Ubrzo posle izbijanja rata sa Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelom, Iran je preuzeo kontrolu nad Ormuskim moreuzom, ključnom arterijom za globalno snabdevanje naftom i gasom.
Preteći i napadajući međunarodne brodove, Iran je praktično zaustavio pomorski saobraćaj, čime je dobio značajnu polugu uticaja na susede u Persijskom zalivu i globalnu ekonomiju.
Sada, Islamska Republika formalizuje svoju dominaciju nad strateškim uskim grlom nametanjem novog tranzitnog režima. To se dešava uprkos višestrukim upozorenjima SAD, koje su i same uvele blokadu moreuza.
Iranska Uprava za moreuz u Persijskom zalivu (PGSA) – novo telo zaduženo za proveru i naplatu putarine brodovima – počela je da radi 18. maja.
U objavi na X od 20. maja, uz mapu, PGSA je ocrtala iransku zonu pomorske kontrole u Ormuskom moreuzu.
Navela je da se to odnosi na područje između linije koja se proteže od "Kuh-e Mubaraka u Iranu do juga Fudžejre u UAE... do linije koja povezuje vrh ostrva Kešm u Iranu s Um el-Kuvajnom u UAE".
Dodala je da "tranzit kroz ovo područje u svrhu prolaska kroz Ormuski moreuz zahteva koordinaciju sa Upravom za moreuz u Persijskom zalivu i njeno odobrenje".
Iran praktično "pretvara moreuz iz ometenog tranzitnog koridora u državni režim dozvola i naknada", navela je u izveštaju 20. maja kompanija Vindvard (Winward) za podatke i analize o pomorskom saobraćaju.
Iako iranski državni mediji citiraju objave PGSA na X, nije poznato ko vodi nalog, koji entitet ga nadgleda ili gde se nalaze njegove kancelarije, ako ih ima, pošto čak nema ni veb stranicu. Istraživačka novinarka sa sedištem u Iranu Fatemeh Karimkan kaže da "nema podataka" o postojanju PGSA.
"Zapanjujuće je da neverifikovani Tviter (X) nalog može da kontroliše tok vesti poput ove", napisala je na X.
'Pusti snovi'Potez PGSA izazvao je oštru kritiku Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji su naveli da se područje kontrole na koje pretenduje Iran, proteže na teritorijalne vode UAE.
"Režim pokušava da uspostavi novu realnost rođenu iz jasnog vojnog poraza, ali pokušaji kontrole Ormuskog moreuza ili kršenja pomorskog suvereniteta UAE nisu ništa drugo do pusti snovi", objavio je na X 21. maja Anvar Gargaš, savetnik predsednika UAE.
Iranski Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC) je u saopštenju 20. maja naveo da je u prethodna 24 sata koordinirao tranzit 26 brodova kroz Ormuski moreuz, koji povezuje Persijski zaliv s otvorenim morem.
"Saobraćaj kroz Ormuski moreuz se obavlja uz dozvolu i u koordinaciji s mornaricom IRGC-a", saopštila je Revolucionarna garda. RSE nije bio u mogućnosti da nezavisno potvrdi tu tvrdnju.
Vindvard je naveo da su tri VLCC-a (veoma velika broda za sirovu nafte), prošla kroz Ormuski moreuz 20. maja. Među njima su bila dva broda pod kineskom kontrolom i tanker pod južnokorejskom zastavom, navela je kompanija.
Dva dana ranije, SAD su u Indijskom okeanu zaplenile tanker povezan s Iranom. To je bila treća američka zaplena tankera povezanog s Iranom od početka pomorske blokade 13. aprila.
"Zbirna slika ukazuje na to da moreuz više nije zatvoreni koridor, već okruženje oko kojeg se vode sporovi i za koje postoji višestepeni pristup oblikovano paralelnim sprovođenjem mera SAD i iranskom administrativnom kontrolom", naveo je Vindvard.
'Potpuno nelegalno'Pomorski stručnjaci rekli su da je novi iranski režim dozvola i nameta u Ormuskom moreuzu nelegalan.
Prema Konvenciji UN o pravu mora (UNCLOS), brodovima koji koriste pravo "neškodljivog prolaza" kroz teritorijalne vode neke zemlje ne može se naplaćivati naknada. Ipak, povelja, koju je Iran potpisao ali je nikada nije ratifikovao, takođe navodi da se brodovima može naplaćivati pružanje "određenih usluga".
U izjavi za RSE, pomorski advokat i specijalista za upravljanje okeanima Ijan Ralbi (Ian Ralby) ocenio je da su postupci Irana "potpuno nelegalni prema međunarodnom pravu".
Stručnjaci su takođe doveli u pitanje legalnost američke pomorske blokade iranskih brodova i luka, koja je poremetila morski trgovinski saobraćaj Irana.
Iranski susedi, Irak i Pakistan, kao i Indija, potpisali su bilateralne sporazume s Teheranom, čime su isključeni iz iranskog sistema naplate naknada za prolaz. Međutim, sve ostale zemlje se suočavaju s naknadama, koja navodno iznose oko dva miliona dolara po brodu, u kineskim juanima ili kriptovalutama.
Iranski sistem naplate naknada mogao bi da generiše do tri milijarde dolara godišnje na sadašnjim nivoima, rekli su stručnjaci. Ta brojka bi mogla da poraste na oko osam milijardi dolara godišnje ako se pomorski saobraćaj vrati na nivoe pred rat, kada je do 140 brodova dnevno prelazilo moreuz.
"Operateri koji plaćaju naknade PGSA-a su pretežno akteri sive i skrivene flote povezani s Kinom i kojima upravljaju UAE, koji ne mogu da obezbede pokriće na državnom nivou. Nijedan operater pod zapadnom zastavom nije javno priznao plaćanje", naveo je 20. maja Vindvard.
Plaćanje naknade moglo bi da brodarske kompanije izloži američkim sankcijama, rekli su stručnjaci. Uprkos rizicima, operateri bi mogli biti spremni da posluju s Iranom.
"Nažalost, potreba pomorske trgovine za izlazak i ulazak u Zaliv je toliko ekstremna da su mnogi potencijalno spremni da plate tu cenu", rekao je Ralbi, koji je na čelu neprofitne organizacije za pomorsku bezbednost Oksilijum vorldvajd (Auxilium Worldwide).
Ekonomske posljedice sukoba posebno su teško pogodile, kako se procjenjuje, četiri miliona afganistanskih izbjeglica i migranata u Iranu. Mnogi Afganistanci nemaju pravni status i lišeni su osnovnih prava u Islamskoj Republici.
Američki republikanski kongresmen Don Bejkon (Bacon) iz Odbora za oružane snage Predstavničkog doma u intervjuu upozorava na rizik da će neizvesnost iz Vašingtona ohrabriti protivnike, uključujući Rusiju, Iran i Kinu, usled rastućih napetosti unutar NATO saveza.
Nekadašnji general američkog ratnog vazduhoplovstva govorio je za Radio Slobodna Evropa (RSE) dok je Pentagon najavljivao da će smanjiti broj američkih brigadnih borbenih timova raspoređenih u Evropi sa četiri na tri, odlažući planirano raspoređivanje u Poljsku.
Bejkon kaže da pitanje revizije trupa ukazuje na širu raspravu o tome kako se Sjedinjene Države bore sa izazovima koji istovremeno dolaze iz Rusije, Kine, Irana i ekstremističkih grupa.
Uz ocenu da je "dvosmislenost opasna", navodi da Vašington i njegovi saveznici ne mogu da priušte bilo kakav nedostatak strateške jasnoće dok te pretnje postaju sve više međusobno povezane.
'Tri problematične oblasti'Bejkon opisuje rat Rusije u Ukrajini, pritisak Kine na Tajvan i regionalne aktivnosti Irana kao glavne strateške izazove za Vašington.
"Očigledno postoje tri problematiče oblasti", kaže on. "Imamo problem sa Kinom i Tajvanom... Jasno je da imamo problem sa ruskom invazijom na Ukrajinu... Pa, oduvek smo imali ovaj problem sa Iranom. Iran je uvek bio vodeći izvoznik terora."
Dodaje da terorizam povezan sa ekstremističkim grupama kao što su Al-Kaida i Islamska država stvara "četvrtu oblast" o kojoj treba brinuti.
Upitan za saradnju između Rusije, Irana i Kine, Bejkon kaže da "ti ljudi rade zajedno".
"Ali", dodaje, "nemaju nikoga drugog…sve tri države su parije".
Uprkos tome, on tvrdi da demokratski saveznički sistem daje Zapadu strukturalnu prednost.
"Mnogo je bolje da budemo u našoj poziciji, na strani slobode, jer imamo mnogo širi spektar saveznika", kaže Bejkon. "Ali moramo u njega da ulažemo i da ga branimo".
Rusija 'testira odlučnost' NATO-aBejkon upozorava da raste zabrinutost u delovima Evrope zbog ruskog vojnog pritiska oko teritorija NATO-a, te zbog straha od slabljenja posvećenosti Amerike evropskoj bezbednosti.
"[Ruski predsednik Vladimir Putin) testira odlučnost Sjedinjenih Država i pojedinačnih članica NATO-a, kao i sam NATO", kaže Bejkon.
Kongresmen upozorava da signali koji ukazuju na smanjeno američko vojno prisustvo u Evropi mogu da podstaknu Moskvu da preuzme rizičnije poteze.
"Šta čujem je: 'Vi ne radite dovoljno, tako da ćemo mi da radimo manje'. To nije dobra poruka za Rusiju", kaže on.
Bejkon umesto toga zagovara formulu po kojoj bi Evropa povećala ulaganja u odbranu, dok bi Vašington održavao svoju trenutnu poziciju.
"Pravi odgovor je: Evropa radi više, a Amerika ostaje ista, stabilna", objašnjava. "Ono što imamo sada je dobra struktura snaga."
Naglašava da je odvraćanje najbolji način da se izbegne širi sukob.
"Znate šta košta više od snažnog odvraćanja? Rat", kaže Bejkon. "Snažno odvraćanje bi nam uštedelo novac."
Bejkon oštro kritikuje način na koji je Pentagon upravljao nedavnim premeštanjem trupa u istočnoj Evropi, uključujući povlačenje američke brigade iz Rumunije.
"Povukli su brigadu iz Rumunije, a nisu to saopštili ni Kongresu ni Rumuniji dok sve nije bilo završeno", rekao je. "Tako se ne tretiraju saveznici."
Pozivajući se na navode o zaustavljanju planiranog raspoređivanja oko 4.000 američkih vojnika u Poljsku, Bejkon upozorava da takvi potezi šalju "užasnu poruku" i Rusiji i istočnoevropskim saveznicima.
On izdvaja Poljsku i Baltičke zemlje - Letoniju, Estoniju i Litvaniju - kao zemlje čije istorijsko iskustvo pod sovjetskom dominacijom nastavlja da oblikuje njihove bezbednosne strahove.
"Ove četiri države su bile pod sovjetskom dominacijom", kaže on. "Gotovo svaka porodica zna nekoga ko je bio ubijen u šumama ili poslat u Sibir."
"Znaju kako izgleda život u totalitarnom sistemu koji predvodi Rusija", dodaje.
Bejkon je takođe pohvalio ove države zbog naglog povećanja izdvajanja za odbranu.
"Poljska je na 4,8 odsto BDP-a. Oni nas pobeđuju u ovoj oblasti", objašnjava. "To važi i za tri baltičke zemlje."
NATO: 'Najbolji savez u istoriji'Bejkonovi komentari dolaze uoči puta američkog državnog sekretara Marka Rubija (Marco Rubio) u Švedsku, gde će se u Helsinburgu 22. maja održati sastanak spoljnih ministara članica NATO-a. Očekuje se da će fokus sastanka biti na izdvajanju sredstava za odbranu i podeli tereta.
Tokom intervjua Bejkon je više puta istakao NATO kao ključan faktor za bezbednost Zapada.
"NATO je veliki savez, najbolji u istoriji čovečanstva", kaže on. "Treba da ga branimo i sačuvamo, da ga poboljšamo."
Na pitanje da li bi saveznici trebalo da se pripreme na budućnost u kojoj Sjedinjene Države više neće predvoditi NATO, Bejkon kaže da bi takav scenario bio "užasna greška".
"Nekoliko ljudi ovde koji imaju 'idemo sami' mentalitet", rekao je. "Ali to znači da bismo bili slabiji, ili barem ranjiviji, ukoliko bismo išli sami."
