Sjedinjene Države i Izrael u velikoj su mjeri uništili iransku konvencionalnu mornaričku flotu u kampanji masovnog bombardiranja od 28. veljače. Međutim, prijetnja Teherana prema Hormuškom tjesnacu, jednom od najvažnijih svjetskih pomorskih trgovačkih pravaca, nije se smanjila. Iran je praktički zatvorio ovaj uski plovni put, kroz koji prolazi 20 posto svjetske opskrbe naftom, koristeći taktike asimetričnog ratovanja. Osim iranske konvencionalne mornarice, moćni Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC), elitne grane oružanih snaga zemlje, ima vlastite mornaričke jedinice koje i dalje uznemiravaju i napadaju brodove u Perzijskom zaljevu. "Iako mislim da je iranska mornarica u ovom trenutku uglavnom borbeno neučinkovita, mornarica IRGC-a i dalje može uznemiravati brodove", rekao je Sascha Bruchmann, analitičar za vojna i sigurnosna pitanja pri londonskom Međunarodnom institutu za strateške studije. "To održava osjećaj opasnosti koji većina civilnih brodarskih linija i osiguravatelja neće smatrati prihvatljivim", dodao je Bruchmann. Uništena mornaricaSjedinjene Države su od 28. veljače gotovo uništile iransku konvencionalnu mornaricu. Američka vojska je 11. ožujka objavila da je potopila 60 iranskih plovila. Satelitske snimke i javno objavljene vojne snimke navode da je većina iranske mornaričke flote oštećena ili uništena. Nestala su dva iranska ratna broda klase Mowj, fregata klase Alvand – Sabalan, kao i brod za logističku potporu Makran, koji je Teheranu davao ograničenu sposobnost projekcije moći na velikim udaljenostima. Uništene su i stotine brzih napadačkih čamaca koji su činili okosnicu asimetrične strategije mornarice IRGC-a u Perzijskom zaljevu. Dana 4. ožujka američka podmornica uništila je torpedom iranski ratni brod IRIS Dena u Indijskom oceanu blizu Šri Lanke, dok se vraćao s internacionalne vojne vježbe s oko 180 članova posade. To je bilo prvo potvrđeno potapanje ratnog broda podmornicom još od 1982. godine, kada je Velika Britanija potopila argentinsku krstaricu General Belgrano tijekom Falklandskog rata, što pokazuje domet i odlučnost američke kampanje. Međutim, stručnjaci kažu da ti gubici nisu smanjili iransku prijetnju brodarstvu u Perzijskom zaljevu. Iranski projektili pogodili su 11. ožujka civilni tanker pod tajlandskom zastavom Mayuree Naree dok je pokušavao proći kroz tjesnac. Fotografije s evakuacije posade pokazale su oštećenje neposredno iznad vodene linije stražnjeg dijela broda, tipičan trag površinskih dronova napunjenih eksplozivom. Iranska pomorska doktrinaIran je promijenio svoju pomorsku doktrinu nakon što je američka mornarica potopila oko polovice iranske konvencionalne flote u jednom danu u travnju 1988. Taj napad bio je odmazda za miniranje američkog ratnog broda nekoliko dana ranije. Stručnjaci kažu da je taj incident pokazao Teheranu da je simetrični pomorski rat protiv supersile unaprijed izgubljena bitka. Nakon toga uslijedio je višedesetljetni zaokret prema asimetričnim sredstvima kao što su: brzi napadački čamci, obalni protubrodski projektili, pomorske mine, male podmornice te u novije vrijeme besposadne površinske letjelice (USV) konfigurirane kao plutajuće bombe. Iran je taj koncept institucionalizirao stvaranjem dviju odvojenih mornarica – jedne simetrične i jedne asimetrične. Iranska mornarica, kao dio regularne vojske, zadržala je konvencionalnu flotu radi prestiža i povremenih dalekih misija, uključujući čak i transatlantsko putovanje 2021. Međutim, pravi instrument ratovanja bile su mornaričke jedinice IRGC-a, posebno dizajnirane za uznemiravanje i blokadu u plitkim vodama Perzijskog zaljeva, gdje otoci i geografske karakteristike smanjuju prednost jače konvencionalne sile. Tijekom godina mornarica IRGC-a objavljivala je snimke podzemnih skladišta u kojima se nalaze brzi napadački čamci, od kojih su neki vjerojatno konfigurirani kao besposadna plovila ili samoubilački čamci. Sličnu taktiku Ukrajina koristi protiv ruske Crnomorske flote, iako stručnjaci kažu da su iranske verzije tehnički manje sofisticirane. "Sumnjam da bi mogli nanijeti istu vrstu štete američkim ratnim brodovima kakvu je Ukrajina nanijela ruskim brodovima", rekao je Bruchmann, dodajući da je "realnija meta civilno brodarstvo koje opskrbljuje globalno tržište nafte". Američko Središnje zapovjedništvo (CENTCOM) objavilo je 10. ožujka da je "potopilo 16 iranskih brodova za polaganje mina". Međutim, bivši iranski mornarički časnik Mohammad Farsi kazao je za Iranski servis RSE, Radio Farda, da fokus na mine promašuje bit problema. "Bilo koji brod to može učiniti, čak i brzi čamci IRGC-a koji su trenutačno u Perzijskom zaljevu", rekao je. "Prema mom mišljenju kao mornaričkog časnika, Iran sada nema potrebe postavljati mine na ulazu u Perzijski zaljev. Razlog zašto brodovi ne prolaze jest to što kompanije znaju da je vjerojatnost da budu pogođeni iznimno visoka", ističe. Kao neposredniju prijetnju istaknuo je iranske mogućnosti dronova u blizini otoka Kešm, Hengam i Larak, smještenih blizu glavnih plovnih putova. Suradnja na tekstu:Hannah Kaviani, Radio Farda

Dva tankera s gorivom u Persijskom zalivu pogođena su u iranskim napadima 12. marta, saopštile su vlasti. Iranska državna televizija tvrdi da je najmanje jedno plovilo pogođeno čamcem napunjenim eksplozivom. Najmanje jedna osoba je poginula u napadima, a 38 ljudi je spaseno, uključujući 23 gruzijska mornara.

Iransko ostrvo Hark, glavni terminal za izvoz nafte te zemlje, moglo bi biti meta Sjedinjenih Američkih Država, kažu stručnjaci o potezu koji bi mogao da prekine prihode koji održavaju ekonomiju Teherana pogođenu sankcijama. Međutim, moguće zauzimanje malog ostrva u Persijskom zalivu, preko kojeg ide oko 90 odsto celokupnog iranskog izvoza nafte, označilo bi veliku eskalaciju u američko-izraelskom ratu protiv Irana. Takođe je malo verovatno da će zadati fatalan ekonomski udarac Islamskoj Republici, kažu stručnjaci. Aksios (Axios) je 7. marta izvestio da je američka administracija diskutovala o zauzimanju Harka, od koga Iran u velikoj meri zavisi za izvoz svoje nafte otkako su postrojenja na ostrvu izgrađena 1960-ih. Dubokovodna pristaništa na ostrvu mogu da prime supertankere koji prevoze naftu u velikim količinama. Izvor blizak Beloj kući rekao je za Njujork post (The New York Post) da osvajanje ostrva "nije toliko pitanje da li će se dogoditi, već kada, s obzirom na njegovu ključnu prirodu za ishod rata". Trampova administracija nije javno komentarisala to pitanje. "Iran ima druge izvozne terminale", rekao je za RSE Gregori Bru (Gregory Brew), stručnjak za iransku naftu i analitičar u Evroazijskoj grupi. "Postoji još pet, uključujući novi u Džasku, istočno od Ormuskog moreuza, povezan s glavnim iranskim naftnim poljima preko cevovoda dugog 1.000 kilometara." Naftni terminal Džask je izgrađen posebno da bi izvoz zaobišao Ormuski moreuz i scenario poput ovog, rekao je on. Ako SAD pokušaju da preuzmu kontrolu nad tim ostrvom, Iran bi mogao da odluči da uništi naftne terminale koji se nalaze na njemu. "Iranci bi vrlo lako mogli biti podstaknuti da unište infrastrukturu u Harku, umesto da dozvole da ona padne u neprijateljske ruke", rekao je Bru. Takav potez bi Vašingtonu doneo simboličnu pobedu, a Teheranu propagandnu pobedu, dok bi tržišta nafte apsorbovala šok bez obzira na to, kažu stručnjaci. Američke trupe raspoređene na Harku bile bi izloženi iranskim kontranapadima, rekao je Bru, napominjući da ostrvo nema značajnu zaštitu od raketa ili dronova. Iran je rasporedio isto to oružje širom Persijskog zaliva otkako su SAD i Izrael pokrenuli vazdušne napade na Islamsku Republiku 28. februara. Moguće američko zauzimanje HarKa moglo bi takođe doneti novom vrhovnom vođi Irana, ajatolahu Modžtabi Hamneiju, veliku propagandnu pobedu. Hamnei, koji je nasledio svog pokojnog oca na mestu vrhovnog vođe 8. marta, preuzeo je vlast pod velom kontroverzi, a njegov legitimitet je osporavan čak i unutar iranskog klerikalnog establišmenta. Strana okupacija iranskog tla bi mu pružila upravo vanrednu situaciju potrebnu da učvrsti svoj kredibilitet i ujedini narod. "To bi omogućilo režimu da promeni svrhu rata", rekao je Bru, "sa zaštite sebe od američke i izraelske agresije na zaštitu teritorijalnog integriteta Irana".

