U sjedištu Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u New Yorku je održana centralna komemoracija povodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja i komemoracije genocida u Srebrenici 1995. godine. Komemoracija je održana u okviru programa uspostavljenog nakon usvajanja Rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom sjećanja i komemoracije genocida u Srebrenici 1995. godine. Komemoraciju je vodio podsekretar Ujedinjenih nacija i specijalni savjetnik generalnog sekretara Ujedinjenih nacija za prevenciju genocida Chaloka Beyani. Na komemoraciji se obratio predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović, šef Kabineta generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Earle Courtenay Rattray, a u video obraćanju i predsjednice 80. zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija Annalena Baerbock. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović je na komemoraciji Generalne skupštine UN-a u New Yorku rekao da je usvajanje rezolucije UN-a kojom se priznaje taj dan "trijumf istine, korak prema pravdi i ohrabrenje za Bosnu i Hercegovinu i cijeli svijet". Napominjući da je više od 8.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka ubijeno tokom masakra 1995. godine, naglasio je da "genocid nad Bošnjacima nije statistika. Ovo nisu brojke. Radi se o prekinutim ljudskim životima". Dodao je da su žrtve "ljudi koji su imali imena, porodice i snove, djeca koja nikada nisu odrasla, majke čiji se sinovi nikada nisu vratili kući". Bećirović je rekao da države koje se suočavaju sa svojom prošlošću "pokazuju odgovornost prema budućim generacijama", dok one koje negiraju činjenice utvrđene sudskim presudama "ostaju zarobljene u lancima mržnje i nestabilnosti". "Negiranje genocida nad Bošnjacima je anticivilizacijski čin. To je uvreda mrtvima i nova prijetnja živima", rekao je. Pozvao je međunarodnu zajednicu da "brani integritet međunarodnog prava i autoritet međunarodnih institucija", upozoravajući da se ne dopusti da "činjenice utvrđene sudskim presudama postanu predmet političkih kalkulacija". Bećirović je rekao da istina i pravda ostaju temelj trajnog mira, naglašavajući da "bez istine nema povjerenja, a bez pravde nema pomirenja". Dodao je da "sjećanje na Srebrenicu nije samo dužnost prema žrtvama; to je odgovornost prema budućim generacijama". Generalna skupština UN je 2024. godine usvojila rezoluciju o proglašavanju 11. jula Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. U Memorijalnom centru Potočari ove godine će biti ukopano 10 žrtava srebreničkog genocida. Najmlađa žrtva je Senad Jusić koji je rođen 1975. Nestao je u julu 1995. godine na području Bratunca, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2022. godine. Najstarija žrtva je Ramo Dautović, rođen 1939. godine, a nestao je na području Zvornika. Do sada je u Memorijalnom centru ukopano 6.772 žrtava srebreničkog genocida, dok je oko 250 ubijenih sahranjeno na drugim lokacijama prema želji njihovih porodica. Za više od 1.000 ljudi iz Srebrenice i okolnih opština i dalje se traga. U Srebrenici i okolnim mjestima su u julu 1995. godine snage Vojske Republike Srpske (VRS) ubile više od 8.300 Bošnjaka. Međunarodni sud pravde u Hagu donio je 2007. godine presudu u kojoj se konstatuje da je u julu 1995. godine u Srebrenici, koja je tada bila zaštićena zona UN, Vojska Republike Srpske (VRS) počinila genocid.

Narodna skupština bh. entiteta Republike Srpske (RS) izjednačila je usvajanjem izmjena Krivičnog zakonika, isticanje i promoviranje simbola Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) iz vremena rata od '92. do '95. i simbola ustaške Nezavisne države Hrvatske (NDH) iz vremena Drugog svjetskog rata. Svako ko ih ističe ili pomovira može biti kažnjen sa tri i po godine zatvora, stoji u izmjenama Krivičnog zakonika RS usvojenom po hitnom postupku na sjednici u srijedu, 9. jula. Kako se precizira u tekstu zakona zatvorska kazna uvodi se za svakog ko putem medija, društvenih mreža, na javnom mjestu ili javnom skupu "promoviše, veliča, širi, podržava ili podstiče pozitivno vrednovanje, prihvatanje ustaštva ili ustaške ideologije NDH i javno isticanje i promovisanje zastava i simbola Armije BiH". Usvajanju zakona prethodile su reakcije pravnih stručnjaka i zvaničnika, koji upozoravaju da bi njegove odredbe mogle biti u koliziji s državnim Zakonom o odbrani BiH. Stručnjak za ustavno pravo Davor Trlin ranije je za Radio Slobodna Evropa (RSE) rekao da simboli Armije Republike BiH nisu samo historijska obilježja, nego dio zakonom uređenog sistema vojnog nasljeđa Oružanih snaga BiH. Zakonom o odbrani BiH uspostavljena su tri pješadijska puka koja baštine tradiciju Armije Republike BiH, Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća odbrane, a pripadnici tih jedinica legalno koriste njihova obilježja tokom službenih vojnih ceremonija. "Entitet nema nadležnost da krivičnim zakonom proglašava nezakonitim simbole koje država BiH priznaje kroz vlastiti sistem odbrane", rekao je Trlin za RSE. Prije nego što stupi na snagu, zakon može biti osporen u Vijeću naroda Republike Srpske kroz mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Ako ne bude zaustavljen u toj proceduri, bio bi objavljen u Službenom glasniku RS-a, nakon čega bi mogao biti predmet ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom BiH, koji bi, prema ocjeni stručnjaka za ustavno pravo Davora Trlina, mogao imati konačnu riječ. Prijedlog je ranije osporio i potpredsjednik entiteta Republika Srpska Ćamil Duraković, koji je zatražio njegovo povlačenje iz skupštinske procedure, navodeći da zadire u oblast vojnog nasljeđa koja je uređena državnim Zakonom o odbrani BiH. Zakonom se formalno kriminalizira javno isticanje simbola Armije Republike BiH, ali su u Republici Srpskoj i ranije zabilježeni slučajevi u kojima je policija protiv građana podnosila prekršajne prijave zbog isticanja zastave Republike Bosne i Hercegovine s ljiljanima, iako nijedna zastava nije zabranjena zakonom. Sudovi su u više takvih slučajeva ocijenili da samo isticanje zastave Republike BiH ne predstavlja ni krivično djelo ni govor mržnje.

Kamion s posmrtnim ostacima 10 žrtava srebreničkog genocida zaustavio se 9. jula ispred zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine u Sarajevu gdje su porodice preživjelih i građani odali počast.

Kamion s posmrtnim ostacima 10 žrtava srebreničkog genocida zaustavio se 9. jula ispred zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine u Sarajevu gdje su porodice preživjelih i građani odali počast. Nakon Sarajeva, kamion će se uputiti prema Srebrenici gdje je planirano zaustavljanje ispred Gradske džamije, a potom ka Potočarima gdje će tabuti s posmrtnim ostacima ubijenih žrtava biti dočekani u poslijepodnevnim satima. Srebreničani su ubijeni u zaštićenoj zoni UN-a u julu 1995. godine, a 11. jula će biti sahranjeni u Potočarima gdje će biti obavljena kolektivna dženaza i ukop. Najmlađa žrtva je Senad Jusić koji je rođen 1975. Nestao je u julu 1995. godine na području Bratunca, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2022. godine. Najstarija žrtva je Ramo Dautović, rođen 1939. godine, a nestao je na području Zvornika. Do sada je u Memorijalnom centru ukopano 6.772 žrtava srebreničkog genocida, dok je oko 250 ubijenih sahranjeno na drugim lokacijama prema želji njihovih porodica. Za više od 1.000 ljudi iz Srebrenice i okolnih opština i dalje se traga. Za Potočare je 8. jula pješke krenulo i nekoliko hiljada učesnika iz Nezuka, pored Tuzle, na stotinu kilometara dug "Marš mira" kako bi odali počast žrtvama genocida počinjenog 1995. godine u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija (UN). Oni će tri dana pješačiti istim stazama kojima su se Srebreničani u julu 1995. godine pokušavali probiti do slobodne teritorije u Tuzli ili Kladnju. Planirano je da stignu u Potočare 10. jula predveče, a 11. jula prisustvuju obilježavanju godišnjice i kolektivnoj dženazi u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica u Potočarima. "Marš mira" se održava od 2005. godine, a svake godine se broj učesnika povećava. Cilj manifestacije je izgradnja, unapređenje i njegovanje kulture sjećanja na genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. Specijal RSE: Dokumentovanje genocida u SrebreniciU Srebrenici i okolnim mjestima su u julu 1995. godine snage Vojske Republike Srpske (VRS) ubile više od 8.300 Bošnjaka. Međunarodni sud pravde u Hagu donio je 2007. godine presudu u kojoj se konstatuje da je u julu 1995. godine u Srebrenici, koja je tada bila zaštićena zona UN, VRS počinila genocid.