Odražavajući stav Vinstona Čerčila (Winston Churchill), Bejkon dodaje: "Postoji samo jedna stvar gora od saveznika, a to je nemati saveznike."
Takođe je odbacio tvrdnje da evropske zemlje ne doprinose vojno.
"Postoji dosta zemalja koje nam dozvoljavaju da polećemo sa njihovih vazdušnih baza i koje sprovode borbene misije u Iranu", kaže on. "Tako da, pomagale su nam".
Bejkon kaže da bi Rubio trebalo da iskoristi sastanak u Švedskoj da saveznicima predstavi jasniju sliku o vojnim planovima Vašingtona.
"Možda sekretar Rubio može doći tamo sa nekom informacijom, nekim objašnjenjem i pomogne da se razbistri situacija, zato što trenutno niko ne zna šta se dešava", navodi kongresmen.
Osvrćući se na stalnu neizvesnost oko odluka o rasporedu snaga, dodao je: "Kao da slepi vode slepe u Pentagonu".
Ukrajina 'ima zamah'Bejkon navodi da je Ukrajina i dalje sposobna da promeni tok rata, uprkos tvrdnjama da Kijev ne može vojno da pobedi.
"Ukrajina ima zamah upravo sad", kaže on, ukazujući na ukrajinske napade duboko unutar Rusije.
"Bombarduju naftna postrojenja u blizini Moskve", Kaže Bejkon. "Sada Rusi vide eksplozije koje odjekuju u Moskvi".
Ukrajinci se "bore za svoje živote", dodaje. "Kad se boriš za sopstveni život, boriš se očajnički, i boriš se inovativno i kreativno".
Bejkon takođe podržava uvođenje strožih sankcija Moskvi.
"Zato ćemo glasati za sankcije u prvoj nedelji juna", kaže on. "Uspeli smo da preuzmemo kontrolu od predsedavajućeg i predsednika, i nateraćemo da se o tome glasa u sali".
"Verujem da će Predstavnički dom u velikoj meri glasati za sankcije Rusijii, zato što je to volja naroda", dodaje on. "Ne treba da popustimo po pitanju sankcija Rusiji. Treba da ih držimo pod kontrolom".
Bejkon je takođe istakao da i dalje postoji široka podrška Ukrajini i NATO-u.
"Oko 70 procenata Amerikanaca podržavaju Ukrajinu i NATO savez", dodaje.
Podsećajući na britansku politiku popuštanja u periodu pre Drugog svetskog rata, Bejkon dodaje: "Hoću da budem na pravoj strani istorije. Hoću da budem Čerčil, a ne Čemberlen (Neville Chamberlain), kada je reč o Rusiji i Ukrajini".
Iran i rizik od eskalacijeKada je reč o Iranu, Bejkon smatra da vojni pritisak i dalje može biti neophodan ako Teheran odbije da napravi veće ustupke u vezi sa svojim nuklearnim programom.
"Oni ne smeju da imaju nuklearno oružje", kaže Bejkon. "Smatram da je vojna sila potrebna."
Istovremeno, kaže da bilo koja produžena vojna kampanja zahteva dozvolu Kongresa. Odbacuje slanje američkih kopnenih trupa, zalažući se da operacije treba da ostanu samo vazdušne.
Bejkon takođe upororava na to da su nedavni sukobi otkrili slabosti u zalihama raketa i vazdušnoj odbrani Zapada.
"Potrošili smo mnogo raketa Patriot, mnogo različitih vrhunskih raketa", kaže on. "Treba da udvostručimo proizvodnju."
'Dugotrajan uticaj'Uprkos neslaganjima u vezi sa slanjem trupa i sankcijama, Bejkon se vraća na ono što opisuje kao duboki problem: eroziju poverenja između SAD-a i saveznika.
"Započeli smo neke sitne sporove koji izazivaju ozbiljnu stratešku štetu", kaže.
"Plašim se onoga što sada gledamo, i šta su posledice koje nas čekaju za pet, 10, 15 godina", ističe Bejkon.
Uprko tome, dodaje da zapadna alijansa ostaje snažnija od neformalnog dogovora između Moskve, Teherana i Pekinga.
"Na kraju", kaže, "mnogo je bolje biti na strani slobode".
Ruski predsednik Vladimir Putin i kineski lider Si Đinping potpisali su niz sporazuma u Pekingu u cilju produbljivanja strateških i ekonomskih veza, dok je Moskva nastojala da pretvori predstavu sa samita u opipljive dobitke u energetskoj saradnji u vreme previranja na globalnim tržištima nafte i gasa izazvanih ratom u Iranu.
Ipak, uprkos ponovljenim obećanjima o prijateljstvu i strateškoj koordinaciji, državna poseta 20. maja završena je bez ikakvog javnog proboja u vezi s dugo odlaganim gasovodom Snaga Sibira-2, projektom vrednim više milijardi dolara koji Moskva smatra ključnim za preusmeravanje izvoza gasa iz Evrope u Kinu posle invazije na Ukrajinu. Pregovori su više puta zastajali zbog cena, troškova izgradnje, obima isporuke i zabrinutosti u Pekingu da će postati previše zavisan od ruskih energenata.
Portparol Kremlja Dmitrij Peskov rekao je novinarima da su "osnovni parametri razumevanja" za gasovod usaglašeni, uključujući njegovu rutu i metod izgradnje. On nije ponudio dodatne detalje i rekao je da nema jasnog vremenskog okvira za megaprojekat jer "tek treba da se ispeglaju neke nijanse".
U zajedničkom saopštenju izdatom posle sastanka navodi se samo da su se Putin i Si "saglasili da nastave produbljivanje sveobuhvatnih partnerskih odnosa u oblasti energetike" i "prodube obostrano korisnu saradnju u oblastima nafte i gasa, kao i uglja".
"Rusiji su prihodi od trgovine potrebni mnogo više nego što su Kini potrebni ruski energenti", rekao je za RSE Henrik Vahtmajster (Wachtmeister), istraživač u Centru za Kinu pri Švedskom institutu za međunarodne poslove.
Dva lidera su potpisala zajedničku izjavu o daljem jačanju "sveobuhvatnog partnerstva i strateške interakcije" i još jednu deklaraciju kojom se promoviše "multipolarni svetski poredak", dok su istovremeno nadgledali potpisivanje najmanje 20 dodatnih sporazuma koji obuhvataju trgovinu, tehnologiju i širu saradnju.
Sastanak je usledio samo četiri dana pošto je američki predsednik Donald Tramp (Trump) otišao iz Peking posle svog samita sa Sijem, a retorika Kine i Rusije doprinosi Sijevim naporima da pozicionira svoju zemlju kao globalnu diplomatsku silu.
"Tajming ove posete je zaista odgovarao Pekingu", rekao je za RSE Temur Umarov, saradnik u Karnegi Rusko-Evrazijskom centru u Berlinu. "Kina izgleda kao centar sveta gde se održavaju najvažniji geopolitički sastanci."
'Strateška uporišta'Odsustvo konkretnog napretka u vezi s gasovodom naglasilo je centralnu neravnotežu koja se nadvija nad odnosima dve zemlje.
"Rusija ima malo alternativnih kupaca (energenata) i prodaje svoju naftu s popustima zbog sankcija", rekao je Vahtmajster. "Kina ima više dobavljača i generalno je mnogo veća ekonomija."
Govoreći tokom ceremonije potpisivanja u Velikoj sali naroda, Si je rekao da Kina i Rusija moraju ostati "strateška uporišta jedna za drugu" i obećao dublju koordinaciju u oblastima koje uključuju veštačku inteligenciju i tehnološke inovacije.
Kina i Rusija bi takođe trebalo da postupaju kao "odgovorne velike sile" i da se suprotstave "svim jednostranim maltretiranjima i akcijama koje preokreću istoriju", rekao je Si.
Putin, govoreći posle Sija, rekao je da je Rusija spremna da nastavi neometano snabdevanje Kine naftom i gasom i naveo da je bilateralna trgovina izolovana od "spoljnjeg uticaja" i nestabilnosti na globalnim tržištima.
Samit je projektovao sliku produbljivanja političkog usaglašavanja između Pekinga i Moskve u trenutku kada su obe vlade sve više u raskoraku sa Zapadom.
Međutim, njihov odnos je postao znatno manje uravnotežen otkako je Rusija pokrenula opštu invaziju na Ukrajinu 2022.
Kina je sada najveći trgovinski partner Rusije i kupuje skoro polovinu ruskog izvoza nafte. Kineske firme su takođe sve važniji dobavljači robe široke potrošnje, industrijske opreme i tehnologija dvostruke namene za koje zapadni zvaničnici kažu da pomažu u održavanju ruske vojno-industrijske baze.
Peking je negirao da pruža Moskvi ubojitu vojnu pomoć i kaže da strogo kontroliše izvoz robe dvostruke namene.
Uprkos tome, analitičari kažu da je povećana zavisnost Rusije od trgovine s Kinom, kineske tehnologije i finansiranja transformisala ono što je Kremlj nekada opisivao kao partnerstvo jednakih u daleko asimetričniji odnos.
"Postoji sve veća zavisnost na ruskoj strani i Kina se više oslanja na Rusiju za energiju zbog rata u Iranu", rekao je Umarov. "Ali strukturno, njihov odnos je trajan i ne čini se da se menja."
Rat u Iranu oživeo debatu o isporukama ruskog gasaRat u Iranu i poremećaji u plovidbi kroz Ormuski moreuz pojačali su zabrinutost u Pekingu oko energetske bezbednosti i obnovljene nestabilnosti na globalnim tržištima nafte i gasa.
Moskva je pokušala da iskoristi krizu za argument da bi dodatne isporuke energenata iz Rusije kopnom smanjiti zavisnost Kine od ranjivih pomorskih brodskih ruta.
Rusija godinama traži finalizaciju predloženog gasovoda Snaga Sibira-2, koji bi godišnje transportovao 50 milijardi kubnih metara prirodnog gasa iz zapadnog Sibira u Kinu preko Mongolije.
Memorandum koji su u septembru 2025. potpisali Gasproma i kineske kompanije zvaničnici su predstavili kao veliki proboj, ali nije predstavljao obavezujući konačni sporazum. Ključni detalji ostaju nerešeni, a na samitu nije bilo saopštenja o projektu.
Rusija je već najveći snabdevač Kine gasom iz cevovoda zahvaljujući gasovodu Snaga Sibira-1, koji je počeo da radi 2019. godine u okviru 30-godišnjeg sporazuma vrednog 400 milijardi dolara. Rusija je takođe treći po veličini snabdevač Kine tečnim prirodnim gasom posle Australije i Katara.
Sledeće veliko povećanje kapaciteta izvoza ruskog gasa u Kinu trebalo bi bude kroz projekat gasovoda Daleki istok, koji bi trebalo da počne da radi 2027. i postepeno povećava isporuke.
Istovremeno, Kina je proširila kupovinu ruske sirove nafte po sniženim cenama otkako su zapadne sankcije uvedene Moskvi posle početka invazije na Ukrajinu 2022. Sukob u Iranu i poremećaji oko Ormuskog moreuza takođe su podstakli dodatne kineske kupovine ruske nafte i tečnog prirodnog gasa.
Ipak, analitičari kažu da je malo verovatno da će Peking žuriti s velikim novim obavezama u vezi s gasovodom.
Kina je godinama diverzifikovala uvoz energenata, istovremeno povećavajući domaću proizvodnju nafte i gasa i brzo šireći sektore obnovljivih izvora energije kao što su solarna energija, energija vetra i električna vozila.
"Na neki način, Rusija je odgovor, ali Rusija je veoma spor odgovor za Kinu, i verovatno prespor, posebno ako se rat reši u narednih nekoliko meseci", rekao je RSE Majkl Kimadž (Michale Kimmage), direktor Instituta Kenan, tink-tenka iz Vašingtona.
Američki predsjednik Donald Trump je više puta u dva dana pokrenuo mogućnost da bi primirje s Iranom moglo biti prekinuto novim američkim vojnim napadima. Ti komentari su privukli veliku pažnju analitičara i donosioca odluka.
U objavi na Truth Socialu 18. maja, Trump je rekao da su ga lideri Katara, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata zamolili da odgodi kako je rekao "planirani vojni napad", zakazan za 19. maj, kako bi se diplomatiji dalo više vremena.