Iranski zvaničnici su 11. marta krenuli u ofanzivu kako bi odbacili glasine o zdravstvenom stanju novoimenovanog vrhovnog vođe Modžtabe Hameneija, rekavši da je povrijeđen u zračnim napadima u kojima su poginuli njegov otac i drugi članovi porodice, ali da je "živ i zdrav". Modžtaba Hamenei proglašen je novim vrhovnim vođom 8. marta, nakon smrti svog oca u bombardovanju 28. februara. Ovaj 56‑godišnjak nije viđen otkako su Sjedinjene Države i Izrael pokrenuli zračne napade na Iran, niti je dao bilo kakvu javnu izjavu, što je dovelo do nagađanja da je možda i on poginuo ili teško ranjen u napadima. "Njegova eminencija ajatolah Sejid Modžtaba Hamenei danas je nasljednik krvi svog oca mučenika, svoje majke mučenice, svoje sestre mučenice i svoje supruge mučenice", rekao je voditelj državne televizije 11. marta, koristeći Hameneijeva puna i počasna zvanja. "On, koji je janbaz Ramazanskog rata, nasljeđuje put ponosnih i postojanih šehida ove zemlje", dodao je voditelj. Janbaz je iranski termin za ranjenog ratnog veterana. Iranski zvaničnici trenutni sukob nazivaju Ramazanskim ratom jer se odvija tokom muslimanskog mjeseca posta. Državna televizija nije dala nikakve detalje o trenutnom zdravstvenom stanju Hameneija, a nije otkrivena ni lokacija tvrdolinijaša koji se smatra bliskim moćnom Korpusu islamske revolucionarne garde (IRGC). Izbor mlađeg Hameneija od strane Skupštine stručnjaka, klerikalnog tijela, mnogi su vidjeli kao pokušaj da se obezbijedi kontinuitet u Iranu u vrijeme neizvjesnosti. Istovremeno, stručnjaci kažu da je taj izbor otkrio i sistem pod snažnim unutrašnjim pritiskom - sistem u kojem je moćni IRGC, elitna grana iranskih oružanih snaga i okosnica teokratije, potisnuo politički establišment kojim dominira kler kao stvarnog kreatora vlasti u zemlji od oko 90 miliona ljudi. Kao dio napora da se pojača slika da Modžtaba Hamenei zaista drži vlast u Iranu, Jusuf Pezešijan (Yousef Pezeshkian), savjetnik vlade i sin iranskog predsjednika Masuda Pezešijanija (Masud Pezeshkian), rekao je u objavi na društvenim mrežama da je od "prijatelja s vezama" čuo da je Hamenei bio povrijeđen u napadima u kojima su ubijeni njegov otac i drugi članovi porodice, ali da je "hvala Bogu, živ i zdrav". Iranski ambasador na Kipru, Alireza Salarian, dodao je 11. marta u intervjuu za list The Guardian: "On je takođe bio tamo i ranjen je u tom bombardovanju, ali to nisam vidio u stranim vijestima." "Čuo sam da je povrijeđen po nogama, ruci i šaci… Mislim da je u bolnici jer je povrijeđen", dodao je. Objašnjavajući zašto se Hamenei još nije pojavio u javnosti niti je dao izjavu otkako je naslijedio svog oca, Salarian je rekao: "Ne mislim da je u stanju - u bilo kakvom stanju - da održi govor." Dok je mlađi Hamenei proveo dvije decenije u centru očevog ureda, Bejt‑e Rahbarija, koordinirajući između klerikalnog establišmenta i IRGC‑a, neki analitičari kažu da ga nedostatak političkog iskustva čini u potpunosti zavisnim o takozvanoj iranskoj "dubokoj državi", kojom dominira IRGC. Govoreći za RSE u Tel Avivu 11. marta, Raz Zimt (Raz Zimmt), šef programa za Iran pri Institutu za studije nacionalne sigurnosti (INSS), rekao je da je pitanje da li će Hamenei biti sposoban održavati "dnevne kontakte s političkim i sigurnosnim establišmentom" kako bi se očuvala "sposobnost režima da funkcioniše". "Potpuno je očito da iranski režim vodi borbu za opstanak. Vrlo dobro znaju da bi Modžtaba Hamenei mogao postati sljedeća meta bilo Izraela, bilo Sjedinjenih Država, i zato bi trebao biti skriven", rekao je Zimt. "Pitanje, po mom mišljenju, jeste da li je sposoban uspostaviti kontakt i nastaviti svoje dnevne komunikacije s političkim i sigurnosnim establišmentom unutar Irana, jer to je ono što je važno - da li je sposoban… očuvati određeni kontinuitet koji omogućava režimu da funkcioniše."

Satelitski snimci otkrivaju razmere štete nastale nakon američko izraelskih udara na više iranskih objekata za proizvodnju raketa i aviona. Snimci pokazuju značajna oštećenja zgrada i infrastrukture u mestima Khorgu i Kerman, kao i uništene avione F 14 i F 7 na vazduhoplovnoj bazi u Isfahanu, u poređenju sa fotografijama snimljenim pre napada.

Novi iranski vrhovni vođa Modžtaba Hamenei (Mojtaba Khamenei) vjerovatno je na čelu države uprkos tome što se od imenovanja 8. marta nije pojavio u javnosti, te usred izvještaja da je ranjen u zračnom napadu, navodi vodeći izraelski stručnjak za Iran. Govoreći za Radio Slobodna Evropa (RSE) u Tel Avivu 11. marta, Raz Zimmt, koji je na čelu programa za Iran pri Institutu za studije nacionalne sigurnosti (Institute for National Security Studies – INSS), rekao je da je pitanje da li će Hamenei biti sposoban održavati "dnevne kontakte s političkim i sigurnosnim establišmentom" kako bi se sačuvala "sposobnost režima da funkcioniše". Ovaj intervju je uređen radi dužine i jasnoće.RSE: Kako procjenjujete gdje se trenutno nalazimo u ratu? Zimmt: Vrlo je jasno da su i Izrael i Sjedinjene Države postigli veoma značajna vojna dostignuća u svojim nastojanjima da u što većoj mjeri oslabe iranske strateške kapacitete. Ako pogledate kapacitete balističkih projektila, ako pogledate sistem zračne odbrane, pa čak i neke ostatke iranskog nuklearnog programa, i svakako pokušaje da se potkopaju ili oslabe iranske sigurnosne snage, Islamska revolucionarna garda (IRGC), Basidž (Basij), iranska mornarica, sve to ide prilično dobro. Pitanje je da li će ta dostignuća omogućiti postizanje glavnih ciljeva, koji su, po mom mišljenju, sljedeći: prvo, oslabiti iranske strateške kapacitete do tačke u kojoj će biti veoma teško obnoviti nuklearni program i balističke projektile, kao što je Iran pokušao učiniti nakon 12‑dnevnog rata u junu. A drugi cilj bio bi oslabiti i potkopati iranski režim. RSE: U redu, hajde da idemo redom, počevši od efektivnog slabljenja iranskih vojnih i sigurnosnih kapaciteta. Zimmt: Što se tiče projektila, tokom 12‑dnevnog rata u junu, Izrael je uspio uništiti veliki broj lansera, a zatim blokirati ulaze i izlaze takozvanih podzemnih kompleksa koji se koriste za njihovo skladištenje. Ako se to ponovi, neće napraviti nikakvu stvarnu razliku, jer će Iran na kraju biti u stanju obnoviti proizvodnju svojih projektila, osim ako Sjedinjene Države ne uspiju gađati i pogoditi podzemne komplekse, i još važnije, pogoditi proizvodne linije. Što se tiče nuklearnog pitanja, ako rat završi s 450 kilograma obogaćenog uranija na 60 posto (napomena urednika: procjene o tome koliko Iran ima variraju; ovu brojku naveo je američki izaslanik Steve Witkoff), ako taj fisijski materijal i dalje ostane u Iranu, to će biti veoma zabrinjavajući razvoj događaja jer Iran i dalje može imati tehničko znanje i sposobnost da napravi proboj (i razvije nuklearno oružje). RSE: Pogledajmo samo novo rukovodstvo koje se pojavljuje u Iranu. I dalje nema nikakvog znaka