Da li su specijalne paralelne veze Srbije i Republike Srpske prerasle okvir predviđen Dejtonskim mirovnim sporazumom? To pitanje ponovo je aktuelizovala Deklaracija usvojena u Narodnoj skupštini Republike Srpske, kojom se poziva na dalje "produbljivanje" saradnje sa Srbijom, uključujući i oblast bezbjednosti. Ne pojašnjava se šta podrazumijeva to produbljivanje. Iz Kancelarije visokog predstavnika za Radio Slobodna Evropa upozoravaju da takva saradnja ne smije zadirati u nadležnosti države Bosne i Hercegovine. "Posebni paralelni odnosi Republike Srpske i Srbije ne smiju ugroziti suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine niti zadirati u nadležnosti države. Sve inicijative ili oblici saradnje moraju ostati unutar tog pravnog okvira", ističu u OHR-u. Ipak, ne odgovaraju da li su odnosi bh. entiteta RS i države Srbije ostali u okvirima prvobitno zamišljenim Dejtonskim sporazumom. Istovremeno, ministar spoljnih poslova BiH Elmedin Konaković kaže za RSE kako su institucije Bosne i Hercegovine već pojačale nadzor nad odnosima Srbije i Republike Srpske. Ističe da državne institucije prate razvoj saradnje i da neće dozvoliti narušavanje suvereniteta Bosne i Hercegovine. Međutim, Konaković priznaje kako "koncept paralelnih veza nije najbolje definisan i da s vremena na vrijeme ulazi u neku sivu zonu koordinacije i saradnje". "Vlasti Republike Srpske pitanje specijalnih paralelnih veza sa Srbijom sve češće koriste za podizanje nacionalnih tenzija i mobilizaciju biračkog tijela, dok se pažnja javnosti skreće sa ekonomskih i demografskih problema", navodi Konaković. Specijalne paralelne vezeSpecijalne paralelne veze Republike Srpske i Srbije uspostavljene su nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma kao mehanizam saradnje entiteta sa susjednom državom u oblastima poput privrede, kulture, obrazovanja, zdravstva i borbe protiv kriminala. Gotovo tri decenije kasnije, te veze obuhvataju zajedničke sjednice vlada, koordinaciju političkih stavova, infrastrukturne i energetske projekte, obilježavanje nacionalnih praznika, kao i inicijative poput Svesrpskog sabora, ali i iznošenja usaglašenih političkih stavova. Jesu li već pređene granice?Ekspert za ustavno pravo Davor Trlin smatra da su specijalne paralelne veze Republike Srpske i Srbije prevazišle okvir koji je Dejtonski sporazum prvobitno imao u vidu, posebno kada je riječ o političkoj koordinaciji između Banjaluke i Beograda. Jasno je ograničeno, dodaje, da odnosi moraju biti usklađeni sa suverenitetom, teritorijalnim integritetom i političkom nezavisnošću Bosne i Hercegovine. "Što se tiče političke koordinacije, tu bih rekao da prelazi granicu. I te kako. Dejton to dozvoljava ograničeno, međutim mi vidimo zajedničke sjednice vlada, konstantno usklađivanje stavova protiv institucija Bosne i Hercegovine, a te aktivnosti se odvijaju bez uključivanja organa države Bosne i Hercegovine", kaže Trlin za Radio Slobodna Evropa. Posebno problematičnim smatra pokušaje osporavanja državnih institucija BiH, te institucije visokog predstavnika, koje su vidljive i u posljednjoj usvojenoj deklaraciji. "Ključni problem nastaje kada specijalne paralelne veze postanu alat za koordinirano osporavanje državnih institucija Bosne i Hercegovine, kao što to radi aktuelna deklaracija Narodne skupštine Republike Srpske. Onda to prestaje biti samo saradnja i postaje de facto integracija RS i Srbije na štetu Bosne i Hercegovine", ocjenjuje Trlin. I profesor ustavnog prava u penziji Nurko Pobrić ističe da Ustav BiH omogućava specijalne paralelne veze Republike Srpske sa Srbijom, ali samo u oblastima koje nisu u nadležnosti države Bosne i Hercegovine. Prema njegovim riječima, zajednički infrastrukturni projekti, kulturna saradnja, obrazovanje ili zajedničke sjednice vlada same po sebi ne predstavljaju problem sa ustavnopravnog aspekta dok "ne zadiru u ustavnu strukturu Bosne i Hercegovine". Kako će se 'produbljivati' saradnja u oblasti bezbjednosti?Najviše pažnje u novoj deklaraciji Narodne skupštine Republike Srpske privukao je dio koji govori o daljem "produbljivanju" saradnje Republike Srpske i Srbije u oblasti bezbjednosti. U rezoluciji se ne navodi na šta bi se ta saradnja odnosila, a to nije precizirano ni u zvaničnim izjavama. Davor Trlin smatra da je saradnja policijskih struktura u borbi protiv organizovanog kriminala, terorizma i krijumčarenja "ne samo dozvoljena nego i poželjna". Kako navodi, legitimni su i zajednički programi zaštite i spasavanja, razmjena informacija između policijskih struktura, kao i saradnja tokom prirodnih nepogoda i drugih vanrednih situacija. Međutim, upozorava da bi problem nastao ukoliko bi takva saradnja prerasla u trajnu političku ili vojno-bezbjednosnu koordinaciju koja zaobilazi državne institucije Bosne i Hercegovine. Za njega bi "posebno problematična" bila moguća saradnja Vojske Srbije sa policijom RS ili kupovina naoružanja za Srbiju za policiju u RS, bez odobrenja države BiH. "Kada ta saradnja u oblasti sigurnosti između Republike Srpske i Srbije preraste u sistematsku vojno-političku koordinaciju koja zaobilazi državne institucije Bosne i Hercegovine, onda to postaje ozbiljan problem i kršenje Dejtonskog sporazuma", kaže Trlin. On podsjeća da su odbrana i Oružane snage BiH već dvije decenije u nadležnosti države, zbog čega bi svaki pokušaj stvaranja paralelnih bezbjednosnih mehanizama bio ustavnopravno sporan. 'Iskorištavanje sukoba' Brisela i WashingtonaNajnovije inicijative vlasti Republike Srpske treba posmatrati i u širem međunarodnom kontekstu, smatra predsjednik Centra za regionalizam iz Novog Sada Aleksandar Popov. On upozorava da su posljednjih mjeseci postale vidljive razlike u pristupu Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država prema pojedinim političkim pitanjima u Bosni i Hercegovini, što, prema njegovom mišljenju, ostavlja prostor lokalnim političkim akterima da testiraju granice svojih političkih zahtjeva. "Ta nesuglasica između Amerike i Evropske unije doprinosi tome da i jedni i drugi isprobavaju dokle mogu dalje ići u onome što su ranije započeli. Tako smo vidjeli i obnavljanje priče o Herceg-Bosni, pa čak i crtanje mapa", kaže Popov za Radio Slobodna Evropa. U tom kontekstu posmatra i najnoviju Deklaraciju Narodne skupštine Republike Srpske, uključujući pozive na dalje produbljivanje saradnje sa Srbijom. Iako ističe da je teško procijeniti šta se konkretno podrazumijeva pod najavljenim "produbljivanjem saradnje" dok takvi planovi ne budu preciznije definisani, Popov smatra da se odgovor ne nalazi samo u tekstovima sporazuma i deklaracija. Po njegovoj ocjeni, specijalne paralelne veze Republike Srpske i Srbije odavno su "prerasle okvire klasične međuinstitucionalne saradnje" koje je predvidio Dejtonski sporazum. "Da li je već pređena granica? Politički jeste. Ne mora to biti zapisano u bilo kom sporazumu", smatra on. Kao primjer navodi intenzivnu političku koordinaciju između Beograda i Banjaluke, zajedničke političke nastupe i višegodišnje promoviranje koncepta "srpskog svijeta", koji je posljednjih godina postao jedna od dominantnih tema u političkom prostoru Srbije i Republike Srpske. "Samo propagiranje i promovisanje 'srpskog sveta' već predstavlja narušavanje integriteta Bosne i Hercegovine, ali i drugih država u kojima živi značajan broj Srba", ocjenjuje Popov. Od ekonomije i kulture do zajedničkih političkih porukaSporazum o specijalnim paralelnim vezama između Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) i RS prvi put potpisan je 1997. godine. Devet godina kasnije je potpisan sa Srbijom, nakon raspada SRJ. Dokument se poziva na Dejtonski sporazum i izričito naglašava poštovanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Predviđena je saradnja u oblastima privrede, obrazovanja, kulture, sporta, zdravstva, socijalne politike, informisanja, zaštite prava građana i suzbijanja kriminala. Međutim, odnosi Banjaluke i Beograda odavno su prerasli okvire definisane saradnjom ministarstava i institucija. Tokom posljednjih godina zajedničke sjednice vlada Republike Srpske i Srbije postale su redovna praksa. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik SNSD-a, vladajuće stranke u RS, Milorad Dodik među političkim su liderima sa najintenzivnijom međusobnom komunikacijom u regionu. Zajednički nastupi, usaglašavanje političkih poruka i koordinacija oko pitanja koja se tiču položaja Republike Srpske postali su gotovo uobičajeni dio političkog života s obje strane Drine. Kulminacija takvog povezivanja dogodila se 8. juna 2024. godine u Beogradu na prvom Svesrpskom saboru, održanom pod sloganom "Jedan narod, jedan sabor – Srbija i Srpska". Tada su vlade Srbije i Republike Srpske usvojile Deklaraciju o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda, kojom su uspostavljeni novi mehanizmi koordinacije i predviđeno redovno održavanje Sabora. Dokument predviđa i formiranje Nacionalnog savjeta srpskog naroda, u kojem bi učestvovali najviši zvaničnici Srbije i Republike Srpske. U deklaraciji se navodi da srpski narod predstavlja jedinstvenu cjelinu, dok je odlučeno da se Sretenje zajednički obilježava kao Dan državnosti Srbije i Republike Srpske.

