Sjedinjene Američke Države i Iran dogovorili su dvosedmični prekid vatre, uz posredovanje Pakistana, zasnovan na ponovnom otvaranju Hormuškog moreuza. Objavu su saopštile manje od dva sata prije isteka roka koji je postavio američki predsjednik Donald Tramp, a koji je trebalo da istekne 7. aprila u 20 sati po istočnom vremenu SAD-a. Globalna tržišta reagovala su pozitivno. Cijene nafte su pale. Lideri širom svijeta izrazili su olakšanje. Međutim, prekid vatre već se pokazuje krhkim - iranski napadi zabilježeni su u više arapskih država u Perzijskom zaljevu svega nekoliko sati nakon što je primirje stupilo na snagu. U međuvremenu, Izrael je nastavio napade u Libanu na Hezbolah, iranskog saveznika koji je u Washingtonu označen kao teroristička organizacija. Razgovori u Islamabadu, čiji je cilj postizanje trajnog mirovnog sporazuma, trebali bi početi 10. aprila. Obje strane poručile su da je prekid vatre privremen i da ne znači kraj rata. Ovo su tri ključne stvari koje bi mogle odrediti hoće li se prekid vatre pretvoriti u mirovni sporazum ili će ostati samo privremena pauza u borbama. Prvo: Stanje u moreuzuDecenijama se Hormuški moreuz smatrao gotovo globalnim javnim dobrom - uskim prolazom s plovnim kanalom širokim 3,7 kilometara između Irana i Omana, kroz koji je slobodno, bez prepreka i bez naplate, prolazila otprilike petina svjetske nafte i ukapljenog prirodnog gasa. Čini se da je ta era sada završena. Navodi se da okvir sporazuma o prekidu vatre uključuje odredbu koja Iranu i Omanu omogućava da naplaćuju tranzitne takse brodovima koji prolaze kroz moreuz. To bi bio presedan. Konvencija Ujedinjenih nacija o pravu mora izričito zabranjuje državama koje imaju teritorijalne vode u moreuzu da naplaćuju prolaz, a nijedna država do sada nije uspjela nametnuti takve takse na međunarodno priznat moreuz. Iranski sistem, koji je prema navodima već u praksi operativan, složeniji je od obične naplatne rampe. Izvještaji navode da je Iranska revolucionarna garda (IRGC) razvila sistem rangiranja država, pri čemu brodovi iz zemalja koje se smatraju prijateljskim dobijaju povoljnije uslove. Nakon uplate takse, IRGC izdaje dozvolu i uputstva o ruti, a od brodova se očekuje da istaknu zastavu zemlje koja je ispregovarala njihov prolaz. No, ko zapravo plaća? Instinktivni odgovor - globalni potrošači - prema riječima Guntrama Volfa (Guntram Wolff), višeg saradnika u briselskom istraživačkom centru Bruegel, uglavnom je pogrešan. Budući da arapske zemlje u Perzijskom zaljevu čine otprilike 20 posto svjetske proizvodnje nafte, one snose najveći dio svake takse koja se uvede na tu isporuku. "Zemlje Zaljeva će, prema mojim procjenama, platiti oko 80 do 85 posto ukupne vrijednosti takse", rekao je Volf za RSE. "Dok bi globalni potrošači snosili tek oko 20 posto troškova." Za obične potrošače, drugim riječima, ova taksa vjerovatno će biti "gotovo neprimjetna". Za Rijad, Abu Dabi i Kuvajt, međutim, ona će predstavljati stalni trošak koji će postupno nagrizati njihove profite. Ista logika važi i izvan sektora nafte. Đubriva, petrohemijski proizvodi i druge robe iz Zaljeva suočavaju se sličnom strukturom troškova. Zaljevske zemlje, koje su već pretrpjele sedmice poremećaja izazvanih ratom, sada se suočavaju s izgledima da trajno subvencioniraju obnovu Irana kroz cijene koje faktički plaćaju kako bi izvozile vlastite resurse. Iranski zvaničnici otvoreno poručuju da je to i cilj. "Situacija u Hormuškom moreuzu neće se vratiti na stanje prije rata", napisao je prošlog mjeseca na mreži X predsjednik iranskog parlamenta Mohamad Bager Galibaf (Mohammad Baqer Qalibaf). Drugo: Obogaćivati ili ne obogaćivati?U saopštenju kojim je najavio prekid vatre, Tramp je rekao da je iranski prijedlog od 10 tačaka "funkcionalna osnova za pregovore". Posmatrači, međutim, navode da su stavovi dvije strane i dalje veoma udaljeni - a nigdje ta razlika nije izraženija nego kada je riječ o iranskom nuklearnom programu. Prema izvještaju agencije Associated Press, verzija iranskog plana o prekidu vatre na farsiju sadržavala je formulaciju "prihvatanje obogaćivanja" u vezi s nuklearnim programom - što se nije pojavilo u verzijama na engleskom jeziku koje su iranski diplomati podijelili s novinarima. Dodatnu složenost unijela je izjava Trampa od 8. aprila, kada je rekao da u Iranu neće biti "nikakvog obogaćivanja" uranija. U perzijskom tekstu prijedloga, Iran navodi da će dvije strane pregovarati o nivou obogaćivanja. "Što se tiče uranija, mi to pratimo. Znamo šta imaju i oni će se toga odreći, a mi ćemo to preuzeti. Ako bude potrebno, mi ćemo to uzeti", rekao je američki ministar odbrane Pit Hegset (Pete Hegseth) tokom brifinga u Pentagonu 8. aprila. Količina uranija o kojoj je riječ nije zanemariva. Prema podacima UN-ovog nuklearnog nadzornog tijela, Iran je akumulirao 440 kilograma uranija obogaćenog do čistoće od 60 posto. Posrednici koji rade na okviru primirja zaključili su da bi rješenje za iranski visoko obogaćeni uranij - bilo kroz njegovo iznošenje iz zemlje ili razblaživanje - moglo biti postignuto samo u okviru konačnog sporazuma, a ne privremenog primirja. Kako procjenjuju, iranske zalihe uranija predstavljaju jedan od dva glavna pregovaračka aduta Teherana i malo je vjerovatno da bi se Iran odrekao tog aduta u zamjenu za dvosedmičnu pauzu u sukobu. Zbog toga je pitanje uranija namjerno odloženo za razgovore u Islamabadu - gdje će se, gotovo sigurno, ponovo pojaviti i neslaganja u tumačenju prevoda. Treće: Šta s Libanom?Prekid vatre mogao bi se raspasti zbog izraelskih vojnih operacija u Libanu, koje su se nastavile bez prekida i 8. aprila. Ured izraelskog premijera Benjamina Netanjahua (Netanyahu) saopštio je da sporazum ne obuhvata Liban, gdje su izraelske snage pokrenule kopnenu ofanzivu i bore se protiv Hezbolaha. Pakistanski premijer Šehbaz Šarif (Shahbaz Sharif), glavni posrednik u dogovoru, izjavio je suprotno - da se prekid vatre odnosi i na Liban. Ovo neslaganje nije puka tehnička razlika. Iran podržava Hezbolah - organizaciju koju Sjedinjene Američke Države smatraju terorističkom - i nastavak izraelskih napada u Libanu mogao bi staviti Teheran pod pritisak da vojno odgovori. Postavljanje presedana?Volf iznosi završnu opservaciju koja sve prethodno stavlja u širi okvir. Iran je, uz ogromnu štetu po vlastitu ekonomiju, pokazao da jedna srednje velika sila može nametnuti ozbiljan ekonomski pritisak globalnom sistemu, čak i bez pobjede u konvencionalnom ratu. Da li to predstavlja presedan? "Ne postoji mnogo zemalja koje bi željele da iskuse ono što je Iran doživio u posljednjih nekoliko sedmica, uključujući prijetnje potpunim uništenjem civilizacije", rekao je Volf. "U tom smislu, to ne postavlja presedan. Ali istovremeno postavlja presedan jer je Iran svijetu pokazao snagu asimetričnog ratovanja. U tom smislu, to je strateški poraz za Sjedinjene Američke Države i strateška pobjeda za svakog aktera koji ovlada asimetričnim ratovanjem i sada zna da čuvar međunarodnog poretka očigledno ne uspijeva da ga nadvlada."