Dan kasnije je rekao da bi napad mogao uslijediti "u petak, subotu, nedjelju, nešto, možda početkom sljedeće sedmice," dodatno pojačavajući retoričku napetost prema Iranu.
Komentarišući za Radio Slobodna Evropa nekoliko sati kasnije, kongresmen Don Bacon, republikanac u Odboru za oružane snage Predstavničkog doma, rekao je da bi daljnji napadi zaista mogli biti potrebni.
"Oni ne smiju imati nuklearno oružje", rekao je. "Mislim da je vojna sila potrebna."
Bacon je podržao ideju odobrenja Kongresa za daljnje napade, koje je istog dana prošlo prvo proceduralno glasanje u Senatu.
Senator Lindsey Graham, blizak Trumpov saveznik koji je glasao protiv te ideje, među onima je koji se čini da naginju ka većoj vojnoj akciji. Nakon Trumpovih komentara 19. maja, napisao je na društvenim mrežama da je "[iranski] režim imao mjesece da postigne dogovor, ali se čini očiglednim da igraju igru."
Admiral Brad Cooper, šef Centralne komande Sjedinjenih Američkih Država, koja nadgleda američke snage širom Bliskog istoka, rekao je na saslušanju Odbora za oružane snage američkog Kongresa da je "naš posao da budemo spremni, i jesmo."
Strateška dilemaAli analitičari koji su govorili za Radio Slobodna Evropa ukazali su da, iako može postojati obnovljeni poticaj da se prekine trenutni zastoj sa Iranom, strateška dilema koju predstavlja sukob u Perzijskom zaljevu nije se promijenila.
"Blokada nafte koja izlazi iz Zaljeva i blokada materijala koji ulaze u Iran ne mogu trajati neograničeno", rekao je za RSE Mark Cancian, viši savjetnik u Odjelu za odbranu i sigurnost pri Centru za strateške i međunarodne studije.
"Nema sumnje da administracija traži izlaz. Oni zaista žele okončati sukob", dodao je.
Danny Citrinowicz, viši istraživač za Iran u izraelskom Institutu za studije nacionalne sigurnosti, rekao je da situacija naglašava nekoliko važnih regionalnih dinamika.
Iransko odvraćanje prema državama Perzijskog zaljeva čini se da funkcioniše, tvrdi on, pri čemu vlade u regionu sve više procjenjuju da ni njihove vlastite vojne sposobnosti niti američka moć ne mogu pouzdano spriječiti veliku iransku odmazdu.
Tokom rata, države Zaljeva su pretrpjele najveći teret iranskih napada, pri čemu su Ujedinjeni Arapski Emirati bili izloženi većem broju napada čak i od Izraela, koji je bio direktno uključen u rat.
"Postoji rastuće priznanje širom regiona da je iranski režim preživio trenutnu kampanju, te da dodatna vojna akcija možda neće suštinski poboljšati stratešku sliku", napisao je.
Citrinowicz je rekao da Trumpova odluka da otkaže obnovljene napade 18. maja "više liči na taktičko odgađanje nego na strateški zaokret", jer u odsustvu "smislenog kompromisa" u mirovnim pregovorima, "ista dilema će se vjerovatno vratiti predsjedniku Trumpu s još većim intenzitetom."
Diplomatija se suočava s preprekamaTu procjenu je ponovio Ali Vaez, direktor Projekta za Iran pri Međunarodnoj kriznoj grupi, koji je za Iranski servis Radija Slobodna Evropa rekao da će možda doći do određenog približavanja oko sekundarnih pitanja.
Posebno je ukazao na signal iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araqchija na samitu BRICS-a prošle sedmice da bi Teheran mogao biti spreman da prebaci svoje zalihe uranija obogaćenog na 60 posto u treću zemlju, moguće Rusiju. Washington, međutim, i dalje insistira da se materijal pošalje u Sjedinjene Države.
Ali ozbiljne razlike ostaju kod osnovih pitanja poput nuklarnog dosjea u širem smislu i sudbini Hormuškog moreuza.
Američka blokada iranskih luka, tvrdi Vaez, vjerovatno neće biti odlučujući instrument kakvim su ga zagovornici u Washingtonu zamišljali. Kada je uvedena u aprilu, neki su predviđali da će Iran popustiti u roku od nekoliko dana što je prognoza koja se pokazala pogrešnom.
Budući da Islamska republika nema zadrške u prenošenju ekonomskog tereta na stanovništvo, te može održavati unutrašnju kontrolu putem represije, kaže Vaez, čak ni ekonomski kolaps ne bi nužno proizveo političku kapitulaciju Teherana.
Ruski predsjednik Vladimir Putin sastao se 20. maja u Pekingu s kineskim liderom Xi Jinpingom na razgovorima fokusiranim na produbljivanje energetskih veza i zajednički nastup protiv, kako oba lidera ocjenjuju, globalnog poretka pod dominacijom Zapada.
Govoreći na početku sastanka u Velikoj dvorani naroda, Xi je rekao da Kina i Rusija treba da nastave da podržavaju međusobni "razvoj i revitalizaciju", dok je Putin ocijenio da su bilateralni odnosi na "neviđenom nivou" i istakao da Rusija ostaje "pouzdan snabdjevač energijom" usred rata u Iranu i zatvaranja Hormuškog moreuza, što je uticalo na globalne tokove i cijene nafte i gasa.
Samit dolazi u trenutku kada Rusija nastoji da obezbijedi nove dugoročne energetske sporazume s Kinom, uključujući napredak na dugo odlaganom gasovodu Snaga Sibira 2, projektu koji Moskva smatra ključnim za nadoknadu izgubljenih evropskih tržišta nakon invazije na Ukrajinu.
"Do sada je Kina odugovlačila, ali bi to moglo da se promijeni na ovom sastanku", rekao je Henrik Vahtmeister, istraživač u kineskom centru Švedskog instituta za međunarodne odnose, za Radio Slobodna Evropa.
Očekuje se da će Xi i Putin potpisati 21 novi sporazumRat u Iranu i poremećaji u pomorskom saobraćaju kroz Hormuški moreuz dodatno su pojačali hitnost ovih razgovora, jer su u Pekingu izazvali zabrinutost za energetsku bezbednost i novu nestabilnost na globalnom tržištu nafte.
Analitičari navode da je kriza ojačala argument Moskve da kopneni energetski tokovi iz Rusije mogu pomoći Kini da smanji zavisnost od ranjivih pomorskih ruta, iako Peking i dalje pokazuje oprez da ne postane previše zavisan od Rusije.
"Rusiji su prihodi od trgovine mnogo potrebniji nego što je Kini potrebna ruska energija", rekao je Vahtmeister. "Rusija ima malo alternativnih kupaca i prodaje naftu po nižim cijenama zbog sankcija, dok Kina ima više dobavljača i znatno veću ekonomiju."
Putinova posjeta, koja dolazi samo četiri dana nakon što je američki predsjednik Donald Trump napustio Peking nakon sopstvenog samita s Xijem, takođe ukazuje na sve neravnomjerniju prirodu odnosa između Kine i Rusije.
Dok se ruska ekonomija bori pod zapadnim sankcijama i dugotrajnim ratom u Ukrajini, Moskva postaje sve zavisnija od Kine kada je riječ o trgovini, tehnologiji i prihodima od energije.
Xi i Putin su prvo održali zatvoreni sastanak "u užem formatu", koji se obično koristi za osjetljivije razgovore, prije nego što su započeli šire pregovore sa svojim delegacijama. Predviđeno je i da se ruski ministar spoljnih poslova Sergei Lavrov sastane s kineskim kolegom Wang Yijem.
Prema navodima Kremlja, očekuje se da će dvojica lidera kasnije 20. maja nadgledati potpisivanje 21 sporazuma, uključujući zajedničku deklaraciju o jačanju "sveobuhvatnog partnerstva i strateške saradnje", kao i deklaraciju kojom se promoviše "multipolarni svijet" i "novi tip međunarodnih odnosa".
U izjavama koje su prenijeli kineski državni mediji, Xi je rekao da međunarodno okruženje postaje "složeno i nestabilno, uz jačanje jednostranog hegemonizma", što se široko tumači kao poruka upućena prema Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima.
On je dodao da su Kina i Rusija uspjele produbiti odnose izgradnjom "međusobnog političkog povjerenja i strateške saradnje".
Putin je pozvao Xija da sljedeće godine posjeti Rusiju i rekao da odnosi između Moskve i Pekinga doprinose "globalnoj stabilnosti".
Kremlj sve češće predstavlja partnerstvo s Kinom kao dokaz da su zapadni pokušaji da izoliraju Rusiju propali. Ipak, odnos je postao znatno neravnopravniji otkako je Moskva pokrenula potpunu invaziju na Ukrajinu 2022. godine.
Kina je sada najveći trgovinski partner Rusije i kupuje gotovo polovinu ruskog izvoza nafte. Kineske kompanije su takođe postale ključni dobavljači robe široke potrošnje, industrijske opreme i tehnologija dvojne namjene, za koje zapadni zvaničnici tvrde da pomažu održavanju ruske vojno-industrijske baze.
Peking negira da Rusiji pruža vojnu pomoć i tvrdi da strogo kontroliše izvoz robe dvojne namjene.
Rat u Iranu ponovo pokreće raspravu o isporukama ruskog gasaNajpažljivije praćeno pitanje tokom samita ostaje planirani gasovod Snaga Sibira 2, projekat dug 2.600 kilometara, koji bi godišnje dopremao 50 milijardi kubnih metara ruskog prirodnog gasa u Kinu preko Mongolije.
Rusija već godinama zagovara ovaj projekat, ali pregovori su više puta zapinjali zbog cijene i zabrinutosti u Pekingu zbog prevelike zavisnosti od ruske energije.
Rat u Iranu mogao bi promijeniti dio tih kalkulacija.
S obzirom na poremećaje u pomorskim rutama kroz Hormuški moreuz, dodatne kopnene isporuke iz Rusije postale su strateški privlačnije za Kinu, koja veliki dio nafte i ukapljenog prirodnog gasa uvozi morskim putem - rutama ranjivim na sukobe.
Ipak, analitičari upozoravaju da je malo vjerovatno da će Peking žuriti s ustupcima.
"Na neki način, Rusija jeste rješenje, ali za Kinu to je veoma sporo rješenje, i vjerovatno presporo - posebno ako se rat u Iranu riješi u narednih nekoliko mjeseci", rekao je Michael Kimmage, direktor Kennan instituta u Washingtonu, za Radio Slobodna Evropa.
Kina je godinama radila na diverzifikaciji uvoza energije i jačanju domaće energetske sigurnosti kroz zelene tehnologije, dok istovremeno traži nove izvore u Centralnoj Aziji i na Bliskom istoku.
Posjeta se poklapa s 30 godina od potpisivanja sporazuma o strateškom partnerstvu između Kine i Rusije, kao i 25 godina od Sporazuma o dobrosusjedstvu i prijateljskoj saradnji između dvije zemlje.
Nakon što je američki predsednik Donald Tramp (Trump) rekao da odlaže napade na Iran, gomilaju se pitanja o tome da li se Vašington i Teheran približavaju dogovoru ili jednostavno kupuju vreme pre šire regionalne konfrontacije.
U intervjuu za RSE, Mark Kansijan (Cancian), viši savetnik u Odeljenju za odbranu i bezbednost u Centru za strateške i međunarodne studije (SCIS), rekao je da je Trampova administracija fokusirana na pronalaženje "izlaza" iz krize, iako i dalje postoje velika neslaganja oko sankcija, nuklearnih ograničenja i iranskih pretenzija na Ormuski moreuz.
Kansijan je rekao da, iako su mnogi od navodnih iranskih zahteva u startu neprihvatljivi, postoje naznake da obe strane možda smanjuju razlike oko mogućeg nuklearnog sporazuma i deeskalacije oko Ormuskog moreuza.
RSE: Tramp kaže da je odložio napade na Iran na zahtev zalivskih zemalja. Šta vam to govori o stanju diplomatije?
Mark Kansijan: Izgleda da su Iranci poslali još jedan predlog Sjedinjenim Državama. Nije jasno šta je u tom predlogu, ali to je jedan element Trampove odluke: On je oduvek želeo da se pregovorima okonča rat. On veruje da ima prednost i da će pregovori dovesti do prihvatljivog kompromisa. Nekoliko puta je otkazivao planirane vojne operacije u korist pregovora. Videćemo da li će išta biti od ovog novog iranskog predloga.