Dvoje zaposlenih u Državnom zatvoru Bosne i Hercegovine svjedočilo je u srijedu, 8. jula, u predmetu koji se pred Sudom BiH vodi protiv Mevlida Jašarevića, optuženog da je sprečavao osoblje zatvora u obavljanju službenih dužnosti. Jašarević služi posljednje mjesece 15-godišnje kazne zbog terorističkog napada 2011. godine na Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu. Sada je u novom predmetu optužen da je napao vaspitačice Zatvora, prijetio im i obraćao im se uvredljivim riječima tokom novembra i decembra 2024. godine, nakon što mu je onemogućen pisani i telefonski kontakt s porodicom ili bilo kim drugim. Na ročištu je najprije svjedočila psihologinja, koja radi kao vaspitačica u Zatvoru, Sanja Božović, koja je nekoliko mjeseci bila zadužena za Jašarevićev tretman. Rekla je da je usmeno upoznata s detaljima sukoba koji je Jašarević imao s dvije službenice Zatvora, kao i da joj je bilo poznato da je Jašarević više puta disciplinski kažnjavan, odnosno da mu je određivano osamljenje ili samica iz različitih razloga. Navela je da je Jašarević bio svrstan u grupu zatvorenika koja zahtijeva najstrožije mjere, ali da nije imala problema u komunikaciji s njim niti je njoj na bilo koji način prijetio, omalovažavao je ili sprečavao u obavljanju posla. Psihologinja je navela i da joj je Jašarević više puta rekao da mu nije bilo dozvoljeno da se pismenim putem obrati Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) i Tužiteljstvu BiH, zbog čega je bio nezadovoljan. Jašarević tvrdi da je bio spriječen prijaviti korupciju i nedozvoljeno ponašanje službenika zatvora. Drugi svjedok na ročištu bio je Milenko Vidović, načelnik osiguranja u Zatvoru. Rekao je da Jašarevića poznaje od njegovih prvih dana u pritvorskoj jedinici Suda BiH, a da su se poslije ponovo sreli u Državnom zatvoru u Vojkovićima. Vidović je tokom ispitivanja tužiteljice Biljane Golijanin rekao da je Jašareviću više puta izrečena mjera osamljenja i samice, kao i da se sjeća da je jedan od prvih slučajeva bio kada je osuđenik navodno prijetio zvaničnicima Islamske zajednice u BiH. O konkretnom slučaju, odnosno sukobu s dvije vaspitačice, zbog kojeg se sudi Jašareviću, Vidović je rekao da je upoznat s događajem te da je tražio da se provjeri postupanje službenika zatvorskog osiguranja. Tužiteljica je istaknula da je tokom ranijeg saslušanja Vidović rekao da se "na snimku jasno vidi da je Jašarević pokušao napasti vaspitačice", da bi tokom ispitivanja pred Sudom rekao da nikad nije vidio snimak incidenta, već da je te informacije pročitao u spisu jednog od svojih podređenih. Oba svjedoka rekla su da imaju malo saznanja o Jašarevićevom profilu na društvenoj mreži TikTok, na kojoj su objavljivani njegovi audiozapisi. Jedan od razloga zbog kojih je Jašareviću zabranjen kontakt s bilo kim, kako je ranije tokom suđenja navedeno, jeste upravo zloupotreba telefonskih poziva. Vidović je rekao da je pretpostavka da je osoba s kojom je Jašarević telefonski razgovarao snimala njihove razgovore i potom ih objavljivala na društvenoj mreži, što nije u skladu s pravilnikom. Odbrana je insistirala da je Jašarević već kažnjen za navodni napad i prijetnje vaspitačicama, i to samicom, kao i da je neuobičajeno da se nekoliko mjeseci čekalo s podnošenjem krivične prijave za to djelo. Jašarević je također ispitao oba svjedoka i isticao da je njegovo ponašanje bilo primjereno sve dok njegova prava nisu narušena zabranom kontakta i onemogućavanjem da se obrati SIPA-i i Tužiteljstvu. Naveo je i da nikada nije imao namjeru nekoga fizički napasti, već da je reagirao u afektu. Iduće ročište bit će zakazano naknadno, a očekuje se da će svjedočiti jedan od zatvorenika koji je prisustvovao sukobu zbog kojeg se Jašareviću sudi. Jašarević bi na jesen trebao izaći na slobodu nakon odslužene 15-godišnje kazne na koju je osuđen 2013. godine zbog terorističkog napada na zgradu Ambasade SAD-a u Sarajevu 28. oktobra 2011. godine. Tada je ispalio više od stotinu metaka na zgradu Ambasade te teško ranio policajca Mirsada Velića, koji je bio u osiguranju objekta. Ako bude osuđen u novom postupku pred Sudom BiH, može ostati u zatvoru najmanje tri mjeseca, a najviše tri godine.

Nekoliko hiljada učesnika krenulo je pješke iz Nezuka, pored Tuzle, na stotinu kilometara dug "Marš mira" ka Srebrenici, kako bi odali počast žrtvama genocida počinjenog 1995. godine u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija (UN). Oni će tri dana pješačiti istim stazama kojima su se Srebreničani u julu 1995. godine pokušavali probiti do slobodne teritorije u Tuzli ili Kladnju. Planirano je da stignu u Potočare 10. jula predveče, a 11. jula prisustvuju obilježavanju godišnjice i kolektivnoj dženazi u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica u Potočarima. "Marš mira" se održava od 2005. godine, a svake godine se broj učesnika povećava. Cilj manifestacije je izgradnja, unapređenje i njegovanje kulture sjećanja na genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. U Memorijalnom centru Potočari ove godine će biti ukopano 10 žrtava srebreničkog genocida. Najmlađa žrtva je Senad Jusić koji je rođen 1975. Nestao je u julu 1995. godine na području Bratunca, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2022. godine. Najstarija žrtva je Ramo Dautović, rođen 1939. godine, a nestao je na području Zvornika. Do sada je u Memorijalnom centru ukopano 6.772 žrtava srebreničkog genocida, dok je oko 250 ubijenih sahranjeno na drugim lokacijama prema želji njihovih porodica. Za više od 1.000 ljudi iz Srebrenice i okolnih opština i dalje se traga. U Srebrenici i okolnim mjestima su u julu 1995. godine snage Vojske Republike Srpske (VRS) ubile više od 8.300 Bošnjaka. Međunarodni sud pravde u Hagu donio je 2007. godine presudu u kojoj se konstatuje da je u julu 1995. godine u Srebrenici, koja je tada bila zaštićena zona UN, Vojska Republike Srpske (VRS) počinila genocid. Isti sud je Srbiju proglasio krivom za nesprječavanje genocida i da je prekršila obavezu kažnjavanja počinilaca genocida. Pred različitim sudovima, do sada je za genocid i ratne zločine u Srebrenici osuđeno više od 50 osoba, na ukupno 700 godina zatvora. Na doživotne zatvorske kazne osuđeni su, među ostalim, ratni predsjednik RS i komandant Vojske tog entiteta, Radovan Karadžić i Ratko Mladić.