Čini se da je Pakistan ostvario značajan diplomatski pomak preuzimanjem aktivne uloge u postizanju 14-dnevnog prekida vatre i stvaranjem uslova za razgovore Sjedinjenih Američkih Država i Irana u Islamabadu 10. februara. Prekid vatre u posljednji trenutak, o kojem je pakistanski premijer Šehbaz Šarif (Shehbaz Sharif) kasno 8. aprila izvijestio na mreži X, uslijedio je samo nekoliko sati prije isteka roka koji je postavio američki predsjednik Donald Tramp (Trump), upozorivši Iran na posljedice koje bi mogle dovesti do uništenja jedne civilizacije "koja se nikada više ne bi mogla obnoviti". "Islamska Republika Iran i Sjedinjene Američke Države, zajedno sa svojim saveznicima, dogovorile su trenutni prekid vatre svuda, uključujući Liban i druga područja, koji stupa na snagu odmah", objavio je Šarif, označivši visoke zvaničnike američke administracije. Pozivajući se na razgovor sa Šarifom i načelnikom Generalštaba pakistanske vojske Asimom Munirom, kojeg je ranije opisao kao svog "omiljenog generala", Tramp je na platformi Truth Social napisao: "Slažem se da se bombardovanje i napadi na Iran obustave na period od dvije sedmice." Iranski ministar vanjskih poslova Abas Aragči (Abbas Araqchi) također je pohvalio Šarifa i načelnika vojske zbog njihovih napora. "Dar s neba" za PakistanAnalitičari su ovaj razvoj događaja opisali kao "dar s neba" za nuklearno naoružani Pakistan, koji se godinama suočava s optužbama različitih američkih administracija, uključujući i onu Donalda Trampa, da je tokom rata NATO-a i SAD-a protiv talibana u Afganistanu vodio dvostruku politiku. Pakistan je također ojačao veze s bogatim zaljevskim državama proizvođačima nafte, istovremeno uspješno izbjegavši rizik neželjenog sukoba s Iranom - posebno imajući u vidu da bi Saudijska Arabija, koja je prošle godine s Islamabadom potpisala Sporazum o strateškoj međusobnoj odbrani, mogla biti uvučena u rat. "Pakistan je postupio vrlo mudro jačajući svoj diplomatski imidž, a istovremeno izbjegavajući rat sa svojim najbližim susjedom, Iranom", kaže Aješa Sidika (Ayesha Siddiqa), saradnica na Odsjeku za ratne studije na londonskom King’s Collegeu i autorica knjige Military Inc.: Inside Pakistan’s Military Economy. "Lako je ući u rat, ali je veoma teško izaći iz njega", dodala je Sidika, ističući da je Pakistan jedina zemlja u regionu koja može razgovarati i s Iranom i sa Sjedinjenim Američkim Državama te da je ta prilika iskorištena vrlo promišljeno. Pakistan s Iranom dijeli granicu dugu oko 900 kilometara, koja razdvaja iransku provinciju Sistan i Baludžistan od pakistanskog Baludžistana. To područje, obilježeno surovim terenom i slabom kontrolom države, dom je različitih militantnih grupa, uključujući antiiransku organizaciju Džajš al-Adl (Jaysh al-Adl) - ranije Džundalah (Jundallah), kao i baludžistanske separatističke grupe koje djeluju s pakistanske strane granice. Uloga Saudijske ArabijeSidika je također ocijenila da Pakistan nije imao mnogo izbora osim da se uključi i posreduje u postizanju dogovora. Prema njenom mišljenju, s obzirom na eskalaciju situacije, Saudijska Arabija je na kraju mogla biti uvučena u sukob da je Iran nastavio s napadima na ciljeve unutar Kraljevine. Prema Sporazumu o strateškoj uzajamnoj odbrani - koji podrazumijeva da se napad na jednu stranu smatra napadom na obje - Pakistan bi se suočio s ozbiljnim pritiskom da podrži Saudijsku Arabiju, što bi ga potencijalno ostavilo bez mnogo izbora osim da se uključi u rat koji bi predvodila Saudijska Arabija protiv Irana. Prema uslovima privremenog prekida vatre, Iran bi ponovo otvorio Hormuški moreuz i omogućio pomorski saobraćaj tom rutom. Zatvaranje moreuza izazvalo je nestašicu nafte koja je pogodila potrošače širom svijeta. Oko petine svjetske nafte prolazi kroz Hormuški moreuz. Pozivajući se na iranske medije, Reuters je izvijestio da iranski prijedlog za mirovne pregovore uključuje ukidanje sankcija Iranu, oslobađanje zamrznute imovine zemlje i povlačenje američkih trupa iz regiona. Predsjednik Tramp opisao je taj prijedlog kao "funkcionalnu osnovu za pregovore". Iranska poluzvanična novinska agencija ISNA izvijestila je 8. aprila da će predsjednik iranskog parlamenta Mohamad Bager Galibaf (Mohammad Baqer Qalibaf) predvoditi iranski pregovarački tim tokom razgovora koji bi trebali biti održani 10. aprila u Pakistanu. Međutim, agencija Tasnim, pozivajući se na neimenovani izvor, objavila je da još nije donesena odluka o sastavu iranske delegacije. Prema navodima te agencije, Vrhovno vijeće za nacionalnu sigurnost, uz ključne institucije vlasti i druge relevantne zvaničnike, razmatra sve aspekte pregovora, a zvanične objave o tome uskoro će uslijediti. Sjedinjene Američke Države također nisu potvrdile održavanje direktnih razgovora. Portparolka Bijele kuće Kerolin Livit (Karoline Leavit) saopštila je da "postoje razgovori o direktnim susretima, ali da ništa nije konačno dok to ne objave predsjednik ili Bijela kuća". Izrael je također podržao obustavu napada na Iran. U objavi na mreži X, ured izraelskog premijera naveo je da "Izrael podržava odluku predsjednika Trampa da se napadi na Iran obustave na dvije sedmice, pod uslovom da Iran odmah otvori moreuze i zaustavi sve napade na SAD, Izrael i zemlje u regionu". "Pakistan i Iran nikada nisu imali naročito srdačne odnose. Ali kao susjedne i muslimanske zemlje, Iran Pakistanu vjeruje više nego bilo kojoj drugoj zemlji u regionu", rekao je Halid Sultan (Khalid Sultan), analitičar sa sjedištem u Islamabadu. Sultan smatra da je "neočekivana pobjeda" Pakistana nad Indijom u četverodnevnom ratu u maju 2025. povećala značaj Pakistana za zaljevske zemlje. Uprkos krhkoj ekonomskoj situaciji, mnoge zemlje Zaljeva sada nastoje zadržati Pakistan na svojoj strani. "To je Pakistanu dalo diplomatsku težinu da istupi i odigra vodeću ulogu u smirivanju američko-iranskog sukoba", rekao je Sultan, dodajući da su najnoviji događaji popravili imidž Pakistana i dodatno ojačali njegovu diplomatsku ulogu.

Zapadne zemlje "moraju Ukrajinu zadržati kao prioritet" i pojačati pritisak na Rusiju usred rata SAD-a i Izraela s Iranom, koji odvlači pažnju s najsmrtonosnijeg evropskog sukoba od 1945. godine, izjavio je ministar vanjskih poslova Estonije Margus Tsahkna u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE). Nakon glasnih kritika američkog predsjednika Donalda Trumpa na račun zapadnog saveza zbog nespremnosti pojedinih članica da se uključe u rat s Iranom, Tsahkna je rekao da "niko zapravo ne vjeruje da će se Sjedinjene Države povući iz NATO-a", ali je dodao da je taj sukob "sada također tema NATO-a". Estonija je spremna razgovarati o mogućem doprinosu, ali Sjedinjene Američke Države nisu uputile zahtjev za podršku baltičke države u vezi s ratom s Iranom, rekao je estonski ministar vanjskih poslova za RSE u telefonskom razgovoru 7. aprila. RSE: Američki zvaničnici su u privatnim razgovorima rekli da su bili iznenađeni reakcijama nekih saveznika u NATO-u u vezi s Iranom - konkretno zato što su ti saveznici sugerirali da to nije njihov problem. Međutim, zvaničnici ističu da je Iran bio ključni faktor u kontekstu Ukrajine zbog podrške Rusiji. Kako posljedice bliskoistočnog sukoba utiču na sve saveznike, da li Iran zapravo postaje problem NATO-a? Tsahkna: Iran je bio evropski problem, i globalni problem, više od 40 godina zbog tog režima. Ono što vidimo jeste direktna prijetnja Evropi kroz terorizam i kroz sve ono što je režim radio. Također to vidimo kao direktnu prijetnju Estoniji, jer je Iran jedan od glavnih podržavalaca Rusije u njenom agresivnom ratu protiv Ukrajine. Zato se ne slažem s onim evropskim liderima koji kažu da to nije naša briga. Možda je došlo do nesporazuma; možda su mislili da ova konkretna eskalacija nije pokrenuta od njih, ali svi smo povezani s tim. Cijene nafte su jedan aspekt, ali postoje i političke posljedice. Vidimo rast cijena nafte, a Rusija od toga ima koristi. Trump je ukinuo neke sankcije, iako ne one koje su direktno povezane s Ukrajinom, ali također vidimo i političku dimenziju u kojoj on krivi Evropu. To nije prvi put. Neke od reakcija evropskih lidera bile su odgovor na činjenicu da nije bilo prethodnih konsultacija - ni o tome šta su SAD ili Izrael planirali, niti o očekivanim ishodima. Estonija je bila vrlo jasna: ako bilo koji saveznik zatraži podršku, uvijek smo spremni razgovarati o tome. Ranije smo učestvovali u misijama u Afganistanu, Iraku i Maliju, gdje smo bili prva zemlja koja je poslala trupe uz Francusku. Očekujemo istu solidarnost: ako je jedan saveznik u nevolji, ostali će mu biti na raspolaganju. U isto vrijeme, ovo sve više postaje pitanje NATO-a, posebno nakon što je Trump rekao da će preispitati politiku SAD-a prema NATO-u. To je vrlo ozbiljna stvar. Dakle, da, ovo je sada također tema NATO-a. RSE: Trump je kritikovao saveznike zbog toga što ne podržavaju operacije u Iranu ili ne pomažu u osiguranju Hormuškog moreuza. Također je sugerirao da bi se Sjedinjene Države mogle povući iz saveza. Da li to stvara trajnu sumnju među članicama u spremnost SAD-a da stane uz svoje saveznike? Da li je to privremena taktika pritiska ili znak slabljenja veza koje bi mogle ostaviti dijelove svijeta ranjivima? Tsahkna: NATO se ranije suočavao s krizama. Jedan primjer je Sueska kriza iz 1956. godine, kada su Sjedinjene Države bile protiv poteza Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske. Dakle, političke krize nisu nova stvar. NATO je snažan: imamo planove, imamo vojne kapacitete i saveznici ostaju posvećeni. Ali ovo slabi odvraćanje, jer je jedno od najvećih snaga NATO-a jedinstvo. Kada vodeća zemlja kaže da je NATO slab ili ga naziva "papirnatim tigrom", to ne jača odvraćanje - posebno za zemlje poput Estonije koje graniče s Rusijom. Političko jedinstvo je temeljni princip na koji se oslanjamo. Ipak, niko zaista ne vjeruje da će se SAD povući iz NATO-a. Ne radi se čak ni o pravnim procedurama u Kongresu; problematično je već to što uopšte razgovaramo o toj mogućnosti. SAD bi značajno izgubile globalni uticaj ako bi NATO ozbiljno oslabio. Jasno je da Evropa mora