv. Pali smo na zemlju, nismo mogli da se pomerimo", citirana je njegova izjava. Međutim, taj izveštaj nije nezavisno niti zvanično potvrđen.

"Naravno da želim da sve ovo završi što prije, ali… čini mi se da će potrajati", rekao je za Radio Slobodna Evropa(RSE) prošlog maja ukrajinski vojnik koji je dao samo ime Petro, na položaju blizu fronta. "Neće biti prekida vatre… Sve ukazuje na to da će rat trajati", dodao je drugi vojnik iz njegove jedinice, Oleksandr. Rekao je i da Rusija, u najmanju ruku, izgleda odlučna da zauzme dio Donjecke oblasti koji je još pod kontrolom Kijeva. Osam mjeseci kasnije nema prekida vatre, a kamoli trajnog mira. Rusija, uprkos intenzivnim i krvavim borbama, nije uspjela zauzeti cijelu Donjecku oblast – jedan od svojih ključnih ciljeva – a analitičari kažu da je malo vjerovatno da će najveći sukob u Evropi od Drugog svjetskog rata završiti 2026. godine. "Nijedan uslov za konačno rješenje sukoba trenutno nije ispunjen", rekla je Ruth Deyermond, viša predavačica na Odsjeku za studije rata na King’s Collegeu u Londonu, za RSE. "Ni Ukrajina ni Rusija ne izgledaju u poziciji da postignu odlučujuću pobjedu na bojnom polju, a iako su obje pod značajnim pritiskom, nijedna se ne čini blizu kolapsa." Predsjednik Rusije Vladimir Putin pokrenuo je punu invaziju na Ukrajinu 24. februara 2022. godine, očekujući da će Ukrajina brzo biti pokorena. Skoro četiri godine kasnije, ruske snage drže manje ukrajinske teritorije nego u prvim sedmicama napada. Pješice, na motociklima, pa čak i na konjima kada blato zaustavi vozila, ruske trupe polako napreduju uz ogromne gubitke – ali Kijev i dalje kontroliše značajne dijelove Donjecke, Zaporoške i Hersonske oblasti, tri od pet ukrajinskih regija za koje Moskva neutemeljeno tvrdi da su sada ruske. Na obje strane zajedno, rat je ubio ili ranio više od 1,5 miliona boraca, prema procjenama zapadnih obavještajnih službi. Neprestani ruski zračni napadi širom Ukrajine ubili su ili ranili desetine hiljada civila i uništili energetsku infrastrukturu zemlje. Glavna prepreka miru u 2026. godini je Rusija, koja "izgleda da nema nikakav interes da okonča borbe, a kamoli rat", rekla je Deyermond. Predsjednik SAD-a Donald Trump započeo je svoj drugi mandat prošlog januara s ciljem da okončanje rata bude visoko na njegovoj agendi. Usred diplomatskih previranja proteklih mjeseci Ukrajina, njeni evropski saveznici i Sjedinjene Države približili su se dogovoru o nacrtu mirovnog plana. Oštra retorikaŠanse za uspjeh, međutim, stalno su bile zasjenjene pitanjem hoće li Rusija pristati na bilo kakve ustupke po ključnim pitanjima poput teritorije – posebno u Donbasu, ali i drugdje – te svog stava o sigurnosnim garancijama za Kijev, naročito kada je riječ o mogućnosti prisustva zapadnih vojnika na tlu Ukrajine. Neslaganja oko okupirane nuklearne elektrane Zaporožje predstavljaju još jednu tačku sporenja. Naredne sedmice mogle bi donijeti više jasnoće "kako se mirovni pregovori budu razvijali. Čini se da SAD, Ukrajina i Evropa mogu pronaći zajednički jezik, ali Rusija nije spremna na ustupke", rekao je Mark Cancian, vojni ekspert iz Centra za strateške i međunarodne studije u Washingtonu, za RSE. "Njihovi ciljevi su potpuno neprihvatljivi za bilo koju drugu stranu. Njihova tvrdoglavost proizlazi iz uvjerenja da pobjeđuju." Uprkos izvještajima o napretku u nedavnim razgovorima između Ukrajine i Zapada, Rusija je, u najmanju ruku, pokazala još odlučniji pristup. Naime, portparol Kremlja Dmitrij Peskov otvoreno je izjavio da će Moskva "pooštriti [svoju] pregovaračku poziciju" nakon što je Rusija optužila Ukrajinu za veliki napad dronovima na jednu od Putinovih rezidencija. Kijev je to negirao, a Trump – nakon što je u početku sugerirao da vjeruje Putinu, koji mu je to rekao telefonom – kasnije je ponovio zaključak CIA-e da ni ruski predsjednik ni njegova rezidencija nisu bili meta. Putin je na konferenciji za medije 19. decembra, u novogodišnjem obraćanju i na Božić po julijanskom kalendaru jasno stavio do znanja da je Rusija fokusirana na pobjedu, a ne na mir. U obraćanjima 31. decembra i 7. januara hvalio je ruske vojnike, rekavši da su na "svetoj misiji", uporedivši je s Isusovom. O miru nije bilo riječi. "Putinova osnovna pozicija ostaje nastavak rata, na temelju operacija na terenu i uputstava komandantima, koji ostaju posvećeni ofanzivnim operacijama protiv svih četiri ukrajinske oblasti [za koje Rusija tvrdi da su njene uz Krim] – Lugansk, Donjeck, Zaporožje, Herson – u 2026. godini", rekla je Dara Massicot, viša saradnica u Carnegie Endowment for International Peace i ekspert za rusku vojsku. "Putin i dalje polaže pravo na 'Donbas i Novorosiju'", dodala je, napominjući da koristi sporan termin koji podsjeća na dominaciju carske Rusije nad dijelovima istočne i južne Ukrajine. Naravno, Putin je poznat po oštroj retorici i nerijetko pribjegava javnom pokazivanju snage kako bi prikrio pragmatičniji ton svojih poteza. Uz rastuće unutrašnje i vanjske pritiske, "i Rusija i Ukrajina traže načine da okončaju rat pod uslovima koji su najbolji za njih, umjesto da ga razvlače još godinama", rekao je Oleg Ignatov, viši analitičar za Rusiju u Crisis Groupu, za RSE. Tačka preokreta"Ovo je glavna lekcija iz 2025. godine. Obje strane shvataju da predugo produžavanje punog rata nosi rizik destabilizacije i ometanja njihovog razvoja u godinama koje dolaze", rekao je. Ali za sada, dodao je, "obje strane vjeruju da nastavak rata može poboljšati njihove pregovaračke pozicije u 2026." Obje zemlje imaju slabosti, uključujući probleme povezane s ljudstvom – što je veliki problem za Ukrajinu – kao i snabdijevanje oružjem, ekonomska ograničenja i druge faktore. Kada će rat završiti, nije jasno, ali "ono što mogu reći jeste da će pritisak na rusku ratnu mašineriju u 2026. biti veći nego ikada u protekle četiri godine", rekao je Andras Toth-Czifra, saradnik američkog Instituta za istraživanje vanjske politike i ekspert za ruske regionalne i budžetske teme, za RSE. "Ali uprkos nedostatku ljudstva i finansijskim problemima, Ukrajina će vjerovatno nastaviti borbu dok zaista ne ostane bez oružja, vojnika ili oboje. Također ne treba očekivati da će Rusija propasti zbog rastućih ekonomskih troškova i gubitaka ljudstva", rekla je Olga Oliker, direktorica programa za Evropu i Centralnu Aziju u Crisis Groupu. "U suštini, iako je moguće da bilo koja strana dostigne tačku sloma ove godine, gdje se te tačke nalaze možda ćemo znati tek naknadno", rekla je Oliker za RSE. Dakle, puni rat bi se mogao "nastaviti u svoju petu godinu, s ograničenim teritorijalnim dobitcima, velikim brojem žrtava i stalnim raketnim i dronskim napadima širom Ukrajine i na ključne ciljeve u Rusiji", dodala je. Iako postoje alternative nastavku sveobuhvatnog sukoba, "rat u Ukrajini vjerovatno neće završiti održivim mirom u 2026. godini", rekla je Oliker. Jedna mogućnost, dodala je, jeste da "Trumpova administracija izvrši pritisak na Kijev da prihvati većinu, ako ne i sve, ruske uslove, što bi značilo efektivnu kapitulaciju." To bi vjerovatno dovelo do napete situacije, podstičući političku nestabilnost u Ukrajini i zabrinutost zbog ruskih namjera drugdje u Evropi, dok će "Moskva također biti nervozna, ali će nastojati učvrstiti dobitke", rekla je. "Ništa od toga neće izgledati kao mir i moglo bi izazvati još nasilniji sukob." Deyermond je također rekla da, iako je malo vjerovatno da će rat završiti 2026. godine, "može postati privremeno zamrznuti konflikt ako se dogovori prekid vatre". "Čak i ako se aktivna faza rata zaustavi, kao i kod drugih zamrznutih sukoba, ne može se riješiti pregovorima jer obje strane smatraju da su njihovi najosnovniji interesi ugroženi", rekla je. "Za Ukrajinu… ruska okupacija i imperijalistička želja da kontroliše Ukrajinu – da je prisili da se vrati u kolonijalni odnos koji briše ukrajinsku nezavisnost i nacionalni identitet – predstavljaju egzistencijalnu prijetnju", rekla je Deyermond. "S ruske strane, Putinovo predsjedništvo je sada toliko vezano za rat i za projekat potčinjavanja Ukrajine da se ne čini mogućim nikakvo povlačenje ili odustajanje od zahtjeva o budućem karakteru i pravcu Ukrajine sve dok Rusija ne dobije novog predsjednika." Međutim, dodala je: "Ne izgleda da postoji velika šansa za promjenu u Kremlju 2026. godine, pa očekujem da ćemo se krajem decembra 2026. pitati hoće li rat završiti 2027." Priredila Elvisa Tatlić