Skupština Republike Srpske usvojila je 7. jula deklaraciju u kojoj se poziva na vraćanje entitetskih nadležnosti, ukidanje uloge visokog predstavnika i jačanje veza sa Srbijom. U deklaraciji se ističe da nadležnosti institucija Republike Srpske treba zaštititi od prenošenja na nivo BiH, za koje se navodi da bi bilo suprotno Dejtonskom sporazumu i ustavnom uređenju. Ističe se da bi bilo "neophodno kroz parlamentarne procedure na nivou BiH, što uključuje i poništenje niza odluka visokih predstavnika, vratiti dejtonske nadležnosti Republike Srpske, a koje su joj mimo ustava i zakona oduzete uz svesrdnu podršku dijela međunarodne zajednice i unitarističkih snaga u BiH". Navodi se i da to "podrazumijeva i prestanak mandata OHR-a i visokog predstavnika i okretanje dijalogu i političkom dogovoru svih relevantnih političkih subjekata o budućnosti BiH". Deklaracija poziva na zaštitu imovine Republike Srpske od prenošenja na nivo BiH, te na strožije sankcionisanje zloupotreba u vezi s tim pitanjem. Naglašava se i važnost zaštite kulturno-istorijskog nasljeđa, jezika, pisma, vjerskih objekata i drugih obilježja srpskog identiteta. U deklaraciji se poziva i na dalje produbljivanje saradnje sa Republikom Srbijom na osnovu Sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Republike Srpske i Republike Srbije u ekonomskom, kulturnom, obrazovnom, infrastrukturnom, sigurnosnim i svim drugim sektorima. "Njen cilj je da se još više ojača i učvrsti srpski nacionalni identitet i da Republika Srpska i Republika Srbija ostanu sigurni garanti opstanka srpskog naroda na ovim oduvijek turbulentnim balkanskim prostorima", navodi se u deklaraciji. U deklaraciji se ističe i da saradnja Republike Srpske i Srbije nije usmjerena protiv drugih naroda ili susjednih država, već da ima za cilj jačanje srpskog nacionalnog identiteta i doprinos miru i stabilnosti. Pominje se i "stabilnost ekonomskog razvoja", te obračun sa kriminalom i korupcijom, posebno u javnim preduzećima i institucijama. Deklaracija nema pravno obavezujući karakter.

Narodna skupština Republike Srpske nema ustavnu nadležnost da odlučuje o Odluci o imenovanju članova Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, stoga će svaki pokušaj uzurpacije nadležnosti institucija države biti osporen u postupku pred Ustavnim sudom BiH. Ovo se navodi u saopštenju za javnost iz kabineta predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denisa Bećirovića, isti dan kada je Skupština RS podržala veto članice Predsjedništva Željke Cvijanović na većinsku odluku članova bh. Predsjedništva Željka Komšića i Denisa Bećirovića. U toj odluci se navodi da u Komisiju za nacionalne spomenike BiH budu imenovani novi članovi- Mirzah Fočo i Zoran Mikulić kao domaći članovi, te Francesco Bandarin i George Okello Abungu kao međunarodni eksperti. Predstavnik Republike Srpske nije imenovan, nakon čega je Cvijanović pokrenula veto na odluku o imenovanju, tvrdeći da je donesena "neustavno i nezakonito". Iz Bećirovićevog kabineta se kaže i da će predsjedavajući Predsjedništva BiH pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom BiH, nakon odluke Skupštine RS. Šta se navodi još iz Bećirovićevog kabineta?Iz kabineta Bećirovića se ističe da je Odluka o Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika, donesena 12. januara ove godine u skladu s Aneksom VIII Dejtonskog mirovnog sporazuma i Poslovnikom o radu Predsjedništva BiH, te je 20. februara iste godine objavljena u "Službenom glasniku BiH". "Posebno je važno istaći da članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović nije u skladu s Ustavom BiH i Poslovnikom o radu Predsjedništva BiH ovu odluku proglasila destruktivnom po vitalni entitetski interes za područje s kojeg je izabrana. Na osnovu Odluke objavljene u Službenom glasniku, Predsjedništvo BiH je 29. juna 2026. godine, u skladu s propisanom procedurom odlučivanja, donijelo Odluku o imenovanju članova Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika", dodaje se u saopštenju, 7. jula. Ističe se i kako u ovom slučaju Narodna skupština RS nema ustavnu nadležnost da vodi proceduru proglašenja odluke destruktivnom po vitalni interes entiteta u smislu člana V/2.d) Ustava BiH. "U konkretnom slučaju nije riječ o pitanju vanjske politike niti o bilo kojem drugom pitanju za koje Ustav BiH i Poslovnik o radu Predsjedništva BiH predviđaju takvu mogućnost odlučivanja Narodne skupštine RS", dodaje se. Iz Bećirovićevog kabineta se kaže i da će predsjedavajući Predsjedništva BiH pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom BiH, nakon odluke Skupštine RS. Kako je Komisija od dejtonskog modela došla do blokade?Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH uspostavljena je Aneksom 8 Dejtonskog mirovnog sporazuma kao nezavisna institucija nadležna za proglašavanje i zaštitu nacionalnih spomenika. Tim dokumentom predviđeno je da Komisiju čini pet članova, dva iz Federacije BiH, jedan iz Republike Srpske i dva međunarodna člana koje nominira generalni direktor UNESCO-a. Taj model primjenjivan je od osnivanja Komisije 2001. godine, kada su, uz domaće članove imenovana i dva međunarodna eksperta. Prekretnica dolazi 2016. godine, kada Predsjedništvo BiH imenuje novi saziv Komisije sastavljen isključivo od domaćih članova. U narednom periodu međunarodni članovi praktično su isključeni iz procesa odlučivanja, dok je uveden sistem prema kojem je donošenje odluka potreban konsenzus, dogovor sva tri glasa domaćih članova Komisije. No, taj model nije dugo opstao funkcionalan i došlo je do blokade rada Komisije, pa je tako posljednja sjednica održana još 2023. godine. Posljedice su postale vidljive i kroz izvještaje državnih revizora, koji su konstatovali da tokom 2024. godine Komisija nije donijela nijednu odluku o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom, ukidanju tog statusa ili odbijanju prijedloga za proglašenje nacionalnog spomenika. Kao jedan od razloga navedena su različita tumačenja Aneksa 8 Dejtonskog sporazuma i nadležnosti same Komisije. Početkom 2026. godine Predsjedništvo BiH pokušalo je vratiti izvorni model rada. Novom odlukom vraćeni su međunarodni članovi koje nominira UNESCO, ponovo je uspostavljen sastav od pet članova, a odlučivanje većinom glasova zamijenilo je dotadašnji sistem konsenzusa.

