Godinama su kreatori politike u Vašingtonu posmatrali Aziju prvenstveno kroz prizmu Tajvana, Južnog kineskog mora i vojnog uspona Kine. Ruska invazija na Ukrajinu samo je pojačala tu perspektivu, učvršćujući Evropu i istočnu Aziju kao glavne arene geopolitičkog nadmetanja. Međutim, stručnjaci za bezbednost u jugoistočnoj Aziji sve više tvrde da bi još jedna kriza hiljadama kilometara dalje na Bliskom istoku na kraju mogla da promeni regionalnu ravnotežu moći mnogo dublje nego Ukrajina ili Tajvan. Za vlade širom jugoistočne Azije sada je postalo nemoguće da ignorišu strateški značaj Ormuskog moreuza kroz koji prolazi otprilike petina svetske nafte. Kako tenzije u vezi s Iranom prete jednoj od najvažnijih energetskih tačaka na svetu, analitičari kažu da posledice već menjaju regionalne računice o bezbednosti, diplomatiji i savezima. "Već vidimo kako se ASEAN (Asocijacija zemalja Jugoistočne Azije) kreće ka Rusiji, ne u bezbednosti već u energetskoj zavisnosti", rekao je za RSE Lester Džozef Buitizon (Lester Joseph Buitizon), analitičar za pretnje i bezbednost iz koji radi u kompaniji Aldebaran Threat Consultants, čiji se rad fokusira na međunarodnu bezbednost i politiku na Bliskom istoku i u severnoj Africi (MENA). Vojne operacije između Sjedinjenih Država i Irana poslednjih dana ponovo su usmerile pažnju na Ormuski moreuz. Iran tvrdi da ima kontrolu nad strateškom tranzitnom rutom, dok SAD navode da su izvele vazdušne napade na ciljeve na jugu Irana "kako bi dodatno oslabile iranske vojne kapacitete koji se koriste za napad na komercijalne brodove u Ormuskom moreuzu". Uprkos značajnom američkom vojnom prisustvu, brodske kompanije i dalje nerado prolaze kroz moreuz, što ističe realnost koja prevazilazi moć mornarice: najveći izazov može biti obnavljanje poverenja kod komercijalnih operatera. Tranzit nafte u Ormuskom moreuzu je od ključne važnosti za jugoistočnu Aziju jer je i dalje duboko zavisna od energenata s Bliskog istoka. Filipini, na primer, uvoze više od 90 odsto svoje nafte s Bliskog istoka, zbog čega su poremećaji u protoku Ormuzom trenutna ekonomska i politička briga, a ne daleko spoljnopolitičko pitanje. Iako je Manila jedan od najbližih saveznika Vašingtona po sporazumu i javno mnjenje i dalje favorizuje SAD u odnosu na Kinu, vlasti u toj zemlji su nastojale da povećaju pristup ruskoj sirovoj nafti i proširile diskusije o dugoročnoj energetskoj saradnji. Za Buitizona, poruka je jednostavna. Čak i ako je najbliži regionalni američki saveznik primoran da sarađuje s Moskvom kako bi zaštitio snabdevanje energentima, zemlje sa neutralnijom spoljnom politikom, poput Indonezije i Malezije, verovatno će to radije raditi. "Ako Rusija uspešno preorijentiše svoju ekonomiju ka istoku", rekao je on, "zapadne sankcije postaju strukturno manje efikasne". Dok Rusija može imati ekonomske dobiti, Kina u toj situaciji može videti diplomatske dobitke. Nekada je, prema Vinsentu Kajlu Paradi (Vincent Kyle Parada), analitičaru odbrambenih istraživanja u Kancelariji za pomorske strateške studije i upravljanje strategijom Filipinske mornarice, ASEAN mogao uspešno da balansira između Istoka i Zapada: Kina je obezbeđivala ekonomski rast, dok su SAD garantovale regionalnu bezbednost. Danas, rekao je Parada, ta razlika je sve zamagljenija. On je ukazao na iransku krizu kao dokaz da su ekonomska bezbednost i nacionalna bezbednost postale nerazdvojne. "Preklapanje između ekonomije i bezbednosti postalo je mnogo veće nego što je bilo pre 10 ili 20 godina", rekao je Parada za RSE. On je dodao da su nedavne političke odluke SAD, uključujući smanjenje regionalne razvojne pomoći, trgovinske tenzije i intervenciju u Iranu, oslabile uporište Vašingtona širom jugoistočne Azije, istovremeno stvarajući mogućnosti za Kinu da proširi svoj ekonomski uticaj. "Kina zapravo ne mora ništa da radi osim da čeka", rekao je on.