Hameneija mlađeg. Zimmt: Tačno. Bilo je nekih izvještaja da je stvarno povrijeđen tokom prvih sati napada, ali ga je Skupština stručnjaka nominovala, tako da bismo trebali pretpostaviti da je barem sposoban obavljati svoju dužnost. RSE: Dakle, ne biste previše tumačili činjenicu da ga nismo vidjeli nigdje? Zimmt: Ne. Sasvim je očito da iranski režim vodi borbu za opstanak. Vrlo dobro znaju da bi Modžtaba Hamenei mogao postati sljedeća meta ili Izraela ili Sjedinjenih Država, te da bi se stoga trebao sakriti. Pitanje, po mom mišljenju, jeste da li je on sposoban doprijeti i nastaviti svoje dnevne kontakte s političkim i sigurnosnim establišmentom unutar Irana, jer to je ono što je važno- da li je sposoban… očuvati određenu vrstu kontinuiteta u očuvanju sposobnosti režima da funkcioniše. RSE: Može li režim preživjeti? Zimmt: Bilo kakva promjena režima u Iranu, a mi svakako priželjkujemo promjenu režima u Iranu, po mom mišljenju zavisi od tri glavna uslova. Prvi je da vidimo milione Iranaca na ulicama, jer će inače, po mom mišljenju, biti gotovo nemoguće srušiti iranski režim samo zračnim udarima odozgo. Drugi uslov bio bi stvaranje neke vrste koalicije između različitih dijelova iranskog društva, studenata, žena, vozača autobusa, radnika, etničkih manjina, koji bi djelovali zajedno. I na kraju, ali ne manje važno, rekao bih da je jedan od uslova za promjenu režima u Iranu pojavljivanje pukotina, podjela i možda prebjega unutar sigurnosnog aparata u Iranu. A to je nešto što će biti vrlo teško postići, jer, kao što znamo, Revolucionarna garda i Basidž u velikoj mjeri zavise od Islamske Republike. Oni znaju da bi, ako bi režim pao, mogli snositi posljedice. I zato će se, po mom mišljenju, boriti do kraja. RSE: Dakle, za sada nema pukotina? Zimmt: Možda vidimo određeno slabljenje komandno‑kontrolnih mreža unutar Irana. Možda vidimo neke podjele između različitih dijelova vojnog i političkog establišmenta u Iranu. Ali svakako nismo vidjeli nikakvo gubljenje kontrole. Samo jučer sam gledao informacije o kontrolnim punktovima koje su uspostavili Basidž i snage reda u Iranu. I dalje imamo izvještaje o iranskim obavještajnim službama koje hapse ljude zbog izdaje ili saradnje s Izraelom. RSE: Ako režim ipak preživi, kakav će biti? Zimmt: Bojim se da, ako režim preživi, posebno ako bude pod Modžtabom Hameneijem, možemo vidjeti još tvrđi, još rigidniji sistem, još posvećeniji ne samo nastavku ključnih strateških ciljeva Irana - što znači njegove projektile, nuklearni program, regionalne ambicije - nego bismo mogli vidjeti i režim koji je spremniji preuzimati veće rizike u poređenju s onim pod vrhovnim vođom Alijem Hamneijem. Na primjer, znamo da se Iran tokom godina pod Hamneijem svakako kretao prema dostizanju nuklearnog praga, ali Hamnei nije donio odluku o proboju. Moja zabrinutost je da bi neko poput Modžtabe mogao preuzeti rizik da napravi taj proboj, posebno nakon što shvati da bi to moglo predstavljati krajnje sredstvo odvraćanja u odnosu na Izrael i Sjedinjene Države. RSE: Ako klerikalna struktura ipak ostane na vlasti, šta će to značiti za odnose s državama Zaljeva? Zimmt: One će shvatiti da će, ako ovaj režim ostane netaknut, morati živjeti s tim. A predsjednik Trump neće biti tu zauvijek. Nisam siguran mogu li vjerovati Izraelcima, jer neki od njih Izrael smatraju destabilizirajućim faktorom. Njihov zaključak bi mogao biti sljedeći: možda ćemo morati sarađivati s Izraelom, sa Sjedinjenim Državama. Da bismo ojačali naše odbrambene sisteme prema Iranu, trebali bismo pokušati pronaći način da se prilagodimo Iranu, jer Iran tu ostaje, jer bi Islamska republika mogla ostati dugoročna realnost. Priredila: Elvisa Tatlić

Serija plavo‑bijelih štitova postavljenih na krovovima zgrada širom Irana namijenjena je kao poruka američkim i izraelskim planerima napada. Fotografije simbola postavljenih na krovovima i pored kulturno‑istorijskih lokaliteta kružile su iranskim državnim medijima 10. marta, uz navode da je "više od 120 muzeja i nekoliko istorijskih zgrada" širom Irana obilježeno ovim amblemom. Simbol, zvanično poznat kao Plavi štit, postavljen je "radi zaštite vrijednih kulturnih i istorijskih dobara", rekao je za iranske medije Mohsen Tusi, čelnik iranske službe za kulturnu baštinu. Plavi štit je nastao tokom Haške konvencije iz 1954. godine s ciljem zaštite kulturnih dobara u vrijeme sukoba. Simbol je zamišljen da označava kulturno nasljeđe na isti način kao što crveni krst označava humanitarne objekte. Iako simbol nikada nije postao rasprostranjen poput crvenog krsta, 1996. godine osnovana je organizacija Plavi štit kako bi promovisala principe zaštite kulturne baštine u ratu, koje simbol iz 1954. godine predstavlja. Predsjednik organizacije Plavi štit , Peter Stone, rekao je za RSE da je "veoma pozitivno" vidjeti da se simbol koristi u Iranu, ali je naglasio da njegova organizacija nema kontrolu nad upotrebom amblema. Također, ne postoji mehanizam koji bi potvrdio da li se simbol postavlja isključivo na legitimne kulturne objekte, a ne na mete od vojnog značaja. "U modernom ratovanju, realno gledano, prilično je besmisleno staviti veliki amblem na krov muzeja", kaže Stone, dodajući da mnoge savremene vojske imaju vlastite tajne liste objekata koje ne smiju gađati. Ipak, dodaje da ovakvo jasno označavanje kulturnih lokaliteta "dodaje dodatni sloj odgovornosti svima koji izvode napade da taj simbol i zaštitu koju pruža shvate ozbiljno". Ako se amblem postavi na autentičan kulturni lokalitet bez ikakve vojne upotrebe, britanski stručnjak za baštinu kaže da on potencijalno ima i određenu pravnu težinu, budući da mu "zaštita proizlazi iz Haške konvencije iz 1954. godine", koju su i Izrael i SAD ratifikovale. U ranijim sukobima, uključujući i tokom američke invazije na Irak 2003. godine, amblem plavog štita također se koristio, često kao veliki simbol naslikan na krovovima kako bi bio vidljiv pilotima aviona i dronova. Neki objekti označeni ovim amblemom ipak su bili oštećeni u sukobu, dok drugi nisu. Stone kaže da je bilo nemoguće utvrditi stvarni učinak amblema na terenu, budući da se odluke o ciljanju donose iza zida vojne tajnosti. Nakon sukoba, kaže Stone, pravilna upotreba amblema može predstavljati "dodatni argument u potencijalnom procesuiranju onih koji napadaju bez ikakve vojne nužnosti". Stone priznaje da je koncept međunarodnog prava na kojem se plavi štit zasniva danas u krhkom stanju, ali dodaje: "moramo ga održati u životu", jer u suprotnom, kaže on, "niko neće biti pozvan na odgovornost". Priredila: Elvisa Tatlić

