Nova godina. Stari rat. Novi kadar. U nekim od najvažnijih kadrovskih odluka tokom svog mandata, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski započeo je niz velikih promjena na ključnim pozicijama u svojoj administraciji. To uključuje i smjenu čelnika dvije najvažnije obavještajne agencije. Ukrajinci su iscrpljeni od sveobuhvatnog rata koji će sljedećeg mjeseca ući u četvrtu godinu. Birači i dalje uglavnom podržavaju Zelenskog, iako mu je rejting opao, a raste pritisak za moguće izbore ako dođe do prekida vatre ili mirovnog sporazuma. Korupcijski skandali također su uzdrmali vladu Volodimira Zelenskog, a neki politički analitičari kažu da je rekonstrukcija prvenstveno usmjerena na jačanje pozicije Ukrajine u mirovnim pregovorima koje predvodi SAD. "Sve u svemu, predsjednik shvata da pregovarački proces nije dao brze rezultate. A sada su svi ti kadrovski procesi, koji su bili usporeni, ali su sazrijevali, odjednom došli na dnevni red", rekao je za RSE politički analitičar iz Kijeva Oleh Saakjan. "Vidimo da je prioritet pregovarački proces i odbrana. Upravo zato se ove kadrovske promjene i dešavaju." Parlament bi mogao glasati o najvažnijim pozicijama već naredne sedmice. Evo pregleda ko je na funkciji, ko je smijenjen, ko napreduje, a ko gubi poziciju – i zašto. Na funkciji (i napreduje): Kirilo BudanovDugogodišnji šef vojne obavještajne agencije poznate kao HUR, Budanov je 2. januara imenovan od strane Zelenskog da preuzme funkciju od Andrija Jermaka kao uticajni šef predsjedničkog kabineta – praktično njegov šef osoblja. Zatvoren i enigmatičan, Budanov je izgradio bazu podrške zahvaljujući nadzoru nad sabotažnim operacijama protiv ruskih ciljeva. Moskva ga je optužila da je organizovao bombaški napad na most preko Kerčkog moreuza 2022. godine, koji povezuje Rusiju s Krimom, ukrajinskim crnomorskim poluostrvom koje je Moskva zauzela 2014. Napad, koji je privremeno oštetio most i susjedne željezničke šine, slavljen je kao demonstracija domišljatosti. Agencija je također koristila pomorske dronove s eksplozivom, kontrolisane putem satelita, koji su gađali desetine ruskih brodova u Crnom moru. Budanovljeva vidljivost dodatno je potaknula spekulacije da bi mogao postati politički izazivač Zelenskom, a neki stručnjaci smatraju da je uključivanje Budanova u administraciju način da se spriječi potencijalni izazov. Budanovljeve nove dužnosti uključuju i vođenje pregovora sa Zapadom s ciljem okončanja ruske invazije. Pregovori su sada u kritičnoj fazi, jer se Ukrajina protivi nekim od problematičnih prijedloga iz američkog plana objavljenog u novembru 2025. Zelenski je imenovao bivšeg zamjenika ministra vanjskih poslova za svog savjetnika. Budanovljeva zamjena biće šef Spoljne obavještajne službe, general-potpukovnik Oleh Ivaščenko(Ivashchenko). Smijenjen: Andrij JermakJermak, čovjek kojeg je Budanov zamijenio, stekao je značajan uticaj – i mnogo neprijatelja – prije nego što je smijenjen krajem novembra 2025. godine, kao žrtva sve većeg korupcijskog skandala koji je uključivao mito u energetskom sektoru. Jermak je advokat i filmski producent koji je upoznao Zelenskog dok je ovaj još bio glumac i komičar. U februaru 2020. imenovan je za šefa predsjedničkog kabineta, manje od godinu dana nakon što je Zelenski preuzeo funkciju. Nakon invazije, postao je poznat kao ključni politički egzekutor i nerazdvojni saradnik Zelenskog, boraveći s njim u predsjedničkom skloništu i prateći ga na međunarodnim sastancima. Jermakov stan je pretresen u novembru u sklopu antikorupcijske istrage koju su vodili Nacionalni biro za borbu protiv korupcije i Specijalizirano antikorupcijsko tužilaštvo, poznati kao NABU i SAPO. Prije Jermaka, korupcijski skandal je već "odnio" dva visoka ministra: ministra pravde Hermana Haluščenka(Halushchenko) i ministricu energetike Svitlanu Hrinčukvitlana(Hrynchuk). Izvan igre – opet: Denis ŠmigalKada je u julu imenovan na čelo Ministarstva odbrane, Šmigal je već gotovo pet godina obavljao funkciju premijera – još od prije ruske invazije. Prije toga, Šmigal je obavljao visoku izvršnu funkciju u najvećoj privatnoj energetskoj kompaniji u zemlji, DTEK-u. Premijerska funkcija ima manje ovlasti od predsjedničke, pa se posao uglavnom svodi na vođenje zakonodavnih pitanja u parlamentu i sjednica vlade. Trenutno, predsjednička stranka "Sluga naroda" ima apsolutnu većinu u parlamentu, Vrhovnoj Radi – tako da u praksi predsjednički ured kontroliše i vladu i zakonodavstvo. Nakon što je Zelenski smijenio ministre povezane s energetskim skandalom, imenovao je Šmigala na čelo Ministarstva energetike, navodno kako bi pomogao u čišćenju tog resora. Šmigal se smatra staloženim tehnokratom koji rijetko daje intervjue ili traži publicitet, za razliku od nekih drugih visokih zvaničnika, pa nema opasnosti da zasjeni Zelenskog. U igri (i na višem nivou): Mihajlo FedorovJedan od najmlađih ministara u vladi Zelenskog, Fedorov (34) imenovan je 2019. za prvog ministra digitalne transformacije Ukrajine – funkciju čiji je cilj modernizacija zastarjelih državnih usluga, od kojih mnoge potiču još iz sovjetskog doba. Jednako važan cilj bio je osigurati transparentnost dugogodišnjih netransparentnih birokratskih procesa, kako bi se iskorijenile duboko ukorijenjene koruptivne prakse. Reforme – opisane kao "država u pametnom telefonu" – naišle su na široku podršku Ukrajinaca, a Fedorovljeva popularnost i uspjeh doveli su do njegovog unapređenja u potpredsjednika vlade, s proširenim ovlastima. Nakon Šmigalevog prelaska u Ministarstvo energetike, Fedorov je imenovan na čelo Ministarstva odbrane. Fedorov nema vojnu pozadinu, što je izazvalo negodovanje među pripadnicima ukrajinskih oružanih snaga. Ali ni Šmigal je nije imao. Njegovo unapređenje na vojnu funkciju shvaćeno je kao signal da će se ratne inovacije u oblasti dronova i njihove proizvodnje – u kojoj Ukrajina prednjači – dodatno ubrzati. Van igre (i na nižem nivou): Vasil MaljukDo svoje smjene, Maljuk je nadzirao najveću, a vjerovatno i najstrašniju sigurnosnu i obavještajnu agenciju u Ukrajini – Službu sigurnosti Ukrajine (SBU). Maljuk je preuzeo funkciju u februaru 2023, nakon što je Zelenski smijenio tadašnjeg šefa Ivana Bakanova, ukazujući na sumnje da je služba bila puna ruskih špijuna i doušnika uoči invazije godinu ranije. SBU, rival Budanovljevoj agenciji, bio je poznat po otkrivanju špijuna i sabotera, ali i po provođenju atentata i drugih operacija. U junu 2025. služba je dobila zasluge za izvođenje sabotažne operacije u kojoj su desetine dronova skrivene u civilnim kamionima lansirani na ruske vojne baze, hiljadama kilometara od granice. Prethodnog decembra, SBU je optužen da je detonirao električni skuter parkiran na moskovskom trotoaru, pri čemu je poginuo visoki ruski general. Ali povremeno tajnovite operacije službe izazvale su i kritike. U julu 2025. služba je uhapsila nekoliko istražitelja koji su bili okosnica napora NABU-a i SAPO-a u borbi protiv endemske korupcije. SBU ih je optužio da imaju veze s Rusijom. Taj potez, zajedno sa zakonodavstvom koje je dvjema organizacijama oduzelo nezavisnost, duboko je uznemirio Ukrajince, naročito mlade, koja je snažno podržavala njihovu misiju suzbijanja korupcije. Pod pritiskom uličnih protesta, Zelenski se povukao i podržao zakon kojim je vraćena nezavisnost ovih institucija. Maljuk je navodno u početku odbio da podnese ostavku kada mu je Zelenski to naredio, a brojni istaknuti vojni i sigurnosni zvaničnici javno su ga podržali. Među njima je bio i komandant ukrajinskih dron operacija. "Napustit ću funkciju šefa Službe sigurnosti", rekao je, najavljujući nekoliko dana kasnije prelazak na novu poziciju. "Ostat ću u sistemu kako bih provodio operacije koje nastavljaju nanositi maksimalnu štetu neprijatelju. Snažna, moderna obavještajna služba ključna je za sigurnost naše države." List Ukrajinska pravda izvijestio je da je možda Jermak imao ključnu ulogu u Maljukovoj smjeni. Njegov nasljednik, general-major Jevgen Hmara, komandovao je elitnom jedinicom za specijalne operacije SBU-a, Alfom. Priredila Elvisa Tatlić