RSE: Izveštaji ukazuju da Teheran zahteva ratnu odštetu, ublažavanje sankcija i priznavanje suvereniteta nad Ormuskim moreuzom. S pregovaračkog stanovišta SAD, da li su to početne pozicije ili su u startu potpuno neprihvatljive?
Kansijan: Svakako postoje neki koji su u startu neprihvatljivi. Ali postoji dogovor koji bi se mogao postići. Smanjili su jaz u pogledu nuklearnih kapaciteta, uključujući mogućnost da Iran pošalje bar deo svog materijala trećoj strani i da garantuje da neće obogaćivati uranijum u određenom vremenskom periodu. Tramp je želeo, mislim, 20 godina. Oni ne žele da idu toliko dugo – možda 10 godina, nešto slično.
Obe strane bi morale da ukinu blokadu moreuza. Možda Iran nastavi da tvrdi suverenitet sve dok ne pokušava da ga sprovede, a Sjedinjene Države ukinu neke sankcije, možda na naftu. Ne mislim da bi postojala ikakva šansa za odštetu, ali to bi mogao biti dogovor s kojim bi obe strane mogle da žive. To ide ka tome, barem na nuklearnoj strani.
RSE: Ako Teheran povezuje pregovore s kontrolom nad Ormuskim moreuzom, da li se kriza pretvara iz nuklearne konfrontacije u globalnu krizu energetske bezbednosti?
Kansijan: Energetska bezbednost je svakako ključni element, ali je to šire pitanje od toga. Postoji mnogo moreuza širom sveta gde zemlje mogu da izaberu da tvrde suverenitet. Pomislite na Malajski moreuz i Indoneziju, na primer. Postoji mnogo drugih.
Ako Iran može da zahteva suverenitet nad tim moreuzom, onda će verovatno i druge zemlje učiniti isto, i imaćemo veoma haotičnu međunarodnu situaciju – veoma remeteću za trgovinu brodovima, ali i stvaranje potencijala za sukob, pošto mnoge zemlje ne bi priznale te pretenzije.
RSE: Koliko ozbiljno svet treba da shvati mogućnost da Iran dodatno militarizuje moreuz nametanjem naknada za prolaz ili ograničavanjem pristupa?
Kansijan: Oni to već rade. Oni ograničavaju pristup i jedini brodovi kojima dozvoljavaju prolaz su iz prijateljskih zemalja ili zemalja koje su platile naknadu ili tranzitnu taksu ili nešto slično.
Sada, SAD to ne prihvataju. Većina zemalja to ne prihvata. Ali tu smo trenutno i to je ono što Sjedinjene Države moraju da spreče u bilo kakvom konačnom sporazumu.
RSE: Tramp izgleda balansira između odvraćanja i odlaganja. Da li je odlaganje napada znak strateškog strpljenja ili pokazatelj da administracija traži izlaz?
Kansijan: Nema sumnje da administracija traži izlaz. Ona veoma želi da okonča sukob. Suočava se s izborima na jesen. Ekonomija dobro stoji, ali cene benzina rastu i to izaziva stres kod građana SAD.
Dakle, preduzeli su nekoliko diplomatskih pristupa kako bi pokušali da postignu dogovor, ali dosad to nije uspelo.
RSE: Kina je ove nedelje naznačila svoje protivljenje pokušajima Irana da moreuz koristi kao oružje. Da li je kineski predsednik Si Đinping upravo distancirao Peking od Teherana?
Kansijan: Ne mislim tako. On jeste rekao da moreuz treba da bude otvoren. Kina značajno koristi moreuz i kupuje mnogo nafte iz tog regiona, tako da ima interes da bude otvoren.
Ali nije pristao da izvrši pritisak na Iran. Nije osudio iranski režim. A naše razumevanje je da Kina i dalje pruža izvesnu prikrivenu podršku Iranu. Dakle, ne mislim da se Peking distancira na bilo koji značajan način.
RSE: Za šest meseci, šta je verovatniji naslov: novi sporazum o odvraćanju na Bliskom istoku ili regionalni sukob koji se preliva izvan Ormuskog moreuza? Da li i dalje pokušavamo da sprečimo širi rat ili jednostavno upravljamo eskalacijom korak po korak?
Kansijan: Stvari koje ne mogu trajati zauvek ne traju. U ovom slučaju, blokada nafte da izađe iz Zaliva i blokada materijala da uđe u Iran, ne mogu se nastaviti unedogled. Obe strane će sve više osećati ekonomski pritisak, tako da će biti sve veći pritisak da se postigne dogovor.
Za šest meseci, to će morati da se desi. Mislio sam da će se dosad to desiti. U nekom trenutku će biti postignut dogovor s kojim obe strane mogu da žive. Pitanje je jednostavno koliko će vremena biti potrebno i kako će taj dogovor na kraju izgledati.
Ovaj intervju je priređen radi dužine i jasnoće.
Ruski predsednik Vladimir Putin dolazi u Peking u dvodnevnu državnu posetu tokom koje će se sastati s kineskim liderom Si Đinpingom, u trenutku dok obojica manevrišu kroz zategnute odnose sa Zapadom i ratom u Iranu koji je ugušio globalne isporuke energenata.
Putinova poseta Kini 19-20. maja, njegova 25. poseta Kini otkako je put došao na vlast pre više od dve decenije, sledi manje od nedelju dana nakon što je Si ugostio američkog predsednika Donalda Trampa (Trump) u kineskoj prestonici.
Putovanje se poklapa sa 25. godišnjicom kinesko-ruskog sporazuma o prijateljstvu potpisanog 2001. i Moskva je saopštila da Putin i Si planiraju da razgovaraju o ekonomskoj saradnji dve zemlje, dok je pomoćnik u Kremlju Jurij Ušakov dodao da takođe planiraju da potpišu deklaraciju o izgradnji "multipolarnog sveta" i "novog tipa međunarodnih odnosa".
"Iskreno cenim posvećenost predsednika Si Đinpinga dugoročnoj saradnji s Rusijom. Verujem da nam naši dobri, prijateljski kontakti pomažu da isplaniramo naše najsmelije planove za budućnost i da ih ostvarimo", rekao je Putin u video obraćanju objavljenom 19. maja pre njegovog puta.
Putin i Si trebalo bi da se sastanu ujutru 20. maja. Ušakov nije otkrio detalje osim što je rekao da će se razgovarati o "ključnim međunarodnim i regionalnim pitanjima". Očekuje se da će to uključivati rat u Iranu i zatvaranje Ormuskog moreuza, kao i buduće energetske sporazume Pekinga i Moskve i nedavni samit Sija s Trampom, o čemu će, prema navodima Kremlja, Putin biti obavešten.
Rat u Ukrajini, koji je sada u petoj godini, takođe će biti deo razgovora i Putinova dolazi u Peking posle višemesečnih kontinuiranih ukrajinskih udara duboko u Rusiji koji su pogodili naftnu infrastrukturu i civilne centre poput Moskve.
"Radi se o slikama i optici, i mislim da na kineskoj strani postoji napor da se balansira, jedne nedelje ugošćuje predsednika Trampa, a sledeće predsednika Putina", rekao je za RSE Majkl Kimadž (Michale Kimmage), direktor Instituta Kenan, tink-tenka iz Vašingtona. "To je gest ljubaznosti prema Putinu, kao da je on ravnopravan sa Sjedinjenim Državama i Kinom."
Energetska bezbednost u prvom planuKina je postala glavni trgovinski partner Rusije i Peking je sada glavni kupac ruske nafte i gasa, što Moskva očekuje da će rat u Iranu dodatno pojačati.
Rat na Bliskom istoku dodao je novi značaj argumentima Moskve. Zatvaranje Ormuskog moreuza od strane Irana poremetilo je otprilike jednu petinu globalnih isporuka nafte, smanjivši uvoz energenata u Kinu i pojačavši argumente za obezbeđivanje alternativa kopnenim cevovodima.
Peking je od početka rata u Iranu kupio ruskih fosilnih goriva u vrednosti od više od 367 milijardi dolara, pokazuju podaci koje je prikupio Centar za istraživanje energije i čistog vazduha.
Kriza je takođe ponovo skrenula pažnju na predloženi gasovod Snaga Sibira-2. Tokom Putinove poslednje posete Kini u septembru 2025. godine, Rusija i Kina su potpisale memorandum o nastavku projekta dugog 2.600 kilometara koji bi doveo gas sa severnog ruskog poluostrva Jamal do Kine preko istočne Mongolije.
Međutim, dve strane se još nisu dogovorile o cenama i drugim ključnim detaljima, a analitičari upozoravaju da bi pregovori mogli da se odugovlače godinama i da potencijalno nikada neće biti završeni.
"U smislu neposrednog uticaja, ne može se očekivati mnogo koristi u pogledu isporuke gasa iz cevovoda za Kinu. Snaga Sibira-1 je prilično puna; prošle godine je bila radila s punim kapacitetima", rekla je za RSE An-Sofi Korbo (Anne-Sophie Corbeau), istraživačica u Centru za globalnu energetsku politiku Univerziteta Kolumbija. "Sledeće povećanje kapaciteta biće s gasovodom Daleki istok od 12 milijardi kubnih metara, ali ovaj će početi s radom tek 2027. i postepeno će povećavati količine."
Peking kupuje više ruske sirove nafte s popustom otkako su zapadne sankcije uvedene Moskvi posle početka invazije na Ukrajinu 2022, dok je zatvaranje Ormuskog moreuza dovelo do daljih kupovina nafte i tečnog prirodnog gasa (TPG).
Međutim, nije jasno da li će nova globalna energetska kriza dovesti do bilo kakvog istinskog napretka u vezi sa Snagom Sibira-2.
Peking sprovodi strategiju diverzifikacije kada je u pitanju snabdevanje energentima i takođe je vodio razgovore o sporazumima o snabdevanju sa Turkmenistanom.
Rusija je takođe 2025. pristala da isporuči dodatnih 2,5 miliona metričkih tona nafte godišnje u Kinu preko Kazahstana.
"Na neki način, Rusija je odgovor, ali Rusija je veoma spor odgovor za Kinu, i verovatno prespor, posebno ako se rat reši u narednih nekoliko meseci", rekao je Kimadž.
Sve veće oslanjanje Rusije na KinuRat u Ukrajini će takođe nadvijati nad razgovorima u Pekingu.
Trampov samit sa Sijem prošle nedelje doneo je samo kratku referencu na "ukrajinsku krizu" u saopštenju Kine, dok u američkim rezimeima sa sastanka Ukrajina uopšte nije pomenuta.
Uloga Kine u održavanju ruskih ratnih napora izazvala je oštre kritike zapadnih vlada. Pored toga što je stalni i sve veći kupac energenata, Peking je takođe bio glavni izvor robe dvostruke namene, ključne za ruske vojno-industrijske kapacitete.
Kina je dosledno negirala da je snabdevala smrtonosnim oružjem bilo koju stranu u ratu Ukrajini i kaže da strogo kontroliše izvoz robe dvostruke namene.
Međutim, analitičari primećuju da je odnos dve zemlje sve više asimetričan i da je Rusija sada duboko zavisna od Kine za trgovinu i investicije.
"Rat u Ukrajini je učinio Rusiju mnogo zavisnijom od Kine", rekao je za RSE Timoti Eš (Timoty Ash), saradnik u Čatam hausu (Chatham House), tink-tenku iz Londona. "Mislim da će Putin biti veoma zainteresovan da ne dođe do otopljavanja odnosa između SAD i Kine na štetu Rusije."
Nekoliko moldavskih državljana koji su otišli na rad u Rusiju nestalo je poslednjih godina, nakon što ih je uhapsila ruska policija. Rođaci su kasnije saznali da su u pritvoru "prihvatili" ugovore s ruskom vojskom, a da im nije suđeno za navodne prekršaje. RSE je dokumentovao nekoliko takvih slučajeva.
Lilian V. iz opštine Plešeni u okrugu Kantemir otišao je na rad u Rusiju pre 20 godina, a 9. marta 2026. uhapšen je u Sankt Peterburgu. Porodica strahuje da bi mogao biti poslat u rat protiv svoje volje, kao što se dogodilo najmanje trojici Moldavaca pre njega, za koje se zna da su uhapšeni u Rusiji, a potom završili u ukrajinskom zarobljeništvu.
"Ruske vlasti ga drže kao taoca kako bi ga poslale na front, pretvarajući jedan nesrećni slučaj u kući u smrtnu kaznu", rekla je 12. maja za RSE Mihaela, sestra muškarca iz Plešenija.