Iran je pogođen najvećim protestima protiv klerikalnog režima u posljednjih nekoliko godina, dok vlasti provode brutalne mjere kako bi ugušile rastuće nemire. Masovni protesti na ulicama i štrajkovi trgovaca u bazarima – ključnim trgovačkim centrima u Iranu – podsjećaju na događaje koji su prethodili Islamskoj revoluciji 1979. godine. Radio Farda (Iranski servis RSE) razgovarao je s Jackom Goldstoneom, profesorom javne politike na Univerzitetu George Mason i jednim od vodećih svjetskih stručnjaka za revolucije i društvene promjene, o tome da li trenutni događaji u Iranu mogu dovesti do kraja Islamske Republike. RSE: Neki posmatrači kažu da je Iran u predrevolucionarnom ili revolucionarnom stanju. Šta zapravo čini revoluciju? Jack Goldstone: Da bi revolucija počela, veliki broj ljudi mora osporiti autoritet režima i zahtijevati da se on okonča. To se već dogodilo. Dakle, nalazimo se na početku revolucionarnog trenutka. Ali mnogo puta smo to vidjeli u Iranu, i režim je bio brutalan koliko je potrebno da zaustavi proteste. Ovaj put čini se da je prijetnja režimu najveća jer su svi uključeni. Glavni grad, manji gradovi, stariji, mladi, trgovci u bazaru zatvaraju svoje radnje. Po mom mišljenju, ovo su najrasprostranjeniji protesti, i geografski i po različitim grupama, koje sam vidio od masovnih protesta nakon spornih predsjedničkih izbora 2009. godine. RSE: Spomenuli ste da je potreban "veliki broj" ljudi koji osporavaju autoritet klerikalnog režima da bi se to nazvalo revolucijom. Koliki procenat stanovništva mora biti na ulicama da bi se to smatralo revolucijom? Goldstone: Ne postoji [tačan] broj. Možete imati revoluciju i s jednim trgom punim ljudi, recimo 100.000 ljudi, ako to uplaši vladara i on pobjegne – kao što se desilo u Ukrajini. Dakle, nema određenog broja. Ono što je važno za uspjeh ili neuspjeh revolucije jeste odlučnost Islamske revolucionarne garde, Basija [paravojne snage] i svih drugih snaga koje [vrhovni vođa] ajatolah Ali Hamenei može mobilizirati. RSE: Samo zato što je ovo, kako kažete, "početak revolucionarnog trenutka", ne znači da će uspjeti, zar ne? Goldstone: Da, revolucija je proces. Može početi, može stati, može propasti, može uspjeti. Može čak uspjeti pa biti poništena. RSE: U slučaju Irana, koji faktori bi mogli dovesti do revolucije? Goldstone: [Hamenei] je cijeli život proveo braneći revoluciju. Smatra da je njegova sveta dužnost zaštititi revoluciju. Dakle, učinit će sve što je potrebno. Pitanje je: hoće li različite grupe kojima naredi da pucaju na demonstrante sada slijediti te naredbe? U prošlosti su to uvijek činile, ali obično protiv određenih grupa – bilo studenata, ili samo ljudi u glavnom gradu, ili u određenim provincijama, ili samo žena. Sada se čini da su uključeni gotovo svi. To otežava Basiju, pa čak i Revolucionarnoj gardi, da pucaju na demonstrante jer sve više osjećaju da demonstranti predstavljaju sve, a ne samo jednu određenu [društvenu grupu]. RSE: Kako na sve to utiče ekonomska kriza u Iranu, međunarodni pritisak i 12-dnevni rat s Izraelom prošle godine? Goldstone: Mislim da sada, nakon toliko godina ekonomskih neuspjeha, potpunog kolapsa valute i nesposobnosti da zaštiti Iran od stranih napada, režim je izgubio kredibilitet i legitimitet kod većine stanovništva. Jednostavno nije ispunio ono zbog čega je revolucionarni režim došao na vlast. Ne čini Iran sigurnim; ne čini Iran stabilnim. Ne osigurava ljudima egzistenciju. Dakle, mislim da postoji opšte nestrpljenje, bijes i odbacivanje koje je sada dostiglo viši nivo nakon izraelskih napada i masovnog pada valute nego što smo vidjeli ranije. Niko ne zna da li je Revolucionarna garda izgubila vjeru u režim. Ako jeste, onda bi mogli tražiti od Hameneija i klerika da se povuku dok oni pokušavaju formirati novu vladu. RSE: Da li protestima treba vođa da bi se to nazvalo revolucijom? Goldstone: U ovom trenutku, sljedeći korak je da protesti nastave rasti i da ljudi vide može li režim okupiti dovoljno represivnih snaga da ih obuzda. Trenutno to niko ne zna. Situacija je vrlo slična Egiptu u januaru 2010. kada su se ljudi okupili na Trgu Tahrir. Niko zapravo nije znao hoće li vojska podržati narod ili režim. To smo saznali tek nakon što se sve počelo odvijati. Dakle, mislim da je isto sada [u Iranu]. Postoji ogromna nada za promjene. Ali dok ne saznamo hoće li Revolucionarna garda nastaviti podržavati režim svom snagom ili ne, ne znamo šta će se dalje desiti. RSE: Hoće li politika Sjedinjenih Država ili drugih zemalja igrati ulogu u tome šta će se dogoditi u Iranu? Goldstone: Mislim da ne može igrati značajnu ulogu. U ovom trenutku, sve je između naroda Irana, rukovodstva i vojske. Amerika će posmatrati; Evropa će posmatrati. Reći će da podržavaju promjene. Ali sada će se u narednih 48 do 96 sati dogoditi stvari koje će pokazati hoće li vojska ostati ujedinjena u odbrani klerikalnog režima ili će se početi dijeliti. Neki će se povući, neki će podržati promjene. Mislim da ćemo u naredna dva do tri dana saznati hoće li vojska djelovati jednako odlučno kao u prošlosti. Tokom protesta 2022. [Žena, život, sloboda], vojska je ubila stotine ljudi, uhapsila na hiljade. Sada bi morala učiniti isto, možda čak i više. Dakle, vidjet ćemo jesu li spremni na to ili ne. Što se tiče Hameneija, on krivi strani uticaj. Pokušava prikazati demonstrante kao neprijatelje nacije. Ali mislim da trenutno nema ništa što može reći da promijeni tok događaja. I ako se ne suoče s vrlo snažnim, represivnim odgovorom, mislim da će protesti nastaviti rasti. *Ovaj intervju je uređen radi dužine i jasnoće.Priredila Elvisa Tatlić

Više od mjesec dana nakon dva napada u kojima je ubijeno pet kineskih državljana koji su radili u rudniku zlata blizu zabačene granice Tadžikistana s Afganistanom, pitanja i dalje ostaju o tome šta je dovelo do ovih visokoprofilnih incidenata koji bi mogli promijeniti odnose obje zemlje s Kinom. Vlasti u Afganistanu i Tadžikistanu brzo su saopštile da je sigurnosna situacija duž njihove nestabilne granice pod kontrolom nakon događaja. Među njima je napad 26. novembra, pokrenut iz Afganistana, u kojem su ubijena tri kineska državljana, a napadači koristili dron opremljen vatrenim oružjem i granatama, te incident 30. novembra kada su ubijena dva kineska radnika na putu. U napadima je ranjeno još pet kineskih radnika. Odnosi s Kinom ključni su za obje zemlje. Usred teških sankcija i međunarodne izolacije, talibani traže kineske investicije otkako su preuzeli vlast 2021. godine, dok je Kina najveći trgovinski partner, strani investitor i kreditor Tadžikistana, pri čemu Peking posjeduje više od polovine vanjskog duga Dušanbea. Nakon napada, kineski ambasadori u Dušanbeu i Kabulu izvršili su pritisak na tadžikistanske i talibanske vlasti da osiguraju sigurnost i spriječe poremećaje u bilateralnim odnosima. Rastuća nestabilnost duž zajedničke granice mogla bi ugroziti odnose s Pekingom i učiniti kineske firme manje spremnim da posluju i investiraju u obje zemlje, što neki stručnjaci smatraju mogućim motivom iza napada. "Ovi incidenti