Kako se sukob SAD i Izraela s Iranom pomera ka pitanju Ormuskog moreuza – najkritičnije energetske tačke na svetu – ekonomske posledice velikog poremećaja u snabdevanju naftom i gasom mogle bi da odjeknu širom sveta. Oko petine globalne nafte i tečnog prirodnog gasa (TPG) obično protiče kroz uski plovni put koji povezuje Persijski zaliv s međunarodnim tržištima. Ipak, tankerski saobraćaj je naglo usporen usled bezbednosnih briga, vojnih pretnji i izveštaja da Iran postavlja mine i koristi druge asimetrične mere kako bi naneo štetu brodovima koji pokušavaju da prođu kroz moreuz. Već je primećena i reakcija tržišta: cena nafte je skočila na 120 dolara po barelu pre nego što se blago povukla, dok su cene avionskog goriva dvostruko veće od nivoa u januaru. Za analitičare, te promene ističu fundamentalno pitanje: Može li Teheran da iskoristiti globalni energetski sistem kao strateško oružje ili da li SAD i njihovi partneri mogu da spreče taj scenario? Američka vojska je saopštila da je 10. marta pogodila 16 iranskih brodova za postavljanje mina u blizini Ormuskog moreuza. Ipak, deluje da Iran i dalje može da izazove haos na tom plovnom putu i tri komercijalna broda su 11. marta navodno zahvaćena eksplozijama, pokazuju podaci Pomorskih trgovinskih operacija Ujedinjenog Kraljevstva (UKMTO), britanskog pomorskog koordinacionog centra koji prati bezbednosne pretnje komercijalnim brodovima. Tržišta reaguju na rizik, a ne na ponuduZasad, kažu analitičari, tržište izgleda da uzimaju u obzir neizvesnost, a ne stvarne poremećaje u isporukama. "Ono što vidimo su reakcije tržišta na obim i trajanje sukoba iz minuta u minut, iz sata u sat", rekao je Mejson Hamilton (Mason), potpredsednik za ekonomiju i istraživanje u Američkom naftnom institutu (American Petroleum Institute). Pre krize, tržišta nafte su očekivala višak ponude i relativno niske cene. Iznenadna pretnja Ormuskom moreuzu – kroz koji dnevno prolazi oko 20 miliona barela nafte i naftnih tečnosti – poremetila je te izglede. Stručnjaci Centra za strateške i međunarodne studije (Center for Strategic and International Studies – CSIS) primećuju da tržišta često reaguju pre nego što fizički dođe do nestašica. Kevin Buk (BooK), viši analitičar tog tink-tenka, rekao je da se trgovci spremaju za mogućnost da proizvođači iz Zaliva budu primorani da obustave proizvodnju ako izvoz stane. Čak i skromne promene cena nose ogromne finansijske posledice: pomeranje od 30 dolara po barelu na tržištu od 100 miliona barela dnevno predstavlja otprilike tri milijarde dolara dnevnih promena vrednosti, isključujući derivate. Iranska asimetrična taktikaZa Teheran, usmeravanje na globalne energetske tokove može biti jedna od retkih strateških opcija koje su mu preostale protiv daleko moćnijih protivnika poput SAD. "Cilj Irana je opstanak", rekao je Halid Azim, direktor MENA Fjučrs laba (MENA Futures Lab) u Atlantskom savetu (Atlantic Council). "Ne može se direktno suočiti s SAD ili Izraelom, pa se oslanja na asimetrične taktike kako bi povećao cenu sukoba." Čak i manji poremećaji u moreuzu mogu imati prevelike posledice, s obzirom na koncentraciju globalne trgovine energentima u nekoliko pomorskih uskih tačaka. Azim je upozorio da trenutne reakcije tržišta mogu potceniti rizike, napominjući da su finansijska tržišta van energetike ostala relativno mirna. "Postoji mnogo asimetričnog rizika koja tržište ne uzimaju potpuno u obzir", rekao je on. Vašingtonski računica: Pritisak bez šokaZa SAD, izazov je balansiranje vojnih ciljeva s imperativom sprečavanja globalnog energetskog šoka. Američki predsednik Donald Tramp (Trump) izjavio je da je Vašington spreman da prati tankere kroz Ormuski moreuz ako bude potrebno, mada su mediji – uključujući Rojters (Reuters) – izvestili da je američka mornarica dosad odbila sve zahteve brodske industrije za vojnu pratnju zbog trenutno visokog rizika. Dotle, zvaničnici zemalja Grupe sedam (G7) takođe govore o potencijalnom oslobađanju rezervi nafti za vanredne situacije kako bi se ublažio uticaj na tržište u slučaju zastoja u protoku energenata zbog situacije. Ričard Goldberg (Richard), bivši zvaničnik Saveta za nacionalnu bezbednost Trampove administracije, rekao je da američka strategija kombinuje tržišne alate i vojne mere: garancije osiguranja za brodove, ohrabrivanje plovidbe tankera i operacije pomorske pratnje ako je potrebno. Na pozicijama su već udarne grupe nosača aviona i sredstva za odbranu od projektila. "Cilj je pokazati Iranu da ne može uspešno da uguši globalne tokove nafte bez suočavanja s ogromnim kontramerama", rekao je Goldberg na događaju Atlantskog saveta 10. marta. On je naglasio da su ti napori osmišljeni da ublaže poremećaje, a ne da zauvek zamene glavni koridor snabdevanja. Čak i ako se proizvodnja nastavi, kriza razotkriva krhkost energetske logistike. "Postoje dva sloja rizika: infrastruktura koja proizvodi barele i protok tih barela", rekla je Sara Vakšuri Vakshouri), predsednica SVB enerdži internešnal (SVB Energy International). Rafinerije su zatvorene iz predostrožnosti, rezervoari se pune, a neki proizvođači su već smanjili proizvodnju jer je izvoz usporen. Brodske kompanije se suočavaju sa svojom dilemom: samo osiguranje možda neće biti dovoljno da primora posade da plovve kroz ratnu zonu. Duža kašnjenja bi mogla da primoraju proizvođače u Zalivu da zatvore milione barela, pojačavajući nestabilnost tržišta. Kroz Ormuski moreuz takođe prolazi otprilike 20 odsto globalnog tečnog prirodnog gasa (LNG), što znači da bi poremećaji mogli da se odraze na lance snabdevanja električnom energijom, petrohemijom i đubrivom. Azija, kao najveći uvoznik nafte iz Zaliva, posebno je izložena. Evropa, koja se oslanja na tečni prirodni gas i rafinirane proizvode, takođe je ranjiva u trenutku niskih rezervi gasa posle zime. Ponovno pokretanje postrojenja posle zatvaranja može trajati nedeljama ili mesecima. "To su složeni industrijski sistemi dizajnirani da rade kontinuirano", ukazao je Hamilton. Kriza se odvija usred šire promene u američkoj energetskoj strategiji: pošto su SAD sada najveći svetski proizvođač nafte i gasa, snabdevanje energentima se sve više tretira kao strateška prednost, dajući kreatorima politike prednost da teže bezbednosnim ciljevima, dok istovremeno štite domaća tržišta. Trajanje će odlučiti o ulozimaOzbiljnost krize zavisi od toga koliko dugo će poremećaji trajati. Kratak prekid može biti apsorbovan, ali duže zatvaranje, prema analitičarima u Vašingtonu, moglo bi da održi cene nafte iznad 100 dolara po barelu, podstakne inflaciju, uspori ekonomski rast ili čak izazove recesiju u ranjivim ekonomijama. Stručnjaci CSIS-a napominju da, iako zalihe, alternativne rute i rezerve za hitne slučajeve pružaju zaštitu, one su osmišljene za kratkoročne poremećaje, a ne za dugotrajno zatvaranje Ormuskog moreuza. Sadašnja konfrontacija je test otpornosti globalnog energetskog sistema: kontinuirani iranski pritisak mogao bi da produži nestabilnost, dok bi efikasne mere SAD i saveznika mogle da demonstriraju granice energetske prisile. Zasad ključno pitanje ostaje: Hoće li Ormuski moreuz ostati otvoren ili će postati epicentar novog energetskog rata?