Prijava konobarice protiv vlasnika kafića koji je gostima podvodio maloljetnu djevojčicu dovela je do presude kojom je zbog trgovine ljudima osuđen na petogodišnju zatvorsku kaznu. U postupku pred Okružnim sudom u Banjaluci žrtvi je dosuđeno 7.500 maraka (oko 3.800 eura) naknade za nematerijalnu štetu. Iako je taj predmet okončan prije nekoliko godina, ostao je među prvima i jedan od rijetkih u Bosni i Hercegovini u kome je sud, uz zatvorsku kaznu, donio i odluku o obeštećenju žrtve. BiH nema djelotvoran sistem koji bi žrtvama omogućio obeštećenje te je ponovljen raniji zahtjev za uspostavljanje državnog sistema naknade štete, upozorava izvještaj Grupe eksperata Vijeća Evrope za borbu protiv trgovine ljudima (GRETA). Bosna i Hercegovina je u tom izvještaju procijenjena kao zemlja porijekla, tranzita i odredišta za žrtve trgovine ljudima, a u periodu od 2022. do 2025. godine identificirano ih je 177, među kojima je bilo tri četvrtine djece. Domaće i međunarodne organizacije godinama upozoravaju da žrtve trgovine ljudima u BiH teško ostvaruju pravo na odštetu. Jedan od razloga je to što sudovi rijetko odlučuju o zahtjevima za naknadu štete i upućuju žrtve na parnične postupke. Emir Prcanović, iz organizacije Vaša prava koja pruža pravnu pomoć žrtvama trgovine ljudima, kaže da i u slučajevima kada sudovi presudama nalože odštetu to ne znači da će ostvariti pravo na obeštećenje. "Mi smo imali oko 15 predmeta u kojima je naložena isplata naknade štete, ali se te presude ne mogu izvršiti. To je iluzorna pravda", kaže on za Radio Slobodna Evropa (RSE). Kao primjer navodi predmet okončan prije desetak godina, u kome je pravo na obeštećenje ostvarilo šest stranih državljanki, koje su bile žrtve seksualne i radne eksploatacije. Prcanović ističe da im je presudom dosuđeno po 5.000 maraka (oko 2.500 eura), ali da novac nikada nisu dobile. "Tokom hapšenja kod optuženih je pronađeno više od 300.000 maraka. Novac je oduzet i uplaćen u budžet BiH, dok su izvršni postupci pokazali da osuđeni formalno nisu imali imovinu iz koje bi se žrtve mogle naplatiti. Teško im je objasniti da su za godinu ili dvije eksploatacije dobile po 5.000 maraka, a da ni taj iznos nikada neće dobiti", kaže Prcanović. Prema podacima Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, tokom prošle godine evidentirano je 65 žrtava trgovine ljudima, što je gotovo udvostručeno u odnosu na godinu ranije. Među žrtvama je bilo najviše djece. 'Žrtve u vakuumu'Za trgovinu ljudima u BiH propisane su kazne od najmanje pet godina do dugotrajnog zatvora. Također, predviđene su novčane kazne i oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom. Zakoni predviđaju i mogućnost da žrtve zatraže naknadu štete u okviru krivičnog postupka ili kroz građansku parnicu. Bojana Jovanović iz Centra ženskih prava, koji pruža podršku žrtvama, kaže da sudovi i dalje često odlučuju da o obeštećenju ne odlučuju u krivičnom postupku, nego ih upućuju na parnicu iako su međunarodni standardi izbjegavanje dodatne traumatizacije. "Za parnicu je neophodan advokat, a žrtve trgovine ljudima uglavnom nisu u mogućnosti da ga plate. Drugi problem je što parnični postupci u većini slučajeva traju mnogo duže od krivičnih", kaže Jovanović. I ona naglašava da, čak i kada dobiju presudu, do obeštećenja teško dolaze jer trgovci ljudima nemaju imovinu iz koje bi se šteta mogla naplatiti. "Ako osuđeni nema sredstava žrtva ostaje u vakumskom prostoru. Mora pokrenuti izvršni postupak, ali se ni on ne može provesti ako nema imovine. Trgovci ljudima vrlo dobro organizuju kriminalne aktivnosti. Svjesni su da će, ako budu osuđeni, doći do oduzimanja nezakonito stečene imovine. Zato njome raspolažu tako da bude sakrivena, prenesena na druge osobe ili joj se jednostavno izgubi trag", kaže ona. Samo tri predmeta u kojima je dosuđena naknada štete za više od deset godinaAnaliza Misije OSCE-a u BiH, objavljena krajem 2021. godine, obuhvatila je 141 predmet trgovine ljudima i srodnih krivičnih djela vođen između 2009. i 2020. godine. Među 118 pravosnažno okončanih predmeta krivima je proglašeno 148 osoba, a samo u tri predmeta dosuđena je naknada štete žrtvama. U vrijeme objavljivanja izvještaja OSCE-a nijedna od tih naknada nije bila isplaćena žrtvama, navodi se u analizi. Iz Misije OSCE-a su za RSE naveli da nemaju informacije o tome da li su odštete do danas isplaćene. Navode da su, usprkos pozitivnim pomacima, nakon objave izvještaja iz 2021. zabilježili samo jedan pravosnažno okončan predmet trgovine ljudima u kojem je žrtvi dosuđena naknada štete u okviru krivičnog postupka. "To ukazuje da su prepreke identificirane u izvještaju i dalje u velikoj mjeri prisutne, uključujući nedovoljnu motiviranost za nosioce pravosudnih funkcija, nedovoljnu informisanost i pravnu pomoć žrtvama kao i kontinuirane poteškoće u izvršenju odluka o naknadi štete", naveli su. Sud Bosne i Hercegovine od januara 2020. do sredine ove godine izrekao je tri pravosnažne presude za trgovinu ljudima, uz ukupnu kaznu od 51 godinu i tri mjeseca zatvora te jednu novčanu kaznu od 10.000 maraka (oko 5.000 eura). Iz ove institucije za RSE navode da ne raspolažu podacima o predmetima u kojima je žrtvama dosuđena naknada štete niti da li je ona isplaćena. U Tužilaštvu BiH pak navode da djeluju u skladu sa Smjernicama za postupanje pravosuđa u predmetima trgovine ljudima, koje je krajem 2023. usvojio Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH. Ističu da je u toku više istraga, posebno u predmetima radne eksploatacije stranih državljana, ali da je upravo u tim slučajevima otežano ostvarivanje prava na naknadu štete. "Strane žrtve nakon identifikacije i spašavanja žele što prije da se vrate u svoje zemlje. Zbog toga često ne podnose imovinskopravni zahtjev, niti je moguće obaviti vještačenje kojim se utvrđuju posljedice koje su pretrpjele, što je jedan od ključnih elemenata za određivanje visine naknade štete", naveli su. Fond za žrtveU Smjernicama za postupanje pravosuđa u predmetima trgovine ljudima preporučuje se tužiocima da, već tokom istrage, prikupljaju dokaze potrebne za odlučivanje o naknadi štete, uključujući medicinska i psihološka vještačenja. Sudijama je preporučeno da o tome odlučuju u krivičnom postupku, umjesto da žrtve upućuju na građanske parnice. U tom dokumentu navodi se da pravo žrtve na obeštećenje ne bi smjelo ovisiti o tome ima li osuđenik imovinu. Preporuka je uspostavljanje fonda iz koga bi žrtve odmah bile obeštećene dok bi država naknadno potraživala iznos od osuđenih trgovaca ljudima. Evropski sud za ljudska prava naglasio je u više presuda obavezu država da žrtvama trgovine ljudima osiguraju mehanizme za ostvarivanje naknade štete. Zlostavljanja na migrantskoj rutiBiH je godinama ključna tranzitna zemlja na zapadnobalkanskoj migrantskoj ruti prema EU, a broj migranata je godišnje dosegao i do 30.000. Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM), u prošloj godini ušlo ih je oko 14 hiljada. Prema podacima Ministarstva sigurnosti BiH, u prošloj godini je među stranim državljanima koji su bili žrtve trgovine bilo 15 državljana Hrvatske, po dvoje iz Slovenije, Indije i Španjolske te po jedan iz Belgije i Francuske, dok za pet osoba državljanstvo nije utvrđeno. Prcanović smatra da službena statistika ne odražava stvarno stanje i da je broj žrtava zasigurno veći. Ističe da osobe koje su dobrovoljno krenule na put iz Indije, Afganistana ili drugih zemalja, i platile krijumčarima da ih prebace do Evrope, tokom puta nerijetko postaju žrtve trgovine ljudima. "Kada ostanu bez novca, krijumčari od njih traže da 'odrade dug', prisiljavaju ih na prosjačenje, prodaju droge ili druge oblike eksploatacije. U tom trenutku to više nije krijumčareni migrant, nego žrtva trgovine“, kaže Prcanović. Ističe da se u razgovoru sa migrantima, za koje se u početku smatralo da su samo krijumčareni, među 20-ak osoba utvrdi da su četiri ili pet potencijalno žrtve trgovine ljudima. "Tokom prošle godine imali smo i više predmeta u kojima su bile državljanke Brazila, Indije i Kine. Zaključeno je da su žene dobrovoljno pružale seksualne usluge i protiv njih su pokrenuti postupci udaljenja iz BiH. Uvjeren sam da bi se, kada bi im se omogućili odgovarajuća zaštita i psihološka podrška, moglo doći do pokazatelja na trgovinu ljudima", kaže on. Dio zemalja regije uspostavio je državne modele naknade štete ili ih primjenjuje kroz postojeće fondove za žrtve drugih krivičnih djela, pokazuju publikacije. U Sjevernoj Makedoniji je 2022. uspostavljen je državni fond za žrtve nasilnih krivičnih djela, a žrtve mogu tražiti naknadu u maksimalni iznosu od 5.000 eura. U Hrvatskoj žrtve mogu ostvariti novčanu naknadu iz državnog budžeta, a nakon isplate država može potraživati novac od počinioca. Srbija nema poseban državni fond za naknadu štete žrtvama trgovine ljudima, a žrtve se upućuju na građanske parnice, dok se naknade, kao i u BiH često ne mogu isplatiti.

