Nakon skoro šest nedelja rata, vazdušni napadi na Iran su zaustavljeni, ali neizvjesnost ostaje. Dok se spremaju za ono što bi moglo da uslijedi, stanovnici Teherana zabrinuti su usred rasta cijena, gubitka radnih mjesta i stalnog nestanka Interneta.

Kada je Peter Mađar (Magyar) bio dijete, oduševljen prvim demokratskim izborima u Mađarskoj 1990. godine, zalijepio je fotografiju Viktora Orbana tadašnjeg antikomunističkog buntovnika, na zid svoje spavaće sobe. Decenijama kasnije, okončat će Orbanovu šesnaestogodišnju premijersku vladavinu na izborima koji su zabilježili rekordno visoku izlaznost i za koje se očekivalo da će uzdrmati Rusiju i šokirati desničarske krugove na Zapadu. Njegova centrističko-desna, proevropska stranka Tisza pobijedila je Orbanovu nacionalističku stranku Fidesz na parlamentarnim izborima, a djelimični rezultati pokazali su da će Tisza osvojiti 137 mjesta, odnosno dvotrećinsku većinu u parlamentu od 199 mjesta. Mađar koji je imao samo devet godina kada je pao komunizam ranije je pričao kako je zidove porodične kuće u Budimpešti ukrašavao fotografijama vodećih političkih ličnosti. Kao mladi advokat Orban je postao heroj mađarskog prodemokratskog pokreta kada je 1989. javno zatražio da sovjetske trupe napuste zemlju. "Postojao je nalet energije oko promjene režima koji me kao dijete ponio", rekao je prošle godine Mađar u podcastu Fokuszcsoport. Mađar, čije prezime je doslovno isto kao i ime države, došao je u centar pažnje prije dvije godine kada je njegova bivša supruga, bivša Orbanova ministrica pravde Judit Varga, podnijela ostavku na sve političke funkcije nakon pomilovanja u slučaju seksualnog zlostavljanja koje je izazvalo ogorčenje javnosti. Nakon toga će se distancirati od vladajuće stranke koju je optužio za korupciju i širenje propagande, rekavši da se razočarao u Fidesz. Samo četiri mjeseca nakon što je izašao iz gotovo potpune anonimnosti intervjuom na YouTube kanalu Partizan, njegova nova stranka osvojila je 30 posto na evropskim izborima u junu 2024. godine gdje su završili na drugom mjestu iza Fidesza i potisnuli ostatak opozicije. Orbanov gubitakOrbanov poraz ima značajne implikacije ne samo za Mađarsku nego i za Evropu i populistički krajnji desni politički spektar. Od 2010. godine on je nastojao da stvori takozvanu "neoliberalnu demokratiju", ograničavajući slobodu medija i aktivnosti nevladinih organizacija, te slabeći nezavisnost pravosuđa. Izgradio je dobre odnose s ruskim predsjednikom Vladimir Putin, kao i s američkim predsjednikom Donald Trump, ali se više puta sukobljavao sa Evropskom unijom koja je suspendovala milijarde eura sredstava zbog zabrinutosti za demokratske standarde u Mađarskoj. Nasuprot tome, Mađar je obećao obnoviti zapadni fokus Mađarske i okončati zavisnost od ruske energije do 2035. godine, istovremeno težeći "pragmatičnim odnosima" s Moskvom. Također je obećao deblokirati zamrznuta sredstva EU, što bi pomoglo oživljavanju stagnirajuće mađarske ekonomije. "Prvog dana moramo usvojiti mjere protiv korupcije i moramo podnijeti zahtjev za pridruživanje Kancelariji evropskog tužilaštva", rekao je Mađar nakon glasanja 12. aprila. No, tokom izborne kampanje bio je oprezan i nastojao da ne uplaši konzervativnije birače. Za razliku od Orbana, on načelno ne odbacuje pravo Ukrajine da jednog dana pristupi EU, ali program Tisze ne podržava ubrzani prijem. Kao i Fidesz, Tisza se protivi kvotama EU za prihvat migranata i također bi zadržala graničnu ogradu izgrađenu za vrijeme Orbana kako bi se spriječio ulazak ilegalnih migranata. Ali analitičari kažu da bi se tenzije između Budimpešte i EU, koje su dodatno pogoršane Orbanovim vetom na paket pomoći Kijevu od 90 milijardi eura, mogle smanjiti pod Tiszom. "Orban je izgubio vjeru u sadašnji oblik i pravac evropske integracije i vodi politiku veta i opstrukcije", kaže Botond Feledy, geopolitički analitičar u Red Snow Consultingu. "Tisza načelno nema prigovor na integraciju i svoje bi bitke vodila na praktičnom nivou." 'Sukob sa sistemom'Tokom kampanje Mađar je koristio Orbanovu strategiju, te je kampanju vodio na terenima koji su ga odveli u Fidesova uporišta. Njegovi skupovi uvijek su sadržavali mnogo nacionalnih zastava u Orbanovom stilu obraćanja patriotizmu mađarskih birača. Njegove dosljedne i jasne poruke, kao i vješto korištenje društvenih mreža, doprinijeli su njegovom brzom usponu, pojašnjava Gabor Toka, viši istraživač u Vera and Donald Blinken Open Society Archives. "Mnogi ljudi su također umireni pričom o nekome ko je nepovratno došao u sukob sa sistemom i nema povratka", rekao je, misleći na Mađarov raskid s Orbanom. Zvaničnici BiH, Crne Gore, Kosova i Srbije čestitali pobjedu stranci Tisza na izbornoj pobjedi u MađarskojČestitke evropskih lidera nakon pobjede opozicije u MađarskojRođen 1981. u porodici pravnika, Mađar je također studirao pravo. Oženio se Vargom 2006. godine, a kada je njena karijera odvela u Brisel, Mađar se pridružio mađarskoj diplomatskoj službi i radio na zakonodavstvu EU. Nakon povratka u Mađarsku, zaposlio se u državnoj banci, a potom vodio agenciju za studentske kredite. Mađar i Varga, koji su se razveli 2023. godine, imaju tri sina. Budući mađarski premijer kaže za sebe da je religiozan i da uživa u kuhanju i igranju nogometa sa prijateljima i sinovima. Upitan u decembru kako se promijenio otkako je ušao u politiku, osvrnuo se na medijske izvještaje koji ga opisuju kao naglog, rekavši: "Sada brojim do deset."

Ubedljiva pobeda Petera Magyara na nedeljnim izborima u Mađarskoj donela je njegovoj stranci desnog centra Tisa snažan mandat, koji će joj dati odrešene ruke za sprovođenje reformi, jačanje vladavine prava i potencijalno otključavanje milijardi evra sredstava iz fondova Evropske unije (EU). Ekonomisti i poltički analitičari kažu da je očekivana dvotrećinska većina buduće vlade najbolji ishod za Evropsku Uniju i tržište - i pre nedelje, jedan od najmanje verovatnih ishoda- te da će dovesti do pozitivne reakcije tržišta već u ponedeljak. Deo toga ostaje neizvestan, pa oprezne diplomate i analitičari kažu da nova vlada mora prvo ispuniti obećanja, ali finansijska tržišta za sada deluju spremno da novom rukovodstvu u Budimpešti pruže šansu uprkos sumnjama. "Ovaj rezultat predstavlja prekretnicu i omogućiće Madyaru da vlada odrešenim rukama", izjavio je Mujtaba Rahman, izvršni direktor u Eurasia Group. "Što je najvažnije, moći će da razgradi Orbanovu autokratiju i sprovede sve reforme koje Evropska unija zahteva." "To znači da bi najmanje 6,4 milijarde evra (7,46 milijardi dolara) iz Mehanizma za oporavak i otpornost (The Recovery and Resilience Facility - RRF) trebalo brzo da se slije u zemlju, ojačavajući realnu ekonomiju i dodatno učvršćujući pobedu stranke Tizsa." Magyar obećava obnovu savezništavaMađarski izbori dugo su smatrani najvažnijim za finansijska tržišta u Evropi ove godine, imajući u vidu česte sukobe evroskeptičnog Orbana sa Briselom tokom njegove šesnaestogodišnje vladavine, oko pitanja koja se kreću od imigracije do njegovih bliskih odnosa s Rusijom. Orban je izražavao samouverenost tokom izborne kampanje uprkos tome što je zaostajao u anketama, govoreći da mu je cilj da zaštiti mađarski nacionalni identitet i tradicionalne hrišćanske vrednosti u EU, istovremeno odbacivajući sve optužbe. Međutim, finansijska tržišta su već nedeljama slala signale da investitori očekuju promene. Akcije firmi bliskih Orbanu naglo su pale, a kretanja na tržištima ukazivala su na to da bi posle izbora moglo doći do većih promena kursa mađarske valute. Magyar, obraćajući se oduševljenim pristalicama koji su skandirali “Evropa, Evropa” nakon što je Orban priznao poraz, obećao je da će Mađarsku učiniti snažnim saveznikom EU i NATO-a i da će obnoviti odnose narušene godinama sukoba. "Dvotrećinska većina omogućiće nam da promenimo Ustav i povratimo sistem kontrole i ravnoteže vlasti", rekao je Magyar. "Pristupićemo Evropskom javnom tužilaštvu i garantovati demokratsko funkcionisanje naše zemlje. Nikada više nećemo dozvoliti nekome da zarobi slobodnu Mađarsku ili da je napusti." Jedan od ključnih stubova Magyarovog plana obnove Mađarske privrede, koja je gotovo stagnirala prethodne tri godine, jeste deblokada EU fondova, koji su bili zamrznuti zbog urušavanja demokratskih standarda tokom Orbanove vladavine. "Ustavna većina je sasvim druga stvar", rekao je Ian Bremmer iz GZERO Media. "Ona bi Magyaru dala ovlašćenja da ponovno ispiše Ustav, ukloni lojaliste Fidesza iz zarobljenih institucija, u potpunosti pristupi fondovima Evropske unije i čak uvede evro – što je jedno od ključnih izbornih obećanja." U nedelju je Magyar pozvao glavnog tužioca Mađarske, predsednika najvišeg suda, čelnika regulatornog tela za medije i druge zvaničnike da podnesu ostavke, uz tvrdnju da su državne institucije tokom proteklih 16 godina zarobili Orbanovi lojalisti. Diplomate i rejting‑agencije oprezne u vezi sa EU fondovimaMagyar je obećao sveobuhvatnu borbu protiv korupcije, dok njegova stranka nastoji da ispuni uslove Evropske unije - uključujući jačanje nezavisnosti pravosuđa i unapređenje sistema javnih nabavki - kako bi se deblokirala sredstva EU. Međutim, kreditne rejting-agencije poput S&P Globala i Fitch Ratingsa, kao i pojedine diplomate EU, skeptični su u pogledu toga da li će bilo kakav novac koji je još na raspolaganju u okviru fondova za oporavak od pandemije Mađarskoj zaista biti odobren. Diplomate i analitičari upozoravaju da bi poređenja sa izborima u Poljskoj 2023. godine - kada je proevropska vlada premijera Donalda Tuska brzo uspela da obezbedi deblokadu sredstava EU na osnovu obećanja da će poništiti politike svog nacionalističkog prethodnika - mogla biti pogrešna. "Nema političke volje da se novac da samo na osnovu obećanja kao što je EU učinila sa Tuskom u Poljskoj, koji nije uspeo da ispuni većinu tih obećanja", kaže diplomata iz EU. "Tisza mora da pokaže da može da ih ispuni. Ali ako je nešto pravno neizvodljivo i to može da se dokaže, onda bi Evropska unija mogla da pronađe rešenje." Analitičari Capital Economics-a navode da bi oslobađanje sredstava Evropske unije moglo da doprinese smanjenju budžetskog deficita Mađarske na oko 3,5 do 4 odsto BDP‑a do kraja decenije, kao i da stabilizuje javni dug - koji je najveći u EU van evrozone. "U celini posmatrano, izborni rezultat predstavlja veliku prekretnicu za mađarsku privredu", naveo je Liam Pič. "Trajnost svake pozitivne reakcije tržišta sada će zavisiti od toga koliko će brzo Tizsa krenuti u obnovu odnosa sa Evropskom unijom, obezbediti isplatu sredstava EU i poslati uverljiv signal o srednjeročnom fiskalnom okviru."