Lilian, koji ma 47 godina, otišao je od kuće dok je Mihaela bila u školi, pa njihov odnos još nije bio veoma blizak. Ali s majkom se "skoro svakodnevno" čuo telefonom i nikada se nije desilo da se javi.
Kada je prestao da se javlja, porodica je od njegove partnerke iz Sankt Peterburgu saznala da je ona imala kućnu nezgodu u kojoj je polomila nogu, zbog čega su njih dvoje otišli u hitnu pomoć. Lilian je tamo uhapšen, pošto je bolnica prijavila slučaj policiji.
Moldavska ambasada u Moskvi kasnije je saopštila porodici da je protiv tog muškarca pokrenut krivični postupak, jer ga ruske vlasti sumnjiče za nasilje u porodici, odnosni za "namerno nanošenje teških telesnih povreda".
U odgovoru za RSE, Ministarstvo spoljnih poslova Moldavije je navelo da je ambasada u Moskvi u kontaktu s ruskim vlastima u vezi s tim slučajem, da im je uputila zahtev za dodatne informacije i da čeka odgovore.
Međutim, intervencija ambasade, uključujući zahtev konzularnih službenika da se sastanu s Lilianom, dovela je do otkrića koje je za porodicu bilo neočekivano koliko i zabrinjavajuće.
Mihaela kaže da je partnerka njenog brata pozvana u policiju na novi razgovor – ona nije podnela prijavu protiv Lilian, a istražitelji bi očigledno želeli da je dobiju.
"Ona je odbila... i zatražila od policajaca da joj kažu kada će se održati suđenje. Jedan od njih je odgovorio: 'Nikakvog suđenja neće biti, on je potpisao ugovor da ide u rat, u Ukrajini'."
'Uvereni smo da nije dobrovoljno potpisao ugovor'Gore navedeno je gotovo tipična priča poslednjih godina u Rusiji, koju je mediji već mnogo puta dokumentovali: strani radnik završava u pritvoru ruskih vlasti i, umesto da mu se sudi za ono što je navodno počinio, on "prihvati" da ide u rat.
"Znajući Lilijana, uvereni smo da nije dobrovoljno potpisao ugovor, već da je na neki način bio primoran – fizički, psihološki, kako god", kaže njegova sestra i dodaje: "Da je hteo da ide u rat, otišao bi pre nego što se ovo desilo. Prošlo je više od četiri godine kako je počeo rat".
Mihaela takođe kaže da njen brat nema rusko državljanstvo da bi mogao biti primoran da se prijavi u vojsku.
U decembru 2025. godine, istraživačka jedinica Ruskog servisa RSE Sistema saznala je da su, na osnovu predsedničkog ukaza, muški strani državljani koji podnose zahtev za boravišnu dozvolu ili državljanstvo u Rusiji u obavezi da potpišu ili ugovor s ruskom vojskom ili potvrdu o nesposobnosti za vojnu službu.
Ruske vlasti su tada saopštile da se nova procedura ne odnosi na građane Moldavije, ali je Ministarstvo spoljnih poslova u Kišinjevu upozorilo da bi i Moldavci mogli biti meta.
Zvanično nametanje vojne obaveze strancima pre dobijanja boravišne dozvole bilo bi presedan u svetu. U većini zemalja, obaveza služenja vojnog roka odnosi se na državljane ili, u ekstremnim slučajevima, na osobe sa statusom stalnog boravka.
Međutim, najsigurniji put za ruske vlasti, opisan u istraživanjima poput onog koje je sproveo Karent tajm (Current Time – televizijska i digitalna mreža na ruskom jeziku kojom upravlja RSE), ostalo je privođenje imigranata pod različitim izgovorima kako bi se u pritvoru na njih izvršio pritisak da potpišu ugovore s ruskom vojskom.
Imigrante iz Centralne Azije je najlakše uočiti na ulici, pa otuda i najveći broj slučajeva koji su dokumentovani u medijima potiče iz te grupe.
Poznati slučajevi Moldavaca su malobrojni i zabeleženi su uglavnom pre 2023. godine, u vreme bivše plaćeničke grupe Vagner, koja je rasformirana posle smrti njenog komandanta Jevgenija Prigožina 2023.
Ipak, RSE je dokumentovao slučajeve četvorice moldavskih državljana koji su dospeli na front u Ukrajini, ubrzo pošto su ih uhapsile ruske vlasti.
Iz Dušmanija u Rjazanj, a zatim nestali na frontuU jesen 2024. godine, Sergeja i Ruslana S., dvojicu braće poreklom iz sela Dušmani u okrugu Glodeni, uhapsila je policija u ruskoj Rjazanjskoj oblasti gde živeli skoro dve decenije, uz obrazloženje da nemaju odgovarajuća dokumenta.
Njihova sestra, Olga (ime izmenjeno, prim. red.), rekla je za RSE da su je kontaktirali iz pritvora i da je razgovarala s njima telefonom nekoliko nedelja.
Delovali su uvereni da će biti deportovani u Kišinjev i čak su joj rekli da su im ruske vlasti kupile avionske karte kako bi ih poslale kući.
Međutim, posle nekoliko dana u pritvoru, planovi su se promenili. "Kada sam poslednji put razgovarala sa starijim bratom, rekao mi je da godinu dana brzo prođe, da ide da se bori i da će se vrati, da će sve biti u redu", kaže Olga, dodajući: "Ne znam ništa o njima... Odvedeni su u rat i nestali su."
Olga je izgubila kontakt sa Sergejem i Ruslanom 20. oktobra 2024. Dokumenta u koje je uvid imao RSE pokazuju da je Sergej potpisao ugovor o stupanju u rusku vojsku 14. oktobra 2024. na period od godinu dana.
Olga, međutim, ne veruje da su njena braća "dobrovoljno" odlučila da odu u rat. "Mislim da su bili primorani, znate kako je to, u stranoj zemlji, bez dokumenata...", kaže ona, napominjući da njih dvojica nemaju rusko državljanstvo.
Dok su bili u pritvoru, od njih je saznala i da nisu jedini u takvoj situaciji. "Bili su zatvoreni negde u policijskoj stanici kako bi ih sakupili više, da bi ih odveli u rat", kaže Olga.
U oktobru 2025. godine, godinu dana posle nestanka njene braće, Olga je s društvenih mreža saznala da se Sergej navodno u avgustu te godine predao ukrajinskim vlastima, dok se Ruslan vodi kao nestao. Međutim, ona ne može biti sigurna i nije uspela da proveri tu vest: "Nemamo nikakav ishod, da li su živi, da li su mrtvi... ne znamo ništa."
RSE je tražio od ukrajinskih vlasti informacije o sudbini dvojice braće, ali do objavljivanja teksta nije dobio odgovor.
"Čekamo, možda će se jednog dana neki od njih vratiti, ali slaba je nada", kaže Olga.
'Idi u smeru odakle gruva, sve će biti u redu'Dumitrua S., takođe moldavskog državljanina poreklom iz Kamenke u Pridnjestrovlju, zarobile su ukrajinske vlasti krajem 2024. Ugovor o stupanju u rusku vojsku potpisao je tek nešto pre toga, 28. novembra 2024.
U video snimku koji je napravila ukrajinska vojska u vreme njegovog zarobljavanja, a koji je procurio na internet mrežama 26. decembra, 44-godišnji muškarac kaže da je na frontu u Ukrajini završio prevarom pošto je uhapšen u Rusiji, gde je otišao da radi.
On priča da je priveden nakon što je supruga podnela prijavu protiv njega jer ju je navodno udario, kao i da mu je u vreme hapšenja već istekla radna dozvola. Umesto istrage i kazne, policija mu je poturila ugovor s vojskom, uveravajući ga da će "sve biti u redu".
Dumitru na snimku kaže da je pristao da potpiše ugovor kako "zbog novca", tako i "zbog problema sa zakonom, odnosno s policijom". Pre potpisivanja mu je, međutim, obećano da će vojni rok služiti na teritoriji Rusije u Kurskoj oblasti, kao i da će imati tromesečnu obuku. Umesto toga, poslat je u borbu posle samo 10 dana.
Dokumenta pronađena kod Dumitrua pokazuju da je bio raspoređen u 1472. motorizovani pešadijski puk ruskih teritorijalnih snaga u Kurskoj oblasti.
U decembru 2024. godine, ruske snage su, prema podacima Instituta za proučavanje rata (The Institute for the Study of War) koji prati dešavanja na frontu, izgleda mobilisale delove tog puka za ofanzivu protiv ukrajinskih snaga u Sudžanskom okrugu Kurske oblasti. Vrlo je verovatno da je Dumitru zarobljen tamo, na području sela Pogrebki, u pravcu Kamiševke, severno od grada Sudže.
"Kada su me poslali na zadatak", priča Dumitru, "rekao sam komandantu da ne umem da čitam mapu. Odgovorili su: 'Idi u smeru odakle gruva... Idi, sve će biti u redu.'"
Vidno iscrpljen, nakon što je pričao o neprospavanim noćima, gladi i nedostatku higijene u rovovima, kaže da je preživeo zahvaljujući pukoj sreći: "Tamo se nije videlo nijedno drvo ili grm, odmah bi me pokosili. Da li je to normalno? (...) Mi smo samo topovsko meso.“
Podaci koje je RSE dobio od jedne ukrajinske vladine strukture za ratne zarobljenike, koja olakšava potragu za ruskim vojnicima koje su zarobile ukrajinske snage, pokazuju da se Dumitru S. i dalje nalazi u zarobljeništvu.
Šta se zna o razmerama regrutovanja Moldavaca u Rusiji?U Kišinjevu, Vadim Vieru, advokat i stručnjak za ljudska prava, dokumentovao je zajedno sa udruženjem Promo-LEX koje zastupa, još tri slična slučaja koja su im prijavljena od početka velike invazije Rusije na Ukrajinu u februaru 2022. "Sudbina jedne osobe nam nije poznata, dok su u slučaju dvojice muškaraca oni ubijeni u području Bahmuta", rekao je advokat za RSE.
Za njega ovi slučajevi izazivaju "osnovanu sumnju da su regrutacije prisilne ili da je pristanak, u najmanju ruku, iznuđen", što predstavlja kršenje ljudskih prava i humanitarnog prava, "koje je Ruska Federacija počela masovno da sprovodi".
Ne postoje javni podaci o broju moldavskih državljana koji su se završili boreći se a ukrajinskom frontu na strani Rusije.
Međutim, podaci koje su prikupili ruski portal u egzilu Mediazona i redakcija BBC-ja na ruskom jeziku u okviru velikog projekta dokumentovanja ruskih gubitaka u ratu "Rusija-200", ukazuju na to da su od 2022. najmanje 22 moldavska državljanina poginula na ruskoj strani.
Iz analize ovih podataka koju je sproveo RSE proizilazi da je najmanje sedam njih dospelo na front nakon što su regrutovani u ruskim zatvorima.
Dvojica Moldavca se navodno vode kao nestala, dok su drugu dvojicu, među kojima je mladića od samo 20 godina, zarobile ukrajinske vlasti.
Advokat Vadim Vieru kaže da bi moldavske vlasti trebalo da prate i dokumentuju "veoma pažljivo situaciju građana koji su u pritvoru u Ruskoj Federaciji i u kojoj meri ruske vlasti pokušavaju da ih uključe u borbena dejstva u Ukrajini".
Ministarstvo spoljnih poslova Moldavije saopštilo je da nema informacije o tome koliko je moldavskih državljana na izdržavanju kazne u Rusiji regrutovano i koliko njih je poginulo, kao i da je tek nedavno od ruskih vlasti tražilo informacije o broju moldavskih državljana koji su zaključili ugovore s ruskom vojskom.
Međutim, podaci kojima Ministarstvo raspolaže pokazuju da su u martu ove godine u pritvoru na teritoriji Rusije bila 143 moldavska državljanina, odnosno četiri puta manje nego u julu 2023. i šest puta manje nego neposredno pre ruske invazije na Ukrajinu.
Ovi podaci ne ukazuju nužno na to da su moldavski državljani pritvoreni u Rusiji masovno slati na front. Ali u tom slučaju, to znači ili da je značajno smanje broj krivičnih dela koja su počinili Moldavci u Rusiji ili da se drastično smanjio broj Moldavaca u Rusiji, pa samim tim i broj krivičnih dela, ili da ruska policija više ne može da ih uhvati, ili pak kombinacija svih ovih mogućnosti.