preuzeti veću odgovornost, i to i činimo. Međutim, postoji percepcija da Evropa ne doprinosi dovoljno, što nije tačno. Zemlje poput Ujedinjenog Kraljevstva, Portugala, Njemačke i Francuske osiguravaju baze, pristup, dozvole za prelete, dopunu goriva i logistiku na koje se SAD oslanjaju. Ranije sam obavljao funkciju ministra odbrane i mogu reći da smo vrlo otvoreni za razgovor o konkretnim doprinosima. Ali za to mora postojati jasan zahtjev i jasan plan. Vojna akcija zahtijeva definisane ciljeve i koordinaciju. Do sada nije bilo zvaničnog zahtjeva niti strukturiranih razgovora. Veliki dio ovoga i dalje ostaje u političkoj sferi. RSE: Generalni sekretar NATO-a Mark Rutte sutra putuje u Washington, gdje će se sastati s predsjednikom Trumpom, državnim sekretarom Marcom Rubiom i drugim zvaničnicima. S obzirom na njegov lični odnos s Trumpom, može li Rutte u ovoj fazi ličnom diplomatijom pomoći u smirivanju tenzija? Tsahkna: Ova posjeta je veoma potrebna. Sastanak generalnog sekretara s predsjednikom Trumpom je uvijek važan. (Rutte) je vrlo dobar u objašnjavanju naših stavova i iznošenju činjenica - šta evropski saveznici rade i šta smo spremni učiniti. Jedinstvo NATO-a je posebno važno u ovakvom trenutku, dok rat u Ukrajini traje već više od četiri godine i dok vlada nestabilnost na Bliskom istoku. Ovaj sastanak biće ključan. Već smo ranije vidjeli da se tenzije mogu smanjiti nakon ovakvih sastanaka. Generalni sekretar razumije kako razgovarati s Trumpom i kako jasno objasniti situaciju. To je izuzetno važno. RSE: Upozorili ste da Rusija ostaje primarna egzistencijalna prijetnja Evropi. Da li američki pritisak da se saveznici angažuju na Bliskom istoku može oslabiti evropski stav prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu? Da li time Moskvi nenamjerno otvaramo strateški prostor? Tsahkna: Ruska ekonomija je u lošem stanju. Još prije aktuelne krize na Bliskom istoku, Putin se suočavao s ozbiljnom ekonomskom situacijom. Rast cijena nafte sada Rusiji donosi veće prihode, a ublažavanje sankcija daje dodatni "kiseonik" njenoj ratnoj mašineriji. Sve je povezano s ratom u Ukrajini. Prošle sedmice bio sam u Ukrajini i razgovarao s (ukrajinskim predsjednikom) Volodimirom Zelenskim i drugim zvaničnicima. Oni su naglasili da je kontinuirana podrška Evrope i Sjedinjenih Država od ključnog značaja. Ako se sukob na Bliskom istoku oduži, neizbježno će privući vojne resurse i pažnju. Zato moramo zadržati Ukrajinu kao prioritet. Evropa mora učiniti više, i mi to činimo, ali ne smijemo dozvoliti da se fokus u potpunosti prebaci na Iran. Rusija nije promijenila svoje ciljeve. Ona koristi ovu situaciju kako bi tvrdila da pobjeđuje, što nije tačno. Nije ostvaren nikakav strateški napredak. Rusija trpi velike gubitke bez značajnih dobitaka. Moramo pojačati pritisak na Rusiju, ne na Ukrajinu. Ukrajina je žrtva, a ne agresor. RSE: Govoreći o istočnom krilu, upozorili ste da "tampon-zone" predstavljaju "zeleno svjetlo" za Putina. Znači li to da je svako rješenje koje Ukrajinu ostavlja u sivoj zoni izvan NATO-a inherentno nestabilno i da nosi rizik budućeg rata? Tsahkna: Ovo je istorijski trenutak za ujedinjenje Evrope. Ako želimo trajni mir, moramo priznati da je Rusija jedina direktna prijetnja. Istorija pokazuje da sive zone ili neutralne susjedne države stvaraju prilike za rusku agresiju. Vidjeli smo to u Gruziji i Ukrajini. Ukrajina mora dobiti stvarne, funkcionalne sigurnosne garancije. Članstvo u NATO-u bilo bi najefikasnije rješenje, ali u ovom trenutku to, nažalost, ne izgleda vjerovatno. U najmanju ruku, Ukrajina mora dobiti ekvivalentne garancije i biti integrisana u Evropsku uniju, što trenutno blokira Mađarska. To su ključne odluke, ne samo za Ukrajinu, već i za dugoročnu stabilnost Evrope. RSE: Rekli ste da bi Ukrajina s vremenom mogla doprinositi sigurnosti Evrope. Da li to znači da bi Ukrajina u budućnosti više štitila druge, a ne samo bila štićena? I ko trenutno koči takav razvoj? Tsahkna: Ako mislite na članstvo u NATO-u, Trump je jasno rekao da trenutno ne podržava ulazak Ukrajine u NATO. Međutim, ta opcija mora ostati otvorena za budućnost. Ne smije biti nametnuta od strane Putina. Ukrajina već sada igra značajnu ulogu. Ima skoro milion vojnika s višegodišnjim borbenim iskustvom, snažnu inovativnost i brzo rastuće kapacitete u oblasti odbrambene industrije. Sigurnosne garancije treba da funkcionišu u oba pravca. Ukrajina ne bi samo primala garancije, već bi i doprinosila evropskoj sigurnosti. Ako se postigne mir, Rusija bi morala dobro razmisliti prije nego što premjesti snage prema granicama NATO-a, jer bi Ukrajina bila dio tog sigurnosnog okvira. Ukrajina je već pokazala spremnost da se bori za slobodu. RSE: Kako reagujete na nedavna upozorenja Rusije baltičkim državama u vezi s navodnim otvaranjem zračnog prostora Ukrajini za moguće napade na rusku teritoriju? Tsahkna: To je tipična ruska dezinformacija. Za takve tvrdnje nema nikakvog osnova. Estonija, Latvija, Litvanija i Finska nisu otvorile svoj zračni prostor za napade na Rusiju. To se nikada nije dogodilo. Rusija koristi ovakve narative kako bi dijelila saveznike i stvarala strah. Neke bespilotne letjelice su ušle u naš zračni prostor, ali to ne znači da omogućavamo napade. Ukrajina ima pravo da se brani, uključujući i gađanje strateških ciljeva u Rusiji. Međutim, Rusija je odgovorna za situaciju jer ometa signale i izaziva ove incidente. RSE: Ako bi SAD formalno ostao u NATO-u, ali u praksi ne bi poštovao Član 5, koji je rezervni plan Estonije? Da li govorimo o fundamentalno drugačijoj, isključivo evropskoj sigurnosnoj arhitekturi? Tsahkna: Mi smo praktični ljudi; spremamo se da se borimo ako bude potrebno. Nemamo alternativu. Vjerujemo da će svi saveznici stati uz nas. Napad na Estoniju je napad na Berlin ili Washington. Učinit ćemo sve da NATO ostane snažan i da Član 5 ostane vjerodostojan. Ali Član 5 nije dugme koje se samo pritisne; on zahtijeva planiranje i djelovanje. NATO ima te planove. Ako bude potrebno, djelovat ćemo, a NATO bi reagovao kolektivno. Uvjereni smo da bi Sjedinjene Države bile uz nas. Ovaj intervju je uređen radi dužine i jasnoće.

Ključne grupe za naftu i gas Evropske unije održaće sastanke ove sedmice dok se zemlje širom bloka užurbano pokušavaju nositi s uticajem rata s Iranom, koji predvode Sjedinjene Države i Izrael, na cijene i snabdijevanje energijom. Portparolka Evropske komisije Anna-Kaisa Itkonen izjavila je na konferenciji za novinare 7. aprila da će se Koordinaciona grupa za naftu sastati 8. aprila, dok će se grupa za gas sastati narednog dana. Evropska unija suočava se s mjerama štednje energije, poput smanjenja aviosaobraćaja, ograničenja brzine na autoputevima i direktiva za rad od kuće, nakon što je rat doveo do blokade Hormuškog moreuza, tranzitnog koridora kroz koji prolazi oko 20 posto svjetske nafte i gasa. Prošlog mjeseca ministri energetike EU-a održali su vanredni sastanak, a iako nisu dogovorene konkretne mjere, evropski komesar za energetiku Dan Jorgensen obećao je da će Brisel uskoro objaviti paket mjera na nivou EU-a. Prema riječima zvaničnika EU-a upoznatih s tim dosjeom, koji su za RFE govorili pod uslovom anonimnosti, te mjere bi mogle uključivati fleksibilnija pravila o državnoj pomoći energetskim kompanijama, kao i snažnije zalaganje za obnovljive izvore energije i nuklearnu energiju. Takođe bi mogle uključivati i drastičnije hitne poteze - slične onima iz vremena kada je Rusija pokrenula potpunu invaziju na Ukrajinu početkom 2022. godine - poput ograničenja cijena gasa na nivou cijele EU i oporezivanja vanrednih profita energetskih kompanija. Blok od 27 zemalja već se priprema za snažan ekonomski udar ukoliko se rat oduži. Njemački kancelar Friedrich Merz rekao je novinarima prošle sedmice da bi teret po ekonomiju EU-a mogao biti jednako težak kao tokom pandemije COVID-19 ili u prvim mjesecima rata u Ukrajini. Uoči sastanka ministara energetike, Jorgensen je poslao pismo državama članicama, u koje je RFE imao uvid, u kojem je naveo da, "iako je direktna izloženost EU-a snabdijevanju iz regije prije sukoba bila ograničena, zavisimo od globalnih tržišta za snabdijevanje fosilnim gorivima, u direktnoj konkurenciji s drugim potrošačima". Zemlje poput Italije, Austrije, Mađarske, Češke, Hrvatske i Francuske već su usvojile različite mjere kako bi ublažile uticaj naglog rasta cijena i zastoja u snabdijevanju izazvanih ratom s Iranom. Iako je Evropa posljednjih godina diversifikovala snabdijevanje, s većinom uvoza koji sada dolazi iz Alžira, Azerbejdžana, Norveške i Sjedinjenih Američkih Država, povećana globalna potražnja usljed smanjenih zaliha dovela je i do rasta cijena goriva na pumpama širom EU-a. Međutim, Evropska unija je također u većoj mjeri zavisna od takozvanih rafinisanih naftnih proizvoda, odnosno materijala dobijenih preradom sirove nafte, poput dizela, asfalta, a posebno kerozina, koji je ključan za moderne mlazne motore, pri čemu 40 posto snabdijevanja dolazi iz Perzijskog zaljeva. U pismu Jorgensena se navodi da je nestašica ovih proizvoda "posebno zabrinjavajuća u kratkoročnom periodu" te se predlaže da "države članice razmotre promociju mjera za smanjenje potražnje, u skladu sa svojim planovima za vanredne situacije, s posebnom pažnjom usmjerenom na saobraćajni sektor". Neke aviokompanije već su nagovijestile da bi mogle smanjiti broj letova na pojedinim rutama. Posljednje pošiljke kerozina koje su prošle kroz Hormuški moreuz prije njegovog zatvaranja trebale bi stići u Evropu naredne sedmice. U pismu se poziva i na nedavnu preporuku Međunarodne agencije za energiju (IEA) s 10 tačaka, koja uključuje mjere za smanjenje potrošnje energije, poput rada od kuće, smanjenog zračnog saobraćaja, dijeljenja automobila, alternativnog pristupa privatnim vozilima na cestama, snižavanja ograničenja brzine za 10 kilometara na sat, kao i obeshrabrivanja korištenja tečnog naftnog gasa (LPG) pri kuhanju. Dodatno, u pismu se države članice pozivaju da odgode sve nenužne radove održavanja rafinerija te da povećaju upotrebu biogoriva kao zamjenu za fosilna goriva.