Tadžikistanski ministar unutrašnjih poslova izjavio je da muškarac uhapšen u Izraelu zbog sumnje na špijunažu za Iran više nije tadžikistanski državljanin, što je u suprotnosti s ranijim izjavama izraelskih vlasti koje su osumnjičenika opisale kao osobu s dvojnim tadžikistansko-ruskim državljanstvom. Ministar unutrašnjih poslova Ramazon Rahimzoda rekao je na konferenciji za novinare u Dušanbeu 21. jula da je osumnjičenik rođen u Tadžikistanu, ali se odrekao tadžikistanskog državljanstva i dobio ruski pasoš. Rahimzoda nije iznosio detalje, a njegova izjava nije se mogla odmah nezavisno provjeriti. Tadžikistan i Rusija imaju sporazum o dvojnom državljanstvu. Izraelska policija, sigurnosna služba Shin Bet i Ministarstvo odbrane objavili su 2. jula da su uhapsili muškarca kojeg su identificirali kao Behruza Sobirjona, opisujući ga kao tadžikistanskog državljanina koji ima i rusko državljanstvo. Vlasti su saopštile da je pritvoren u junu nakon zajedničke istrage. Prema izraelskim istražiteljima, osumnjičenik je bio u kontaktu s iranskim obavještajcem od maja i navodno je većinu svojih aktivnosti provodio tokom prošlomjesečnog rata s Iranom. Rekli su da je fotografirao mjesta udara raketa i druge osjetljive lokacije, proslijedio materijal Iranu i pokušao regrutirati dodatne operativce, izvijestili su izraelski mediji. Izraelske vlasti rekle su da je u početku vjerovao da odgovara na legitimnu ponudu za posao, ali je nastavio saradnju nakon što je shvatio da ima posla s iranskim obavještajnim agentom. Dana 6. jula izraelski tužitelji podigli su optužnicu u kojoj je osumnjičenik identificiran kao 33-godišnji Behruz Sharif Dodoboev. Tužitelji su tvrdili da je prikupljao informacije o lokacijama udara raketa, obali Haife i odbrambenom objektu Elbit Systemsa te ih proslijedio iranskoj obavještajnoj službi u zamjenu za isplate u kriptovalutama. Navodi nisu nezavisno provjereni, a ni osumnjičenik ni njegov advokat nisu javno odgovorili na optužbe. Slučaj dolazi usred pojačanih napetosti nakon prošlomjesečnog rata između Izraela i Irana. Izraelske vlasti najavile su niz hapšenja zbog navodne špijunaže u ime Teherana, dok su iranske vlasti pritvorile stotine ljudi optuženih za saradnju s Izraelom i, u nekoliko slučajeva, izvršile pogubljenja zbog optužbi povezanih sa špijunažom.

Sve je teže ignorisati rastuću ulogu Kine u Kirgistanu. Situacija je potaknula zabrinutost zbog radnih mjesta, zemljišta, prirodnih resursa i nacionalnog suvereniteta, a mnogi Kirgizi izražavaju zabrinutost da lideri zemlje ne uzimaju u obzir njihove interese.

Jedan seljanin je zabrinut da neće moći na vreme da naseče ogrevno drvo za zimu jer nema goriva za motornu testeru. Drugi je rekao da ne može da pokosi seno za zimsku prehranu krave zbog nedostatka goriva za njegov traktor. A seoski ribari ne mogu da love ribu u rekama zbog zabrane punjenja kanistera koje koriste za sipanje goriva u motore njihovih čamaca. Skoro dva meseca posle početka velike ukrajinske kampanje napadima dronovima dugog dometa koja je izbacila iz stroja značajan deo ruskih kapaciteta za preradu nafte, sve veća kriza s gorivom pojačava pritisak na velike gradove širom zemlje. Međutim, možda su još i više pogođena siromašna sela u prostranoj unutrašnjosti, gde meštani često žive od zemlje, daleko putuju zbog posla, i pokušavaju da uskladište rezerve goriva za vanredne situacije – kao i hranu i gorivo za dugu zimu. Skoro svaka veća rafinerija na zapadu Rusije je, prema podacima Međunarodne agencije za energiju, pogođena ukrajinskim dronovima. Mnoge rafinerije su pogođene više puta. Stručnjaci procenjuju da je između 20 i 40 odsto ukupnog kapaciteta rafinerije u zemlji izbačeno iz stroja. Skoro svaki region Rusije – čak i na udaljenoj Kamčatki na pacifičkoj obali – osetio je posledice ukrajinske kampanje. Neki regioni su uveli dnevna ograničenja na točenje goriva u vozila; neki su pokušali da blokiraju gomilanje zaliha ili profiterstvo zabranjujući punjenje prenosivih kanisteri za gorivo; neki su uveli sistem kupona, slično kako su sovjetske vlasti radile kada su se suočile s nestašicom hrane. 'Šta da radimo bez agregata?'U mnogim mestima posledice su duga čekanja i vijugavi redovi za vozače, a da se ne govori istrošenim nervima i frustracijama. Novgorod, severni region koji se nalazi južno od drugog najvećeg grada Rusije, Sankt Peterburga, nije izuzetak. Na VK-u, najvećoj ruskoj društvenoj mreži, meštani su počeli da objavljuju žalbe na stranici kojom upravlja regionalni guverner, navodeći da zabrane točenja goriva u kanistere – prenosive metalne kante za gorivo – nanosi štetu selima daleko od benzinskih pumpi i opštinskih centara. "Živimo u selu bez prodavnice prehrambenih proizvoda, bez apoteke, bez prevoza do tekovina civilizacije. Čitavog života, jednom nedeljno, vozili smo se do benzinske pumpe udaljene 30 kilometara da bismo napunili rezervoare i kanistere, ili možda čak i nekoliko dodatnih (za agregate) u slučaju nestanka struje", napisala je jedna žena pod imenom Irina Trjaskina. "Šta da radimo bez