izazvat će zabrinutost u Kini oko sposobnosti talibana i Tadžikistana da održavaju kontrolu u zemlji i osiguraju sigurnost stranih investitora", rekao je Edward Lemon, stručnjak za Centralnu Aziju na Texas A&M Univerzitetu za RSE. "Kina je zabrinuta za sigurnost svojih građana. Iako postoje koristi od rudarenja u ovom nestabilnom području, rizici su također veliki." Nijedna grupa još nije preuzela odgovornost za napade, a motivi su nejasni. Nakon prvog napada u jugozapadnom okrugu Shamsiddin Shohin u Tadžikistanu, tadžikistanske vlasti okrivile su krijumčare droge i kriminalne grupe. Talibani su od tada javno tvrdili da su dvije osobe uhapšene pod sumnjom da su umiješane u napade. "Za sada nije jasno iz koje su zemlje. Informacije su još nepotpune", rekao je visoki talibanski zvaničnik za Radio Azadi, servis RSE-a za Afganistan, pod uslovom anonimnosti zbog istrage u toku. "Vjerujemo da određene grupe koje žele narušiti odnose Afganistana s drugim zemljama mogu stajati iza ovakvih incidenata." Kinesko rudarenje zlata i tenzije duž afganistansko-tadžikistanske graniceRast kineskog rudarenja zlata duž rijeke Panj, koja označava granicu između dvije zemlje, dodatno pojačava nestabilnost u regionu. Područje koje se proteže duž obje obale rijeke u Afganistanu i Tadžikistanu poznata je ruta za krijumčarenje droge, gdje tadžikistanske sigurnosne snage godinama provode operacije, ali nisu uspjele potpuno kontrolisati područje niti osigurati granicu zbog nedostatka puteva i teškog geografskog položaja. Sukobi duž nestabilne granice također nisu rijetkost, pri čemu talibanski borci i tadžikistanski graničari ponekad razmjenjuju vatru usred trajnih tenzija između Dušanbea i talibana od preuzimanja Kabula 2021. godine. Dva odvojena tadžikistanska granična zvaničnika u provinciji Khatlon, koja obuhvata okrug gdje su napadnuti kineski radnici, rekli su za RSE-ov tadžikistanski servis da su najmanje tri granična incidenta ove godine proizašla iz sporova oko preusmjeravanja vode iz rijeke Panj zbog rudarenja zlata s obje strane granice. Zvaničnici su rekli da je sedmicu prije prvih napada na kineske radnike došlo do verbalnog spora između zaposlenih u kompanijama za eksploataciju zlata s obje strane rijeke. "[Afganistanska strana] je htjela preusmjeriti tok rijeke Panj na svoju stranu, jer je zemljište na kojem kopaju zlato bilo poplavljeno, ali tadžikistanska strana je rekla da to ne mogu učiniti jer bi njihovo zemljište za rudarenje na obali bilo poplavljeno", rekao je jedan od zvaničnika, koji je tražio anonimnost kako bi izbjegao odmazdu zbog razgovora s medijima. Shohin SM, rudarska kompanija u kojoj su radili ubijeni kineski radnici, zajednička je tadžikistansko-kineska firma osnovana 2020. godine i aktivna na obalama rijeke Panj od 2023. Da li su rudarske operacije dio motiva iza napada, nije jasno, ali jedan kineski državljanin je također ubijen, a pet drugih ranjeno na istom području u novembru 2024. Šta je izazvalo napade?Usred ove neizvjesnosti, pažnja je usmjerena na to kako talibani i Dušanbe namjeravaju spriječiti slične napade. Nakon napada, ministri vanjskih poslova Tadžikistana i talibanske vlade razgovarali su telefonom, što je znak otopljavanja diplomatskih odnosa. Nekoliko dana ranije, kineske ambasade u Dušanbeu i Kabulu pozvale su svoje državljane da odmah napuste pogranične regije. U izvještaju s poziva 2. decembra, oba ministra osudila su ubistva kineskih državljana i obećala jačanje sigurnosti na granici. Zabihullah Amiri, portparol talibanskog guvernera u Badahšanu, afganistanskoj provinciji koja graniči s područjem napada, rekao je za Radio Azadi – ne spominjući direktno nedavne incidente – da se prave planovi za formiranje velike vojne jedinice namijenjene isključivo rudarskim područjima. "Postoji određeni nered oko rudnika. Naoružane grupe koje djeluju izvan kontrole vlade ozbiljno se miješaju u rudarske operacije, što može izazvati sukobe", rekao je Amiri. "Zbog toga je vlada odlučila stvoriti organizovanu snagu, vjerovatno uključujući one koji već čuvaju rudnike i zapošljavajući nezaposlenu omladinu." Dodao je da će nove jedinice pomoći u sprječavanju sukoba duž granice, gdje "neodgovorne naoružane grupe" mogu izazvati nestabilnost. Na zajedničkim pograničnim područjima djeluju i narkokarteli i ekstremističke grupe. Ko je mogao izvesti napade na kineske radnike?Govoreći na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a 10. decembra, Fu Cong, kineski ambasador pri UN-u, pozvao je talibane da istraže ubistva kineskih državljana blizu tadžikistansko-afganistanske granice i da pojačaju sigurnost granice s Tadžikistanom. Fu je posebno ukazao na militantne i terorističke grupe poput Islamske države (IS), Tehrik-e-Taliban Pakistan (TTP) i Istočnoturkestanskog islamskog pokreta (ETIM), ujgurske militantne grupe čija veličina i uticaj ostaju predmet rasprave među stručnjacima. Lucas Webber, viši analitičar u organizaciji Tech Against Terrorism, rekao je za RSE da počinioci napada još nisu poznati, ali da je nejasno da li se uklapa narativ o krijumčarima koji spominju vlasti. "Krijumčari imaju dovoljno motiva da mrze tadžikistanske granične snage i možda posjeduju ili mogu nabaviti male dronove, ali njihov poslovni model zavisi od prikrivenosti i niske vidljivosti, a ne od napada visokog profila koji izazivaju sigurnosne akcije i međunarodnu pažnju", rekao je on. "Ako bi osveta tadžikistanskim snagama bila glavni cilj, logičnije mete bi bile granični punktovi ili patrole, a ne strani radnici u stalnom kampu", dodao je Webber. Webber smatra da napadi preko granice na Kineze u Tadžikistanu pokazuju koliko je "pretrpan i nejasan militantni i kriminalni ekosistem na sjeveru Afganistana". Prema izvještaju Analitičkog i nadzornog tima Vijeća sigurnosti UN-a iz 2024. godine, nekoliko džihadističkih grupa ostaje aktivno u Afganistanu pod talibanskom vlašću, uključujući Islamsku državu – Provinciju Horasan (IS-K), Al-Kaidu, Turkistansku islamsku partiju (TIP) i Džemat Ansarullah. Webber vjeruje da IS-K nije vjerovatan počinilac jer ta grupa obično preuzima odgovornost za napade, ali u ovom slučaju se nije oglasila, iako bi napadi na kineske radnike bili "idealni za njihovu propagandu". Također smatra da TIP nije vjerovatan akter. TIP je ekstremistička grupa koju Peking krivi za nemire u Xinjiangu i koju još uvijek naziva ETIM, imenom starije militantne grupe za koju mnogi stručnjaci vjeruju da više ne postoji i čiji je uticaj Kina preuveličala iz političkih razloga. Članovi TIP-a jesu u Afganistanu, ali Webber kaže da je grupa "formalno pod pritiskom talibana", jer su talibani obećali Kini i susjednim državama da neće dozvoliti TIP-u da pokreće napade izvan Afganistana. Jamaat Ansarullah, tadžikistanska džihadistička grupa sa sjedištem u Afganistanu, "izuzetno dobro odgovara i geografskim i političkim okolnostima napada", rekao je Webber. "Napad na kineske radnike u Tadžikistanu mogao bi istovremeno osramotiti tadžikistansku vladu, zakomplikovati približavanje talibana i Tadžikistana te poljuljati kinesko povjerenje u oba partnera, a da grupa pritom ne mora otvoreno preuzeti odgovornost", dodao je. Još jedna vjerovatna mogućnost, kaže Webber, jeste da su napade izveli lokalni talibanski odredi ili mješovite grupe talibana i stranih boraca, bez odobrenja talibanskog rukovodstva. Webber ističe da nedostatak jasne preuzete odgovornosti otežava kako regionalne vlasti mogu reagovati na situaciju. "Strateški gledano, ova neizvjesnost komplikuje odgovor za Tadžikistan, Kinu i talibanske vlasti", rekao je. "Svaka preuranjena optužba nosi rizik političkih posljedica ili pogrešnih kontramjera, dok čekanje na više dokaza ili jasnu preuzetu odgovornost produžava neizvjesnost i ostavlja kineske državljane izložene daljim napadima." Priredila Elvisa Tatlić