Dok američki ultimatum ističe 7. aprila u 20 časova po istočnom američkom vremenu (dva sata 8. aprila po srednjoevropskom vremenu), predsednik Donald Tramp (Trump) upozorio je Iran da bi njegova infrastruktura mogla biti napadnuta za nekoliko sati ako se ne povinuje njegovim zahtevima, posebno po pitanju ponovnog otvaranja Ormuskog moreuza. Teheran je odbacio predloge za kratkoročni prekid vatre, zahtevajući trajni prekid neprijateljstava i garancije protiv budućih napada. RSE je o eskalaciji krize i mogućnostima za diplomatiju razgovarao sa Nejtom Svansonom (Nate Swanson), bivšim direktorom za Iran u Savetu za nacionalnu bezbednost Bele kuće, koji je sada u Atlantskom savetu. RSE: Američki predsednik je izdao oštar ultimatum, upozoravajući da bi iranska infrastruktura mogla da se suoči s masovnim napadima u roku od nekoliko sati ako se ne ispune ključni zahtevi. Na osnovu vašeg iskustva, koliko je realno tako brzo i obimno onesposobljavanje iranskih decentralizovanih sistema – i koliko je to strateško signaliziranje, a ne operativni kapaciteti? Nejt Svanson: Moja procena je da se to prvenstveno radi iz psiholoških razloga – da bi se dobili ustupci iz Irana i iznudio neki oblik sporazuma. Ne mogu definitivno da govorim o tome da li bi SAD mogle da pogode sve te ciljeve u tako kratkom vremenskom roku, ali iranska infrastruktura je veoma decentralizovana. Postoje desetine odvojenih energetskih sistema, transportnih čvorova i drugih kritičnih mreža. Ideja neutralizacije svakog mosta ili ključnog čvora u roku od nekoliko sati deluje malo verovatno. To se uklapa u širi obrazac: pretnja maksimalnim posledicama radi stvaranja prednosti. Zasad, "maksimalni pritisak" nije fundamentalno promenio donošenje odluka u Iranu ili doveo do iznuđene kapitulacije. Ne vidim jasne dokaze da bi čak i ovaj nivo eskalacije promenio njihovu računicu – ali u krajnjoj liniji, to je odluka iranskog rukovodstva. RSE: Takođe slušamo o diplomatskim naporima. Pakistan je izneo dvofazni okvir – takozvani "Islamabadski sporazum" – predlažući prekid vatre od 45 dana, posle čega bi sledio sveobuhvatni sporazum. Iz vaše perspektive, koje su ključne crvene linije Irana i da li postoji sredina? Svanson: Iran traži garancije da ovaj rat neće jednostavno ponovo početi za nekoliko meseci. Oni žele uveravanja da je prekid vatre trajan – a ne privremen. Zato odbacuju kratkoročne formulacije i zalažu se za fundamentalno drugačije uslove. Druga komponenta je ekonomska. Iran nastoji da iskoristi svoju kontrolu nad Ormuskim moreuzom. Oni to nazivaju reparacijama, ali u praksi bi to moglo da poprimi više oblika – u suštini formalizujući mehanizam putem kojeg bi dobili stalne ekonomske ustupke povezane s tim plovnim putem. Ono što se promenilo poslednjih dana jeste da Iran deluje sve uvereniji – možda čak i preterano – u ono što može da postigne. Njihovi zahtevi su se proširili da obuhvate šira regionalna pitanja, poput neprijateljstava u Libanu, koja ranije nisu imale centralnu ulogu u njihovom stavu. To značajno podiže letvicu i čini kratkoročni dogovor mnogo manje verovatnim. RSE: Došlo je do promena u rukovodstvu unutar Irana. Da li postoje dokazi o pojavi pragmatične frakcije ili tvrda linija učvršćuje kontrolu? Svanson: Taj sistem je izuzetno neproziran. Čak i onima koji pažljivo prate Iran, veoma je teško da utvrde ko zapravo donosi odluke ili kako se ovlašćenja raspodeljuju u bilo kom trenutku. Uz sve to, predstavnici tvrde linije su očigledno ohrabreni. Određene ličnosti su dobile na uticaju u nedavnim dešavanjima, a ukupna putanja ukazuje na jače učešće tvrde linije u donošenju odluka. Da li to predstavlja potpunu konsolidaciju vlasti još nije jasno – jednostavno, prerano je da se kaže. Ovakve tranzicije se obično odvijaju tokom vremena. RSE: Predsednik Tramp je sugerisao da bi Iranci mogli biti spremni da pretrpe gubitke infrastrukture u zamenu za slobodu. Da li je to vaša procena? Svanson: Iransko društvo nije monolitno. Svakako postoje ljudi koji žele da se režim sruši, a postoje i drugi koji ga snažno podržavaju. Značajan deo stanovništva se nalazi negde između i prvenstveno je fokusiran na svakodnevno preživljavanje. Moja očekivanja za masovnu mobilizaciju su niska. Dok neki segmenti mogu podržati kontinuirani pritisak, mnogi drugi jednostavno žele da se sukob okonča. Veoma je teško generalizovati i ne bih pretpostavio da bi bilo jedinstvene reakcije stanovništva. Pozivanje na ustanak u sadašnjoj situaciji je izuzetno rizično. Protesti su brutalno ugušeni i nije bilo značajnih prebega iz bezbednosnog aparata. Podsticanje ljudi da izađu na ulice moglo bi da ugrozi živote, a da ne donese opipljive rezultate. Na duži rok, fokus bi trebalo da bude na uticanje na donošenje odluka iranskog liderstva. Ko god da vlada Iranom mora da shvati da će njihovi izbori odrediti da li će se zemlja stabilizovati i napredovati ili će ostati izolovana i u sukobu. RSE: Ranije ste rekli da Teheran trenutnu situaciju posmatra kao nastavak rata iz juna 2025, dok je SAD tretiraju više kao novu početnu tačku. Za Iran je ovo u suštini borba za opstanak. Kako ovaj fundamentalni jaz u perspektivi između Vašingtona i Teherana utiče na izglede za proboj u diplomatiji? Svanson: To je velika prepreka. SAD su usredsređene da se brzo krene napred, dok Iran značajno ističe na stare žalopojke i prethodne postupke. Takođe, tu je i dubok nedostatak poverenja – posebno imajući u vidu povlačenje SAD iz nuklearnog sporazuma i naknadni razvoj događaja. To pregovore znatno otežava. Od sukoba u junu 2025. godine, pozicija Irana je znatno učvršćena. Znatno je manje fleksibilnosti i liderstvo je izgleda više fokusirano na pripremu za dugotrajnu konfrontaciju nego na kompromis. RSE: Da li je kontrola nad moreuzom postala centralni adut u pregovarima? Svanson: Da. Iran sada praktično ima četvrti stub u svojoj bezbednosnoj strategiji: kontrolu nad Ormuskim moreuzom. To je izuzetno značajno. Direktno utiče na globalnu trgovinu i interese SAD. U nekim aspektima, postao je još značajniji od drugih elemenata, kao što su proksi snage, koje se sve više vide kao teret. To predstavlja veliku promenu i daje Iranu novi, veoma moćan izvor uticaja. RSE: Konačno, ako se sukob nastavi duže vreme, šta bi to značilo za jedinstvo zemalja koje su svrstane protiv Irana? Ako se ova situacija rastegne, da li očekujete da će američki saveznici ostati ili bi mogli početi da traže zasebne aranžmane s Teheranom? Svanson: Postoji realan rizik od razilaženja. I evropski i partneri iz Zaliva već preispituju svoje stavove i redefinišu svoje odnose sa SAD i Iranom. Kratkoročno gledano, jedinstvo se uglavnom održava. Međutim, što sukob duže traje, veći je pritisak na te zemlje da slede sopstvene interese, uključujući i mogućnost odvojenih aranžmana s Teheranom. Već vidimo suptilne promene – i u Evropi i među državama Zaliva – i te razlike će verovatno postati izraženije tokom vremena ako se sukob nastavi. Intervju je priređen radi dužine i jasnoće.