agregata? Da kuvamo na vatri i čuvamo hranu u podrumu?", dodala je ona. "Kako da napunim traktor na polju?", napisala je osoba koja se predstavila kao Aleksandar Vasiljev. "Da li treba da ga vozim nekoliko kilometara da bih ga napunio? A ako ne mogu da napunim traktor, onda prema tome ja – ili tačnije moje krave – nećemo imati hrane za zimu". Žena po imenu Alena, čije je ime RSE promenio kako bi sprečila potencijalno krivično gonjenje, navela je da je potrebno oko 10 litara benzina da se vozi od njenog sela do okružnog administrativnog centra Ljubitina i nazad. "Smešno je", rekla je ona za RSE. "I šta vam preostaje? A šta ako tamo nestane goriva sledeći put kada vozite? Samo da tamo ostavite auto?" U automobilu nalaze se mali alati na benzin za vođenje njenog domaćinstva: motokultivator, motorna testera, agregat, rekla je ona: "A struje stalno nestaje, pa je tokom leta bez frižidera katastrofa". Jednom se, kako je rekla, požalila lokalnoj opštinskoj kancelariji: službenik je rekao da je sama kriva što se preselila na selo i da je trebalo da ostane u gradu. 'Nismo Moskva ili Sankt Peterburg'Aleksandar, koji živi oko 30 minuta vožnje od Ljubitina, u selu Komarovo, rekao je da postoji pravilo za seljane: uvek držite najmanje četiri kanistere benzina u rezervi. "Nismo Moskva ili Sankt Peterburg", rekao je on. "Trenutno sakupljamo ogrevno drvo, čistimo puteve od otpada i kosimo seno. I svi se oslanjaju na agregat kada nestane struje". U Dubrovki, jugozapadno od Komarova, na reci Msti, čovek koji se predstavio kao Matvej rekao je da nestašica goriva otežava košenje 15 hektara zemlje koju poseduje. On je rekao da dovozi benzin iz Sankt Peterburga, gde radi, da napuni traktor gorivom, a takođe po potrebi donosi benzin i za druge seljane. Irina, žena iz Novinke, sat vremena vožnje severno od Ljubitina, rekla je da zbog oluja redovno nestaje struja, pa se meštani oslanjaju na agregate na benzin. "Ovde nemamo prave telefonske linije. Nema struje. Putevi su užasni. Zdravstvena zaštita je katastrofa. Nemoguće je doći do prodavnica", rekla je ona za RSE. "A sada nam čak oduzimaju i mogućnost da vozimo do okružnog centra. Neću ni da pominjem motorne čamce. Da li zaista treba da vozimo naše čamce i motorne čamce na benzinsku pumpu? Ribari su uvek donosili benzin u kanisterima, ali niko sada ne razmišlja o njima". Uprkos što se otvoreno zna o ukrajinskim napadima dronovima na naftne rafinerije i drugu infrastrukturu, malo ko od seljana povezuje lančane nestašice koje utiču na život u selu s ukrajinskom kampanjom, kao ni sa širim ratom koji je pokrenula Rusija i koji je ušao u petu godinu bez naznaka jenjavanja. Ana, žena iz sela Ivantejevski, koja je tražila da se njeno prezime ne koristi, povezala je nestašice sa sukobom u Ukrajini. "Mi smo zapravo u ratu", rekla je ona, dodajući da je njen nećak bio na frontu, kao i suprusi dve njene prijateljice. Ona je takođe rekla da suprug njene prijateljice radi u naftnoj rafineriji u Lenjingradskoj oblasti. Takođe ima rođake u Belgorodskoj oblasti, regionu koji se graniči s Ukrajinom i koji je zahvaćen ukrajinskim napadima i odakle su hiljade ljudi evakuisane. "Kažu da je veoma teško zaštititi takve objekte. Svi moji rođaci su u Belgorodskoj oblasti i ja savršeno dobro razumem da je u poređenju s njima naš okrug raj", rekla je ona.

Sirene za vazdušnu opasnost oglasile su se u Bahreinu i drugim zemljama Zaliva dok se borba za kontrolu nad Ormuskim moreuzom nastavila nakon što su američke snage sprovele deveti dan vazdušnih udara na mete oko Irana. Tenzije su se povećale tokom vikenda u Zalivu nakon što je objavljena smrt trojice američkih vojnika, a moguće i četvrtog. Centralna komanda SAD (CENTCOM) saopštila je da je cilj najnovijeg talasa udara bio da se oslabi sposobnost Irana da ugrozi brodove koji prolaze kroz moreuz, strateški vodeni put kojim obično prolazi oko jedne petine svjetskog tranzita nafte i gasa. Predsjednik Donald Trump rekao je da su napadi takođe odali počast američkim vojnicima poginulim posljednjih dana. "Ponovo smo ih veoma snažno udarili večeras", rekao je Trump novinarima u avionu Air Force One, dodajući da su udari izvedeni "u čast" onoga što je rekao da su "vjerovatno trojica velikih patriota". Dan ranije, CENTCOM je objavio prve borbene gubitke u iranskom ratu od marta, navodeći da su dva vojnika poginula, a jedan nestao tokom odbrambenih operacija u Jordanu. U svom posljednjem saopštenju, vojska je navela da je "nakon temeljne pretrage, američko vojno osoblje pronašlo neidentifikovane ostatke na toj lokaciji ranije danas [u Jordanu]. Proces ispitivanja radi provjere ostataka je u toku", što povećava mogućnost da su ostaci nestalog vojnika. U tom saopštenju nije precizirano gdje se u Jordanu napad dogodio. Identifikacija žrtava nije data dok se ne obaveste članovi porodice. Glavno mjesto američkih operacija na teritoriji bliskoistočnog saveznika je vazduhoplovna baza Muvafak Salti, oko 80 kilometara od Amana. Američke snage takođe imaju operacije u vazduhoplovnoj bazi Princ Hasan i u drugim