Protesti protiv iranskog klerikalnog establišmenta šire se, zahvatajući nove gradove i mjesta, društvene grupe i simbole, u onome što aktivisti opisuju kao novu fazu sukoba s vlastima. Ono što je počelo kao sporadične demonstracije zbog galopirajuće inflacije i kolapsa nacionalne valute 28. decembra sada je vidljivo na ulicama i zatvorenim bazarima širom zemlje od oko 92 miliona stanovnika, u scenama koje podsjećaju na Islamsku revoluciju 1979. godine. Tokom posljednjih 48 sati, protesti su se proširili na više dijelova glavnog grada Teherana i sjeveroistočnog grada Mašhada, drugog po veličini u zemlji, kao i na sve veći broj provincijskih centara i manjih gradova, uključujući Abadan na jugozapadu i Borujen u centralnom Iranu. Jedan od najvećih protesta održan je u zapadnom gradu Abdananu, gdje je glavna ulica bila prepuna demonstranata 7. januara. Gradovi u zapadnom Iranu, gdje žive etničke manjine, bili su poprište nekih od najvećih protesta i najtežih vladinih represija. Uz ulične proteste, trgovci u sve većem broju bazara – ključnih komercijalnih centara u Iranu – zatvorili su svoje radnje i stupili u štrajk u znak solidarnosti s demonstrantima. Mnogi Iranci su eksplicitno uporedili ove scene s odlučujućim obustavama rada na tržištima koje su pomogle da se sruši šah Irana 1979. godine. Ekonomski kolaps podstiče bijesOkidač za proteste bila je pogoršana ekonomska kriza u Iranu. Nagli pad vrijednosti rijala, nacionalne valute, doveo je do onoga što ljudi opisuju kao rast cijena iz sata u sat osnovnih namirnica poput jaja i ulja za kuhanje, učvršćujući uvjerenje da je zemlja na ivici kolapsa. Kako se nemiri šire, sve su češći i sve nasilniji sukobi u gradovima gdje sigurnosne snage koriste palice, suzavac i bojevu municiju. Govoreći za Radio Farda 8. januara, jedan demonstrant iz zapadnog grada Qorveh rekao je da su ulice u gradu od oko 87.000 stanovnika "prepune sigurnosnih snaga". Demonstrant, koji je govorio pod uslovom anonimnosti zbog straha od odmazde, rekao je da sigurnosne snage nisu uspjele zaustaviti proteste zbog ogromnog broja ljudi koji učestvuju. Simboli, štrajkovi i rizik od eskalacijeU nekoliko gradova, uključujući Kerman na jugoistoku i Kašan u centralnom Iranu, demonstranti su oborili ili oskrnavili statue Qasema Soleimanija, visokog iranskog generala ubijenog u američkom zračnom napadu 2020. godine. Ovi postupci predstavljaju direktan izazov jednom od ključnih "mučenika" klerikalnog sistema. Demonstranti u Mašhadu 7. januara skinuli su nacionalnu zastavu i pocijepali je na komade. Sadašnja zastava Irana usvojena je nakon 1979. godine, a kritičari Islamske Republike ovu zastavu nazivaju "zastavom režima", a ne zemlje. Napetost je vidljiva na ulicama širom Irana i prelila se u porodične WhatsApp i Telegram grupe, gdje su rasprave o tome "šta slijedi" i koga podržati postale svakodnevni, često žestoki ritual. Pitanja liderstva, strategije i alternativa više nisu ograničena na aktivističke kanale, već su ušla u svakodnevne razgovore među rodbinom i kolegama. Debatu dodatno zaoštravaju otvorene međunarodne poruke. Američki State Department na svom nalogu na perzijskom jeziku više puta je izrazio podršku demonstrantima. Predsjednik SAD-a Donald Trump zaprijetio je intervencijom ako se nasilni obračuni vlasti nastave. Kako su demonstracije ušle u 12. dan 8. januara, korisnici društvenih mreža u velikim gradovima poput Teherana, Karaja, Isfahana, Širaza, Mašhada i Tabriza prijavili su usporene internet veze. Stručnjaci su primijetili značajan pad brzine širokopojasnog i mobilnog interneta. Amir Rashidi, šef odjela za digitalna prava i sigurnost u američkoj organizaciji Miaan Group, rekao je za Radio Farda (Iranski servis RSE) da se vlasti pripremaju za potpuno gašenje interneta. Ograničavanje pristupa internetu poklapa se s novim pozivima opozicionih grupa na masovne štrajkove i ulične akcije 8. i 9. januara, što povećava mogućnost da protesti – već najozbiljniji izazov s kojim se Islamska republika suočava posljednjih godina – zahvate još šire područje. Priredila Elvisa Tatlić

Pakistanske vlasti formiraju novu policijsku jedinicu za zaštitu kineskih državljana, nakon višegodišnjih zahtjeva Pekinga. "Zaštita kineskih državljana i projekata od zajedničkog interesa ostaje naš prioritet", rekao je pakistanski ministar unutrašnjih poslova Mohsin Nakvi 7. januara u Pekingu tokom sastanka s Wang Xiaohongom, kineskim ministrom javne sigurnosti. Tokom sastanka, zvaničnici su najavili formiranje nove sigurnosne jedinice u Islamabadu, kao i nove zajedničke programe obuke policije i sistem brze reakcije za razmjenu informacija o terorističkim prijetnjama u Pakistanu. "Cijenimo žrtve koje je Pakistan podnio u borbi protiv terorizma", rekao je Wang, prema kineskom izvještaju sa sastanka. Ali uprkos toplom prijemu i pohvalama u Pekingu, analitičari i bivši zvaničnici rekli su za RSE da formiranje nove sigurnosne jedinice u pakistanskoj prijestolnici dolazi u trenutku kada su odnosi Kine i Pakistana na najnižem nivou, zbog napada u posljednjim godinama u kojima je ubijeno na desetine kineskih državljana u ovoj južnoazijskoj zemlji. Shakil Ahmad Ramay, analitičar iz Islamabada koji je napisao više knjiga o odnosima Kine i Pakistana, rekao je za RSE da je pakistanska policija trenutno loše opremljena da umiri zabrinutost Pekinga za sigurnost svojih građana. "Kako bi se osigurala sigurnost kineskih državljana, pakistanskoj policiji su potrebni obuka i oprema", rekao je. Usporavanje kineskih infrastrukturnih planova u PakistanuHiljade kineskih državljana rade u Pakistanu, uglavnom na poslovima vezanim za kineski infrastrukturni projekat vrijedan 60 milijardi dolara – Kinesko-pakistanski ekonomski koridor (CPEC). Ali pogoršana sigurnosna situacija – koja je od 2021. dovela do ubistva 20 kineskih državljana i ranjavanja 34 u terorističkim napadima – dodatno je, uz nesuglasice oko finansiranja i korupcijske skandale, poremetila opsežni CPEC, nekadašnji vodeći projekat u okviru kineske globalne inicijative "Pojas i put" (BRI). Nova specijalizovana policijska jedinica u Islamabadu jedna je od više sigurnosnih inicijativa koje su pakistanske vlasti uvele kako bi umirile kineske zabrinutosti oko sigurnosti svojih državljana. U pakistanskoj provinciji Baločistan već postoji brigada vojske zadužena za zaštitu kineskih državljana koji rade na projektima CPEC-a, a izgrađene su i stotine novih kontrolnih punktova, zajedno s zaštitnim barijerama u blizini infrastrukturnih projekata. Bivši pakistanski zvaničnik koji je radio na CPEC-u, a koji je za RSE govorio pod uslovom anonimnosti zbog osjetljivosti teme, kaže da loša sigurnosna situacija, finansijske poteškoće vlade i problemi s pravovremenom realizacijom projekata predstavljaju dugogodišnje prepreke koje su u velikoj mjeri zaustavile CPEC. CPEC nije samo usporen, on je gotovo mrtav", rekao je bivši zvaničnik. Iako se vrijednost projekta procjenjuje na 60 milijardi dolara, Pakistan je od pokretanja 2015. godine na terenu primio tek oko 25 milijardi dolara investicija u okviru CPEC-a. Na pitanje o novoj specijalnoj jedinici u Islamabadu, bivši zvaničnik CPEC-a rekao je da se uglavnom radi o "optici" i da je "ovo namijenjeno tome da projekat ostane živ u medijima". Regionalni sigurnosni