Arild Syvertsen jedan je od mnogih penzionisanih mornara koji, usljed aktuelne krize u Hormuškom moreuzu, ponovo proživljavaju traumatična sjećanja. "Tokom ovog rata ponovo nam se javljaju simptomi (posttraumatskog stresnog poremećaja)", rekao je Syvertsen za Radio Slobodna Evropa iz svog doma u Norveškoj. "Mornari koji su tamo bili 1980‑ih prolaze kroz teško razdoblje jer im se sva sjećanja vraćaju." Syvertsen je komandovao brodovima koji su prolazili kroz Hormuški moreuz na vrhuncu takozvanog rata tankera - sukoba koji je trajao od 1981. do 1988. godine i koji podsjeća na današnju krizu u Perzijskom zalivu. Rat tankera bio je produžetak rata između Irana i Iraka, koji je počeo 1980. godine iračkom invazijom na Iran. Sukob se ubrzo proširio i na vode Perzijskog zaliva, nakon što su Irak, a potom i Iran, počeli napadati naftna postrojenja i pomorski saobraćaj suprotne strane. Sredinom 1980‑ih Irak je, koristeći borbene avione i protivbrodske rakete koje je isporučila Francuska, napadao neutralna plovila koja su prevozila iransku naftu. Iran je, s druge strane, koristio pomorske fregate i brze čamce kako bi napadao tankere trećih zemalja koji su koristili luke u Kuvajtu i Saudijskoj Arabiji. Obje arapske zemlje u tom periodu podržavale su Irak u ratu. Tokom pomorskog sukoba napadnute su stotine brodova, a ubijeno je više od 100 trgovačkih mornara. Uprkos velikim rizicima, mornari su pristajali da služe na tankerima koji su prolazili kroz Perzijski zaliv dijelom zbog dodataka na platu za opasnost, koji je u nekim slučajevima udvostručavao njihovu dnevnu zaradu za svaki dan proveden u rizičnim vodama. Syvertsen je rekao da su članovi starijeg sastava posade osjećali i odgovornost da se snabdijevanje energijom nastavi kroz ovaj vitalni pomorski prolaz. "Željeli smo obaviti svoju dužnost, jer su nam vlasnici brodova govorili da moramo držati Hormuški moreuz otvorenim i osigurati isporuku energije; u suprotnom bi se, govorili su, srušila ekonomija cijelog svijeta", rekao je Syvertsen. Olav Myklebust radio je kao inženjer na brodovima koji su tokom 1980‑ih plovili Perzijskim zalivom i preživio je dva napada iračkih aviona. Tokom jednog od tih napada, kod obale Dubaija, protivbrodska raketa promašila je njegov brod, prije nego što je pogodila obližnje plovilo, usmrtivši nekoliko ljudi u brodskoj strojarnici. Myklebust danas i dalje radi kao menadžer naftnih tankera. Ovaj iskusni stručnjak iz industrije rekao je da se iste taktike koje su brodovi koristili 1980‑ih kako bi izbjegli otkrivanje vjerovatno ponovo primjenjuju na nekim plovilima koja su posljednjih dana prolazila kroz Hormuški moreuz. Tankeri u Perzijskom zalivu tokom 1980‑ih kretali su se uglavnom pod okriljem noći, rekao je Myklebust. "Bez svjetala, bez lampi", a svi okrugli prozori u prostorijama za posadu bili su zamračeni. "Gotovo da nismo koristili radar - uključivali smo ga samo povremeno, jer on može odašiljati signal prema obali. I upravo to će raditi i danas - provući će se neopaženo." Dodao je i da brodovi možda isključuju transpondere koji se koriste za izbjegavanje sudara, jer takvi uređaji ujedno prikazuju položaj plovila na internetskim stranicama za praćenje pomorskog saobraćaja. Syvertsen, koji je o tom sukobu napisao i knjigu, i danas je duboko pogođen odlukom koju je donio kao kapetan tankera dok se u avgustu 1987. približavao Hormuškom moreuzu. Ploveći noću kroz Perzijski zaliv, Syvertsenov brod, potpuno zamračen i u radio‑tišini, pokušavao je neopaženo provući tanker za amonijak kroz moreuz. Iznenadan bljesak svjetlosti na moru u blizini pokazao je da se drugo plovilo, koje je također pokušavalo proći kroz moreuz, našlo pod napadom roja iranskih brzih čamaca. "Vidjeli smo rakete i čuli smo sve preko VHF‑radija. Kapetan je bio očajan", prisjeća se Syvertsen. Dok je panična poruka "upomoć" stizala preko radija, ovaj penzionisani mornar kaže: "Bio sam u sukobu sam sa sobom." Okrenuti brod i krenuti u pomoć bilo bi gotovo samoubilački, ali je Norvežanin mogao prenijeti poziv u pomoć putem radija, u onome što mornari nazivaju relejom za pomoć. "Ali znao sam da bi, ako se javim i pošaljem poziv, iranska plovila koja napadaju shvatila da se u blizini nalazi još jedan tanker", rekao je Syvertsen. Donio je odluku da ostane nijem. "Morao sam misliti na još 24 ljudi na našem brodu i jednostavno nastaviti plovidbu u mraku, bez ikakvog odgovora." Nakon što su Irak i Iran tokom 1980‑ih napali stotine brodova, Sjedinjene Države poslale su ratne brodove kako bi pratile tankere kroz Perzijski zaliv. Ta intervencija, međutim, imala je i tragične posljedice. U maju 1987. godine, američki razarač USS Stark pogođen je s dvije rakete Exocet ispaljene s iračkog borbenog aviona. Bagdad je kasnije saopštio da je pilot pogrešno zamijenio ratni brod za tanker. U tom incidentu poginulo je 37 američkih mornara. Godinu dana kasnije, nakon što su američkim brodovima koji su pratili tankere u Perzijskom zalivu izdata "liberalizovana" pravila upotrebe sile, krstarica USS Vincennes pogrešno je identifikovala iranski putnički avion kao nadolazeću vojnu letjelicu. Nakon upozorenja avionu da promijeni kurs, Vincennes je ispalila dvije rakete, koje su oborile letjelicu. Svih 290 ljudi u avionu je poginulo. Rat između Irana i Iraka okončan je u avgustu 1988. godine, a mjesec dana kasnije američka ratna mornarica je okončala operaciju pratnje tankera kroz Perzijski zaliv. Veterani rata tankera iz 1980‑ih danas kažu da bi Hormuški moreuz mogao biti prisilno ponovo otvoren djelovanjem američke ratne mornarice. Međutim, Syvertsen smatra da bi takav potez "samo dodatno pogoršao (aktuelni sukob)". Myklebust podsjeća na incident iz jula 1987. godine, kada je tanker koji je bio pod pratnjom američkih ratnih brodova naletio na pomorsku minu, navodeći to kao dokaz da "čak ni uz prisustvo jedne od najmoćnijih mornarica na svijetu, okruženje ne može biti u potpunosti pod kontrolom".