vojnim objektima u Jordanu. Wall Street Journal i drugi, pozivajući se na izvore, objavili su da se napad dogodio na bazu Muvafak Salti, koju su američke snage koristile za pokretanje vazdušnih udara protiv Irana. Iranski korpus islamske revolucionarne garde (IRGC) saopštio je 20. jula da je gađao američke avione na jordanskom aerodromu Akaba balističkim raketama. Takođe je tvrdio da je napao američku vojnu imovinu i opremu u kampu Al-Adiri u Kuvajtu i vazduhoplovnoj bazi Ali Al Salem, kao i u Siriji. Ministarstvo unutrašnjih poslova Bahreina takođe je saopštilo da su sirene za vazdušnu opasnost aktivirane na njegovoj teritoriji. Ostrvsko kraljevstvo je domaćin Pete flote SAD i poslednjih dana je bilo meta iranskih udara. Američke snage i dalje djeluju u Iraku radi obuke i borbe protiv terorizma, iako je njihov broj značajno manji u odnosu na 170.000 na vrhuncu rata u Iraku. Američki i irački zvaničnici rekli su da bi američke trupe trebalo da se u potpunosti povuku u septembru. Novoprijavljeni smrtni slučajevi povećavaju ukupan broj poznatih žrtava među američkim vojnim osobljem od početka američko-izraelskih napada na Iran od 28. do 17. februara, pri čemu su svi osim jednog navedeni kao borbeni gubici. Ukupan broj ne uključuje nestalog vojnika u Jordanu. Iran je, u međuvremenu, saopštio da je 50 ljudi ubijeno u nedavnim napadima na zemlju, a više od 500 je povrijeđeno. Izvještaj nije mogao biti nezavisno potvrđen. Uprkos izbijanju borbi nakon što je prošlog mjeseca postignuto privremeno primirje kako bi se dalo vremena za razgovore o potpunom mirovnom rješenju, portparol iranskog Ministarstva inostranih poslova Esmail Bagaei rekao je na konferenciji za novinare 20. jula da su diplomatske "razmjene" između Vašingtona i Teherana nastavljene. "Obavijestili su nas posrednici, dobili smo poruke, bez ulaženja u detalje, ali glavna poenta je da je diplomatski aparat bio aktivan posljednjih dana i da su nam ideje prenijeli određeni posrednici", rekao je on. Izvor: Radio Farda RSE, AFP, Reruters

Dok ruski rat protiv Ukrajine mijenja bezbjednosni pejzaž Evrope, Estonija pažljivo prati sljedeće poteze Kremlja. U intervjuu za RSE, podsekretar za unutrašnju bezbjednost Estonije Joosep Kaasik govori o tome zašto Talin vjeruje da je prevencija najbolja odbrana Evrope.

Izbori se i dalje održavaju širom Centralne Azije, političke stranke i dalje se nalaze na glasačkim listićima. Predsjednici i dalje tvrde da imaju demokratski mandat. Ali u velikom dijelu regije stvarna politička konkurencija postaje sve rjeđa. Predsjednik Tadžikistana Emomali Rahmon vlada zemljom od 1992. godine, što ga čini jednim od najdugovječnijih lidera na svijetu. U Turkmenistanu je 2022. godine na mjestu predsjednika Serdar Berdimuhamedov naslijedio svog oca Gurbangulija Berdimuhamedova, dok bivši lider i dalje zadržava značajan uticaj. U Kazahstanu su ustavne promjene omogućile Kasimu-Žomartu Tokajevu da se kandiduje za još jedan mandat, uprkos ranijim reformama kojima je uveden jedan, neobnovljivi sedmogodišnji predsjednički mandat. A širom regije vlade su postepeno sužavale prostor za opozicione izazivače kroz zabrane, krivična gonjenja, zatvaranja i egzil. Ipak, gotovo potpuno nestajanje opozicionih stranaka ne znači nužno i nestanak političkog neslaganja. "Aktivizam nije potpuno nestao, već je samo poprimio drugačije oblike", kaže Edward Lemon, predsjednik Oxus društva za centralnoazijska pitanja sa sjedištem u Washingtonu. Danas, kažu stručnjaci, politička opozicija u Centralnoj Aziji sve više djeluje izvan tradicionalnih partijskih struktura: kroz kampanje na društvenim mrežama, lokalne proteste, građanski aktivizam i opozicione pokrete koji djeluju iz inostranstva. Pitanje je mogu li se ti fragmentirani oblici neslaganja ikada ponovo razviti u značajne političke alternative. Drugačiji politički krajolikTrenutni politički krajolik regije oštro se razlikuje od prvih godina nakon sticanja nezavisnosti. Bivši univerzitetski profesor u Dušanbeu, koji je govorio pod uslovom anonimnosti zbog sigurnosnih razloga, rekao je da su neposredno nakon nezavisnosti i nekoliko godina nakon toga pojedine zemlje Centralne Azije imale stvarnu političku konkurenciju. "Većina zemalja Centralne Azije, posebno Kirgistan, Tadžikistan i Kazahstan, imale su snažne opozicione pokrete, različite nezavisne grupe i istinski nezavisne medije", rekao je. "Opozicija nije nužno pobjeđivala na izborima, osvajanjem predsjedničke funkcije ili parlamentarne većine, ali je njeno učešće činilo izbore stvarnim, barem u određenoj mjeri. Izbori su značili da ljudi imaju izbor", rekao je. Taj politički prostor od tada se dramatično suzio. Opozicioni lideri su prije mnogo godina bili prisiljeni otići u egzil. U Tadžikistanu su vlasti 2015. godine zabranile Islamsku renesansnu stranku Tadžikistana (IRPT), čime su praktično uklonile najmoćniju organizovanu opozicionu snagu iz politike. Mnogi mladi ljudi u zemljama poput Turkmenistana i Uzbekistana odrasli su, a da nikada nisu vidjeli kako istinska opoziciona stranka otvoreno