Vozeći se pored blistavih nebodera u centru Tel Aviva, pažnju privlači ogroman video-bilbord dok se reklama mijenja s namirnica na golemi portret američkog predsjednika uz natpis: "Hvala ti, Bože, i Donalde Trumpe!" Ova poruka svjedoči o izraelskoj zahvalnosti za ulogu Sjedinjenih Država u vojnim napadima na Iran. Izraelski zvaničnici su više puta naglašavali da su dvije zemlje usklađene. "Saradnja je istorijska između američke vojske i IDF-a (Izraelskih odbrambenih snaga) te između izraelskog ratnog zrakoplovstva i američkog ratnog zrakoplovstva", rekao je 6. marta izraelski premijer Benjamin Netanyahu, kao primjer toga koliko su dvije zemlje na istoj liniji. Zaista postoji izuzetno bliska vojna i politička koordinacija. Ali postoje i područja u kojima se prioriteti razlikuju. Kada se ovo završava?Godinama je Netanyahu zagovarao ideju promjene režima u Iranu i izgleda da je i dalje posvećen tom cilju. "Naša težnja je omogućiti iranskom narodu da zbaci jaram tiranije", rekao je 9. marta. Ali većina analitičara vjeruje da se promjena režima ne može postići brzo, pa je Trumpova izjava kasnije tog dana, da bi rat mogao biti okončan "veoma uskoro", otvorila pitanje: Šta ako SAD izaberu raniji datum završetka nego Izrael? "Sjedinjene Države su te koje određuju krajnji datum. Izrael je spreman da nastavi ove napade protiv islamskog režima. Mi smo također angažovani protiv Hezbollaha, zastupnika islamskog režima u Libanu. Mi bismo željeli nastaviti to. Ali prestat ćemo kada SAD kažu da moramo stati", rekla je za RSE 10. marta Miri Eisin, bivša zamjenica šefa Obavještajnog korpusa izraelske vojske. "Postojali su veoma jasni ciljevi promjene režima, a vi to ne vidite u stvarnosti. Ali hajdemo biti realni. Tu postoji retorika političara i realnost vojske. Za vojsku svaki dodatni dan znači više ciljeva. Za političare, oni donose svoje odluke", dodala je Eisin, danas saradnica na Međunarodnom institutu za borbu protiv terorizma (ICT) na Univerzitetu Reichman u Tel Avivu. Ciljevi rataZapravo, nije u potpunosti jasno da li je promjena režima uopšte jedan od ciljeva SAD-a. Kada je američki ministar odbrane Pete Hegseth nabrojao ciljeve rata nekoliko sati nakon što je RSE razgovarao s Eisin, nije je ni spomenuo. "Prvo: uništiti njihove zalihe raketa, njihove lansere raketa i njihovu odbrambenu industrijsku bazu, rakete i njihovu sposobnost da ih proizvode. Drugo: uništiti njihovu mornaricu. I treće: trajno uskratiti Iranu nuklearno oružje, zauvijek", rekao je Hegseth dok je prolazio kroz ciljeve sukoba. Trump je govorio o "bezuslovnoj predaji" i rekao da bi promjena režima bila "najbolja stvar koja bi se mogla desiti". On je 10. marta izjavio da je "razočaran" što je iranski režim izabrao Mojtaba Khameneija da zamijeni svog pokojnog oca na mjestu vrhovnog vođe, ali je odbio reći šta bi Sjedinjene Države mogle poduzeti tim povodom. RSE je razgovarao s više savjetnika u američkom Kongresu koji se bave nacionalnom sigurnošću u Vašingtonu, a koji su izrazili zabrinutost zbog mogućeg nesklada po ovom i drugim pitanjima. "Izgleda da jedna vlada teži kolapsu režima", rekao je jedan republikanski savjetnik pod uslovom anonimnosti. "Druga kaže da ne, osim kad kaže da da. I tu je problem. Po ključnim ciljevima, nismo u potpunosti usklađeni." U bilo kojem ratu, vremenski okvir obično zavisi od ciljeva koji se slijede. Slijedeći tri cilja koja je naveo Hegseth, pobjeda se može proglasiti i bez promjene režima. Neki analitičari tvrde da bi Sjedinjene Države mogle preferirati raniji završetak operacija nego Izrael, ako cijene nafte previše porastu, jer dvije zemlje imaju različit prag tolerancije na taj pritisak. Sarit Zehavi, čelnica telavivskog think-tanka Alma, rekla je da je iranska ratna strategija, i njeni napadi na države Zaljeva, usredsređena upravo na to. "Cilj je bio stvoriti situaciju u kojoj Amerika neće dovršiti posao. Stvoriti situaciju u kojoj će zemlje Zaljeva zatražiti od Trumpa da zaustavi operacije", rekla je. NaftaBilo je i nagovještaja razilaženja oko vojnih ciljeva, pri čemu je Vašington navodno bio nezadovoljan izraelskim napadom na jedno iransko naftno postrojenje koji je prije nekoliko dana zasuo Teheran "crnom kišom". Upitan o tome 10. marta, Hegseth je rekao da gađanje naftnih lokacija "nije nužno bio naš cilj". Ali je odbacio ideju da Izrael uvlači Sjedinjene Države u operacije koje su protivne interesima Vašingtona: "Ne vuče nas niko ni u jednom smjeru. Mi vodimo, predsjednik vodi." Na Kapitol Hilu, drugi savjetnik, koji je govorio pod uslovom anonimnosti, upozorio je: "Uništavanje naftnih polja može uzdrmati energetska tržišta. Izrael to vidi kao način da se oslabi sposobnost Irana da finansira rat, ali za SAD postoji rizik da uvučemo globalnu ekonomiju u sukob. To je taktička pobjeda sa strateškim troškovima." Uticajni republikanski senator Lindsey Graham je 1. marta to jasno poručio u objavi na društvenim mrežama. "Molim vas, budite oprezni u izboru ciljeva", napisao je, dodajući da će naftna ekonomija biti ključna za obnovu Irana. Međutim, Yoel Guzonsky, bivši član izraelskog Vijeća za nacionalnu sigurnost, rekao je da su izraelski udari na iranska naftna postrojenja zapravo bili odmjereno "upozoravajuće upozorenje". "I SAD i Izrael veoma paze da ne pogađaju glavne naftne instalacije u Iranu, jer znaju da bi iranski odgovor mogao biti usmjeren na države Zaljeva, i tada bismo vidjeli drugačiji scenario", rekao je, misleći na opasnost od budućih iranskih udara na naftnu industriju zemalja Zaljeva. "Iran nije ni 'okrznio' naftna i gasna polja u Zaljevu", dodao je. "Možda Iran time sebi štedi još jedan korak ka dužem ratu." HezbolahPitanje Hezbolaha, koji je u Sjedinjenim Državama označen kao teroristička organizacija, također ukazuje na to da Izrael i Bijela kuća imaju donekle različite prioritete u ovom ratu. Za Vašington, napad na Iran je na vrhu dnevnog reda. U Izraelu je Hezbolah prijetnja koja je mnogo bliže kući. "Ljudi često ne razmišljaju o tome da se ja vozim na sjever i živim na sjeveru, i da možete biti 100 metara, a kamoli kilometar ili dva, od lokacija s kojih Hezbolah ispaljuje projektile. Dakle, za nas je to vrlo neposredna i stvarna opasnost", rekla je Eisin za RSE. U izraelskim medijima posljednjih dana pojavile su se brojne procjene i predviđanja analitičara da se možda priprema mnogo veća kopnena ofanziva protiv Hezbolaha u Libanu. Ali Eisin je dodala da to ne odvlači pažnju Izraela od rata s Iranom. Prema njenim riječima, Izrael uglavnom koristi različite vrste snaga u Libanu i također napada iranske ciljeve na tom području. "Izrael je otvoreno napao prije nekoliko dana, u samom centru Bejruta, pripadnike Kudsa islamskog režima… Dakle, vidite tu kombinaciju. Napadamo islamski režim, različite vrste terorističkih vojnih kapaciteta, i u Libanu i u Iranu", rekla je. Ali iz perspektive Vašingtona, računica je drugačija. "Iz američke perspektive, Hezbolah je problem posrednika, a ne direktna egzistencijalna prijetnja", rekao je jedan savjetnik u Kongresu. Priredila: Elvisa Tatlić

Dva dana nakon što su Sjedinjene Države i Izrael pokrenuli masovnu zračnu kampanju protiv Irana, američka ambasada u Rijadu – 400 kilometara u unutrašnjosti, daleko od Persijskog zaliva – pogođena je s dva iranska drona. Napad nije uzrokovao povrede, a zgrada je pretrpjela "ograničen požar i manju materijalnu štetu", prema saopštenjima saudijskog Ministarstva odbrane i same ambasade. Ono što je bilo mnogo značajnije bio je očigledni cilj napada: stanica CIA-e za Saudijsku Arabiju. Od početka rata 28. februara, Iran je uzvratio gađajući sve veći broj ciljeva, napadajući američke vojne baze – u Kuvajtu i Bahreinu – dronovima i raketama, kao i visoko vidljive objekte u drugim državama, poput nebodera i aerodroma u Dubaiju te postrojenja za desalinizaciju u Bahreinu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ali tim metama je potrebna vrlo mala vojna inteligencija za precizno gađanje. Teheran je, međutim, gađao i osjetljive ciljeve koje, prema ocjenama eksperata, Iran ne bi mogao identifikovati bez konkretnih obavještajnih informacija – informacija koje bi Rusija, čini se, rado mogla podijeliti. Obim obavještajnih podataka koje Rusija navodno dostavlja Iranu nije sasvim jasan, kažu američki zvaničnici – što je prvo objavio The Washington Post. The Post je naveo da je Moskva Iranu predala lokacije američkih vojnih kapaciteta na Bliskom istoku i u regionu Zaliva, uključujući ratne brodove i avijacijske strukture. Tri američka zvaničnika u velikoj mjeri su potvrdila navode The Washington Posta za RSE, ali su odbila dati dodatne detalje. Pored američke ambasade u Rijadu, drugi osjetljivi ciljevi koje je Iran pogodio od početka kampanje 28. februara uključuju i komponente sistema THAAD (Terminal High Altitude Area Defense) koje koriste američke baze, ali i baze njihovih saveznika, poput Saudijske Arabije, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Rusija vjerovatno dijeli elektronsku obavještajnu tehnologiju – radarske signale, radio-frekvencije – i "dinamičke informacije o ciljanju u realnom vremenu", odnosno podatke koji omogućavaju brzo lansiranje dronova i projektila, rekla je Nicole Grajewski, istraživačica Irana na francuskom univerzitetu Sciences Po. Procjene štete su vjerovatno također uključene, dodala je ona – slike koje pokazuju kako lokacija izgleda nakon što je pogođena dronom ili projektilom, što omogućava vojnim strukturama da procijene uspješnost napada. Iran posjeduje samo nekoliko satelita sposobnih za proizvodnju kvalitetnih vojnih snimaka iz orbite. Rusija ima veću i tehnički napredniju mrežu satelita od Teherana, iako znatno manju i slabiju od američke. Ali Iran, kao i Rusija, može doći i do komercijalnih satelitskih snimaka, koji su posljednjih godina postali široko dostupni i izuzetno popularni. "Koliko ja razumijem, razlog zbog kojeg Rusi to rade jeste barem djelimično želja da produže američku i izraelsku patnju u borbi, da ih okupiraju", rekla je Grajewski. "Oni vide Iran u donekle sličnoj situaciji kao Rusiju u Ukrajini, gdje Sjedinjene Države i vjerovatno drugi članovi NATO-a pružaju detaljne podatke o ciljanju ukrajinskim snagama." "Oni sebe vide kao pritisnute, okružene i kažnjene od Zapada", dodala je. 