Roditelji Mahmooda Shaha Habibija jedva spavaju, a njegova kćerka nije vidjela oca otkako je imala 11 mjeseci. Bilo je to 2022. godine, kada je Habibi otet u Kabulu i pritvoren od obavještajne službe vladajućih talibana, saopštili su američki zvaničnici. "Već četiri godine nemamo nikakve vijesti o njegovoj sudbini", rekla je njegova majka, Ruqayya Habibi (70), u telefonskom razgovoru za Radio Azadi Radija Slobodna Evropa. "Ne znamo da li je živ ili mrtav. Jedino što znamo jeste da je kod tih ljudi (talibana), ali oni to negiraju." "Vjerujte mi, njegov otac i ja svaku noć provodimo budni od brige sve do jutra", dodala je. Poput svog nestalog sina, njegove supruge i njihove kćerke, Ruqayya Habibi je državljanka Sjedinjenih Država. Njena potraga za sinom - ili bar za bilo kakvom informacijom o njegovom boravištu ili zdravstvenom stanju - uključivala je i petomjesečno putovanje iz SAD-a u Afganistan 2025. godine. Tri od tih pet mjeseci provela je u južnom gradu Kandaharu, gdje je starijem Habibijevom bratu, Ahmadu Shahu Habibiju, rečeno da se Mahmood drži u jednoj gostinskoj kući koja pripada talibanskom duhovnom vođi Mulli Haibatullahu Akhundzadi. "U Kandahar sam otišla sa Habibijevom suprugom i kćerkom i sa svojim najstarijim sinom, koji je došao iz Londona", rekla je. Međutim, Habibija nije vidjela i nije uspjela da se sastane s talibanskim zvaničnicima. Habibi (37) je bio na čelu Afganistanske uprave za civilno zrakoplovstvo za vrijeme vlade koju su podržavale SAD, prije nego što su američke snage završile povlačenje 2021. godine, a talibani se vratili na vlast, 20 godina nakon što su svrgnuti poslije napada 11. septembra 2001. na Sjedinjene Države. Prema navodima američkog State Departmenta, Habibi i njegov vozač oteti su iz vozila u Kabulu 10. augusta 2022. godine i pritvoreni od Generalne uprave za obavještajne poslove Talibana. U to vrijeme, Habibi je radio kao savjetnik za jednu telekomunikacijsku kompaniju sa sjedištem u Kabulu. Njegova majka rekla je RSE-u da je pritvoren četiri dana nakon povratka u Afganistan, poslije tromjesečnog boravka u inostranstvu. Talibani su nakon povratka na vlast uhapsili desetine stranih državljana, a organizacije za ljudska prava optužile su ih za proizvoljna hapšenja, prisilne nestanke i mučenje u pritvoru. Američki državljanin Dennis Coyle pušten je krajem marta, nakon što je bio u pritvoru više od godinu dana. Njegova majka je ranije uputila apel za pomilovanje povodom praznika Ramazanskog bajrama (Eid al-Fitr). Coyleovo oslobađanje uslijedilo je dvije sedmice nakon što su Sjedinjene Države Afganistan proglasile "državom sponzorom nezakonitog pritvaranja", optužujući nepriznatu talibansku vlast da Amerikance drži kao adute za pregovore. Američki predsjednik Donald Trump uveo je tu oznaku u septembru, a Afganistan je postao druga zemlja na listi, nakon Irana. "Talibani i dalje koriste terorističke taktike, otimajući ljude radi otkupnine ili ostvarivanja političkih ustupaka", rekao je američki državni sekretar Marco Rubio u izjavi od 9. marta. Dan kasnije, talibani su negirali da drže američke državljane radi otkupnine i nazvali te izjave "žalosnim". Pored Coylea, talibani su u posljednje četiri godine oslobodili najmanje još pet američkih državljana. Dvojica od njih, Ryan Corbett i William McKenty, pušteni su u januaru 2025. godine u zamjenu za Khana Mohammada, pripadnika talibana kojeg je američki sud osudio na dvije doživotne kazne zatvora zbog trgovine drogom i narko-terorizma. Habibijeva porodica ranije je navela da su talibani optužili Mahmooda Habibija za saradnju s američkom obavještajnom službom u utvrđivanju lokacije Aymana al-Zawahirija, vođe Al-Kaide, koji je ubijen u američkom napadu na Kabul 31. jula 2022. godine, manje od dvije sedmice prije nego što je Habibi otet. RSE nije uspio nezavisno potvrditi da su talibani iznijeli takvu optužbu, a talibani negiraju da drže Habibija. Jedan talibanski zvaničnik, koji je govorio pod uslovom anonimnosti, ponovio je ove sedmice za RSE tvrdnju da grupa nema informacije o njegovoj sudbini. Talibanski zvaničnici nisu odgovorili na dodatne upite RSE-a. "Mi samo želimo da nam oslobode brata", rekao je Ahmad Shah Habibi za RSE nakon što je Afganistan u martu označen kao "država sponzor nezakonitog pritvaranja". "Imamo određenu nadu u američku vladu jer od početka pokušava osloboditi američke pritvorenike. Nadamo se da će ti napori dovesti do oslobađanja mog brata." Ruqayya Habibi navela je da njena unuka, koja sada ima četiri godine, stalno pita za svog oca. Ako talibani sumnjaju da je počinio neko krivično djelo, rekla je, trebalo bi da mu se sudi. "Neka mu se sudi; ako se dokaže krivica, može biti u zatvoru. Ali sada je u zatvoru bez ikakvog dokaza o krivici."

Maratonski pregovori s ciljem zaustavljanja rata u Iranu završeni su bez pomaka, dok je potpredsjednik Sjedinjenih Država JD Vance otputovao nazad u SAD, uz velika pitanja o tome šta slijedi za sukob koji traje već 43 dana. Prije nego što je 12. aprila napustio Pakistan, Vance je razgovore - najvišeg nivoa između Vašingtona i Teherana u posljednjih nekoliko decenija - opisao kao "suštinske", ali je rekao da je Iran odbacio ključne bezbjednosne zahtjeve SAD. "Odlazimo odavde s vrlo jednostavnim prijedlogom, načinom razumijevanja koji predstavlja našu konačnu i najbolju ponudu. Vidjećemo hoće li je Iranci prihvatiti", rekao je Vance. Portparol iranskog Ministarstva vanjskih poslova Esmaeil Baqaei izjavio je da su dvije strane postigle razumijevanje "o nizu pitanja". Međutim, kako je naveo u objavi na društvenim mrežama, "postojale su razlike u stavovima o dva ili tri važna pitanja, te pregovori u konačnici nisu doveli do sporazuma". Nuklearna "crvena linija"Govoreći s novinarima nakon završetka razgovora, Vance je nagovijestio da Teheran snosi odgovornost za zastoj u pregovorima. "Već 21 sat smo u ovome... Imali smo niz suštinskih razgovora s Irancima. To je dobra vijest", rekao je JD Vance. "Loša vijest je da nismo postigli sporazum. I mislim da je to mnogo lošija vijest za Iran nego za Sjedinjene Države." Američke "crvene linije", rekao je Vance, odnosile su se na dobijanje "nedvosmislene i obavezujuće posvećenosti" Teherana da neće nastojati da razvije nuklearno oružje, niti sredstva za njegovo stvaranje, što je nazvao "ključnim ciljem" administracije. "Jednostavno pitanje glasi: vidimo li kod Iranaca suštinsku spremnost i odlučnost da dugoročno ne razvijaju nuklearno oružje?", upitao je Vance. "To još nismo vidjeli." Iranske nuklearne ambicije dominirale su razgovorima, ali je Vance rekao da je dnevni red obuhvatao i druga važna pitanja, uključujući zamrznutu imovinu i šire tenzije na Bliskom istoku. Odbio je ulaziti u detalje, rekavši da neće "pregovarati u javnosti" nakon gotovo jednog dana zatvorenih razgovora. Vance je rekao da je tokom pregovora bio u stalnom kontaktu s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom i najvišim zvaničnicima administracije. Iranski otpor i prijetnja eskalacijeU objavi na mreži X, portparol iranskog Ministarstva vanjskih poslova Esmaeil Baqaei pozvao je Vašington da se "uzdrži od pretjeranih zahtjeva i nezakonitih zahtjeva" i da prihvati "legitimna prava i interese" Irana. On je opisao "intenzivne" razgovore kao sesije koje su obuhvatile širok spektar pitanja, uključujući Hormuški moreuz, ratne reparacije i "potpuni prestanak rata protiv Irana". Državni mediji u Teheranu, u međuvremenu, optužili su Vašington za "kršenje obećanja" i "zlonamjerne poteze". Propast pregovora izazvala je zabrinutost da bi se borbe mogle intenzivirati. "Iranski režim ima osjećaj da pobjeđuje", rekao je Jason Brodsky, direktor politike u organizaciji United Against Nuclear Iran, nevladinoj istraživačkoj organizaciji. "To ohrabruje Teheran da ponovo odbije američku ponudu." "Ali time rizikuje da precijeni svoju snagu", rekao je Brodsky za RSE. "SAD moraju promijeniti način na koji Iran donosi odluke kako bi srušile tu percepciju pobjede. Ovo postavlja pozornicu za vojnu eskalaciju."

Mađari 12. aprila izlaze na parlamentarne izbore u trenutku kada rat u susjednoj Ukrajini i dalje bjesni, a odnos njihove vlade prema Rusiji je pod pojačanim međunarodnim nadzorom. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da bi, nakon 16 godina na vlasti, premijer Viktor Orban mogao izgubiti vlast od opozicionog lidera Petera Magyara. Međutim, Orban je i ranije uspijevao iznevjeriti predizborna očekivanja. Ishod izbora neće se pažljivo pratiti samo u Kijevu i Moskvi. Zategnuti odnosi Mađarske s nizom zemalja Evropske unije znače da su i članice EU snažno zainteresovane za rezultate glasanja, dok je Washington izrazio snažnu podršku Orbanu. Zašto je važnoOrban je izgradio ključnu ulogu Mađarske na evropskoj političkoj sceni. Kao članica Evropske unije, Mađarska je uspjela blokirati ili ublažiti brojne odluke EU o sankcijama protiv Rusije nakon njene invazije punog obima na Ukrajinu 2022. godine. Također je spriječila dio evropske pomoći Ukrajini. Nedavno je Orban stopirao kredit od 90 milijardi eura (105 milijardi dolara) za Kijev za 2026. i 2027. godinu, koji su lideri EU prvobitno dogovorili u decembru 2025. godine. Prošlog mjeseca, mađarska policija zaplijenila je dva kombija s više od 80 miliona dolara u gotovini i devet kilograma zlatnih poluga, zajedno sa sedam ukrajinskih državljana, koji su iz Austrije putovali prema Ukrajini u, kako su vlasti navele, uobičajenom transportu novčanih instrumenata. Ove mjere uslijedile su nakon što je Orban optužio Ukrajinu da je zaustavila isporuke ruske nafte putem naftovoda Družba. Ukrajina, s druge strane, tvrdi da je naftovod oštećen u ruskim napadima i da će popravke potrajati. Sva ova pitanja postala su dio predizborne kampanje, kao i snimci telefonskih razgovora koji su dospjeli u javnost u kojima se čulo kako mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto, kako se činilo, informiše ruskog kolegu Sergeja Lavrova o sastancima na visokom nivou unutar Evropske unije. Nakon početnog negiranja, šef mađarske diplomatije je potvrdio da ne samo da razgovara s ruskim zvaničnicima prije i nakon sastanaka EU, već i sa kolegama iz Izraela, Srbije, Turske i Sjedinjenih Država. Scenario 1: Orban pobjeđujeUoči izbora, predsjednik Sjedinjenih Država Donald Trump napisao je na društvenim mrežama da Orban ima njegovu "potpunu i bezrezervnu podršku". Dva lidera povezuju bliski odnosi, zasnovani na ideološkoj bliskosti i međusobnoj naklonosti. Ako Orban pobijedi, može se očekivati nastavak tog bliskog odnosa. Zvaničnici EU rekli su za RSE da bi, prema njihovim očekivanjima, Orban "donekle ublažio stavove" i omogućio ukidanje nekih veta ukoliko uspije ostati na vlasti. Ipak, oni također očekuju kontinuitet - kao i politički analitičari s kojima je razgovarao RSE. "Jedina promjena sada je to što on nije u potpunosti uzeo u obzir zavisnost od Ukrajine (kada je riječ o ruskoj nafti), a to Ukrajincima daje snažne adute", rekla je Zsuzsanna Vegh, programska menadžerica pri German Marshall Fundu u Berlinu. "Tranzit kroz naftovod Družba trenutno je od ključnog značaja za energetsku sigurnost Mađarske i, ukoliko ne dođe do brzog rješenja (u vezi s iranskom blokadom) Hormuškog moreuza, to bi zaista mogao biti trenutak u kojem Ukrajina može izvršiti dodatni pritisak na Mađarsku", dodala je. Botond Feledy, direktor konsultantske kuće Red Snow Consulting sa sjedištem u Briselu, rekao je da bi Orbanova pobjeda značila dodatno učvršćivanje postojećih pravaca mađarske vanjske politike. On očekuje "pogoršanje odnosa s EU i, samim tim, potencijalno političku podršku Trumpa, koji Mađarsku vidi kao dobrog đaka ideologije 'Make America Great Again' na evropskom kontinentu. A Rusija će to koristiti kao i ranije - bez emotivne vezanosti i sve dok joj to bude korisno." Ipak, dodao je da očekuje pomake po određenim pitanjima nakon izbornog dana, poput zaplijenjenog ukrajinskog zlata. "Mogu zamisliti Orbana kako kaže da će postepeno odblokirati ukrajinska sredstva kada se vrati na vlast", rekao je. "To će biti predmet pregovora." Mađarska vlada nije odgovorila na upit RSE-a u vezi s budućim potezima vanjske politike. Scenario 2: Magyar pobjeđujeGlavni fokus Magyara tokom izborne kampanje bili su unutrašnji problemi, prije svega borba protiv korupcije. U intervjuu za RSE u oktobru 2025. godine, naveo je da bi njegovi vanjskopolitički instinkti bili oprezni. Posebno je istakao da ne bi došlo do brzog prekida uvoza ruskih fosilnih goriva, uprkos pritiscima EU da Mađarska - kao i susjedna Slovačka - slijedi korake drugih članica koje planiraju potpuni prekid energetskih veza s Moskvom do 2027. godine. Mađarska trenutno oko 95 posto prirodnog gasa uvozi iz Rusije, dok je u prvoj polovini 2025. godine oko 92 posto uvoza nafte također dolazilo iz Rusije. "Razumijem zašto nije spreman rano preuzimati rizike proglašavanjem ciljeva koje možda ne može ispuniti", rekao je Feledy. "Ključni problem je to što su ti ugovori i dalje povjerljivi, a svaka nova vlada, pa ni Peter Magyar, zapravo ne može precizno procijeniti šta tačno ugovori s Rusijom sadrže", dodao je. Trenutno promjenjiva situacija na međunarodnim energetskim tržištima, izazvana ratom s Iranom, dodatno povećava neizvjesnost. Magyar je davao opšte izjave o preusmjeravanju mađarske vanjske politike s Moskve ka Evropskoj uniji i NATO-u. Izbjegavao je konkretnije stavove o Ukrajini, osim što je naveo da ne podržava ubrzano članstvo Ukrajine u EU. Ipak, analitičari očekuju promjenu tona ukoliko pobijedi. "Njegova retorika o Ukrajini tokom kampanje bila je tiha, vrlo suzdržana. On se ne usuđuje otvoreno suprotstaviti Viktoru Orbanu po tom pitanju", rekao je Dalibor Rohac, viši saradnik American Enterprise Institutea, za RSE. "Ali postizborna realnost u kojoj će Peter Magyar morati popraviti odnose Mađarske s EU i saveznicima i vratiti Mađarsku na njeno mjesto u Evropi učinit će neizbježnim da Mađarska postane konstruktivniji partner, uključujući i po pitanju Ukrajine", dodao je. Vegh dijeli slično mišljenje. "Stav i pristup u širem smislu bi bili drugačiji. Mislim da bi postojao pokušaj partnerstva s politikama EU u odnosu na Ukrajinu", rekla je. U intervjuu za RSE, Magyar je također pohvalio Trumpa zbog njegove inicijative za mir u Gazi i zbog pritiska na Rusiju da pristane na "mir, ili barem prekid vatre" u Ukrajini. Tokom posjete Budimpešti 7. aprila, potpredsjednik SAD-a JD Vance ponovio je podršku Bijele kuće Orbanu, ali je dodao da će Sjedinjene Države "sarađivati s onim ko god pobijedi na ovim izborima".