Sporazum koji ograničava broj raspoređenih ruskih i američkih nuklearnih bojevih glava ističe 5. februara, čime prvi put u više od pola vijeka nuklearni programi Kremlja i Washingtona neće biti pod brojčanim ograničenjima. Moskva je "suspendovala" sporazum Novi START 2023. godine kao odgovor na američku vojnu podršku Ukrajini. Washington je uzvratio istom mjerom, praktično stavivši sporazum na čekanje, iako je on zvanično ostao na snazi. U septembru ruski predsjednik Vladimir Putin predložio je da se zadrže osnovni uslovi sporazuma – uključujući ograničenje na 1.550 spremnih nuklearnih bojevih glava po zemlji – još jednu godinu. Američki predsjednik Donald Trump reagovao je pozitivno na javni poziv Kremlja, rekavši novinarima da to "zvuči kao dobra ideja", ali nedavni pokušaji Moskve da formalizuje dogovor ostali su bez odgovora. Američki State Department odbio je komentarisati status nuklearnog pakta, uputivši upite RSE na Bijelu kuću. Pavel Podvig, viši istraživač u Institutu Ujedinjenih nacija za istraživanje razoružanja (UNIDIR), rekao je za RSE da nema naznaka da će doći do produženja osnovnih uslova sporazuma u posljednjem trenutku. Stručnjak za nuklearno oružje rekao je da vjeruje da je određeni stepen širenja najvjerovatnije neizbježan. "Mislim da će uslijediti povećanje broja raspoređenih bojevih glava od strane SAD-a", rekao je Podvig, dodajući da bi takvo povećanje, barem kratkoročno, moglo biti relativno jednostavno – jednostavnim dodavanjem dodatnih bojevih glava na postojeće sisteme, poput Minuteman III. Amerika trenutno raspolaže sa 400 interkontinentalnih balističkih raketa Minuteman III (ICBM), spremnih za lansiranje iz silosa širom sjevernih Velikih ravnica. Svaka raketa nosi jednu nuklearnu bojevu glavu, u skladu s ograničenjima sporazuma Novi START, ali je sposobna nositi tri. Svaka bojeva glava, smještena unutar konusnog "povratnog modula", može se odvojiti u završnoj fazi leta rakete kako bi pogodila različite ciljeve. Utrostručavanje broja bojevih glava spremnih za lansiranje u američkim raketama koje se lansiraju sa zemlje, stoga, bilo bi relativno jednostavno. "Pretpostavljam da bi to bilo urađeno prilično brzo", rekao je Podvig. Rusija također ima kapacitet da instalira dodatne bojeve glave na postojeće sisteme, čime bi povećala svoj arsenal spreman za napad za procijenjenih 60 posto ako se napuste ograničenja sporazuma Novi START. Jedan od razloga za oklijevanje SAD-a da ograniči svoj nuklearni arsenal jeste uspon treće nuklearne supersile, koja je jedva bila uzeta u obzir kada je Novi START potpisan 2010. godine. "Najveća razlika u nuklearnom pejzažu je pojava Kine kao izazova za SAD i Rusiju, koje su do sada bile dominantni čuvari svjetskih nuklearnih arsenala", rekao je William Moon, bivši viši menadžer programa za smanjenje prijetnji (Cooperative Threat Reduction), za RSE. Moon, koji ima iskustvo na terenu u inspekciji ruskih nuklearnih lokacija, dodao je: "Bez boljeg razumijevanja namjera Kine, i SAD i Rusija će oklijevati da ograniče nuklearne zalihe i planove modernizacije." Izvještaj Pentagona iz 2022. procjenjuje da će Kina "vjerovatno raspolagati zalihama od oko 1.500 bojevih glava" do 2035. godine. Podvig kaže da, s obzirom na to da će se SAD uskoro suočiti s dvije nuklearne sile,"Amerikanci sami sebi govore: 'Oh, pogledajte, Kina ima oko 300 silosa, pa će imati 300 raketa, a mi nemamo dovoljno bojevih glava da ih sve gađamo'. A plan je: Oh, rasporedićemo više bojevih glava i ciljaćemo sve te silose." Ipak, dodaje on, posljedica bi mogla uključivati poznatu utrku u naoružanju sličnu onoj iz Hladnog rata u kojoj Kina tada odlučuje: "Pa, možda nam treba više silosa." Mogućnost nove utrke u naoružanju koja bi mogla početi već sljedećeg mjeseca navela je zagovornike kontrole nuklearnog oružja da pozovu na obnovljene napore za ograničavanje vatrene moći koja može okončati civilizaciju. Daryl Kimball, izvršni direktor Udruženja za kontrolu naoružanja, rekao je za RSE: "Realnost je da više nuklearnog oružja neće nikoga učiniti sigurnijim. Sjedinjene Države već imaju masivnu, razornu i uglavnom nepovredivu nuklearnu silu koja je više nego dovoljna da odvrati nuklearni napad Kine, Rusije i bilo koje druge nuklearno naoružane države." Povećanje nuklearne vatrene moći Rusije i SAD-a, kaže on, "moglo bi dodatno destabilizovati međusobnu ravnotežu nuklearnog terora; opteretiti već skupi i zaostali američki program modernizacije nuklearnog naoružanja; i podstaći Kinu da ubrza svoje nuklearno jačanje". Na pragu ulaska u neistraženi teritorij nuklearne ere, Kimball kaže: "Ljudska civilizacija ostaje opasno vezana za postojanje nuklearnog oružja i rizične, međusobno povezane strategije nuklearnog odvraćanja nuklearno naoružanih država i njihovih saveznika." Priredila Elvisa Tatlić

Američka zapljena ruskog tankera u sjevernom Atlantiku dramatično podiže ulog u pomorskoj blokadi Venezuele koju sprovodi Washington, uništavajući očiglednu strategiju Kremlja da promijeni zastave brodova svoje "flote u sjeni" kako bi im ponudio zaštitu– i dodatno podstičući šire tenzije s Moskvom. Prema podacima kompanije Windward, koja se bavi pomorskom obavještajnom analizom, oko 21 brod bez zastave preuzeo je rusku zastavu otkako su Sjedinjene Države 10. decembra zaplijenile tanker iz flote u sjeni nazvan Skipper u Karibima. Nakon toga uslijedila je najava američkog predsjednika Donalda Trumpa o blokadi sankcionisanih tankera koji ulaze i izlaze iz Venezuele, što je dovelo do zapljene drugih brodova od strane SAD-a. Uobičajeno je da se brod pod zastavom može pretražiti samo uz dozvolu države koja je dodijelila zastavu, dok brod bez zastave nema takvu pravnu zaštitu. Ali, uprkos upozorenjima Moskve da se povuče, američki helikopteri Obalske straže spustili su se na Marinera, nedavno preimenovan iz Bella 1, i preuzeli kontrolu nad njim. Ruska zastava nije pomogla"Ova pojedinačna akcija prijeti da potkopa sigurnost i utočište koje bi registracija ili ponovna registracija u Rusiji inače mogla pružiti", rekao je John Burgess, viši saradnik Centra za međunarodno pravo i upravljanje na Univerzitetu Tufts, za RSE 7. januara. Marinera je preuzela rusku zastavu tek 30. decembra, nakon ranijeg pokušaja američkog ukrcavanja dok se približavala vodama Venezuele. Burgess je rekao da je to učinilo status broda "nejasnim", što znači da nova ruska zastava, koju je posada čak naslikala na trupu broda, nije pomogla. "To je bilo zakonito ukrcavanje, ali uz neka pitanja. Brodovi ne bi smjeli mijenjati zastave iz pogodnosti. Treba postojati suštinski razlog", rekao je on. Washington je zauzeo sličan stav. "Brod je proglašen bez zastave nakon što je istakao lažnu zastavu", rekla je sekretarka za medije Bijele kuće Karoline Leavitt novinarima, odbacujući proteste ruskih zakonodavaca da je zapljena "kršenje pomorskog prava" ili čak "piraterija". Procjene govore da flote u sjeni koje koriste Rusija, Iran i Venezuela kako bi izbjegle međunarodne sankcije broje oko 1.000 brodova. Njihov broj je porastao posljednjih godina dok ove tri zemlje nastoje održati prodaju nafte koja je vitalna za njihove državne budžete. Ti brodovi su često stari, u lošem stanju i bez osiguranja. Stotine njih su na crnoj listi Sjedinjenih Država, Evropske unije i drugih – što ozbiljno ograničava njihovu funkcionalnost, ali ih ne zaustavlja u potpunosti. "Šablon" za "nove zapljene"Analitičari pomorske industrije već su rekli da su akcije SAD-a protiv brodova bez zastave, kao i nedavni napadi ukrajinskih dronova na sankcionisane brodove u Crnom moru, označili novu eru oštrijih mjera protiv flote u sjeni. Zapljena broda Marinera podigla je ljestvicu