Vadim Vieru je "skeptičan u pogledu toga da vlasti imaju kapacitet" da razumeju šta je objašnjenje i kolike su razmere regrutovanja Moldavaca u Rusiji za rat "s obzirom na malobrojnost moldavske diplomatske misije u Ruskoj Federaciji, opasnost u kojoj bi se našle same diplomate ako bi pokušale pažljivije da dokumentuju ovaj aspekt, ali i imajući u vidu da se praktično nalazimo u hibridnom ratu s Ruskom Federacijom".
Počev od juna 2025. godine, moldavske vlasti periodično izdaju upozorenja za putovanja, upozoravajući Moldavce da ne idu u Rusiju zbog praksi privođenja, uznemiravanja, zastrašivanja i zlostavljanja, koje "odražavaju sistematsku politiku moskovskih vlasti protiv građana Republike Moldavije".
Iran je imenovao uticajnog predsjednika parlamenta Mohammada Baqera Qalibafa za svog specijalnog predstavnika za odnose s Kinom, što, prema ocjeni analitičara, šalje poruku koja daleko nadilazi bilateralne veze i jednako se odnosi na Washington kao i na Peking.
Nije bilo zvanične vladine objave. Imenovanje su prvo prenijele novinske agencije Tasnim i Fars - obje povezane s Korpusom islamske revolucionarne garde (IRGC)- pozivajući se na upućene izvore. Obje su navele da je Qalibaf, bivši komandant IRGC-a, imenovan na prijedlog predsjednika Masouda Pezeshkiana i uz odobrenje vrhovnog vođe Mojtabe Khameneija.
Izvori Tasnima naveli su da se ova uloga razlikuje od onih koje su imali Qalibafovi prethodnici "u pogledu nivoa ovlasti", bez dodatnih objašnjenja.
Prethodni nosioci funkcije djelovali su u odvojenim mandatima: pokojni Ali Larijani, ubijen u izraelskom napadu u martu, bio je predstavnik vrhovnog vođe za odnose s Kinom, dok je Abdolreza Rahmani Fazli djelovao kao predsjednikov predstavnik. Qalibafovo imenovanje praktično objedinjuje te dvije linije u jednu, snažniju funkciju.
Kako navodi Tasnim, Qalibaf je "specijalni predstavnik Irana", a ne predsjednika niti vrhovnog vođe.
Amir Chahaki, iranski politički analitičar sa sjedištem u Njemačkoj, rekao je za Radio Farda Radija Slobodna Evropa da se ovo imenovanje prvenstveno treba posmatrati kroz prizmu zastoja u pregovorima između SAD-a i Irana.
"Po mom mišljenju, ovo će ojačati Qalibafovu poziciju u pregovorima s Amerikom", rekao je Chahaki, dodajući da se čini kako je cilj dati predsjedniku parlamenta "istaknutiju ulogu u svim mogućim pregovorima sa Sjedinjenim Američkim Državama".
On je takođe naglasio sve veći značaj Kine za Teheran kao diplomatskog oslonca, navodeći da je Peking "sada čak nadmašio Rusiju" kao strateški ključan posrednik za Iran.
Za analitičare bliske iranskom establišmentu, ovo imenovanje predstavlja namjernu stratešku poruku.
Ehsan Khanduzi, konzervativni bivši ministar ekonomije, opisao je potez na mreži X kao "novu kartu u složenoj areni sukoba Irana i Amerike", tvrdeći da Iran sada mora brzo osmisliti "paket strateškog partnerstva" s Pekingom i izgraditi efikasno, potpuno ovlašteno tijelo koje će to provesti.
Mostafa Najafi, analitičar iz Teherana čiji stavovi odražavaju razmišljanje establišmenta, ukazao je na slab učinak u odnosima s Kinom.
"U proteklim godinama, različiti pojedinci i institucije bili su zaduženi za unapređenje odnosa Irana i Kine kao strateškog projekta", napisao je na mreži X. "Međutim, nijedan od prethodnih predstavnika nije uspio ovaj proces dovesti do zadovoljavajućeg ishoda."
On smatra da Qalibafovo izvršno iskustvo i poznavanje velikih infrastrukturnih i ekonomskih projekata čine ga pogodnijim za saradnju s Pekingom, dodajući da Kina "obično lakše sarađuje" s ljudima koji imaju "sposobnost realizacije projekata i donošenja operativnih odluka".
Iran je 2021. potpisao 25-godišnji sveobuhvatni sporazum o saradnji s Kinom, ali se njegova realizacija odvija sporo, uz malo konkretnog napretka u obećanim investicijama.
Ovo imenovanje dolazi u trenutku kada Iran balansira krhki prekid vatre sa Sjedinjenim Američkim Državama nakon 40 dana borbi, uz zastoje u mirovnim pregovorima i nastavak posredovanja Pakistana.
Qalibaf je predvodio iransku delegaciju u jedinoj rundi direktnih razgovora s Washingtonom održanoj u Islamabadu u aprilu. Njegovo imenovanje za odnose s Kinom sugerira da Teheran konsolidira svog najpouzdanijeg operativca istovremeno u odnosima na istoku i u konfrontaciji sa Zapadom.
Broj pogubljenja u 2025. godini porastao je na najviši broj koji je Amnesty International zabilježio od 1981. godine, sa 2.707 pogubljenih u 17 zemalja, otkrio je najnoviji godišnji izvještaj ove organizacije za ljudska prava o globalnoj primjeni smrtne kazne.
"Zapanjujući porast zabilježen u izvještaju 'Smrtne kazne i pogubljenja 2025' posljedica je nekoliko vlada odlučnih da vladaju strahom", navodi se u saopštenju Amnestyja.
Navode da su iranske vlasti glavni pokretači naglog porasta, nakon što su pogubile najmanje 2.159 ljudi, što je više nego dvostruko više od broja iz 2024. godine.
Što se drugih država tiče, Saudijska Arabija je povećala broj pogubljenja na najmanje 356, koristeći smrtnu kaznu u velikoj mjeri za krivična djela povezana sa drogom.
Pogubljenja u Kuvajtu su se skoro utrostručila (sa 6 na 17), dok su se skoro udvostručila u Egiptu (sa 13 na 23), Singapuru (sa 9 na 17) i Sjedinjenim Američkim Državama (sa 25 na 47).
'Alarmantni porast upotrebe smrtne kazne'Ukupno, broj pogubljenja je porastao za 78%, nakon što je najmanje 1.518 pogubljenja zabilježeno 2024. godine.
Ukupan broj za 2025. godinu ne uključuje hiljade pogubljenja za koje Amnesty vjeruje da su se nastavila izvršavati u Kini, koja je ostala vodeći svjetski izvršilac smrtne kazne.
"Ovaj alarmantni porast upotrebe smrtne kazne posljedica je male, izolovane grupe država spremnih da izvrše pogubljenja po svaku cijenu, uprkos kontinuiranom globalnom trendu ka ukidanju. Od Kine, Irana, Sjeverne Koreje i Saudijske Arabije do Jemena, Kuvajta, Singapura i SAD, ova bestidna manjina koristi smrtnu kaznu kao oružje kako bi ulila strah, ugušila neslaganje i pokazala snagu koju državne institucije imaju nad ljudima u nepovoljnom položaju i marginalizovanim zajednicama", rekla je Agnes Kalamar (Callamard), generalna sekretarka organizacije Amnesty International.
Ponovni porast visoko kaznenih pristupa u "ratu protiv droge" podstakao je napore da se proširi upotreba smrtne kazne.
Ovo se odrazilo na broj pogubljenja, sa skoro polovinom (1.257 ili 46%) svih poznatih pogubljenja zabilježenih za krivična djela povezana sa drogom: u Kini (+), Iranu (998), Kuvajtu (2), Saudijskoj Arabiji (240) i Singapuru (15).
Alžir, Kuvajt i Maldivi su preduzeli zakonodavne napore da prošire obim smrtne kazne kako bi obuhvatili krivična djela povezana sa drogom.
Vlada Burkine Faso usvojila je nacrt zakona kojim se vraća smrtna kazna za krivična djela kao što su "veleizdaja", "terorizam" i "čin špijunaže", dok su vlasti u Čadu osnovale komisiju za preispitivanje pitanja vezanih za smrtnu kaznu – uključujući i njeno ponovno uvođenje.
Nekolicina zemalja izvršava pogubljenjaIako je broj pogubljenja porastao, zemlje u kojima se izvršavaju kazne ostaju izolovana manjina.
Kina, Egipat, Iran, Irak, Sjeverna Koreja, Saudijska Arabija, Somalija, SAD, Vijetnam i Jemen su istih 10 zemalja za koje se zna da su izvršavale pogubljenja svake godine u posljednjih pet godina i koje su dosljedno pokazivale nepoštovanje zaštitnih mjera utvrđenih međunarodnim pravom i standardima ljudskih prava.
Četiri zemlje su prošle godine nastavile sa pogubljenjima (Japan, Južni Sudan, Tajvan i Ujedinjeni Arapski Emirati), čime je ukupan broj zemalja u kojima se izvršavaju smrtne kazne porastao na 17.
Napredak je postignut u drugim dijelovima sveta, što dokazuje da je "nada jača od straha", navodi Amnesty.
U Evropi i Centralnoj Aziji nisu zabilježena pogubljenja niti smrtne kazne. SAD su 17. godinu zaredom bile jedina zemlja u Americi koja je izvršavala pogubljenja, a skoro polovina svih pogubljenja u SAD izvršena je na Floridi.
Pogubljenja u podsaharskoj Africi bila su ograničena na Somaliju i Južni Sudan. Avganistan je bio jedina zemlja u Južnoj Aziji koja je sprovodila pogubljenja. Singapur i Vijetnam su bile jedine zemlje za koje se zna da to čine u Jugoistočnoj Aziji. Tonga je bila jedina zemlja na Pacifiku koja je zadržala smrtnu kaznu u zakonu.
"Vrijeme je da zemlje koje izvršavaju smrtne kazne prihvate ostatak svijeta i ostave ovu gnusnu praksu u prošlosti. Smrtna kazna nas ne čini bezbjednijim. Umjesto toga, to je nepovratna uvreda protiv čovječanstva koja je vođena strahom, uz potpuno nepoštovanje međunarodnog prava o ljudskim pravima", rekla je Agnes Kalamar.
'Plamen ukidanja' smrtne kazne i dalje goriKada je Amnesty International započeo svoj rad protiv smrtne kazne 1977. godine, samo 16 zemalja ju je ukinulo. Danas je taj broj porastao na 113 – više od polovine zemalja svijeta, dok je više od dvije trećine abolicionističko, po zakonu ili praksi.
U kontekstu predatorskog ponašanja, straha i mržnje, neke zemlje su preduzele korake koji pokazuju da je, uz kontinuirani pritisak i odlučnost, globalno ukidanje nadohvat ruke.
Vlasti u Vijetnamu ukinule su smrtnu kaznu za osam krivičnih djela, uključujući transport droge, podmićivanje i pronevjeru, dok je Gambija ukinula smrtnu kaznu za ubistvo, izdaju i druga krivična djela protiv države.
Guvernerka Alabame, Kej Ajvi (Kay Ivey), pomilovala je Rokija Majersa (Rocky Myers), što je bio prvi put da je u toj saveznoj državi pomilovan Afroamerikanac osuđen na smrt.
U Libanu i Nigeriji su u proceduri zakoni o ukidanju smrtne kazne, dok je Ustavni sud Kirgistana proglasio pokušaje ponovnog uvođenja smrtne kazne neustavnim.
"Sa ugroženim ljudskim pravima širom svijeta, milioni ljudi nastavljaju da se bore protiv smrtne kazne svake godine u snažnoj demonstraciji naše zajedničke čovječnosti", rekla je Agnes Kalamar.
"Potpuno ukidanje je moguće ako svi čvrsto stojimo protiv izolovanih malobrojnih. Moramo održavati plamen ukidanja jakim dok svijet ne bude potpuno slobodan od sjenki vješala", zaključila je ona.
Decenijama je vlast u Iranu bila centralizovana u rukama jednog čoveka: vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hamneija. Međutim, od njegovog ubistva na početku rata SAD i Izraela s Iranom 28. februara, donošenje odluka u Teheranu postaje sve više decentralizovano, kažu stručnjaci.