David Schenker, viši saradnik Washingtonskog instituta za bliskoistočne poslove, rekao je za Current Time da su "sve opcije na stolu" za predsjednika Sjedinjenih Država Donalda Trumpa, u trenutku kada Sjedinjene Države i Iran ostaju "vrlo daleko" jedna od druge uoči pregovora u Pakistanu. U intervjuu 10. aprila, Schenker, koji je od 2019. do 2021. godine obavljao dužnost pomoćnika državnog sekretara SAD-a za bliskoistočna pitanja, rekao je da američku operaciju u Iranu smatra značajnim konvencionalnim vojnim uspjehom. Međutim, naglasio je da neka od ključnih pitanja u sukobu, poput iranskog programa obogaćivanja uranija i kontrole Hormuškog moreuza, još nisu riješena. Dodao je i da bi iransko rukovodstvo moglo biti "manje fleksibilno" nego što je bilo prije rata. Ovaj intervju je skraćen i uređen radi jasnoće.RSE: Za početak, ovaj prekid vatre, kako ga vi vidite? Da li je to strateška pobjeda SAD-a ili neka vrsta prilike za iranski režim da se pregrupiše? Kako vi to tumačite? Schenker: Mislim da ovaj prekid vatre odražava rastuću frustraciju administracije u Washingtonu zbog toga što nije uspjela proizvesti promjenu režima, kao i zbog naglog rasta cijena nafte i drugih globalnih roba. S druge strane, Iran je pretrpio, odnosno apsorbovao, ogromnu količinu udara i također traži izlaz iz ovog rata. Nema sumnje da su Sjedinjene Države postigle mnogo na ratištu. Američka vojska je oslabila konvencionalne kapacitete Irana, dodatno unazadila njihovu industrijsku bazu, njihov nuklearni program, mornaricu. Ali, istovremeno, nemaju dobar politički ishod. I dalje postoji uporni problem iranskog obogaćivanja uranija, posjedovanja 450 kilograma visoko obogaćenog uranija, kao i sada zatvaranja Hormuškog moreuza. Sve su to teme koje su na stolu tokom pregovora, ali smatram da su obje strane još veoma udaljene. Mislim da Iran vjeruje da u ovom trenutku ima pregovaračku prednost. RSE: Šta je, po vašem mišljenju, pošlo po zlu u ovom slučaju? Da li je riječ o pogrešnoj procjeni na početku, planu koji nije bio dovoljno dobar ili nečem trećem? Schenker: Ne, mislim da je vojska imala vrlo dobar plan da oslabi iransku industrijsku bazu za proizvodnju naprednih balističkih projektila i dronova, da dodatno unazadi nuklearni program, neutralizira mornaricu, zračne snage i protivzračne sisteme, kao i da cilja visoke zvaničnike režima. Problem je bio, i mislim da je administracija toga bila svjesna i ranije, da je izuzetno rijetko moguće promijeniti režim isključivo zračnom silom. Administracija je ujedno bila nevoljna da koristi kopnene snage zbog visokog rizika od velikog broja žrtava. Dakle, rekao bih da je administracija uspjela da oslabi iranske regionalne hegemonijske ambicije, ali još nije uspjela postići nešto opipljivo - sporazum koji bi se ozbiljno pozabavio nuklearnim programom. Konačni ishod još nije poznat. Za sada postoje određena postignuća, ali po mom mišljenju ona su nedovoljna u odnosu na ono što je administracija priželjkivala da ostvari. RSE: Kada je riječ o samom režimu, mislite li da je on u ovom mjesecu postao snažniji nego što je bio prije svih tih napada? Schenker: Ne, rekao bih da je došlo do promjene u rukovodstvu, ali ne i do promjene režima. Režim i dalje postoji. U suštini, ranije je Ali Khamenei, zajedno s IRGC‑om, Korpusom islamske revolucionarne garde, bio sila iz sjene. Sada mislim da IRGC zapravo sjedi na prijestolu. Čini mi se da sada imaju potpunu kontrolu nad prirodom države. Zbog toga režim može biti još ideološkiji, manje pragmatičan i vjerovatno manje fleksibilan nego prije rata. Ali ne bih rekao da je snažniji. Mislim da su mnogo izgubili. Čak i uz zatvoren Hormuški moreuz i rast cijena nafte, Sjedinjene Države bi, ukoliko se zatvaranje Hormuškog moreuza nastavi, mogle spriječiti bilo kakav izlazak brodova iz moreuza. To bi bilo posebno bolno za Iran, ne samo za njega već i za druge zemlje - naše saveznike na zapadnoj strani Perzijskog zaljeva - koje trenutno ionako ne izvoze kroz Hormuški moreuz. RSE: Spomenuli ste kopnene snage. Mislite li da ne postoji nikakva mogućnost da započne neka vrsta kopnene operacije, ili su šanse ipak veće od nule? Schenker: Ne bih rekao da su šanse nula. Mislim da to zavisi od ishoda ovih pregovora i od toga hoće li Iran biti spreman na ustupke po pitanju obogaćivanja uranija i sudbine 450 kilograma visoko obogaćenog uranija - što je, usput rečeno, količina dovoljna za izradu otprilike deset bombi. Vjerujem da je moguće pronaći rješenje koje bi dovelo do okončanja ovog rata. Ali, kao što smo vidjeli uoči samog prekida vatre, prijetnje predsjednika - ne samo psovke u objavama na društvenim mrežama nego i prijetnja "brisanja iranske civilizacije" - jasno su pokazivale frustraciju zbog statusa quo i činjenice da tekuće operacije nisu donosile željeni pomak. Zbog toga je razmatrana ili se barem razmišljalo o određenoj eskalaciji, koja nije uključivala samo prijetnje elektroenergetskoj mreži, već i postrojenjima za desalinizaciju. Zato ne bih u potpunosti isključio raspoređivanje kopnenih snaga. Predsjednik je govorio o otoku Kharg, glavnom iranskom čvorištu za izvoz nafte, ali postoje i druge oblasti i ostrva koja bi se mogla razmatrati. Sve to, međutim, nosi veći rizik. U osnovi, mislim da je predsjednik tradicionalno sklon kratkim, intenzivnim vojnim kampanjama koje ne uključuju upotrebu kopnenih snaga, upravo zbog visokog nivoa rizika. RSE: Želio bih vas pitati i o odnosima SAD‑a i NATO‑a, jer je tu bilo dosta frustracija. Kako mislite da će se ti odnosi razvijati ubuduće, s obzirom na to da se čini da su trenutno često na suprotnim stranama? Schenker: Odnosi između Trumpove administracije i NATO‑a, kako tokom prvog, a posebno tokom drugog mandata, bili su problematični i predstavljali su veliki izazov. Tokom prvog mandata predsjednik je snažno pritiskao članice NATO‑a da ispune obavezu izdvajanja dva posto BDP‑a za odbranu, u čemu su znatno zaostajale. Smatram da se njegovo insistiranje na tom pitanju pokazalo opravdanim. Kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, Evropljani su bili u lošem položaju, nesposobni da pruže ono što je bilo potrebno za odbranu Ukrajine ili njeno snabdijevanje. Danas je fokus na zahtjevima da NATO pomogne u Perzijskom zaljevu i obnovi slobodu plovidbe. Predsjednik nije konsultovao partnere i saveznike u vezi s ratom, a sada očekuje da se uključe i rasporede snage. U prvom redu, te države nemaju velike i snažne mornarice, pa nemaju ni potrebna sredstva. Također, oklijevaju da izlože vlastite ljude opasnosti, posebno imajući u vidu da ranije nisu bili konsultovani. Sa stanovišta SAD‑a postoji jedno važno pitanje: decenijama su Sjedinjene Države uglavnom same garantirale slobodu plovidbe širom svijeta, gotovo bez pomoći. Postavlja se pitanje da li se može očekivati da SAD to i dalje rade same i neograničeno. S obzirom na opterećenja američke vojske širom svijeta i važnost ovih pomorskih pravaca - ne samo Hormuškog moreuza nego i Bab el‑Mandeba, Južnog kineskog mora i drugih - postavlja se pitanje kakva bi trebala biti uključenost drugih zemalja, uključujući NATO saveznike. To je danas ključno pitanje. Mislim da su Evropljani vjerovatno mogli ovo riješiti malo bolje nego jednostavnim odbijanjem. Ipak, NATO ostaje izuzetno važan i učinkovit savez, posebno u suprotstavljanju ruskoj agresiji. Bila bi šteta kada bi ga predsjednik odbacio ili se udaljio od njega zbog neslaganja oko Perzijskog zaljeva. RSE: Kada govorimo o ruskoj agresiji, mislite li da je Vladimir Putin jedan od najvećih dobitnika u ovom trenutku zbog ovog rata? Cijene nafte su porasle, a on sada može nastaviti rat protiv Ukrajine bez velikog pritiska na budžet. Ko su, po vašem mišljenju, najveći dobitnici i gubitnici? Schenker: Putin je glavni dobitnik. Više cijene nafte i manja pažnja posvećena Ukrajini idu mu u prilog. Ali istovremeno treba napomenuti da je Iran bio snažan saveznik Rusije, isporučujući joj dronove, napredne projektile i pomažući Putinu u ratnim naporima. Vjerujem da će Iranu ubuduće biti mnogo teže nastaviti s tom podrškom. Mislim da je Kina sada, diplomatski gledano, u vrlo povoljnoj poziciji. Ima vjerovatno najveći uticaj na Iran od svih zemalja i može profitirati od diplomatske uloge. S druge strane, prije rata Kina je kupovala iransku naftu po cijeni od oko 30 dolara po barelu, znatno ispod tržišne cijene od 60 do 70 dolara. To se sada više ne dešava. Ipak, objektivno gledano, Kina ima koristi i od činjenice da SAD vode ovaj rat - mogu iz prve ruke vidjeti američke vojne sposobnosti i operativne procedure. Također, SAD su tokom ove kampanje potrošile velike