još više "Američki regulatori prate situaciju. Vjerovatno slijede nove zapljene", rekla je Michelle Bockmann, viša analitičarka pomorske obavještajne službe u kompaniji Windward, tokom webinara 7. januara. Bockmann je dodala da je potez protiv Marinere ponudio "šablon" zemljama Baltičkog mora koje se bore s "prijetnjom koju tamna flota predstavlja za sigurnost plovidbe, pomorsku bezbjednost i životnu sredinu, posebno onima koje su lažno označene zastavama. SAD su pokazale da je moguće presresti, zaplijeniti i riješiti pitanje tankera". Značajno je i to da u slučaju Marinere Sjedinjene Države nisu djelovale same. Britansko Ministarstvo odbrane saopštilo je da su zračne snage te zemlje obezbijedile dodatni nadzor i dopunjavanje goriva u mornarici kao podršku američkoj operaciji. Diplomatske posljediceMinistar odbrane John Healey rekao je da su američkim snagama dozvolili korištenje baza u Velikoj Britaniji za misiju, dodajući da je ona opravdana prema međunarodnom pravu jer je Marinera bila dio "rusko-iranskog saveza za izbjegavanje sankcija koji podstiče terorizam, sukobe i patnju od Bliskog istoka do Ukrajine". Izjava ne samo da nudi drugačiji pravni argument, već skreće pažnju na složenu geopolitičku pozadinu zapljene broda. Washington je mjesecima pregovarao s Rusijom, Ukrajinom i evropskim zemljama o okončanju rata u Ukrajini. Najnoviji nacrti uključuju sigurnosne garancije za Kijev koje su već neprihvatljive za Moskvu. Ovi događaji predstavljaju dodatni udarac prestižu Moskve nakon američkog upada koji je završio hapšenjem ključnog saveznika Kremlja, sada svrgnutog lidera Venezuele Nicolasa Madura. Posljedice će se nastaviti. Nije odmah bilo jasno koliko je ruskih članova posade bilo na brodu Marinera. Rusko Ministarstvo vanjskih poslova zatražilo je od SAD-a da osigura "humano i pravilno postupanje s ruskim državljanima na brodu Marinera", pozivajući na poštivanje njihovih prava i interesa. Dodali su da SAD ne smiju ometati njihov što skoriji povratak u Rusiju. Washington je, međutim, nagovijestio mogućnost da će pomorci biti izvedeni pred sud u Sjedinjenim Državama – što je dodatni izvor tenzija u danima koji dolaze. Priredila Elvisa Tatlić

Brza akcija Sjedinjenih Američkih Država kojom je uhapšen predsjednik Venecuele NicolAs Maduro odjeknula je daleko izvan Latinske Amerike i otvorila pitanja za jednog od najbližih partnera Karakasa: Kinu. Operacija dolazi u trenutku kada se Peking suočava s paralelnim izazovima na drugim mjestima – širenjem protesta u Iranu, jednom od ključnih zemalja koje snabdijevaju Kinu energijom – i ima implikacije za Tajvan, samoupravnu demokratiju koju Peking smatra svojom i obećava da će je staviti pod kontrolu, po potrebi i silom. Da bi se razumjelo šta napad na Venecuelu otkriva o globalnoj poziciji Kine, Radio Slobodna Evropa(RSE) je razgovarao s Michaelom Sobolikom, višim saradnikom u washingtonskom Hudson institutu i bivšim savjetnikom američkog senatora Teda Cruza. Sobolik pomno prati strateško nadmetanje SAD-a i Kine i autor je knjige Countering China’s Great Game: A Strategy for American Dominance. Intervju ispod je skraćen i uređen radi jasnoće.RSE: Kina je bila glavni ekonomski i politički partner Maduru, investirala je više od 60 milijardi dolara u Venezuelu i potpisala sporazum o "partnerstvu za sve vremenske uslove" s Karakasom. Ali šta hapšenje Madura i ono što se sada dešava u Venecueli znači za Kinu u Latinskoj Americi i šta nam govori o načinu na koji Kina podržava svoje partnere? Sobolik: To ne znači mnogo, i mislim da je važno naglasiti tu realnost jer Venecuela nije prvi partner Narodne Republike Kine koji je upao u probleme i dobio gotovo nikakvu pomoć od Pekinga. U junu, tokom operacije "Ponoćni čekić", kada su Sjedinjene Države bombardovale iranska nuklearna postrojenja, Kina nije mogla učiniti ništa osim posmatrati i osuđivati napad. Proteklih šest mjeseci pokazalo je veliki problem Narodnooslobodilačke armije (PLA) – njenu nesposobnost da projicira moć na smislen način izvan svog neposrednog okruženja. Ne treba zanemariti ni činjenicu da se operacija hapšenja Madura dogodila svega nekoliko sati nakon što se kineska delegacija sastala s njim. [Napomena urednika: Qiu Xiaoqi, kineski specijalni predstavnik za latinoamerička pitanja, sastao se s Madurom u Karakasu dan prije američkog napada i navodno je još bio u Venecueli kada je Maduro uhapšen i odveden na suđenje u SAD-u.] To je ogromna sramota za Kinu. Na tom sastanku možemo samo zamisliti da su se pravili planovi za budućnost [i] možda davala neka obećanja. Sva obećanja koja je Kina dala Venecueli sada znače vrlo malo. To je također neugodno za [kineskog lidera] Xi Jinpinga jer je Venecuela bila jedno od njegovih najistaknutijih uporišta u zapadnoj hemisferi. Uklanjanje Madura ne briše sve kineske pozicije, ali uklanja jednu veliku. RSE: Spomenuli ste kineske probleme s projekcijom sile i nedostatak stvarnih opcija da podrži partnere pod pritiskom. Ali zar ipak nema vrijednosti u tome da Kina koristi retoričke alate koje ima i osuđuje SAD u međunarodnim institucijama kako bi okupila zemlje oko sebe? Sobolik: Priča je jeftina u međunarodnoj politici. Ako sve što imate jeste diplomatija koja nije potkrijepljena silom, onda imate samo riječi. Riječi nisu dovoljne da osigurate svoje interese, niti su dovoljne da vaša vojska bude uspješna. Mislim da Kina sada polaže nade u to da im diplomatija može pomoći tako što već pokušavaju prikazati SAD kao agresora i kršitelja međunarodnog prava. Pretpostavljam da se nadaju ne samo da će im ta strategija donijeti rezultate, nego i da će Amerika pretjerati i previše se raširiti. Primijetit ćete da [američki] predsjednik [Donald] Trump ponovo govori o Grenlandu i kako nam treba Grenland, te da ne isključuje upotrebu vojne sile. Ne očekujem rat između SAD-a i Danske oko Grenlanda. Međutim, činjenica da sila nije isključena daje Kini priliku da retorički kaže: pogledajte šta su SAD upravo uradile u Venecueli. Poslat će vojsku gdje god žele. Uradili su to s Iranom. Uradili su to s Venecuelom. Prijete da će to uraditi s NATO partnerom. Siguran sam da će Kina brzo pokušati to iskoristiti. I mislim da to također pokazuje koliko je važno kako SAD upravlja ovim trenutkom. RSE: Ako možemo malo promijeniti fokus, spomenuli ste Iran. To je još jedno mjesto gdje trenutno raste napetost. Imali smo napade ovog ljeta od strane SAD-a i Izraela, te sve veće proteste zbog ekonomske krize koji svakim danom jačaju. Šta bi Peking mogao učiniti da podrži Iran? Sobolik: Za Kinu je ovo drugačija priča. Iako Venecuela učestvuje u kineskom uvozu nafte, ona pokriva tek oko 7 posto kineskih potreba za naftom. Iran, s druge strane, ima ogroman značaj za Kinu kada je riječ o nafti. Dakle, Kina će morati istrpjeti određeni gubitak ugleda zbog Venecuele, ali Iran je druga priča. Oni se u velikoj mjeri oslanjaju na Teheran za naftu. Kineski interesi su u Iranu mnogo dublje i suštinski povezani nego u Venecueli. Naravno, Kinezi nisu mogli učiniti ništa da zaustave dolazak bombardera B2 s bunker-buster bombama u junu [2025], ali zanimljivo je pitanje: šta bi Kina bila spremna učiniti da osigura svoju energetsku sigurnost ako se politika u Iranu preko noći promijeni na način koji im ne ide u prilog? To je puno hipotetičkih scenarija i ne želim previše ulaziti u to, ali mislim da je važno naglasiti da Kina može sebi priuštiti da se osramoti u Venecueli i ima luksuz da uči iz svojih grešaka. Međutim, ako se stvari u Iranu brzo promijene i Kina bude zatečena, to bi mogao biti ogroman strateški problem za njih. Zato očekujem da će Kinezi jasno i agresivno komunicirati s administracijom Donalda Trumpa i da će poduzeti korake kako bi osigurali svoje energetske