djeluje, zbog čega konkurentna politika postaje sve udaljeniji pojam za novu generaciju. Čak je i Kirgistan, koji se dugo smatrao politički najkonkurentnijom zemljom Centralne Azije nakon niza narodnih pobuna koje su od 2005. godine mijenjale državno rukovodstvo, posljednjih godina doživio sužavanje političkog prostora. Kritičari kažu da se pritisak proširio sa opozicionih političara na aktiviste, novinare i blogere. Kirgiski novinar Adil Turdukulov rekao je za Kirgistanski servis Radija Slobodna Evropa da su vlasti postepeno "očistile političko polje", šaljući poruku da čak i izražavanje kritičkih stavova može dovesti do krivičnog gonjenja. Turdukulov je također istakao da čak i ograničena parlamentarna opozicija može poslužiti kao sigurnosni ventil, dajući građanima mogućnost da izraze nezadovoljstvo unutar političkog sistema, umjesto izvan njega. Zašto se vlade osjećaju sigurnijeAnalitičari kažu da je nekoliko faktora omogućilo vladama Centralne Azije da pojačaju političku kontrolu, suočavajući se pritom s relativno ograničenim posljedicama. "Vlade Centralne Azije unutrašnju političku stabilnost vide kao temeljni princip nacionalne sigurnosti", rekao je Mario Bikarski, viši analitičar za Istočnu Evropu i Centralnu Aziju u kompaniji za procjenu rizika Verisk Maplecroft. "Regija se nalazi na raskršću žestoke geopolitičke i geoekonomske konkurencije. Svaka unutrašnja destabilizacija stvorila bi priliku za vanjske aktere da prošire svoj uticaj u regiji." Bikarski je rekao da su se vlade Kazahstana i Uzbekistana posebno oslanjale na ekonomski rast i rast životnog standarda kako bi smanjile šire javno nezadovoljstvo, istovremeno jačajući političku kontrolu. Istovremeno, međunarodni pritisak je oslabio. "Vanjski nadzor nad demokratskim procesima oslabio je posljednjih godina, jer je Centralna Azija postala geopolitički relevantnija regija i raspolaže velikim zalihama traženih sirovina", dodaje. Ograničenja egzilaZa mnoge od najistaknutijih opozicionih ličnosti Centralne Azije egzil je postao jedina opcija. Neki su pobjegli u Evropu, Tursku i Sjedinjene Države, gdje pokušavaju ostati politički aktivni. Ali za pokrete u egzilu centralni izazov nije samo politički opstanak – već i održavanje veze sa društvima koja žele promijeniti. Muhiddin Kabiri, predsjednik zabranjene IRPT, koja se sada zove Islamska renesansa Tadžikistana, rekao je da egzil opozicionim pokretima izuzetno otežava uticaj na događaje unutar vlastitih zemalja. Kabiri je rekao da je nedostatak političke podrške i grantova zapadnih zemalja također ograničio sposobnost opozicionih grupa iz Centralne Azije u inostranstvu da djeluju efikasno. "Takva podrška ne postoji za opozicione pokrete Centralne Azije", kaže za Radio Slobodna Evropa, upoređujući njihovu situaciju sa opozicionim pokretima iz zemalja poput Bjelorusije, Rusije, Irana i Afganistana. Održavanje kontakata unutar Tadžikistana također je postalo sve teže, dodaje. Vlada je koristila zastrašivanje, zatvaranje i druge metode kako bi obeshrabrila ljude da komuniciraju s opozicionim ličnostima u inostranstvu, kaže Kabiri. "To je također dovelo do toga da se i mi suzdržavamo od kontakata s ljudima unutar zemlje, iz straha da bismo ugrozili njihove živote", pojašnjava. Ukazao je na slučajeve u kojima su ljudi zatvarani zbog interakcije sa sadržajem povezanim s opozicijom na društvenim mrežama ili zbog održavanja kontakata s opozicionim ličnostima. Novi oblici neslaganjaUprkos slabljenju formalnih opozicionih stranaka, Lemon kaže da se politički aktivizam prilagodio. "Ne vidimo one vrste masovnih protesta kakve smo vidjeli u Kazahstanu nakon tranzicije vlasti 2019. godine ili u vrijeme izbora u Kirgistanu 2020. godine", rekao je, misleći na proteste koji su uslijedili nakon predsjedničke sukcesije u Kazahstanu i spornih parlamentarnih izbora u Kirgistanu koji su doveli do političkih previranja. Ti pokreti bi se mogli ponovo pojaviti, kaže stručnjak, ali se aktivizam sve više preusmjerava na manje proteste usmjerene na lokalna pitanja, poput komunalnih usluga, stanovanja i imovinskih prava. Takav aktivizam predstavlja manju prijetnju centralnim vlastima jer ne dovodi direktno u pitanje nacionalno rukovodstvo, kaže Lemon za Radio Slobodna Evropa. Izazov za opozicione pokrete jeste pitanje mogu li ti raspršeni oblici aktivizma na kraju postati organizovane političke alternative. Stabilnost ili skriveni rizici?Slabljenje opozicije može vladama donijeti kratkoročnu političku stabilnost, ali analitičari upozoravaju da ono može stvoriti i dugoročne rizike. "Ograničavanje formalnih opozicionih pokreta i marginalizacija određenih segmenata društva omogućavaju tiho gomilanje nezadovoljstva na duži rok“, kaže Bikarski za Radio Slobodna Evropa. Ukazao je na nemire u Kazahstanu, Tadžikistanu i Uzbekistanu 2022. godine kao primjere kako neriješene ekonomske i društvene frustracije na kraju mogu eruptirati. Odsustvo formalne opozicije također stvara rizike za stvaranje politika, dodaje, jer vlade dobijaju manje povratnih informacija od društva.