količine municije, što ih čini manje spremnim za eventualne buduće izazove u Aziji. Najveći gubitnici, po mom mišljenju, za sada su zemlje Perzijskog zaljeva. One su u proteklih 50 dana bile izložene značajnom broju raketnih i dronskih napada. Ipak, izdržale su i pokazale veliku otpornost. Međutim, sada su ozbiljno zabrinute da SAD možda neće postići dogovor s Iranom koji bi uzeo u obzir njihove sigurnosne interese. Najviše ih brine mogućnost da rat završi tako što će Iran imati veći stepen kontrole nad Hormuškim moreuzom. RSE: Da vas je neko prije mjesec dana pitao da li podržavate ovu vrstu operacije, biste li je i dalje podržavali? Schenker: Sve zavisi od cilja. Ako je cilj bio da se unazade iranske sposobnosti da se miješaju u arapske zemlje i destabilizuju region, mislim da je s konvencionalnog vojnog stanovišta to postignuto. S druge strane, predsjednik je imao više ciljeva. Jedan od njih bila je promjena režima - to nije ostvareno. Drugi cilj bio je postizanje prihvatljivog rješenja ili krajnjeg dogovora po pitanju nuklearnog programa, a do toga još nismo došli. Zato ne mogu reći da li bih podržao operaciju dok ne vidim kakav će biti konačni sporazum u Pakistanu. Ako dođe do ustupaka na nuklearnom planu i ako se Hormuški moreuz ponovo otvori, sasvim je moguće da ćemo za ovih proteklih 50 dana reći da su se, uprkos svemu, isplatili.

Možda je razlog rasprostranjeni prekidi mobilnog interneta po naređenju države koji su poremetili živote miliona Rusa, pogotovo u Moskvi. Možda su razlog ukrajinski napadi dronovima koji su poremetili planove Rusa za putovanja avionom i ozbiljno ograničili izvoz ruske nafte u Baltičkom moru. Možda je razlog masovno uništavanje zaražene stoke koje je izazvalo ogorčenje poljoprivrednika u Sibiru. Možda je razlog rat protiv Ukrajine, koji, uprkos obećanjima Kremlja o brzoj pobedi, besni već petu godinu, pri čemu ukrajinske snage drže Rusiju u gotovo pat poziciji, dok je broj mrtvih i ranjenih u ratu premašio 1,2 miliona. Bez obzira na razlog, činjenica je da ruski predsednik Vladimir Putin nije toliko popularan kao nekada. Poslednjih nedelja, niz istraživanja javnog mnjenja – uključujući dva koja su sproveli istraživači povezani s državom – zabeležio je pad podrške Putinu. FOM, čiji je glavni klijent predsednička administracija, moćno telo za kreiranje politike unutar Kremlja, zabeležio je najniži nivo javnog poverenja u Putina od septembra 2022. godine. Pad rejtinga ne znači političku krizu za Kremlj; Putin ostaje neprikosnoveni lider zemlje. Zvaničnici Kremlja – pre svega predsednička administracija – godinama su frizirali izborne procese pokušavajući da stvore percepciju da Rusi imaju istinski izbor među svojim izabranim liderima, što se naziva "dirigovana demokratija". Ipak, zvaničnici Kremlja su osetljivi na promene u javnom mnjenju, kažu stručnjaci, i sadašnju promenu interno ispituju zvaničnici administracije zaduženi za upravljanje političkim sistemom. "To je vredno pažnje i to potkrepljuju i razni drugi 'događaji i incidenti'", rekla je Gulnaz Šarafutdinova, direktorka Instituta za Rusiju na Kings koledžu u Londonu, ukazujući na nedavni slučaj u kojem je učestvovao advokat poznat po žestokim napadima na protivnike Kremlja koji je završio u psihijatrijskoj bolnici pošto je kritikovao Putina. Promenu raspoloženja moglo bi da objasniti nekoliko faktora, rekla je ona: poremećaji usled napada ukrajinskih dronova; poremećaji u radu aplikacija za razmenu poruka poput Telegrama, Vocapa (WhatsApp), kao i interneta; neispunjena očekivanja i neispunjena obećanja za mirovne pregovore za Ukrajinu koje su podržale SAD; opšti zamorom od produženog rata koji je sve primetnije utiče na ekonomiju. "To ne znači da je revolucija na pomolu, ali porast tenzija nije dobar za Kremlj", rekla je ona. "Još uvek nemamo dovoljno podataka da povežemo specifične društvene procese u određenim društvenim grupama s ovim silaznim trendom", rekao je Konstantin Gaze, sociolog iz Tel Aviva i bivši savetnik ruske vlade. "Ko je tačno umoran, razočaran ili ljut?" "Videli smo velike intervencije u svakodnevnom životu – prekide interneta i ograničenja – ali takođe vidimo i trajniju tendenciju", rekao je on. "Rat prodire sve dublje i dublje u srce evropske Rusije. Dronovi, napadi na rafinerije nafte i tako dalje. Te stvari se vremenom akumuliraju." Krave i tehnologijaGodinama su tehnološki regulatori – i bezbednosne agencije – pooštravali kontrolu nad internetom unutar Rusije, instalirajući opremu za nadzor, donoseći restriktivne zakone, prisiljavajući tehnološke kompanije da budu prodate vlasnicima povezanim s Kremljem i usporavajući sajtove i aplikacije koje se ne pridržavaju propisa. Međutim, prošle godine, zvaničnici su pribegli isključivanju usluge mobilnog internet u većem broju regiona. Kremlj je opravdavao prekide kao način da spreči ukrajinske dronove da za navigaciju koriste ruske mreže. Međutim, zajedno s ograničavanjem popularnih aplikacija poput Telegrama i Wocapa, poremetila su živote miliona ljudi, posebno u Moskvi. Istraživanje koje je prošlog meseca objavio Levada centar, jedan od poslednjih preostalih nezavisnih anketara u Rusiji, pokazalo je značajan porast broja Rusa koji se suočavaju s problemima s internetom – i sve veći broj onih koji su nezadovoljni potezima vlasti da pritegnu Telegram i Vocap. S druge strane, početkom februara, veterinarske vlasti u nekoliko sibirskih regiona naložile su karantin i ubijanje desetina hiljada krava i druge stoke, navodeći besnilo i još jednu veoma zaraznu bakterijsku bolest. Uzgajivači i stočari su se žalili, navodeći da je taj potez preteran i da uništava sredstva za život u siromašnijim gradovima i selima. Neki su se žalili da je nadoknada koja se isplaćuje za uništenu stoku nije adekvatna. Nekoliko njih je protestovalo čak i na Crvenom trgu u Moskvi, što je danas redak politički čin. Ruska ekonomija takođe upadljivo usporava, posle godina burnog rasta podstaknutog vladinim ratnim izdvajanjima. Inflacija je podigla cene, što je dovelo do naglog povećanja kamatnih stopa. Plate stagniraju. Ne pominjite ratA tu je i rat u Ukrajini, koji je 24. februara navršio četvrtu godinu. Predsednik SAD Donald Tramp (Trump) je okončanje rata postavio kao prioritet kada je stupio na dužnost u januaru 2025. Njegovi specijalni izaslanici su se više puta sastajali s Putinom, a njegovi pregovarači su organizovali više rundi bilateralnih i trilateralnih razgovora. Ipak, razgovori su zastali. Delom su za to krivi američki i izraelski napadi na Iran koji su počeli 28. februara. Takođe su odgovorni i ruski tvrdi zahtevi za teritorijom i bezbednosnim garancijama, za koje Ukrajina kaže da su neprihvatljivi i potencijalno opasni. Pored toga, ukrajinska vojska – uprkos tome što je manja i uglavnom neopremljena u pogledu artiljerije, municije i teškog naoružanja – sprečila je da ruske trupe brzo napreduju u ostvarivanju ratnih ciljeva Kremlja. Takođe je nanela astronomske gubitke ruskim snagama. Prema anketama FOM-a, poslednji put je Putinov rejting značajno opao u septembru 2022. godine, sedam meseci od početka rata. Tada je Kremlj shvatio da se rat neće brzo završiti – neki su predviđali da će Rusija pokoriti Ukrajinu za nekoliko dana ili nedelja. Putin je naredio veliku mobilizaciju, što je potreslo rusko društvo i izazvalo egzodus stotina hiljada ljudi iz zemlje. Unutar Rusije, drugačiji stavovi su gotovo u potpunosti ugušeni. Jevgenij Prigožin, vlasnik restorana u Sankt Peterburgu koji je izgradio impozantnu privatnu plaćeničku vojsku, a zatim organizovao neuspelu pobunu 2023, bio je jedan od najglasnijih kritičara načina na koji se vodi rat. Poginuo je dva meseca kasnije u avionskoj nesreći za koju se veruje da je atentat. Prošlog meseca, Ilja Remeslo, bombastični promoter Kremlja, pogodio je u živac javnost kada je objavio oštru kritiku o ratu i opštem stanju zemlje. Takođe je napao samog Putina, nazivajući ga ratnim zločincem uz tvrdnje da uništava Rusiju. Manje od dva dana posle objavljivanja članka, Remeslo je primljen u psihijatrijsku bolnicu, mada nije jasno da li je to bilo dobrovoljno ili ne. Ne zna se gde je trenutno. "Šta se sada desilo? Počela je savršena oluja", rekla je Jelena Koneva, sociološkinja i stručnjakinja za javno mnjenje, u komentaru koji je objavila Eho, poznata bivša moskovska radio stanica. "Upravo sada, ova ogromna gomila snega zvana 'podrška Putinu' počinje da se topi. Neće se srušiti odjednom; topi se i topi i topi", napisala je ona. "To je postepena, zaista značajna promena. Ovo je prvi znak i ne može se zaustaviti daljom represijom – ima previše razloga."