problemi u porastuNijedan kineski državljanin nije prijavljen da je ubijen u Pakistanu tokom 2025. godine, ali šira sigurnosna situacija donijela je nove prepreke kineskom ekonomskom prisustvu u regiji. U dva napada u novembru ubijeno je pet kineskih državljana koji su radili u rudniku zlata blizu udaljene granice Tadžikistana s Afganistanom. U oktobru su Afganistan i Pakistan razmijenili vojne napade, pri čemu je poginulo na desetine ljudi, a Pakistan zatvorio granicu s Afganistanom. To je bilo najteže pogoršanje sukoba u posljednjih nekoliko godina i izazvalo je strah od potpunog rata. Krajem novembra talibani su optužili Pakistan da je izveo zračne napade unutar Afganistana u kojima je ubijeno najmanje 10 ljudi, od kojih je devetoro djece. Unutrašnji sigurnosni problemi u Pakistanu također i dalje traju. Baločistan, gdje se nalazi mnogo CPEC projekata, uključujući luku Gwadar, najnerazvijenija je oblast Pakistana i poprište dugotrajne nasilne pobune protiv Islamabada koju predvodi Oslobodilačka vojska Baločistana (BLA), etnonacionalistička militantna grupa koja traži nezavisnost od Islamabada. BLA je godinama napadala kineske državljane i interese kako bi povećala pritisak na pakistansku vladu, izvodeći nekoliko napada visokog profila, uključujući napad na hotel Pearl-Continental u Gwadaru 2019. godine i napad na kineski konzulat u Karačiju. Za druge napade u Pakistanu na kineske državljane niko nije preuzeo odgovornost, dok su neki, uključujući bombaški napad 2021. na autobus kineskih radnika na putu ka projektu brane Dasu, u kojem je poginulo 13 ljudi, od kojih devet Kineza, pakistanske vlasti pripisale Tehrik-e Taliban Pakistan (TTP). Priredila Elvisa Tatlić

Farmeri u Grčkoj nastavili su proteste širom zemlje pokretanjem dvodnevne blokade autoputeva i naplatnih stanica zbog porasta troškova proizvodnje i najavljenog trgovinskog sporazuma Evropske unije (EU) sa državama Južne Amerike. Kako prenosi AP, traktorima su 8. januara blokirali ključne rute zaustavljajući saobraćaj. Policija nije intervenisala ali je grčka vlada saopštila da neće tolerisati širenje blokada. Autoput koji povezuje Atinu sa Solunom zatvoren je u oba pravca u protestu poljoprivrednika koji traže veću državnu pomoć i odbacivanje sporazuma EU sa južnoameričkim zemljama. Predloženi dogovor stvorio bi veliku zonu slobodne trgovine između Evrope i južnoameričkih zemalja, uključujući Brazil i Argentinu. Evropski poljoprivrednici strahuju da bi na taj način tržište bilo preplavljeno jeftinijim agrarnim proizvodima. „Ako se ovaj sporazum sprovede grčka poljoprivreda je gotova. Troškovi proizvodnje u Grčkoj 300 odsto su viši nego u Latinskoj Americi", rekao je za AP Vangelis Rubis, jedan od organizatora protesta. Kao primer je naveo krompir rekavši da je grčkim farmerima potrebno da košta 35 do 40 evrocenti po kilogramu samo da bi pokrili troškove, u poređenju sa oko 10 centi u Brazilu. Protesti u Grčkoj počeli su u novembru sa zahtevima da se smanje troškovi proizvodnje do kojih je došlo zbog zloupotreba evropskih subvencija usled kojih su isplate odložene. Vlada Grčke u sredu je objavila ustupke koji uključuju jeftiniju električnu energiju za farmere i sniženje poreza na gorivo kako bi predupredila nastavak protesta. U četvrtak, 8. januara, na ulice su izašli i poljoprivrednici u Francuskoj. Kako je saopštila francuska policija, oni su sa stotinak traktora došli u Pariz kako bi protestovali protiv sporazuma EU i južnoameričkih država. Brisel je prethodnih dana obnovio unutrašnje pregovore o sporazumu o slobodnoj trgovini sa zemljama Merkosura – Brazilom, Argentinom, Bolivijom, Paragvajem i Urugvajem, dok se spekuliše se da bi sporazum mogao da bude potpisan u Paragvaju 12. januara. Od zemalja EU tome se protive Francuska i Poljska, dok pristalice sporazuma predvodi Nemačka.

Pojedini demonstranti, aktivisti civilnog društva i novinari dobijaju anonimne telefonske pozive i SMS poruke u kojima se upozoravaju da ograniče izveštavanje i ne iznose stav o antivladinim demonstracijama koje u toj zemlji traju dvanaesti dan, javio je Servis Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku (RSE/RL). „Ove poruke se šalju svima čiji su mobilni telefoni locirani u zoni demonstracija. One nemaju nikakvu pravnu vrednost niti predstavljaju osnov za bilo kakvo pravno dejstvo”, napisala 8. januara na društvenoj mreži X Marzieh Mohebbi, advokatkinja koja živi van Irana. Obraćajući se primaocima poruka, Mohebbi je dodala: „Pravosuđe Islamske Republike nema legitimitet, korumpirano je i nepouzdano. Niko ne zna šta će se desiti ako se odazovete, zato nemojte obraćati pažnju ni na zvanične pozive.“ Pojavili su se i izveštaji da su novinari morali da potpišu pisane izjave kojima se obavezuju da neće iznositi stavove niti objavljivati sadržaje o protestima na društvenim mrežama. Neki su čak upozoreni da će biti uhapšeni ukoliko ne ispune zahteve bezbednosnih službi. Komitet za zaštitu novinara (CPJ) osudio je postupke iranskih bezbednosnih agencija koje „pozivaju i prete novinarima“ usred talasa protesta širom zemlje. Komitet je saopštio da su nakon izjava iranskog vrhovnog lidera ajatolaha Alija Hameneija o gušenju protesta „novinari kontaktirani i naređeno im je da se jave bezbednosnim organima, uključujući Revolucionarnu gardu (IRGC)”. „Vlasti moraju odmah da obustave zastrašivanje koje ima za cilj da ućutka nezavisno izveštavanje u ključnom trenutku”, dodao je CPJ. Hannah Neumann, poslanica Evropskog parlamenta, dala je podršku iranskim demonstrantima. „Danas su ljudi širom Irana ponovo na ulicama. Znaju da može biti pucano na njih. Ali za mnoge je ćutanje sada opasnije od hrabrosti“, napisala je na 8. januara na društvenoj mreži X i dodala je je „iranski režim izgubio i poslednji trag legitimiteta“. Nemačka predstavnica, koja predvodi delegaciju EP za odnose sa Iranom, ranije je poručila da Evropa ima odgovornost da čvrsto stane uz iranski narod „koji traži prava koja nikada ne bi smela da zahtevaju hrabrost“ i da insistira na odgovornosti kada se ta prava uskraćuju. Snimci i fotografije iz kurdskih gradova u Iranu od 8. januara prikazuju zatvorene pijace i radnje. Trgovci su navodno stupili u štrajk u Ilamu, Kermanshah-u, Sarpol-e Zahabu, Rawansaru, Pavehu, Kamyaranu, Sanandaju, Qorvehu, Bijaru, Marivanu, Banehu, Saghezu, Divandarreu, Urmiji, Mahabadu, Bokanu, Oshnaviehu i Sardashtu. Štrajk su pozvale političke partije i organizacije civilnog društva u Iranskom Kurdistanu. Sedam kurdskih partija izdalo je zajednički poziv na opšti štrajk u kurdskim oblastima zemlje 8. Januara u znak podrške protestima i osude „zločina režima u Kermanshahu, Ilamu i Lorestanu“. U saopštenju se novi talas protesta opisuje kao jasno i glasno „ne“ Islamskoj Republici i odgovor na „sve katastrofe koje je režim nametnuo Iranu tokom svoje vladavine”. Protesti u Iranu traju 12. Dan, a korisnici iz različitih gradova prijavili su usporen i nestabilan internet. U Teheranu, Karaju, Isfahanu, Širazu, Mašhadu i Tabrizu zabeleženi su ozbiljni prekidi ili kratkotrajni nestanci pristupa internetu, kako fiksnom, tako i mobilnom. Prema sajtu CITNA, kvalitet pristupa internetu primetno je opao, a u Teheranu i Karaju korišćenje aplikacija za poruke i internet pozive je ometeno. Amir Rashidi, direktor za digitalna prava i bezbednost u američkoj organizaciji Mian izjavio je za Radio Farda da se iranska vlada sprema da potpuno prekine pristup internetu. Dodao je da, po izvorima iz tehnološkog sektora, režim planira da aktivira takozvani nacionalni internet – državnu internu mrežu koja omogućava ograničen pristup i veću kontrolu, uz mogućnost potpunog prekida veze sa globalnom mrežom u vreme nemira.

Predsednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump objavio je da će se njegova zemlja povući iz 66 međunarodnih ili tela Ujedinjenih nacija, uz tvrdnju da su "suprotne interesima SAD". Tramp je u memorandumu, upućenom visokim zvaničnicima američke administracije, naveo da se SAD povlače iz 35 organizacija koje nisu deo Ujedinjenih nacija i 31 entiteta UN-a. "Za subjekte UN-a, povlačenje znači prestanak učešća ili njihovog finansiranja, u meri u kojoj je to dopušteno zakonom", navodi se u memorandumu. Tramp je objavio da se SAD povlače iz UN-ovog Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove. Taj sud je naslednik Haškog tribunala, pred kojim su se vodili postupci za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije. SAD se, kako je objavljeno, povlače i iz Venecijanske komisije Saveta Evrope - savetodavnog tela nezavisnih pravnih stručnjaka koje državama daju mišljenja i preporuke o ustavnim pitanjima, demokratiji, ljudskim pravima. Njihove preporuke značajne su za unapređenje vladavine prava u državama Zapadnog Balkana. Trapovom odlukom, Sjedinjene Države se povlače i iz Saveta za regionalnu saradnju (RCC), koji okuplja zemlje Zapadnog Balkana radi jačanja međusobne saradnje i ubrzanja evrointegracija regiona. Među organizacijama iz kojih je Tramp najavio povlačenje su ključni klimatski sporazum Ujedinjenih nacija i UN-ovo telo koje promoviše rodnu ravnopravnost i osnaživanje žena. Američki državni sekretar Marko Rubio je organizacije iz kojih se SAD povlače nazvao "antiameričkim, beskorisnim ili rasipničkim". "Nećemo nastaviti da trošimo resurse, diplomatski kapital i legitimitet koji proizlazi iz našeg učešća u institucijama koje su za nas irelevantne ili u sukobu sa našim interesima", saopštio je Rubio, nakon Trampove odluke. Memorandumom se administraciji nalaže da "odmah preduzme" korake radi povlačenja SAD iz 66 organizacija "u najkraćem mogućem roku". Odluka je, kako je navedeno u Trapovom memorandumu, doneta nakon revizije svih međunarodnih organizacija, konvencija i ugovora, kojima Sjedinjene Države upućuju novčani ili neki drugi vid podrške. Revizija se, kako je istaknuto, nastavlja. Reakcije na Trampovu odlukuMeđu ključnim organizacijama iz kojih je Tramp najavio povlačenje je Okvirna konvencija Ujedinjenih nacija o klimatskim promenama (UNFCCC). Mnogi je opisuju kao "temeljni" klimatski sporazum i osnovni dokument Pariskog klimatskog sporazuma iz 2015. godine. Evropska unija izrazila žaljenje zbog odluke SAD da se povuku iz UNFCCC. "UNFCCC je temelj globalnog delovanja u oblasti klime. Ona okuplja države kako bi podržale klimatske politike, smanjile emisije, prilagodile se klimatskim promenama i pratile napredak", objavio je evropski komesar za klimu Wopke Hoekstra na društvenoj mreži X. "Odluka najveće svetske ekonomije i drugog najvećeg emitera da se povuče iz tog sporazuma je za žaljenje i nesrećna", dodao je. Sjedinjene Države su prošle godine po prvi put u poslednje tri decenije preskočile godišnji međunarodni klimatski samit UN. "Sjedinjene Države bile bi prva zemlja koja bi se povukla iz UNFCCC-a", rekao je Manish Bapna, direktor Saveta za odbranu prirodnih resursa, a preneo Reuters. "Svaka druga nacija je članica, delom zato što prepoznaje da čak i osim moralnog imperativa rešavanja klimatskih promena, mesto za stolom u tim pregovorima predstavlja priliku za oblikovanje opšte ekonomske politike i prilika", rekao je Bapna. Takođe, SAD će napustiti i UN Women, telo koje radi na ravnopravnosti polova i osnaživanju žena, te Populacioni fond UN-a (UNFPA) - agenciju međunarodnog tela usmerenu na planiranje porodice, kao i zdravlje majki i dece u više od 150 zemalja. SAD su prošle godine smanjile finansiranje UNFPA. Ostali subjekti na američkom popisu su Konferencija UN-a o trgovini i razvoju, Međunarodni energetski forum, Registar konvencionalnog naoružanja UN-a i Komisija UN-a za izgradnju mira. Tramp nastavlja da smanjuje finansiranje UN agencijaPotez Trampa je rezultat njegove dugogodišnje rezervisanosti prema multilateralnim institucijama, posebno UN-u, podseća Reuters. Više puta je doveo u pitanje efikasnost, troškove i odgovornost međunarodnih tela, tvrdeći da često ne služe interesima SAD-a. Od početka svog drugog mandata pre godinu dana, Tramp nastoji da smanji američko finansiranje UN-a. Zaustavio je angažman SAD-a s Savetom UN-a za ljudska prava, produžio obustavu finansiranja palestinske humanitarne agencije UNRWA-e i napustio kulturnu agenciju UN-a, UNESCO. Takođe je najavio planove za napuštanje Svetske zdravstvene organizacije i Pariskog sporazuma o klimi.

Agent američke imigracione službe (ICE) usmrtio je 37-godišnju ženu u Mineapolisu, što je izazvalo masovne demonstracije u tom gradu Sjedinjenih Američkih Država (SAD), prenose američki mediji. Federalne vlasti tvrde da je ženska osoba automobilom pokušala da pregazi agente dok su privodili ilegalne doseljenike ali gradonačelnik Mineapolisa to osporava i traži da Imigraciona ICE napusti grad, prenose 7. svetske agencije. AP javlja da se na mestu pogibije žene okupio veliki broj ljudi i da su pripadnike lokalnih i federalnih službi gađali raznim predmetima i uzvikivali "ICE, napolje iz Minesote!". BBC prenosi da je Ministarstvo za unutrašnju bezbednost saopštilo da je žena, Rene Nikol Gud (37), bila demonstrant koji je autom pokušao da pregazi agente ICE. „Agent je neodgovorno upotrebio silu, što je dovelo do smrti jedne osobe“, izjavio je gradonačelnik Mineapolisa Džejkob Frej i uz psovke poručio službi ICE da napusti grad. Portparolka Ministarstva unutrašnje bezbednosti Triša Mek Laflin rekla je da je do pogibije došlo u stambenoj oblasti Mineapolisa i da je vatru otvorio pripadnik ICE. Prethodno je to ministarstvo saopštilo da je pokrenulo operaciju sa 2.000 aganeta u Mineapolisu i susednom Sent Polu goneći i doseljenike iz Somalije koji su osumnjičeni za masovnu prevaru fondova za pomoć siromašnima. Ministarstvo je potom saopštilo da je izvelo stotine hapšenja. Na društvenim mrežama objavljeni su snimci koji, kako se čini, prikazuju trenutak pucnjave koja se dogodila u sredu 6. januara oko 10:25 po lokalnom vremenu. Kako prenosi BBC, na snimcima se vidi bordo SUV vozilo koje blokira ulicu dok se na trotoaru nalazi grupa demonstranata dok su u blizini policijska vozila. Agenti prilaze vozilu, naređuju vozačici da izađe, jedan povlači kvaku na vratima, dok se drugi nalazi ispred automobila. Nije jasno da li ga je vozilo udarilo, ali se vidi kako agent otvara vatru dok vozilo pokušava da se pokrene. Čuju se tri pucnja, a vozilo gubi kontrolu i udara u parkirani automobil, prenosi BBC. Na mreži Truth Social predsednik SAD Donald Tramp napisao je da je agent ICE-a „brutalno pregažen i da je čudo što je živ“, dodajući da se oporavlja u bolnici. Šef policije Mineapolisa Brajan O’Hara rekao je da je vozačica blokirala ulicu na Portland aveniji, a da je kada joj je prišao federalni agent počela je da se udaljava. Sekretarka za unutrašnju bezbednost Kristi Noem izjavila je da je žena „pratila i ometala agente tokom dana i pokušala da pretvori vozilo u oružje u aktu domaćeg terorizma“. Agent je, prema njenim rečima, pucao u samoodbrani i tom prilikom i sam bio povređen. Gradski savet Mineapolisa, međutim, tvrdi da je Gud „brinula o komšijama kada je ubijena”. „Agenti ICE prave haos u našem gradu i ta služba mora smesta napusti i grad i državu Minesotu”, izjavio je gradonačelnik Mineapolisa Džejkob Frej. Ministarstvo za unutrašnju bezbednost SAD saopštilo je da su nasilni demonstranti koristili kao oružje vozilo kojim je upravljala žena da bi pregazili agente ICE, prenosi Si-En-En (CNN). "Pripadnik ICE, plašeći se za život i živote svojih kolega i javnu bezbenost, pucao je u samoodbrani", navodi se u saopštenju ministarstva. Guverner Minesote Tim Volc poručio je „ne verujte propagandi“ i obećao brzu i nepristrasnu istragu. Na konferenciji za novinare gradonačelnik Mineapolisa Frej odbacio je tvrdnje o samoodbrani. „Gledao sam snimak događaja. Agenti ICE u ovom slučaju doslovno ubijaju ljude i pokušavaju to da spinuju kao čin samoodbrane. Ovde je agent bezobzirno koristio silu što je dovelo do toga da neko bude ubijen", rekao je Džejkob Frej. Američki Federalni istražni biro FBI najavio je istragu incidenta, dok ICE nastavlja operacije u gradu. Ubistvo žene u Mineapolisu dramatično je pogoršanje stanja tokom masovnih operacija protiv migranata na osnovu politike administracije predsednika SAD Donalda Trampa. Demonstracijama u Mineapolisu prethodili su slični protesti protiv ICE u Los Anđelesu i Čikagu. AP ukazuje da se ovaj slučaj desio u siromašnom delu Mineapolisa, nedaleko od mesta gde je policija 2020. godine ubila Džordža Flojda, Afroamerikanca osumnjičenog da je u prodavnici koristio falsifikovanu novčanicu od 20 dolara kada ga je grupa policajaca savladala i pokušala da ga privede. To ubistvo izazvalo je jedne od najvećih protesta za rasnu pravdu u SAD. Policajac Derek Šovin klečao je na Flojdovom vratu duže od devet minuta dok je Flojd bio vezan lisicama i prikovan za trotoar. Uprkos tome što je Flojd 27 puta rekao "Ne mogu da dišem!", Šovin je nastavio pritisak i pošto Flojd više nije imao puls. Sva četiri policajca koja su bila umešana u ubistvo su otpuštena i osuđena, Šovin na 22,5 godine u zatvoru Minesote i 21 godinu u saveznom zatvoru, a obe kazne izdržava istovremeno. Ostala tri policajca su osuđena na po više od šest godina zatvora. Grad Mineapolis je 2021. godine isplatio Flojdovoj porodici odštetu od 27 miliona dolara. Poprište ubistva, raskrsnica koja je nazvana Trg Džordža Flojda, mesto je spomenika u obliku podignute pesnice i čestih protesta.