Skupština RS je podržala veto članice Predsjedništva Željke Cvijanović na većinsku odluku članova bh. Predsjedništva Željka Komšića i Denisa Bećirovića da u Komisiju za nacionalne spomenike BiH budu imenovani novi članovi. To su Mirzah Fočo i Zoran Mikulić kao domaći članovi, te Francesco Bandarin i George Okello Abungu kao međunarodni eksperti. Predstavnik Republike Srpske nije imenovan, nakon čega je Cvijanović pokrenula veto na odluku o imenovanju, tvrdeći da je donesena "neustavno i nezakonito". Skupština RS je na posebnoj sjednici 7. jula usvojila i 10 zaključaka. U jednom od njih se navodi da ova zakonodavna institucija u slučaju nastavka "djelovanja članova Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda u postupku imenovanja članova Komisije, neće prihvatiti legitimitet tako formirane Komisije". Navodi se i kako skupština odbacuje "bilo kakve pokušaje redefinisanja, prisvajanja ili osporavanja prava srpskog naroda i Srpske pravoslavne crkve na očuvanje, zaštitu, korištenje, predstavljanje i autentično tumačenje sopstvenog materijalnog i nematerijalnog kulturno-istorijskog nasljeđa na ovom području". Šta nakon usvajanja veta u Skupštini RS?Prema Ustavu, ukoliko Skupština RS podrži veto, odluka Predsjedništva BiH ne može stupiti na snagu. Naime, članom V Ustava Bosne i Hercegovine definisano je da se odluke u Predsjedništvu BiH donose u pravilu konsenzusom. Odluke mogu biti usvojene i glasovima dva člana, ukoliko svi pokušaji da se postigne konsenzus ne uspiju. Član Predsjedništva BiH koji se ne slaže sa odlukom može odluku Predsjedništva proglasiti destruktivnom po vitalni interes entiteta za teritoriju sa koje je izabran, pod uslovom da to učini u roku od tri dana po njenom usvajanju. "Takva odluka će biti odmah upućena Narodnoj skupštini Republike Srpske, ukoliko je tu izjavu dao član sa te teritorije, bošnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije, ukoliko je tu izjavu dao bošnjački član, ili hrvatskim delegatima u istom tijelu, ukoliko je tu izjavu dao hrvatski član. Ukoliko takav proglas bude potvrđen dvotrećinskom većinom glasova u roku od 10 dana po upućivanju, osporavana odluka Predsjedništva neće imati učinka", navodi se u Ustavu BiH. Kako je Komisija od dejtonskog modela došla do blokade?Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH uspostavljena je Aneksom 8 Dejtonskog mirovnog sporazuma kao nezavisna institucija nadležna za proglašavanje i zaštitu nacionalnih spomenika. Tim dokumentom predviđeno je da Komisiju čini pet članova, dva iz Federacije BiH, jedan iz Republike Srpske i dva međunarodna člana koje nominira generalni direktor UNESCO-a. Taj model primjenjivan je od osnivanja Komisije 2001. godine, kada su, uz domaće članove imenovana i dva međunarodna eksperta. Prekretnica dolazi 2016. godine, kada Predsjedništvo BiH imenuje novi saziv Komisije sastavljen isključivo od domaćih članova. U narednom periodu međunarodni članovi praktično su isključeni iz procesa odlučivanja, dok je uveden sistem prema kojem je donošenje odluka potreban konsenzus, dogovor sva tri glasa domaćih članova Komisije. No, taj model nije dugo opstao funkcionalan i došlo je do blokade rada Komisije, pa je tako posljednja sjednica održana još 2023. godine. Posljedice su postale vidljive i kroz izvještaje državnih revizora, koji su konstatovali da tokom 2024. godine Komisija nije donijela nijednu odluku o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom, ukidanju tog statusa ili odbijanju prijedloga za proglašenje nacionalnog spomenika. Kao jedan od razloga navedena su različita tumačenja Aneksa 8 Dejtonskog sporazuma i nadležnosti same Komisije. Početkom 2026. godine Predsjedništvo BiH pokušalo je vratiti izvorni model rada. Novom odlukom vraćeni su međunarodni članovi koje nominira UNESCO, ponovo je uspostavljen sastav od pet članova, a odlučivanje većinom glasova zamijenilo je dotadašnji sistem konsenzusa.

Vlast bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska u utorak, 7. jula će na posebnoj sjednici raspravljati o deklaraciji u kojoj se poziva na vraćanje entitetskih nadležnosti, ukidanje uloge visokog predstavnika i jačanje veza sa Srbijom, u trenutku kada se Bosna i Hercegovina priprema za izbore. U obrazloženju donošenja deklaracije, koju su predložili Asocijacija "Stvaraoci Republike Srpske" i Boračka organizacije RS, ovaj bh. entitet se naziva "državom". U deklaraciji se ističe da nadležnosti institucija Republike Srpske treba zaštititi od prenošenja na nivo BiH, za koje se navodi da bi bilo suprotno Dejtonskom sporazumu i ustavnom uređenju. Ističe se da bi bilo "neophodno kroz parlamentarne procedure na nivou BiH, što uključuje i poništenje niza odluka visokih predstavnika, vratiti dejtonske nadležnosti Republike Srpske, a koje su joj mimo ustava i zakona oduzete uz svesrdnu podršku dijela međunarodne zajednice i unitarističkih snaga u BiH". Navodi se i da to "podrazumijeva i prestanak mandata OHR-a i visokog predstavnika i okretanje dijalogu i političkom dogovoru svih relevantnih političkih subjekata o budućnosti BiH". Deklaracija poziva na zaštitu imovine Republike Srpske od prenošenja na nivo BiH, te na strožije sankcionisanje zloupotreba u vezi s tim pitanjem. Naglašava se i važnost zaštite kulturno-istorijskog nasljeđa, jezika, pisma, vjerskih objekata i drugih obilježja srpskog identiteta. Poziva se i na dalje produbljivanje saradnje sa Republikom Srbijom na osnovu Sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Republike Srpske i Republike Srbije u ekonomskom, kulturnom, obrazovnom, infrastrukturnom, sigurnosnim i svim drugim sektorima. U deklaraciji se ističe i da saradnja Republike Srpske i Srbije nije usmjerena protiv drugih naroda ili susjednih država, već da ima za cilj jačanje srpskog nacionalnog identiteta i doprinos miru i stabilnosti. Pominje se i "stabilnost ekonomskog razvoja", te obračun sa kriminalom i korupcijom, posebno u javnim preduzećima i institucijama. Jesu li nadležnosti 'oduzete'?Dejtonski sporazum je uspostavio Bosnu i Hercegovinu kao državu sa dva administrativna entiteta kojima su pripale široke nadležnosti. Istovremeno, institucije države imale su ograničen broj ovlaštenja. Deklaracija tvrdi da su nadležnosti Republici Srpskoj oduzete mimo Ustava. Međutim, veliki broj nadležnosti prenesen je na nivo Bosne i Hercegovine nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma kroz različite pravne mehanizme. Dio je prenesen zakonima koje je usvojila Parlamentarna skupština BiH, pri čemu su za njih glasali i predstavnici iz Republike Srpske. Druge promjene nametnuo je visoki predstavnik koristeći takozvana Bonnska ovlaštenja. Neke od tih odluka kasnije su ugrađene u domaće zakonodavstvo ili potvrđene u parlamentarnim procedurama. Među institucijama koje su nastale ili dobile nadležnosti na ovaj način su, između ostalog, Oružane snage Bosne i Hercegovine, Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) i Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine. Šta kaže Ustav BiH?Prenošenja nadležnosti s države Bosne i Hercegovine na entitete nisu u skladu s Ustavom BiH. Takva odluka ne može značiti i automatsko prenošenje nadležnosti. U Ustavu BiH piše da država ima nadležnost u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta ili koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta BiH. RSE Specijal: Sve karte DejtonaPromjene u prenošenju nadležnosti na državni nivo dio su Ustava BiH i kao takve ne mogu biti predmet izmjena u entitetskom zakonodavstvu. U članu 3 Ustava BiH navodi se da "sve vladine funkcije i ovlasti, koje po ovom Ustavu nisu izričito dodijeljene institucijama BiH, pripadaju entitetima". U istom članu se precizira da će se "entiteti i sve njihove niže jedinice u potpunosti pokoravati ovome Ustavu". Zakoni koji se tiču državnih institucija mogu se mijenjati isključivo u Parlamentarnoj skupštini BiH ili ih može mijenjati visoki predstavnik u BiH. Odluke visokog predstavnika može osporiti jedino Ustavni sud BiH. Zašto je pitanje OHR-a važno?Mandat visokog predstavnika u BiH definisan je Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma, koji mu daje nadzor nad civilnom implementacijom mirovnog sporazuma. Naknadno su mu dodata bonska ovlaštenja, koja mu omogućavaju donošenje obavezujućih odluka, uključujući zakone i smjene zvaničnika. Ustavni sud BiH u više navrata je potvrdio da takve odluke imaju karakter domaćih zakona u momentu kada se primjenjuju u pravnom sistemu BiH. OHR ima ovlasti za "konačnu interpretaciju" Sporazuma o civilnoj provedbi mirovnog rješenja. Šta su Bonnske ovlasti?Na osnovu Zaključaka Konferencije za implementaciju mira koja je održana u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine, OHR je dobio ovlasti na osnovu kojih je nametao i mijenjao zakone, izmijenio ustave u BiH, te smjenjivao izabrane i imenovane političke i druge dužnosnike. Vlast RS osporava odluke visokog predstavnika, smatrajući da prema Dejtonskom sporazumu nije dobio pravo da donosi zakone, već da je tu ulogu preuzeo naknadno, kroz proširena ovlaštenja. Vijeće za provođenje mira u BiH još nije izabralo novog visokog predstavnika, zbog različitih stavova SAD i EU o tome ko bi to trebao biti i koja će biti uloga OHR-a u narednom periodu. Trenutno je za vršioca dužnosti visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini imenovan američki diplomata Louis Chrishock. Za 14. juli je zakazana nova sjednica Vijeća za porvođenje mira u BiH kada će ponovo biti razmatran nasljednik Christiana Schmidta koji je u maju podnio ostavku. Zašto se deklaracija našla baš sada na posebnoj sjednici?Deklaracija o kojoj će raspravljati Skupština RS dolazi tri mjeseca uoči opštih izbora u Bosni i Hercegovini. Vlast u Republici Srpskoj, predvođena Savezom nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, u više navrata tokom mandata dovodila je u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, kroz osporavanje nadležnosti državnih institucija i odluka međunarodnog visokog predstavnika. Zbog toga se i nova deklaracija može dovesti u vezu sa političkim narativom vlasti Republike Srpske o vraćanju nadležnosti i redefinisanju odnosa unutar BiH.