Potpredsjednik Sjedinjenih Država JD Vance suočio se s najznačajnijim diplomatskim izazovom svog mandata, stigavši u Islamabad kako bi predvodio ključne pregovore s Iranom. Ovi razgovori mogli bi na kraju odlučiti hoće li krhki dvosedmični prekid vatre opstati ili će region ponovo upasti u sukob. Američku delegaciju čine specijalni izaslanici Steve Witkoff i Jared Kushner, kao i zvaničnici Nacionalnog vijeća za sigurnost, State Departmenta i Pentagona. Nasuprot njima stoji iranska delegacija koju predvode ministar vanjskih poslova Abbas Araqchi i predsjednik parlamenta Mohammad Baqer Qalibaf. U Washingtonu je, u međuvremenu, predsjednik SAD-a Donald Trump nastupio s kombinacijom optimizma i upozorenja. Govoreći novinarima 10. aprila, Trump je rekao da očekuje napredak koji bi mogao "otvoriti Zaljev sa ili bez" formalnog sporazuma, istovremeno upozorivši da neće dozvoliti Iranu da naplaćuje prolaz ili de facto kontroliše Hormuški moreuz. Ipak, dok bi pregovori trebalo da počnu 11. aprila, put ka trajnom rješenju ostaje duboko neizvjestan - oblikovan suprotstavljenim pritiscima, dinamikom regionalnih sukoba i temeljnim neslaganjima o uslovima za mir. Pregovori rođeni iz pritiska, a ne povjerenjaZa Ryana Bohla, višeg analitičara za Bliski istok i Sjevernu Afriku u kompaniji za procjenu rizika RANE, ozbiljnost razgovora nije sporna, ali njihov ishod je daleko od izvjesnog. "Pregovori su ozbiljni", rekao je Bohl za RSE 10. aprila, ukazujući na smanjenu američku spremnost za dugotrajan sukob i hitnu potrebu Irana da pronađe put ka obnovi i unutrašnjoj stabilnosti. "Ali i dalje postoji neizvjesnost u pogledu toga koliko je svaka strana spremna na kompromis", dodao je. Prema Bohlovoj procjeni, i Washington i Teheran pregovaraju pod pritiskom, ali s nejednakom pregovaračkom snagom. Iran vjeruje da ima stratešku prednost zahvaljujući uticaju nad Hormuškim moreuzom i većoj spremnosti da podnese kratkoročne teškoće. "Iranska politička volja, barem u kratkom roku, nije slaba kao američka", rekao je Bohl. "Čini se da vjeruju kako to mogu iskoristiti za iznuđivanje ustupaka." Ta prednost nije samo materijalna, već i psihološka. Bohl smatra da Teheran uočava priliku u neujednačenim porukama koje dolaze iz Washingtona. "Teheran vjerovatno vidi donekle haotičnu komunikaciju iz Washingtona kao znak slabosti i hitnosti", rekao je, dodajući da to ohrabruje iransku stranu da traži ustupke, poput odmrzavanja sredstava za obnovu zemlje. Istovremeno, politički proračuni Donalda Trumpa dodatno komplikuju američku poziciju. Odlučan da ne ostavi utisak popuštanja Teheranu, predsjednik bi mogao ograničiti fleksibilnost potrebnu za napredak u pregovorima, uprkos unutrašnjim slabostima koje, kako Bohl sugeriše, mogu oslabiti pregovaračku poziciju Washingtona. Hormuz: Strateška prednost ili eskalacijska zamka?Ova napetost najizraženija je u Hormuškom moreuzu, ključnoj arteriji globalne energetike, čiji je prolaz Iran djelimično ograničio. Dan Arbell, bivši diplomata izraelske vanjske službe i gostujući istraživač na Američkom univerzitetu, opisuje situaciju kao krajnje nestabilnu. "Zatvaranje Hormuškog moreuza i dalje je u velikoj mjeri na snazi", rekao je Arbell za RSE. Iako se odvija "ograničen prolaz" brodova, Iran je ponovno uspostavljanje punog tranzita povezao s izraelskim vojnim djelovanjem u Libanu. "To svakako potkopava trenutne napore", dodao je. Bohl iranski stav vidi kao proračunati rizik. "Iran je pokazao da zasad efektivno kontroliše Hormuz", rekao je. "Ali Trump i dalje može vjerovati da će morati upotrijebiti silu kako bi ponovo otvorio moreuz, ukoliko ga Iran predugo koristi kao pregovarački adut." Rezultat je nestabilna ravnoteža: strateško gušenje koje Teheranu daje prednost, ali istovremeno nosi rizik izazivanja vojnog odgovora koji Iran želi izbjeći. Libanski front: Mogući faktor koji ruši dogovorDodatni komplikacijski faktor u diplomatiji predstavlja sukob između Izraela i Hezbolaha, organizacije koju su Sjedinjene Države i Izrael označile kao terorističku. Iran tvrdi da se ovaj front ne može izdvojiti iz šireg sporazuma o prekidu vatre. Bohl naglašava da Teheran ovu grupu smatra ključnom za odvraćanje budućih izraelskih vojnih operacija. "Iran ne može dozvoliti da Izrael postepeno eliminiše Hezbolah", rekao je. Arbell kao glavnu prepreku ističe kontinuirano nasilje. "Izrael bombarduje ciljeve širom Libana, dok Hezbolah nastavlja ispaljivati rakete prema sjeveru Izraela", rekao je. Ovi događaji predstavljaju direktan izazov pregovorima koji se vode u Islamabadu. Uporedo se ulažu napori da se ovo pitanje riješi i drugim kanalima. Očekuje se da će State Department SAD-a 14. aprila u Washingtonu biti domaćin razgovora na ambasadorskom nivou između Izraela i Libana. Ipak, Arbell upozorava da očekivanja treba zadržati skromnima. "Moramo biti realni", rekao je Arbell. "Promjene neće doći preko noći. Ovo je proces." Dodao je da je, iako je prioritet Izraela razoružavanje Hezbolaha, malo vjerovatno da će se ta militantna grupa razoružati bez šire regionalne promjene. SAD i Izrael: Usklađeni, ali ne identičniKljučna tačka razilaženja odnosi se na pitanje treba li izraelska vojna kampanja u Libanu biti povezana s američko-iranskim pregovorima. Premijer Benjamin Netanyahu nastojao je zadržati slobodu djelovanja protiv Hezbolaha, ali se taj stav mijenja pod američkim pritiskom. "Izrael se zalagao za to da se ta dva procesa ne povezuju", rekao je Arbell. "Ali posljednjih dana postaje jasno da SAD očekuje od Izraela deeskalaciju, kako se ne bi potkopali širi diplomatski napori." Arbell je pojasnio da je riječ o "razlici u pristupu", a ne o pukotini u savezništvu. Dok su SAD fokusirane na ponovno otvaranje Hormuškog moreuza i stabilizaciju globalnih tržišta, Izrael je usmjeren na slabljenje vojnih kapaciteta Hezbolaha. On je ocijenio da bi tokom vikenda mogla uslijediti odlučnija poruka Washingtona Netanyahuu, s pozivom na uzdržanost kako bi se diplomatiji dala šansa. Granice diplomatije i potreba za realizmomSuština pregovora ostaje vezana za dugogodišnje zahtjeve SAD-a: ograničavanje iranskog nuklearnog programa, smanjenje razvoja raketnog arsenala te prekid podrške regionalnim saveznicima poput Hamasa i jemenskih Huta. Arbell upozorava da SAD ne mogu očekivati da će Iran "promijeniti kurs preko noći" ili kapitulirati. Zalaže se za pragmatičan pristup: "Sjedinjene Države moraju ponuditi ideje koje je moguće provesti i koje Iran može prihvatiti. U suprotnom, do dogovora neće doći." Oba analitičara smatraju da postoji preklapanje interesa u pauziranju sukoba. Arbell ističe da Iranu treba "prostor za predah" kako bi se oporavio od razaranja izazvanih nedavnim napadima. Bohl, međutim, upozorava na rizik zastoja. "Jedan realističan izlaz jeste uzajamni zamor", rekao je. Međutim, upozorio je i na nestabilniju opciju: ako Washington iscrpi svoju političku volju prije Teherana, Iran bi mogao zadržati neformalnu kontrolu nad Hormuškim moreuzom, uz sposobnost da ga ponovo poremeti u budućnosti. Zašto Islamabad ima ključnu uloguIako postoji više diplomatskih kanala, oba stručnjaka se slažu da razgovori u Islamabadu nose najveću neposrednu težinu. "Mislim da su pregovori u Pakistanu važniji", zaključio je Arbell. "Ono što se dogodi između SAD-a i Irana ima veći uticaj na ukupnu situaciju." Za razliku od složenog izraelsko-libanskog procesa, ovi pregovori mogli bi rezultirati mjerama koje bi se provele u roku od nekoliko dana. Za potpredsjednika JD Vancea, ovaj trenutak je presudan. Uspjeh bi mogao stabilizirati nestabilan region i predstavljati veliko diplomatsko dostignuće administracije. Neuspjeh, međutim, nosi rizik cementiranja ciklusa sukoba obilježenog ponavljajućim nasiljem i trajnim prijetnjama globalnoj ekonomiji. Kako razgovori počinju, ključno pitanje više nije žele li obje strane izlaz iz sukoba, već mogu li se oko njega dogovoriti prije nego što se krhka ravnoteža između pritiska i eskalacije potpuno uruši.