Rat riječima ponovo je izbio oko danske teritorije Grenland usred posljedica američkog vojnog svrgavanja venezuelanskog predsjednika Nicolasa Madura 3. januara. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump više puta je izjavio da Washingtonu treba kontrola nad tom teritorijom i nije isključio mogućnost zauzimanja silom. "Potreban nam je Grenland", rekao je Trump novinarima u avionu Air Force One 4. januara. "On je trenutno izuzetno strateški važan. Grenland je svuda prekriven ruskim i kineskim brodovima." "Danska to neće moći da uradi", dodao je. Danska premijerka Mette Frederiksen odgovorila je 5. januara, rekavši da neće "prihvatiti situaciju u kojoj smo mi i Grenland na ovaj način ugroženi". Pozivajući se na činjenicu da je Grenland, kao teritorija Danske, dio NATO-a, dodala je: "Ako Sjedinjene Države odluče da vojno napadnu drugu zemlju članicu NATO-a, tada sve staje." Trenutni fokus na Grenland predstavlja najnovije oživljavanje dugogodišnjeg interesa Washingtona za ovu teritoriju, o čijoj je kupovini od Danske SAD prvi put razgovarao još 1800-ih godina. Nordijski istraživač iz 10. stoljeća Erik Crveni teritoriju je nazvao Grenland. Rani doseljenik odabrao je taj neskladni naziv za teritoriju, naseljenu autohtonim Inuitima, jer bi, kako je rekao, "ljude privuklo da tamo odu ako ima povoljno ime". Nordijska naselja na Grenlandu nisu opstala. Istraživači vjeruju da su doseljenici postali žrtve promjenjive klime i, među ostalim teškoćam, ekonomskih potresa izazvanih kugom. Do 1721. godine, kada su danski misionari prvi put stigli na otok, ostalo je samo inuitsko stanovništvo. Jedan misionar opisao je otporne Inuite na Grenlandu kao ljude koji su toliko pohlepni za kalorijama da su jeli uši iščupane iz vlastite odjeće. Kako bi izbjegli rasipanje minerala, tvrdio je da bi "nožem sastrugali znoj s lica i lizali ga". Danska je 1921. proglasila suverenitet nad Grenlandom i uvela trgovinski monopol s otokom. Zabrana vanjskim trgovcima omogućila je Kopenhagenu da kupuje kitovo i tuljanovo salo, cijenjeni izvor goriva za lampione, strogo pod vlastitim uvjetima. Tokom Drugog svjetskog rata, Dansku je napala nacistička Njemačka, ostavljajući danski teritorij Grenland otvorenim za potencijalno njemačko preuzimanje. George L. West, američki časnik u vanjskoj službi, prisjetio se da je američki predsjednik Franklin D. Roosevelt "odmah odlučio da moramo nešto poduzeti u vezi s Grenlandom." Američke snage okupirale su teritorij i osigurale njegov vrijedni rudnik kriolita. Nacistički operativci su više puta pokušavali postaviti tajne meteorološke postaje na izoliranim dijelovima Grenlanda. "Čini se da velik dio vaših vremenskih uvjeta za zapadnu Europu potječe s te ledene kape. S vojnog stajališta, neprocjenjivo je dobivati meteorološka izvješća odande", objasnio je West, dodajući da je dio američke misije na Grenlandu bio "pronaći ove [nezakonite nacističke meteorološke postaje] i uništiti ih". Sjedinjene Države su nakon rata vratile Grenland pod dansku kontrolu, ali nisu povukli svoju vojsku. Dvije zemlje su 1951. potpisale sporazum koji je omogućio Washingtonu i novoosnovanom vojnom savezu NATO da "poboljšaju i općenito prilagode područje za vojnu upotrebu". Jedan od američkih "istraživačkih" objekata na Grenlandu bio je paravan za Projekt Ledeni crv, planiranu mrežu mjesta za lansiranje nuklearnih projektila ispod grenlandskog ledenog pokrova usmjerenih prema Sovjetskom Savezu. Tajna američka nuklearna postaja bila je osuđena na propast od samog početka. Inženjeri su se suočavali s stalnim pomicanjem leda koji se uvijao i savijao oko silosa dizajniranih za držanje osjetljivih nuklearnih bojevih glava te je 1966. godine napuštena. Radioaktivni otpad s lokacije ostaje zakopan ispod grenlandskog ledenog pokrova. Prijedlozi Sjedinjenim Državama za kupovinom Grenlanda datiraju iz 1867. godine, kada je Washington prvi put ozbiljno razmatrao tu ideju. Kopenhagenu je 1946. upućena konkretna ponuda za Grenland, u današnjem ekvivalentu od oko milijardu dolara, što je jedan senator opisao kao "vojnu potrebu" za Sjedinjene Države. Danski ministar vanjskih poslova odbio je ponudu iz 1946., uz odgovor da "iako mnogo dugujemo Americi, ne osjećam da im dugujemo cijeli otok Grenland". Tokom Trumpovog prvog mandata 2019. godine američki predsjednik je više puta predložio da Sjedinjene Države preuzmu teritorij. Te ideje su uglavnom odbačene. Međutim, nakon što je teritorij učinio prioritetom u svom drugom mandatu, Danska je očito odgovorila povećanjem istaknutosti polarnog medvjeda, koji predstavlja Grenland, na grbu danskog kralja i ponovnim izjašnjavanjem da teritorij nije na prodaju. Grenland danas upravlja brojnim vlastitim institucijama, uključujući parlament, ali i dalje uveliko ovisi o Danskoj. Teritorij svake godine prima gotovo 600 miliona dolara pomoći iz Kopenhagena, fonda koji predstavlja više od polovice ukupnog državnog proračuna Grenlanda i jednak je više od 10.000 dolara za svakog od 57.000 stanovnika teritorija. Prema anketi iz 2025. većina stanovnika Grenlanda podržava nezavisnost od Danske, ali se oko 85 posto njih protivi da postanu američki teritorij. Složenost geopolitičke oluje koja se sprema nad Grenlandom sažeo je premijer tog područja Mute Egede, koji je novinarima u januaru 2025. rekao: "Ne želimo biti Danci, ne želimo biti Amerikanci, želimo biti Grenlanđani."