Američki predsjednik Donald Trump obnovio je prijetnju da će uništiti iranske elektrane i mostove ako Teheran ne postigne sporazum o okončanju rata i ne otvori Hormuški moreuz, upozorivši da bi Iran mogao biti "uništen u jednoj noći". Govoreći 6. aprila na konferenciji za novinare u Bijeloj kući, uz ministra odbrane Petea Hegsetha, predsjedavajućeg Združenog generalštaba Dana Cainea i direktora CIA-e Johna Ratcliffea, Trump je ovaj trenutak opisao kao prelomnu tačku u brzo eskalirajućem sukobu. "Cijela zemlja mogla bi biti uništena u jednoj noći - a ta noć bi mogla biti već sutra", rekao je Trump, naglašavajući rok do 7. aprila koji je postavio Iranu da ispuni američke zahtjeve. "Ovo je kritičan period. Imaju rok, pa, do sutra, do osam sati." Teheran nije pokazao mnogo znakova popuštanja. Ranije tokom dana, iranski zvaničnici odbacili su prijedlog prekida vatre u 15 tačaka koji je stigao iz Vašingtona, nazvavši ga "pretjeranim" i "nerazumnim", dok su se borbe s Izraelom tokom noći intenzivirale. Trump je rekao da ne može govoriti o detaljima prijedloga, ali je dodao da Vašington ima "aktivnog i spremnog sagovornika na drugoj strani" pregovora. Upitan da li ga brine da bi bombardovanje elektrana i mostova moglo biti okarakterisano kao ratni zločin, Trump je odgovorio: "Ne. Nadam se da to neću morati učiniti." Brifing u Bijeloj kući započeo je onim što je Trump opisao kao "vrlo istorijsku" operaciju spašavanja - evakuaciju dvojice američkih vojnika čiji je lovac F‑15 oboren iznad iranske teritorije. Prema Trumpu i vojnom vrhu SAD-a, operacija je uključivala masovno angažovanje više od 150 letjelica - uključujući bombardere, borbene avione, avione za dopunjavanje goriva i spasilačke jedinice - koje su djelovale pod snažnom neprijateljskom vatrom. "Mi ne ostavljamo nijednog Amerikanca iza sebe", rekao je Trump, priznajući rizike. "Mogli smo završiti sa 100 poginulih." Jedan od oborenih pilota, teško povrijeđen, preživio je gotovo 48 sati iza neprijateljskih linija, izmičući hvatanju na terenu pod kontrolom Iranske revolucionarne garde (IRGC). Trump je opisao kako se pilot "penjao uz litice, obilno krvareći", kako je sam sebi sanirao rane i istovremeno slao svoju lokaciju. General Dan Caine govorio je o "vazdušnoj armadi" koja je štitila operaciju spašavanja, dok je direktor CIA-e John Ratcliffe rekao da se misija oslanjala na "kampanju obmane" kako bi se iranske snage koje su tragale za pilotom dovele u zabludu. "Bila je to trka s vremenom", rekao je Ratcliffe, navodeći da su korišteni i ljudski obavještajni izvori i napredne tehnologije nadzora. Vojni analitičari ističu da se operacija izdvaja po složenosti. U razgovoru za RSE 5. aprila, penzionisani general-potpukovnik Ratnog vazduhoplovstva SAD-a David A. Deptula opisao ju je kao rijetku i izuzetno dinamičnu borbenu misiju spašavanja. "Ona je kombinovala duboko izvlačenje s neprijateljske iranske teritorije, neizvjesnu lokaciju preživjelog, potjeru neprijatelja, planinski teren i prilagođavanje u realnom vremenu pod vatrom", rekao je. Naglasio je da takve misije zahtijevaju koordinaciju između obavještajnih službi, vazdušnih snaga i komunikacija - i da istovremeno pokazuju američke sposobnosti, ali i stalne opasnosti djelovanja iznad Irana. Tokom brifinga u Bijeloj kući, Trump je otkrio da svi vojni zvaničnici nisu podržavali operaciju spašavanja, navodeći zabrinutost zbog slanja stotina pripadnika vojske na snažno branjenu iransku teritoriju. "Obično se to ne radi", rekao je. "Stotine ljudi mogle su biti ubijene." Uprkos tim protivljenjima, Trump je rekao da je on lično odobrio operaciju, nazivajući njen ishod- spašavanje oba vojnika bez ijedne žrtve - "gotovo nemogućim". Ultimatum i eskalacijaTrumpovo upozorenje fokusira se na iransku kontrolu nad strateški važnim Hormuškim moreuzom - uskim prolazom ključnim za globalne isporuke nafte. On je naveo da bi čak i ograničeni poremećaji, poput postavljanja pomorskih mina, mogli paralizovati međunarodni pomorski saobraćaj. Iako je tvrdio da su američke snage u velikoj mjeri neutralizirale iransku mornaricu i vazduhoplovstvo, Trump je priznao da određene prijetnje i dalje postoje. "Dovoljan je jedan terorista s kamionom i jednom vodenom minom", rekao je Trump, ističući ranjivost pomorskog saobraćaja kroz ključni plovni pravac kojim prolazi oko 20 posto svjetske nafte i gasa. Uprkos oštroj retorici, Trump je sugerisao da se pregovori nastavljaju i da se vode "u dobroj vjeri", nagovještavajući mogući diplomatski izlaz iz krize. "Žele da postignu dogovor", rekao je, ne ulazeći u detalje. Ranije tokom dana, Trump je zauzeo ambivalentniji ton, navodeći da u konačnici želi okončati rat kako bi zadovoljio američku javnost - iako je istovremeno nagovijestio da bi nastavak sukoba mogao osigurati američki pristup iranskoj nafti. "Žele da nastavimo bombardovanje"Trump je više puta tvrdio da mnogi Iranci podržavaju američke napade kao put ka slobodi, pozivajući se na navodno presretnute komunikacije. "Govore: 'Molimo vas, nastavite bombardovanje'", rekao je, tvrdeći da su civili spremni podnijeti patnju kako bi srušili režim. Istovremeno je priznao opasnosti s kojima se suočavaju demonstranti, podsjetivši na ranije obračune u kojima su, kako je rekao, pripadnici bezbjednosnih snaga pucali na demonstrante. "Ja im zapravo kažem da ne izlaze", rekao je Trump. "To nije pitanje hrabrosti - to je pitanje razuma." Naveo je i pogubljenja te represiju, uključujući ubijanje demonstranata i disidenata, kao obrazloženje za svoj oštar pristup prema Teheranu. Trump je tokom brifinga zaprijetio i novinaru koji je ranije izvijestio o detaljima zarobljenog američkog vojnika prije završetka operacije spašavanja. "Reći ćemo: 'Nacionalna bezbjednost - otkrijte izvor ili ćete završiti u zatvoru'", rekao je Trump, govoreći o izvoru curenja informacija. On je naveo da je objavljivanje takvih informacija možda upozorilo iranske snage i zakomplikovalo operaciju, iako nije naveo koji je medij u pitanju. Ovi događaji dolaze u trenutku dok se sukob nastavlja intenzivirati širom regiona. Izrael je 6. aprila saopštio da je tokom noći izveo napade na ključne iranske ciljeve, uključujući energetsku infrastrukturu, dok je Iran uzvratio novim napadima. U međuvremenu, najmanje 19 osoba je poginulo, a 20 je ranjeno u američkim i izraelskim vazdušnim napadima u blizini Teherana, izvijestili su 6. aprila iranski državni mediji.

Čak i pre nego što je pokrajinski ruski gradski sud zabranio njegov film o indoktrinaciji ruske školske deca, i čak i pre nego što mu je vlada nalepila prezrivu etiketu "stranog agenta", Pavel Talankin je bio oduševljen. Film "Gospodin Niko protiv Putina" osvojio je jedno od najvećih priznanja u filmskoj industriji samo nekoliko dana ranije: Oskara za najbolji dokumentarni film. Sada, kada ga je vlada označila kao "stranog agenta", a njegov film zabranjen na sudu, ima još jedan razlog za slavlje. "Sve što je zabranjeno dobija još više pažnje. Zapravo, to je savršena promotivna kampanja“, rekao je za Karent tajm (Current Time – televizijska i digitalna mreža na ruskom jeziku kojom upravlja RSE). "Zabranjuju sve i svi to gledaju." "Bolju reklamnu kampanju niste mogli ni da sanjate", rekao je u intervjuu 30. marta. Rusi će morati da se potrude da vide 90-minutni film, koji je zasnovan na satima snimaka koje je Talankin napravio dok je radio kao učitelj u Karabašu, gradu u regionu Uralskih planina, oko 1.700 kilometara istočno od Moskve. Međutim, u bioskopima i na ekranima računara širom sveta, film, koji je objavljen u januaru 2025. godine, naišao je na odjek, nudeći uvid u ruski obrazovni sistem i njegovu evoluciju od početka invazije na Ukrajinu u februaru 2022. godine. "S jedne strane je lepo, a s druge strane je neprijatno", rekao je on povodom odluke regionalnog suda u Čeljabinsku. "Lepo je, znate, ali pitanje je: zašto godinu dana kasnije? Mislim, nisu verovali u mene, ali su ga zabranili tek posle Oskara?" Njegove bivše kolege, lokalne vlasti u Rusiji, ne mogu da veruju da se sve to dogodilo, rekao je on. Talankin, koji se preselio u Prag 2024. godine, snimao je sate video snimaka učenika i nastavnika u školi Broj 1 u Karabašu. Video snimci su dokumentovali kako su nastavnici i uprava organizovali predavanja i prezentacije za decu, šireći propagandu Kremlja o ratu u Ukrajini, kao i šire vojne i političke stavove predsednika Vladimira Putina. Časovi su obuhvatali teme poput "denacifikacije i demilitarizacije" – što su termini koje Kremlj koristi da opravda rat protiv Ukrajine – i prezentacije vojnika iz ozloglašene privatne plaćeničke kompanije Vagner. Među Rusima, a da se ne pominju Ukrajinci, film – koji je režirao američki filmski stvaralac Dejvid Borenštajn (David Borenstein) – izazvao je i pohvale i kritike. "Da li je to delo neustrašivog antiratnog aktiviste koji je prikupljao snimke u tajnosti?", napisao je Anton Dolin, filmski kritičar ruskog medija u egzilu Meduze. "Ili je to nemoralni trik koji je mogao da naškodi Talankinovim kolegama i učenicima?" "Da li je to nefiltrirana istina o današnjem obrazovnom sistemu u totalitarnoj državi ili oportunističko smeće narcisa iz malog grada koji juri za Oskarom? Čin ljubavi, ili možda naručeni napad s mrziteljskog Zapada?" Tokom svog govora kada je dobio Oskara, Talankin je uglavnom osudio sve ratove, ali su posmatrači primetili da je specifično izostavio pominjanje stvarnog rata koji je u srži filma i indoktrinacije Kremlja koja se uči ruskim školarcima: Ukrajine. Na pitanje zašto, Talankin je objasnio da je njegov govor na ceremoniji Oskara napisan na osnovu poruka koje je dobio od učenika u Rusiji. "Deca su očigledno to napisala", rekao je, misleći na širu antiratnu poruku, "i smatrali su da je važno to reći."