potrebe. RSE: Još jedna stvar koja povezuje veze Venecuele i Irana s Kinom, osim nafte, jeste da obje zemlje imaju kinesku vojnu opremu, prvenstveno sisteme protivzračne odbrane. Operacija SAD-a kojom je uhapšen Maduro skrenula je pažnju na sposobnost američke vojske da izbjegne kineske radarske sisteme koje Venecuela posjeduje, posebno JY‑27A mobilne radare za otkrivanje tehnologije niske vidljivosti, koji bi navodno trebali detektovati avione pete generacije poput američkih F‑22 i F‑35. Šta nam to govori o kineskoj vojnoj opremi? Sobolik: Venecuela ima nekoliko različitih kineskih radara za protivzračnu odbranu. Spomenuli ste JY‑27A, koji je starija generacija radara. Dakle, to nije najnovija i najbolja tehnologija. Ali važno je znati koliko su ti sistemi katastrofalno zakazali protiv Amerikanaca, jer ste imali kineske radare i ruske rakete zemlja-zrak spojene zajedno, što je trebalo zaštititi Venecuelu. Dakle, svaka druga zemlja na svijetu koja je kupac kineskih sistema protivzračne odbrane treba postaviti pitanje: koliko će moja odbrana zaista funkcionisati, ne samo protiv Amerikanaca, nego i protiv Izraelaca? Šta je s drugim zemljama koje su saveznici SAD-a i imaju svoje sigurnosne interese? Želim biti jasan: nije da je najnovija kineska tehnologija testirana i pokazala se lošom, ali sistemi koji bi trebali biti pouzdani pokazali su se ranjivim na protivmjere, ne samo od strane SAD-a, nego i od strane američkih saveznika. To je još jedna crna mrlja za Kinu i sramota za njihovu industriju izvoza oružja. To bi trebalo natjerati Xija da se zapita koje druge sposobnosti Amerikanci mogu neutralizirati ili sabotirati, što bi moglo smanjiti njegovo povjerenje u korištenje vojske za osiguranje svojih interesa. RSE: Od operacije u Venecueli, neki tvrde da to daje Kini nacrt kako da krene na Tajvan, dok drugi analitičari kažu da taj napad ruši međunarodne norme i stvara sfere uticaja koje bi mogle ohrabriti Kinu da napadne Tajvan. Tajvanska vlada, u međuvremenu, kaže da to odvraća Peking jer pokazuje američku vojnu moć i spremnost da je upotrijebi. Kako vidite da ovo utiče na kineske kalkulacije o Tajvanu? Sobolik: Ne mislim da ono što se dogodilo u Venecueli najavljuje novu eru sfera uticaja. Najveći pokazatelj koji ide protiv toga je činjenica da je predsjednik Trump najavio budžet za odbranu od 1,5 biliona dolara. To nije budžet optimiziran samo za zapadnu hemisferu. To je globalni budžet za globalnu vojsku s globalnim misijama. Mislim da je to vjerovatno loša vijest za Kinu. Koliko god oni žele da priča o Venecueli bude o tome kako SAD krše međunarodne norme i ponašaju se agresivno, prava priča je da je Amerika bila dovoljno jaka da osigura svoje interese, a Kina nije bila dovoljno jaka da to spriječi. Za Tajvan, mislim da su potpuno u pravu kada kažu da ovo jača našu sposobnost odvraćanja, iz istog razloga zbog kojeg naša podrška Ukrajini može ojačati odvraćanje u Indo-Pacifiku. Xi i Vladimir Putin su se kratko sastali u februaru 2022., neposredno prije nego što je Putin pokrenuo svoju "specijalnu vojnu operaciju". I svako ko kaže da Xi nije pratio reakciju Amerike i Evrope na Putinovu invaziju na Ukrajinu – vara sam sebe. Svako ko kaže da nisu gledali kada smo imali katastrofalno povlačenje iz Afganistana 2021. – također se vara. Svi pokušavaju procijeniti odlučnost i sposobnosti velikih sila, pa kada SAD izvedu rizičnu vojnu operaciju poput one u Venecueli bez gubitka ljudstva ili opreme, to pokazuje da kada SAD nešto kažu, oni to i provedu. To je suština odvraćanja. Odvraćanje je jasna, vjerodostojna prijetnja koja se komunicira i koja funkcioniše ako druga strana vjeruje da ćete je zaista sprovesti. Dakle, mislim da ovo čini Tajvan sigurnijim, jača odvraćanje. To je također razlog zašto je važno stajati uz Ukrajinu i osigurati da taj sukob ne završi u Putinovu korist – jer to zaista ima značaj za Tajvan. Mislim da je Xi-u proteklih dana planiranje postalo komplikovanije na više načina, i mislim da je to vrlo dobra stvar. Priredila Elvisa Tatlić

Nova godina. Stari rat. Novi kadar. U nekim od najvažnijih kadrovskih odluka tokom svog mandata, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski započeo je niz velikih promjena na ključnim pozicijama u svojoj administraciji. To uključuje i smjenu čelnika dvije najvažnije obavještajne agencije. Ukrajinci su iscrpljeni od sveobuhvatnog rata koji će sljedećeg mjeseca ući u četvrtu godinu. Birači i dalje uglavnom podržavaju Zelenskog, iako mu je rejting opao, a raste pritisak za moguće izbore ako dođe do prekida vatre ili mirovnog sporazuma. Korupcijski skandali također su uzdrmali vladu Volodimira Zelenskog, a neki politički analitičari kažu da je rekonstrukcija prvenstveno usmjerena na jačanje pozicije Ukrajine u mirovnim pregovorima koje predvodi SAD. "Sve u svemu, predsjednik shvata da pregovarački proces nije dao brze rezultate. A sada su svi ti kadrovski procesi, koji su bili usporeni, ali su sazrijevali, odjednom došli na dnevni red", rekao je za RSE politički analitičar iz Kijeva Oleh Saakjan. "Vidimo da je prioritet pregovarački proces i odbrana. Upravo zato se ove kadrovske promjene i dešavaju." Parlament bi mogao glasati o najvažnijim pozicijama već naredne sedmice. Evo pregleda ko je na funkciji, ko je smijenjen, ko napreduje, a ko gubi poziciju – i zašto. Na funkciji (i napreduje): Kirilo BudanovDugogodišnji šef vojne obavještajne agencije poznate kao HUR, Budanov je 2. januara imenovan od strane Zelenskog da preuzme funkciju od Andrija Jermaka kao uticajni šef predsjedničkog kabineta – praktično njegov šef osoblja. Zatvoren i enigmatičan, Budanov je izgradio bazu podrške zahvaljujući nadzoru nad sabotažnim operacijama protiv ruskih ciljeva. Moskva ga je optužila da je organizovao bombaški napad na most preko Kerčkog moreuza 2022. godine, koji povezuje Rusiju s Krimom, ukrajinskim crnomorskim poluostrvom koje je Moskva zauzela 2014. Napad, koji je privremeno oštetio most i susjedne željezničke šine, slavljen je kao demonstracija domišljatosti. Agencija je također koristila pomorske dronove s eksplozivom, kontrolisane putem satelita, koji su gađali desetine ruskih brodova u Crnom moru. Budanovljeva vidljivost dodatno je potaknula spekulacije da bi mogao postati politički izazivač Zelenskom, a neki stručnjaci smatraju da je uključivanje Budanova u administraciju način da se spriječi potencijalni izazov. Budanovljeve nove dužnosti uključuju i vođenje pregovora sa Zapadom s ciljem okončanja ruske invazije. Pregovori su sada u kritičnoj fazi, jer se Ukrajina protivi nekim od problematičnih prijedloga iz američkog plana objavljenog u novembru 2025. Zelenski je imenovao bivšeg zamjenika ministra vanjskih poslova za svog savjetnika. Budanovljeva zamjena biće šef Spoljne obavještajne službe, general-potpukovnik Oleh Ivaščenko(Ivashchenko). Smijenjen: Andrij JermakJermak, čovjek kojeg je Budanov zamijenio, stekao je značajan uticaj – i mnogo neprijatelja – prije nego što je smijenjen krajem novembra 2025. godine, kao žrtva sve većeg korupcijskog skandala koji je uključivao mito u energetskom sektoru. Jermak je advokat i filmski producent koji je upoznao Zelenskog dok je ovaj još bio glumac i komičar. U februaru 2020. imenovan je za šefa predsjedničkog kabineta, manje od godinu dana nakon što je Zelenski preuzeo funkciju. Nakon invazije, postao je poznat kao ključni politički egzekutor i nerazdvojni saradnik Zelenskog, boraveći s njim u predsjedničkom skloništu i prateći ga na međunarodnim sastancima. Jermakov stan je pretresen u novembru u sklopu antikorupcijske istrage koju su vodili Nacionalni biro za borbu protiv korupcije i Specijalizirano antikorupcijsko tužilaštvo, poznati kao NABU i SAPO. Prije Jermaka, korupcijski