Kijev i Moskva obećali su da će zaustaviti borbe na 32 sata kako bi obilježili pravoslavni Uskrs, dok mirovni pregovori koje podržavaju Sjedinjene Države o okončanju četverogodišnjeg rata Rusije posrću, a Vašington se fokusira na vlastiti rat s Iranom. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski rekao je da je Kijev više puta predložio praznično primirje i da će "djelovati u skladu s tim" nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin također naredio svojim trupama da prekinu vatru tokom praznika. Primirje bi trebalo početi u 15 sati po srednjoevropskom vremenu 11. aprila i trajati do kraja dana 12. aprila, kada pravoslavni hrišćani slave Uskrs, prenosi Radio Slobodna Evropa. "Ljudima je potreban Uskrs bez prijetnji i istinski potez ka miru, a Rusija nema šanse da se vrati napadima čak ni nakon Uskrsa", rekao je Zelenski na Telegramu. Kremlj je rekao da je Putin naredio ruskoj vojnoj komandi "da prekine borbene operacije u svim smjerovima za ovaj period". Ruske snage su bile spremne da "suprotstave se svim mogućim provokacijama neprijatelja", navodi se u saopštenju. Rusija je više puta odbacila dugoročne ili neograničene prekide vatre, rekavši da je potreban sveobuhvatni sporazum za okončanje sukoba - koji je u februaru 2022. godine prerastao u sveopšti rat. Tokom ranijih primirja, obje strane su optuživale drugu da koristi vrijeme za snabdijevanje i preraspoređivanje trupa. Napori da se pregovara o okončanju rata su zaustavljeni jer administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa prebacuje fokus na sukob s Iranom. Uprkos višestrukim sastancima između ukrajinskih, ruskih i američkih pregovarača, nije postignut definitivan napredak, a pregovori su zastali oko tvrdokornih teritorijalnih zahtjeva Moskve i međunarodnih sigurnosnih garancija za Kijev. Glavni izaslanik Kremlja, Kiril Dmitriev, otputovao je u Sjedinjene Američke Države 9. aprila na razgovore s američkim kolegama, izvijestio je Reuters. Bijela kuća ili Kremlj su odmah potvrdili razgovore. Borbe na terenu u Ukrajini su skoro u potpunosti stale; Rusija povremeno osvaja dodatnu ukrajinsku teritoriju, ali u tom procesu trpi ogromne gubitke. Ukrajina je takođe pretrpjela velike gubitke, iako nijedna strana redovno ne objavljuje broj žrtava. Zapadne procjene kažu da bi ukupan broj mrtvih i ranjenih na obje strane mogao premašiti 2 miliona do ljeta. Rusija kontroliše procijenjenih 19 posto ukrajinske teritorije, a većina je zauzeta rano nakon invazije u februaru 2022. godine. Njeni zahtjevi uključuju povlačenje svih ukrajinskih snaga s dijela teritorije Donjecka koji je i dalje pod ukrajinskom kontrolom. Ta teritorija sadrži ključnu liniju odbrane za Ukrajinu - takozvani "pojas tvrđava". "Mislim da Putin razumije da ne može u potpunosti okupirati Ukrajinu. Samo ponekad dijeli poruke s našim partnerima koje nisu ono što on zaista misli", rekao je Zelenski u objavi za X.

Kina "apsolutno neće tolerisati" nezavisnost Tajvana, koji je glavni krivac za potkopavanje mira u Tajvanskom moreuzu, rekao je kineski predsjednik Si Đinping (Xi Jinping) u petak lideru opozicije na tom ostrvu, pozivajući na napore za "ponovnim ujedinjenjem". Čeng Li-vun (Cheng Li-wun), predsjednica najveće tajvanske opozicione stranke, Kuomintanga (KMT), nalazi se u Kini u, kako je ona navela, mirovnom misijom kako bi se smanjile tenzije u vrijeme kada je Peking pojačao vojni pritisak na ostrvo koje smatra svojom teritorijom. Na sastanku u Velikoj sali naroda, Si je rekao Čeng da današnji svijet nije u potpunosti u miru i da je mir dragocjen. "Sunarodnici sa obe strane moreuza su svi Kinezi - ljudi jedne porodice koji žele mir, razvoj, razmjenu i saradnju", rekao je on u komentarima koje su prenijele tajvanske televizijske stanice. Obe strane moreuza pripadaju "jednoj Kini", dodao je Si, prema saopštenju državnih medija. "Kada je porodica harmonična, sve će napredovati", rekao je. "Nezavisnost Tajvana je glavni krivac za potkopavanje mira u Tajvanskom moreuzu - mi to apsolutno nećemo tolerisati niti odobriti." Si je takođe pomenuo sporno pitanje unije između Kine i Tajvana, što je dugo bio cilj Pekinga, ali što vlada Tajvana odbacuje. "KMT i Komunistička partija moraju da konsoliduju političko međusobno povjerenje, održe pozitivnu interakciju, ujedine sunarodnike sa obe strane moreuza i udruže se kako bi stvorili svijetlu budućnost ponovnog ujedinjenja domovine i nacionalnog podmlađivanja", rekao je. Kina odbija da razgovara sa predsednikom Tajvana Lai Čing-teom (Ching-te), tvrdeći da je on "separatista". Laijeva administracija je pozvala Čeng da kaže Kini da prestane sa svojim prijetnjama i kaže da Peking treba da komunicira sa demokratski izabranom vladom u Tajpeju. Obraćajući se novinarima u Tajpeju u petak, Hsu Kuo-jung (Kuo-yung), generalni sekretar vladajuće Demokratske progresivne partije Tajvana, kritikovao je KMT zbog kontinuiranog odugovlačenja parlamentarnog odobrenja za odbrambene troškove dok je Čeng u Kini. "Da li pokušavate da date neku vrstu velikog poklona Si Đinpingu?", rekao je Hsu. Šahovska tablaKMT je od 1928. do 1949. godine bio na vlasti u cijeloj Kini, dok vlada Republike Kine koju je predvodio nije pobjegla na Tajvan 1949. godine nakon što je izgubila građanski rat sa komunistima Mao Cedunga, koji su osnovali Narodnu Republiku Kinu. Nikada nije potpisan mirovni sporazum ili primirje i do danas nijedna vlada formalno ne priznaje drugu. Čeng je rekla Siju da su obostrano korisni odnosi Kine i Tajvana ono za čime javnost sa obje strane žudi i da interakcije i razmjene treba da budu recipročne. "Ja, Li-vun, iskreno se nadam da ću jednog dana u budućnosti imati priliku da budem domaćin i poželim dobrodošlicu generalnom sekretaru Siju i svima vama ovdje prisutnima na Tajvanu", dodala je, koristeći Sijevu titulu šefa Komunističke partije. Čeng je rekla da se nada da će, zahvaljujući naporima obje strane, Tajvanski moreuz prestati da bude žarište potencijalnog sukoba i da sigurno neće postati "šahovska tabla za intervenciju spoljnih sila". Obje strane moreuza trebalo bi dalje da planiraju i grade institucionalizovane i održive mehanizme za dijalog i saradnju, dodala je. SAD su najvažniji međunarodni pokrovitelj i dobavljač oružja Tajvana, uprkos nedostatku formalnih diplomatskih veza. Peking je više puta zahtjevao od Vašingtona da prestane sa naoružavanjem Tajpeja. SAD su podržale planove tajvanske vlade da poveća izdatke za odbranu. Izvor: Reuters

Posle izveštaja da Iran i SAD razmatraju naplaćivanje naknade za prolazak brodova kroz Ormuski moreuz, stručnjaci za pomorski saobraćaj kažu da bi takav potez mogao da ima kontraefekat ako druge zemlje odluče da naplaćuju brodovima prolaz kroz prirodna pomorska uska grla. "To je međunarodni slobodan prolaz", kaže Olav Miklebust (Myklebust), menadžer norveškog tankera za naftu, "tako da su pravila veoma jasna". Prema Konvenciji UN o pravu mora (UNCLOS), brodovima koji "neškodljivo prolaze" teritorijalnim vodama jedne zemlje ne može da se naplaćuje naknada. Uprkos jasnim formulacijama o pravilima za neškodljiv prolaz, povelja UNCLOS takođe navodi da se brodovima mogu naplaćivati "određene usluge" koje pružaju. Iran bi potencijalno mogao da organizuje konvoje kroz moreuz i da zahteva naknade za tu uslugu. Međutim, ističe Majklebast, "Iran nema više nijedan brod koji bi ih pratio" nakon što je njegova ratna mornarica uglavnom uništena u ranim danima sukoba 2026. godine sa SAD i Izraelom. Posle prekida vatre koji je pauzirao taj rat, američki predsednik Donald Tramp (Trump) rekao je 8. aprila za ABC njuz (ABC News) da Amerika razmatra "zajednički posao" s Teheranom za naplatu naknade za prolaz kroz moreuz. Zamenik iranskog ministra spoljnih poslova Kazem Garibabdi prethodno je izjavio da Teheran radi na protokolu s Omanom kojim bi se zahtevale "dozvole" od brodova koji žele da prođu kroz Ormuski moreuz. Oman posle negirao da traži naknade. Dimitris Ampaci, menadžer za pomorske rizike i usklađenost u organizaciji Marin trefik (Marine Traffic), rekao je za RSE da ako brodarske kompanije budu primorane da sarađuju s iranskom vojskom za prolaz kroz Ormuski moreuz, "mogli bismo videti kašnjenja, odluke o preusmeravanju, a u nekim slučajevima i nevoljnost brodovlasnika da uđu u to područje". Miklebust, koji je više puta na tankerima prelazio kroz Ormuski moreuz, kaže da bez obzira na zakonitost naknada, "mislim da će zasad (brodarske kompanije) morati da prihvate plaćanje tih dva miliona dolara" koliko je izvešteno da će to koštati. Kompanije će verovatno platiti, kaže on, zbog osiguravajućih kuća koje će insistirati da se svi rizici ublaže koliko god je to moguće pre nego što pristanu da osiguraju brodove koji prolaze kroz moreuz. Naknade koje potencijalno iznose i do dva miliona dolara po brodu, kaže Miklebust, bile bi, u nekim slučajevima, relativno mala cena koju treba platiti. Mnogi tankeri koji prolaze kroz Ormuski moreuz mogu da nose naftu vrednu stotine miliona dolara u jednoj pošiljci. U slučaju manjih brodova koji mogu da plove relativno plitkim vodama, Miklebust kaže da bi bilo moguće da se potpuno izbegnu iranske vode rutom kroz najjužniju tačku Ormuskog moreuza u omanskim vodama. Nekoliko brodova je prošlo kroz moreuz poslednjih dana, a za neke se navodi da su platili naknade Iranu. Otprilike 22 broda su bili pod napadima Irana u Persijskom zalivu otkako su 28. februara SAD i Izrael pokrenuli udare na tu zemlju. Uprkos optimizmu na tržištima nafte posle primirja postignutog 7. aprila, Ampacidis kaže da će svaki potencijalni sistem naknade za prolaz kroz Ormuski moreuz osetiti potrošači. "Ako tranzit (kroz moreuz) bude manje efikasan ili skuplji, to bi moglo da izvrši pritisak na povećanje cena prevoza i, potencijalno, cena energenata", kaže on, ali i dodaje da će "obim uticaja zavisiti od toga koliko će u praksi ti aranžmani biti restriktivni ili stabilni".