'Nadam se da ne rade to'Drugim riječima, ako Rusija uspije natjerati Vašington da dodatno iscrpi vlastite zalihe oružja zbog napada na Iran, to znači i manje raspoloživih sistema naoružanja za Ukrajinu- na primjer, sisteme protivvazdušne odbrane Patriot koji su Kijevu očajnički potrebni. Tu mogućnost nije zanemarila ni Kaja Kallas, šefica evropske diplomatije, koja je povukla direktnu vezu između ruskog dijeljenja obavještajnih podataka Iranu i rata u Ukrajini. "Izvještaji da Moskva i Teheran sarađuju kako bi ubijali američke vojnike ne bi trebali nikoga iznenaditi", rekla je ona 9. marta pred EU. "Ukrajina, s druge strane, nudi pomoć u zaštiti Amerikanaca i naših partnera u Zaljevu. To samo po sebi pokazuje ko vam je prijatelj." Zvaničnici američke administracije, uključujući predsjednika Donalda Trumpa, nisu eksplicitno potvrdili ove navode. Specijalni izaslanik Bijele kuće Steve Witkoff , koji je intenzivno komunicirao s visokim ruskim zvaničnicima, uključujući predsjednika Vladimira Putina, rekao je da je upozorio svoje ruske sagovornike da ne dijele takve obavještajne podatke. "Nadam se da ne rade to", rekao je Witkoff kada su ga pitali ima li dokaze da Moskva prosljeđuje informacije o ciljevima Iranu. Rusija je to negirala tokom telefonskog razgovora između Trumpa i Putina dan ranije, rekao je Witkoff za CNBC 10. marta. Anna Borshchevskaya, istraživačica u Washington Institute for Near East Policy, rekla je da su se u periodu pred rat mnogi analitičari fokusirali na pitanje da li Rusija namjerava spasiti iranski režim. "Ali to nikada nije bio njihov plan", rekla je Borshchevskaya. "I zapravo, ne mislim da je i sam iranski režim očekivao da će to Rusija učiniti." "Ono što je bilo mnogo vjerovatnije jeste da će Rusija javno pokazivati uzdržanost i govoriti o ulozi medijatora, dok će privatno nuditi podršku Iranu i tražiti načine da profitira iz ove krize", dodala je. "To je upravo ono što Rusija sada radi- dijeljenje obavještajnih podataka." "Rusija nije namjeravala pružiti direktnu vojnu pomoć Iranu, jer ne želi rat s Sjedinjenim Državama ili Izraelom. To nije u interesu Rusije", rekla je Borshchevskaya. "Ali ono što jeste u interesu Rusije jeste da traži indirektne načine da oslabi američko‑izraelsku kampanju." Još jedan nagovještaj da Rusija možda dijeli osjetljive obavještajne podatke s Iranom nalazi se u sporazumu o strateškom partnerstvu koji su dvije zemlje potpisale prošle godine. Jedna klauzula posebno navodi obavještajnu saradnju. Pored kontinuirane razmjene obavještajnih podataka, Rusija je Iranu tokom godina isporučila i nekoliko odbrambenih sistema: uključujući PVO sistem S‑300 i Krasuhu, kopneni sistem elektronskog ratovanja i ometanja radara. A šta je s Ukrajinom?Za mnoge posmatrače, izvještaji o ruskom dijeljenju obavještajnih podataka s Teheranom u suprotnosti su sa stavom koji je Kremlj zauzeo u drugim pitanjima vanjske politike na kojima su Sjedinjene Države agresivno insistirale. Na primjer, nakon što su SAD izvele operaciju hvatanja venecuelanskog lidera Nicolasa Madura, reakcija Kremlja bila je suzdržana. To se tumačilo kao proračunat potez Moskve da ne izaziva Vašington i da ne ugrozi mirovne pregovore uz podršku SAD-a o okončanju sveobuhvatnog ruskog napada na Ukrajinu, koji sada ulazi u petu godinu. Analitičari kažu da Rusija koristi proces pregovora kako bi pokušala ostvariti svoje ratne ciljeve. Stručnjaci navode da rusko dijeljenje obavještajnih podataka, iako zabrinjavajuće za Sjedinjene Države i Izrael, vjerovatno nije prešlo "crvenu liniju" – nešto što bi izazvalo mnogo oštriju i agresivniju reakciju. Na primjer, isporuka moćnog raketnog sistema poput Iskandera bila bi crvena linija. "Mislim da ovaj izvještaj o dijeljenju obavještajnih podataka neće fatalno naštetiti ruskim pregovorima o Ukrajini", rekla je Borshchevskaya. Grajewski je dodala da je publicitet oko ovog pitanja možda postigao ono što je američka strana i željela, budući da se tempo iranskih napada posljednjih dana usporio. To može biti dijelom i zbog toga što Moskva smanjuje obim obavještajnih informacija koje dijeli, kako ne bi dodatno isprovocirala Vašington. Priredila: Elvisa Tatlić

Američki ministar odbrane Pit Hegseth izjavio je da će 10. mart biti najintenzivniji dan zračnih napada na Iran otkako je prošlog mjeseca počela američka vojna operacija protiv Islamske Republike u saradnji s Izraelom. "Danas će opet biti naš najintenzivniji dan napada unutar Irana: najviše lovaca, najviše bombardera, najviše napada, obavještajni podaci precizniji i bolji nego ikada", rekao je Hegseth na brifingu u Pentagonu, samo nekoliko sati nakon što je predsjednik Donald Trump izjavio da će napadi "uskoro biti okončani". Hegseth nije dao detalje o obimu očekivanih napada, ali je dodao da je cilj uništiti iranske rakete i kapacitete za vojnu proizvodnju, kao i uništiti iransku mornaricu. Objave na društvenim mrežama navode da su napadi u ranim satima 10. marta bili intenzivniji i šireg obima nego prethodni, uz izvještaje o eksplozijama u gradovima, uključujući Teheran, Karadž, Isfahan, Zenjan, Tabriz, Arak, Šahinšahr, Bušer, Bandar Lengeh i Kešm. Dnevni američki i izraelski zračni napadi na Iran počeli su 28. februara, a Teheran je uzvratio lansiranjem dronova i balističkih projektila širom područja Zaljeva, što je izazvalo strahovanja od izbijanja šireg rata i poguralo globalnu cijenu nafte iznad ključnog nivoa od 100 dolara po barelu. Trump je 9. marta izašao u javnost nakon što su tržišta oštro reagovala na sukob, pa je tokom konferencije za medije kasno tog dana rekao da će rat biti okončan "veoma uskoro", ne navodeći konkretan vremenski okvir. Na sastanku ministara energetike zemalja Grupe sedam (G7) 10. marta takođe se nastojalo smiriti tržišta, potvrđujući spremnost da preduzmu potrebne korake za podršku globalnom snabdijevanju energentima, uključujući i moguće zajedničko puštanje strateških rezervi nafte. Trump je također rekao da mu se "ne sviđa" odluka Irana da dužnost vrhovnog vođe preda Modžtabi Hameneiju, sinu ajatolaha Alija Hameneija, koji je poginuo u napadima prvog dana operacije, nazvavši to "velikom greškom". Tom odlukom Teheran je ignorisao Trumpov zahtjev da Sjedinjene Države imaju ulogu u imenovanju nasljednika preminulog Hameneija. Kao vrhovni vođa, Hamenei će imati konačnu riječ u svim političkim i vojnim pitanjima i, faktički, posjedovati diktatorsku moć nad zemljom. U prvim satima nakon što je novi vođa imenovan 8. marta, Iran je lansirao projektile i dronove na Izrael i arapske države Perzijskog zaljeva, koje su počele izražavati sve veće nezadovoljstvo zbog iranskih odmazdnih napada. Uprkos Trumpovim zahtjevima za "bezuslovnom predajom" Irana, mnogi američki zvaničnici naveli su da je cilj rata uništavanje iranskih raketa i nuklearnog programa. Hegseth je rekao da iranski odmazdni napadi slabe, dok je general Dan Kane, načelnik Združenog generalštaba, izjavio novinarima na istoj konferenciji 10. marta da Pentagon razmatra različite opcije ukoliko bude dobio zadatak da obezbijedi pratnju brodova kroz Hormuški moreuz, koji je sukob praktično zatvorio. Ovaj brodski pravac ključna je tačka za globalni transport nafte i ukapljenog prirodnog gasa. Rat je natjerao proizvođače nafte i gasa da obustave isporuke već više od sedmicu dana. Kane je rekao da su Sjedinjene Države izvele napade na više od 5.000 ciljeva u prvih 10 dana kampanje, uključujući i više od 50 brodova mornarice. "Oni (Iranci) se bore, i to poštujem, ali ne mislim da su snažniji nego što smo očekivali", rekao je Kane. Najmanje 1.700 ljudi, uključujući pripadnike vojske, poginulo je u Iranu od početka zajedničkih američko-izraelskih napada 28. februara, navodi organizacija za ljudska prava HRANA.