skandal je već "odnio" dva visoka ministra: ministra pravde Hermana Haluščenka(Halushchenko) i ministricu energetike Svitlanu Hrinčukvitlana(Hrynchuk). Izvan igre – opet: Denis ŠmigalKada je u julu imenovan na čelo Ministarstva odbrane, Šmigal je već gotovo pet godina obavljao funkciju premijera – još od prije ruske invazije. Prije toga, Šmigal je obavljao visoku izvršnu funkciju u najvećoj privatnoj energetskoj kompaniji u zemlji, DTEK-u. Premijerska funkcija ima manje ovlasti od predsjedničke, pa se posao uglavnom svodi na vođenje zakonodavnih pitanja u parlamentu i sjednica vlade. Trenutno, predsjednička stranka "Sluga naroda" ima apsolutnu većinu u parlamentu, Vrhovnoj Radi – tako da u praksi predsjednički ured kontroliše i vladu i zakonodavstvo. Nakon što je Zelenski smijenio ministre povezane s energetskim skandalom, imenovao je Šmigala na čelo Ministarstva energetike, navodno kako bi pomogao u čišćenju tog resora. Šmigal se smatra staloženim tehnokratom koji rijetko daje intervjue ili traži publicitet, za razliku od nekih drugih visokih zvaničnika, pa nema opasnosti da zasjeni Zelenskog. U igri (i na višem nivou): Mihajlo FedorovJedan od najmlađih ministara u vladi Zelenskog, Fedorov (34) imenovan je 2019. za prvog ministra digitalne transformacije Ukrajine – funkciju čiji je cilj modernizacija zastarjelih državnih usluga, od kojih mnoge potiču još iz sovjetskog doba. Jednako važan cilj bio je osigurati transparentnost dugogodišnjih netransparentnih birokratskih procesa, kako bi se iskorijenile duboko ukorijenjene koruptivne prakse. Reforme – opisane kao "država u pametnom telefonu" – naišle su na široku podršku Ukrajinaca, a Fedorovljeva popularnost i uspjeh doveli su do njegovog unapređenja u potpredsjednika vlade, s proširenim ovlastima. Nakon Šmigalevog prelaska u Ministarstvo energetike, Fedorov je imenovan na čelo Ministarstva odbrane. Fedorov nema vojnu pozadinu, što je izazvalo negodovanje među pripadnicima ukrajinskih oružanih snaga. Ali ni Šmigal je nije imao. Njegovo unapređenje na vojnu funkciju shvaćeno je kao signal da će se ratne inovacije u oblasti dronova i njihove proizvodnje – u kojoj Ukrajina prednjači – dodatno ubrzati. Van igre (i na nižem nivou): Vasil MaljukDo svoje smjene, Maljuk je nadzirao najveću, a vjerovatno i najstrašniju sigurnosnu i obavještajnu agenciju u Ukrajini – Službu sigurnosti Ukrajine (SBU). Maljuk je preuzeo funkciju u februaru 2023, nakon što je Zelenski smijenio tadašnjeg šefa Ivana Bakanova, ukazujući na sumnje da je služba bila puna ruskih špijuna i doušnika uoči invazije godinu ranije. SBU, rival Budanovljevoj agenciji, bio je poznat po otkrivanju špijuna i sabotera, ali i po provođenju atentata i drugih operacija. U junu 2025. služba je dobila zasluge za izvođenje sabotažne operacije u kojoj su desetine dronova skrivene u civilnim kamionima lansirani na ruske vojne baze, hiljadama kilometara od granice. Prethodnog decembra, SBU je optužen da je detonirao električni skuter parkiran na moskovskom trotoaru, pri čemu je poginuo visoki ruski general. Ali povremeno tajnovite operacije službe izazvale su i kritike. U julu 2025. služba je uhapsila nekoliko istražitelja koji su bili okosnica napora NABU-a i SAPO-a u borbi protiv endemske korupcije. SBU ih je optužio da imaju veze s Rusijom. Taj potez, zajedno sa zakonodavstvom koje je dvjema organizacijama oduzelo nezavisnost, duboko je uznemirio Ukrajince, naročito mlade, koja je snažno podržavala njihovu misiju suzbijanja korupcije. Pod pritiskom uličnih protesta, Zelenski se povukao i podržao zakon kojim je vraćena nezavisnost ovih institucija. Maljuk je navodno u početku odbio da podnese ostavku kada mu je Zelenski to naredio, a brojni istaknuti vojni i sigurnosni zvaničnici javno su ga podržali. Među njima je bio i komandant ukrajinskih dron operacija. "Napustit ću funkciju šefa Službe sigurnosti", rekao je, najavljujući nekoliko dana kasnije prelazak na novu poziciju. "Ostat ću u sistemu kako bih provodio operacije koje nastavljaju nanositi maksimalnu štetu neprijatelju. Snažna, moderna obavještajna služba ključna je za sigurnost naše države." List Ukrajinska pravda izvijestio je da je možda Jermak imao ključnu ulogu u Maljukovoj smjeni. Njegov nasljednik, general-major Jevgen Hmara, komandovao je elitnom jedinicom za specijalne operacije SBU-a, Alfom. Priredila Elvisa Tatlić

Protesti protiv iranskog klerikalnog establišmenta šire se, zahvatajući nove gradove i mjesta, društvene grupe i simbole, u onome što aktivisti opisuju kao novu fazu sukoba s vlastima. Ono što je počelo kao sporadične demonstracije zbog galopirajuće inflacije i kolapsa nacionalne valute 28. decembra sada je vidljivo na ulicama i zatvorenim bazarima širom zemlje od oko 92 miliona stanovnika, u scenama koje podsjećaju na Islamsku revoluciju 1979. godine. Tokom posljednjih 48 sati, protesti su se proširili na više dijelova glavnog grada Teherana i sjeveroistočnog grada Mašhada, drugog po veličini u zemlji, kao i na sve veći broj provincijskih centara i manjih gradova, uključujući Abadan na jugozapadu i Borujen u centralnom Iranu. Jedan od najvećih protesta održan je u zapadnom gradu Abdananu, gdje je glavna ulica bila prepuna demonstranata 7. januara. Gradovi u zapadnom Iranu, gdje žive etničke manjine, bili su poprište nekih od najvećih protesta i najtežih vladinih represija. Uz ulične proteste, trgovci u sve većem broju bazara – ključnih komercijalnih centara u Iranu – zatvorili su svoje radnje i stupili u štrajk u znak solidarnosti s demonstrantima. Mnogi Iranci su eksplicitno uporedili ove scene s odlučujućim obustavama rada na tržištima koje su pomogle da se sruši šah Irana 1979. godine. Ekonomski kolaps podstiče bijesOkidač za proteste bila je pogoršana ekonomska kriza u Iranu. Nagli pad vrijednosti rijala, nacionalne valute, doveo je do onoga što ljudi opisuju kao rast cijena iz sata u sat osnovnih namirnica poput jaja i ulja za kuhanje, učvršćujući uvjerenje da je zemlja na ivici kolapsa. Kako se nemiri šire, sve su češći i sve nasilniji sukobi u gradovima gdje sigurnosne snage koriste palice, suzavac i bojevu municiju. Govoreći za Radio Farda 8. januara, jedan demonstrant iz zapadnog grada Qorveh rekao je da su ulice u gradu od oko 87.000 stanovnika "prepune sigurnosnih snaga". Demonstrant, koji je govorio pod uslovom anonimnosti zbog straha od odmazde, rekao je da sigurnosne snage nisu uspjele zaustaviti proteste zbog ogromnog broja ljudi koji učestvuju. Simboli, štrajkovi i rizik od eskalacijeU nekoliko gradova, uključujući Kerman na jugoistoku i Kašan u centralnom Iranu, demonstranti su oborili ili oskrnavili statue Qasema Soleimanija, visokog iranskog generala ubijenog u američkom zračnom napadu 2020. godine. Ovi postupci predstavljaju direktan izazov jednom od ključnih "mučenika" klerikalnog sistema. Demonstranti u Mašhadu 7. januara skinuli su nacionalnu zastavu i pocijepali je na komade. Sadašnja zastava Irana usvojena je nakon 1979. godine, a kritičari Islamske Republike ovu zastavu nazivaju "zastavom režima", a ne zemlje. Napetost je vidljiva na ulicama širom Irana i prelila se u porodične WhatsApp i Telegram grupe, gdje su rasprave o tome "šta slijedi" i koga podržati postale svakodnevni, često žestoki ritual. Pitanja liderstva, strategije i alternativa više nisu ograničena na aktivističke kanale, već su ušla u svakodnevne razgovore među rodbinom i kolegama. Debatu dodatno zaoštravaju otvorene međunarodne poruke. Američki State Department na svom nalogu na perzijskom jeziku više puta je izrazio podršku demonstrantima. Predsjednik SAD-a Donald Trump zaprijetio je intervencijom ako se nasilni obračuni vlasti nastave. Kako su demonstracije ušle u 12. dan 8. januara, korisnici društvenih mreža u velikim gradovima poput Teherana, Karaja, Isfahana, Širaza, Mašhada i Tabriza prijavili su usporene internet veze. Stručnjaci su primijetili značajan pad brzine širokopojasnog i mobilnog interneta. Amir Rashidi, šef odjela za digitalna prava i sigurnost u američkoj organizaciji Miaan Group, rekao je za Radio Farda (Iranski servis RSE) da se vlasti pripremaju za potpuno gašenje interneta. Ograničavanje pristupa internetu poklapa se s novim pozivima opozicionih grupa na masovne štrajkove i ulične akcije 8. i 9. januara, što povećava mogućnost da protesti – već najozbiljniji izazov s kojim se Islamska republika suočava posljednjih godina – zahvate još šire područje. Priredila Elvisa Tatlić