Modžtaba Hamnei nije viđen u javnosti otkako je nasledio svog oca početkom marta. U njegovom odsustvu, grupa visokih iranskih zvaničnika praktično vodi zemlju.
Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC), dominantan politički igrač, sada je postao odlučujuća snaga u Iranu, kažu stručnjaci. Reformisti i umereni političari su potisnuti na margine, što je dovelo do tvrđeg i ideološki rigidnijeg sistema.
Ključni centri moći i ličnosti pojavili su se u, kako to nazivaju pojedini posmatrači, trećoj Islamskoj Republici. Iako se mnoge od ovih ličnosti slažu oko glavnih političkih mera, pojavile su se neke pukotine.
Modžtaba Hamnei: Novi vrhovni vođaKao vrhovni vođa, 56-godišnjak ima konačnu reč o svim državnim pitanjima. Međutim, njegov autoritet je potkopavan od samog početka.
Hamnei je bio kontroverzan izbor za vrhovnog vođu. Ovaj sveštenik nikada nije obavljao javnu funkciju, a neki su tvrdili da bi potez ka "naslednoj vladavini" izdao same antimonarhističke korene Islamske revolucije 1979.
Teško ranjen u izraelskom vazdušnom napadu u kojem je ubijen njegov otac, Hamneija nema u javnosti otkako je imenovan 8. marta. On je zadobio povrede glave, donjeg dela leđa i stopala, ali je sada "potpuno zdrav", rekao je 8. maja Mazahar Hoseini, šef protokola u kancelariji vrhovnog vođe.
Američke obaveštajne službe su navele da veruju da Hamnei ima istaknutu ulogu u ratnoj strategiji i upravljanju mirovnim pregovorima sa SAD. Ipak, u sistemu gde je vrhovni vođa sveprisutan – šalje audio poruke, drži video obraćanja i pojavljuje se u javnosti kako bi pokazao svoj autoritet – njegovo odsustvo je upadljivo.
"Iran je ušao u period tranzicije posle smrti Alija Hamneija i kraja njegovog 36-godišnjeg vođstva", rekao je za Radio Farda (Iranski servis RSE) Ali Afšari, iranski politički analitičar iz Vašingtona. "Ovo je izazovan period u kome će posleratni raspored snaga biti odlučujući."
Hosein Taeb: Operator iza kulisaTaeb, sveštenik s tvrde linije, vodio je obaveštajnu službu IRGC-a 13 godina, do 2022. godine, kada je smenjen u okviru velikih promena u bezbednosnom sistemu.
Taeb, koji je na crnoj listi SAD i Evropske unije zbog navodne uloge u državnoj represiji, radio je u kancelariji vrhovnog vođe pre nego što je imenovan za šefa obaveštajne službe IRGC-a 2009.
Dugogodišnji čovek od poverenja mlađeg Hamneija, Taeb se smatra ključnom figurom iza kulisa. Stručnjaci kažu da bi mogao da igra važnu ulogu u upravljanju Hamneijevim odnosima s ključnim igračima unutar sistema.
Ahmad Vahidi: Šef IRGC-aIRGC, elitna grana iranskih oružanih snaga, oduvek je igrala ključnu ulogu u politici. Ipak, sada je dominantna politička snaga u Islamskoj Republici posle pogibije Alija Hamneija.
Ona ima tu poziciju uprkos tome što su Izrael i SAD desetkovali rukovodstvo IRGC-a, uključujući ubistvo njegovog vrhovnog komandanta Mohameda Pakpura.
Pakpurov zamenik, Ahmad Vahidi, bivši ministar unutrašnjih poslova i odbrane, preuzeo je IRGC početkom marta. Međutim, stručnjaci kažu da nije jasno da li Vahidi ima uticaj i kredibilitet da ujedini suprotstavljene frakcije unutar IRGC-a.
Stručnjaci kažu da su rat i sekuritizacija Irana posle smrti Alija Hamneija omogućili IRGC-u da igra centralnu ulogu u unutrašnjim i spoljnim poslovima zemlje.
"Era posle Alija Hamneija ostaje nejasna. Međutim, jedna ključna činjenica je vidljiva: sve veća uloga i moć IRGC-a u administraciji Islamske Republike", rekao je za Radio Farda Modžtaba Nadžafi, iranski politički komentator iz Francuske.
"Danas je značajan deo administracije zemlje u rukama IRGC-a", dodao je on. "Militarizacija u ekonomiji, politici, kulturi i društvu je takođe sada dostigla fazu zrelosti."
Mohamed Baker Kalibaf: PosrednikKalibaf je konzervativni političar i bivši vojni komandant koji je decenijama negovao veze s vrhovnim rukovodstvom Irana i IRGC-om.
Posle karijere koju su zasenili korupcijski skandali i neuspele predsedničke kandidature, može se reći da se on našao u poziciji najmoćnije figure koja preostala u Islamskoj Republici.
Stručnjaci opisuju ulogu Kalibafa, predsednika parlamenta, koji je takođe glavni pregovarač Irana sa SAD, kao posrednika između različitih centara moći u Iranu. Smatra se bliskim novom vrhovnom vođi.
Ovu ulogu je imao moćni iranski šef bezbednosti Ali Laridžani pre njegovog ubistva u martu. Laridžani je bio ujedinjujuća figura koja je okupljala suprotstavljene političke frakcije i održavala jake veze s IRGC-om, obaveštajnim aparatom i klerikalnim establišmentom.
"Kalibaf je uvek bio pion (koga je koristilo rukovodstvo)", rekao je za Radio Farda Hosein Razak, politički analitičar iz Nemačke.
"Danas, eliminacijom drugih ključnih piona, uloga koju on igra za sistem postala je istaknutija", dodao je Razak.
Mohamed Baker Zolkadr: Šef bezbednostiBivši komandant IRGC-a Zolkadr nasledio je Laridžanija na čelu Vrhovnog saveta za nacionalnu bezbednost Irana, ključnog tela za kreiranje politike u zemlji.
Dok je Laridžani bio poznat kao pronicljiv i pragmatičan političar, Zolkadr je bezbednosni i vojni zvaničnik s tvrde linije.
Razak smatra da je imenovanje tog generala pokušaj Hamneija da podeli vlast među svojim lojalistima. Njegov izbor, rekao je, takođe je naglasio dominaciju IRGC-a u različitim centrima moći u Iranu.
Masud Pezeškijan: Predsednik bez moćiReformistički predsednik nije glavni politički igrač i tvrda linija koja dominira sistemom ne smatra ga pretnjom.
Pezeškijanova uloga je administrativna i on vodi svakodnevne poslove vlade. Međutim, konačna odluka o važnim pitanjima, uključujući rat i diplomatiju, donosi se negde drugde.
On i ministar spoljnih poslova Abas Arakči su jedini članovi reformističkog i umerenog političkog tabora koji igraju vidljivu ulogu u novoj strukturi moći. Kao i Pezeškijan, Arakči nema moć donošenja odluka, već sledi naređenja odozgo.
Ipak, pojavile su se razlike koje ličnosti poput Pezeškijana i Arakčija koji se zalažu za diplomatiju suprotstavljaju generalima koji se protive ustupcima Sjedinjenim Američkim Državama u pregovorima o okončanju rata.
Samit predsednika SAD Donalda Trampa (Trump) i kinskog lidera Si Đinpinga ponudio je nove tragove kako se Peking pozicionira prema Iranu u jeku porasta tenzija oko sankcija, regionalne bezbednosti i budućnosti protoka energenata kroz Ormuski moreuz.
Dok je Tramp rekao da su se dve strane saglasile da Iran nikada ne bi trebalo da dođe do nuklearnog oružja i podržao ponovno otvaranje Ormuskog moreuza, analitičari su primetili da je Kina izbegla da iznese konkretne javne obaveze o sprovođenju sankcija, smanjenju kupovine iranske nafte ili direktnom pritisku na Teheran.
Umesto toga, kažu stručnjaci, Peking izgleda fokusiran na zaštitu svojih strateških i ekonomskih interesa, izbegavajući dublje uplitanje u sukob.
Podrška stabilnosti, bez pritiskaKina se javno obavezala na široke principe deeskalacije, slobode plovidbe i protivljenja iranskom nuklearnom oružju.
Analitičari su, međutim, primetili da Peking nije podržao strože mere protiv Teherana.
Džejson Brodski (Jason Brodsky), direktor politike u organizaciji Ujedinjeni protiv nuklearnog Irana, rekao je da i dalje postoji značajan jaz između kineske retorike i postupaka.
"Dok saopštenja sa samita sugerišu da Kina želi da Ormuski moreuz bude otvoren i da nema plaćanja naknada, kineski ambasador kritikuje nacrt rezolucije Saveta bezbednosti UN, koji su podneli SAD i Bahrein, kojim se zahteva da Iran ponovo otvori Ormuski moreuz", rekao je Brodski za RSE 15. maja.
"Kina takođe kaže da ne želi da se sukob nastavi, ali snabdeva Iran komponentama dvostruke namene za njegov program raketa i dronova", dodao je on.
Taj pristup na dva koloseka – podržavanje regionalne stabilnosti uz održavanje veza s Teheranom – bio je česta u komentarima stručnjaka posle samita.
U vašingtonskom Savetu za spoljne odnose (Council on Foreign Relations – CFR), analitičari su primetili da je Peking naglasio značaj da moreuz bude otvoren i da se osigura da nafta nastavi da teče kroz Persijski zaliv, ali je izbegao javno obavezivanje na sprovođenje sankcija ili smanjenje uvoza iranske nafte.
Zongjuan Zoi Liu, viša saradnica za kineske studije na CFR-u, rekla je za RSE da je rečnik Kine ostao "neodređen, ali koristan u pogledu deeskalacije", dodajući da Peking želi da pokaže podršku stabilnosti bez preuzimanja odgovornosti za njeno nametanje.
"Kina je želela da pokaže da je poruka jasna: Održavajte protok nafte, držite moreuz otvorenim", rekla je Liu. "Ali nije zaista preuzela nikakvu obavezala da kontroliše stabilnost ili obezbediti stabilnost."
Protok nafte i strateški interesiVeći deo kineskog pozicioniranje je izgleda povezan s energetskom bezbednošću.
Kina je i dalje glavni kupac iranske nafte i u velikoj meri zavisi od brodskih ruta u Zalivu. Analitičari kažu da je najvažniji cilj Pekinga verovatno očuvanje stabilnog pristupa snabdevanju energentima, uz izbegavanje direktnog sukoba s Vašingtonom.
Ta računica se takođe odrazila u izjavi republikanca Brajana Masta (Brian), koji je predsednik Odbora za spoljne poslove Predstavničkog doma SAD.
"Oni imaju značajan odnos s Iranom, kupili su značajnu količinu nafte od Irana i voleli bi da nastave to da rade, kao i da im se ne blokira druga nafta iz Zaliva", rekao je Mast publici u CFR-u.
Takođe, u odgovor na pitanje RSE, Mast je rekao da je Kina izbegla da u potpunosti vojno podrži Iran.
"Oni ne idu da brane Iran", rekao je on. "Da li je Kina učestvovala u pomoći Irancima pri gađanju? Apsolutno, da. Da li bih rekao da su u to snažno uleteli? Ne, nisu.“
Mast je rekao da Peking izgleda balansira između suprotstavljenih strateških interesa: da li produžena nestabilnost koristi Kini tako što odvlači pažnju i resurse SAD dublje u region, ili da li obnavljanje bezbedne plovidbe i tokova nafte bolje služi kineskim ekonomskim prioritetima.
"Oni apsolutno pokušavaju da balansiraju šta je od toga bolje za njih", rekao je on.
Samit je takođe podstakao spekulacije o mogućim zakulisnim razgovorima koji uključuju ublažavanje sankcija.
Tramp je sugerisao da su sankcije kineskim malim nezavisnim rafinerijama koje prerađuju iransku sirovu naftu možda bile razmatrane tokom razgovora sa Sijem. Analitičari u Vašingtonu kažu da bi takvi komentari mogli ukazivati na to da SAD istražuju načine da podstaknu saradnju Kine kroz podsticaje, umesto da se oslanjaju isključivo na pritisak.
Raš Doši (Rush Doshi), bivši zamenik višeg direktora za Kinu i Tajvan u Savetu za nacionalnu bezbednost tokom administracije Džoa Bajdena (Joe Biden), rekao je da su Trampove izjave otvorile mogućnost šireg aranžmana koji uključuje da Kina kupuje američku sirovu naftu i fleksibilnost u sprovođenju sankcija za neke rafinerije koje posluju s iranskom sirovom naftom.