Koreditelj filma "Mr Nobody Against Putin" (Gospodin Niko protiv Putina), Pavel Talankin, govorio je za Current Time ubrzo nakon što je njegov film 15. marta osvojio Oskara za najbolji dokumentarni film. Nekoliko dana nakon osvajanja Oskara, Rusija je zabranila film i Talankina proglasila "stranim agentom". Talankin je zabranu nazvao "genijalnom promotivnom kampanjom" za film.

Rat u Iranu pruža Pekingu prozor u realnom vremenu kroz koji može posmatrati kako Sjedinjene Države vode moderan rat. Rat je pokazao doseg američke vojne moći, ali je pokrenuo i pitanja o sposobnosti Washingtona da upravlja s više kriza odjednom. Za Peking bi ta kombinacija mogla uticati na to kako procjenjuje rizik, tajming i prilike u bilo kojem budućem sukobu sa Sjedinjenim Državama, kao i u bilo kojem budućem scenariju prema Tajvanu – samoupravnom ostrvu od 23 miliona stanovnika koje Kina smatra svojim teritorijem. Kako bismo bolje razumjeli šta bi Kina mogla naučiti iz Irana, RSE je razgovarao s Mickom Ryanom, penzionisanim australijskim general-majorom i vojnim strategom koji je sada viši saradnik na Lowy institutu, australijskom think-tanku. RSE: Koja je najveća lekcija koju je kineski predsjednik Xi Jinping do sada naučio iz rata u Iranu otkako je počeo krajem februara? Ryan: Mnogo je lekcija, ali najveća koju je Xi vjerovatno naučio jeste da je američka vojska i dalje vrlo moćna organizacija. Može rasporediti nadmoćnu silu i provoditi dugotrajne precizne operacije, barem iz vazduha i s mora tokom određenog vremena. To će biti veoma važno za njega i Narodnooslobodilačku armiju (PLA) da razumiju ukoliko ikada odluče poduzeti neku vrstu blokade ili invazije na Tajvan. RSE: Rat je dio šireg okruženja, pa ako govorimo o lekcijama koje Xi izvlači iz rata u Iranu, kako bi ovu o američkoj vojnoj moći trebalo posmatrati u širem kontekstu? Ryan: Bez obzira na veoma moćne sposobnosti američke vojske, nju koristi administracija koja je zapravo sposobna voditi samo jedan rat u datom trenutku. Mislim da raspon pažnje ove administracije dozvoljava samo to, a pritom su uklonjeni mnogi uobičajeni mehanizmi za podršku odlučivanju koji bi inače dolazili preko Vijeća za nacionalnu sigurnost. Čini se da se ove odluke donose mnogo više impulsivno, a kao što smo vidjeli iz vijugavog niza različitih strateških ciljeva u ovom ratu, radi se o administraciji kojoj je u redu pokrenuti nešto poput ovoga, a da nužno ne zna šta želi postići ovakvim sukobom velikih razmjera. RSE: Kako bi se to onda moglo primijeniti na nešto poput Tajvana? Kako bi to moglo utjecati na njihove pripreme ili na ono što će raditi u narednim godinama? Ryan: Mislim da ovo Kinezima pokazuje da, ako uspostave bolju strategiju, imaju povećane šanse za uspjeh. Biti dobar u vojnim operacijama je važno. Ako ne možete pobijediti u bitkama, ne možete pobijediti ni u ratu. Međutim, strategija je još važnija, a posjedovanje ispravnih strateških pretpostavki i pravih mehanizama za donošenje strateških odluka za sprovođenje te strategije je nešto u čemu Kinezi misle da su trenutno bolji od Sjedinjenih Država. Strateški jaz prilikom planiranja i vođenja rata može biti stvarna prednost. RSE: Govorili ste o određenoj impulsivnosti koja dolazi iz Washingtona. Pretpostavljam da je to za Peking nešto što može biti mač sa dvije oštrice? Ryan: Da, apsolutno. To je očigledno dvosjekli mač. Kao što bi Amerikanci razumjeli, general Stonewall Jackson bio je odličan primjer nepredvidivog vođe iz Američkog građanskog rata. Bio je poznat po nepredvidivosti koja je nanosila štetu neprijatelju, ali je ponekad štetila i njegovim sopstvenim snagama. Mislim da je američki predsjednik Donald Trump veoma sličan tom modelu. On je vrlo nepredvidiv i Kinezi su uznemireni tom nepredvidivošću. Trump je potpuno drugačiji od bilo kojeg svog prethodnika i Kinezi ne mogu stvarno predvidjeti kakva bi mogla biti njegova reakcija na bilo koji događaj, jer je on jednostavno nepredvidiv kada su u pitanju njegovi odgovori. To će, više od svega, vjerovatno potaknuti oprez kod Xija i PLA, upravo zbog duboke nesigurnosti koju vjerovatno osjećaju spram Trumpovog donošenja odluka. RSE: Trenutno razgovaramo o ratu u Iranu, ali očigledno je da već nekoliko godina traje i rat u Ukrajini. Kakve su lekcije Kinezi izvukli iz Ukrajine i kako bi se one mogle povezati s ovim lekcijama iz Irana? Ryan: Kinezi su veoma dobri u proučavanju tuđih ratova još od Folklandskog rata 1983. godine [između Britanije i Argentine] pa sve kroz naredne 43 godine. Počevši od vrha, naučili su političke lekcije o tome kako NATO funkcioniše kao savez i kako donosi odluke. Naučili su i lekcije o tome kako bi mogli odvojiti saveznike NATO-a od Sjedinjenih Država. Mislim da su naučili lekcije o globalnoj kampanji dezinformisanja i vođenju informacionog rata, u čemu smo vidjeli da učestvuju i Iran i Sjedinjene Države od kraja februara. Zatim, tu su one očigledne lekcije oko ratovanja dronovima. Na njihovoj posljednjoj velikoj vojnoj paradi prošle godine, sva oklopna vozila koja je PLA izložila imala su dronove na sebi. Preuzeli su te različite lekcije iz Ukrajine i one su dodatno potvrđene onim što uče iz trenutnog rata u Iranu. RSE: Da ste Vi danas Xi i da posmatrate šta se dešava u Iranu, kako biste se osjećali povodom svega toga? Postoji globalna energetska kriza, a dio toga će se definitivno odraziti na Vašu ekonomiju, ali šta mislite kako se Peking osjeća u vezi sa Sjedinjenim Državama izvan strogo vojne perspektive? Ryan: Da sam ja Xi, vjerovatno bih mislio da je moj narativ o tome da je Zapad u opadanju vjerovatno ispravan. Vidite slabljenje američkih sistema savezništva i produbljivanje nepovjerenja između američkih saveznika i Trumpove administracije. Za Xija to potvrđuje njegovu dugoročnu prognozu o usponu Kine. Da li je to ispravno ili ne, ostaje da se vidi, ali mislim da iz njegove perspektive – a važno je napomenuti da on živi u "eho komori" (zatvorenom krugu istomišljenika), kao i mnogi diktatori – on to vjerovatno tako vidi. Ne mislim da to znači da će on instinktivno poželjeti da izvrši invaziju na Tajvan sljedeće sedmice, ali mislim da će tražiti prilike. Trumpova administracija, koja je ispraznila svoje zalihe vojne municije zbog ovog rata i koja je potencijalno ometena ogorčenom kampanjom za kongresne izbore tokom oktobra i novembra, mogla bi biti dovoljno dekoncentrisana da Kinezi u tome vide priliku koja bi mogla biti previše dobra da bi se propustila. RSE: Fokusirali smo se na Kinu i njene planove za Tajvan, ali to je i ogroman spektar u smislu kako bi to zapravo moglo izgledati – od postavljanja lojalne lokalne vlasti, preko blokade ostrva, do najekstremnijeg slučaja – stvarne vojne invazije. Da ste kineski planer u ovom trenutku i gledate ovaj niz opcija, da li neka od njih izgleda privlačnije ili možda ima veće šanse za uspjeh na osnovu onoga što vidite da se dešava u Iranu? Ryan: Svi bismo trebali razumjeti željeni krajnji cilj, a to je da Xi vjeruje da Tajvan treba biti dio Narodne Republike Kine. Načini i sredstva su, kao što ističete, neizvjesni. Postoji mnogo različitih opcija. Mislim da će im dva puta biti posebno privlačna. Jedan bi bio "mega dogovor" između Trumpa i Xija, gdje bi Trump u suštini žrtvovao Tajvan ili barem naznačio da ga ne bi branio. Drugi bi bio prilika za neku vrstu munjevitog kineskog vojnog udara protiv Tajvana kako bi ih obezglavili, oslabili i potencijalno izvršili invaziju. To su vjerovatno dvije istaknute opcije za koje bi se mogli pripremati, ali postoji i mnogo drugih varijacija o kojima kineski stratezi razmišljaju decenijama.