Karijerni diplomata Džoi Hud kojem je u fokusu bio Bliski istok pod više američkih administracija, kaže da su SAD i Iran izvukli jasne lekcije iz nasilnog novog poglavlja decenija neprijateljstava. U intervjuu za RSE, Hud – koji je bio glavni zamenik pomoćnika državnog sekretara za Bliski istok tokom prve administracije predsednika Donalda Trampa (Trump), a prethodno zamenik šefa misije u Iraku i Kuvajtu – rekao je da je Teheran naučio da SAD mogu da eliminišu visoke lidere po volji, što je realnost koja će oblikovati buduće donošenje odluka u Iranu. Istovremeno, rekao je on, Vašington je saznao da Iran – ili čak nedržavni akteri – mogu efikasno da poremete Ormuski moreuz koristeći jeftine alate kao što su dronovi, mine ili čak kredibilne pretnje, bez angažovanja konvencionalnih pomorskih snaga. Ako je tačno ono što je predstavljeno kao iranske pregovaračke tačke, rekao je Hud, jaz između strana ostaje veliki. Ako ne dođe do "političkog zemljotresa", rizik od nove eskalacije ostaje visok, jer obe strane i dalje veruju da mogu nametnuti značajne troškove drugoj. Ovaj intervju je priređen radi dužine i jasnoće. RSE: Želim da počnem s lekcijama koje su i SAD i Iran naučili iz ovog poslednjeg poglavlja sukoba koji traje od 1979. Koje su te lekcije, po vašem mišljenju, i kako bi trebalo da informišu američku strategiju i na kraći i na duži rok? Džoi Hud: Mislim da ste u pravu kada kažete da je ovo samo poslednje poglavlje u sukobu koji traje već 47 godina, jer postoji duga istorija koja je počela uzimanjem naših diplomata za taoce od strane ovog režima u Teheranu tokom 444 dana 1979. i 1980. godine. I prošla je kroz druge iteracije, uključujući rat tankerima krajem 1980-ih i, naravno, mnoge, mnoge, mnoge napade milicija koje podržava Iran u Iraku, Siriji i Libanu na američke snage i diplomatsko osoblje. Što se tiče naučenih lekcija, mislim da je Teheran naučio da SAD mogu eliminisati praktično svakog lidera u bilo kom trenutku kada to žele. Dakle, to mora da se uzme u obzir u razmišljanju svakog iranskog lidera koji se uzdigne na lidersku ulogu i, posledično, u njihovoj pregovaračkoj poziciji – znajući da ako odu predaleko preko američkih crvenih linija, mogli bi biti sledeći eliminisani. Drugo, mislim da su SAD naučile da Iran, ili čak i drugi akteri, mogu da kontrolišu Ormuski moreuz samo lansiranjem nekoliko jeftinih dronova ili mina, ili čak samo pretnjom da će ih koristiti. Sada nije potrebna armada da bi se blokirao moreuz niti čak duboka minska polja. Sve što je potrebno je dovoljno uplašiti osiguravajuće kompanije pa da brodovi više ne plove – jer je osiguranje preskupo, jednostavno nije dostupno – ili same brodarske kompanije odluče da ne žele da preuzmu taj rizik. I to je zapravo nešto što nije u potpunosti pod kontrolom Vašingtona ili Teherana. Obe strane mogu reći: "U redu, imamo privremeni prekid vatre kako bi se brodovi mogli kretati". Ali ako se osiguravajuće i brodarske kompanije ne slože, onda brodovi ne plove. I dosad nije mnogo brodova zauzelo poziciju za prelazak moreuza. RSE: Služili ste u više administracija, počev od Džordža V. Buša (George W. Bush). S obzirom na to da je iranska liderska struktura ostala relativno konzistentna tokom vremena – i na nove uvide koje su SAD stekle o iranskom donošenju odluka i toleranciji na rizik, uključujući sposobnost SAD da eliminišu više lidere – kako mislite da to utiče na način razmišljanja iranskih donosilaca odluka danas, posebno kada započinju pregovore ili razmatraju eskalaciju? Hud: Pa, moraju da shvate – i siguran sam da shvataju – da ako ne dođemo do pregovaračkog rešenja, onda bi ponovna eskalacija ili obnavljanje oružanog sukoba mogla, na lično nivou, da znači da neće preživeti. Dakle, mislim da im to daje podsticaj da budu ozbiljniji, možda da deluju brže nego što bi inače, jer smo iz iskustva videli da su potrebni meseci, a ponekad i godine, da se s njima dođe do rešenja. Vraćam se na 1979–1980, kada su nam Alžirci pomogli da oslobodimo diplomatske taoce – ali to je trajalo mnogo, mnogo meseci. Zajednički sveobuhvatni plan akcije, takozvani nuklearni sporazum iz 2015. godine, pregovarao se godinama. I mislim da je to jedna od stvari koja je podstakla predsednika Trampa da sada pokrene vojne neprijateljstva, zato što nije bio uveren da su iranski pregovarači ozbiljni. Rekao je da su "cupkali", kao da cupkate samo da biste pratili ritam muzike. Zato mislim da sada verovatno shvataju da će morati da idu brže nego što bi inače normalno radili. Pokušaj premošćavanja jazaRSE: Okrećući se izveštajima o okvirima pregovora: Ako su iranski predlozi pomenuti u medijima tačni, sugerisali ste da dve strane ostanu daleko jedna od druge. Koji su najveći suštinski jazovi i koliko će ih biti teško premostiti bez kako ste rekli "političkog zemljotresa"? Hud: Da se vratimo na vaše ranije pitanje, mislim da će SAD morati da prilagode svoj način razmišljanja i planiranja kako bi održale otvorenim komercijalni brodarski saobraćaj kroz Ormuski moreuz. To će uključivati novu tehnologiju, nove saveze s nekim od zemalja Zaliva i verovatno dalje sukobe, nažalost, sve dok režim u Teheranu fundamentalno ne promeni svoj pogled na svet i strategiju prema ostatku sveta. Sada, šta obe strane žele? Obe strane žele da budu dominantna sila na Bliskom istoku, i obe to ne mogu postići istovremeno. Dakle, osim ako bude političkog zemljotresa na jednoj ili drugoj strani, neće moći da pronađu pregovaračko rešenje koje zadovoljava većinu – ako ne i sve – njihove strateške ciljeve. Dakle, nažalost, ne mislim da postoji mnogo optimizma za ovaj privremeni prekid vatre ili za sveobuhvatni kraj ovog sukoba koji traje već 47 godina. Da bi režim u Teheranu prihvatio dominaciju SAD u regionu, morao bi da promeni celu svoju ideologiju, koja se zasniva na otporu SAD i Zapadu. I videli smo šta je taj pristup doneo zemljama poput Libana, Sirije, Iraka i Jemena. Iran nema nijednog prijatelja, partnera ili saveznika koji je prosperitetan i stabilan. Umesto toga, oslanja se na milicije – naoružane grupe koje deluju u drugim zemljama s ciljem da se opiru ekonomskom razvoju i stabilnosti koja se vidi pod američkim bezbednosnim kišobranom u državama Saveta za saradnju u Zalivu. Ravnoteža snaga u TeheranuRSE: S obzirom na tu procenu – i nedavne komentare američkih zvaničnika koji iransko liderstvo nazivaju "novim režimom" – koliko dobro zapravo razumemo unutrašnju ravnotežu moć u Teheranu? I koliko je ta distinkcija bitna u praksi? Hud: Mislim da kolektivno razumemo mnogo toga o iranskom sistemu. Ali to kolektivno razumevanje ne dopire nužno do predsednika Trampa. Ima samo nekoliko ljudi koji ga savetuju, a mnogi iskusni zaposleni u civilnim, vojnim i diplomatskim institucijama su otpušteni, gurnuti u penziju ili na drugi način zapostavljeni. Dakle, ne mislim da najbolje analize i preporuke stižu do osobe koja je najvažnija. Sada, što se tiče onoga što kaže o režimu – tehnički je u pravu da se promenio, u smislu da su SAD i Izrael uklonili veliki deo višeg liderstva koje je postojalo pre samo nekoliko meseci. Dakle, ličnosti su se promenile. Ali da li se ideologija promenila? Da li su se ciljevi promenili? Ne vidim apsolutno nikakve dokaze za to. Ciljevi režima ostaju da se odupre Sjedinjenim Državama i Zapadu i da izveze svoju revoluciju – to su njegove reči, ne moje. To ne vodi mirnom regionu. Dakle, ne, ne vidim fundamentalnu promenu režima. Vidim nove lidere i zbog svoje ranjivosti mogu biti oprezniji u pregovorima – ali moraćemo vidi. RSE: Čini se da postoji i zabuna oko toga šta proglašeni prekid vatre zapravo obuhvata – posebno s obzirom na kontinuirane napade u koje je uključen Izrael i aktivnosti na mestima poput Bejruta. Koliko je značajna ta dvosmislenost i kakve rizike ona predstavlja za održavanje prekida vatre? Hud: Mislim da je to značajno, jer svakom remetilačkom faktoru daje mogućnost da kaže: "Druga strana je prekršila prekid vatre, pa ću nastaviti da napadam." To je sasvim moguće ono što Iran radi ili makar neki akteri unutar iranskog sistema. Jer kako možemo biti sigurni da je sistem potpuno kohezivan? Kako znamo, na primer, da će Korpus islamske revolucionarne garde slediti naređenja novog liderstva? To su stvari koje će vremenom postati jasnije. Čak i nakon što je proglašen prekid vatre, videli smo napade na zemlje Zaliva. A Izrael je rekao da Liban uopšte nije deo prekida vatre. Moramo zapamtiti da je Izrael, iako je usko povezan sa SAD, suverena zemlja i da može sam da donosi odluke. Ako bi predsednik Tramp javno zahtevao da Izrael obustavi operacije u Libanu, to bi dovelo premijera Bendžamina Netanjahua u veoma težak položaj. Ali bez toga, Izrael će nastaviti da teži ostvarenju svojih ciljeva. RSE: Na kraju, napomenuli ste da obe strane i dalje veruju da mogu nametnuti značajne troškove drugoj strani. U praktičnom smislu, koji su najverovatniji okidači za ponovnu eskalaciju i koje signale bi kreatori politike trebalo da prate kako bi razlikovali rutinsko poziranje od stvarnog povratka u sukob? Hud: Očigledno je da će broj i uticaj iranskih napada na zemlje Zaliva biti ključni pokazatelj. Ako se oni ne zaustave, onda nema pravog prekida vatre. Takođe će biti važno videti da li će Iran uzdržati od pretnji brodovima u Ormuskom moreuzu – a brodovi se ipak i dalje ne pomeraju. Teško je predvideti kako predsednik Tramp to tumači. Takođe moramo pratiti unutrašnju dinamiku u Iranu. Možda neće biti pune komande i kontrole bilo kog pojedinačnog lidera. Ako frakcije počnu da se ne slažu, mogli biste videti remetilačke faktore – aktere koji odbacuju pregovore i sami pokreću napade. A kako Sjedinjene Države tumače te akcije – to će biti jedno od najtežih pitanja na koje treba odgovoriti.