Više od 300 objekata širom Bosne i Hercegovine čeka odluku o tome da li će dobiti status nacionalnog spomenika, dok je rad Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH blokiran već gotovo dvije godine. Nakon pokušaja da se deblokira i vrati model predviđen Aneksom 8 Dejtonskog mirovnog sporazuma, novi politički spor dodatno je otvoren nakon što je članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović uložila veto na imenovanje novog sastava Komisije. O vetu bi 7. jula trebalo da raspravlja Narodna skupština Republike Srpske, dok iza institucionalnog zastoja ostaju stotine neriješenih predmeta i objekti koji godinama čekaju zaštitu ili obnovu. "Bilo je i sredstava i novca. Trebali su neki radovi da počnu. Međutim, sve je to bilo obustavljeno upravo zbog problema sa Komisijom i nedonošenja odluka", kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) direktor sarajevske Skenderije Šenaj Avdić. Skenderija, jedan od najznačajnijih sportskih, kulturnih i sajamskih centara u Bosni i Hercegovini, među objektima je koji godinama čeka odluku o proglašenju nacionalnim spomenikom BiH. Iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH nije odgovoreno na upit RSE o uzrocima višegodišnje blokade i njenim posljedicama. Nisu odgovorili ni u UNESCO-u, agencije Ujedinjenih nacija za zaštitu kulturnog i prirodnog nasljeđa, koji je za novi sastav Komisije nominirao dva međunarodna člana. Propuštene 'brojne šanse za obnovu'Centar Skenderija u Sarajevu već šest godina čeka odluku o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Zbog nefunkcionisanja Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH u međuvremenu su propali brojni planirani radovi i ulaganja, upozorava Avdić. Kako je rekao za RSE, od 2019. godine gotovo svaki zahvat na objektu zahtijeva saglasnost Komisije, koja je preduslov za izdavanje građevinske dozvole. "U ovom periodu bilo je obezbijeđenih sredstava i planiranih radova, ali je sve obustavljeno upravo zbog nefunkcionisanja Komisije. Da je Komisija još 2019. godine donijela konačnu odluku o statusu Skenderije, danas bi već postojali gotovi projekti, procjene troškova i planovi obnove. Skenderija je definitivno najveća žrtva ove blokade", rekao je Avdić. Upozorava da nastavak blokade znači dalje odgađanje sanacije i postepeno propadanje jednog od najznačajnijih sportskih i kulturnih objekata u Bosni i Hercegovini. "Po svojoj važnosti, tradiciji, kulturnoj, sportskoj i privrednoj ulozi Skenderija spada među najveće vrijednosti Bosne i Hercegovine. Tu su održavani najveći koncerti, sportska takmičenja i sajmovi. Možemo je staviti u isti rang sa Vijećnicom ili Starim mostom", navodi Avdić. Među objektima koji čekaju odluku Komisije nalazi se i Ćemalovića kula na Buni kod Mostara, rijedak primjer kompleksa iz Osmanskog perioda koji je trenutno u lošem stanju. Stručna istraživanja objavljena posljednjih godina navode da je riječ o jednom od rijetkih sačuvanih primjera takve arhitekture u Hercegovini. Za stanovnike naselja u kojem se kula nalazi, eventualno proglašenje nacionalnim spomenikom znači mnogo više od formalne odluke. "Bar bi bilo lijepo da imamo taj zaštićeni spomenik u blizini kuće. Pretpostavljam da bi ljudi dolazili da vide kada bi se sredilo i obnovilo", kaže za RSE Draženko Soldo, koji živi u neposrednoj blizini kule. Na listi čekanja se nalazi još i zgrada Parlamenta BiH, te niz objekata iz Osmanskog i Austrougarskog perioda širom BiH. Osim oko 300 objekata koji čekaju konačnu odluku Komisije, dodatnih približno 1.000 nalazi se na takozvanoj listi peticija – među njima su objekti, lokaliteti i kulturna dobra koje su građani, institucije ili organizacije predložili za proglašenje nacionalnim spomenicima, ali o kojima tek treba da se odluči da li će uopšte ući u proces razmatranja. Komisija bila evropski model zaštite nasljeđaBivša članica Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, Amra Hadžimuhamedović, za RSE ocjenjuje da se sadašnja rasprava o radu Komisije često vodi na pogrešnim pretpostavkama i političkim interpretacijama koje nemaju uporište u Dejtonskom sporazumu ni u međunarodnim standardima zaštite kulturnog nasljeđa. "Tvrdnje da su rad Komisije i učešće međunarodnih stručnjaka suprotni Dejtonu pravno su i stručno neodržive. Aneks 8 predviđa Komisiju, njenu nadležnost, većinsko odlučivanje, konačnost odluka i obavezu entiteta da provode mjere zaštite, konzervacije, prezentacije i rehabilitacije", navodi ona. Ona upozorava na politička tumačenja pojma "nacionalni spomenik", ističući da taj termin ne označava etničku, nego vrijednost od značaja za cijelu državu. "Pojam nacionalni spomenik ne znači etnički spomenik. U međunarodnoj doktrini zaštite nasljeđa to je spomenik od značaja za državu. Aneks 8 to vrlo jasno potvrđuje. Nacionalni spomenik može biti pokretno ili nepokretno dobro koje ima kulturnu, historijsku, religijsku ili etničku važnost. Etnička i religijska vrijednost mogu biti dio značaja, ali ne iscrpljuju ono što je značaj kulturnog nasljeđa i ne pretvaraju ga u neku vrstu zatvorenog polja jedne grupe. Kulturna i historijska vrijednost su širi okviri u kojima se nasljeđe razumije kao javno dobro i odgovornost države", kaže Hadžimuhamedović. Iako smatra da međunarodni stručnjaci mogu imati važnu ulogu kao dodatna garancija profesionalnog rada Komisije, upozorava da oni ne mogu riješiti suštinske probleme institucije. Ona odbacuje tvrdnje da je uključivanje međunarodnih stručnjaka suprotno Dejtonskom sporazumu. "Međunarodni eksperti mogu biti važni, naročito kada postoje stručne i političke nedoumice, ali oni ne mogu zamijeniti domaći profesionalni integritet i ne nose odgovornost za održivost institucije", dodaje. Prema njenom mišljenju, ključ opstanka i funkcionalnosti Komisije leži u stručnosti, integritetu i nezavisnosti domaćih članova. Podsjeća da je Komisija od uspostavljanja 2001. godine do promjena uvedenih 2016. izgradila značajan međunarodni ugled, te da je 2010. godine bila prepoznata kao vodeći evropski primjer institucije koja kulturno nasljeđe koristi kao alat za izgradnju i očuvanje mira. Prema njenim riječima, Komisija nije obična administrativna institucija, već regulatorno tijelo uspostavljeno Aneksom 8 Dejtonskog mirovnog sporazuma i dio je mirovne arhitekture Bosne i Hercegovine. Ko ima nadležnost nad zaštitom nacionalnih spomenika?Iako proglašenje nekog dobra nacionalnim spomenikom predstavlja najviši stepen formalne zaštite u Bosni i Hercegovini, u praksi taj status često ne donosi konkretnu podršku za njegovo očuvanje, kaže za Radio Slobodna Evropa arheolog i kustos Zemaljskog muzeja BiH Mirsad Sijarić. Objašnjava da nakon što Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH proglasi određeni objekat nacionalnim spomenikom, nadležnost nad njegovom zaštitom u Federaciji BiH preuzima Federalni zavod za zaštitu spomenika, dok Republika Srpska ima vlastitu instituciju zaduženu za tu oblast. Međutim, upozorava da takav status ne znači automatski i finansijsku podršku za njegovo održavanje. "Koliko znam, Federalni zavod ne daje nikakva sredstva za održavanje nacionalnih spomenika. Sve što treba popraviti ili obnoviti mora se tražiti na drugim mjestima", kaže Sijarić. Kao ilustraciju navodi Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, koji je proglašen nacionalnim spomenikom. "Posljednjih pet-šest godina nismo