Iran je pogođen gotovo dvosedmičnim protestima širom zemlje, što predstavlja najozbiljniji izazov za klerikalni establišment u posljednjih nekoliko godina. Demonstracije su izbile 28. decembra u bazarima glavnog grada Teherana – ključnim trgovačkim i političkim centrima – i od tada su se proširile na većinu zemlje koja ima oko 92 miliona stanovnika. Radio Farda (Iranski servis RSE) razgovarao je 6. januara s Michaelom Rubinom, bivšim zvaničnikom Pentagona i višim saradnikom Američkog instituta za preduzetništvo sa sjedištem u Vašingtonu, o značaju protesta i tome da li bi Sjedinjene Države mogle vojno intervenisati u Iranu. RSE: Nedavno ste napisali komentar u kojem ste rekli da "demokratija vjerovatno nije blizu" u Iranu. Zašto? Michael Rubin: Razlog zašto demokratija nije blizu je jednostavan – u Iranu i dalje postoji previše snaga koje žele da je spriječe. A snage koje žele da spriječe demokratiju trenutno imaju mnogo više resursa i vjerovatno će biti mnogo bolje naoružane. Istorija je također faktor. Analizom sličnih razdoblja iranske istorije, posebno Ustavne revolucije početkom 20. vijeka, jasno je da je bilo potrebno više godina da demokratske snage preovladaju, a prethodno su se morale suprotstaviti organizovanoj kontrarevoluciji. RSE: Da li trenutno svjedočimo revoluciji u Iranu? Rubin: Vrlo je moguće. Kad god se zatvori Tehranski bazar, to razlikuje običan protest od nečeg mnogo značajnijeg. Važno je razumjeti Tehranski bazar [koji je bio centar tokom Islamske revolucije 1979.] – on je vrlo konzervativan i vrlo religiozan. Dakle, ono što sada vidimo zapravo je protest koji, može se reći, potiče, ako ne i predvodi, ljude za koje je Vrhovni vođa [ajatolah Ali Hamnei] nekada vjerovao da ih ima "u svom džepu". RSE: Američki predsjednik Donald Trump zaprijetio je vojnom intervencijom ako vlasti u Iranu nastave brutalno gušiti demonstrante. Kakvo je razmišljanje u Washingtonu? Rubin: Nisam siguran da tu ima mnogo promišljenog planiranja – više je to reagovanje "na prvu". I to je ono što je zastrašujuće. Donald Trump se razlikuje od drugih predsjednika po tome što se ne osjeća obaveznim da se drži vlastite retorike. Brine me da bi Trump mogao ohrabriti Irance da rizikuju, a onda odlučiti da Amerikanci neće učiniti ništa da im pomognu. Postoji paralela s Georgeom HW Bushom koji je u februaru 1991. pozvao narod Iraka da ustane i zbaci diktatora Sadama Huseina. Iračani su se pobunili, a Amerikanci im nisu pomogli. Tada je Sadam Husein upotrijebio borbene helikoptere da masakriraju narod Iraka. Pitam se da li bi se nešto slično moglo dogoditi u Iranu. Jedina razlika bi bila da, ako Islamska revolucionarna garda to ne uradi jer ne želi pucati na članove svojih porodica, svoje vršnjake i ostale, bilo da se radi o [stranim milicijama koje podržava Iran[, poput Hashd al-Shaabi ili brigade Fatemiyoun. RSE: Mislite li da bismo mogli vidjeti scenario poput onog u Venezueli, gdje su američke snage svrgnule lidera Nicolasa Madura, ali nisu srušile režim? Rubin: Da, mislim da je to vjerovatno. I moram naglasiti: želim da Iranci imaju demokratiju. Želim da režim padne. Dakle, govorim kao analitičar, a ne kao zagovornik. Ali ne vjerujem da je Reza Pahlavi [bivši prijestolonasljednik Irana i istaknuta opoziciona figura] reagovao dovoljno efikasno. Bio je na odmoru kada se ovo dogodilo, a mislim da je jučer stigao u Washington. Ipak to nije mjesto gdje bi trebao biti. RSE: Gdje mislite da bi Pahlavi sada trebao biti? Iz očiglednih razloga ne može biti u Iranu. Rubin: Ne, očigledno ne može biti u Iranu. Ali razmišljam o nekim zaljevskim državama, i možda ga u početku ne bi rado prihvatili. Ali, na primjer, ako bi bio u Dubaiju, tamo bi mogao stupiti u kontakt s iranskom omladinom koja tamo dolazi i s nekim apolitičnim elitama koje ga možda ne pamte. Ne možete podcijeniti ugled Pahlavija. Samo mislim da nije bio dovoljno organizovan niti je uspio transformisati svoju strukturu u efikasnu mašinu. Mislim da Reza Pahlavi možda ima oko 35 posto podrške unutar Irana i najbolju priliku da pokuša biti ujedinjujuća figura. Ali to ostavimo po strani. Ono što me brine jeste scenario sličan Venezueli, gdje bi Trump pokušao predati vlast, prenijeti je nekome poput [bivšeg umjerenog iranskog predsjednika Hassana] Rohanija, koji, po mom mišljenju, "ispituje teren" i kojeg Trump možda vidi kao osobu koja bi mogla upravljati tranzicijom, ali ne bi željela kraj Islamske Republike. To nas vraća na staru raspravu koju imamo u Sjedinjenim Državama – jesu li reformisti zaista reformisti. Lično, reformiste vidim kao "dobrog policajca" naspram "lošeg policajca" Islamske revolucionarne garde. Ne smatram reformiste iskrenima i ne vjerujem da je to ono što Iranci žele, ali nisam siguran da Donald Trump to prepoznaje ili da ga uopšte zanima. *Ovaj intervju je uređen radi dužine i jasnoće.Priredila Elvisa Tatlić

Snijeg i led nastavljaju da prave probleme u sjevernoj Evropi. Zemlje poput Velike Britanije, Francuske i Nizozemske najteže su pogođene.

Ono što je počelo kao protest zbog ekonomskih problema preraslo je u najveću prijetnju iranskim klerikalnim vlastima u posljednjih nekoliko godina. Istaknuti aktivisti u Iranu, koji su govorili za Radio Farda, Iranski servis Radija Slobodna Evropa, kažu da rasprostranjene demonstracije ukazuju na to da mnogi Iranci žele odlazak klerikalnog establišmenta. Međutim, dodali su da promjene moraju doći iznutra, a ne kao rezultat strane intervencije. Sjedinjene Države zaprijetile su vojnom intervencijom ukoliko vlasti nastave s brutalnim obračunom s demonstrantima. "Ono što vidimo znak je da su ljudi došli do zajedničkog razumijevanja", kaže Mehdi Mahmoudian, politički aktivista i borac za ljudska prava sa sjedištem u Teheranu. "Ovo više nisu samo protesti nastavnika ili jedne društvene grupe. Ovaj put, oni bez glasa su formirali savez." Kako navodi, demonstranti više ne pozivaju na reforme klerikalno dominiranog političkog sistema, već zahtijevaju suštinske promjene. "Ono što sada mora da se promijeni jeste sama Islamska republika, i ona se mora promijeniti iznutra", rekao je. Aktuelni protesti najveći su u Iranu od demonstracija "Žena, život, sloboda" iz 2022. godine. Vlasti su tada ugušile proteste, a na stotine demonstranata je ubijeno. I na najnoviji talas protesta vlasti su odgovorile brutalnom silom, ubijeno je na desetine demonstranata, a više od 1.000 je uhapšeno. To je, kako kažu aktivisti, pokazalo nespremnost vlasti da slušaju i rješavaju legitimne pritužbe stanovništva. Kao okidač za proteste navodi se ekonomski kolaps izazvan rastućom inflacijom i strmoglavim padom nacionalne valute. Vjerska učenjakinja i aktivistkinja za ljudska prava Sedigheh Vasmaghi kaže da su pogoršani životni uslovi doveli velike dijelove društva preko tačke pucanja. "Ekonomska i egzistencijalna situacija ljudi danas je više haotična nego ikada ranije", rekla je Vasmaghi za Radio Farda. Rekla je i da se vlasti nalaze u znatno slabijoj poziciji nego tokom prethodnih talasa nemira, navodeći pogoršanje ekonomske krize u zemlji, potaknute razarajućim američkim sankcijama, ali i lošim upravljanjem i korupcijom vlasti. Vasmaghi je upozorila da bi sve šira represija države mogla dodatno radikalizirati situaciju. "Ako država ustraje, ovo će se neizbježno pretvoriti u sukob", kaže. "Narod će silom srušiti establišment." Uprkos sve oštrijem tonu, aktivisti su odlučni u stavu da ne žele strano vojno uplitanje u Iran. Mahmoudian je povukao jasnu razliku između međunarodne podrške i intervencije. "Podrška i miješanje nisu isto", rekao je. "Međunarodne institucije mogu i trebaju pružiti podršku u okviru međunarodnog prava, ali svaki vojni napad ili strana vojna intervencija nedvosmisleno se osuđuju." Vasmaghi je ponovila taj stav, naglašavajući da bi vanjska vojna akcija potkopala legitimitet protesta. "Lično se protivim stranoj vojnoj intervenciji", rekla je. "Globalna zajednica treba podržati mirne proteste, ali ne smije biti intervencije." Aktivistkinja za ljudska prava Motahareh Gounei ukazala je na nezapamćenu inflaciju posljednjih mjeseci kao dodatni dokaz da javnost želi promjene. "Ljudi više nemaju nikakva očekivanja od Islamske republike", rekla je za Radio Farda. "Oni jasno poručuju: ne želimo ovaj sistem." Gounei je opisala scene s protesta posljednjih dana u kojima su se mase kretale direktno prema sigurnosnim snagama, što sugerira da stanovništvo više nema šta izgubiti. "Želimo da ova poruka stigne do svijeta", rekla je Gounei. "Ne želimo ovaj politički establišment."