Godinama je Kaspijsko more bilo sigurna zona saveza između Rusije i Irana - kopneno zatvoreni prostor, nevidljiv zapadnim državama. Dok je ova unutrašnja vodena ruta služila kao utočište za iranske dronove namijenjene bojištima u Ukrajini tokom ruske sveobuhvatne invazije, Izrael je nedavno izveo zračne napade na Bandar Anzali, iransku pomorsku ispostavu na Kaspijskom moru. Sve više medijskih izvještaja zasnovanih na obavještajnim podacima navodi da se ovaj koridor sada koristi za prebacivanje ruskog naoružanja nazad na Bliski istok, čime izraelski zračni napadi dolaze bliže ruskom "dvorištu". Otkako je sveobuhvatna ruska invazija na Ukrajinu počela u februaru 2022. godine, Kaspijsko more služi kao ključni koridor između dvije države pod zapadnim sankcijama. Ono povezuje ruske luke poput Astrakhana s sjevernim Iranom, uključujući Bandar Anzali, prije nego što se teret dalje prevozi željeznicom ili putem prema Perzijskom zaljevu i Indijskom okeanu. Obavještajne grupe ranije su izvještavale o brodovima iz ruske takozvane "flote u sjeni" koji djeluju duž ovog koridora pod iranskim i ruskim zastavama, povezanim s krijumčarenjem sankcionirane nafte i oružja između dvije zemlje. Mnogi od tih brodova isključili su svoje signale za praćenje, što je povećalo sumnje da prevoze sankcionisanu robu ili vojni teret. Godine 2024. Sjedinjene Države uvele su sankcije dvjema ruskim brodarskim kompanijama zbog transporta opreme i municije povezane s dronovima preko Kaspijskog mora za upotrebu u Ukrajini. Promjene u saradnjiNedavni napadi na Bandar Anzali 18. marta desili su se usred znakova da se vojna saradnja između Rusije i Irana možda mijenja. Ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskyy rekao je za CNN 15. marta da Iran napada američke baze dronovima koje su napravili i isporučili Rusi. Zapadna obavještajna služba, na koju se poziva Financial Times, navodi da Rusija sada možda šalje dronove Iranu. Institut za proučavanje rata (ISW) saopštio je da izraelski zračni napadi na Bandar Anzali ranije ovog mjeseca slijede nakon izvještaja da Rusija Iranu isporučuje ruski proizvedene, i moguće modificirane, Shahed dronove. Tel Aviv i MoskvaIzrael je tada saopštio da su njegovi borbeni avioni gađali mete u luci Iranske mornarice i vojne objekte u kojima su bili raspoređeni deseci vojnih plovila, uključujući raketne brodove i patrolne čamce. "Ako su ruski interesi na neki način pogođeni ili uništeni, Izraelci se neće žaliti zbog toga, jer žele održati korektne odnose s Rusima", rekao je za RSE Alex Vatanka, direktor Iranskog programa na Institutu za Bliski istok u Washingtonu. Rusija bi bilo kakvo širenje sukoba s Iranom na Kaspijsko more doživjela "izrazito negativno", rekao je portparol Kremlja Dmitry Peskov povodom napada 18. marta. Kao kopneno zatvoreno vodeno tijelo, Kaspijsko more se dugo smatralo izvan domašaja američke i zapadne mornarice. Graniči s Rusijom, Iranom, Azerbejdžanom, Kazahstanom i Turkmenistanom - zemljama koje su uglavnom održavale uravnotežene odnose s Moskvom. "Naše istraživanje uglavnom isključuje Kaspijsko more, jer nedostatak regionalne saradnje sa zapadnim institucijama čini to područje zatvorenim okruženjem u kojem je nadzor nepraktičan i trenutno manjeg prioriteta za globalno provođenje zakona", rekao je za RSE Benjamin Hilgenstock, stručnjak za sankcije iz kijevskog instituta KSE. Rastuća trgovina na Kaspijskom moruIran i Rusija takođe razmjenjuju prehrambene proizvode preko Kaspijskog mora. Trgovina žitaricama između Irana i Rusije bila je zaustavljena odmah nakon napada, ali je nakon toga obnovljena, navodi Reuters. Rusija, najveći svjetski izvoznik žitarica, posljednjih godina unapređuje logistiku izvoza preko Kaspijskog mora, ciljajući tržišta u Iranu, zemljama Persijskog zaljeva, Iraku i Afganistanu. "Čak i ako je ova ruta poremećena, postoje drugi načini da Iran i Rusija trguju", rekao je za RSE Dalga Khatinoglu, stručnjak za iransku energetiku i makroekonomiju. Kaspijski segment dio je Međunarodnog transportnog koridora sjever-jug (INSTC), mreže od 7.200 kilometara pomorskih, željezničkih i cestovnih ruta za transport tereta između Indije, Irana, Azerbejdžana, Rusije, Centralne Azije i Evrope. Izolirane od Zapada, i Iran i Rusija imaju dugoročne planove za širenje trgovine preko Kaspijskog mora. Promet tereta između Rusije i Irana preko Kaspijskog mora mogao bi se udvostručiti 2026. godine i dostići 10 miliona tona, rekao je Aleksandr Sharov, direktor RusIranExpo Group. "I Tehran i Moskva nadaju se da će Sjedinjene Države spriječiti Izraelce da ponove svoj napad na kaspijsku obalu", rekao je za RSE Paul Goble, dugogodišnji stručnjak za Evroaziju u Jamestown Foundation. "Nema izvještaja koji sugerišu da bi kaspijski region uskoro mogao postati takva pozornica. Još uvijek govorimo o kopnenim trupama na jugu, potencijalno o ulasku Amerikanaca na jugu, a ne na sjeveru", rekao je Alex Vatanka za RSE. "Međutim, ako na osnovu obavještajnih podataka otkriju da Iran, na primjer, proizvodi dronove ili rakete u nekom gradu na sjeveru, u kaspijskom regionu, onda će to mjesto, naravno, postati meta. To su operativni, logistički razlozi, a ne strateški pristup", dodao je.

Nakon što je javno pozvao na oslobađanje članova kazahstanskog pokreta za ljudska prava Atazhurt, policija je Bagdata Togisbajeva zadržala u pritvoru pet dana. Ono što mu se učinilo čudnim nije bio boravak iza rešetaka, već način na koji je njegov telefon radio nakon toga. Aktivista iz okruga Tolebi u regiji Turkistan, poznat po kritikovanju vlasti na društvenim mrežama, bio je prisiljen ostaviti svoj telefon, pametni telefon Xiaomi Redmi Note 10, kod nadležnih organa tokom pritvora. Kada se vratio kući, Togisbajev je primijetio nešto uznemirujuće. Njegov mobitel je uputio automatski poziv koji se inače aktivira prilikom paljenja uređaja – i to njegovoj mlađoj sestri. "Kada sam to saznao, odmah sam pomislio: 'otključali su mi telefon'. Inače je moj telefon bio zaključan i postavljen na 'avionski režim' rada", izjavio je za Kazahstanski servis RSE. "Nekoliko dana kasnije, vratio sam se kući, otvorio telefon i pristupio mapi '2gis'. Otkrio sam da su uključili funkciju koja pokazuje moju lokaciju drugima. Podesili su je tako da se informacije automatski emituju kad god se povežem na internet", rekao je Togisbajev. Od tada je počeo preduzimati mjere opreza, često ostavljajući pametni telefon kod kuće danima ili sedmicama, uključujući ga samo nakratko. Kazahstanske vlasti nisu komentarisale tvrdnje Togisbajeva na upit RSE, ali se njegove sumnje čine opravdanim. Istraga RSE potvrđuje da kazahstanske vlasti posjeduju alate sposobne za zaobilaženje lozinki na pametnim telefonima i laptopima. Među njima je UFED, forenzički sistem izraelske proizvodnje kompanije Cellebrite, sposoban za izvlačenje poruka, fotografija, historije preglednika, čak i izbrisanih podataka. UFED se legalno koristi u mnogim zemljama, ali isključivo od agencija za provođenje zakona i uz sudsko odobrenje. Može se koristiti samo ako vlasti imaju fizički pristup uređaju. RSE je pregledao podatke o uvozu i izvozu koji pokazuju kako su UFED sistemi stigli do Kazahstana. Uređaji su kupljeni od kompanije "Georgian Digital Forensics", koja se predstavlja kao regionalni zastupnik Cellebritea. Dvije kazahstanske kompanije, AskomMET i IRPLAB, uvezle su UFED sisteme iz Gruzije tri puta u periodu 2022–2023. godine, prema analizi podataka iz baze ImportGenius. Ovaj put je dodatno potvrđen e-mailom od 13. februara 2025. godine, u koji je RSE imao uvid, a koji je Albert Avraham Katsir, izvršni direktor prodaje u Cellebriteu, poslao Giorgiju Akhalaiaju, zvaničniku Ministarstva unutrašnjih poslova Gruzije. U e-mailu Katsir piše: "Iz cijele regije Kavkaza, Gruzija je jedina zemlja u kojoj možemo prodavati svoja rješenja. Nažalost, po prvi put izražavam zabrinutost da bi Gruzija u bilo kojem trenutku ove godine mogla biti blokirana za prodaju naše opreme". U e-mailu, koji je javno dostupan na portalu za državne nabavke Gruzije, ne precizira se šta je točno izazvalo Katsirovu zabrinutost. Cellebrite se predstavlja kao dobavljač digitalnih forenzičkih alata isključivo za legalnu upotrebu. Prema navodima kompanije, njihova rješenja su dizajnirana za istrage nakon događaja, a ne za preventivni nadzor, te su regulisana strogim politikama licenciranja. Kompanija tvrdi da provjerava klijente na osnovu njihovog odnosa prema ljudskim pravima i da može onemogućiti pristup svojoj tehnologiji