dobili ništa za održavanje nacionalnog spomenika. Sve što je uloženo u objekte muzeja finansirano je iz drugih izvora. Od miliona koje smo uložili proteklih godina, praktično ništa nije došlo iz Bosne i Hercegovine", navodi on. Sijarić ističe da je važno da objekti budu evidentirani i zaštićeni kao nacionalni spomenici kako bi se spriječilo njihovo rušenje ili neprimjerena prenamjena. Ipak, smatra da formalna zaštita nema puni smisao ako iza nje ne stoje konkretne mjere. "Trebalo bi da funkcioniše tako da se zna koji je objekat pod kojim nivoom zaštite, a nacionalni spomenik bi trebalo da ima najveći stepen zaštite. Međutim, kod nas se odluke lako donose, ali iza njih često ne stoji nikakva akcija", ocjenjuje. Kao primjer navodi i nekropole sa stećcima koje su upisane na UNESCO-ovu listu svjetske baštine, ali čije održavanje na kraju uglavnom pada na teret lokalnih zajednica. "Na kraju održavanje padne na lokalne zajednice koje često nemaju ni novac, ni ljude, ni interes da se time bave", kaže Sijarić. Zbog toga smatra da proglašenje nacionalnog spomenika mora biti praćeno jasnim planom zaštite i obezbijeđenim finansiranjem. "Papiri jesu potrebni, ali iza tih papira mora stajati akcioni plan šta se radi kada nešto postane nacionalni spomenik", zaključuje Sijarić. Kako je Komisija od dejtonskog modela došla do blokade?Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH uspostavljena je Aneksom 8 Dejtonskog mirovnog sporazuma kao nezavisna institucija nadležna za proglašavanje i zaštitu nacionalnih spomenika. Tim dokumentom predviđeno je da Komisiju čini pet članova, dva iz Federacije BiH, jedan iz Republike Srpske i dva međunarodna člana koje nominira generalni direktor UNESCO-a. Taj model primjenjivan je od osnivanja Komisije 2001. godine, kada su, uz domaće članove imenovana i dva međunarodna eksperta. Prekretnica dolazi 2016. godine, kada Predsjedništvo BiH imenuje novi saziv Komisije sastavljen isključivo od domaćih članova. U narednom periodu međunarodni članovi praktično su isključeni iz procesa odlučivanja, dok je uveden sistem prema kojem je donošenje odluka potreban konsenzus, dogovor sva tri glasa domaćih članova Komisije. No, taj model nije dugo opstao funkcionalan i došlo je do blokade rada Komisije, pa je tako posljednja sjednica održana još 2023. godine. Posljedice su postale vidljive i kroz izvještaje državnih revizora, koji su konstatovali da tokom 2024. godine Komisija nije donijela nijednu odluku o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom, ukidanju tog statusa ili odbijanju prijedloga za proglašenje nacionalnog spomenika. Kao jedan od razloga navedena su različita tumačenja Aneksa 8 Dejtonskog sporazuma i nadležnosti same Komisije. Početkom 2026. godine Predsjedništvo BiH pokušalo je vratiti izvorni model rada. Novom odlukom vraćeni su međunarodni članovi koje nominira UNESCO, ponovo je uspostavljen sastav od pet članova, a odlučivanje većinom glasova zamijenilo je dotadašnji sistem konsenzusa. Krajem juna, većinskom odlukom članova bh. Predsjedništva Željka Komšića i Denisa Bećirovića imenovani su i novi članovi Komisije, Mirzah Fočo i Zoran Mikulić kao domaći članovi, te Francesco Bandarin i George Okello Abungu kao međunarodni eksperti. Predstavnik Republike Srpske nije imenovan, nakon čega je članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović pokrenula veto na odluku o imenovanju, tvrdeći da je donesena "neustavno i nezakonito". Cvijanović smatra da su odlukom Predsjedništva BiH prekršene procedure propisane za donošenje takvih akata te da se vraćanjem međunarodnih članova i imenovanjem Komisije bez predstavnika Republike Srpske ugrožava pravo RS da učestvuje u odlučivanju o kulturnom nasljeđu. RSE nije dobio komentar na ovu odluku od predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića, niti iz kabineta člana Predsjedništva Željka Komšića koji su podržali imenovanje.

Evropska unija (EU) poručila je da odbacuje destabilizirajuće aktivnosti Rusije na Zapadnom Balkanu i da odnosi s Rusijom ne mogu biti nastavljeni uobičajeno "dok režim Vladimira Putina nastavlja agresiju na Ukrajinu". Odgovarajući na upit o nastavku suradnje između policija Republike Srpske i Moskve, Evropska komisija je za Radio Slobodna Evropa (RSE) navela da entiteti u Bosni i Hercegovinu imaju pravo razvijati međunarodnu suradnju, u oblastima za koje su nadležni, ali da se moraju u potpunosti pridržavati Ustava BiH i odluka državnih institucija. "Vanjska politika u BiH spada u isključivu nadležnost države, dok entiteti imaju ustavnu obavezu pomagati državnim institucijama u ispunjavanju obaveza", naveli su iz Evropske komisije. Entitetski ministar unutrašnjih poslova Željko Budimir potpisao je 23. juna u Moskvi memorandum o suradnji sa Olegom Baranovim, načelnikom Glavne uprave Ministarstva unutrašnjih poslova Ruske Federacije za grad Moskvu, koji je podsankcijama EU (Oleg Anatoljevič Baranov nalazi na čelu moskovske policije od 2015. godine. Predvodio je policiju tokom protesta, koji su održani početkom 2021. u Moskvi, u znak podrške opozicionaru i Alekseju Navaljnom, koji je kasnije preminuo u ruskom zatvoru. Iako su tokom protesta mediji zabilježili brojne primjere policijskog nasilja nad demonstrantima, Baranov je tvrdio da je policija postupala u skladu sa zakonom i da na protestu niko nije povrijeđen. Moskovsku policiju je tokom njegovog mandata pratilo nekoliko afera, među kojima je hapšenja ruskog istraživačkog novinara Ivana Golunova. Golunov je 2019. godine uhapšen pod optužbom za posjedovanje i prodaju droge, ali je oslobođen nakon što je utvrđeno da su dokazi podmetnuti. Nekoliko policajaca koji su učestvovali u hapšenju osuđeni su zbog fabriciranja dokaza, a Baranov je osobno vodio istragu o tom slučaju. EU ga je sankcionirala 20. jula 2023., zajedno sa Glavnom upravom Ministarstva unutrašnjih poslova Ruske Federacije za grad Moskva, smatrajući ih odgovornim za ozbiljna kršenja ljudskih prava u Rusiji. Sankcije EU, uz ostalo, podrazumijevaju zamrzavanje imovine i novca u EU kao i zabranu ulaska i tranzita kroz države članice EU. U obrazloženju se navodi da je policijska uprava pod njegovom komandom pratila i proizvoljno privodila novinare, opozicione aktiviste te učesnike mirnih protesta, uz korištenje sistema za prepoznavanje lica za njihovu identifikaciju. Taj sistem je, kako se navodi upotrebljavna i za identifikaciju osoba koje su pokušavale izbjeći mobilizaciju za rat u Ukrajini.). Time je nastavljena suradnja koja je uspostavljena prije više od deset godina, a predviđa razmjenu informacija, stručne obuke te suradnju u borbi protiv terorizma i drugih oblika kriminala. Tekst novog memoranduma nije javno objavljen, a iz Ministarstva unutrašnjih poslova RS navelu su za RSE tek da "dodatno konkretizuje oblike suradnje u oblasti stručnog usavršavanja, razmjene iskustava i realizacije zajedničkih obuka". Evropski parlament usvojio je 17. juna rezoluciju posvećenu BiH u kojoj je osudio suradnja vlasti RS sa ruskim zvaničnicima pod međunarodnim sankcijama. Upozoreno je da takvi odnosi predstavljaju rizik za sigurnost i stabilnost BiH. Otkako je Rusija počela rat u Ukrajini 2022., BiH se formalno pridružila sankcijama EU protiv Moskve. No, njihovom provođenju protive se političari iz RS, predvođeni Miloradom Dodikom, predsjednikom vladajućeg Saveza nezavisnih socijaldemokrata.