Sa novim napadima SAD i Irana na Bliskom istoku, Ormuski moreuz je ponovo u centru pažnje. Pomorski strateg Joshua Tallis kaže da će obnavljanje trgovačkog povjerenja, ne samo vojna sila, odrediti kada će se brodarstvo vratiti u normalu.

Diplomate EU su se nadale da će odlazak Viktora Orbana olakšati usvajanje novih sankcija Rusiji. Umjesto toga, najnoviji paket Bloka je postepeno ukidan, dok su se države članice sukobljavale, između ostalog, oko ruske ribe, putnih viza i ograničenja cijene nafte.

Momin Kan (Khan) provodi duge radne sate vodeći malu prodavnicu u avganistanskoj prestonici Kabulu. Srećan je što ima posao, ali se, kao i mnogi ljudi oko njega koji nisu zaposleni, nalazi u istoj situaciji: da bi preživeo, oslanja se na novac koji mu šalju članovi porodice iz inostranstva. Od kada su talibani ponovo preuzeli kontrolu nad Avganistanom pre pet godina, nakon povlačenja međunarodnih vojnih snaga, privreda zemlje stagnira, inflacija je naglo porasla i umanjila kupovnu moć građana, a međunarodne investicije su gotovo potpuno presušile, zbog čega se obični Avganistanci poput Kana bore za opstanak. Kan je za Radio Azadi, avganistanski servis Radija Slobodna Evropa (RSE), rekao da svakog meseca članovi avganistanskih porodica koji žive u inostranstvu šalju novac svojim bližnjima, obezbeđujući im spas u teškim ekonomskim vremenima. "Te porodice u potpunosti zavise od novca koji im se šalje iz inostranstva. Gotovo svakog meseca podižem taj novac za njih i dostavljam im ga. To se pretvorilo u glavni izvor opstanka za te porodice", rekao je. Od povratka na vlast u avgustu 2021. godine, talibanska vlada pokušava da istakne ekonomske uspehe nakon što je prošle godine predstavila petogodišnju Nacionalnu razvojnu strategiju. Međutim, malo Avganistanaca oseća bilo kakav pozitivan efekat. Zapravo, mnogi osećaju suprotno u jednoj od najsiromašnijih zemalja sveta, koju su decenijama pogađali ratovi. Godišnja stopa inflacije u maju dostigla je osam odsto, u poređenju sa 0,5 odsto u istom mesecu prethodne godine. Inflacija cena hrane, koja meri rast cena korpe prehrambenih proizvoda, bila je još viša i iznosila je 8,2 odsto. Radio Azadi razgovarao je sa porodicama u različitim provincijama širom zemlje i iste probleme su navodili gotovo sve: inflaciju i nedostatak prilika za zaposlenje. Abdul Satar Ajubi (Sattar Ayubi), stanovnik okruga Savai (Sawkay) u istočnoj avganistanskoj provinciji Kunar, rekao je za Radio Azadi da bi njegova porodica ostala bez ikakvog izvora prihoda da njegov sin ne šalje novac iz inostranstva. "Moj sin živi u Londonu i izdržava porodicu redovno šaljući novac odande. Bez njegove podrške ne bismo mogli da pokrijemo svakodnevne troškove", rekao je Ajubi, dodajući da, "pošto u zemlji nema poslova ni poslovnih prilika", Avganistanci koji imaju rodbinu u inostranstvu praktično moraju da primaju finansijsku pomoć da bi preživeli. Ne postoji zvaničan podatak koji pokazuje tačan iznos doznaka iz inostranstva koje su stigle u Avganistan tokom 2026. godine, uglavnom zato što najveći deo novca ulazi preko sistema kao što je Hawala, neformalne mreža zajmodavaca koja funkcioniše van tradicionalnog bankarskog sistema. Azarakš Hafizi (Azarakhsh), bivši predsednik Privredne komore Avganistana, rekao je za Radio Azadi da su doznake iz inostranstva praktično utrostručene poslednjih godina. "Ranije su Avganistanci koji žive u inostranstvu slali oko milijardu dolara godišnje. Taj iznos sada se kreće između 2,7 i 3,5 milijardi dolara godišnje", rekao je Hafizi, koji se vratio u Kabul nakon višegodišnjeg boravka u Nemačkoj. Avganistan je takođe postao jedno od najvećih humanitarnih kriznih žarišta na svetu nakon ekonomskog sloma i gubitka ključne zapadne pomoći. Ograničenja koja su talibani nametnuli ženama dodatno su otežala situaciju jer su mnogim porodicama koje se muče da prežive uskratila važan izvor prihoda. Ženama je zabranjen rad u većem delu privrede, dok se preduzeća u vlasništvu žena suočavaju sa opsežnim ograničenjima. Dodatni pritisak na privredu predstavlja činjenica da je poslednjih godina gotovo 3,5 miliona Avganistanaca, uglavnom iz susednih zemalja Irana i Pakistana, bilo primorano da se vrati u zemlju. "Sa milionima Avganistanaca koji se vraćaju kući, brz rast stanovništva nadmašuje ekonomski napredak, što smanjuje prihode i produbljuje siromaštvo i ranjivost", rekao je Faris Hadad-Zervos, direktor Svetske banke za Avganistan. Avganistan takođe ima jednu od najviših stopa nezaposlenosti na svetu. Prema podacima Međunarodne organizacije rada (International Labor Organization - ILO), stopa nezaposlenosti ostala je na 13,35 odsto tokom 2025. godine. Jedna stanovnica južne provincije Kandahar rekla je za Radio Azadi da je finansijska pomoć rođaka iz inostranstva jedini izvor prihoda koji njenoj porodici omogućava kupovinu neophodne hrane i lekova. "Nezaposlenost i ekonomske teškoće primorale su mnoge avganistanske porodice da se oslanjaju na ovu pomoć kako bi pokrile svakodnevne troškove, kao što su kupovina lekova i hrane, kao i potrebe naše dece", rekla je žena, koja je govorila pod uslovom anonimnosti. Hafizi upozorava da je oslanjanje na doznake samo kratkoročno rešenje za probleme Avganistana i da bi na kraju moglo negativno da utiče na motivaciju ljudi za rad i preduzetništvo. "Da bi se prevazišli ekonomski problemi, fokus mora da se prebaci na dugoročna rešenja koja će pomoći stvaranju novih radnih mesta i unapređenju privrede", rekao je.