Američki predsednik Donald Tramp (Trump) naznačio je da bi sukob s Iranom mogao biti blizu kraja, nudeći optimističnu procenu rata koji je izazvao regionalne tenzije i nestabilnost na globalnim energetskim tržištima. Obraćajući se novinarima 9. marta u svom golf klubu na Floridi, Tramp je rekao da će rat "uskoro biti završen", mada nije ponudio jasan vremenski okvir i sugerisao je da bi operacije mogle da se nastave i posle ove nedelje. "Možemo stati ovde, ali ćemo ići ćemo dalje", rekao je on, tvrdeći da je američka intervencija sprečila Iran da "preuzme Bliski istok". Američki predsednik je izrazio optimizam dok se u Vašingtonu vodi debata o ciljevima, troškovima i potencijalnom kursu sukoba. Drugačiji način vođenja rataNeki bivši Trampovi zvaničnici vide predsednikov pristup kao deo šire promene u načinu na koji Vašington razmišlja o vojnoj moći. Aleksandar Grej (Alexander Gray), koji je bio član Saveta za nacionalnu bezbednost tokom Trampove prve administracije, rekao je za RSE 9. marta da predsednik izgleda dovodi u pitanje okvir koji je oblikovao debate u SAD o vojnoj intervenciji od rata u Iraku 2003-2011. Grej je rekao da su američki kreatori politike često svoje izbore uokvirivali kao binarne: ili angažovanje masovnih kopnenih snaga i dugoročne kampanje izgradnje države ili potpuno izbegavanje vojne akcije. "SAD mogu da izvode ciljane, hirurške udare ograničenog trajanja za jasne, definisane i realistične ciljeve i da ostvare nacionalne ciljeve", rekao je Grej. Ako takav pristup uspe u Iranu, dodao je on, to bi moglo doneti "ogromnu geopolitičku korist" SAD i njihovim partnerima. Prilagođavanje narativa rataDrugi analitičari su skeptičniji u pogledu poruka administracije, navodeći da bi one mogle biti oblikovane i političkim i ekonomskim razmatranjima. Pol Poast (Paul) s Univerziteta u Čikagu rekao je za RSE da suprotstavljeni signali iz Bele kuće sugerišu da zvaničnici možda pokušavaju da postignu dve stvari istovremeno: smire tržišta i predstave rat kao uspeh. Izjave da bi rat mogao da se završi "uskoro", rekao je on, mogu pomoći u uveravanju investitora i energetskih tržišta. Istovremeno, Poast primećuje da se retorika administracije o njenim ciljevima, čini se, promenila. Rane reference na promenu režima ili trajno sprečavanje Irana da nabavi nuklearno oružje sve više su ustupale mesto ograničenijim ciljevima, kao što je uništavanje raketnih kapaciteta i pomorskih snaga. Prema Poastu, to prilagođavanje bi moglo da omogući administraciji da tvrdi da je misija završena čak i ako iransko političko liderstvo ostane na vlasti. Sve veća debata u KongresuDok Bela kuća ističe vojni napredak, rat je pokrenuo sve širu političku debatu na Kapitol hilu. Grupa demokrata u Senatu obećala je da će koristiti proceduralna sredstva kako bi usporile rad Senata dok visoki zvaničnici administracije ne budu svedočili pod zakletvom o sukobu. Demokrata Kori Buker (Cory Booker) iz Nju Džerzija rekao je 9. marta da senatori žele saslušanja s državnim sekretarom Markom Rubijem (Marco) i ministrom odbrane Pitom Hegsetom (Pete Hegseth) pred ključnim odborima Senata kako bi objasnili strategiju administracije, očekivano trajanje kampanje i njene troškove. Demokratski senatori, uključujući Krisa Marfija (Chris Murphy) iz Konektikata, Tima Kejna (Kaine) iz Virdžinije, Tami Dakvort (Tammy Duckworth) iz Ilinoisa, Adama Šifa (Schiff) iz Kalifornije i Tami Boldvin (Tammy Baldwin) iz Viskonsina, podneli su više rezolucija kojima se nastoji da se zaustavi učešće SAD u sukobu prema Zakonu o ratnim ovlašćenjima, koji zahteva odobrenje Kongresa za duže vojne angažmane. U Senatu je Dik Darbin (Dick Durbin) iz Ilinoisa upozorio je da sukob rizikuje ponavljanje grešaka iz rata u Iraku, tvrdeći da je administracija ponudila različita obrazloženja za vojnu akciju i da nema jasnu dugoročnu strategiju. Republikanci staju iza TrampaMeđutim, mnogi republikanci su snažno branili Trampovu odluku da pokrene kampanju. U govoru u Senatu, republikanac Rodžer Viker (Roger Wicker) iz Misisipija, predsednik senatskog Odbora za oružane snage, tvrdio je da kritičari nepravedno dovode u pitanje Trampovu odluku da napadne Iran i da postavljaju proizvoljna ograničenja vojnoj kampanji. "Izgleda da, ako ovaj rat traje pet nedelja, trebalo bi da se složimo da ćemo spakovati šatore, vratiti se kući i ostaviti nedovršen posao", rekao je Viker. Republikanac iz Misisipija rekao je da je administracija jasno definisala svoje ciljeve: uništavanje iranskih raketnih kapaciteta, eliminisanje njegove mogućnosti da pravi rakete, neutralizacija njegovih pomorskih snaga koje se koriste za podršku militantnim grupama i sprečavanje Teherana da nabavi nuklearno oružje. Viker je takođe ukazao na, kako je naveo, početni napredak u kampanji, rekavši da su iranska protivvazdušna odbrana i raketni sistemi već teško oštećeni i da su iranske pomorske snage izbačene iz Omanskog zaliva. Vazdušni udari, rekao je, verovatno će se nastaviti "nedeljama, a ne danima" dok se ti ciljevi ne ostvare. "Ovo ne mora biti večni rat", rekao je Viker. "To nije besciljna vežba na Bliskom istoku." Na šta treba obratiti pažnjuNekoliko pokazatelja u narednim danima moglo bi pomoći da se utvrdi da li se sukob zaista smiruje ili ulazi u novu fazu, rekli su pomoćnici republikanskih i demokratskih senatora koji su govorili za RSE pod uslovom da im se ne navodi ime kako bi mogli da pričaju o osetljivim internim raspravama. Jedan ključni znak biće operativni tempo borbi. Usporavanje američkih vazdušnih udara ili pad broja presretnutih iranskih dronova mogli bi da sugerišu da Vašington veruje da su njegovi osnovni vojni ciljevi uglavnom postignuti. Još jedan faktor biće odgovor Irana. Nastavak iranskih napada raketama ili dronovima, ilii napadi njegovih regionalnih saveznika ukazali bi na to da Teheran i dalje ima sposobnost – i spremnost – da vodi borbu, potencijalno produžavajući sukob uprkos tvrdnjama Vašingtona o uspehu na bojnom polju. Konačno, analitičari kažu da će se pažljivo pratiti izdržljivost iranske vojne infrastrukture. Ako američki udari značajno degradiraju iransku proizvodnju raketa, pomorska sredstva i protivvazdušnu odbranu – što su ciljevi koje je istakao senator Viker – administracija bi mogla da tvrdi da su njeni osnovni bezbednosni ciljevi ispunjeni bez duže kampanje. Povezano pitanje je da li Vašington zadržava ograničeni obim koji je bivši Trampov zvaničnik za nacionalnu bezbednost Grej opisao kao centralnu tačku strategije. Ako američke operacije ostanu fokusirane na ciljane udare, umesto šire eskalacije ili angažovanje kopnenih snaga, to bi osnažilo argument administracije da kratke, koncentrisane vojne akcije mogu postići strateške ciljeve bez pretvaranja u dugotrajni sukob.