Američki vojni napadi u Venecueli i izjave predsjednika Donalda Trumpa nakon toga otvorili su mogućnost značajnog povećanja proizvodnje venecuelanske nafte pod američkom kontrolom. Nije jasno kada, kako, ili čak da li će se to desiti. Ali Venecuela ima najveće dokazane rezerve nafte na svijetu, a Trump je sugerisao da američke kompanije mogu plasirati tu naftu na tržište. Venecuelanska ekstra-teška sirova nafta je veoma tražena jer je idealna za specijalizirane rafinerije – poput onih na američkoj obali Meksičkog zaljeva – koje imaju koker jedinice i mogu preraditi ovu gustu naftu u proizvode s visokim profitnim maržama, poput benzina i dizel goriva. Kako je situacija još uvijek neizvjesna, ovo je samo jedan od nekoliko mogućih uticaja na globalnu ekonomiju – i na ključne partnere Venecuele: Rusiju, Iran, Kinu i Kubu. RusijaSnažna ponuda dovela je do najvećeg godišnjeg pada cijena nafte u 2025. godini od pandemije COVID-19, koja je 2020. izazvala kolaps globalne ekonomske aktivnosti. Za Moskvu, ovi padovi su već nanijeli štetu, a događaji u Venecueli nakon pritvaranja svrgnutog lidera Nicolasa Madura mogli bi dodatno pogoršati situaciju. "Ako naši američki 'partneri' preuzmu kontrolu nad naftnim poljima u Venecueli", napisao je oligarh Oleg Deripaska 3. januara, "imaće kontrolu nad više od polovine svjetskih rezervi nafte. Vjerovatno planiraju da cijena naše nafte ne ide iznad 50 dolara po barelu". Deripaska je jedan od rijetkih oligarha koji je kritikovao rusku invaziju na Ukrajinu 2022. godine. Ali njegove izjave odražavaju interes Kremlja da cijene nafte ostanu visoke. "Mogućnost da Sjedinjene Države steknu uticaj nad proizvodnjom nafte u Venecueli… očito je nepoželjna u Moskvi", rekla je za RSE politička analitičarka iz Berlina Aleksandra Sitenko. Nije jasno hoće li SAD zaista preuzeti kontrolu nad venecuelanskom naftom. Privremena predsjednica Delcy Rodriguez, koju je parlament Venecuele inaugurisao 5. januara, dala je nejasne izjave o saradnji s Washingtonom na razvoju, ali snaga njenog položaja i planovi su i dalje neizvjesni. "Bila bi potrebna značajna ulaganja da Venecuela preokrene pad proizvodnje koji traje decenijama", rekao je portparol Međunarodne agencije za energiju (IEA) za RSE. Sitenko je dodala da bi, s obzirom na ove izazove uzrokovane dugogodišnjim lošim upravljanjem i međunarodnim sankcijama, povećanje proizvodnje zahtijevalo dosta vremena. "Strateški gledano, Kremlj je vjerovatno više zabrinut za tržišnu moć nego za same količine. Prošireni američki uticaj nad venecuelanskom naftom ojačao bi sposobnost Washingtona da oblikuje globalne energetske tokove i cijene, što bi moglo potkopati mehanizme koordinacije poput OPEC+, na koje se Rusija također oslanja radi stabilizacije prihoda", dodala je Sitenko. Zbog statusa Venecuele kao izolovane države, zapadne kompanije su napustile zemlju, uz izuzetak američkog naftnog giganta Chevrona. "Tamo gdje [sektor] nije uništen, prisutne su ruske, iranske i kineske kompanije. Naravno, Sjedinjene Države žele da ih istisnu", rekao je politički analitičar Ivan Preobraženski za ruski servis RSE. S druge strane, postoji prostor za saradnju. Washington je signalizirao da je zainteresovan za ekonomske koristi od saradnje s Moskvom. Nacionalna sigurnosna strategija spominje želju da se "ponovo uspostavi strateška stabilnost s Rusijom". Rusija se također osjetila ugroženom nakon što je predsjednik Trump u decembru najavio blokadu tankera pod sankcijama koji idu ka ili iz Venecuele – čime su povećani rizici i neizvjesnost za ruske "flote u sjeni" tankere koje Moskva koristi za izbjegavanje sankcija. IranBlokada je samo jedan od faktora koji Iran izlaže istim rizicima kao i Rusiju, što je pokazano prošlog mjeseca kada su američke snage zaplijenile tanker iz iranske "flote u sjeni" dok je plovio uz obalu Venecuele. Zemlja je godinama pomagala Iranu da izbjegne međunarodne sankcije. Ključni proizvod, koji Venecuela nabavlja i iz Rusije, jeste razrjeđivač – sredstva za razrjeđivanje venecuelanske guste, teške sirove nafte. Koristeći brodove iz "flote u sjeni", Iran je izvozio velike količine razrjeđivača u Venecuelu u zamjenu za naftu (koju je slao u Kinu) i zlato. Venecuela je također kupovala iransko oružje, a najnovije američke sankcije vezane za tu trgovinu objavljene su 30. decembra. One se odnose na kupovinu dronova i "konvencionalnog oružja", kao i hemikalija za balističke rakete. Budućnost ovih unosnih poslova izgleda krajnje neizvjesna, s obzirom na masovno prisustvo američke mornarice u Karibima. U međuvremenu, čak i usred vlastitih političkih previranja, neki iranski mediji spekulišu da je sudbina venecuelanskog duga od 2 milijarde dolara prema Teheranu pod znakom pitanja. KinaKina je još jedan ključni partner Venecuele i saopštila je da "oštro osuđuje otvorenu upotrebu sile SAD-a protiv suverene države". Maduro je posljednji put viđen nekoliko sati prije hapšenja od strane američkih snaga na sastanku s Qiu Xiaoqijem, kineskim izaslanikom za latinoamerička pitanja. Maduro se prošle godine u Moskvi sastao i s kineskim liderom Xi Jinpingom. Uz diplomatske kontakte, Kina je prema podacima IEA bila glavni kupac venecuelanske nafte. Daniel Sternoff iz Centra za globalnu energetsku politiku na Columbia School of International and Public Affairs sugerisao je da bi američka kontrola nad venecuelanskom industrijom mogla ugroziti te isporuke. "Izvoz venecuelanske sirove nafte mogao bi biti značajno preusmjeren s Kine prema američkoj obali Meksičkog zaljeva", napisao je 4. januara. Ali iako je ta trgovina bila važna za Karakas, za Peking je možda manje značajna. Kina pokriva otprilike 4 do 5 posto svojih uvoznih potreba naftom iz Venecuele. Gubitak dijela ili cijelog tog izvora bio bi udarac, ali ne i katastrofa. A kako se nastavljaju pregovori o redefinisanju trgovinskih odnosa između Kine i SAD-a, venecuelanska nafta je samo dio mnogo šire slike. U svakom slučaju, predsjednik Trump nastojao je umanjiti spekulacije da bi ove isporuke mogle biti obustavljene. "Dobit će naftu", rekao je za Fox and Friends 3. januara. Još jedan važan aspekt ekonomskih odnosa je procijenjeni venecuelanski dug prema Kini od 10 milijardi dolara. Taj dug se djelimično pokriva izvozom nafte. Poput Rusije i Irana, Kina je također investirala u venecuelansku ekonomiju, ubrizgavši oko 18 milijardi dolara od 2005. godine, prema online praćenju Američkog instituta za preduzetništvo (AEI). U komentaru objavljenom 3. januara, viši saradnik AEI-a Hal Brands sugerisao je da Kina neće odustati od ulaganja u Latinskoj Americi. "Trump je jasno stavio do znanja da postoji samo jedna velika sila u Americi kada je riječ o vojnoj moći… Ali Kina će nastaviti tražiti ekonomske, tehnološke i političke veze u regionu, kao dio strategije za dugoročnu prednost", napisao je. KubaMožda nijedna zemlja nije toliko ranjiva na posljedice američkih akcija u Venecueli kao Kuba. Ova zemlja, koja se suočava s hroničnim nedostatkom novca, u velikoj mjeri zavisi od Venecuele za energetske isporuke, koje dobija po snažno subvencionisanim, izuzetno niskim cijenama. "Venecuela danas Kubi isporučuje oko 35.000 barela nafte dnevno; što predstavlja 50 posto naftnog deficita ostrva", rekao je Jorge Pinon sa Univerziteta u Teksasu za RSE. "Kuba nema finansijske resurse da pokrije taj mogući manjak", dodao je, naglašavajući da bi, kako bi se izbjegao ekonomski kolaps, "američka vlada mogla zatražiti od Venecuele da nastavi isporučivati naftu Kubi". Provođenje američkih sankcija već je dovelo do smanjenja energetskih isporuka, a Kuba trpi sve veći broj nestanaka struje – što pogađa i domaćinstva i industriju. Trump je komentarisao da je Kuba "na ivici nokauta". Priredila Elvisa Tatlić