Ipak, nikakav sporazum nije javno objavljen i Peking nije potvrdio takve razgovore.
Pitanja ostajuJoš jedno pitanje koje se nadvija nad samitom odnosi se na izveštaje da su kineske kompanije možda razmatrale pružanje oružja ili dodatne podrške Iranu.
Kris Mekgvajer (Chrus McGuire), viši saradnik za Kinu i nove tehnologije u CFR-u, ukazao je da već postoji zabrinutost u vezi s kineskim transferom tehnologija dvostruke namene koje podržavaju iranske vojne kapacitete.
Tramp je rekao da se Si obavezao da neće prodavati oružje Iranu, iako su analitičari upozorili da će takva uveravanja verovatno biti pod lupom tokom vremena.
Kina je dotle nastavila da se protivi američkim sankcijama usmerenim na kompanije povezane s trgovinom iranskom naftom.
Liu je ukazala da je pre samita kinesko Ministarstvo trgovine izdalo uredbu protiv sankcijama koje su SAD uvele za nekoliko kineskih rafinerija optuženih za kupovinu iranske sirove nafte.
Taj potez je istakao širi otpor Pekinga, kako smatra, sprovođenju eksteritorijalnih sankcija i naznačio da je malo verovatno da će Kina javno prihvatiti kampanju pritiska Vašingtona na Teheran.
Od viralnih video snimaka u stilu Lego kockica i hip-hop pesama generisanih veštačkom inteligencijom do lažnih slika s ratišta, rat u Iranu otkriva kako se veštačka inteligencija (AI) koristi kao oružje u modernom ratovanju i delovanju države.
Povodom ove brze promene, RSE je razgovarao s Maksom Leserom (Max Lesser), višim analitičarem za nove pretnje u Centru za sajber i tehnološke inovacije pri Fondaciji za odbranu demokratija (Foundation for Defense of Democracies – FDD).
RSE: Pažljivo ste pratili iranske operacije za ostvarivanje uticaja. Koliko je Iran sofisticiran na mreži? Da li trenutno posmatramo prvi pravi AI rat na svetu koji se odvija oko Irana?
Maks Leser: Iran je sve sofisticiraniji u svojim operacijama uticaja na mreži. Definitivno je došlo do velike promene. AI video snimci Legom su verovatno jedan od najuspešnijih propagandnih pokuašaja koje sam ikada video da dolaze iz Irana usmerenih na stranu publiku.
Ali to je samo jedna vrsta iranske operacije uticaja. Sprovodili su uspešne operacije hakovanja i curenja informacija, na primer protiv kampanje (američkog predsednika Donalda Trumpa) Trampa uoči izbora 2024. i imaju dugu istoriju agresivnih operacija uticaja usmerenih na stranu publiku...
Da li je ovo prvi AI rat, lično ne bih rekao. Mislim da je u prethodnim sukobima, na primer tokom 12-dnevnog rata (u junu 2025. godine), Iran pravio i širio dipfejkove na državnim mrežama i slično. Ali mnogo toga je bilo više usmereno na njihovu domaću publiku i pokušaj da ubede sopstvenu domaću publiku da imaju vojne uspehe.
Ono što izdvaja ovaj trenutak jeste duga istorija Irana u korišćenju veštačke inteligencije u operacijama uticaja usmerenim na stranu publiku, ali ne mislim da su to dosad radili naročito uspešno. Mislim da to sada rade uspešnije jer shvataju kako da koriste veštačku inteligenciju da komuniciraju sa Amerikancima na načine koji ima odjeka kod Amerikanaca – koristeći hip-hop muziku, koristeći Lego video snimke. Izgleda da im naklonjeni Amerikanci čak govore šta bi trebalo da stave u sledeći video.
Tako da ovo nije prvi put da Iran koristi veštačku inteligenciju u propagandnim operacijama i operacijama uticaja. Nije prvi put da su to uradili tokom ratnog vremena. Ali mislim da je prvi put da smo videli da njihova upotreba veštačke inteligencije u operacijama uticaja diže toliku prašinu.
'Psihološki rat je ključan'RSE: Da bismo razumeli obim ovoga, kada ljudi na Zapadu pregledaju društvene mreže tokom ovog sukoba, koliko onoga što vide zapravo može biti lažno?
Leser: Teško je odrediti broj jer je svačiji feed drugačiji, zasnovan na preferencijama i algoritmima. Ali što se tiče lažnih i dipfejkova posebno, kad god ljudi vide video snimke koji tvrde da prikazuju napade ili snimke s bojišta, trebalo bi da ih provere pre nego što im poveruju. Ponekad postoje pravi snimci uspešnih udara, ali postoje i mnoge tehnike koje se koriste za fabrikovanje ili manipulaciju slikama.
I to ne radi samo Iran. Zapravo sam počeo da pratim ovu vrstu ponašanja pre mnogo godina kada su Huti – iranski proksi – koristili slike generisane veštačkom inteligencijom na kojima se brodovi gore posle napada u Crvenom moru.
Definitivno postoji presedan za tu vrstu ponašanja. To se dešava godinama. Kad god se ljudi susretnu s takvim slikama, trebalo bi da budu oprezni i da potraže proveru van društvenih mreža.
RSE: Da li Iran koristi veštačku inteligenciju uglavnom za širenje propagande ili za namerno stvaranje konfuzije i panike na Zapadu? Šta tačno pokušavaju da poruče ovim kampanjama?
Leser: Veliki deo toga je pričanje njihove priče i širenje narativa poput toga da su SAD imperijalisti, a Iran se prikazuje kao da se opire tom ugnjetavanju. Mnogo poruka pokušava da poveže iransku vladu i njenu borbu protiv Amerike s progresivnim ciljevima u SAD. U jednom od nedavnih Lego videa, prikazali su Iranaca kako priča s antitrampovskim liberalom u Portlandu. Takođe su pomenuli proteste pokreta " Black Lives Matter" i antitrampovske demonstracije.
Tako da postoji mnogo poruka osmišljenih da se dopadnu određenoj publici u Americi – ljudima koji su antiratni, antitrampovski. Iznenađujuće, videli ste čak i slike duginih boja, iako je Iran izrazito antigej zemlja, strateški koriste slike i narative za koje veruju da će naići na odjek kod zapadne publike.
Još jedna važna tema je Epstin (američki finansijer i osuđeni seksualni prestupnik nad decom Jeffrey Epstein). Oni često nazivaju američke i izraelske elite "Epstinovom klasom" i pokušavaju da se predstave kao deo globalnog pokreta otpora protiv korumpiranih elita. Ponovo, najmoćnija stvar je pripovedanje. Tu dobijaju klikove.
RSE: Da li znamo ko unutar iranskog sistema vodi ove kampanje? I koliko je toga automatizovano – uključujući botove, sintetičke influensere, naloge generisane veštačkom inteligencijom?
Leser: Jedan važan akter je Basidž, iranska dobrovoljna paravojna snaga. Basidž ima jedinice posebno fokusirane na propagandu i psihološke operacije. Mnogo toga je domaće. Basidž koristi operacije uticaja kao sredstvo unutrašnje kontrole nad iranskim stanovništvom.
Oni preplavljuju iranske platforme društvenih mreža i zapadne platforme poput X-a propagandom na persijskom jeziku usmerenom na Irance i dijasporu. U FDD-u smo dokumentovali stotine takvih naloga, mada verujemo da verovatno hiljade učestvuju u ovoj aktivnosti.
Zatim, tu su i različite jedinice (unutar Korupsa islamske revolucionarne garde), kao i iransko Ministarstvo za obaveštajne poslove, poznato kao MOIS. Sve ove grupe su uključene u operacije uticaja, sajber napade i informaciono ratovanje.
Iranska državna radio-televizija IRIB takođe igra ulogu šireći propagandu u zemlji koja se kasnije širi u inostranstvo. Ali postoji i siva zona gde prorežimski civili učestvuju nezavisno ili polunezavisno. Na primer, tvorci Lego videa su u početku negirali veze s iranskom vladom, ali su kasnije priznali da je iranska vlada jedan od njihovih kupaca. Ostaje nejasno da li primaju direktna naređenja iz Teherana ili jednostavno proizvode sadržaj koji vlada kasnije distribuira.
RSE: Mimo X-a i TikToka, da li postoje posebne platforme koje Iran koristi kao oružje protiv Zapada, kao što su Telegram, Instagram ili nešto drugo?
Leser: Definitivno. Telegram se široko koristi za koordinaciju zato što je manje popularan među Amerikancima i nudi manje ograničenja. Videli smo kako iranske operacije uticaja koriste Telegram za crowdsourcing i koordinaciju učesnika.
Meta je takođe objavila izveštaj ranije tokom sukoba s objašnjenjem da su se iranski operativci predstavljali kao Amerikanci na Fejsbuku (Facebook) i Instagramu kako bi direktno komunicirali s američkom publikom.
Takođe su pravili lažne medije i organizacije za lažne vesti. Platforme poput Mete imaju tendenciju da agresivnije sprovode svoju politiku, zbog čega Iran tamo često koristi prikrivenije taktike.
RSE: Upozorili ste na autoritarne ekosisteme uticaja. Koliko blisko Iran, Rusija i Kina sada sarađuju na mreži?
Leser: Veoma je teško dokazati direktnu operativnu koordinaciju. Lično, nisam video konkretne dokaze da se razmenjuju poruke iza kulisa i direktno koordinišu propagandne kampanje. Ali oni apsolutno koriste sadržaj jedni drugih, međusobno preslikavaju narative i međusobno kopiraju taktike.
Rusija je zaista bila jedan od pionira u ovom prostoru s lažnim nalozima, operacijama hakovanja i curenja informacija i prikrivenim kampanjama uticaja. Iran i Kina su učili iz tih modela i razvili svoje verzije.
Na primer, Rusija je sprovela operaciju hakovanja i curenja informacija protiv predsedničke kampanje Klinton (Hillary Clinton) 2016, dok je Iran sproveo značajnu operaciju hakovanja i curenja informacija usmerenu na Trampovu kampanju 2024.
Iako ne mogu reći da postoji potvrđena koordinacija, oni očigledno uče jedni od drugih, ponavljaju jedni druge, a ponekad i direktno kopiraju jedni druge.
RSE: Da li su SAD spremne za ovu vrstu psihološkog ratovanja pokretanog veštačkom inteligencijom?
Leser: Ne, ne mislim. Možete pogledati šta se dogodilo s Lego video snimcima. Zaista nije bilo značajnog odgovora iz SAD. Ali je takođe teško znati kakav bi odgovor trebalo da bude. Ne možemo jednostavno ukloniti ove video snimke. Imamo slobodan i otvoren internet i zaštitu slobode govora.
Čak i ako ih uklonite s jedne platforme, ponovo će se pojaviti negde drugde – na Telegramu ili drugim platformama s manje moderacije. Dakle, to nije samo pitanje uklanjanja. Amerika mora da edukuje svoj narod o tome ko je iranski režim, kako ugnjetava svoje stanovništvo i kako strateški koristi propagandu. To je ono što će na kraju učiniti ljude manje podložnim ovim kampanjama.
RSE: Da li iranske mreže uticaja različito ciljaju američku i evropsku publiku kako bi iskoristile političku polarizaciju unutar zapadnih demokratija?
Leser: Oni definitivno prilagođavaju poruke. Na primer, promovisali su narative o nezavisnosti Škotske putem tajnih naloga usmerenih na publiku u Škotskoj. Takođe su pravili lažne francuske medije i lokalizovane kampanje u Evropi.
Međutim, mnogi narativi koje koriste u Americi takođe odjekuju u Evropi: poruke protiv Trampa, poruke protiv rata, narativi protiv establišmenta. U suštini, oni govore: "Vi ste protiv Trampa? I mi smo protiv Trampa. Vi ste protiv ovog rata? I mi smo protiv ovog rata." Zatim te narative pakuju u emotivno privlačne Lego video snimke s efetknommuzikom, i ljudi počinju da se osećaju emocionalno povezano s njima.
Američka vlada mora bolje da obavi posao informišući javnost o tome koliko je iranski režim zapravo brutalan, kako se odnosi prema sopstvenom narodu i koliko dugo podržava terorizam i represiju.
Iran priča priču. Sjedinjene Države moraju da ispričaju jaču i istinitiju priču kao odgovor.
Intervju je priređen radi dužine i jasnoće.