Pakistanske vlasti formiraju novu policijsku jedinicu za zaštitu kineskih državljana, nakon višegodišnjih zahtjeva Pekinga. "Zaštita kineskih državljana i projekata od zajedničkog interesa ostaje naš prioritet", rekao je pakistanski ministar unutrašnjih poslova Mohsin Nakvi 7. januara u Pekingu tokom sastanka s Wang Xiaohongom, kineskim ministrom javne sigurnosti. Tokom sastanka, zvaničnici su najavili formiranje nove sigurnosne jedinice u Islamabadu, kao i nove zajedničke programe obuke policije i sistem brze reakcije za razmjenu informacija o terorističkim prijetnjama u Pakistanu. "Cijenimo žrtve koje je Pakistan podnio u borbi protiv terorizma", rekao je Wang, prema kineskom izvještaju sa sastanka. Ali uprkos toplom prijemu i pohvalama u Pekingu, analitičari i bivši zvaničnici rekli su za RSE da formiranje nove sigurnosne jedinice u pakistanskoj prijestolnici dolazi u trenutku kada su odnosi Kine i Pakistana na najnižem nivou, zbog napada u posljednjim godinama u kojima je ubijeno na desetine kineskih državljana u ovoj južnoazijskoj zemlji. Shakil Ahmad Ramay, analitičar iz Islamabada koji je napisao više knjiga o odnosima Kine i Pakistana, rekao je za RSE da je pakistanska policija trenutno loše opremljena da umiri zabrinutost Pekinga za sigurnost svojih građana. "Kako bi se osigurala sigurnost kineskih državljana, pakistanskoj policiji su potrebni obuka i oprema", rekao je. Usporavanje kineskih infrastrukturnih planova u PakistanuHiljade kineskih državljana rade u Pakistanu, uglavnom na poslovima vezanim za kineski infrastrukturni projekat vrijedan 60 milijardi dolara – Kinesko-pakistanski ekonomski koridor (CPEC). Ali pogoršana sigurnosna situacija – koja je od 2021. dovela do ubistva 20 kineskih državljana i ranjavanja 34 u terorističkim napadima – dodatno je, uz nesuglasice oko finansiranja i korupcijske skandale, poremetila opsežni CPEC, nekadašnji vodeći projekat u okviru kineske globalne inicijative "Pojas i put" (BRI). Nova specijalizovana policijska jedinica u Islamabadu jedna je od više sigurnosnih inicijativa koje su pakistanske vlasti uvele kako bi umirile kineske zabrinutosti oko sigurnosti svojih državljana. U pakistanskoj provinciji Baločistan već postoji brigada vojske zadužena za zaštitu kineskih državljana koji rade na projektima CPEC-a, a izgrađene su i stotine novih kontrolnih punktova, zajedno s zaštitnim barijerama u blizini infrastrukturnih projekata. Bivši pakistanski zvaničnik koji je radio na CPEC-u, a koji je za RSE govorio pod uslovom anonimnosti zbog osjetljivosti teme, kaže da loša sigurnosna situacija, finansijske poteškoće vlade i problemi s pravovremenom realizacijom projekata predstavljaju dugogodišnje prepreke koje su u velikoj mjeri zaustavile CPEC. CPEC nije samo usporen, on je gotovo mrtav", rekao je bivši zvaničnik. Iako se vrijednost projekta procjenjuje na 60 milijardi dolara, Pakistan je od pokretanja 2015. godine na terenu primio tek oko 25 milijardi dolara investicija u okviru CPEC-a. Na pitanje o novoj specijalnoj jedinici u Islamabadu, bivši zvaničnik CPEC-a rekao je da se uglavnom radi o "optici" i da je "ovo namijenjeno tome da projekat ostane živ u medijima". Regionalni sigurnosni problemi u porastuNijedan kineski državljanin nije prijavljen da je ubijen u Pakistanu tokom 2025. godine, ali šira sigurnosna situacija donijela je nove prepreke kineskom ekonomskom prisustvu u regiji. U dva napada u novembru ubijeno je pet kineskih državljana koji su radili u rudniku zlata blizu udaljene granice Tadžikistana s Afganistanom. U oktobru su Afganistan i Pakistan razmijenili vojne napade, pri čemu je poginulo na desetine ljudi, a Pakistan zatvorio granicu s Afganistanom. To je bilo najteže pogoršanje sukoba u posljednjih nekoliko godina i izazvalo je strah od potpunog rata. Krajem novembra talibani su optužili Pakistan da je izveo zračne napade unutar Afganistana u kojima je ubijeno najmanje 10 ljudi, od kojih je devetoro djece. Unutrašnji sigurnosni problemi u Pakistanu također i dalje traju. Baločistan, gdje se nalazi mnogo CPEC projekata, uključujući luku Gwadar, najnerazvijenija je oblast Pakistana i poprište dugotrajne nasilne pobune protiv Islamabada koju predvodi Oslobodilačka vojska Baločistana (BLA), etnonacionalistička militantna grupa koja traži nezavisnost od Islamabada. BLA je godinama napadala kineske državljane i interese kako bi povećala pritisak na pakistansku vladu, izvodeći nekoliko napada visokog profila, uključujući napad na hotel Pearl-Continental u Gwadaru 2019. godine i napad na kineski konzulat u Karačiju. Za druge napade u Pakistanu na kineske državljane niko nije preuzeo odgovornost, dok su neki, uključujući bombaški napad 2021. na autobus kineskih radnika na putu ka projektu brane Dasu, u kojem je poginulo 13 ljudi, od kojih devet Kineza, pakistanske vlasti pripisale Tehrik-e Taliban Pakistan (TTP). Priredila Elvisa Tatlić

Farmeri u Grčkoj nastavili su proteste širom zemlje pokretanjem dvodnevne blokade autoputeva i naplatnih stanica zbog porasta troškova proizvodnje i najavljenog trgovinskog sporazuma Evropske unije (EU) sa državama Južne Amerike. Kako prenosi AP, traktorima su 8. januara blokirali ključne rute zaustavljajući saobraćaj. Policija nije intervenisala ali je grčka vlada saopštila da neće tolerisati širenje blokada. Autoput koji povezuje Atinu sa Solunom zatvoren je u oba pravca u protestu poljoprivrednika koji traže veću državnu pomoć i odbacivanje sporazuma EU sa južnoameričkim zemljama. Predloženi dogovor stvorio bi veliku zonu slobodne trgovine između Evrope i južnoameričkih zemalja, uključujući Brazil i Argentinu. Evropski poljoprivrednici strahuju da bi na taj način tržište bilo preplavljeno jeftinijim agrarnim proizvodima. „Ako se ovaj sporazum sprovede grčka poljoprivreda je gotova. Troškovi proizvodnje u Grčkoj 300 odsto su viši nego u Latinskoj Americi", rekao je za AP Vangelis Rubis, jedan od organizatora protesta. Kao primer je naveo krompir rekavši da je grčkim farmerima potrebno da košta 35 do 40 evrocenti po kilogramu samo da bi pokrili troškove, u poređenju sa oko 10 centi u Brazilu. Protesti u Grčkoj počeli su u novembru sa zahtevima da se smanje troškovi proizvodnje do kojih je došlo zbog zloupotreba evropskih subvencija usled kojih su isplate odložene. Vlada Grčke u sredu je objavila ustupke koji uključuju jeftiniju električnu energiju za farmere i sniženje poreza na gorivo kako bi predupredila nastavak protesta. U četvrtak, 8. januara, na ulice su izašli i poljoprivrednici u Francuskoj. Kako je saopštila francuska policija, oni su sa stotinak traktora došli u Pariz kako bi protestovali protiv sporazuma EU i južnoameričkih država. Brisel je prethodnih dana obnovio unutrašnje pregovore o sporazumu o slobodnoj trgovini sa zemljama Merkosura – Brazilom, Argentinom, Bolivijom, Paragvajem i Urugvajem, dok se spekuliše se da bi sporazum mogao da bude potpisan u Paragvaju 12. januara. Od zemalja EU tome se protive Francuska i Poljska, dok pristalice sporazuma predvodi Nemačka.