Za Kremlj, najočigledniji zaključak američkog hapšenja venecuelanskog lidera Nikolasa Madura (Nicolas) može biti da je to udar na regionalni uticaj Rusije i ponos Vladimira Putina – istaknuti saveznik koji je u maju zaključio sporazum o "strateškom partnerstvu" s ruskim predsednikom odjednom nije na vlasti i sedi u zatvoru u Njujorku. Madurovo hapšenje usledilo je nešto više od godinu dana od pada Bašara al-Asada, sirijskog lidera koji je Rusiji dao čvrsto uporište na Bliskom istoku u zamenu za ključnu podršku u ratu protiv njegovih protivnika – što je još jedan veliki udarac Putinovim naporima da oživi prisustvo Moskve širom sveta posle povlačenja koje je usledilo nakon raspada Sovjetskog Saveza. Pored toga, američka akcija u Venecueli 3. januara postigla je za nekoliko sati nešto što Rusija nije uspela da uradi skoro četiri godine otkako je Putin pokrenuo opštu invaziju na Ukrajinu i što se smatralo jednim od njegovih ključnih ciljeva: ukloniti lidera jedne zemlje. Međutim, usredsređenost Rusije na rat protiv Ukrajine značila je da zaštita Madura ne bi bila realna, čak i da je Moskva to želela, pri čemu je korisnost Venecuele za Rusiju opala, barem u ekonomskom smislu, zbog sankcija i drugih faktora koji su smanjili proizvodnju nafte, sektor u kojem Rusija ima velike interese. Ipak, postoje i pozitivne strane za Rusiju. Pre svega, Moskva može da ukaže na američku operaciju kao dokaz da Vašington nastoji da nametne svoju volju drugim zemljama i krši međunarodno pravo kada mu to odgovara, što je argument koji je nekima ubedljiv uprkos ratu Rusije protiv Ukrajine. Rusko Ministarstvo spoljnih poslova u saopštenju 3. januara navelo je da je "izuzetno zabrinuto" zbog, kako je navelo, "činom oružane agresije protiv Venecuele" i pozvalo SAD da "oslobode legalno izabranog predsednika suverene zemlje i njegovu suprugu". Ipak, ono što je Kremlju važnije od jačanja takvog prikaza SAD, kažu analitičari, jeste nada da će postupci Vašingtona u Venecueli i fokus američkog predsednika Donalda Trampa (Trump) na zapadnu hemisferu dati Moskvi više prostora – i moralno i vojno – da radi ono što želi u onome što smatra svojom sferom uticaja, posebno u Ukrajini. "Bez obzira na odluke koje Vladimir Putin donosi u Ukrajini, sve je teže osuditi određene postupke samo na osnovu međunarodnog prava", rekla je za RSE Aleksandra Sitenko, politička analitičarka iz Berlina i ekspertkinja za veze Rusije s Latinskom Amerikom i drugim regionima. 'Ono što velike sile rade'Rasprostranjena percepcija da je američka operacija prekršila međunarodno pravo "nije loša stvar za širi ruski narativ", rekao je Mark Galeoti (Galeotti), analitičar za Rusiju i počasni profesor na Školi za slovenske i istočnoevropske studije Univerzitetskog koledža u Londonu, u svom podkastu 4. januara. "Na kraju krajeva, Putinov stav je u suštini da je to ono što velike sile rade, a velike sile imaju sfere uticaja. I ako ćemo dozvoliti Americi da ima svoju latinoameričku sferu uticaja, onda je posledica toga da bi trebalo da nam se dozvoli naša slovenska", rekao je Galeoti. Sem Grin (Sam Green), profesor na Institutu za Rusiju na Kings koledžu u Londonu dodao je: "Svaka frustracija zbog toga što je Vašington uklonio Madura biće ublažena obećanjem globalnog kondominijuma – u kojem bi Moskva dobila pravo da učini isto u svom susedstvu". Postoje pokazatelji da Rusija traži isti takav quid pro quo aranžman mnogo pre nego što je pokrenula rat protiv Ukrajine u februaru 2022. Kada je Rusija pomogla u zaštiti Madura u vreme napora opozicionog lidera kojeg su podržavale SAD da ga svrgne, "Rusi... su veoma snažno signalizirali da žele nekako da naprave neki veoma čudan aranžman za razmenu s Venecuelom i Ukrajinom", rekla je kongresnom odboru u oktobru 2019. godine Fiona Hil (Hill), koja je bila glavna savetnica za Rusiju i Evropu u Trampovom Savetu za nacionalnu bezbednost od aprila 2017. do jula 2019. Suština ruske poruke bila je: "Želite od da da izađemo iz vašeg dvorišta. Pa, znate, mi imamo svoju verziju toga. Vi ste u našem dvorištu u Ukrajini", rekla je Hil. Faktor UkrajinaOvog puta, pristup Rusija i njena relativno prigušena reakcija na Madurovo hapšenje deo su niza događanja koji pokazuju "u kojoj meri ruska želja da potčini Ukrajinu diktira ostatak njene spoljne politike", navela je na X Hana Note (Hanna Notte), direktorka za Evroaziju u Centru za studije neširenja oružja Džejms Martin. "Putin je izbegavao saradnju s Bajdenom (bivši američki predsednik Joe Biden) u nastojanju da ga natera da napusti Ukrajinu. Tokom protekle godine, pokušavao je da ostane u dobrim odnosima s Trampom, ovog puta kako bi ga privukao da stane na rusku stranu protiv Ukrajine", napisala je Note. "Bilo da se radi o vršenju pritiska ili pohvalama američkom lideru, krajnji cilj Rusije ostao je isti: uneti razdor između SAD i Ukrajine", dodala je ona. Mada se ton i sadržaj diplomatije o Ukrajini mogu brzo promeniti, do sada nije bilo znakova veće promene u stavu SAD od Madurovog hapšenja, koje se dogodilo u jeku više rundi razgovora u kojima učestvuju SAD, Ukrajina, Evropa i Rusija u različitim konfiguracijama, dok Trampova administracija nastoji da posreduje u okončanju rata. Na konferenciji za novinare nekoliko sati posle operacije u Karakasu, Tramp je rekao da "nije oduševljen Putinom. Ubija previše ljudi". On je 4. januara ponovio zaključak Centralne obaveštajne agencije (CIA) i rekao da ne veruje da je Ukrajina napala dronovima jednu od Putinovih rezidencija krajem prošlog meseca – nakon što je ranije delovalo da je prihvatio tvrdnju koju je, kako je naveo, ruski predsednik izneo u telefonskom razgovoru. Da li fokus na Venecuelu i zapadnu hemisferu "znači da će SAD biti ometene?", upitao je Galeoti. Njegov odgovor: "Svakako se može postaviti pitanje kako se tvrdnja da će upravljati Venecuelom može operacionalizovati. Ali s druge strane, supersila zaista može da radi dve stvari istovremeno. Ne mislim da će ovo imati neki poseban uticaj na ono što se dešava s Ukrajinom." Grin je sugerisao da će Kremlj, ako očekuje široko razumevanje između velikih sila i slobodu kada je u pitanju Ukrajina, biti razočaran. "Ako uskoro ne dođe carte blanche da deluje u Ukrajini, Moskva će to pripisati standardnom američkom licemerju, verovatno narušavajući navodnu koaliciju globalne hegemonije između Putina, Trampa i Sija (kineski predsednik Si Đinping", napisao je on.

Samo nekoliko dana posle svrgavanja venecuelanskog lidera Nikolasa Madura, predsednik Donald Tramp (Trump) je zapretio da će izvesti vojnu akciju protiv drugih američkih neprijatelja. Tramp nije pomenuo Iran, ali je hvatanje Madura u američkoj akciji 3. januara uzdrmalo Teheran, bliskog saveznika venecuelanskog moćnika. Vašington verovatno neće izvesti sličnu operaciju u Iranu. Ipak, drski napad u Venecueli poslao je jasan signal Teheranu da su SAD spremne da upotrebe silu kako bi uklonile svoje neprijatelje, kažu stručnjaci. Tramp je nedavno upozorio Iran da je Vašington "naoružan" i spreman da interveniše ako Teheran ubija "mirne demonstrante" tokom aktuelnih protesta protiv establišmenta. Iranske bezbednosne snage su dosad ubile najmanje 19 demonstranata u brutalnoj akciji države. 'Hamnei bi mogao biti meta'Stručnjaci kažu da je malo verovatno da će SAD ponoviti svoju operaciju u Venecueli u Iranu i svrgnuti vrhovnog vođu ajatolaha Alija Hamneija, koji je na vlasti od 1989. godine. Politički analitičar Habib Hoseinifard koji živi u Nemačkoj rekao je da se Venecuela nalazi u strateškom "dvorištu" Amerike, dok se Iran nalazi hiljadama kilometara dalje na Bliskom istoku. Islamska Republika takođe ima veće vojne kapacitete i dublje ukorenjen politički sistem, rekao je on. Ipak, drugi stručnjaci kažu da je američko hvatanje Madura poslalo zabrinjavajuću poruku Teheranu. Dejmon Golriz (Damon) s Univerziteta primenjenih nauka u Hagu rekao je da Madurovo uklanjanje signalizira da SAD idu dalje od pritiska na vlade i da ciljaju pojedinačne lidere. "Za razliku od ranije, ovog puta bi sam Hamnei mogao biti meta", rekao je Golriz za Radio Farda (Iranski servis RSE). Zaista, tokom 12-dnevnog rata u junu, Izrael je aktivno pokušavao da ubije Hamneija, ali, kako je rekao izraelski ministar odbrane Izrael Kac, to operativno "nije bilo realno" pošto je otišao "duboko pod zemlju". "Ostati blizu vođe sada je postalo skuplje od distanciranja od njega", rekao je za Radio Farda Mohamed Gaedi, predavač na Univerzitetu Džordž Vašington. "Tabu o nedodirljivosti vođe je razbijen." Lekcije iz Venecuele?Madurovo uklanjanje s vlasti podstaklo je debatu unutar Irana o tome koje lekcije zemlja može da izvuče iz Venecuele. Konzervativni mediji insistiraju na tome da "Iran nije Venecuela", naglašavajući vojne kapacitete zemlje i njene saveznike u regionu. Mediji Nur, koji je blizak višem Hameneijevom savetniku Aliju Šamkaniju, opisao je Venecuelu kao "jeftinu metu", dok bi Iran predstavljao "scenario visokog rizika". Mediji s tvrde linije ponovili su tu poruku. List Javan, povezan s moćnim Korpusom islamske revolucionarne garde, tvrdio je da je poređenje Irana s Venecuelom "gubljenje vremena". Konzervativni portal Džahan dodao je da su SAD već "pokušale i nisu uspele" da u Iranu izvedu vojnu akciju kao u Venecueli. Umereni glasovi, međutim, vide upozoravajuće paralele. I Iran i Venecuela su autoritarne zemlje u kojima su vlasti koristile nasilje da uguše drugačije stavove. Obe zemlje su pod sankcijama SAD i u zagrljaju su ekonomskog kolapsa, uprkos svom ogromnom mineralnom bogatstvu. Novinar iz Teherana Amir-Hosein Mosala rekao je da je Maduro "ignorisao proteste svog naroda", odbio da sprovede reforme i "doživeo sudbinu svih diktatora". Ali Šarifi-Zarči s Teheranskog tehnološkog univerziteta Šarif dodao je da je Maduro "još jedan diktator osuđen na đubrište istorije pošto je svoj narod držao u siromaštvu uprkos ogromnim rezervama nafte".