Za Aviada Apiriona, četrdesetogodišnjeg nastavnika u školi za djecu s posebnim potrebama, rat s Iranom znači spavanje svake noći na stanici podzemne željeznice kako bi izbjegao opasnost od iranskih balističkih raketa koje stižu. A nije ni sam. Peron blistavo nove stanice u predgrađu Tel Aviva prepun je dušeka i ljudi iz svih krajeva svijeta. "Za djecu je ovdje kao na vašaru. Za mene je prilično nezgodno, ali mi je važnije da mi djeca budu na sigurnom, zato sam ovdje s njima. Imam sigurnu sobu kod kuće, ali joj ne vjerujem, jer se radi o balističkim raketama. Ne osjećam se sigurno", rekao je Apirion za RSE. Apirion ovdje spava sa svoje dvoje djece, starih 7 i 9 godina, još od prve noći rata. Dok razgovaramo, okruženi smo drugom djecom koja zasipaju naš reporterski tim pitanjima. "Sva su se ovdje međusobno sprijateljila", rekao je Apirion, uz smijeh koji prikriva tjeskobu ratnih okolnosti. Djeca se zabavljaju igrajući se u liftovima, slobodno trčeći po stanici ili koristeći telefone. "Ovdje imate i ljude mnogih vjera. Jevreje, kršćane, muslimane, hinduiste, budiste", rekao je Apirion. Upozorenja o raketama na telefonimaNekoliko koraka dalje niz peron, grupa Indijaca sjedi oko šahovske table. Neki od njih rade u izraelskom sektoru njege, drugi u građevini. Sooriya Narayana Reddy rekao je za RSE da je u ovu zemlju stigao prije mjesec dana i nada se da će dobiti politički azil, ne želeći ulaziti u detalje. "Spavati ovdje- ima dosta prostora za nas. Zapravo smo blizu naše sobe. Zato smo i došli ovdje", rekao je, a njegove riječi prekinuo je prodorni zvuk još jednog upozorenja na raketu koje se pojavilo na aplikacijama naših telefona. Obično bi ovo bio znak da prekinemo šta radimo i odemo u sklonište. Ali već smo u jednom, pa se razgovor nastavlja. Najveća prednost spavanja ovdje, kaže Narayana Reddy, jeste neometan san. "Spavamo mirno. Isključimo telefone preko noći", rekao je. Po izraelskom zakonu, sve moderne stambene zgrade moraju imati posebno izgrađeno sklonište. Ali u Tel Avivu ima mnogo starih zgrada. Javna skloništa postoje, ali su mnogo manja i skromno uređena, često bez pristupa internetu ili signala za mobilne telefone. Nasuprot tome, mreža podzemne željeznice, poznata kao Tel Aviv Light Rail, datira iz 2023. godine i u savršenom je stanju. Svi vozovi su zaustavljeni otkako je Izrael 28. februara pokrenuo masovne zračne napade na Iran, kako bi ljudi mogli spavati na stanicama. Mreža je za ovu svrhu korištena i tokom 12-dnevnog rata koji su Izrael i Sjedinjene Države vodili protiv Irana u junu 2025. Ali ipak, to nije dom. Jedan nivo iznad perona grupa Moldavaca kampuje u holu za prodaju karata. Žena koja se predstavila samo kao Olessya bila je sa svojim partnerom i svojim kućnim papagajem, koji je skakutao između njene glave i ramena 'To je uznemirujuće i zastrašujuće za sve'"Ne spavamo baš dobro ovdje. Nije kao kod kuće. Hladno je, beton [na podu], razbolijevamo se. Ne jedemo u dobrim uslovima. Zabrinuti smo zbog onoga što se dešava napolju. To je uznemirujuće i zastrašujuće za sve", rekla je ona. "Ovdje spavamo od 28. februara jer naša kuća nema sklonište, pa moramo dolaziti ovamo", dodala je. U blizini se jedan muškarac predstavio samo kao Yousuf. Devetnaestogodišnji izbjeglica iz Obale Slonovače rekao je da je veći dio života proveo u Izraelu i da čeka državljanstvo. "Nikad ne spavam ovdje. Neki moji prijatelji spavaju", rekao je. "Ljudi spavaju ovdje zbog rata. Ne znam kada će se završiti, ali nadam se da će uskoro." To je osjećaj s kojim se mnogi slažu. "Bojim se za svoje najmilije", rekao je Apirion, nastavnik u školi za djecu s posebnim potrebama, dok smo se rastajali. "Isti je strah za sve nas, za svaku osobu. Želimo zaštititi svoju porodicu, svoj dom, svoje prijatelje, ljude koje volimo." U Izraelu, koji ima vrhunsku protivzračnu odbranu, do 9. marta zabilježeno je 14 civilnih žrtava. Devet ih je poginulo u jednom napadu iranske balističke rakete na Beit Šemeš, oko 30 kilometara zapadno od Jerusalema, nakon direktnog pogotka u stambeni blok. Dronovi i rakete ispaljuju se i iz Libana od strane Hezbolaha, militantne grupe koju podržava Iran, a koju i Izrael i Sjedinjene Države smatraju terorističkom organizacijom. Priredila: Elvisa Tatlić

Izbor Modžtabe Hamneija za novog lidera od strane Iranske skupštine stručnjaka 8. marta, nakon ubistva ajatolaha Alija Hamneija u američko-izraelskom napadu, označava prvi put da sin vrhovnog vođe nasleđuje svog oca u Islamskoj republici. Modžtaba Hamnei se retko pojavljivao u javnosti i nikada se nije obraćao javnosti van učionica, ali se na njega gleda kao na tajanstvenu silu iza kulisa sa uticajem na one koji su najbliži kancelariji vrhovnog vođe i iranskim bezbednosnim institucijama. Ali ko je Modžtaba Hamnei i kako je njegovo ime postalo jedna od najkontroverznijih opcija za očevo nasleđe? 'Gospodar' ModžtabaPedesetšestogodišnji drugi sin pokojnog vrhovnog vođe dugo je opisivan kao "čuvar kapije". Uprkos tome što nikada nije obavljao formalnu vladinu funkciju, mlađi Hamnei je proveo dve decenije u centru očeve kancelarije, Bejta, koordinirajući između kleričkog establišmenta i Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC). Ali Hamnei je jednom upozorio domaće kritičare da njegovog sina zovu samo "Aga" ili "Gospodar". Godine 2005, Mehdi Karubi, poraženi predsednički kandidat, optužio je Alija Hamneija da podržava njegovog sina Modžtabu tokom predizborne kampanje za Mohameda Bakera Kalibafa. Karubi je kasnije otkrio da je, kada je jedan od starešina rekao Aliju Hamneiju: "Sin Vašeg Visočanstva podržava tog i tog na izborima", Hamnei odgovorio: "On je gospodar, ne samo dete gospodara". Ovo je bila rečenica koja je prvi put uvela ime Modžtabe Hamneija u iransku politiku – ne samo kao jednog od sinova vrhovnog vođe, već i kao političke figure sa sopstvenim pravima. Sada, nakon što ga je Skupština stručnjaka izabrala za vrhovnog vođu Islamske republike, on je zvanično postao centar nestabilne strukture moći Islamske republike. Veruje se da Modžtabu Hamneija podržava IRGC, a njegov izbor predstavlja kontinuitet. Pristalice tvrde da ga njegova duboka bliskost sa bezbednosnim aparatom čini najsposobnijim za održavanje reda tokom aktivnog sukoba. Kritičari upozoravaju na 'naslednu vladavinu'Međutim, njegovo unapređenje nosi rizik od domaćeg besa, posebno među ključnim pristalicama Islamske republike Kritičari tvrde da kretanje ka "naslednoj vladavini" je izdaja samih antimonarhističkih korena Islamske revolucije iz 1979. godine. "Optika da sin nasledi svog oca možda podseća na optiku monarhije", rekao je za RSE 2024. godine Farzan Sabet, viši naučni saradnik na postdiplomskim studijama u Ženevi. Član Skupštine stručnjaka 2024. godine insistirao je da se stariji Hamnei protivio ideji da njegov sin preuzme vlast u razgovorima sa predstavnicima skupštine. Štaviše, relativno nizak sveštenički čin Hamneija mlađeg, Hodžatoleslam, ostaje tačka spora. Novinska agencija povezana sa verskim seminarima od 2022. godine naziva ga ajatolahom, počasnom titulom rezervisanom za visokorangirane sveštenike. Godine 2022, bivši premijer Mir Hosein Musavi, koji je u kućnom pritvoru od 2011. godine, upozorio je da Ali Hamnei priprema svog sina da preuzme vlast, efikasno oživljavajući naslednu sukcesiju koju je revolucija iz 1979. trebalo da okonča. "Da li su se dinastije od 2.500 godina vratile tako da sin nasleđuje svog oca na vlasti?", napisao je. Kao odgovor na ove kritike, Skupština stručnjaka je naglasila da se imenovanje vrhovnog vođe zasniva na zaslugama. Nedavne istrage, uključujući izveštaj Blumberga objavljen krajem januara, detaljno su opisale prostran i tajni portfolio nekretnina povezan sa mlađim Hamneijem, koji je pod sankcijama SAD od 2019. godine. Izveštaji sugerišu da je uspešno održavao i proširivao globalnu mrežu luksuzne imovine putem posrednika i fiktivnih kompanija. Supruga Modžtabe Hamneija, Zahra Hadad Adel, takođe je ubijena u istom američkom i izraelskom napadu kao i njen tast, vrhovni vođa.