Dok su američke snage ciljale vojne lokacije i infrastrukturu, prvenstveno na jugu Irana, šestu noć zaredom između 16. i 17. jula, Teheran je odgovorio objavom da pokreće napade na pet država Persijskog zaliva, uključujući napade na američke vojne snage u Siriji i Bahreinu. Tvrdnje Teherana nisu mogle biti nezavisno potvrđene.

Odluka predsednika Volodimira Zelenskog da smeni popularnog ministra odbrane Mihajla Fedorova izazvala je snažne reakcije širom Ukrajine. Protesti su izbili u više gradova, dok kritičari upozoravaju da bi ovakav potez mogao da unese dodatnu neizvesnost u trenutku kada se zemlja i dalje suočava sa ruskom invazijom. Građani koji su izašli na ulice ističu da je Fedorov tokom svog kratkog mandata pokrenuo važne reforme i unapredio upotrebu vojnih tehnologija, naročito dronova.

Nova serija američkih udara širom Irana pogodila je desetine vojnih ciljeva u područjima blizu Ormuskog moreuza, uključujući skladišta i lansirne položaje projektila na ostrvu Veliki Tunb, saopštili su zapadni vojni zvaničnici. Centralna komanda američke vojske objavila je snimke za koje tvrdi da prikazuju vazdušne napade usmerene na iranske lokacije za bespilotne letelice, kao i na vojne i komunikacione objekte.

Uprkos obnovljenim američkim napadima na Iran, napadima širom Zaljeva i promjenjivim prijedlozima predsjednika Donalda Trumpa o Hormuškom moreuzu, dugogodišnji stručnjak za Bliski istok Francis Gregory Gause smatra da je diplomatija i dalje živa i da Washington i Teheran ponovo pokušavaju ojačati svoje pozicije prije eventualnog povratka pregovorima. U razgovoru za Radio Slobodna Evropa, Francis Gregory Gause III, profesor emeritus na Bush školi za vladu i javnu službu u Washingtonu, govorio je o najnovijoj eskalaciji između SAD-a i Irana, strateškom značaju Hormuškog moreuza, uticaju obnovljene američke blokade i zašto vjeruje da diplomatija ostaje jedini realan završetak ove krize. RSE: Vidjeli smo četiri uzastopne noći američke napade unutar Irana. Gledajući posljednja 72 sata, šta se strateški promijenilo između Washingtona i Teherana? Uprkos borbama, postoje li i dalje ozbiljni diplomatski kanali? Gause: Mislim da diplomatski kanali i dalje postoje. Mislim da je čak i predsjednik [SAD-a] naznačio da je više nego spreman da se uključi u diplomatiju. Mislim da je postojao temeljni nedostatak sposobnosti da dvije strane postignu zajedničko razumijevanje, čak i u memorandumu o razumijevanju. Jasno je da je Trumpova administracija smatrala da memorandum o razumijevanju znači da bi jednostavan potez bio vraćanje stvari na stanje prije sukoba. Jednako je jasno da su Iranci memorandum tumačili kao dokument koji im daje direktnu ulogu u upravljanju Hormuškim moreuzom i, na kraju, mogućnost da naplaćuju prolaz brodovima koji koriste moreuz. Činjenica da dvije strane nisu mogle postići saglasnost ni o tako osnovnom pitanju pokazuje da je memorandum o razumijevanju imao ozbiljne nedostatke. Uprkos nastavku vojnih napada i SAD-a i Irana, ne vidim alternativu povratku za pregovarački sto jer nijedna strana ne može potpuno poraziti drugu. To smo vidjeli tokom najintenzivnijeg perioda sukoba u aprilu i maju. Na kraju će isti podsticaji koji su i Iran i SAD vratili pregovorima ponovo prevladati. RSE: Koliko je trenutni vojni pritisak povezan sa situacijom na terenu, a koliko je zapravo riječ o oblikovanju naredne runde pregovora? Gause: Mislim da je sve usmjereno na oblikovanje naredne runde pregovora. Malo je vjerovatno da će nova runda zračnih napada, kojoj sada svjedočimo, odjednom dovesti do promjene režima. Ja to jednostavno ne vidim. Mislim da je vojna strategija u osnovi pokušaj povećanja ekonomskog pritiska, vojnih gubitaka i štete na infrastrukturi u Iranu kako bi se Teheran vratio za pregovarački sto. Tada bi možda profesionalniji pregovori s američke strane mogli dovesti do sporazuma, memoranduma o razumijevanju ili primirja koje bi zaista moglo opstati. 