u slučaju kršenja istih. U martu 2021. godine, Cellebrite je zvanično objavio da će prestati prodavati svoja rješenja klijentima u Ruskoj Federaciji i Bjelorusiji, pozivajući se na potrebu za radom u skladu s međunarodno prihvaćenim pravilima. Međutim, iako kompanija tvrdi da unaprijed provjerava klijente, njena tehnologija se i dalje može koristiti na načine koji izazivaju pravnu i etičku zabrinutost, zavisno od lokalne prakse. Zabrinutost zbog forenzičkog pristupa telefonimaCentar za sudsko vještačenje Ministarstva pravde Kazahstana potvrdio je za RSE da se UFED i sličan forenzički softver koriste u praksi, uz druge sisteme kao što su MD-RED i MD-NEXT. "To je regulisano Zakonom o krivičnom postupku. Nekoliko članova se bavi ovim pitanjem. Pametni telefon osobe sadrži privatne informacije", rekao je u intervjuu za RSE poslanik u parlamentu Abzal Kuspan, koji je ujedno i pravnik. "Ako ga treba otvoriti, to bi se trebalo raditi samo uz odobrenje istražnog suda. Svaki korak, pretres, zaplijena, otvaranje, zahtijeva posebne protokole koje popunjavaju istražitelji, tužioci ili druge procesne osobe." Advokat Bauiržan Azanov rekao je da, uprkos zakonskim zaštitama i nadzoru u digitalnim istragama, postoji malo povjerenja u sposobnost vlasti da se pridržavaju pravila. "Tokom tajnih istraga ne možemo znati kojim podacima istražitelj pristupa ili koju svrhu ima", kazao je. "Sudski nadzor postoji, ali naše povjerenje u njega je ograničeno. Ustavna, građanska i politička prava ljudi postoje na papiru, ali samo sud može potvrditi da li se ona poštuju." U izvještaju se navodi i da u praksi mnogi pritvorenici pod pritiskom daju vlastima pristup svojim telefonima, iako organi reda kasnije mogu tvrditi da je pristup bio dobrovoljan. "Tokom suđenja, ako pitate državnog tužioca i istražitelje zašto su otvorili i pretražili telefon, oni kažu da je osoba sama dala lozinku", rekao je Azanov. "Kažu da ih nisu prisiljavali niti vršili pritisak. Šta možete učiniti povodom toga? To je problem. Otključavanje telefona ili ne, to je pravo same osobe." Aktivisti i novinari pod opsadomKazahstan je koristio i druge softvere za nadzor protiv aktivista i novinara. Sigurnosna laboratorija Amnesty Internationala potvrdila je da su mobilni uređaji najmanje četiri kazahstanska aktivista civilnog društva bili zaraženi špijunskim softverom Pegasus kompanije NSO Group, a ciljani su još od juna 2021. godine. Marie Struthers, direktorica Amnesty Internationala za istočnu Evropu i centralnu Aziju, izjavila je da ovaj slučaj "dodaje na već rastuću gomilu dokaza da je špijunski softver NSO-a oružje po izboru vlada koje žele ušutkati društvene pokrete i slomiti otpor." "Države širom svijeta moraju odmah uvesti moratorijum na izvoz, prodaju i upotrebu opreme za nadzor dok se ne uspostavi regulatorni okvir usklađen s ljudskim pravima", dodala je. Ulaganja kazahstanskih vlasti u napredne digitalne forenzičke i nadzorne alate dolaze u trenutku kada su vlasti pojačale privođenja i administrativne mjere protiv političkih aktivista i novinara uoči ustavnog referenduma u Kazahstanu 15. marta. Nekoliko nezavisnih reportera nakratko je privedeno na biračkim mjestima, dok su se novinarke Sanija Toiken i Makpal Mukankizi suočile s kaznama ili drugim ograničenjima u vezi sa svojim izvještavanjem o referendumu. Novinarke Botagoz Omarova i Gulnara Bažkenova nalaze se u kućnom pritvoru zbog navodnog širenja lažnih informacija. Antikorupcioni aktivista Orazali Jeržanov smješten je u istražni pritvor 5. marta pod optužbom za "ometanje izbornih prava" nakon što je javno pozvao na bojkot referenduma.

U Bavarskoj je pokrenuto prvo zajedničko nemačko-ukrajinsko postrojenje koje počinje sa proizvodnjom ukrajinskih dronova van Ukrajine. Radio Slobodna Evropa je posetio pogon u kojem se sklapaju dronovi Linza. To je prva od nekoliko novih zajedničkih inicijativa koje Ukrajina pokreće za vojnu proizvodnju u Evropi. Postrojenje u blizini Minhena zapošljava nekoliko desetina Ukrajinaca, od kojih su mnogi izbeglice. SOURCE: RFE/RL (Serhiy Stetsenko, Mike Eckel),

Kada se Egor Sabinič (33) konačno otrijeznio nakon noći pijenja s prijateljima u Petrozavodsku, gradu na sjeveru Rusije, pretpostavio je da se nalazi u centru za detoksikaciju. Kasnije je shvatio da je, zapravo, u kancelariji za vojnu mobilizaciju. Ovaj otac četvoro djece navodno je bio priveden od policije i, dok je bio u alkoholiziranom stanju, nesvjesno je potpisao obavezujući vojni ugovor. "Bio je obmanut", izjavio je rođak za Radio Slobodna Evropa. "Siguran sam da nije imao pojma šta potpisuje." Ruske grupe za ljudska prava ističu da su ovakvi slučajevi sve češći, pri čemu pijani muškarci navodno bivaju prisiljeni ili prevareni da potpišu vojne ugovore. Sergej Krivenko iz ruske grupe za ljudska prava "Građanin i armija" rekao je za RSE da njegova organizacija prima sve veći broj takvih izvještaja. "Ili oni (regruteri) potpišu umjesto njega dok je pijan – doslovno mu pomjerajući ruku ili nešto slično – ili ga nagovore na to", rekao je. "Zatim, kada se otrijezni, regruter mu kaže: 'Vidi, potpisao si, to je to. Sada ideš ili u štab ili u zatvor. Kreni sa mnom ili ideš iza rešetaka'", dodao je Krivenko. Izvještaji govore da se ruska vojska bori s nedostatkom ljudstva. "Stopa gubitaka Rusije premašila je stopu regrutacije u januaru 2026. godine, nakon godina u kojima je stopa regrutacije dosljedno ispunjavala ciljeve zamjene ljudstva", saopštio je Institut za proučavanje rata (ISW). Od pokretanja opšte invazije na Ukrajinu, Moskva je samo jednom, 2022. godine, javno proglasila djelomičnu mobilizaciju širom zemlje. Budući da taj dekret nikada nije formalno povučen, Kremlj je nastavio popunjavati svoje snage kroz tekuće akcije regrutacije. To uključuje zatvorenike, optuženike pod krivičnom istragom i strane državljane. Dok su neki vojnici po ugovoru privučeni visokim platama i bonusima, grupe za ljudska prava kažu da se sve više koristi prisila, uključujući psihološki i fizički pritisak na regrute i aktivne vojnike da potpišu ugovore na neodređeno vrijeme. Lokalni advokat, koji je želio ostati anoniman, rekao je za RSE da policija - ponekad pod lažnim izgovorom - podmeće ugovore pijanim osobama. "U nekim slučajevima, policajac daje ugovor pijanoj osobi i kaže joj da je to potvrda o pretresu. Osoba to potpiše i kasnije sazna da se prijavila u vojsku", rekao je advokat. Dodao je da je podnio žalbe sudovima i tužilaštvima u nekoliko takvih slučajeva: "Čak i ako osoba to nije potpisala, dok to dokažete, možete poginuti u ratu nekoliko puta". Alkohol, droga i kockanjeSve je i više izvještaja o regrutima koji se bore s ovisnošću o alkoholu, drogama i kockanju. "Situacija svake godine postaje sve tužnija", rekao je za RSE vojni analitičar Aleksej Alšanski iz projekta "Zbogom oružje". "Fokus se pomjerio sa velikih gradova na sela, naselja i ruralna područja. Tamo snage sigurnosti – koristeći kombije policije ili Istražnog komiteta – kruže prateći liste koje su sastavile lokalne vlasti, specifično tražeći ljude s ovisnošću o alkoholu", kazao je on. Grupe za ljudska prava navode da samo regrutovanje uz novčanu naknadu postaje sve teže. Zato regruterima, kako bi ispunili kvote, ne smeta da angažuju i ljude ovisne o alkoholu, jer dobijaju bonuse za svaku osobu koju dovedu. "I kvalitet opada: oficiri za regrutaciju se sada žale na alkoholičare, narkomane i sirotinju", napisao je u februaru Nigel Gould-Davies iz Međunarodnog instituta za strateške studije. "Ruskom vojnom vrhu treba topovsko meso, a ne kvalifikovani vojnici", rekao je za RSE Pavel Luzin, ruski vojni stručnjak sa Fletcher škole za pravo i diplomatiju. S obzirom na nepopularnost nove mobilizacije, očekuje se da će Kremlj izbjegavati njeno formalno proglašenje, a portparol Kremlja Dmitrij Peskov insistira na tome da Rusija ne planira novu mobilizaciju. "Glavna rasprava unutar ruskog vojnog vrha nije o još jednom talasu djelomične mobilizacije, već o fokusiranju svih dostupnih resursa na rat", rekao je Luzin. "Zapravo, raspravlja se o potpunom administrativno-komandnom modelu i njegovom neophodnom institucionalnom dizajnu", dodao je.

Stanovnici Dagestana na jugu Rusije bili su primorani da napuste svoje domove dok su velike poplave zahvatile region. Katastrofu su izazvale rekordne padavine u kombinaciji sa topljenjem snega u planinama, ali pojedini stanovnici i stručnjaci krive i lokalne vlasti zbog lošeg upravljanja infrastrukturom. (Current Time, RFE/RL's Russian Service)