'Blokada je efikasnija od zračnih napada'RSE: Američki predsjednik Trump odustao je od prijedloga da uvede naknadu od 20 posto za komercijalne brodove koji prolaze kroz Hormuški moreuz, ali administracija sada ide prema obnovljenoj blokadi iranskih luka. Kako takva blokada izgleda u praksi? Gause: Mislim da to u praksi znači da američka mornarica stoji ispred iranskih luka i ispred Hormuškog moreuza i zaustavlja brodove za koje ima informacije da plove prema iranskim lukama. Bila je relativno efikasna prvi put i mislim da je to bila jedna od stvari koja je dovela Irance za pregovarački sto. Bit će zanimljivo vidjeti koliko dugo će Iran odolijevati povratku pregovorima kada blokada počne ozbiljnije pogađati zemlju. Mislim da je blokada vjerovatno efikasnije sredstvo u američkom arsenalu od vojnih udara. Iranski režim je mjesecima izdržavao slične vojne napade, ali blokada, prvi put uvedena u maju, bila je ono što je na kraju navelo iransko rukovodstvo da zaključi da mora ukinuti ta ograničenja radi vlastitog ekonomskog opstanka. Upravo ih je to prvobitno dovelo za pregovarački sto. RSE: Dakle, i dalje vjerujete da bi blokada mogla imati značajan uticaj na kalkulacije Teherana? Gause: Da, mislim da je upravo to ono što će imati najveći praktični uticaj na odluke u Teheranu. RSE: Iran je nastavio pokazivati da može stvarati neizvjesnost u Zaljevu. Daje li to Teheranu prednost u budućim pregovorima ili rizikuje dodatnu izolaciju zemlje? Gause: Mislim da im to daje neposrednu prednost – kratkoročnu prednost. Međutim, dugoročno gledano, ako govorimo o godinama, a ne mjesecima, to će podstaći mnoge aktere da pronađu alternativne načine za transport proizvoda u svoje zemlje i iz njih, bez oslanjanja na Hormuški moreuz. Već vidimo da Ujedinjeni Arapski Emirati najavljuju planove za značajno proširenje kapaciteta naftovoda prema Omanskom zaljevu. Saudijska Arabija već ima veliki naftovod prema Crvenom moru, a razgovara se i o njegovom proširenju. Irak je također potpisao novi sporazum s Turskom o većem korištenju naftovoda Kirkuk prema Mediteranu. Zato mislim da ćemo vidjeti mnogo ulaganja u alternative Hormuškom moreuzu. Kratkoročno, Iran može iskoristiti kontrolu koju je prvi put uspostavio nad moreuzom. Ali s vremenom ta prednost postaje sve manje vrijedna. 'Svaka strana testira koliko bola druga može podnijeti'RSE: Ako obje strane nastave razmjenjivati ograničene napade, izbjegavajući mnogo veći rat, da li je to održiva strategija ili postaje sve teže držati situaciju pod kontrolom? Gause: Sve dok projektili lete, uvijek postoji mogućnost da nenamjeran udar izazove dalju eskalaciju. Taj rizik uvijek postoji. Ali čini se vrlo jasnim da Trumpova administracija izuzetno nerado poduzima veliki eskalacijski korak, poput slanja kopnenih trupa. Isto tako, mislim da su Iranci razvili način da uzvrate zaljevskim državama tako što im nanose štetu, šalju političke poruke i podstiču te zemlje da vrše pritisak na Washington kako bi se vratio pregovorima, a da pritom izbjegnu snažan američki vojni odgovor. Čini se da se ovdje razvija određeni obrazac. Obje strane igraju klasičnu, iako nepromišljenu, igru iskušavanja. Svaka testira koliko bola druga može podnijeti. Na iranskoj strani to su ekonomska šteta i uništena infrastruktura. Na američkoj strani to su više cijene goriva, domaće političke posljedice tih poskupljenja i rastući međunarodni pritisak da se okonča sukob i obnovi protok energenata. Znamo iz prve runde da su obje strane na kraju vidjele interes u okončanju borbi ili barem postizanju primirja. Čini mi se da ćemo do toga ponovo doći, vjerovatno prije nego kasnije. Na šta treba obratiti pažnjuRSE: Vjerujete da diplomatija i dalje ostaje moguća. Koje bi mjere za izgradnju povjerenja pokazale da se ozbiljni pregovori nastavljaju? Gause: Čini mi se da smo i ranije imali posrednike – Pakistance i Katarce. Ako se oni ponovo aktiviraju, to bi bio važan znak da su i Teheran i Washington spremni razmotriti povratak nekoj vrsti primirja. Ali najvažniji pokazatelj bit će da li je Iran spreman prihvatiti ono za što je Trumpova administracija vjerovala da je već dogovoreno u prvobitnom memorandumu – slobodan prolaz kroz Hormuški moreuz. Ako Iranci to prihvate, čini mi se da postoje sve šanse da ovaj sukob bude okončan. Iran bi mogao prihvatiti slobodan prolaz na period duži od 60 dana, a da pritom ne odustane od dugoročne tvrdnje da bi na kraju trebao imati određenu ulogu u upravljanju moreuzom. Ali u neposrednom periodu, omogućavanje slobodnog protoka brodova ključno je za zaustavljanje ove runde sukoba. RSE: Suprotno tome, kakav bi razvoj događaja u narednim danima ili sedmicama uvjerio vas da se prostor za diplomatiju zaista zatvara? Gause: Nisam siguran da su naredni dani pravi vremenski okvir. Svaka strana će testirati volju one druge. Na američkoj strani politički troškovi dolaze od rasta cijena goriva i možda će biti potrebne sedmice, a ne dani, da to ostavi stvarni uticaj. Isto tako, blokada neće odmah nanijeti štetu iranskoj ekonomiji, ali hoće prilično brzo. Zato očekujem da će ova razmjena vatre trajati duže od nekoliko dana, možda nekoliko sedmica, prije nego što počnu ozbiljni pregovori, dok obje strane nastavljaju testirati spremnost one druge da podnese bol.